Jednoga dana kad bude čas smrti nitko neće biti s nama. Tada je svatko sam. Nitko s nama ne prolazi taj trenutak. Ni majka ni otac, ni ovaj ni onaj. Svatko je sam. Ali Majka Marija je s nama u tom času… Samo ona je s nama kao naša Majka Nebeska i Zagovornica pred Bogom, … u onaj čas kad dođemo na njegov sud.

Zato je važno već u ovom životu uzeti je kao svoju majku.

Čujemo često za protestantske susrete, ovih ili onih karizmatika… Slave Isusa. To je u redu. Slave Duha Svetoga. To je u redu. Ali gdje je tu Marija, ljubljena kći Očeva, zaručnica Duha Svetoga? Nema je. Zato, ne idem tamo gdje nema Majke. I budite na oprezu kad idete na neke susrete na kojima vidite da zapravo nema vjere da je Gospa uistinu naša Nebeska Majka …

…

…

Vlč. Piotr Glas je svećenik koji svjedoči kako mu je hodočašće u Međugorje promjenilo život. Tamo je molio za svoje ozdravljenje i nije mogao ići na Križevac. Išao je samo u podnožje Podbrda. Tamo se molio kod plavog križa i mislio je da je prošlo 10-15 minuta kako se zadubio u molitvu pa se stao ispričavati onima koji su mu bili u pratnji i čekali ga da završi molitvu. Oni su mu rekli: “Ti mora da se šališ? Nije prošlo 10-15 minuta… Prošlo je tri sata otkako moliš!”

To je bilo njegovo nezaboravno iskustvo molitve zbog kojeg je počeo ozbiljnije doživljavati Gospu, kao Majku. Želio se tamo opet vratiti.

Bilo je određeno da ide u Ameriku. Otamo je želio organizirati hodočašće u Međugorje. Ljudi nisu za to mjesto ni čuli, misleći da je to u Poljskoj.  Tamo je na župi upoznao dječaka od 13ak godina koji je bio teško bolestan. Želio je hodočašće namjeniti osobito za njegovo zdravlje. A rekao je dječaku da i on moli dok oni budu na hodočašću. Kako priča, za vrijeme ukazanja na Podbrdu, uzeo je dječakovu sličicu u ruku i držao u ruci moleći Gospu da ona sad učini nešto za njega, jer je on kao svećenik učinio što je mogao. Ako ne učini ništa za njega neka učini nešto za njegovu obitelj jer su stvari išle loše… (njegova majka je morala ostaviti dobro plaćen posao jer je morala uz njega biti 24 sata dnevno… )

Na povratku je saznao da je i dječak molio i da je u to vrijeme osjećao da mu se stanje popravilo, da je ozdravio.

Dječak je ozdravio, odrastao. A kasnije je odlučio postati – svećenik. …

( O svjedočanstvu ozdravljenja na linku – youtube. )

(Marija Majka, 1. dio)

Kad je bila pod križem, kad je rekao Isus: Evo ti sina! A Ivanu: Evo ti Majke! – Crkva uči da je tada Marija dana svima nama da o nama skrbi. S punim povjerenjem možemo je prihvatiti kao majku. On nastavlja: Isus je kamen temeljac. Isus je prvi, On je Bog. Marija je samo stvorenje. Njena je veličina preko Njenog Sina, preko uloge koju joj je Bog dao u povijest spasenja. Isus je kamen temeljac, a Marija je prva koja ima udio u Njegovu dostojanstvu… to joj pripada na poseban način jer je po Božjoj odluci s Njime najuže povezana i jer ona sama posjeduje svako savršenstvo i svaku milost što je obično stvorenje ne može dobiti.

Blaženi Alojzije Stepinac ukazuje kako čašćenje Marije proizlazi iz njezina majčinstva. On također ističe poveznicu između Marijina majčinstva (Bogo-majka i Bogo-rodica) sa čašćenjem koje joj mi vjernici dajemo. Štovanje Majke Božje nastalo je iz toga, iz tog privilegiranog odnosa, da je ona Majka našeg Spasitelja i tu dolazi to da ona ima posebno mjesto u odnosu na sve druge svece u povijesti Crkve i u povijesti spasenja i zato kult prema Gospi nije u jednakoj razini kao kult prema Bogu, ali je iznad štovanja svetaca. Nalazi se, na neki način, između Boga i ljudi.

Stepinac kaže da katolici toliko štuju Blaženu Djevicu Mariju, da je štuju više nego li sve svece, i da za to imaju svoje duboke razloge  i opravdanje. Prvi razlog je – jer je Marija Majka Božja. Zato jE štujemo više od drugih svetaca. Jer nitko od svetaca nije bio u takvoj ulozi. Gospodina Boga svoga dužni smo ljubiti svom dušom svojom, svim srcem svojim i svim umom svojim. A može li (nastavlja Stepinac) onaj koji istinski ljubi Gospodina Boga svoga a da ne ljubi Majku Božju više nego li svece?  Ako smo Boga pozvani ljubiti na takav jedan potpuni način, onda jasno da Njegovu Majku ljubimo na poseban način, više nego li ljubimo druge svece. Sva čast koja se daje Gospi daje Bog koji ju je uzvisio nad sva stvorenja i čašćeći nju, više od svetaca častimo Boga koji je Njoj dao posebnu ulogu i što je preko nje izvršio spasenje sviju nas.

Stepinac nastavlja: Ako prođemo povijest Crkve nećemo naći sveca koji ne bi bio iskreni štovatelj Marije. I obratno – što su više štovali Mariju tim su više rasli u ljubavi Božjoj, u kršćanskom savršenstvu. Jer ništa Majci Božjoj toliko na srcu kao slava Božja i napredak duša.

Ako mi dođemo k Mariji, ona nas opet vraća svome Sinu. Njoj je stalo da napredujemo u vjeri i nutarnjem životu. Nadalje, kaže on – Marija nije samo Majka Božja nego i naša Majka. Sam Isus nam je dao majku na drvu križa, kad je umirući upravio one riječi Ivanu evanđelisti. „Evo ti majke!“

Drugom zgodom, blaženi Alojzije kaže – Krist je preko Djevice došao na svijet i preko Nje će u ljudska srca. Ako se Krist preko Marije utjelovio i postao čovjekom tako preko nje dolazi i u ljudska srca.

Možemo reći da je to tipična oznaka katolika. U pravilu se nabrajaju tri oznake – koje kršćanina čine katolikom, a to je – euharistija, Marija i papa. To je znak prepoznavanja katoličanstva. Preko Marije dolazimo do Isusa. Preko Marije Isus dolazi k nama.

Kršćanskim roditeljima kardinal Stepinac poručuje: „A vi kršćanski roditelji, naučite se od roditelja blažene ..lambertini, (to je jedna svetica ) biti odani Majci Božjoj i moliti dnevno svetu krunicu, da po njoj isprosite blagoslov svojoj djeci… Vaš primjer je od silne važnosti za djecu i vaša krunica neće ostati bez Marijine zaštite. Nemojte misliti da djeca ne znaju što je to pobožnost prema Majci Božjoj. Nitko ne osjeća Majku baš kao djeca.„

Danas u Zapadnom svijetu koji se sve više udaljava od Boga vidimo da statistike pokazuje ne samo udaljavanje od Boga nego i stvari koje su se sačuvale.

Tako u Italiji, navodi talijanski publicist Messori, kad su radili istraživanje  vjeri u Italiji, pokazuju da su ljudi koji su odbacili neke istine vjere da se preko 50 % ljudi u raznim okolnostima života – utječe Mariji.  I veći postotak tih nego onih koji se prvo obrate Isusu Kristu. Znači, i onda kad su izgubili neke djelove svoje vjere još ih drži pobožnost prema Gospi. Od toga može početi obnova njihove vjere… da se čovjek u potpunosti vrati vjeri.

Mi to vidimo u našem narodu, na velike Gospine blagdane, kao što je Velika Gospa, koliko tada imamo hodočasnika u Sinj, pješke, autima… Među njima susretnemo ljude koji nisu odavno bili u Crkvi, koji možda dođu samo jednom godišnje, i nisu išli godinama… A evo tu se nešto kod njih probudi i pokaže se da još imaju dušu obojanu pobožnošću prema Gospi. I da ih se može vratiti vjeri, ako im se pomogne na pravi način.

Blaženi Alojzije Stepinac je bio neumorni propovjednik veličine Marijine. I on je puno učinio da se proširi pobožnost prema Gospi u našem narodu. Na jednom drugom mjestu u katehetskim propovijedima piše – kako se silno veličanstvo skriva u Bogorodici. Istina ona je stvor, a ne Bog. Ali, ako ju je Bog tako silno uzvisio da ju je učinio Majkom svoga Jedinorođenoga Sina onda i mi moramo častiti njeno ime, nikako drugačije nego sa strahopočitanjem izgovarati i zazivati.

Bog ju je uzdigao, dao joj je jedinstveno mjesto u povijesti spasenja. I onda jasno da imamo puno pravo da je uzdižemo i častimo, i iznad drugih svetaca.

Drugom zgodom kaže, ona je najveće čudo u redu milosti, naravi i slave. Bog joj je dao najviše milosti, ona je najveće čudo u naravi, … kad kažemo „Bezgrešno začeće“ time iskazujemo jedan dio tog čuda koje je Bog učinio u njenoj naravi i kad kažeo da je Marija Kraljica neba i zemlje onda time iskazujemo dio slave koje joj je Bog dao…

Na osnovu ove vjere on zaključuje: Na krivom su putu oni koji kažu da čašćenje Marije ne dovodi do čašćenja Boga. Jer ne može imati Boga za Oca tko nema Mariju za Majku.

To je smiona tvrdnja  reći da tko nema Mariju za Majku ne može imati Boga za Oca.

Prema tome, odjeljeni kršćani koji dovode u pitanje pobožnost prema Gospi, a to su protestanti, (to ne vrijedi za pravoslavce koji časte i ljube Majku Božju) To kod njih može dovest u pitanje i prihvaćanje Boga za Oca. Njima se puno teže spasiti nego li nama, jer nam je Bog dao puno više.

Blaženi Ivan Merz kaže: Zaista, Tko nalazi Mariju nailazi na nejzin nutarnji život, na život Presvetog Trojstva, na život potpune milosti u njenoj duši, na ilazi na život Presvetog Trojstva.

Pobožnost prema Gospi nije isključiva, na način da nas Gospa veže za sebe i zadrži kod sebe, nego nas uvijek dovodi svome Sinu, uvodi nas u otjastvo Boga. I zbog toga je ona privilegirani put do Boga.

Na Drugom vatikanskom saboru bilo je zamišljeno da se među raznim Koncilskim dokumentima jedan dokumenat posveti samo Majci Božjoj… Prvi nacrt tog dokumenta bio je napravljen od strane jednog našeg franjevca fra Karla Balića, no nije bio prihvaćen od saborskih otaca. I unatoč želji pape Pavla VI Gospa tada nije bila proglašena Majkom Crkve. Koncil to za vrijeme svog zasjedanja nije učinio. Međutim odmah nakon koncila pape su se pobrinule da taj naslov bude prihvaćen od strane cijele Crkve.

fra Karlo Balić

Tako je Pavao VI, na kraju trećeg zasjedanja sabora, 21.11.1964. nazvao Gospu Majkom Crkve. Tu dolazimo do onog da je Bogorodica. I do drugih istina vjere – da je ona Majka Crkve. Iako to nije bilo proglašenje nove dogme ipak je to proglašenje imalo snagu papina autoriteta. Ivan pavao II je sa svoje strane ojačao ovaj Gospin naslov stavljajući ga u zazive lauretanskih litanija, dakle onih koje se mole na kraju krunice. Sad se uvodi i naslov – Majka Crkve. Ivan Pavao II uveo je blagdan „Marija – Majka Crkve“, na Duhovski ponedjeljak. U našoj biskupiji to se obilježava tako da se saberu razne zajednice i pokreti oko nadbiskupa u katedrali ili u nekoj drugoj crkvi.

Marija je prema učenju II Vatikanskog sabora „združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaj spasenje“ „dapače Majka udova Kristovih, … vjernici koji su udovi ove Glave,…  zato je ona sasvim osobiti ud Crkve … uzor vjere i ljubavi… „ Katolička je Crkva poučena od Duha Svetoga, djetinjom je ljubavlju štuje kao preljubeznu svoju Majku“ … i tu , u saborskom dokumentu vidimo da je izrečeno da je Marija Majka Crkve.

Karol Wojtyla dok je bio svećenik i držao duhovne vježbe mladima, (a o tom je 1979. već, izišla i jedna knjiga „Znak osporavan“,) on piše na jednom mjestu njegovo razmatranje: Premda slike Otkrivenja imaju metaoričko … ipak iz ovih litararnih oblika proizlazi jedna jednostavna i jasna slika tj istina o uskoj povezanosti Marije i majke sa Crkvom … Ova „Žena“ Otkrivenja predstavlja baš Mariju i Crkvu. Tako tvrde biblijski stručnjaci i teolozi, a osobito kršćanska predaja. I u Otkrivenju nalazimo ovaj naziv – Žena. I to je ono što Učiteljstvo tumači da se „Žena“ odnosi na Mariju i na Crkvu. Vidimo usku isprepletenost jedne i druge stvarnosti.

Sveti Otac je proglasio Mariju Majkom Crkve. Tu misli na Pavla VI. Tim zazivom priznao je onu koju Crkva štuje kao svoj najuzvišeniji uzor. Uska isprepletenost Marije i Crkve razmatrana je ponovo u papinoj enciklici „Marija – Majka Otkupitelja“, koja se smatra najzaokruženiji prikaz učenja o Gospi.

On tu kaže: „Riječi koje Isus izgovara sa križa ukazuju da materinstvo njegove roditeljke dobiva novi nastavak u Crkvi i koju u tom trenutku simbolizira i predstavlja učenik Ivan. Na taj način ona koja je kao milosti puna uvedena u misterij Krista da postane njegovom majkom tj svetom Bogrodiom… u Crkvi ostaje trajno u tom misteriju kao Žena… Tu misli na praevanđelje, u Knjizi Postanka … Kad čitamo prvi navještaj Gospe u Knjizi Postanka se kaže: „Žena će ti satirati glavu“, na poseban način misli se na Gospu i na njeno potomstvo … i imamo opet spomen „Žene“ na svršetku Povijesti spasenja – u Otkrivenju. „Po vječnoj odluci Providnosti Marijino se materinstvo mora proširiti na Crkvu kako to tvrde mnogi glasovi crkvene predaje za koje je Marijino materinstvo prema Crkvi odraz i nastavak njenog materinstva prema Božjemu Sinu.“

On ističe da je poveznica između Gospe i Crkve očita i u Presvetoj EUHARISTIJI.

I kaže u jednom drugom dokumentu: „U euharistiji je prisutan istinski element majčinstva utoliko što Majka hrani svoju djecu. Mi se hranimo Isusom, a to je Marijino dijete. Krist koji je rođen od Djevice, Krist Sin Božji koji je imao svoju Majku ostavio ju je zajedno sa… majčinstva…majka nas hrani i u euharistiji, nastavlja papa. I Crkva gleda na Mariju kao na svoj  prauzor. Crkva koja se i sama naziva se majkom. U najvećoj mjeri osjeća svoje majčinstvo onda kada može hraniti svakoga od nas. Svi smo hranjeni kruhom i krvlju, svi smo duhom oblikovani i izgrađivani euharistijom. Crkva se u najvećoj mjeri osjeća Majkom kada primamo Isusa u presvetom sakramentu. U tom trenutku na poseban način svraća svoj zahvalni pogled prema onoj majci koja je dala tijelo i krv Sinu Božjem.

Prve dvije enciklike Ivana Pavla II zacrtale su koordinate njegova djelovanja. Prva je posvećena Kristu i zove se Otkupitelj čovjeka, a druga Gospi i zove se Majka Otkupitelja. I općenito se smatra da je ovo jedan od najpotpunijih prikaza Crkvenog učiteljstva o Gospi, do sada.

Marija je po svojoj vjeri označila početak novog saveza i postala dionicom otajstva svoga Sina. Tu vidimo da je sa utjelovljenjem počeo novi savez. Tu je ona postala dionica otajstva druge Božanske osobe.

Ako je ona, kao milosti puna (piše Ivan Pavao II) bila vječno prisutna u Otajstvu Kristovu po vjeri postaje isto tako sudionica na svekolikom njegovom zemljskom putu. Napredovala je na putu vjere i u isto vrijeme na iskren, ispravan i djelotvoran način uprisutnila je ljudima otajstvo Krista. I to nastavlja činiti i danas. U otajstvu Kristovu je i ona sama stalno prisutna među ljudima. Tako se po otajstvu Sina razjašnjava i otajstvo Marije.

Papa, obraćajući se svećenicima piše: Majka Božja koja surađuje s majčinskom ljubavlju u rađanju svih onih koji postaju braća njezina Sina, koji su postali njegovi prijatelji, učinit će sve kako ne bi razočarali to sveto prijateljstvo… kako bi mogli biti na njezinoj visini…

Znači, Gospa ne samo da nas dovodi do svoga Sina da postanemo njegovi prijatelji, subraća, nego nas prati svojim zagovorom i svojim milostima do konca života da ne zakažemo, …da se razvijamo u duhovnom životu da postajemo sve više nalik njenom Sinu. To je ono nasljedovanje Krista, gdje se mi suobličujemo Kristu i možemo reći Krist nas pobožanstvenjuje, ako to dopustimo.

Kad su Turci najavili napad na Sinj, Sinjani su se zatvorili u sinjsku tvrđavu. Bilo je u tvrđavi oko 700 vojnika, žene , djeca i sedam fratara koji su sa sobom ponijeli Gospinu sliku. Stavili su sliku u tvrđavnu ckrvu sv. Mihovila i tu su joj se usrdno molili da ih spasi od neprijatelja. Turci nisu odmah napali Sinj, nego su se razišli okolo, po Zagori, kako bi palili, rušili i ubijali. Došli su i do Drniša i Vrlike. Svi su se bojali da kad jednom Turci osvoje Sinj, otud će osvajati malo po malo cijelu Dalmaciju. Svi oni koji nisu bili za borbu u večer, 14.8. ostali su u molitvi, u suzama moleći Gospu za pomoć.

No, događa se čudo: Branitelji su očekivali novi napad, ali ujutro neprijatelja nije bilo. I posljednje čete Turske vojske su se povukle. Sinjani su uvjereni da se ovo čudo dogodilo po zagovoru Majke Božje.

Čak je zapisano da su i Turci svjedočili kako su u vrijeme opsjedanja grada, svaku noć gledali kako zidinama grada hoda Žena zaogrnuta svjetlošću. Ne podsjeća li nas to na Knjigu Otkrivenja gdje se govori o „Ženi odjevenoj u Sunce“, „mjesec joj pod nogama“?
Turci su otišli. Sinjani ostali i u zahvalnosti Gospi uskoro se skupiše zlatnici od kojih je iskovana kruna Gospi Sinjskoj. U dnu krune urezan je natpis: „Zauvijek okrunjena slavi slavlje“. 

(Ukoliko želite pročitati današnje nadbiskupove riječi – kliknite na:  propovijed: o milosrđu, opraštanju, izborima – lustraciji, Gospi – Majci milosrđa…)

Tako, pred likom Čudotvorne Gospe Sinjske Sinjani mogu u dubokoj zahvalnosti za ovaj veliki povijesni događaj razmatrati zadnja dva otajstva slavne krunice: Gospino slavno uznesenje na nebo (Veliku Gospu) i Gospino krunjenje na nebu, za Kraljicu neba i zemlje. Da Gospa tada nije čudesno zaštitila Sinj, pitamo se što bi danas i od Dalmacije bilo…

No, ne treba zatvarati oči pred činjenicom da su neprijatelji Crkve, oni koji bi htjeli da se odrečemo svoje vjere, i danas tu. A mi smo pred izborima svaki dan. I možemo birati – ostati vjerni Isusu i Gospi, a možemo biti i mlakonje za koje je pisano da će biti „izbljuvani iz usta“ Božjih.  Možemo hraniti dušu sakramentima i Biblijom ili se možemo hraniti turskim serijama, ispraznim političkim obećanjima, od jutra do mraka nekim polu-vijestima,… Ovih danas u Sinju, možemo otići i do oltara na misu, možemo do Gospine slike, a možemo samo bauljati okolo, kao… mjesečari.

Večer prije Gospe Sinjske ulicama grada slijeva se rijeka ljudi, a među njima mnoštvo mladih. Jedni idu do Gospe, kao do svoje nebeske Majke, a drugi…? E, što sam jednom čula od zabrinute majke, da (ne samo muški nego i) cure znaju biti toliko pijane da ni ujutro dobro ne znaju za se, onako sređene, više svučene nego obučene, pojma nemaju s kim su provele noć. Zar i u našem Sinju? Nisu Sinjani ni Sinjanke pod nekim Gospinim staklenim zvonom. Evanđelje poziva na – budnost. Ali toliki radije biraju – bludnost. Svaka dobra majka morala bi biti zabrinuta kad vidi da joj je dijete u opasnosti da upropasti ljepotu svoje duše. Slika naše Gospe Sinjske pokazuje lice koje se blago crveni. Crvenilo na licu također je jedan od znakova čistoće duše, koju svijet i stona žele ukrasti. Tolika propaganda zla oko nas ide za tim da u dušama uništi sram i ono besramno proglasi – „normalnim“.

Gledajući sliku Gospe Sinjske vidimo Majku koja čeka svoju djecu. Danas je tu pod imenom „Majka Milosrđa“. Ali, kao što ni Otac ne može pokazati milosrđe rasipnom u sinu ako se ne vrati i ne pokaje, tako ni majka. Ona čeka svoju djecu. Ona nije Bog da nam može otpuštati grijehe, ali nam može pomagati samo onda ako joj to dopustimo. Ona ne želi da živimo kao mjesečari, u nekoj mlakosti, u nebrizi za duhovno, u nekoj bezvoljnosti, puštajući da nam dani prolaze u ispraznosti. Da lovimo zjake i pokemone. Ona nam želi pomoći da budemo prava djeca svog Oca nebeskog. Ako je njoj bilo povjereno da odgaja Sina Božjeg kako joj ne bi i mi dopustili da odgaja nas i da nas polako uči da ovim svijetom hodamo Isusovim stopama.

Neka nam svima Gospa bude uistinu Majka, a mi njena odana djeca. Nek nas odgaja tako da se i na našem ponašanju vidi, na riječi, na djelu i odjelu – da smo Njeni. Neka nam bude u pomoći da se u rijekama života ne izgubimo, kao mjesečari… već da odvažno slijedimo Isusa. 

M.G.

Prihvaćala je radosno križ za križem:
bolest i smrt jednog djeteta,  pa vijest da je i drugo dijete u njenoj utrobi bolesno, a onda smrt i drugog djeteta. Nakon dva rođenja i dva sprovoda Chiara je bila ponovo trudna sa zdravim djetetom, no u vrijeme trudnoće dobila je rak. Odbila je terapije kako bi sačuvala zdravlje djeteta.

Umrla je s vjerom i radošću što svijetu daruje novi život u zamjenu za svoj.

***

Svijet ovih dana obilazi vijest o smrti mlade talijanske majke Chiare Corbelle, koja je zajedno sa svojim suprugom na herojski način prihvatila roditi dvoje njihove bolesne djece koja nisu imala šanse preživjeti, a potom i sama dala vlastiti život da bi spasila njihovo treće dijete. Televizijske postaje i drugi mediji u Italiji objavljuju priču o velikoj ljubavi i žrtvi življenoj kroz vjeru, pouzdanje i zahvalnost Svemogućem Bogu na daru života.

Chiara Corbella imala je 28 godina, lijepa, uvijek je zračila s osmijehom na usnama. Bila je udana za Enrica Petrillija, oboje su Rimljani, iz kvarta Aurelio. Najnormalniji bračni par Wojtyline generacije, odrastao u župi i uz Svjetske dane mladih. Nakon što su se upoznali u Međugorju u rujnu 2008, vjenčanjem su okrunili svoju ljubav.

Prvo dijete je živjelo svega pola sata

Nakon nekoliko mjeseci Chiara je zatrudnjela, ali nažalost djevojčici je pri prvom pregledu ultrazvukom dijagnosticirana anencefalija, tj. teška urođena malformacija zbog koje je trebala biti rođena potpuno ili djelomično bez mozga. Dvoje mladih supružnika bez imalo zadrške prihvatilo je taj novi život kao Božji dar, unatoč tome što su ih liječnici više puta pokušavali razuvjeriti. I pratili su Mariju tijekom svih 30 minuta njezina zemaljskog života, slaveći krštenje i prateći je pri njezinom »rođenju za nebo«. Prijateljima je ostao dojmljiv i sam sprovod male Marije jer su roditelji i prisutni tijekom svete mise, molitvom i pjesmom pored malog bijelog lijesa, pokazivali živu vjeru u život vječni.

Drugo dijete nije imalo noge

Nekoliko mjeseci kasnije, nova trudnoća. Ali i u tom slučaju, radost prve vijesti bila je minirana prvim ultrazvukom koji nije dao pozitivne rezultate. Dijete, dječak kojemu su dali ime Davide, nije imao noge. Naoružani vjerom i ljubavlju koja je uvijek podržavala njihov brak, dvoje supružnika koji su čekali rođenje svog drugog djeteta. Bili su uvjereni da ključeve života i smrti čuva jedino Bog. Svjedoče to i prijatelji koji se sjećaju Enrica koji im je pričao o radosti imati dijete, makar ono nema noge. No nažalost, oko sedmog mjeseca novi ultrazvuk otkrio je i malformacije unutarnjih organa. »Dijete je nesposobno za život«, bila je presuda. Nesposobno možda za zemaljski život, ali ne za onaj nebeski. Par je zapravo dočekao rođenje djeteta, 24. siječnja 2010, i nakon što su odmah slavili njegovo krštenje, molitvom su pratili njegov kratki život sve do posljednjeg izdisaja. I Davidov pogreb bio je svjedočanstvo velike vjere.

Treća trudnoća – zdravo dijete ali majka dobiva rak

Trpljenja, traume, osjećaji obeshrabrenja, ali Chiara i Enrico se nikad nisu zatvorili životu, tako da je nakon nekog vremena stigla nova trudnoća: Francesco. I napokon je sve bilo u redu: ultrazvukom je potvrđeno dobro zdravlje djeteta. Ali u petom mjesecu dolazi novi križ. Chiari je dijagnosticirana teška rana na jeziku te se nakon prvog zahvata potvrdila najgora od pretpostavki: karcinom. Unatoč tome, Chiara i Enrico nisu izgubili vjeru i »sklapajući savez« s Bogom odlučili su još jednom reći “da” životu. Chiara je bez imalo promišljanja branila Francesca i iako se izlažući velikom riziku, odgodila je liječenje nastavljajući trudnoću. Naime, tek se nakon poroda mogla podvrći radikalnijem operativnom zahvatu i ciklusima kemoterapije i zračenja. Francesco je rođen zdrav i lijep 30. svibnja 2011, a Chiara je bila tjelesno iscrpljena toliko da je izgubila i vid na desno oko, a nakon godinu dana bitke nije izdržala. U srijedu 13. lipnja ove godine, oko podne, okružena rodbinom i prijateljima, Chiara je završila svoju bitku sa bolešću.

»Druga Gianna Beretta Molla«

Mnoge osobe i obitelji potvrđuju da su živi svjedoci toga svetog života, svih tih kušnja, teških mjeseci kemoterapije i zračenja, koje su nošene s osmijehom i vedrim i neshvatljivim predanjem u Providnost. U svim tim kušnjama Chiara i Enrico se nikad nisu dali obeshrabriti, već su prihvatili volju Onoga koji ništa ne čini slučajno. I svakoga dana su ponavljali svoju molitvu posvete Presvetoj Djevici Mariji završavajući riječima »Totus tuus«, a svojeg su Francesca posvetili Majci Božjoj od Porcijunkule.

»Druga Gianna Beretta Molla«, tako je Chiaru nazvao kardinal Agostino Vallini, papin vikar za grad Rim, koji je predvodio sprovodne obrede u subotu 16. lipnja u crkvi sv. Franciske Rimske. Ceremonija je bila sve drugo samo ne pogrebna: veliko slavlje na kojem je sudjelovalo više od tisuću ljudi koji su ispunili crkvu, pjevajući, svirajući, plješćući i moleći od ulaska pa sve do izlaska lijesa.

»Život je poput veza kojemu vidimo naličje, neurednu stranu i puno krajeva« – rekao je kardinal – »ali s vremena na vrijeme vjera nam omogućuje vidjeti rub ispravne strane.« Chiarin slučaj je, prema kardinalu, »velika života lekcija, svjetlo, plod predivnog Božjeg plana koji nam izmiče, ali koji postoji«. »Ne znam što je Bog pripravio za nas preko ove žene«, posebno je naglasio, »ali sigurno je nešto što ne smijemo izgubiti; zato prikupimo tu baštinu koja nas podsjeća na to da pridajemo ispravnu vrijednost svakoj svakodnevnoj gesti, bila ona velika ili mala.«

»Umirala je ne samo smireno nego sretno«

»Ovo jutro proživljavamo ono što je prije 2000 godina proživljavao rimski stotnik kad je vidjevši da je Isus umro, rekao: ‘Ovaj je uistinu bio sin Božji’«, rekao je zapravo u svojoj homiliji fra Vito, mladi franjevac, poznat u Asizu, koju je duhovno pomagao Chiari i njezinoj obitelji u zadnjem razdoblju života, preselivši se također i u njihovu kuću.

»Chiarina smrt je bila ispunjenje jedne molitve«, nastavio je. Naime, mlada žena, ispričao je fratar, »nakon liječničke dijagnoze u travnju koja je glasila da je ‘u završnom stadiju’, tražila je čudo: ne ozdravljenje, nego da Bog dade da ona i najbliže joj osobe te trenutke bolesti i trpljenja prožive u miru«.

»A mi smo« – još je rekao fra Vito, vidljivo ganut – »vidjeli kako jedna žena umire ne samo smireno, nego sretno.« Žena koja je živjela trošeći svoj život iz ljubavi za druge, sve do toga da je povjerila Enricu »možda ozdravljenje zapravo ne želim, sretan suprug i vedro dijete bez mame predstavljaju svjedočanstvo veće nego žena koja pobijedi bolest. Svjedočanstvo koje bi moglo spasiti toliko osoba«.

Posebna je Chiarina povijest koja je pokopana odjevena u svoju vjenčanicu, kao i pismo koje je tjedan dana prije smrti Chiara napisala svom sinu Francescu, a koje je na sprovodu čitao suprug Enrico: »Idem u nebo brinuti se za Mariju i Davidea, a ti ostani s tatom. Odande ću moliti za vas.« Znakovita je i njezina želja da se na njezin sprovod ne donosi cvijeće, već je njezina obitelj svakom sudioniku poklonila maleni cvijet kao znak i simbol života, kao i njezinu sliku s pjesmom koju joj je napisao i posvetio suprug Enrico.

Svjedočanstvo supruga Enrica Petrilla

Enrico Petrillo, Chiarin suprug kroz mikrofon Benedette Capelli dao je sljedeće svjedočanstvo:

»Živjeti s mojom suprugom, s Chiarom, kako tijekom hodanja tako i u braku, bilo je prelijepo. Imali smo uistinu ispunjen život. Ne znam kako to dobro definirati… Također smo i kroz život naše djece otkrili da život, trideset minuta ili sto godina, nema velike razlike. I bilo je uvijek predivno otkrivati tu sve veću ljubav svaki puta kad smo se suočavali s problemom, s dramom. Ustvari, mi smo u vjeri vidjeli da se iza toga krije veća Gospodinova milost. I prema tome, svaki puta smo se zaljubljivali sve više jedno u drugo i u Isusa. Ta ljubav nas nikad nije razočarala i stoga, svaki puta, nismo gubili vrijeme, iako su nam svi oko nas govorili: ‘Pričekajte, nemojte žuriti imati drugo dijete.’ Naprotiv, mi smo govorili: ‘Ali zašto moramo čekati?’ Dakle, živjeli smo tu ljubav koja je jača od smrti. Milost koju nam je dao Gospodin bila je ta da nismo stavljali zapreke Njegovoj milosti. Izrekli smo taj ‘da’, uhvatili smo se za Njega svim našim snagama, također zato što je ono što je od nas tražio sigurno bilo veće od nas. I onda, imajući to uvjerenje znali smo da sami to nećemo uspjeti, ali s Njim da.

Imali smo uobičajeno vrijeme hodanja, prekinuli smo, malo smo se svađali, kao i svi parovi. Ali, u jednom trenutku, kad smo odlučili ozbiljno učiniti stvari, sve se promijenilo. Otkrili smo da je jedina izvanredna stvar sam život. Kaže Gospodin: ‘Onima koji su ga primili dao je moć da postanu djeca Božja.’ Chiara i ja smo duboko željeli postati Gospodinova djeca. Mi smo oni koji trebaju odabrati je li ovaj život slučaj, ili postoji Otac koji nas je stvorio i koji nas ljubi.«

Na primjedbu da je to što se dogodilo Chiari umnogome slično iskustvu Gianne Berette Molle koju je Ivan Pavao II. nazvao »himnom životu, sveticom svakodnevice« i da je ljubav prema životu bila ta koja je upravo vodila Chiaru u čitavom njezinom životu, suprug Enrico je odgovorio: »Da, upravo tako. Chiara je od malena od izvrsnih roditelja bila odgajana u kršćanstvu, za susret s Isusom, i odmah je pokazivala posebnu osjetljivost i poslušnost Duhu, njegujući od malena poseban odnos s Djevicom Marijom. To je nosila za čitav život i logično, tko ljubi Isusa Krista, kako ne bi mogao ljubiti život u svim njegovim aspektima?«

Križ nije ružan kako se čini

Chiara je izrekla rečenicu: »Gospodin stavlja istinu u svakoga od nas; ne postoji mogućnost da je se krivo tumači«, podsjetila je novinarka i priupitala koja je istina koju je on otkrio. »Ta rečenica« – odgovorio je suprug Enrico – »odnosi se na činjenicu da današnji svijet, prema našem mišljenju, nudi pogrešne izbore kao abortus pred bolesnim djetetom, eutanaziju pred starcem u završnoj fazi života… Gospodin odgovara ovom našom povijesti koja se pomalo sama ispisala: mi smo pomalo bili gledatelji nas samih, u ovim godinama. Odgovara na tolika pitanja koja su od nevjerojatne dubine. Ali Gospodin uvijek odgovara vrlo jasno: mi smo oni koji vole filozofirati o životu, o tome tko ga je stvorio i prema tome na kraju sami se dovodimo u zbrku želeći postati gospodarima života i nastojeći pobjeći od Križa koji nam Gospodin daruje. Ustvari, taj križ – ako se živi s Kristom – nije ružan kako se čini. Ako se čovjek pouzdaje u Njega, otkriva da u toj vatri, u tom križu neće izgorjeti i da u boli postoji mir, a u smrti postoji radost. Mnogo sam razmišljao, posebno ove godine, o rečenici iz evanđelja koja kaže da nam Gospodin daje sladak križ i lagan teret. Kad sam gledao Chiaru kako umire, razumljivo da sam bio u velikom šoku. Onda sam smogao hrabrosti i nekoliko sati prije – bilo je oko osam ujutro, Chiara je umrla u podne – to sam je pitao. Rekao sam joj: ‘Chiara, ljubavi moja, ali je li ovaj križ doista sladak, kako kaže Gospodin?’ Ona me pogledala, nasmiješila mi se i tankim glasom mi rekla: ‘Da, Enrico, vrlo je sladak.’ Tako, čitava obitelj, nismo vidjeli tek da Chiara umire smirena: vidjeli smo je da umire sretna, a to je nešto posve drugo.«

Osjećam je živom više danas nego prije

Na upit što će pričati svom sinu Francescu od onoga što se dogodilo i posebno što će mu pričati kad ga bude pitao za mamu Chiaru, suprug Enrico je rekao: »Sigurno ću mu pričati kako je lijepo prepustiti se Božjoj ljubavi, jer ako se čovjek osjeća ljubljenim može učiniti sve. To je prema mom mišljenju bît, najvažnija stvar u životu: dopustiti da budemo ljubljeni, za nas u našem slučaju ljubiti i umrijeti sretni. To je ono što ću mu pričati. I pričat ću mu da je to učinila mama Chiara. Ona je dopustila da bude ljubljena i, u jednom određenom smislu, čini mi se da pomalo ljubi čitav svijet. Osjećam je živom više danas nego prije. A onda, činjenica da sam je vidio umrijeti sretnu za mene je bila pobjeda nad smrću. Vrlo velik strah mi je izazivala pomisao, također nakon iskustva s mojom djecom Davideom i Marijom, da bih mogao vidjeti kako umire moj sin Francesco. Danas znam da postoji nešto prelijepo s druge strane što nas čeka.«

Upitan je li ga uznemiruje što se govori da postoji miris svetosti oko Chiare, suprug Enrico je rekao: »Iskreno, ostavlja me prilično indiferentnim. U smislu da smo Chiara i ja činili druge izbore za život: toliko smo željeli zajedno ostarjeti. Ali, i u tom trenutku naše povijesti vidim kako me Bog svaki dan zadivljuje… Znao sam da je moja supruga posebna: vjerujem u blaženstvo, da jedna osoba bude proglašena blaženom jer blaženi znači biti sretni. Chiara, a dijelom i ja smo čitavu ovu povijest živjeli s velikom radošću u srcu, i to mi je davalo nazrijeti velike stvari. Ali, danas sam zadivljen, jer mi se čine mnogo većima od onoga što bih mogao zamisliti.«

Izvor: Glas Koncila

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=20834