Djela naša, molimo te Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću svojom prati, da se svaka naša molitva i radnja s Tobom uvijek započne i po Tebi započeto dovrši. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

1. DAN:

O neoskvrnjena Djevice i Majko Božja i Majko naša,
isprosi nam od Gospodina oproštenje svih naših grijeha,
kojima smo ga toliko puta uvrijedili.
Ti si utočište grješnika, s velikim pouzdanjem utječemo se
Tebi moleći te da nas izmiriš sa svojim Sinom i isprosiš milost
našem narodu, koju smo grijesima psovke izgubili. Amen.

Zdravo Marijo…

Litanije Gospe Lurdske… (*na kraju teksta)

2. DAN:

O neoskvrnjena Djevice i Majko Božja i Majko naša,
za Tvoga ukazanja zavapila si: POKORA, POKORA, POKORA!
Htjela si nam pokazati koliko nam je potrebna pokora da dajemo
zadovoljštinu Bogu za naše grijehe i da po njoj budemo sačuvani
od vječnog ognja. Obraćamo se tebi i molimo da nam isprosiš
duh pokore po kojoj ćemo se sjediniti s Bogom.Amen.

Zdravo Marijo…

Litanije Gospe Lurdske…

3. DAN:

O neoskvrnjena Djevice i Majko Božja i Majko naša, okruženi smo
velikom bijedom: tjelesnim bolestima, životnim neprilikama,
raznim ovisnostima, zamkama Zloga budi uz nas u svim pogibeljima
i pomozi nam pobijediti svaki grijeh duše i tijela i dovedi nas u vječnu slavu. Amen.

Zdravo Marijo…

Litanije Gospe Lurdske…

4. DAN:

O neoskvrnjena Djevice i Majko Božja i Majko naša,
Ti si po primjeru Tvoga Sina pozvala na molitvu za grešnike.
Obraćamo se Tebi, koja si moćna kod Boga, prinesi naše molitve
pred prijestolje milosrđa Božjega, da postignemo iskreno obraćenje
i obraćenje svega svijeta i svoj vječni spas.Amen!

Zdravo Marijo…

Litanije Gospe Lurdske…

5. DAN:

O neoskvrnjena Djevice i Majko Božja i Majko naša, priteci u pomoć sv. Crkvi,
sv. Ocu Papi i katoličkom narodu: isprosi nam svjetlo Duha Svetoga i sačuvaj nas
od svih zabluda i načela ovoga svijeta, da tako združeni u vjeri, nadi i ljubavi Božjoj,
živimo istine naše vjere koje nam je Tvoj Sin darovao. Amen.

Zdravo Marijo…

Litanije Gospe Lurdske…

6. DAN:

O neoskvrnjena Djevice i Majko Božja i Majko naša,koja si Majka ljubavi,
raspali naša srca ljubavlju dostojna Tvoga Sina.Daj da naša ljubav bude jača
od svih napada, mržnje i progona tolikih kojima je zavladala tmina zla i netrpeljivosti.
Izmoli nam sjedinjenje s tvojim Sinom u vijeke. Amen.

Zdravo Marijo…

Litanije Gospe Lurdske…

7. DAN:

O neoskvrnjena Djevice i Majko Božja i Majko naša,hvala Ti što si ostavila
nebesko prijestolje i potvrdila nauku koju je sv.Otac proglasio činom vjere,
da si Ti bez grijeha začeta. Neka Te slave i veličaju sva stvorenja vidljiva i nevidljiva,
a nama izmoli milost da svoju vjeru živimo i svjedočimo. Amen

Zdravo Marijo…

Litanije Gospe Lurdske…

8. DAN:

O neoskvrnjena Djevice i Majko Božja i Majko naša,daj da se svijet obnovi u Isusu Kristu
i da se vrate istinske vrednote u našoj obitelji, mladiće i djevojke, te zagovorom
svete Bernardice poraste broj svećeničkih i redovničkih zvanja. Amen!

Zdravo Marijo…

Litanije Gospe Lurdske…

9. DAN:

O neoskvrnjena Djevice i Majko Božja i Majko naša,koja si se ukazala Bernardici
s krunicom u ruci i pokazala svima nama da je krunica snažno oruđe u svladavanju
neprijatelja vjere i u zadobivanju sreće i blagoslova.
Ojačaj nas u svakodnevnom životu i utješi svojim pohodom u času smrti. Amen.

Zdravo Marijo…

Litanije Gospe Lurdske

(mole se na kraju svakog dana devetnice)

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Oče nebeski, Bože, SMILUJ NAM SE…
Sine, Otkupitelju Svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, MOLI ZA NAS…
Sveta Bogorodice,
Djevice Bezgrešna,
Majko Kristova,
Majko našeg Spasitelja,
Naša Gospo Lurdska, pomoćnice kršćana,
Naša Gospo Lurdska, izvore ljubavi,
Naša Gospo Lurdska, majko siromašnih,
Naša Gospo Lurdska, majko hendikepiranih,
Naša Gospo Lurdska, majko siročadi,
Naša Gospo Lurdska, majko svih ljudi,
Naša Gospo Lurdska, majko svih naroda,
Naša Gospo Lurdska, majko Crkve,
Naša Gospo Lurdska, prijateljice osamljenih,
Naša Gospo Lurdska, utjeho žalosnih,
Naša Gospo Lurdska, zdravlje bolesnih,
Naša Gospo Lurdska, utočište beskućnika,
Naša Gospo Lurdska, vodiljo putnika,
Naša Gospo Lurdska, okrepo slabih,
Naša Gospo Lurdska, utočište grješnika,
Naša Gospo Lurdska, utjeho patnika,
Naša Gospo Lurdska, pomoćnice umirućih,
Naša Gospo Lurdska, Kraljice bez grijeha
istočnoga začeta,
Naša Gospo Lurdska, Kraljice neba,
Naša Gospo Lurdska, Kraljice mira,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
usliši nas, Gospodine,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
smiluj nam se, Gospodine.

– Moli za nas, Majko Božja Lurdska.
– Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se. Svemogući Bože, ti si bezgrešnim začećem Djevice Marije pripravio dostojno Prebivalište Sinu svojemu. Daj, molimo te, da slaveći spomen njezina ukazanja rastemo u vjeri, nadi i ljubavi te prispijemo u tvoj zagrljaj. Po istom Kristu Gospodinu našem. Amen.

22.08. 1888. u 4 sata popodne po prvi put je u Lurdu bila procesija i blagoslov sa Presvetim oltarskim Sakramentom.Ta praksa koju je predložio svećenik ostala je do današnjeg vremena.

22.8. 1888, kad je bio blagoslov bolesnika sa Presvetim oltarskim sakramentom koji su se okupili oko špilje gdje se ukazala Gospa, Pierre Delanoy, koji je godinama bolovao od “ataraksije” (bolesti koja je vezana uz mogućnost slobodnih pokreta, i koja je vodila u sigurnu smrt) bio je ozdravljen u trenutku kad je pokaznica sa Presvetim sakramentom prošla pored njega. 

To je bilo prvo euharistijsko čudo u Lurdu. Od toga dana bolesnici koji idu na hodočašće u Lurd se blagoslivljaju sa Svetim sakramentom i čudesna ozdravljenja preko Svetog Sakramenta su mnoga.

Lurdsko svetište je sjajan primjer vjere u stvarnu Isusovu Prisutnost u Euharistiji.

Otkako se dogodilo ukazanje u Lurdu svjedoci smo mnogih pokušaja da se javnost uvjeri kako su Bernardičina ukazanja bila puki plod mašte i da Lurd nije ništa više nego mjesto fanatičnog kulta u kojem katoličko svećenstvo prodaje svoje iluzije i prevare.

Poput evanđeoskih čuda i tu su vidljiva čudesa Božje ljubavi. Bog objavljuje svoju ljubav na nadnaravan način kako bi nas trgnuo iz duhovne letargije, kako bi nas učvrstio u vjeri i potaknuo nas da živimo evanđelje.

Nije dovoljno svjedočiti čudu da bismo povjerovali. Ljudi zle volje, koji “potiskuju istinu svojom zloćom” (Rim 1,18), objasnit će čudesne znakove na perverzan način.

Tužan takav primjer bio je i Emile Zola. 20. kolovoza 1892. Zola je stigao u Lurd na vlak koji je vozio bolesnike. Među njima bile su i dvije žene: Marie Lebranche i Marie Lemarchand, koja je patila od tuberkuloze. Kao posljednji spas došle su u Lurd tražiti ozdravljenje. Zola, s druge strane, je došao samo kako bi prikupi odokaze koji će potvrditi da se radi o “prijevari” koju prakticiraju katolici u Lurdu.

Tamo je zapravo svjedočio čudesnom ozdravljenju obiju žena.

Piščeva reakcija na ova čuda bila su šokantna prema svim standardima. Ne samo da poriče čudesno izlječenje obiju žena nego je čak izmislio apsurdnu laž – da je jedna od njih umrla.

Zapravo, žena za koju je Zola tvrdio da je umrla bila je i te kako živa i bila je dobro. Tražeći opravdanje za svoje laži osobno je posjetio Pariz. Pokušao ju je nagovoriti da se preseli u Belgiju, s ciljem da se oslobodi neželjenog svjedoka. te da može svijetom širiti svoj svjetonazor u kojem nije bilo mjesta za Boga ili čuda! “Ne postoje stvari kao što su čuda!” (“Le miracle, ça n’existe pas!” – tvrdio je). Bez obzira na opetovano javno izlaganje lažima sadržanim u njegovoj knjizi nikada nije odgovorio svojim kritičarima.

Tek prije svoje smrti Emil Zola je prihvatio milost vjere i zatražio sakramente pomirenja i euharistije.

Godine 1895, članak pod nazivom: “Plod Zolinih laži” pojavio se u Civita Catholica. Njen autor komentira paradoksalne rezultate Zolina stava. Poput aktivnosti sotone njegove laži su imale nehotični učinak da su ljudi vjerovali još i više. Tako se korištenje Zolinim pričama djelovanje slobodne masonerije pokazalo kontraproduktivno. To je zapravo dovelo do povećanja poštovanja Djevice Marije u Lurdu. Nakon objavljivanja Zoline knjige sve više novinara i dopisnika su posjećivali svetište, a mnogi su došli sa stavom sličnim Zolinom – sa ciničnim ismijavanjem. Često su ipak, nakon dolaska u Lurd uvidjeli prave činjenice i postali su uvjereni da su čuda stvarna. Ponekad čuda su se događala pred njihovim očima. Vratili su se kući ispunjeni uvjerenjem Božje tajanstvene i čudesne ljubavi.

Jedan od tih bio je i profesor Alexis Carrel, svjetski poznati autoritet na području medicine. On je kasnije dobio i Nobelovu nagradu zbog doprinosa u medicini. 1903. god. došao je u Lurd,  u pratnji pacijentice Marie Ferrand, koja je umirala od tuberkuloze (tuberkulozni peritonitis). Bio je tada dogmatski ateist. Za vrijeme blagoslova sa Presvetim sakramentom u špilji Blažene Djevice Marije, žena je bila čudesno ozdravljena ispred Carrelovih očiju.

Shvatio je da je Bog iznad zanstvenih razumjevanja i da je jedini način na koji se može doseći je kroz molitvu, živeći Evanđelje…  i idući kroz mrak hrabrom vjerom. “Boreći se da prođe kroz mrak uma možemo ga doseći kroz našu želju i ljubav” – kaže on. Jedino tada je moguće iskusiti Božju ljubav. Iskustvo Božje ljubavi Iskustvo Božje ljubavi slično je iskustvu umjetnika ili zaljubljenika.

Nakon njegova obraćenja jedina Carellova radost bila je služba Bogu preko molitve i ispunjenja Njegove volje. Sveučilišna zajednica u Lyonu nije mogla prihvatiti njegovu radikalnu promjenu stoga ga su njegovi nadležni počeli prijetiti, a onda su mu dali – otkaz.

Kako bilo, Carrel je ostao nepokolebljiv u svom uvjerenju. Njegova vjera je bila njegovo najveće blago. Ostavljajući svoj sveučilišni položaj odselio je u Kanadu a onda kasnije u New York. Tamo je na Rockefellerovu institutu započeo sjajnu znanstvenu karijeru. Godine 1912. god dobio je Nobelovu nagradu.

Emil Zola, pak, svjedočio je čudu ali je odlučio da u njega neće vjerovati.

Alexis Carrel je shvatio da su čuda poziv od Boga. U činu pobožne vjere on se otvorio otajstvu Božje ljubavi.

Tako, čuda su znak samo ljudima dobre volje. Svi oni kojima nedostaje otvorenost istini nikada je neće prihvatiti niti razumjeti.

To su ljudi o kojima u poslanici Rimljanima čitamo upozorenje “Jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se je spoznati i vidjeti na stvorenjima i njegova vječna sila i božanstvo te nemaju isprike. Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svjim mislima i potamnje nerazumno srce njihovo.” (Rim 1,20-22) Tu možemo bolje razumjeti I one riječi:

 “Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, .. svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. ” (1 Kor 1,20.21) I “Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog i ono što nije da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. (Rim 1,27-29)

Izvor: M.P. Love one another

Carrel je otpušten sa sveučilišta. Nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju 1904., otišao je u Kanadu. 1906. godine preselio se u New York, gdje je u Rockefeller Institutu ubrzo postao član jednog od tih istraživačkih timova najistaknutijih znanstvenika. On je provodio pokuse na životinjama, razvijajući nove kirurške tehnike, koje su uživale veliki uspjeh. Operirao je cirkulacijski sustav jednog djeteta i na taj način, spasio djetetov život. 14. svibnja 1910. izdanje The Journal of American Medical Association pozdravio je postupak kao značajan događaj. Carrel je proveo eksperimentalnu transplantaciju svih životinjskih organa. Od životinjskih embrija, izdvojio je tvar koja je omogućila da zadrži tkiva i organe na životu izvan tijela. Na taj način pileće srce preživjelo je dvadeset godina. Ovi su se eksperimenti pokazali kao prekretnica u području medicine, jer su postavili temelje za transplantaciju ljudskih organa, kao i kirurške zahvate na srcu i sustavu krvotoka. Za ove uspjehe, 1912. godine Alexis Carrel je dobio Nobelovu nagradu na području medicine i psihologije.

Kad god je to bilo moguće, Carrel je hodočastio u Lurd. Tamo je putovao kako bi molio i zahvaljivao ​​za dar vjere; ali on je također otišao kao znanstvenik, da nastavi istraživati tajnu čudesnih ozdravljenja. Godine 1910., tijekom posjeta Lurdu Dr. Carrel svjedoči spektakularnom čudu kod djeteta, slijepog od rođenja, kojemu se vraća vid. Tog istog dana, u večernjim satima, dok je bio na putu do špilje ukazanja kako bi se pomolio, susreo je lijepu mladu ženu. Ispostavilo se da je to bila volonterka u službi tog djeteta čiji je vid bio čudesno vraćen. 35-godišnja Madame de la Meyrie došla je iz plemićke obitelji. Nakon smrti svoga muža, posvetila se karitativnom radu i podizanju svog sina. Ona i Carrel postali su bliski prijatelji, nakon čega je prijateljstvo preraslo u međusobnu ljubav, a potom su ljubav zapečatili ulaskom u sveti brak.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Carrel i njegova supruga vratili su se u Francusku. Bili su dodijeljeni Hitnoj službi. Carrel je bio šokiran divljaštvom koje je ondje vidio. U jednom od svojih pisama, zaključio je: “Neutralne zemlje trebaju znati kakvu kulturu Nijemci donose u svijet. Njemačka vojska čini neoprostive zločine. Ja sam jednostavno zapanjen videći kako ova zemlja, za čije znanstvenike imam najdublje poštovanje, ujedinjuju svoj ogroman intelektualni razvoj s moralom dostojnim primitivnih barbara “(6. lipanj 1915).

Tijekom rata Carrel je svjedočio velikom broju smrtnih slučajeva uzrokovanih gangrenama i raznim zaraznim bolestima. Tražeći rješenje ovog problema, on je, u suradnji s engleskom kemičarem dr. Henry Dakin, razvio novi antiseptik kao rješenje u borbi protiv infekcija i pospješivanju zacjeljivanja rana. Ovo otkriće, koje je uvelike pridonijelo smanjenju broja amputacija, vrlo brzo je bilo usvojeno u cijelom svijetu.

Nakon rata, Carrel se vratio u Rockefeller Institut, gdje je 1935. godine, nakon pet godina suradnje s Charles Lindbergh (poznatim graditeljem i pilotom, koji je napravio prvi solo prekooceanski let) konstruirao prvo umjetno srce sposobno održati organe živima, dok oni bivaju odvojeni izvan organizma tijekom operacije. Iste godine Carrel objavio svoju knjigu L’homme cet inconnu, koja je postala svjetski bestseller.

PRAG VJEČNOSTI

Carrel je bio uvjeren da je moderna civilizacija izgubila svoje duhovne vrijednosti, a time i donijela čovjeku nesreću. Da bi se zaštitili od samouništenja, čovječanstvo se mora otvoriti prema tom “Biću, koji je izvor svega, toj sili i središtu snage koju kršćanski mistici nazivaju Bogom.” Upozorio je: “Moralna zaostalost često ide ruku uz ruku s visokom inteligencijom; kao rezultat, moralno zaostali su naočito opasni članovi društva. (…) Moral je skup načela kojih bi se ljudi trebali pridržavati ako žele preživjeti i kao pojedinci i kao vrsta. (…) Vjernici bi trebali djelovati u skladu s kršćanskim moralnim normama. Nevjernici su također dužni poštivati ​​ta načela, jer su te norme  odgovornost svakog ljudskog bića obdarenog razumom i sposobnog za razmišljanje o načinu na koji je svijet organiziran.”

Carrelova posljednja knjiga, napisana prije smrti 1944. godine, bila je posvećena moći molitve. On je primijetio da molitvom čovjek ulazi u osobni odnos ljubavi s Bogom. Molitva “postaje (…) izvor najmoćnije životvorne energije. Oni koji su potaknuli u sebi naviku redovite, iskrene molitve osjećaju da je cijeli njihov život doživio veliku transformaciju. Navika molitve čini neizbrisiv trag u svim našim postupcima i ponašanju. Čovjek počinje vidjeti sebe i pogreške, počinje se smatrati osnaženim. On počinje osjećati zbunjujući rast vlastite ljubavi prema sebi, uzaludnost tog razumijevanja, bezvrijednost želja, beznačajanost svojih briga i strahova. Tu se u njemu razvija osjećaj moralne odgovornosti i intelektualne poniznosti. Tako započinje svoje hodočašće na Izvor milosti. ”

Carrelova potpuna predanost Bogu u svom životu najpotpunije se vidi u njegovoj dnevnoj, ustrajnoj molitvi kroz redovite ispovijedi, često primanje Euharistije i požrtvovne službe svom bližnjem. On se pripremao za susret s Bogom u trenutku smrti. Dobro je znao da će taj trenutak sa sobom donijeti presudu koja određuje vječnost u raju ili paklu. On je uzeo k srcu upozorenje Svetog pisma: “Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što god čovjek posije, ono će i požeti. Jer koji sije u tijelo svoje, od tijela će požeti propast; a koji sije u duh, od duha će požeti život vječni. “(Ga 6: 7-8). Evo kako je molio: “Gospodine, vodi moj život, inače ću se izgubiti u tami. Provoditi ću sve što Tvoja volja nadahnjuje u meni. (…) O Bože, prije nego što zatvoriš knjigu mog života, daj mi pristup toj milosti, da u njoj mogu otkriti sve to što još ne znam. Moj život je bio pustinja, jer te nisam znao. Udijeli da u ovoj pustinji mnogi cvijetovi procvaju dalje unatoč jeseni u mom životu. Mogu li ti ponuditi svaki trenutak dana koji mi preostaje. Ništa više ne tražim za sebe osim Tvoje milosti. Mogu li ja, u Tvojim rukama, postati poput dima nošenog vjetrom. Prosvijetli me, Gospodine, kako pomoći onima koje volim. U Tvoje ruke, Gospodine, predajem potpunu cjelinu mog ništavila. “

Carrel se pripremio za svoju smrt tako što se ispovjedio, primio Svetu Pričest i sakrament bolesničkog pomazanja . On je otišao u vječnost u Parizu 5. studenog 1944. On je razumio čudesna ozdravljenja u Lourdesu kojima je svjedočio, kao znakove koji su ga pozivali na obraćenje i upućivali na postojanje stvarnosti Boga koji se nalazi izvan osjetilnog iskustva. Nemilosrdna potraga za istinom i znanstvenim poštenjem potaknula je A. Carrela da odbaci ateizam i povjeruje u Isusa Krista.

Svakom od nas dani su jasni znakovi da se  možemo preobratiti i prihvatiti dar spasenja. No ti znakovi ne sile našu volju. Nailazeći na ove znakove, čuda i izvanredno objavljivanje Boga, i dalje smo slobodni, jer u tim otajstvenim događajima postoji dovoljno velik broj argumenata za osobe dobre volje da vjeruju, i dovoljno broj protuargumenata za one koji ne žele vjerovati. Čovjek je slobodan igrač i može reći “ne” Bogu. No na presudi nakon naše smrti, nećemo izbjeći osudu, ako svjesno i voljno odbacimo milost vjere i dar vječnog života (usp Rim 1: 20).

Izvor: Treasure of faith, časopis “Love one another”

Prijevod: Mia R.

Vidi također

1. dio: Išao u Lurd kao ateist, a vratio se kao vjernik … (bio svjedok čudesnog ozdravljenja…)
2. dio: Svjedoči – riskirajući karijeru…

Čudo u kojem je Carrel bio svjedok dovelo ga je do duhovnog i intelektualnog šoka. To ga je osvijestilo, postojanje stvarnosti koja nadilazi osjetilno iskustvo. Carrel je shvatio kako su empirijske znanstvene metode pogodne samo za proučavanje materijalne stvarnosti. Ali postojala je duhovna dimenzija stvarnosti, jednako stvarna kao ona poznata preko osjetila, koja se može doživjeti samo na temelju vjere. S velikom poniznošću Carrel se počeo moliti Blaženoj Majci: “Na moj nedostatak vjere odgovorila si velikim čudom. Ne mogu shvatiti što se dogodilo mom pacijentu niti sebe osloboditi od sumnji. Ali to je moja najveća želja, da vjerujem, bez propitkivanja “.

Ono što je Carrel je imao do sada i smatrao apsurdnim, postalo je stvarnost. Sve njegove prethodne teorije su se rasule poput fine prašine. Bila je ovo velika pouka o poniznosti za njega! Nije više gledao sa sažaljenjem na hodočasnike koji mole. Može li njihova molitva  biti način otvaranja sebe samih i prepuštanja djelovanju svemoguće moći samoga Boga? No, Carrelovo naglo odbacivanje ateizma nije bilo tako jednostavno. To je pokrenulo dramatičnu borbu u njegovom srcu. Možda se je prevario, ili bio u zabludi u vezi dijagnoze? On će odbaciti takve misli, jer je došlo do ozdravljenja pred njegovim očima, kao i prilikom svakog laboratorijskog eksperimenta. Propitkivati ovu činjenicu bilo bi najveće nepoštenje i pogreška. Izvukao je očiti zaključak: takva ozdravljenja nisu došla silama prirode, nego po snazi ​​Božjoj. Ali sada je naišao na temeljni problem. Kako prihvatiti stvarnost vjere? Kako se otvoriti ovom nadnaravnom misteriju, koji je izvan dosega znanstvenih istraživanja? “Nema dokaza da Bog postoji”, pomislio je Carrel, “ili da je Sveta Djevica samo plod naše mašte. Teško je dokazati postojanje Boga, ali zar je moguće poreći Njegovo postojanje. Kako to da neki od naših najistaknutijih znanstvenika, Louis Pasteur, na primjer, može izmiriti vjeru u nepogrešivosti znanosti s vjerom u Boga?”

Carrel je sjedio pred špiljom hrvajući se s ovim pitanjima, sve do dva ujutro. Na kraju je odlučio ući u crkvu, koja je bila ispunjena hodočasnicima. Kleknuo je te iz dubine svoje izranjene duše počeo moliti: “Sveta Djevice, utočište siromašnih, na moj nedostatak vjere odgovorila si velikim čudom. Ne mogu to spoznati, niti sebe osloboditi od sumnji. Moja najveća želja, cilj svih mojih težnji, je da imam nepokolebljivu vjeru. Prihvati me, grešnika izmučenog svojim traženjem nakon prividnog svjetla. Ispod teškog kamena mog intelektualnog ponosa živi najljepši od svih snova – nažalost, još uvijek ugušen – vjerovati u tebe i voljeti te kao što to čine ove časne sestre neokaljane duše.”

Nakon ove molitve, Carrel je osjetio nezamisliv osjećaj mira i sigurnosti da Bog postoji i da ga voli bezuvjetnom ljubavlju. Napisao je: “Budući da duša naginje Bogu, ona će naći mir i ostati s Bogom, i Bog će boraviti u njoj. (…) Bog je iznad svakog zamišljanja i poimanja. Gdje razum nema pristupa, tu je čežnji i ljubavi dopušteno.”

To je bio prijelomni trenutak njegovog života. On je shvatio da je čovjekovo najveće blago vjera u Boga –  koji je u Isusu Kristu, postao pravim čovjekom – vjera u najveće čudo, što je Kristovo Uskrsnuće od mrtvih. Za dar vjere moramo svakodnevno moliti. Carrel je vjerovao u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji. On je vjerovao da je Isus bio Bog, druga osoba Presvetog Trojstva; da je Uskrsnuo od mrtvih i prisutan je u Katoličkoj crkvi, podučava, iscjeljuje, i oslobađa od ropstva grijehu sve one koji u sakramentu pokore zadobiju dar Njegove Božanske Milosti.

Znak svakog istinskog obraćenja je potpuna poslušnost Kristu, koji ljubi, liječi, i uči u Crkvi. Alexis Carrel je napisao: “Ja vjerujem u sve što Katolička Crkva uči. Nije mi to teško, jer ne vidim kontradiktornost između znanstvenih činjenica i učenja Crkve.” Potvrdio je svoju potpunu zavisnost o Bogu. Kao posljedica toga, on se podložio Božjoj svetoj volji svoj razum, svoju volju, i sve svoje postupke. U Carrelovim bilješkama iz tog vremena, sačuvana je sljedeća molitva: “Gospodine, vodi moj život, jer sam zaslijepljen  u tami. Moj Bože, kako mi je žao što nisam razumio ništa o životu, zahtijevajući razumjeti pitanja koja čovjek uzaludno traži kako bi razumio. Život ne ovisi o razumijevanju, nego o ljubavi, o pružanju ruke drugima, o molitvi, o poslu. O daj, moj Bože, da ovo nisam otkrio prekasno!”

Tijekom pregledavanja registra čudesnih ozdravljenja na Lourdskom medicinskom nadleštvu , Carrel je primijetio imena liječnika-mnogi od njih su njegovi prijatelji i kolege-koji su strahovali priznati da su bili u Lurdu. Bojali su se da će biti ismijati kao zaostale budale. Popularni tisak dana promovira stav da su događaji u Lurdu velika prijevara počinjena javnosti od strane svećenstva. Uključujući se u priču o Lurdu, Carrel je također preuzeo rizik očekivanog nailaska na prepreke na svojoj znanstvenoj karijeri. Ali liječnik nije bio obeshrabren. Neka bude što bude, on je bio odlučan svjedočiti za istinu koju je otkrio. S punim uvjerenjem, dr. Carrel potpisao je medicinsko izvješće s pojedinostima trenutnog i potpunog izlječenja umiruće 21-godišnje Marie Bailly. Na povratku kući, objavio je članke o toj temi u lokalnim novinama. Odmah nakon te objave, nevjernički političari i grupa sveučilišnih profesora su ga napali u novinama. Dr. Carrelov nadređeni ga je obavijestio da nakon njegove publikacije o čudu neće biti mjesta za njega na sveučilištu, osim ako porekne sve što je napisano o Lurdu. No, dr. Carrel je odbio popustiti. On bi prije žrtvovao svoju znanstvenu karijeru nego podnosio takve ucjene i odrekao se istine.

(nastavlja se)

Izvor: The treasure of faith, časopis “Love one another”

(Prijevod: Mia R.)

vidi također 1. dio o Ozdravljenju koje je bilo uzrok obraćenja: A. Carrel otišao u Lurd kao nevjernik, a onda…

Dr. Carrel je u tijeku studiranja postao ateist. Bio je vrsni student, a kasnije izuzetan kirurg. Čuvši za čudesa u Lurdu smatrao je da nekako moraju biti znanstveno objašnjiva, da su rezultat autosugestije... A onda je bio pozvan na put u Lurd – i svjedočio nevjerojatnom čudu ozdravljenja djevojke koja je bila na samrti, a za koju se pred špiljom pomolio, tražeći od Gospe da njoj vrati život, a njemu vjeru. To se i dogodilo.

…

GUBITAK VJERE

Aleksis Carrel je rođen u bogatoj obitelji, blizu Liona. Otac mu je umro kad je imao pet godina, a majka je nastojala kršćanski odgajati troje djece. Pohađao je školu kod isusovaca i pokazao izvanrednu darovitost za znanosti.  Na studiju medicine se opet pokazao izvanredno darovit i imao je snažnu želju da se usavršava u svom znanju.  Ubrzo je postao jako vješt u najsloženijim operacijama. Bio je prvi koji je razvio metodu šivanja arterija. Objavljivao je članke, držao predavanja, provodio istraživanja no njegov trud nije naišao na razumjevanje kolega. Glavni razlog bio je – zavist. Tijekom studija Carrel je pao pod utjecaj racionalističke filozofije koja je pitanje poznavanja Boga stavljala pod upitnik. Tako je počeo vjerovati da Bog ne postoji i da čovjek sam može odlučiti je li nešto dobro ili ne.

Zbog ovog gubitka vjere njegova majka je jako patila. Ne znajući što da drugo čini počela mu je govoriti o ukazanjima Blažene Djevice Marije u Lurdu i o čudesima. Katolički tisak je dobar dio prostora posvećivao čudesnim ozdravljenjima u Lurdu, no on to nije smatrao čudesima nego rezultatom autosugestije. Susreo se i s knjigom koju je napisao dr. Gustave Boissaire, direktor medicinskog ureda u Lurdu koji je dokumentirao znanosti neobjašnjiva ozdravljenja. Kako bilo, on je ostao u uvjerenju da znanost mora imati neko objašnjenje za to. Nakon svega u njemu je porasla želja da otiđe u Lurd i iz prve ruke ispita te izvanredne događaje.

PUTOVANJE U LURD

U svibnju, 1903. dr. Alexis je pozvan da prati grupu bolesnika na hodočašću u Lurd. Krenuo je vlakom sa 300 putnika iz Liona u Lurd. Pažljivo je pregledao bolesnike, među kojimaje bila i Marie Bailly u završnoj fazi tuberkuloze. Razgovarao je sa svećenikom koji je kroz 25 godina organizirao hodočašće za bolesnike i čuo da iz grupe od 300 njih oko 60 doživi iskustvo milosti ozdravljenja. Ostali se vrate kući sa iskustvom ojačane vjere, ispunjeni radošću, i u uvjerenju da je i njihovo trpljenje milost kad biva prikazana Isusu. Kad osobe koje trpe ujedine svoje trpljenje sa trpećim Kristom  – objasnio je svećenik – oni primaju milost da s Isusom sudjeluju u spašavanju svijeta, tako doprinose obraćenju grešnika i ateista, pomažući da se spase od vječne propasti.

Carrel je bio zamoljen da da injekciju morfina za 21. -godišnju Marie Baily koja je bila u posljednjem stadiju tuberkuloze i bila je u teškim bolovima. Njeni roditelji i brat umrli su od iste bolesti. Marie nije mogla sjesti, pljuvala je krv, često je povraćala, a njen stomak je bio jako natečen. Jako je trpjela a svoju bol prikazivala je za obraćenje rođaka koji je bio novinar. Njeni doktori i njena obitelj su se protivili njenom putovanju u Lurd. Na kraju su popustili jer su to smatrali kao njenu posljednju želju, prije smrti. Dr. Carrel joj je dao injekciju za ublažavanje boli. Vidio je da ima visoku temperaturu, da su joj noge i stomak otečeni, da oko pupka ima veliki mjehur ispunjen vodom, što su bili simptomi koji su nagovještali skori kraj. Dr. Carrel je znao da je Marie mogla umrijeti svakog trenutka.

Putovanje je trajalo oko 14 sati. Među putnicima je bio i njegov nekadašnji školski kolega. Alexis se čudio njegovoj djetinjoj vjeri. Ostale hodočasnike je promatrao sa sažaljenjem. Bio je uvjeren da oni žive u nekom svijetu samo-načinjenog vjerovanja. Unatoč tomu u njemu je postojala želja za ljubavlju koja bi bila jača od smrti. Njegov kolega mu je pričao o Lurdskim ozdravljenjima koja je vidio svojim vlastitim očima. Alexis je i dalje vjerovao da je to plod autosugestije. Kolega mu je nastavio pričati o slučaju čovjeka koji je imao slomljene kosti u nogama koje kroz osam godina nisu mogle zarasti. Doživio je trenutačno  ozdravljenje moleći se i posvećujući sebe Gospi, ispred Gospina svetišta u Lurdu. To čudesno zarastanje kostiju dokumentirano je i rendgenskom snimkom. Carrel je priznao da je to tajnovito, ali prema njegovu mišljenju treba biti skeptičan čak i u takvim slučajevima. „Ako bi Bog postojao onda bi takva čuda bila moguća. No, budući da Bog ne postoji onda će znanost eventualno dokazati čak i takve događaje.“ – tvrdio je Carrel.

Došao je u Lurd kako bi snimao situaciju i ako bi svojim vlastitim očima vidio ozdravljenje, obnovu amputirane noge, nestanak raka, ožiljka rane i sl. tek onda će vjerovati da Bog postoji!

Pokazao je rukom na djevojku Marie Bailly i rekao: „Ako bi ova djevojka ozdravila, e to bi stvarno bilo čudo. Ja bih sve povjerovao i postao monah.“

ČUDESNO OZDRAVLJENJE

Dr. Carrel je pregledao Marie B. Čije stanje je bilo kritično. Bila je u stanju smrtne agonije. Carrel nije smatrao da je dobro odvesti je takvu do špilje, ali činilo se okrutno ne dopustiti joj takvo što budući da je to bila njena posljednja želja prije smrti. Carrel ju je pratio ne napuštajući je niti trenutka. Nisu je zaranjili u izvor, samo su je poprskali s vodom i postavili je pred špilju. Pokrili su je smeđim pokrivačem. Njeno lice je bilo blijedo, a njen otečeni stomak se primjećivao kroz pokrivač. Alexis je bio dirnut njenom patnjom pa je počeo moliti:

„Sveta Djevice kako bih ja želio vjerovati! Kao svi ovi nesretnici… da ovaj čudesni izvor nije samo plod mašte! Ozdravi ovu jadnu djevojku! Ona toliko trpi! Daruj njoj život, a meni vjeru! Ako ova djevojka ozdravi, što se čini apsurd, daj mi da vjerujem.“

Započela je molitva za bolesnike. Svećenik je počeo moliti najprije za one koji boluju na duši i koji su u opasnosti da izgube za uvijek vječni život, zbog odbacivanja Boga i pristajanja uz grijeh. A onda je uslijedila molitva za ozdravljenje od razno raznih oboljenja tijela.

Gledajući u Marie, dr. Carel je primjetio da je njeno blijedo lice počelo dobivati rumenu boju. Nije mogao vjerovati svojim očima! U njeno lice se počeo vraćati život. Oteklina na njenom stomaku je postajala sve manja. Osjećao je da sudjeluje u izvanrednom događaju. Njeno srce kucalo je mirno, a njeno disanje bilo je normalno. Upitao ju je kako se osjeća a ona mu reče: „Mislim da sam ozdravila!“

Marie je popila čašu mlijeka i ustala bez pomoći. Carrel je bio izvan sebe. Postao je svjedok trenutačnog ozdravljenja djevojke koja je bila na samrti. Ono nezamislivo se dogodilo! Smjesta je otišao izvjestiti medicinski ured i pregledati Marie. Na putu je susreo mnoge koji nisu ozdravili od raka i drugih bolesti ali je na njihovim licima čitao neku tajanstvnu radost. Tada Carrel to nije razumio, ali to je bio znak njihova duhovnog ozdravljenja.

Kad je Carrel došao do njenog kreveta ona je sjedila smješeći se. „Doktore“ – uzviknula je – „ja sam potpuno ozdravila!“ Doktor Carrel ju je pregledao. Puls je bio normlan, na stomaku nije bilo znakova natečenosti, i sve ostalo bilo je u redu. Potpuno ozdravljenje! S medicinske točke gledišta ovo je bila neupitna činjenica. Još dva doktora su izvršila pregled i ustavnovila isto – dogodilo se potpuno ozdravljenje. Svi su bili uvjereni da su svjedočili velikom čudu.

…

nastavit će se…

Izvor: časopis  Ljubite jedni druge, god 2012, br, 22

O BERNARDICI

Rođena je 7.1.1844. god. u Lurdu, u siromašnoj obitelji, kao najstarija od četvero djece. Krštena je dva dana kasnije. Dvije godine nakon rođenja male Bernardice rodila joj se sestra Toinette, a kasnije su se rodila i dva brata, Jean Marie i Justin.

Otac Francois je bio mlinar, a Majka Louis je radila kao pralja te je obavljala druge sezonske poslove.

Kad je imala jedanaest godina Bernardica odlazi kod živjeti kod kume Bernarde gdje joj pomaže u ugostiteljstvu. Tako je siromašna obitelj imala jedna usta manje za hraniti.

Iz istih razloga Bernardica je u dobi od trinaest godina živjela kod svoje dojilje (budući da je u dobi od deset mjeseci majka nije mogla dojiti zbog zadobivenih opeklina) gdje također pomaže i u kućanskim poslovima.

Sa četrnaest godina vraća se u Lurd. Živi s roditeljima u prizemlju kuće, u mizernoj ćeliji, gdje su se nekad zatvarali zločinci, zbog čega  se i nazivala ‘ćelija’ (cachot) ili zatvor.

Bernardica je bila krhkog zdravlja, bolovala je od astme, a također je preboljela i koleru. Zaostajala je u rastu. Školu nije pohađala i bila je potpuno nepismena.

Nije mogla ići niti na vjeronauk, pa nije mogla primiti ni svetu Pričest.

O UKAZANJIMA

1.Ukazanje

Bernardica je sa sestrom i drugom djevojčicom išla kupiti drva. Predložila je djevojčicama da pokušaju prijeći rijeku. One dvije su se izule i prešle, a Bernardica, jer je bila boležljiva, zamoli ih da joj pomognu posložiti kamenja kako bi preko njih mogla prijeći, a da se ne izuva. Rekoše joj da prijeđe kao i one. I dok je Bernardica pred špiljom izuvala jednu čarapu začuje neobičan šum. Okrenula se a li nije vidjela da se stabla miču. Nastavila se izuvati, a onda je ponovo začula šum. Kad se okrenula UGLEDALA JE MLADU GOSPOĐU. IMALA JE NA SEBI BIJELU HALJINU I BIJELI VEO TE PLAVI POJAS OKO STRUKA. IMALA JE KRUNICU U RUCI, A NA NOGAMA PO JEDNU RUŽU SVIJETLO ŽUTE BOJE KAO I KRUNICA. Bernardica je bila zapanjena pred tim prizorom. Protrljala je oči i pogledala ponovo, misleći da je oči varaju. No gospođa je i dalje bila tu. Bernardica se pokušala prekrstiti, no nije mogla podići ruku. Uhvati je velik strah i ruka joj se tresla. Tada Gospa uze krunicu koju je imala u ruci i načini znak križa. Bernardica se tad ponovo pokuša prekrstiti i uspijeva. Strah je nestao. Kleknula je i počela moliti krunicu. Viđenje je prebiralo zrnca krunice ne mičući usnama. Kad je krunica bila završena Gospa daje Bernardici znak da pristupi, ali se ona ne usudi. I viđenje odjednom nestane.

Bernardica je pitala sestru i drugu djevojčicu jesu li one išta vidjele. Nagovarale su joj da kažu što se dogodilo, pa im je onda ipak rekla, ali pod uvjetom da nikom ne o tom ne govore. Obećale su šutjeti, no čim su došle kući sve su ispričale.

Bernardičini roditelji su cijelu priču vrlo loše primili. Majka je Bernardicu ukorila i obje sestre istukla, a Bernardici još i zabranila da se vraća KOD ŠPILJE MASSABIELLE.

2.Ukazanje

Na neki nutarnji poticaj Bernardica se vrati kod špilje sljedeće nedjelje. Jedva je majku nagovorila da je pusti. Ovaj put je ponijela i blagoslovljene vode. S njom su bile i druge dvije djevojčice, a sve su zajedno kleknule i počele moliti krunicu. Na kraju prvog otajstva POJAVI SE ONA ISTA GOSPA. Bernardica poče prema njoj prskati blagoslovljenu vodu iz bočice govoreći – ako dolazi od Boga neka ostane, a ako ne neka ode. ONA SE SMIJEŠILA i naginjala glavu. Što je Bernardica više škropila to se Ona više smiješila i naklanjala glavu. U vrijeme ukazanja dogodilo se nešto neobično. Jedna od djevojčica, Jeanne Abbade je u strahu gurnula neki veliki kamen koji se otkotrljao duž špilje, ali Bernardica to ništa nije primijetila. U tom stanju ushićenja postala je teška i nepomična. Tek ju je kasnije jedan snažni čovjek A. Nicolau uspio pomaknuti i odvesti kući. Kod kuće su opet primili ukore, a Bernardica opet zabranu da odlazi do špilje.

3.Ukazanje

Bernardica se opet uputila do špilje u društvu nekoliko uglednih osoba. Preporučili su joj da ponese olovku i papir ukoliko Gospa ima nešto poručiti, kako bi to mogla zapisati.

Kad je Bernardica to upitala Gospu ONA SE NASMIJALA I REKLA DA IMA TOLIKO TOGA ZA REĆI DA NIJE MOGUĆE SVE ZAPISATI. A onda ju je zamolila da DOLAZI KROZ SLJEDEĆIH 15 DANA. Bernardica je pristala. I Gospa je još dodala – DA JOJ NE OBEĆAVA SREĆU NA OVOM SVIJETU NEGO U BUDUĆEM.

4.Ukazanje

Događalo se u tišini, malo duže od 15 minuta. Bernardica je ovaj put nosila i BLAGOLOVLJENU SVIJEĆU u ruci, a koju je nosila potom svaki put, do 3.3., tj. do 14.og ukazanja.

Otada traje običaj da se u Lurdu nose svijeće koje se pale pred Špiljom.

5.Ukazanje

Na kraju ovog petnaesto-minutnog ukazanja val žalosti prešao je preko Bernardičina lica. Čini se kako je Gospa tražila od nje neku osobitu molitvu. Na ukazanju je sudjelovalo oko tridesetak osoba.

6.Ukazanje

Ukazanje je bilo je to rano ujutro, pred oko stotinjak osoba. Na izgled ništa posebno. Nakon ovog ukazanja ispitivao ju je i policijski komesar Jacomet.

7.Ukazanje

Upkros zabrani roditelja Bernardica je otišla do špilje, u ponedjeljak, ali do ukazanja nije došlo. Veliko razočaranje za veliki broj ljudi koji su čekali. Vraćala se tužna pitajući se čime li je uvrijedila Gospu. U utorak, 23.2. je dobila dopuštenje od roditelja da ode do špilje, gdje ju je već čekao više od stotinjak ljudi. Ukazanje je trajalo oko sat vremena. Kaže da joj je tada POVJERENA JEDNA TAJNA.

Za vrijeme ovog ukazanja bio je prisutan i doktor Dozous koji je želio u ime medicine i znanosti razotkriti prevaru. Međutim upravo tog dana započelo je njegovo obraćenje. Gledao je kako Bernardica jednom rukom za vrijeme ukazanja prebire krunicu, a u drugoj drži svijeću. Svijeća bi se povremeno gasila zbog strujanja zraka iz rijeke Gave pa bi Bernardica zatražila nekog da svijeću upali. Doktor je htio provjeriti krvnu cirkulaciju i otkucaje srca. Bili su pravilni i spori, a disanje normalno. Ništa nije upućivalo na neko uznemirenje. Kad joj je pustio ruku ona se uputi nekoliko koraka prema špilji. Lice joj se odjednom rastužilo. Dvije velike suze potekoše joj niz obraze. Ta nagla promjena ga je ostavila zbunjenim.

8.Ukazanje

Bilo je prisutno oko 300 osoba. 24.2. Na licu Bernardice bilo je više tuge nego radosti. Puzila je po tlu na koljenima, glavom je davala znak pristajanja ili odbijanja i ljubila je tlo ispred sebe. Poruka Gospe bila je značajna: „POKORA! POKORA! POKORA! LJUBITE ZEMLJU KAO ZNAK POKORE ZA GREŠNIKE!“

9.Ukazanje

U pet sati ujutro usprkos kiši i hladnoći skupilo se oko 300 osoba. Gospa je Bernardici REKLA DA SE NAPIJE IZ IZVORA. Bernardica se uputila prema rijeci Gavi jer nije vidjela nikakva izvora. Gospa joj je potom prstom pokazala na izvor. Kad je pristupila nije našla ništa nego ustajale i blatnjave vode. Iskopala je malo zemlje, ali jer je voda bila prljava tri puta ju je bacala. Tek nakon četvrtog pokušaja je uspjela malo popiti. Gospa joj je rekla da pojede jednu biljku koja je rasla u blizini vrela. Viđenje je potom nestalo.

Te večeri Bernardicu je saslušao carski povjerenik Dutour koji joj je zaprijetio zatvorom ako se još jednom vrati do špilje.

10.Ukazanje

26.2. Bernardica je čekala ukazanje, ljubeći zemlju i moleći krunicu, ali Gospa nije došla. 27.2. u subotu. Gospa je došla. Bilo je prisutno oko 800 osoba. Na licu bi se dao primijetiti rajski osmjeh, a onda opet trenutak tuge. Pila bi vodu iz izvora i obavljala uobičajene pokrete pokore.

11.Ukazanje

Pred više od 1000 posjetitelja Bernardica moli, ljubi zemlju i puzi na koljenima u znak pokore. Odlazi na ispitivanje pred carskog povjerenika. Nakon prijetnji zatvorom uvijek odgovara istom smirenošću.

12.Ukazanje

1.3. prisutno je oko 1500 posjetitelja, a po prvi put i jedan svećenik. Nije prenesena ni jedna poruka. Zbio se (nesporazumom) jedan čudan događaj, koji je izazvao oduševljenje. Kasnije je nazvan „Blagoslovom krunice“.

13.Ukazanje

2.3. ukazanje se događa pred mnoštvom naroda, a Gospa upućuje poruku SVEĆENICIMA. Gospa je zatražila od Bernardice da ode kod svećenika i da ih zamoli da sagrade KAPELICU kod špilje. Bernardica odlazi do župnika i prenosi mu Gospinu želju, no on je pita kako se ta Gospa zove. Bernardica odgovori da ne zna, a on joj tada reče kako se ta Gospa s njom samo ruga i da je bolje da se više ne vraća kod špilje. Župnik je htio znati i ime Gospe, a također je tražio i znak – da pored špilje, usred zime procvjeta ružičnjak.

14.Ukazanje

3.3. oko 7 sati ujutro Bernardica je došla kod špilje gdje je već više od 3000 posjetitelja. Molila je krunicu, ali ukazanja nije bilo. Razočarani posjetitelji se vraćaju. Bernardica međutim kasnije osjeti nutarnji poziv da se vrati do špilje te odlazi skupa s ujakom. Tamo zateče Gospu kako je čeka. Bernardica je upitala Gospu njeno ime, ali Gospa se samo nasmijala. Bernardica prenese župniku događaj, a župnik ponovi – kako želi znati njeno ime i kako želi da procvjeta ružičnjak.

15.Ukazanje

4.3. oko 8000 posjetitelja je čekalo da se na 15.om ukazanju dogodi neko čudo. Među mnoštvom je zavladalo razočaranje, jer nakon pedesetak minuta ukazanja nije bilo nikakvog čuda. Na licu Bernardice su se izmjenjivali radost i tuga. Poslije podne Bernardica odlazi kod župnika i ponavlja isti zahtjev, govoreći da Gospa nije još rekla svoje ime. Župnik je ostao uporan tražeći ime, a rekao je i to: da Gospa pošalje novac za izgradnju kapele.

Tada dolazi do prekida ukazanja, Bernardica nastavlja mirno živjeti svoju svakodnevnicu, sve do 25.3.

16.Ukazanje

25.3. Blagdan Blagovijesti. Najvažniji dan u povijesti grada Lurda. Gospa je otkrila Bernardici svoje ime: „JA SAM BEZGREŠNO ZAČEĆE!“

Bernardica to opisuje ovako: „Nakon petnaest dana tri puta je iznova pitah ime. Odgovor opet bijaše slatki smješak. Usudih se opet postaviti joj pitanje. U jednom mahu ona sklapa ruke u visini grudiju, uzdiže oči k nebu i reče: „Ja sam Bezgrešno začeće!“ Bile su to zadnje riječi koje mi je obratila. Oči joj bijahu plave boje. Tijekom petnaest dana povjerila mi je tri tajne koje nikom ne smijem otkriti. Sve do danas održah obećanje.“

Bernardica ovako nastavlja svoju priču: „Vratih se zatim do župnika Peyramale, da mu ispričam kako mi je Gospa rekla da je Bezgrešno začeće. On me upita jesam li sigurna da je to rekla. Odgovorih da jesam jer sam TE RIJEČI CIJELIM PUTEM PONAVLJALA, KAKO IH NE BI ZABORAVILA.“

Župnika je odgovor zbunio i duboko potresao, te je odmah napisao poruku biskupu iz Tarbesa, kako bi ga o tome izvjestio.

Bernardičina jednostavnost i skromnost su ga napokon uvjerile. Posebno ga je pogodio jedan detalj: „Bernardica nije mogla shvatiti značenje riječi koje je ponavljala: „Ja sam Bezgrešno začeće!“ SAMO IH JE BLAŽENA DJEVICA MARIJA MOGLA IZGOVORITI. To mu je bilo dovoljno da povjeruje, iako ružičnjak nije procvjetao kako je zatražio. No zato je, kako i sam reče, potekao – izvor.

17.Ukazanje

Ovom ukazanju je bio prisutan iznimni svjedok – nekad sumnjičavi – doktor Dozous. Gledao je kao Bernardica u ruci drži svijeću za vrijeme ukazanja. U jednom trenutku svi su sa strahom i čuđenjem promatrali kako plamen svijeće zbog strujanja dotiče donje prste obiju ruku, no Bernardica nije davala nikakav znak da osjeća plamen. Doktor je promatrao prizor sa satom u ruci. Čudo je potrajalo dobrih petnaest minuta. Čim se na Bernardičinu licu vidjelo da je ukazanje završilo doktor Dozous joj priđe, uzima za ruke, gleda, ispituje, tražeći bilo kakav znak opekline. Zatim je pokušao Bernardičinim rukama približiti plamen svijeće, ali je djevojčica vrisnula, govoreći da je peče. Doktor je ostao začuđen i bez riječi. Nakon toga je izjavio: SADA VJERUJEM. VIDIO SAM VLASTITIM OČIMA.

18.Ukazanje

3.6. Bernardica je u dobi od četrnaest i po godina primila prvu Svetu Pričest. Nakon marljivog učenja katekizma ostvarila se njena velika želja, da primi Isusa u Pričesti.

NA BLAGDAN GOSPE KARMELSKE, 16.7., Bernardica osjeća poziv na ode do špilje. No, kako ući u špilju – kad je špilja bila zatvorena ogradom i ulaz zabranjen?

Pri zalasku sunca Bernardica se uputi, zajedno s tetom Lucijom i druge dvije osobe, preko puta zagrađene špilje, na oko 150 m udaljenosti. Gospa dolazi već na samom početku molitve.

Bilo je to posljednje  ukazanje Bernardici. Ukazanje U KOJEM SE GOSPA OPRAŠTA OD BERNARDICE. Iako je Bernardica bila udaljena, kaže kako ju je vidjela isto kao prije, kao da je stajala pred špiljom. I još reče da joj se činila još ljepša nego prije.

…

Izvor: knjiga LOURDES – o Lurdu, Gospinim ukazanjima i maloj Bernardici, izdavačke kuće Doucet

Iz evanđelja o slijepom Bartimeju don Jozo je naglasio njegovu vjeru i želju da ga Isus ozdravi od sljepoće, te spremnost da do Isusa dođe, iako ga u tomu nitko ne pomaže i ljudi ga ušutkavaju. Bartimej ne može trčati, ali čini što može, baca ogrtač, sav svoj imetak, ono što ga usporava i koristi ono što ima, svoj glas. Vičući izražava svoju vjeru: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” I Isus ga zove da pristupi. Bartimej je progledao očima duše – i prije nego je progledao tjelesnim očima. Isus nagrađuje njegovu vjeru, ozdravlja ga i govori: “Idi, vjera te tvoja spasila!” 

Vidimo da nam i poteškoće mogu biti za neko dobro. Njemu je sljepoća bila milost koja mu je dozvolila da dođe do Isusa, do vjere, do vječnog spasenja. Da je bio zdrav, da nije imao problema s vidom, možda ga ne bi bilo briga što će Isus tuda proć, možda bi znatiželjno zastao par trenutaka, čuo što priča, rekao: to me ne zanima i produžio svojim putem. Ovako je ostao.

Kad se pitamo što nas je to okupilo, što smo doživjeli u Lurdu onda vidimo da je to teško riječima prenijeti i da je najbolje reći: „Dođi i vidi!“ Međutim jasno da se to iskustvo može i premijet svima nama. Ono što bi u tom iskustvu mogao izdvojiti je da je svima nama veliki dar da sa sobom imamo bolesnike koji nam pokazuju kako se nosit sa bolesti – ponizno i strpljivo, a posebno su nam u tome primjer njihovi roditelji. To je jedno jako svjedočanstvo koje ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, gdje se duša otvara milosti Božjoj.

Tu vidimo i volontere koji se nesebično daju, i njihovo spavanje je smanjeno, to je jedno služenje koje može biti veliko i izvor radosti.

Treća stvar, mi tu u molitvi provedemo svaki dan, na misi i u drugim molitvama, pobožnostima 4-5 sati. I to je nešto gdje se izlijeva Božja milost na ljudska srca i duše i mi se nakon tri dana osjećamo puni Božje ljubavi, i vidimo da imamo što dati drugima. To je jedno iskustvo u kojem vidimo kakav bi trebao biti ljudski život. Tu imamo iskustvo onog što je Isus rekao: „Došao sam vam donijeti život u izobilju, stostruko i to već ovdje na zemlji, unatoč bolesti, protivštinama, žrtvama.

To iskustvo kršćanskog života, to je predokus vječnoga života, to je ono kako bi naš život trebao izgledati u svakodnevnici. Zašto je teško spojit takav život sa svakodnevnicom? Zato jer smo uronjeni u jedan poganski mentalitet, gdje se živi za neke druge stvari, za zadovljstva, užitke – fizičke, materijalne, za neka zemaljska mjerila dobroga života nakon kojih se osjećamo praznima. Sasvim suprotno od onoga što dobijemo u Lurdu. Život udaljen od Boga, život u kojem je Bog na margini, a gdje smo mi u centru, gdje su naši uspjesi, zadovoljstva i slično na prvom mjestu – to je život koji nas ispraznjuje. Mi nemamo više što dat ni drugima, zatvorimo se za Boga i umiremo u sebi.

Važno je da od ovog iskustva kojeg smo imali u Lurdu, da od njega živimo cijelu godinu. Kao što je Marija u srcu prebirala velika djela koja je Bog učinio u njenom životu tako tako i mi možemo čuvati one milosti koje smo primili – da one oblikuju i naš svakodnevni život.

Evo, zašto je važno da u našoj svakodnevnici ima obilnog prostora za Boga. Ako smo imali jaču molitvu u Lurdu onda je to nešto što može promijeniti i našu svakodnevnicu. Ako ne na 4-5 sati onda sat ili dva svaki dan. Toliko možemo. Ne kažem 5 ili 1o minuta. To već činite svi, ali nađite sat ili dva vremena i to je nešto što je hrana duše i što pravi ozbiljnu razliku. Vrednujte ovo služenje jedni drugima. Ima bezbroj prilika da u životu jedni drugima služimo.

Zahvaljujmo Bogu što nam je dao tu milost da možemo nešto učiniti za njega. Primjetimo one koji su u poteškoćama i budimo im blizu. Oni drže ovaj svijet. Oni su ona logistička podrška svijeta, oni su onaj gromobran koji nas štiti od Božje kazne, da se Božja kazna ne sruči na ovaj otpali svijet i da ga jednostavno ne uništi. Njima možemo zahvaliti za tolike milosti koje se i danas izlijevaju na nas svih. To su sveci koji su nam često nepoznati i skriveni, a koji su nam svima dostupni, samo ako otvorimo oči. Završimo s molitvom poput Bartimeja:

„Gospodine, želim progledati, želim da moja duša progleda, da doista svijet vidim Tvojim očima.!“ Amen.

(cijela propovijed na: Dom Gospodnji

…

Don Jozo zahvaljuje i onima koji su hodočasnike pratili molitvom, kao i one koji su doprinijeli ovom okupljanju. Ovaj put nas se oko oltara i ispred crkve okupilo oko 120-150.

Nakon svete mise, pred crkvom, na Poljani Grgura Ninskog 5, bilo je i druženje sa zakuskom.

…

A osobno, na kraju moram ipak nešto primjetiti, dok se provlačimo jedni pored drugih na uskom prostoru Poljane, da je ovo mjesto nekad bilo slobodnije i prostranije, a nekom osjećaju skučenosti često pridonose susjedni ugostiteljski objekti, pitari i prošireni stolovi, osobito u jeku turističke sezone. No gdje je granica estetskog uređenja okolnih objekata? Nekom su ovi novi pitari (na donjoj slici) pričvršeni čavlima na zid crkve (!) čak i lijepi. Osobno, više mi se doima kao prevelika sloboda koja ne uzima baš u obzir svetost Doma Gospodnjeg tj. crkve.

Okuplja(j)mo se i dalje. U ovu crkvu i ispred crkve. Na molitvu i druženje. U želji i molitvenoj nakani – da svi skupa budemo – bliže Bogu.