U velikoj enciklopdiji Britanica biografija Marthina Luthera počinje riječima: “veliki vjerski reformator“. Nakon 11 000 riječi pohvala Lutheru (!!!) završava uspoređujući ga sa Jeremijom prorokom koji je od Boga pozvan da ” čupa i sadi, da ruši i gradi” na ruševinama Rimske Crkve koju je on pomogao rušiti. Taj članak potpisuje James MaKinnon, profesor Crkvene povijesti na fakultetu u Edinburgu, autor također nekoliko knjiga o Reformaciji.

Luterovo obraćenje, prema MacKinnonu je opisano kao sjajno otkriće, utemeljeno na iskustvu da se spokoj misli ne može pronaći u vjernosti praksama Katoličke Crkve.

“Unatoč najtočnijem obdržavanju pravila svoga reda, najstrožeg asketizma, Luther nije pronašao mir savjesti ili sigurnost prihvaćanja u Božjim očima”

Činjenica je da je Luther bio sve samo ne precizan i asketa kako ga opisuje Britanica. Mnogo ranije nego što je napustio Crkvu pisao je u povjerljivu pismu da je toliko zauzet da “rijetko imam vremena za molitvu časoslova ili za slavlje mise”. Grisar je ispravno primjetio ovu ispovijest da je njegova dužnost bila organizirati poslove tako da može obdržavati ove svoje molitvene dužnosti kao redovnik i svećenik. Ti sati su strogo propisani. Služenje svete mise je središnja obaveza za svakoga svećenika. “Ako Luther nije znao kako uskladiti svoje poslove, ako je odbacio glavne dužnosti u svom redovničkom i svećeničkom životu, onda se treba bojati da se postepeno udaljio od svog staleža.” Nema sumnje da je bilo “velikih duhovnih borbi u potrazi za milosrdnim Bogom”, ali zanemarivanje molitve, koja je redoviti izvor milosti, na duže vrijeme – čini da oslabi Lutherov otpor prema strastima i napastima te konačno završi u otpadu od vjere.”

MacKinnon hvali Luthera koji ima ulogu “proroka poslanog od Boga da ponovno otkrije Evanđelje i oslobodi Crkvu od rimske tiranije. Pripadao je dugoj liniji od Boga inspiriranih autora koji su od davnina i vremena patrijarha uspješno sačuvali i obnovili Crkvu. U tom slijedu vrijedan je stajati odmah pored Izaije, Ivana Krstitelja Pavla i Augustina” (!?!?!) Ali, ako je Luter nadahnut duhom koji od Boga dolazi, kao što tvrdi, kako objasniti manifestaciju nasilja nad Božjim zakonom a koji je počinio čini se prema djelovanju tog istog duha? Je li to bilo od Božjeg nadahnuća da je stvorio tako strašne citate: “… Budi grešnik i griješi hrabro, ali vjeruj još hrabrije.”  A onda pohvale i u vezi ne primanja sakramenata. Je li to bilo od Božjeg nadahnuća da kaže: “Svaka osoba treba biti slobodna u vezi primanja sakramenata. Ako itko ne želi biti kršten neka mu se udovolji. Ako tko ne želi primati svetu pričest neka mu bude njegovo dragocjeno pravo.” ?

Štoviše, duh Božji je čist i neokaljan, i nadahnjuje čistoću u onima koje ispunja. A Luter je, (kojim duhom nadahnut?) živio u svetogrdnoj vezi sa Katarinom Bora govoreći o tom kao o Božjoj volji: “Bog je to želio. On me iznenada zaronio u ubrak, dok sam se ja još držao sasvim drugačijih pogleda” . Boguhuljenje. –

U cijelom opsegu njemačkih pisama, kako tvrdi suvremeni povjesničar, ne postoji ništa što se može usporediti sa Lutherovim riječnikom. Njegovi razgovori u šest svezaka nisu bez razloga nazvani: “kolekcija opsjednutosti“. Učenici oko njegova stola često su Lutherove primjedbe u rukopisima oklijevali izraziti nepristojne riječi svog učitelja, pa su stavljali znakove “I” ili “X”.

Schatzger, jedan od najvećih Luterovih kritičara govori o tome kako Luther svoje neprijatelje, a misleći pri tom osobito na Rim i papu, oslovljava sa najprljavijim riječima. Ipak, unatoč tomu, ako je vjerovati enciklopediji Britanica – “Svi koji su ga poznavali svjedoče o njegovoj ljubaznosti.

Njegova govor bio je prijateljski. Neosporno je također da je imao duboku pobožnosti i najegovo nastojanje oko kršćanskih kreposti, njegova suzdržavanje i spremnost na pomirenje. Ovo je ipak samo pusta izmišljotina, kojoj se ne protive samo katolici ili neprijatelji protestantizma, nego bilo tko tko se potrudi čitati par stranica iz Lutherovih spisa.

Članak o Marthinu Lutheru u svojoj pogrešnoj interpretaciji Lutera može se donekle opravdati emocionalnošću autora koji je želio ostati vjeran “velikom njemačkom reformatoru”.

……………..

Nije lako ispričati još jedan članak napisan o Majci Božjoj, (to je drugi primjer koji kazuje o eniklopediji Britanica) koji nije potpisan, a tko god da ga je sastavio na umu je imao diskreditirati glavno učenje marijanske teologije.

Da je Marija poslije imala djecu zaključuje iz evanđelja (!) Mat 1,25. Kaže nadalje da je nauk o Marijinom trajnom djevičanstvu bila bez važnosti u očima evanđelista. Pa, ipak, postoji li u ranoj crkvenoj posvijesti neki temelj za ovakav nauk? Ne baš. Što se tiče postojećih spisa nema dokaza da je takvo što bilo poučavano bilo gdje u prva tri stoljeća.

Prije 200.-e godine sv. Irenej je opominjao heretike koji su dovodili u pitanje Marijino djevičanstvo koje, kako reče, jest “pravilo vjere koje se ima držati od strane svakog vjernika” pod prijetnjom otpada od Krista. I baš pred kraj stoljeća platonski filozof Celzius je izrugivao djevičansko rođenje Kristovo uspoređujući ga sa grčkim mitovima. Origen, isti onaj kojeg Britanica citira protiv marijina djevičanstva, zapravo odgovara Celzijusu da piše više kao lakrdijaš nego kao filozof.

U trećem stoljeću sv Hipolit brani Marijin integritet govoreći da je to tradicija apostolska.

Oko 400.e godine katolici svjedoče tradicionalnom učenju… Sv. Jeronim je posvetio poseban traktat trajnom djevičanstvu Blažene Djevice Marije kao odgovor otpadniku Helvediusu. Suprotno učenje naziva se “nepobožnost”, za Origena “ludost”, za Ambrozija “svetogrđe” za Epifana “prenaglenost koja nadilazi sve granice”, za Augustina “hereza”, za papu Siriciusa “perfidnost židova”… Sv. Bazilije piše “svi koji vole Krista neće pobijati tvrdnju da je Majka Božja ikada prestala biti Djevica”.  (Pa čak ni Marthin Luther nije dovodio u pitanje njeno djevičanstvo, iako je upozoravao da Gospa nije božica da se ljudi toliko utječu njezinu zagovoru. …)

Što se tiče Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije. To je nešto što je također bitni dio kršćanske objave. Ali za Britanicu to je samo kasniji razvoj srednjovjekovne pobožnosti. (…)

usp. Izvor: o. Hardon S.J.

(Za one koji žele više pročitati o Lutherovim spisima više na katolik.hr)