Krsno ime Majke Tereze je Agnes, što bi u prijevodu bilo Janja. Rođena je 26.8.1910. god. u Skoplju, (glavnom gradu Makedonije), a svojim rođendanom je uvijek smatrala svoj DAN KRŠTENJA koji je bio samo jedan dan nakon rođenja.

Agnes Gondža Bojadžiju (Agnes Gonxha Bojaxhiu) Porijeklom je Albanka, a rođena je u skromnoj i pobožnoj obitelji.

Njena majka je pobožna žena Drana, koja je svojih troje djece odgajala u katoličkoj vjeri.
Otac Nikola je radio u ljekarni u Beogradu, borio se za prava Albanaca, a onda je tamo iznenada umro, nakon obroka. Agnes je tada imala osam godina.

U Skoplju su išli u crkvu Srca Isusova gdje je Majka Tereza polako otkrivala svoj duhovni poziv da postane časna sestra tj. da svoj život potpuno posveti Isusu, u samostanu kao redovnica.

Imala je starijeg brata Lazara i stariju sestru Agu.
Odgajani su u kršćanskom duhu.

Njihova majka Drana učila ih je da se čuvaju lošeg društva jer ih može iskvariti kao što se od jedne gnjile jabuke sve druge mogu pokvariti.

Najprije je otišla u samostan sestara Loretanki u Irsku, gdje je naučila engleski jezik, a potom u Indiju. Uzela je redovničko ime Tereza po uzoru na svetu malu Tereziju. Sestre loretanke bile su misionarke koje su se bavile odgojem djece, a sestra Tereza nakon što je bila učiteljica postala je i ravnateljica.
1946, godine, nakon što je 18 godina bila sestra loretanka, Majka Tereza prima ono što naziva: poziv unutar poziva.
Čula je unutarnji glas (zvan lokucija), koji ju je zvao da ide iz sigurnosti samostana i pođe na ulice Kalkute, onima koji nikoga nisu imali i koji su pružali ruke prema njoj želeći da im bude svjetlo.
Doživjela je na putu vlakom iskustvo Isusa prisutnog u siromahu, Isusa koji s križa govori njoj: Žedan sam! Shvaćala je da je najgora vrsta siromaštva biti ostavljen i sam te da Isus u siromasima ne žeđa samo za vodom nego za ljubavlju.
Odluka nije bila jednostavna jer je voljela sve ono što je imala u samostanu, a odjednom mora opet napustiti sve i krenuti u nepoznato, k onima koji su živjeli i umirali na indijskim ulicama u mraku duhovne i materijalne bijede.

Obukla je siromašno indijsko odijelo – sari – te je uz dopuštenje poglavara otišla služiti Isusu u najsiromašnijima od siromašnih.
To je postao i četvrti zavjet Misionarki ljubavi koje osnovala
(od sveg srca služiti najsiromašnijima od siromašnih) uz uobičajena tri: poslušnost, čistoća i siromaštvo.
Malo po malo pridruživale su joj se i druge sestre, ponajprije njene bivše učenice, te je osnovala MISIONARKE LJUBAVI.
Misionarki ljubavi prepoznatljive su po bijelom sariju sa tri plave crte koje ih podsjećaju na Gospu i zavjete. Ima ih preko 5000 u raznim državama svijeta. I u Hrvatskoj imamo sestre Misionarke koje žive i djeluju u Zagrebu.

Budući da je Makedonija nekada bila dio Jugoslavije u kojoj se učio hrvatsko-srpski jezik, pa kad je zaboravila albanski s bratom je pričala na hrvatski jezik. U Albaniju se, nakon odlaska nije vraćala 50 godina.
I njene sestre, jednom kad odu od kuće, nemaju posjete svojoj obitelji sve do pred vječne zavjete, tj. gotovo deset godina.

Misionar koji je puno pomagao Majci Terezi i sestri u misijama je naš sunarodnjak o. Ante Gabrić.
Unatoč tomu što je u početku služenja na ulicama Kalkute imala duboko iskustvo Isusove prisutnosti kasnije je imala jako dugo razdoblje duhovne suhoće (čak 20 godina) tj. osjećaj kao da joj je Bog daleko.
Upravo to je razdoblje u kojem se vidi snaga njene vjere. Nitko tko bi je susretao ne bi pomislio da prolazi kroz duhovnu tamu.

Majka Tereza i papa Ivana Pavao II bili su u isto vrijeme dva velika svijetla u Katoličkoj Crkvi.

Često se spominje kako je Majka Tereza bila velika humanitarka, no njen poziv i poziv misionarki nije da budu socijalne radnice nego da služe Isusu služeći siromasima.
Često je znala govoriti: Sve za Isusa!
I papa Ivan Pavao II je poticao Majku Terezu da osigura sestrama vrijeme i za učenje svoje vjere (Katekizam Katoličke Crkve) kako bi mogle bolje ispunjati svoje misionarsko poslanje.
Među mnogim svećenicima koji su u duhovnoj formaciji pomagali sestrama osobito se ističe sluga Božji o. John Hardon.

Sestre su posjećivale siromahe posvuda: u siromašnim četvrtima, na kolodvorima, u kanalizacijama, u zatvorima, sirotištima, itd.… Otvarale su prihvatilišta za njih i kuće za umiruće u dubokoj svijesti da je prelazak iz ovog života u vječnost najvažniji trenutak našeg života.

Krivo bi bilo misliti da su sestre po cijeli dan samo u službi siromasima. One su pola dana bile u molitvi, a pola dana u poslu. Primjerice, svaki dan imaju razmatranje Svetog Pisma, svetu misu, klanjanje i krunicu. Iz molitve i zajedništva s Bogom dobivaju snagu za svoje djelovanje.
Osim aktivnih sestara Misonarki ljubavi postoje i one koje su konteplativne, tj. one koje su gotovo cijeli dan u molitvi. Postoje i braća misonari ljubavi, svećenici misionari ljubavi i drugi ogranci iste karizme.

Majka Tereza je živjela je 87. godina, tj. do 1997. a njen grob je u Kalkuti.
Svetom je proglašena 2013. Njen spomendan slavimo 5.9., na dan njenog preminuća.

Papa Ivan Pavao II je u mnogim prigodama, kao i u ovoj (u Kaliszu, Poljska)  govorio o potrebi obrane života nerođenih, nazivajući svijet arenom bitke za život. Ovdje na početku navodi riječi Majke Tereze koja napominje da

“nitko, ni majka ni otac, a niti liječnik nemaju pravo oduzimati život. To pravo ima samo Bog koji je život dao. Život je u mnogim djelovima svijeta namjerno uništavan, ratom, nasiljem, a pogotovo pobačajem. ​Nakon smrti suočit ćemo se s Bogom, Davateljem života. Tko će odgovarati Bogu za milijune i milijune djece koja nisu dobila priliku živjeti,…” – govorila je, između ostalog Majka Tereza.

Papa nadodaje:

​“Draga braćo i sestre, budite solidarni sa životom. Ovaj vapaj upućen je svim mojim sunarodnjacima, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja. Svim ljudima, uključujući nikoga. Odavde još jednom ponavljam ono što sam rekao prošlog listopada: “narod koji ubija vlastitu djecu postaje narod bez budućnosti”. Vjerujte da mi ovo nije bilo lako reći. Nije mi lako to reći misleći na svoj narod. Zato što mu želim budućnost, lijep ubudućnost. (…) Izražavam svoju zahvalnost svima onima u našoj domovini koji s osjećajem velike odgovornosti pred Bogom, svojom savješću i narodom brane ljudski život, dostojanstvo braka i obitelji. 

Na kraju poziva sve da budu čuvari života:

“To je vaš veliki doprinos izgradnji civilizacije ljubavi.
Neka redovi branitelja života i dalje rastu.
Nemojte biti obeshrabreni.
Ovo je velika misija koju vam je Providnost povjerila. 

Poruka je to iz 1997, (Kalisz, Posljka), ali ipak, i danas tako aktualna.

Video na:

Ovo inzistiranje,” rekao sam majci Terezi, “je dokaz izuzetne dobrote Blažene Djevice Marije prema ruskom stanovništvu.” Majka Terezija je također bila pogođena time i u njezinom srcu je rasla velika želja da radi ZA OBRAĆENJE RUSIJE. Od tog trenutka ona se svim srcem posvetila ovom projektu.”

Mons HNILICA govori svjedoči kako je Majka Tereza htjela da on odnese čudotvornu medaljicu u srce komunizma, u Ruski Kremlj, a tamo je trebao biti 25. ožujka, na sam blagdan Blagovijesti, u trenutku kada je papa Rusiju posvećivao Bezgrešnom Srcu Marijinu.

To, kaže on, pokazuje i kako je vjera svetaca jednostavna, ali isto tako odvažna i da je ne ometa bilo kakva prepreka.

Medaljica je ovalnog oblika, a kovana je na osnovu točnih naznaka od strane same Djevice Marije. Ukazala se u Parizu 1830. godine mladoj časnoj sestri Catherine Labouré, koja je sada sveta. Gospa joj je rekla kako želi da se napravi takva medajica. Sama Djevica Marija davala je upute o izradi medalje. Sestra Katarina povjerila se nadređenima, koji su odbacili ideju jer su smatrali da je apsurdna. Međutim, stvar s odvijala dobro i  medaljica je kovana, distribuirana i nekoliko godina kasnije već je bila tako popularna.

„Majka Tereza bila je jedna od najvećih promotorica ove medalje. Uvijek je imala nekoliko medaljica u svojoj torbi (“apostolat-bag”) kopije koje bi davala onima koji su od nje tražili molitvu.

usp: patheos.com

Ovako svjedoči biskup Pavol Maria Hnilica o PUTU U RUSIJU, na koji se je uputio na poticaj Majke Terezije! : vidi na book.hr

Svaki je svećenik je pozvan biti slika Krista, sluge. To je naš poziv – piše cardinal Müller. Ali, također, svaki je je svećenik, barem u nekoj mjeri pozvan biti slika Isusa, Sluge Patnika. Ne zato što je trpljenje samo po sebi sveto nego zato što smo kroz bol i trpljenje bliži Kristu i bliže onima koji su u bilo kojoj patnji i nevolji.

Svijet oko nas je u stanju tjeskobe i zbunjenosti. Je li, dakle, čudno što se osjećamo od Krista pozvani da imamo udjela u ovoj boli i poniženju?

Blažena Terezija iz Kalkute, Majka Terezija, jednom je prilikom napisala prijatelju koji je bio očito zbunjen zbog nekih tragičnih događaja koji su se događali u Crkvi u to vrijeme. …

“Ne … dopusti sadašnjim događanjima da te zbunjuju … Boli te – jer to boli [Krista] … To je prirodno da Isus ponovo trpi svoju bol – u tebi. Djelimo, dakle, s Njim Njegovu bol. Osjetimo ono što je On osjećao. Kako je duboka morala bit Njegova bol, a ipak će Crkva, Njegove zaručnica, a naša Majka, iz ovog pročišćenja izići istinitija i ljepša, s više života i više ljubavi. Bilo je neophodno da Ona dijeli s Isusom Njegovu muku širom cijelog svijeta kad Njena su njena djeca razapeta – kroz ratove, potrese, poplave, bolesti i gladi… Isus želi da i njegova Zaručnica osjeća u svojoj duši sve te strašne katastrofe i zato sve to (trpljenje).”

Izvor: Catholic Herald, 2013.

Sari nosimo u cijelom svijetu. Ovaj sari je postao znak čistoće i pripadnosti dragom Bogu. U svim mjestima, u Australiji, u Africi, u Svetoj zemji, u Jemenu, u Nigeriji, u Americi, posvuda ljudi s velikim poštvanjem primaju naše sestre. Naše sestre rade u New Yorku u zatvoru, gdje su žene i djevojke kriminalke.

Govori jedna od njih: „Majko, vi ste tako  lijepo odjevene. Mi odmah mislimo na Boga kad vidimo vaše sestre i vas“

Nisu ništa drugo rekle…

(Majka Tereza)

Izvor: Knjižica “Snaga kruha”

O. Hardon priča kako je susreo jednog člana uredništva enciklopedije redovničkih zajednica koja se radi dvadeset godina. Došli su negdje na “R” ili “S”. Taj mu reče kako imaju sljedeći problem: kad dođu na sljedeće slovo abecede, neka od zajednica koja je donedavna bila u procvatu – nestane. I zato, naglašava on, “Nisam prorok Ezekiel, ali ako se ne vratimo na naše siromaštvo, nestat ćemo.” Mnoštvo zajednica je nestalo. Sve što imamo o njima je spomen iz prošlosti.

I zato je Franjo bio toliko revan, zato jer je vidio stanje u mnogim zajednicama koje su imale svoje porijeklo u monaškoj tradiciji ali je se nisu pridržavali. Monasi su postajali biskupi ili preuzimali svjetovne vlasti. Nije slučajno da je jedan koji je Crkvu podijelio na pola – Martin Luther – bio redovnik (augustinac), a augustinici se u to vrijeme nisu držali siromaštva. Nije čudo niti da se dvorac u Wittenbergu ispunio bivšim augustiniancima koji su se poženili.

I to je period u povijesti kroz kakav i mi sada prolazimo. Ako ne budemo svjedoci siromaštva, Božji sud stoji nad nama kao i ranije te neće dopustiti da opstanemo. U dvadeset prvom stoljeću ljudi će pričati o zajednicama koje su postojale u dvadesetom stoljeću; nemali broj njih će nestati. Redovničke zajednice, bez siromaštva, gube svrhu njihova postojanja, a to je da svjedoče siromašnog Krista – na način da vjeruju u Božju Providnost, a ne u bilo koga ili bilo što. Pouzdavanje u Božju Providnost. O, kako se morate pouzdavati ako nemate.  Neke zajednice nemaju tu vjeru u Božju Providnost, već vjeruju – u vladu.

Moral – je nešto što ima veze s našim ponašanjem. Crkva je stoljećima pozivala redovnike: “Ako želite znati kako ćete prakticirati siromaštvo  – idite k Franji!” Jeste li franjevac ili niste, manje je važno. Kroz pet godina sam bio u New Yorku, za kojeg kažu da je centar opernog svijeta, a da nikad nisam otišao na operu. Zato su mi govorili da sam nekulturan i ne obrazovan. Da bi udobrovoljio jednog koji je bio najžešći pobornik opera otišao sam s njim samo do tog mjesta. A koliko košta karta za operu? Ima karata od   37.50$, ona najjeftinija je12$, a neke će na proljeće biti 60$. …Ima žena koje mogu s divljenjem ostati izgubljene pred izlozima gledajući neke haljine. A haljine mogu stajati daleko više nego što je razumna cijena. Tako npr. Jedna na kojoj nije ni izvješena cijena košta 300 dolara. No, da bi želje bile razumne morate imati dovoljno sredstava. Vidite, na što mislim? –  govori o. Hardon. Važno je ovladati svojim željama, a kada nemate novca onda se želje same za se pobrinu (tj. nestanu. Jer nemate novaca.)

A tako je isto sa drugim željama koji nisu tjelesne, nego duhovne prirode, vezanim za školovanje, kulturu, putovanja. O. Hardon: “Nikad nisam bio u Lurdu, a imao sam mogućnost nekoliko puta otići kao redovnik, ali nisam, misleći da to nije spojivo sa zavjetom siromaštva otići posjetiti to mjesto – samo iz pobožnosti.”

Pobjeđivati sebe. To je isto jedna važna stvar, a postiže se kroz poniženja. Možete doseći točku gdje se pitate: “Što mi još mogu uraditi?” Zapravo, postoje poniženja koja su gora od fizičke smrti.

Preko našeg siromaštva postižemo milosti. Prakticirajući vjerno siromaštvo mi moramo računati na Božju milost, a svaka milost s kojom surađujemo je izvor zasluga.

Apostolska svrha siromaštva. Apostolat ima veze s našim bližnjima. Franjo nije puno govorio, ali ono što je govorio je bilo duboko. Važno je da je tvoje siromaštvo stvar izbora i da si sretan birajući siromaštvo. Moraš biti siromašan na način da voliš svoje siromaštvo. Ne da si zavidan ljudima koji imaju ili da ti je žao što nemaš. Mnogim ljudima je jedino zadovoljstvo u životu u materijalnim stvarima koje imaju i uživaju. Kad takvi naiđu na osobu koja je siromašna a sretna onda se upitaju: “Ili je ovdje nešto pogrešno, ili je – nešto kako treba?!”Kad vide siromašnu osobu koja je normalne inteligencije, a sretna je u svom siromaštvu onda ih tu nešto muči. Mi na taj način svjedočimo da postoji stvarnost koja je daleko važnija od one koja se može kupiti.  

Kako je Franjo uspio imati svoju braću po cijeloj Europi prije nego što je umro? Vrlo jednostavno – samo im je trebao reći da – idu. Bez sredstava, bez hrane, bez novca, samo da idu. I oni su promijenili lice Europe. Drugim riječima, (ako smo takvi) mi čnimo sebe dopstupnima svakom i svima ako se ne vežemo uz materijalna dobra. Uzmite npr. Sv. Bernarda, (koji je nasljedio sv. Franju) u jednoj svojoj homiliji je rekao: “Ako bilo tko zahtjeva novac za svoju službu čini zlo simonije”. Ima puno ljudi koji imaju raznih potreba. Ako su moji susreti s njima uvjetovani time hoće li mi platiti moju uslugu ograničavam li svoju apostolsku priliku? Sigurno da jesam. Ne sudim. To je je jednostavno činjenica (o. Hardon).

Imate isusovačku srednju školu “Loyola” u New Yorku koja košta 220 dolara  na godinu, ne računajući hranu, naknade, knjige,… Uračunat je samo privilegij što se pohađa ta škola. To je puno novaca.

Istovremeno, u New Yorku imate možda pola miliona djece koji nemaju nikakvog vjerskog odgoja. To onda ispada: “Dat ću ti Riječ Božju ako mi platiš!” Franjo je dobro vidio što se događa.

O Hardon priča kako je bio na doručku s ocem jedne časne sestre. Taj se dosta udaljio od prakticiranja vjere i to zbog lošeg primjera jednog svećenika. Kao dječak išao je s majkom u crkvu i ona je željela naručiti svetu misu pokojnog muža tj. njegova oca. U džepu je imala samo tri dolara koja je dala svećeniku, ali on je odgovorio: “Cijena nije tri nego deset dolara!” To je dječaka tako pogodilo da je kasnije u životu bio potpuno odustao od prakticiranja vjere.

Stjecanje zasluga za druge. Ne samo da možemo stjecati zasluge za sebe nego također i za druge, za one kojima služimo i to samom činjenicom da služimo jer želimo to činiti za našeg Gospodina Isusa, a ne zato da zaradimo novac.

Sloboda od svjetovnih ograničenja. Postoje ograničenja koja nameće država, postoje zahtjevi države kojima se želi udarati na svaki zarađeni novčić. O. Hardon priča da je pet godina odkako poznaje Majku Terezu i da je ona duboko utjecala na njegov život. “Rekla mi je da kažem redovničim zajednicama da sve više i više postaju žrtve onih koji ih financiraju, da sve više i više ovise o njima.” Navodi riječi Majke Tereze: “Puno je dobra koje mogu učiniti za duše. Možda ne na način na koji su navikli. Možda neće imati komod koji su imali, … ali ne smiju dopustiti sebi da budu ograničavani, uvjetovani od strane bilo koga.” Navodi njen primjer. Neki su joj donatori ponudili ček na 700 000 dolara (!). upitala je – postoje li neki uvjeti koji su vezani uz taj novac. “Da, naravno!” – ogovorili su joj I rekli da je uz ček i pismo u kojem stoji kako novac ima biti potrošen. “Ne, hvala, onda ne želim taj ček.” -odgovorila je Majka Tereza.

Izvor

Jedan od bližih nam primjera je blažena Majka Tereza. Ta mala žena je tolikim dušama približila Boga ljubavi. Mogla je ona misionarski djelovati i u redu Loretanskih sestara, kojem je ranije pripadala. To je ispočetka i činila, kad je iz Irske otišla u Indiju, odgajajući djecu koja bi dolazila kod sestara. No gledajući potrebe umirućih tijela i duša, na ulicama Kalkute, Bog je u njoj raspirivao svetu želju za spašavanjem najsiromašnijih od siromašnih, za koje se u to vrijeme nitko nije brinuo. I čula je taj zov Isusov („Žedan sam!“) koji je goni da pođe iz sigurnosti samostana, vani, na ulice. Da živi svoju vjeru i svoju ljubav prema Njemu – radikalno. Potpuno.

I ona posluša – na sreću mnogih koji su kasnije doživjeli blizinu Boga upravo preko njenih djela ljubavi. Koliki gubavci su se počeli osjećati ljudi tek zahvaljujući njoj. Poznata je ona zgoda s novinarom koji je komentirao njen rad: „Ne bi vam ja to radio za milijun dolara“, a na što je ona odgovorila: „Ne bi ni ja za milijun dolara, ali za Isusa bi“. Koliki hinduisti su zahvaljujući njoj su upoznali što je to kršćanstvo, prihvatili Isusa i krstili se. Koliki umirući su zahvaljujući njoj otišli u nebo izmireni s Bogom. Znala je u šali reći da će napuniti nebo siromasima. Najvažniji trenutak našeg života je onaj trenutak kad se opraštamo od ove zemlje i spremamo za vječnost. Znala je ona to dobro. Znala je da o tim zadnjim trenucima ovisi kakva će biti vječnost: s Bogom ili bez Boga. Zato je i otvarala kuće umirućih. Njihova tijela su umirala, ali njihove duše su se spremale na Život.

A mi danas zasigurno imamo puno kuća umirućih, ali ne kao one koje je otvarala Majka Tereza. Mi imamo toliko kuća u kojima se naizgled živi, kuća u kojima se uživa, u kojima se pjeva i smije, pa čak i u nekom međusobnom zajedništvu, a u kojima ljudi žive odvojeni od Boga, bez ispovijedi, bez pričesti… I tko bi poželio živjeti i jedan dan u kući – umirućih duša –  u kući iz koje je istjerana molitva, iz koje je istjeran Bog?

Majka Tereza je otpočela veliku misiju, a bez imalo sredstava. Otpočela je s Bogom i Bog je proviđao. Polako su se pridruživale druge sestre, polako su ljudi stjecali povjerenje, polako se Bog preko Misionarki ljubavi činio prisutnijim u ovom svijetu.

Ipak, naglašavala je i ona sama sestrama da ne smiju nikad pobrkati svoje djelovanje s nekim socijalnim radom. Ono što su činile one, za najsiromašnije od siromašnih, mogli su činiti i socijalni radnici. Ali Majka Tereza je bila i te kako svjesna da sve što čini jednom od najmanjih – čini Isusu. To su pozvane živjeti i sestre. I crpiti svoju snagu iz molitve, od Isusa prisutnog u Presvetom sakramentu i uz Gospinu pomoć.

I na njihov način života se može netko naviknut, jer čovjek se na sve s vremenom navikne. I ustati u 4 ipo, i moliti, i biti na svetoj misi, i ići na apostolat po ulicama, siromašnim četvrtima, bolnicama, sirotištima, čak i kanalizacijama, kolodvorima, pa ručati, pa malo odmoriti, pa čitati duhovno štivo, pa opet na apostolat, pa opet moliti, (krunicu, pa pred Presvetim sakramentom), pa večerati, razgovarati, smijati se, pa otići na počinak i sutra opet sve ispočetka… I na to se sestre mogu naviknuti, pa sve postane jedna rutina. A poziv je to – na radikalan život. Na potpuno predanje. Na služenje. Na ljubav.

Majka Tereza je to živjela. Unatoč tomu što je i dvadeset godina živjela u duhovnoj suhoći, bez ikakvih posebnih osjećaja koji bi joj olakšavali njenu misiju. Živjela je kroz tu suhoću – s vjerom. I to nam pokazuje koliko smo kadri, kao ljudi, živjeti iz vjere, prave i duboke vjere, a ne tek prema osjećajima, koji se danas toliko veličaju.

Hvala joj na primjeru radikalnog predanja Bogu da se iz ljubavi prema Njemu žrtvuje za sve te silne duše. Hvala i svim drugim svecima koji su nam ostavili primjer što to znači radikalno živjeti svoju vjeru. Hvala i svima onima koji žele nasljedovati njihov primjer. Hvala im što pokazajući na njih možemo svijetu reći – što je to zapravo KRŠĆANSTVO. Različiti su načini na koji je svaki pojedinac pozvan svijetom nositi Isusa, ali uvijek je zajednički nazivnik = Ljubav. Djelotvorna ljubav. Nikad mržnja i nasilje.

U ovo vrijeme kad se redaju napadi radikalnih islamista, dobro je preispitati sebe u kakvog mi Boga vjerujemo? Vjerujemo li u Boga koji bi nam mogao narediti da silom nametnemo vjeru nekom? (Kako li je to drugačije misionarenje od gore opisanog!?!) Da ubijamo pripadnike drugih vjera ukoliko ne prihvaćaju našu vjeru? Ne. Vjerujemo li u Boga koji dopušta nekog ubiti zato što nije došao na molitvu? Ne. Vjerujemo li u Boga koji dupušta nekog ubiti zato što ne zna citirati na pamet djelove svete knjige? Ne. … To je neki drugačiji radikalizam. U takvog Boga kršćani ne vjeruju.

Mi vjerujemo u Boga koji je Ljubav. U Boga koji je poslao svog Sina da bude Spasitelj sviju koji ga za Spasitelja žele. Ne recimo nikad da je svejedno kojoj tko vjeri pripada, jer u tom slučaju obezvrijeđujemo Isusov dolazak na zemlju i njegovu muku i smrt na križu. Ne recimo da je svejedno niti radi onih koji su se obratili sa islama i svjedoče o progonstvima kroz koja prolaze zbog „izdaje islama”.

Ne recimo da je svejedno,

jer jednom kad se nađemo na kraju svog životnog puta neće nam biti svejedno

kako ćemo Isusa pogledati u oči…