Biskup Joseph Strickland po prvi puta je u Međugorju, skupa sa grupom hodočasnika iz Amerike.  “Hvaljen Isus!” – je vaš lijepi pozdrav – počinje biskup propovijed, a onda se osvrće na prvo čitanje na današnjoj svetoj misi – o Davidu i Golijatu. Početak ukazanja Gospe u Međugorju bilo je u vrijeme komunizma i ljudi su se sigurno tada osjećali kao David u borbi sa Golijatom pitajući se kako se možemo protiv njega boriti. Ali uz Božju pomoć može se. U životu svakog od nas postoje trenuci kad smo kao David u borbi sa Golijatom. (…)

U susretu s jednom od vidjelica jučer prenosi poruku da moramo moliti za svoje svećenike te ih ohrabriti da budu sveti, da budu svećenici čije srce poslanja jest da budu marijanski i euharistijski.

Gospa nikad nije htjela ljude privlačiti k sebi nego k svome Sinu: “Sve što vam rekne učinite!”

Biskup spominje iskustvo penjanja na brdo ukazanja te kako je nekada razmišljao (tipično američki): “Zašto taj put ne poboljšaju?” Ali je onda shvatio da je upravo u tomu ljepota. Kad bi bio popločan i udoban izgubio bi svoju ljepotu. Stjenovit je, baš kao što je i život stjenovit. I to je jedno iskustvo o kojem hodočasnik može razmišljati kad se penje na brdo ukazanja ili na brdo Križevac.

U današnjem evanđelju vidimo Isusa koji želi donijeti čovjeku ozdravljenje, a tu je čovjek sa usahlom rukom i farizeji koji žele napasti Isusa. To je scena koja se u evanđelju tako često ponavlja: Gospodin Bog dolazi sa svojom ljubavlju i milosrđem, a biva odbačen od vjerskih vođa. No on svejedno donosi ozdravljenje.

Svatko od nas ima nešto usahlo u svom životu, nešto što želi da Gospodin dotakne, pa ga molimo da nas ozdravi. Možda to neće biti kada mi to želimo i kako mi to želimo, ali Isus donosi ozdravljenje.

Nakon gotovo 50 dana pješačenja, danas će hodočasnici koji su iz Niepokalanówa krenuli prema Međugorju stići na cilj. Pokornici su Bogu prikazali svoj napor za mir u svijetu i poljske obitelji. S hodočasnicima smo razgovarali dan prije nego su pristigli u Međugorje. Kakvi ih osjećaji prate? Dijele ih sa čitateljima Našeg dnevnika.
Osjećamo veliku radost i mir srca. Uvjeren sam da će taj mir u mom osobnom i obiteljskom životu potrajati još dugo nakon što se vratim kući. Ranije su me pratili slični osjećaji kada sam pješačio do Rima, Fatime i Santigao de Compostele.  Hodočašćenje u sveta mjesta, poteškoće, žrtva, da bi dostigli postavljeni cilj, pješačenjem stotina kilometara s određenom nakanom, pomaže suočiti se s raznim brigama,  problemima svakodnevice i uvijek gledati na život iz perspektive vječnosti – naglašava Michal Sosnicki, Marijin ratnik, inicijator ove jedinstvene inicijative. Skupa s njim putovalo je još sedam osoba, među njima supruga Jolanta, koji se pridružila hodočasnicima u Ostravivu, kao i još jedan od pokornika, Jacek Jaworowski, vojnik, dragovoljac iz Vojske teritorijalne obrane.      – Još nisam bio u Međugorju, jako me zanima to mjesto – priznaje. Od početka gospodin Lešek, kao hodočasnik vozač prevozi prtljagu. – To je čovjek kojeg nam je darovala Providnost. – tvrdi Mihael Sosnicki.

Hodočasnici su krenuli na put pod sloganom “Zajedno s Marijom” iz Niepokalanova 24. lipnja ove godine. Nemajući unaprijed planirana zaustavljanja, noćenja i obroke dnevno su u prosjeku prelazili 30 km.
Pomoć su dobivali od svjetovnih i duhovnih osoba koje su upoznali, a koje su im davale ne samo prenoćište nego su često također dijelili i hranu. Hodočasnici su uvjereni da su zahvaljujući Mariji na svom putu susreli dobre ljude i da su bili vođeni na konkretna mjesta.

Takvih se primjera ima više. Jedan od njih tiče se događaja od prošle nedjelje. Hodajući putem, već oko 9 sati, došli su do crkve u selu Maljkovo. Svake nedjelje našeg hodočašća nastojali smo skratiti dnevnu rutu radi slavlja Dana Gospodnjeg, ali tada je plan bio pješačiti više kilometara. I dogodilo se nešto neočekivano. Posred ljudi s kojima smo razgovarali nakon svete Mise bila je i Marija, koja je, kako se pokazalo, bila 4 godine u Poljskoj, te je osoba Bogu posvećenog života, po uzoru na blaženog Ivana Merza. Izvrsno je znala poljski jezik (osobna ispravka: ne baš…) ali također i Ratnike Marijine. Čak je na hrvatski prevela jednu konferenciju o. Dominika Chmielewskog, SDB, utemeljitelja i prvog duhovnika zajednice, kojeg jako poštuje. Marija nam je ponudila noćenje u svojoj kući, u selu Potravlje. Zahvaljujući tome, imali smo i više vremena za odmor ove nedjelje – kaže Jacek Jaworowski.
Prisjeća se i susreta koji ga se jako dojmio. Jedna starija Hrvatica, koja je slučajno prolazila cestom, molila je krunicu.
– Kad je saznala da idemo iz Poljske u Međugorje, zamolila nas je da se molimo za njenu nakanu – kaže Jacek.

Hodočasnici su većinu puta putovali u samoći, ali uvijek imajući jedni druge na vidiku.
Svaki dan su kad bi stali molili zajedno  sveti Ružarij, u podne Anđeo Gospodnji, a u 15 h Krunicu Božjega milosrđa. Važno je za njih bilo da bi svaki dan bili na svetoj misi. I za to se Gospodin Bog pobrinuo. Euharistija nas je jako osnaživala na putu. Bilo je dana, na sreću jako malo, kada nismo mogli sudjelovati na svetoj misi, ali bilo je također dana kad smo mogli biti i dva puta – naglašava Mihael Sosnicki. Hodali su znajući da na njihove nakane mole mnogi iz zajednice Marijinih ratnika, ali također u zajednici apostola Božjega milosrđa u Koninu. Da ih je svakodnevno pratila molitva duhovnih hodočasnika potvrđuju i objave na Facebooku gdje su na profilu pod nazivom: „Idem zajedno s tobom, zajedno s Marijom” – (Idę Z Wami Razemzmaryją) svakodnevno objavljivane reportaže i fotografije iz dana hodočašća.
Svijest da se netko za nas moli davala nam je nadu i davala nam je da izdržimo nekad tešku iscrpljenost i poteškoće na koje smo nailazili – izražava zahvalnost Mihael S.
Hodočasnici su planirali doći u Međugorje na svetkovinu Velike Gospe. To se ostvarilo i slavit će kod Majke Kraljice Mira. Povratak u Poljsku planiraju 16. kolovoza. Hodočasnici su krenuli na put u duhu zahvalnosti za posvećenje Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu kojeg je učinio papa Franjo. U konačnici iz Niepokalanowa do Međugorja prepješačili su otprilike 1500 km. Ruta hodočasnika vodila ih je preko Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, a onda su (jučer) prekoračili granicu Bosne i Hercegovine. Cijelo vrijeme pratio ih je barjak s likom Marije Kraljice Mira i ručno izrađen križ jednog od hodočasnika.

Malgorzata Bochenek – 11.8. ,   Nasz Dziennik – pl (Naš dnevnik)

(Prijevod: Marija G. i google translate :))

Nakon objavljenog članka – na stranici (Idę Z Wami Razemzmaryją) možemo vidjeti da su poljski hodočasnici sretno stigli na svoj cilj, kod Kraljice Mira. Evo i nekih fotografija:

Iz Poljskog Niepokalanówa (grada koji je posvećen Bezgrešnoj, a započeo ga je sveti Maximilijan Kolbe)  zaputila se grupa hodočasnika, njih osam, na dalek i iscrpljujući put. Nose svoje molitve Gospi u Međugorje, a tamo se nadaju stići 15.8., na samu svetkovinu. Među njima je i gospođa za koju nitko ne bi rekao da ima 72 godine, a i gospodin kojem je već 77, no ne predaje se nego i mlađima može biti primjer ustrajnosti.

Tu su i Marijini ratnici, njih dvojica, koji ponosno nose Gospin barjak na kojem piše (poljskim jezikom): Molite se. Molite se. Molite se.

Tu su i drugi članovi koji se međusobno nisu poznavali, (osim njih troje), ali ih je povezao internet i ljubav prema Majci Mariji i Međugorju.

Dnevno prijeđu oko 30 kilometara, a kroz dan imaju vrijeme zajedničke i obilje vremena za osobnu molitvu. Prava duhovna obnova. Osim što zajedno mole Anđeo Gospodnji u podne, zajedno mole Gospinu krunicu i krunicu Božjega milosrđa u tri sata. U molitvi im se preko mobitela pridruži i svećenik koji je iz Poljske njihova duhovna pratnja.

Na putu pronalaze crkve u kojima sudjeluju na svetoj misi, a nekad budu i na dvije. Često im ljudi iziđu u susret te im ponude okrepu i smještaj, a imaju i šator u slučaju potrebe. Nisu zahtjevni, vojničkoga kova, jedni i kad imaju izbora biraju radije pod nego mekani madrac.

Fotografije s putovanja mogu se pogledati i na njihovoj facebook stranici: Idę Z Wami Razemzmaryją (Idem s vama, Zajedno s Marijom)

Neki od njih su već bili u Lurdu i Fatimi, pa žele posjetiti i Međugorje. Međugorje, za razliku od spomenutih nije od Crkve još priznato kao mjesto Gospinih ukazanja, no Gospa i tamo udjeljuje svoje milosti, kako se da vidjeti u župnim arhivima gdje su zabilježena i čudesna ozdravljenja.

Bila mi je velika radost Božjom providnošću 6.8., nakon svete mise u Maljkovu, susresti se s njima (Gospin barjak otkrio mi je da su s nama Poljaci) i nakon dugo vremena s braćom i sestrama u vjeri, razgovarati na mom lošem, ali razumljivom poljskom. Nakon ovog susreta jedni su okrijepljeni hranom i snom, a drugi su ojačanom vjerom. Hvala im!

Na slici: Naša braća i sestre u vjeri, Poljaci kod kipa Gospe Fatimske kod nas, u selu Potravlju.
Kip je postavio moj brat Ivica Gašpar prigodom 100.-e obljetnice Gospe Fatimske. 

Draga braćo i sestre želimo vam sretan i blagoslovljen put.

Neka vam naša Majka nebeska daruje sve ono što je dobro za vas i za vaše drage za koje se molite.

(M.G.)

Krvave suze i Gospina ukazanja u Civitavecchiji još su jedan poziv na obraćenje kojemu se Bog pun ljubavi obraća svakome od nas pred „nadljudskom, dramatičnom borbom između zla i dobra, između smrti i života, između kulture smrti i kulture života“
(Evangelium vitae , 28)

Civitavecchia, (80 km od RIma) 2. veljače 1995 16.20. Fabio Gregori išao je s djecom na misu, u crkvu kamo je prije išla njegova supruga. Dok je svog dvogodišnjeg sina Davida smještao u auto, začuo je iz vrta glas svoje kćeri, šestogodišnje Jessice:

“Tata, Gospa plače!”

Ne obazirući se na kćeri, prekorio ju je riječima:

“Kako figura od gipsa može plakati?! Ne kukaj, već kasnimo, dođi brzo!

Jessica se, međutim, nije pomaknula sa svog mjesta i povikala:

“Tata, dođi vidjeti, Gospa plače krv!”

Kad je Fabio čuo riječ “krv”, zabrinuo se misleći da je njegova djevojčica ozlijeđena. Odmah je potrčao do nje, stojeći hipnotiziran i ponavljajući:

– Gospa plače.

Provjerio je figuricu, provjerio Jessicine ruke i uvjeren da je ona kriva, ošamario je. Kad je djevojčica počela plakati, vičući da to nije ona, Fabio je vidio da su iz lijevog oka figurice krvave suze počele obilno teći i da su padale na srce Gospe.

Isprva je mislio da bi to mogla biti iluzija. Instinktivno je ispružio ruku, dodirnuvši prstom crvenu tekućinu na obrazu figurice. Na taj je način ostavio trag vidljiv na fotografijama snimljenim kasnije. U ovom je trenutku Fabio postao uvjeren da to nije iluzija, već da su Gospine oči zapravo plakale krvave suze.

Ne razmišljajući dugo, otišao je s djecom u crkvu, gdje je sveta misa već bila započela. Duboko potresen onim što je vidio, o svemu je ispričao supruzi, a nakon svete mise župniku.

Bio je to vlč. Pablo Martino Sanguiao koji je kip donio iz Međugorja i poklonio ga obitelji Gregori, koja ga je smjestila u svoj mali vrt.

Nakon mise svi su otišli vidjeti figuricu. Pukovnik Enea Rubolotta, kao i Fabiova rodbina pridružili su im se. Svi su bili svjedoci ponovnog plakanja figurice.

“Legao sam”, rekao je pukovnik, “da vidim točno odakle dolazi krv, a ispostavilo se da je to s oba oka, ali najsitnija čestica nije izlazila na kapke ili bočno.”

Te su večeri svi dugo molili kraj uplakanog Gospina kipa. Po savjetu župnika odlučili su sve držati u tajnosti. Napravili su nekoliko fotografija. Međutim, 3. veljače popodne za vrijeme svete mise don Pablo je navijestio ljudima da se u njihovoj župi događa izvanredna pojava:

– “Gospa plače krvave suze. Ne ostavljajmo ovu poruku u vakumu. ”

Nakon mise župnik je otišao gospodinu i gospođi Gregorich, gdje je bilo nekoliko ljudi. Oko U 18 sati svi su ponovno svjedočili Gospinu plaču. Svi su mogli jasno vidjeti krvave suze kako teku iz očiju figurice.

U subotu, 4. veljače, vijest se proširila po tom području. Sve veća gužva okupljala se ispred kuće obitelji Gregori. Ljudi su željeli vidjeti figuricu kako vlastitim očima plače krvave suze. Tog dana je plakanje ponovljeno mnogo puta. Mnogi ljudi svjedočili su neobičnoj pojavi, uključujući zapovjednika općinske straže zajedno s trojicom policajaca. Komandant je kasnije rekao:

“Kako sam se približavao, uspio sam vidjeti dvije suze, dvije crvene kapi koje su se tek stvorile u njezinim očima.

Svjedoci su bili i novinari i fotograf rimskog dnevnika “Il Messaggero”.

ISTRAŽIVANJE

Već u subotu, 4. veljače, napravljena je prva analiza tekućine koja je potekla iz Gospinih očiju. Pokazalo se da je to prava ljudska krv. Tijekom cijele nedjelje, 5. veljače, tisuće ljudi prolazilo je kroz mjesto ovog izvanrednog događaja.

Oni koji su stajali najbliže mogli su vlastitim očima vidjeti krvave suze Madone. Među njima su bili i službenici  policije koji su promatrali fenomen  20:00 i zapisali u poslovnu bilježnicu.

Svi su izravni svjedoci vidjeli kako se u očima figurice stvaraju krvave suze i slijevaju niz obraze. To u potpunosti isključuje hipotezu o halucinaciji.

Taj se fenomen ponavljao u kući Gregori od 2. do 6. veljače, sve dok figurica nije uzeta odatle. Ujutro toga dana Fabio Gregori začuo je unutarnji glas:

“Odnesi je u crkvu, ona želi ići svom sinu.”

SUMNJIČAVI BISKUP

Fabio je Marijin kip dao svom župniku, koji ga je sakrio u kući brata Fabija. 10. veljače figurica je dana biskupu Grillu, koji je s velikom skepticizmom primio raniju vijest o krvavim suzama na kipu Madone, pa čak i vikao od župnika, protiveći se kipu koji je ostavljen u crkvi, istovremeno naređujući svećenstvu i svim vjernicima da se ne okupljaju ispred kipa koji plače.

Biskup Grillo obavio je kratko egzorcizam nad kipom kako bi se uvjerio da ovaj neobični fenomen nije djelo zlog duha. Figuricu je također držao kod sebe. 10. veljače osobno, uz pomoć prof. Marca di Gennaro odnijela je uzorke krvi i kipić u Polikliniku Gemelli na radiološke pretrage.

Sljedećih nekoliko dana njegov je skepticizam počeo slabiti, pogotovo kad su mu pružili laboratorijske pretrage za suzenje krvi i mišljenje o obitelji Gregori. Ovi testovi pokazali su da je figurica jednoliko ispunjena iznutra i da nema rupa ili mehanizama koji bi omogućili varanje. Također, prikupljeni uzorak suze prava je ljudska krv sa svim svojim svojstvima.

Istraživanje je proveo prof. Angelo Fiori i prof. Giancarlo Umani Ronchi.

Figurica je bila u biskupovoj rezidenciji, a prekrasan miris širio se cijelim stanom. Biskup Grillo imao je i nekoliko telefonskih poziva koji su ga šokirali. Iz Vatikana ga je dva puta pozvao državni tajnik kardinal Angelo Sodano, prvo 11. veljače – moleći ga da ne bude toliko skeptičan, zatim 23. veljače – zahvalivši mu što nije isključio nadnaravnu prirodu događaja.

“Zna li Papa tajnu koju ja ne znam?” – pitao se biskup Grillo.

Nakon nekog vremena vlč. Gabriel Amorth, poznati talijanski egzorcist obavijestio ga je da su suze Gospe iz Civitavecchije nagovijestile tužne događaje u Italiji.

ZNAK ZA BISKUPA – KIPIĆ MU PROPLAKAO U RUKAMA

Biskupov stav se radikalno promijenio 15. ožujka. Neposredno nakon završetka svete mise u 8:15 počeo je moliti za pravilno razlučivanje. Zajedno s onima koji su ga pratili, molio je Salve Regina (Zdravo Kraljice), držeći figuricu u rukama. Tad je, pred očima sviju, Gospa počela plakati krvave suze. To su vidjeli i stručnjaci koji su odmah uzeli uzorak krvi. Kip koji je plakao u njegovim rukama bio je pravi šok za biskupa. Kasnije je rekao:

„I sam sam, kao što znate, u početku bio sumnjičav, nisam vjerovao; tada je polako i sama Gospa pronašla put do mene – i nastavlja ga pronaći, na nevjerojatan način svladavajući sve prepreke ”.

Biskup je najavio da će na Veliki petak u 15.00 figurica vratiti u župnu crkvu sv. Augustin u svečanoj procesiji. Tada je na mjesto događaja stupilo tužiteljstvo.

6. travnja u U 17:00 sati tužitelj Antonio Larosa došao je u biskupovu kuću zajedno s tehničarima koji su trebali obaviti još jedan radiografski pregled. Rezultat je bio isti: na kipiću nema tragova izmjena i sumnjivih rupa. Na kraju je, međutim, tužitelj naložio biskupu da “uhiti” kipić.

Najava procesije Velikog petka nije se svidjela tužiteljstvu i zato su oduzeli kipić i zapečatili prostor u kojem je kipić bio zatvoren. Biskup je snažno prosvjedovao protiv kršenja ustavne slobode vjere i nepoštovanja neovisnosti Crkve.

Prosvjedi i nestrpljenje vjernika natjerali su vlasti da vrate kipić koji je svečano prenesen u crkvu sv. Augustina 17. lipnja 1995. i postavljen u kamenu nišu bočnog oltara.

Tada je za vrijeme molitvenog bdijenja biskup Grillo rekao dirljive riječi:

“Hvala ti, Marijo, što sam ja, možda zato što nisam vjerovao, dobio znak kao i prvi meksički biskup, 12. prosinca 1531., koji je, ne vjerujući svjedočenju siromašnog Indijanca, rekao:

»Ako vam se Gospa zaista obraća, recite joj da mi da znak«, a Ti si  ispod ruža skrivenih u indijanskom ogrtaču ostavia onu nevjerojatnu sliku koja se do danas štuje kao Gospa Guadalupska. Hvala, o Marijo, i oprosti mi – molim Te pred svima – da jednom nisam vjerovao”.

Istraga tužitelja
Otkako je kip Majke Božje počeo plakati  krvave suze, započela je prava kalvarija za gospodina i gospođu Gregorich. Sve su se vrste optužbi i napada pojavile s različitih strana. Policijski agenti pretražili su njihov dom zbog kemijskih materijala, a telefon su im prisluškivali s obrazloženjem da su osumnjičeni za zavaravanje javnosti.

Fabio je mnogo puta ispitivan. Optuživali su ga za pripadnost kriminalnoj bandi, varanje o čudu, zlouporabu vjere ljudi. Tek nakon 5 godina, 2000. godine, tužiteljstvo je prekinulo istragu, navodeći:

“Suze koje su zabilježile druge obaviještene osobe (uključujući zapovjednika općinske policije Civitavecchia, kaznenu policiju i državnu policiju) mogle su nastati kao rezultat kolektivnih prijedloga ili natprirodnih čimbenika.”

REZULATATI ISTRAŽIVANJA TEOLOŠKOG POVJERENSTVA

Već u travnju 1995. biskup G. Grillo osnovao je teološko povjerenstvo koje je istraživalo fenomen krvavih suza u kipu Majke Božje. Jedanaest članova komisije prvi put se sastalo 19. travnja 1995. Komisija je saslušala 40 svjedoka i konzultirala rezultate istraživanja s profesorima s Katoličkog sveučilišta Sacro Cuore i Sveučilišta La Sapienza. Završila je svoj rad 22. studenog 1996. godine, navodeći natprirodnu prirodu događaja.

GOSPIN KIPIĆ I IVAN PAVAO II

Petnaest godina nakon tih događaja, nakon proglašenja blaženim Ivana Pavla II., Biskup Grillo otkrio je tajnu – da se papa Ivan Pavao II., 9. lipnja 1995., molio se pred Gospinim kipom  iz Civitavecchije u Vatikanu. Biskup Grillo podsjeća na događaj kako slijedi:

“Večera sa Svetim Ocem nije bila planirana. Primio sam poziv tajnika Ivana Pavla II. Stanisława, koji mi je dao do znanja da bih kipić trebao donijeti na izričit zahtjev Svetog Oca. (…)

Kad sam ušao u papinski stan, vlč. Monsinjor Dziwisz odveo me u sobu uz blagovaonicu, gdje sam postavio Gospin kip. Kad je Papa došao,  počeli smo zajedno moliti ispred kipa. Zatim smo otišli u blagovaonicu i sjeli večerati.

Sveti Otac me zamolio da mu iznesem činjenice. Tako sam započeo svoju priču, ali nakon nekoliko rečenica Papa me prekinuo i sam objasnio značenje i značenje suza. Nekoliko je puta citirao teologa von Balthasara i objasnio mi je da je otajstvo povezano s Gospinim krvavim suzama. Jednom riječju, Ivan Pavao II razumio je tada ono što ja još nisam mogao razumjeti.

Nakon večere, ponovno smo se pomolili pred kipom, na koji je Papa stavio zlatnu krunu i krunicu, također od zlata. Te mi je večeri Sveti otac naredio da šutim, ali rekao je:

»Doći će dan kada će biskup svijetu reći da je Ivan Pavao II štovao Gospu iz Civitavecchije«.

Zatim je dodao:

»Sad sve predajemo kardinalu Ratzingeru …« ».

Nakon ovog događaja ostao je određeni dokument. Dana 8. listopada 2000. biskup Grillo poslao je pismo Ivanu Pavlu II koje glasi kako slijedi:

„Kao što se vaša svetost sjeća, prije večere, tijekom koje smo razgovarali o krvavim suzama Gospe od Civitavecchije, s kojeg je ona zaplakala u mojim rukama, zajedno smo molili pred ovom Marijinim likom, koju je Vaša svetost blagoslovila stavljajući joj malu zlatnu krunu na glavu nakon ljubljenja i zlatnu krunicu koja nikada nije skinuta. “

Uz pismo je priložena biskupova izjava kojom je potvrđena da je 15. ožujka 1995 u  8:15 kipić Majke Božje plakao krvave suze. Na ovom se dokumentu 20. listopada 2000. potpisao Ivan Pavao II.

DRUGI KIPIĆ

10. travnja 1995., na zahtjev Ivana Pavla II., Kardinal Andrzej Maria Deskur došao je u Civitavecchiu. Tijekom homilije u župnoj crkvi usporedio je uhićenje kipa Majke Božje s postupcima poljskih komunističkih vlasti koje su 1967. godine zatvorile sliku Gospe od Čenstohove.

Kardinal je blagoslovio kip Gospe iz Međugorja u ime Svetog Oca Ivana Pavla II i poklonio ga obitelji Gregori. Bila je identična onom koji je plakao suze i koju je uhitilo talijansko tužiteljstvo. Nova figurica također je postavljena u vrtnu špilju gospodina i gospođe Gregori.

7. rujna 1995. iz ovog novog kipića je poečla istjecati tajanstvena uljna, balzamična tekućina vrlo jakog, divnog mirisa. Taj se fenomen ponavljao iznova i iznova(!). Mirisna uljna tekućina tekla je iz očiju ili iz cijele figure.

Nitko nije mogao predvidjeti kada će se to dogoditi – to se obično događalo na Božić, Uskrs i liturgijske Gospine svetkovine. To se radi u nazočnosti pojedinaca, obitelji ili većih skupina ljudi. Oni koji su svjedoci ovog fenomena namočili bi maramice ili vatu divnim mirisnim balzamom. Ponekad treba nekoliko minuta, a ponekad sati ili dana. Često se masni melem pojavljuje i na ružama, lišću drveta i bršljanu koji rastu u blizini špilje i na kamenju od kojeg je izrađen.

Na zahtjev biskupa Grilla, prof. Angelo Fiori sa Sveučilišta Sacro Cuore pregledao je tekućinu iz figurice i zaključio da to nije ulje, već neka esencija čija DNA nije ljudskog ili životinjskog podrijetla; Najvjerojatnije je biljnog podrijetla i sadrži mnogo mirisa.

Ovom fenomenu svjedočila je ekipa BBC televizije. Ovi novinari doživjeli su pravi šok kad su vidjeli ovaj nevjerojatan fenomen.

Kip Majke Božje odiše mirisnom tekućinom gdje god ga obitelj Gregori ponese sa sobom.

GOSPIN PLAČ –  PRIJE SMRTI IVANA PAVLA II

Vrijedno je napomenuti da je ova figurica plakala prave ljudske suze prije smrti Ivana Pavla II. 2. travnja 2005 21.37.

Taj se fenomen ponovio 28., 29. i 31. ožujka 2006. Mnogi su ljudi bili svjedoci ovog izvanrednog događaja, uključujući biskupa Grilla i župnika vlč. Pabla.

Kada je riječ o izlučivanju mirisne tekućine iz figurice, ovaj se fenomen ponavljao iznova i iznova. Vidjeli su ih mnogi svećenici, redovnici, biskupi i laici. Tu su i brojne snimke i fotografije ovog izvanrednog fenomena.

Međutim, kako krv ili mirisno ulje mogu izaći iz komada gipsa? To je nesumnjivo Božji znak, poziv na obraćenje, okretanje od grijeha i život u skladu s zapovijedima.

Izvor: milujciesie.pl

Colleen W. iz Amerike imala je TUMOR NA MOZGU koji se tako proširio da se nitko od liječnika kojima se obratila nije usuđivao raditi operaciju. To je značilo samo jedno: da će uskoro umrijeti. Završila je u invalidskim kolicima. Bila je potpuno OVISNA O POMOĆI DRUGIH. Imala je neopisive bolove u cijelom tijelu. Njena najveća utjeha bila je KRUNICA u ruci (od koje se ni kasnije ne odvaja). I pogled na križ… Prikazivala je Isusu svoju bol. Prepoznala je Božju volju u riječima jednog svećenika da ode u MEĐUGORJE. Za let je trebalo dopuštenje i jednog od liječnika, ali nitko joj osim jednog poljskog liječnika nije želio dati to dopuštenje. Kad je došla u Međugorje na svetoj misi je imala iskustvo razgovora s Gospom koja je tražila da se potpuno preda Ocu, SInu i Duhu Svetom. Ona je to i učinila. Nakon tog potpunog predanja Bogu, za vrijeme PRIČESTI osjećala je da je ozdravila. !!! Te večeri sve se promijenilo. Mogla je hodati, jesti, … Bila je zdrava!!! Kasnije je išla na Križevac zahvalna Bogu za Njegovu Prisutnost…. U Americi, na povratku, oko nje su se okupili liječnici. Promatrali su na ekranu čudo – TUMORU više nije bilo NI TRAGA.

Miljenko Jurić iz Splita, otac šestero djece koji živi u Muću Donjem, i ove je godine, kao i svake, bio volonter  na osmom Međunarodnom hodočašću za osobe s invaliditetom.  To se hodočašće, od četvrtka do nedjelje, odvija sredinom lipnja.  Miljenko nam priča kako mu se na početku pokvarilo auto, a onda se i autobus pokvario, no zbog učinjena dobra, zbog milosti od Boga, ne bi bilo važno, kaže, da se i cijeli vozni park pokvario.  Ovaj put (osmi put) hodočašće je za njega posebno iskustvo i stoga što je bolesnicima na usluzi bio i njegov ne još punoljetan sin Paško, koji je također pet puta s nosilima išao na Podbrdo i natrag. Zahvalnost u očima roditelja koji imaju bolesnu djecu je nešto što će pamtiti, a ujedno biti i poticaj da pokuša biti bolji roditelj, jer oni se, kako kaže, žrtvuju za svoju djecu dvadeset četiri sata dnevno. Miljenko zahvaljuje svima koji su doprinijeli ovom susretu, osobio osoblju hotela koje ih je besplatno ugostilo.

Uobičajeno zna san da me tamo s njima čeka puno milosti, ali ovi put bilo je posebno. Kako mi je i samon ovo bija 8. put da iden tamo ka volonter akademske crkve sv. Filipa Nerija, nagleda san se tamo svega, primija puno milosti i puno se puta zasramija nad sobon ka roditeljen kad bi upozna heroje koji o svojoj dici skrbe 24 sata na dan.

NEVOLJE

Krenija san svojin kombijen, pomoga smistit one koji ne mogu sami uć u bus i zaputija se put Međugorja. Taman prije ulaza na autoput pokvarilo mi se auto tako da smo se pribacili u bus i nastavili putovanje. Na Raščanima smo stali i zaključili da i sa buson nećemo daleko jer je puka remen. Ajde čekali smo novi autobus i krenili na cilj. Onako u razgovoru između sebe pričali smo da će nan se nešto posebo dogodit kad su napasti ovako velike a tek smo krenili.
Inače bilo nas je oko 200, 3 autobusa i 2 kombija.

VRIJEME MILOSTI

Naš smještaj je bija u hotelu Luna kod naših starih prijatelja kod kojih se kad dođemo osjećamo ka doma, ali ono baš ka da smo u svon dnevnon boravku tamo. Prvo iznenađenje je bilo jer je jedan od nas donija dvi aluminijske nosiljke koje je da izradit da ne moramo pitat u Cenacola kad Majci nosimo svoje prijatelje koji ne mogu sami hodat.

U petak popodne smo otišli s njih 5 nepokretnih i ekipa koja je nosila uz pomoć molitve i ljubavi onih koje smo nosili uspila je to odraditi do svete Mise. Znali smo da nas sutra čeka još 12 osoba koje oćemo odnit pred Majku Mariju. U subotu krenili smo nosit oko 5:45 ujutro jer tad nema sunca i gužve. Milosno je to vrime i taj posal jer osmjeh ili baren pogled onih koje nosimo ništa na ovon svitu ne more zaminit. Već smo donili do mista ukazanja većinu planiranih kad jedni naši hodočasnici (mama i tata) dovode sina da ga popnemo gore. Pogledali smo se i zaključili da zbog fizičkog stanja momčića to neće bit moguće i objasnili roditeljima koji su našu odluku dočekali sa smješkon bez ljutnje. Popeli smo u dva tima 11 ljudi to jutro. Ono šta me drugo iznenadilo je kako momci koji su došli s nama (njih dvojica) od toga jedan moj sin Paško koji još nisu punoljetni imaju snage 5 puta odnit osobu do mista ukazanja i nazad. Umorni ali sritni i Bogu zahvalni na milostima i snazi koju smo imali za vrime nošenja vratili smo se u hotel na obid. Za vrime ručka svi smo osjećali da našu zadaću i dio Božjeg plana nismo ispunili do kraja i tražili rješenje kako onog momčića kojeg smo odbili ipak popet. Pala nan je napamet gorska služba spašavanja i njihova specijalna nosila u kojima unesrećena osoba leži tako dobro da je i helikopter može ponit. Konobar je odma nabavija broj HGSS-a u Čitluku i nosila su bila navečer kod nas.

U nedilju ujutro u 5:30 smo krenili penjat momka kojeg su pratili mama i tata. Zna san odma da je to ona milost zbog koje mi se pokvarija auto i bus i da se cili vozni park pokvarija nije više bilo važno. Taj uspon prema Majci, taj osjećaj da tog momka u potribi nosi nasuprot mene moje dite, moj sin Paško, da ga nosin sa ljudima koje mi je Bog stavija na put ka nagradu, to veselje u pogledu roditelja od momka kojeg smo nosili, to je ono šta ti napuni srce i dadne razlog da probaš bit još bolji čovik. Zadržali smo se gore, pustili roditelje sa njihovin anđelon malo same i spustili se nazad. I onda za kraj, najtopliji zagrljaj svakon od nas posebno od mame maloga, onaj stisak zahvalnosti kojeg neću nikad zaboravit u životu, zagrljaj koji je bija nagrada za sve one koje smo popeli Majci, za svakog volontera koji je u ta 3 dana natopija svoju sivu majicu znojen, čudo niko od nas posli nije ima oni neugodni miris iako su nan majice bile mokre da smo ih mogli cidit.

ZAHVALA

I za kraj velika hvala svin međugorcima, fala obitelji koja drži kafić na podnožju Brda ukazanja jer smo tri dana visili kod njih i zauzimali in stolove (piće nisu tili nikome od nas naplatit, a popilo se toga). Fala Viktor’s – u jer je u 2 dana počastija sa 70 porcija večera u restoranu , kad smo tili hranu ponit sa sobon i jest u pansionu konobar je reka da je Viktor rezervira stolove za nas i dok mi nismo došli je odbija i izvinija se zbog toga 50 – ak ljudi koji su tili večerat kod njega i ostavit novce. Fala mojin prijateljima iz Međugorja koji su sa svojin autima pribacivali ljude posli mise u 11 sati u nedjelju do dvorca i opet do buseva, fala Nensy i Patriku na ručku u nedilju. Naravno posebno fala Hotelu Luna koji su nas smistili bez kune i dinara i fala organizatorima jer za ovako nešto organizirat triba imat duha hrabrosti.

Izvor teksta: Medjugorje-info

fotografije: internet, fb

Jednoga dana kad bude čas smrti nitko neće biti s nama. Tada je svatko sam. Nitko s nama ne prolazi taj trenutak. Ni majka ni otac, ni ovaj ni onaj. Svatko je sam. Ali Majka Marija je s nama u tom času… Samo ona je s nama kao naša Majka Nebeska i Zagovornica pred Bogom, … u onaj čas kad dođemo na njegov sud.

Zato je važno već u ovom životu uzeti je kao svoju majku.

Čujemo često za protestantske susrete, ovih ili onih karizmatika… Slave Isusa. To je u redu. Slave Duha Svetoga. To je u redu. Ali gdje je tu Marija, ljubljena kći Očeva, zaručnica Duha Svetoga? Nema je. Zato, ne idem tamo gdje nema Majke. I budite na oprezu kad idete na neke susrete na kojima vidite da zapravo nema vjere da je Gospa uistinu naša Nebeska Majka …

…

…

Vlč. Piotr Glas je svećenik koji svjedoči kako mu je hodočašće u Međugorje promjenilo život. Tamo je molio za svoje ozdravljenje i nije mogao ići na Križevac. Išao je samo u podnožje Podbrda. Tamo se molio kod plavog križa i mislio je da je prošlo 10-15 minuta kako se zadubio u molitvu pa se stao ispričavati onima koji su mu bili u pratnji i čekali ga da završi molitvu. Oni su mu rekli: “Ti mora da se šališ? Nije prošlo 10-15 minuta… Prošlo je tri sata otkako moliš!”

To je bilo njegovo nezaboravno iskustvo molitve zbog kojeg je počeo ozbiljnije doživljavati Gospu, kao Majku. Želio se tamo opet vratiti.

Bilo je određeno da ide u Ameriku. Otamo je želio organizirati hodočašće u Međugorje. Ljudi nisu za to mjesto ni čuli, misleći da je to u Poljskoj.  Tamo je na župi upoznao dječaka od 13ak godina koji je bio teško bolestan. Želio je hodočašće namjeniti osobito za njegovo zdravlje. A rekao je dječaku da i on moli dok oni budu na hodočašću. Kako priča, za vrijeme ukazanja na Podbrdu, uzeo je dječakovu sličicu u ruku i držao u ruci moleći Gospu da ona sad učini nešto za njega, jer je on kao svećenik učinio što je mogao. Ako ne učini ništa za njega neka učini nešto za njegovu obitelj jer su stvari išle loše… (njegova majka je morala ostaviti dobro plaćen posao jer je morala uz njega biti 24 sata dnevno… )

Na povratku je saznao da je i dječak molio i da je u to vrijeme osjećao da mu se stanje popravilo, da je ozdravio.

Dječak je ozdravio, odrastao. A kasnije je odlučio postati – svećenik. …

( O svjedočanstvu ozdravljenja na linku – youtube. )

“Moja nesposobnost” može biti i jest “moja sposobnost”. Želim poručiti mladima da ništa nije nemoguće ako imaš vjeru. Mene moja vjera nosi i ulijeva mi snagu i nadu u teškim trenucima i životnim iskušenjima. …”

Tako govori Thomas Tom Lascelles, dvadesetogodišnji mladić iz Engleske, koji je rođen sa celebralnom paralizom, a o čemu piše “Glasnik mira”, lipanj, 2017.

Thomas je prvi put došao u Međugorje 2015. godine, a ima već godinu dana boravi tamo u želji nauči bolje hrvatski jezik. Raduje se vidjeti živu vjeru u ljudima koji dolaze u crkvu na misu i klanjanje, što je u Engleskoj rijetkost, osobito među mladima, koji u crkvu gotovo da i ne idu.

Svakog od nas raduje kad se susretne sa živom vjerom u ljudima oko nas. Snaga naše vjere najbolje se mjeri u teškim situacijama. Ljudi u teškim situacijama ovih dana bilo je u Međugorju na svakom kutku. U invalidskim kolicima, sa štakama, sa pratnjom, volonterima oko njih…

Sve te slike i bez riječi govore: Ti ljudi su važni. Važni su nam – jer su Bogu važni. Svaki život je vrijedan. Živimo u vrijeme u koje društvo olako neke ljude proglasi suvišnima, pa ih se želi riješiti – abortusom ili eutanazijom. Ali Bog je htio da su tu. 

Baš zato, da bi se ojačala svijest o važnosti svakog ljudskog bića, bez obzira je li slab ili jak, ovi susreti su važni. U vrijeme kad nam se nameće kao vrijednost – život uživanja, život bez boli, život bez trpljenja, život uspjeha… važno je shvatiti da je svaki život od Boga.

I sam Bog je uzeo ljudsko tijelo i postao jedan od nas. Isus je uzeo tu ljudsku krhkost kad je postao maleno dijete. O ljudskoj krhkosti i nama kao samo glinenim posudama govorio je ovih dana u predavanjima fra Ante Vučković.

Među mnoštvom prisutnih iz raznih zemalja: Poljske, Italije, Rusije, Ukrajine,  … (oko 2000 prijavljenih) došla je opet i naša splitska grupa, u organizaciji crkve sv. Filip Neri, sa tri autobusa. Don Jozo ovaj put nije propovijedao. Magda Kaliterna , glavni koordinator organizirala je veliki broj mladih volontera koji su nastojali ovih par dana biti u službi potrebnima. I njima samima ovo volontersko iskustvo može biti od velike pomoći da drugačije gledaju na svoju svakodnevnicu, da vide smisao trpljenja u svijetlu spasenja, u perspektivi vječnosti…

Ovaj put osobno nisam bila u funkciji volontera kao prošle godine. Tek kao hodočasnik, u osobnom angažmanu, nastojala sam (osim moliti) promatrati sve to – očima vjere, a onda evo i zabilježiti nešto.

Želite li i sami vidjeti živu vjeru u ljudima kojima u životu nije lako – eto prilike – pođite (dogodine) susresti invalide i njihove obitelji, one koji vjeruju  – da   trpljenje ima smisla.  

…

 M.G.

Obitelj

Vjerojatno bi mnoge obitelji s manjom djecom željele otići par dana negdje, u mir i tišinu, kako bi se u molitvi više posvetili Bogu, kako bi na miru slušali predavanja-kateheze, kako bi se ispovjedili, razgovarali sa svećenikom i kako bi se družili sa drugim kršćanskim obiteljima, ali za to nemaju prilike. Da bi se i takvo nešto omogućilo obiteljima 2004. godine don Josip Mužić je započeo susrete za obitelji. Tada je to bio susret u Vepricu, sa sedam obitelji. Od tada do danas broj članova na ovim susretima je znatno porastao. Ove godine (od 15.-18.og prosinca) na susretu je bilo 240 članova. Od toga 100 mladih. Svi su kroz to vrijeme bili smješteni u Međugorskom dvorcu kod Nancy.

Ondašnja djeca (iz 2004.) danas su odrasli ljudi. Među njima je i Marija Rosa Mužić koja je i napisala donje svjedočanstvo.

Susret obitelji je kao i uvijek bio ispunjen osjećajem pripadnosti i jedinstva u Bogu. Gdje god se okreneš vidiš prave heroje. Heroji – jer nose križeve s radošću koju samo Bog može dati. Na kraju kao što i sam don Jozo kaže oni “ti heroji su – svo potrebno svjedočanstvo. Samo njihovo držanje je vrijednije od bilo kakve kateheze”. Iako kateheze nisu bile suvišne, dapače – bile su podsjetnik onog za čim naša duša vapi.

Tema ovogodišnjeg susreta obitelji bila je rastava braka. Zvuči čudno da bi praktične, uzorne katoličke obitelji o tome trebale slušati, ali bilo bi oholo misliti da su imuniji od bilo koje druge obitelji, jer sotona uvijek vreba. “Mi smo ništa bez Boga” – govorila je sv. Katarina Sijenska, a podsjetila nas je na to i Nancy u svom svjedočanstvu. Dakle kateheze, ukratko rečeno, govorile su o ustrajnosti u bračnoj ljubavi što je stvar volje, a ne zaljubljenosti.

Uzet je za primjer jedan od učestalijih razloga rastave, a to je inkompatibilnost karaktera. Kad je don Jozo pitao  ima li netko tko smatra da su – kompatibilni – nitko se nije javio . Dakle, ispada da cijeli život moramo raditi na kompatibilnosti često ispravljajući mane – nešto što se ne kaže kad se traži rastava braka.

Ono što mi je nekako najviše ostalo u pamćenju je ono što je don Jozo rekao u nedjeljnoj propovjedi, a to je da smo mi kad smo se odlučili na brak s našim izabranikom nismo to učinili zbog nekih fizičkih atributa nego zbog toga što je naša duša prepoznala nešto u njegovoj i da u braku često se koncentriramo na one loše strane čovjeka čime vodimo brak u ponor umjesto da se prisjećamo onog što je lijepo. Dakle, treba bdijeti nad svojim srcem.

Bilo je samo dodatan blagoslov vidjeti ženu u svojim 50-tim i njenog 70-togodišnjeg muža koji su se neumorno tijekom ova četiri dana davali nama. Od nas nisu mogli dobiti ništa više nego “hvala” –  puno manje nego što mi, na žalost, očekujemo od onih koji nas okružuju. Njihova ljubav koju bezuvjetno daju rađa nezamislivim plodovima u životima sviju nas. Da nisu radosni i puni ljubavi mi se ne bi vraćali, bar ne u stalno rastećem broju. I sigurno ne bi nosili njihov primjer u našim srcima.

Kao zaključak svega, uz primjere spomenutih obitelji, misao koju nosim sa sobom je da svaka žrtva, a pogotovo za sakrament, urodjuje stostrukim plodom i ima vječnu vrijednost . Tako gledajući, suprotno od onog što nam sugerira svijet, a i nekad mi sami – ne isplati se rastavljati. 

Ali, iako volonteri nisu nosili kraljicu – nosili su Kralja. Isusa – Kralja neba i zemlje. Baš kao i sveti Kristofor. Kristofor je naime želio služiti nekom tko je najmoćniji, pa je naposljetku traženja došao do zaključka da je Isus taj. Kad je išao pustinjaku po savjet kako služiti Isusu, jer on ne može ni puno molit ni puno postit, pustinjak mu savjetuje da prenosi hodočasnike s jedne obale rijeke na drugu. I Kristofor odluči svoju snažnu građu staviti u Božju službu. Jednom prilikom prenosio je dječaka, no on odjednom postade jako težak. Ali kako? „Dijete“ – upitao ga je Kristofor – kako to da si tako težak? „Kako ne bi bio težak – kad nosiš Kralja neba i zemlje“ – reče Dječak i nestade. I Kristofor shvati da je nosio Isusa. A upravo to je činio i svaki put kad je prenosio hodočasnike. Nositi Isusa drugima – to je misija svakog kršćanina, počevši od vremena apostola pa do danas. Tako su volonteri ovih dana imali priliku nasljedovati primjer svetog Kristofora. A koliko su u tom uspjeli? Bog zna. I oni znaju. Volonterima nitko ne daje novac za ono što rade i baš zato su volonteri. Primili su svoju plaću – i time što su dobrim djelima utjecali na druge. Primjerice i sam vozač autobusa, osjetio se potaknutim da pomaže u  nošenju, ne mareći što će izblatnjaviti cipele koje nisu prikladne za ovakav teren.  Tako je i on imao tu čast nositi našu Kaju s Podbrda, a više puta ju je i sam iznio  i unio iz autobusa, spremao kolica i sl.

Nisam čula da se u Međugorju ovih dana dogodilo koje čudo ozdravljenja, ali je meni osobno, družeći se četiri dana s Kajom, hraneći je, oblačeći je, dijeleći sobu s njom, vozeći njen „mercedes“ (kako ona u šali zove svoja invalidska kolica) čudesno s kakvim mirom prihvaća svoj veliki hendikep. Ona u vjeri zna da njena bolest u Božjem planu služi za neko veće dobro. U vjeri i mi znamo da svaka bolest ujedinjena s Isusovom boli služi za spasenje duša. A vječno je dobro – najveće dobro.

Dojmljiva mi je bila rečenica jedne majke ovih dana čije smo svjedočanstvo imali prilike čuti: „Mi (roditelji) nikad nismo molili za njeno ozdravljenje!“

Poučno je bilo čuti u propovijedi da su bolesnici „slika Crkve“ koja je bolesna u svojim udovima. Crkva je Tijelo Kristovo i kako sveti Pavao opisuje svi udovi su dijelovi tog istog Mističnog Tijela Kristova.

Lijepo je bilo susresti puno nasmijanih lica u osoba sa invaliditetom.

Neobično je bilo biti gost pansiona u kojem se domaćini trude pružiti najbolju uslugu, a da im mi za to ne plaćamo.  A čime su volonteri to zaslužili?  Nismo li tek „sluge beskorisne“? I ne bi li nam plaća trebala biti na nebesima? Oko organizacije hodočašća i od jednog dana ima posla, a kamoli za hodočašće od više dana. Što se naše grupe tiče, a koja u Međugorje dolazi iz crkve sv. Filipa Nerija, to valjda najbolje zna višegodišnja volonterka Magda Kaliterna.  Inače, u organizaciji crkv sv. Filipa, skupa sa upraviteljem crkve i duhovnikom don Josipom Mužićem ove godine se organizira i deveto bolesničko hodočašće u Lurd, a na koje se ide avionom kojeg napune bolesnici, volonteri i njihove pratnje.

Kako svugdje, pa i u samostanima, tako i među volonterima ima onih koji iskreno žele zadržati Boga na prvom mjestu i njemu služiti služeći bolesnima, ali nađe se i onih koji se žele dobro provesti, pa stoga i jedni drugima zažele prije puta ono: „Dobro se provedi!“ I svi smo mi u situciji da od neke brige: kako, što, kada, gdje – zaboravimo na ono najbitnije – a to je ono spomenuto na početku: da drugima donosimo Isusa. Možda pođemo s nakanom da to što činimo činimo Isusu, pa putem na to zaboravimo. Zato znamo da je važno da se na tu čistoću nakane uvijek ponovo vraćamo. Znamo da nismo samo socijalni radnici, nego želimo biti – nositelji Isusa. U tomu je bitna razlika između socijalnog radnika i kršćanskog hodočasnika.

A u tom – u nakani – vidimo i ono što razlikuje životinju od čovjeka. Magarca od čovjeka. Psa od čovjeka. I magarac može nositi čovjeka. I pas može voditi slijepca. Ali oni nemaju spoznaje da je to čovjek, da je i sam Bog postao čovjek, da je Bog njihov stvoritelj, da su samo stvorenja ni da je Bog njihov Bog…  A zašto to spominjem? Prvog dana hodočašća, u dvorani za predavanje iznenadio me četveronožni gost na pozornici. No, kako je taj gost bio pratnja slijepoj osobi, nekako je prirodno da su ga svi dočekali s pljeskom. Problem je, međutim, kad se sljedećeg dana netko s takvim specijalnim četveronožnim gostom zaputio u crkvu, odakle je vraćen jer „psu nije mjesto u crkvi!“ Ne bi to ni znala da nisam zaustavila jednog irskog svećenika i zamolila ga da mi blagoslovi sliku. On blagoslovi, upozna Kaju, pa nadoda da je to druga slijepa osoba koju je danas susreo te da se jako iznenadio što slijepom dječaku nisu dopustili da sa svojim psom uđe u crkvu (!) Pa, iskreno sam mu rekla, „ne bi ni ja psu dala u crkvu, ali bi pomogla dječaku da uđe unutra, bez psa...“ Nije mi ništa na to rekao, al bilo mi je očito da se ne slaže sa mnom.

I da dodam onaj „šlag“ na kraju, kako neki zovu zadnju točku programa kod Patricka i Nancy (a oni su posebna priča o Božjoj Providnosti, koju možete poslušat ako svratite u dvorac koji se nalazi u podnožju Podbrda.) Nismo tu zapravo dobili šlag, već sladoled, kojeg su kako smo čuli kasnije, naručili i ne znajući kako će ga platiti,a onda su dobili novčanu donaciju. Prije sladoleda imali smo pizze u izobilju, baš kao lani hot-doga. A namiriti 200 ljudi nije baš jednostavna stvar. Čuli smo i da su se pomolili Bogu da im pošalje Coca-colu pa se pojavio čovjek i sa tom donacijom. Upravo na vrijeme. I osim tih „poslastica“ koju većina obožava, da atmosfera bude ispunjena veseljem pobrinuo se i duo svećenika iz Poljske koji su pjevali, svirali pa i plesali. A njima dvojici pomogle su i naše „Lastavice“.

I došlo vrijeme (tri sata, Ura Milosrđa) da se krene natrag. Ostavljamo i dvorac i Podbrdo, Križevac i crkvu iza nas. U autobusu pjesma i veselje. Vraćamo se domovima svatko sa svojim dojmovima. A onda opet svi u jednoj želji (a i krunicu neki žarče mole…) da u tekućoj utakmici  Hrvatska pobjedi Tursku. I Hrvatska je pobjedila. I neka je. Ali Hrvatska je znamo, bez obzira na ishod utakmice, na klimavim nogama. Hrvatska su ljudi koji u njoj žive. Hrvatska je svatko od nas. A svatko od nas može svaki dan odlučiti – živjeti za sebe ili za drugog i Boga.

Svatko od nas može odlučiti biti – nositelj Isusa, po uzoru na svetog Kristofora. Radeći dobra djela s Isusom i za Isusa.  I na hodočašću i ne samo na hodočašću.

Isus nas čeka u našoj svakodnevnici.

(iz kuta volontera-pratnje, M.G.)