Krsno ime Majke Tereze je Agnes, što bi u prijevodu bilo Janja. Rođena je 26.8.1910. god. u Skoplju, (glavnom gradu Makedonije), a svojim rođendanom je uvijek smatrala svoj DAN KRŠTENJA koji je bio samo jedan dan nakon rođenja.

Agnes Gondža Bojadžiju (Agnes Gonxha Bojaxhiu) Porijeklom je Albanka, a rođena je u skromnoj i pobožnoj obitelji.

Njena majka je pobožna žena Drana, koja je svojih troje djece odgajala u katoličkoj vjeri.
Otac Nikola je radio u ljekarni u Beogradu, borio se za prava Albanaca, a onda je tamo iznenada umro, nakon obroka. Agnes je tada imala osam godina.

U Skoplju su išli u crkvu Srca Isusova gdje je Majka Tereza polako otkrivala svoj duhovni poziv da postane časna sestra tj. da svoj život potpuno posveti Isusu, u samostanu kao redovnica.

Imala je starijeg brata Lazara i stariju sestru Agu.
Odgajani su u kršćanskom duhu.

Njihova majka Drana učila ih je da se čuvaju lošeg društva jer ih može iskvariti kao što se od jedne gnjile jabuke sve druge mogu pokvariti.

Najprije je otišla u samostan sestara Loretanki u Irsku, gdje je naučila engleski jezik, a potom u Indiju. Uzela je redovničko ime Tereza po uzoru na svetu malu Tereziju. Sestre loretanke bile su misionarke koje su se bavile odgojem djece, a sestra Tereza nakon što je bila učiteljica postala je i ravnateljica.
1946, godine, nakon što je 18 godina bila sestra loretanka, Majka Tereza prima ono što naziva: poziv unutar poziva.
Čula je unutarnji glas (zvan lokucija), koji ju je zvao da ide iz sigurnosti samostana i pođe na ulice Kalkute, onima koji nikoga nisu imali i koji su pružali ruke prema njoj želeći da im bude svjetlo.
Doživjela je na putu vlakom iskustvo Isusa prisutnog u siromahu, Isusa koji s križa govori njoj: Žedan sam! Shvaćala je da je najgora vrsta siromaštva biti ostavljen i sam te da Isus u siromasima ne žeđa samo za vodom nego za ljubavlju.
Odluka nije bila jednostavna jer je voljela sve ono što je imala u samostanu, a odjednom mora opet napustiti sve i krenuti u nepoznato, k onima koji su živjeli i umirali na indijskim ulicama u mraku duhovne i materijalne bijede.

Obukla je siromašno indijsko odijelo – sari – te je uz dopuštenje poglavara otišla služiti Isusu u najsiromašnijima od siromašnih.
To je postao i četvrti zavjet Misionarki ljubavi koje osnovala
(od sveg srca služiti najsiromašnijima od siromašnih) uz uobičajena tri: poslušnost, čistoća i siromaštvo.
Malo po malo pridruživale su joj se i druge sestre, ponajprije njene bivše učenice, te je osnovala MISIONARKE LJUBAVI.
Misionarki ljubavi prepoznatljive su po bijelom sariju sa tri plave crte koje ih podsjećaju na Gospu i zavjete. Ima ih preko 5000 u raznim državama svijeta. I u Hrvatskoj imamo sestre Misionarke koje žive i djeluju u Zagrebu.

Budući da je Makedonija nekada bila dio Jugoslavije u kojoj se učio hrvatsko-srpski jezik, pa kad je zaboravila albanski s bratom je pričala na hrvatski jezik. U Albaniju se, nakon odlaska nije vraćala 50 godina.
I njene sestre, jednom kad odu od kuće, nemaju posjete svojoj obitelji sve do pred vječne zavjete, tj. gotovo deset godina.

Misionar koji je puno pomagao Majci Terezi i sestri u misijama je naš sunarodnjak o. Ante Gabrić.
Unatoč tomu što je u početku služenja na ulicama Kalkute imala duboko iskustvo Isusove prisutnosti kasnije je imala jako dugo razdoblje duhovne suhoće (čak 20 godina) tj. osjećaj kao da joj je Bog daleko.
Upravo to je razdoblje u kojem se vidi snaga njene vjere. Nitko tko bi je susretao ne bi pomislio da prolazi kroz duhovnu tamu.

Majka Tereza i papa Ivana Pavao II bili su u isto vrijeme dva velika svijetla u Katoličkoj Crkvi.

Često se spominje kako je Majka Tereza bila velika humanitarka, no njen poziv i poziv misionarki nije da budu socijalne radnice nego da služe Isusu služeći siromasima.
Često je znala govoriti: Sve za Isusa!
I papa Ivan Pavao II je poticao Majku Terezu da osigura sestrama vrijeme i za učenje svoje vjere (Katekizam Katoličke Crkve) kako bi mogle bolje ispunjati svoje misionarsko poslanje.
Među mnogim svećenicima koji su u duhovnoj formaciji pomagali sestrama osobito se ističe sluga Božji o. John Hardon.

Sestre su posjećivale siromahe posvuda: u siromašnim četvrtima, na kolodvorima, u kanalizacijama, u zatvorima, sirotištima, itd.… Otvarale su prihvatilišta za njih i kuće za umiruće u dubokoj svijesti da je prelazak iz ovog života u vječnost najvažniji trenutak našeg života.

Krivo bi bilo misliti da su sestre po cijeli dan samo u službi siromasima. One su pola dana bile u molitvi, a pola dana u poslu. Primjerice, svaki dan imaju razmatranje Svetog Pisma, svetu misu, klanjanje i krunicu. Iz molitve i zajedništva s Bogom dobivaju snagu za svoje djelovanje.
Osim aktivnih sestara Misonarki ljubavi postoje i one koje su konteplativne, tj. one koje su gotovo cijeli dan u molitvi. Postoje i braća misonari ljubavi, svećenici misionari ljubavi i drugi ogranci iste karizme.

Majka Tereza je živjela je 87. godina, tj. do 1997. a njen grob je u Kalkuti.
Svetom je proglašena 2013. Njen spomendan slavimo 5.9., na dan njenog preminuća.

O Bože moj! Kada bismo mi, dragi moj Teotime, nebeska nadahnuća primali sa svim opsegom njihove snage, u kako malo vremena bismo mi brzo i daleko doprli u svetosti. Kolikogod obilan bio izvor i kakogod snažno tekle njegove vode, one će natapati vrt ne prema svojemu tijeku već prema tome, kako je malen ili velik kanal kojim one protječu. Tako i Duh Sveti kao najbolniji izvor žive vode sa svih strana prodire u naše srce, osim po slobodnom pristanku naše volje. I radi toga će on svoju milost izliti u nj jedino prema onoj mjeri, u kojoj se njemu svidi i prema našoj vlastitoj pripravnosti i suradnji. Tako nas uči i sveti Tridentinski koncil koji kako ja mislim baš radi te potrebne suglasnosti našeg pristanka s Božjom milošću govori o dragovoljnom prihvaćanju milosti. (Šesta sjednica, peta glava) 

U tom smislu opominje nas sv. Pavao da ne primamo Božju milost uzaludno. 2 Kor 6,1. Jer, bolesnik koji bi primio lijek u svoju ruku, a ne bi ga progutao u želudac, primio bi doduše lijek u svoju ruku, a ga uistinu ne bi uzeo, tj uzeo bi ga ali na nekoristan i neplodan način. Tako isto i mi uzalud primamo Božju milost, kada je primamo samo na vratima srca, a ne primimo je pristankom srca. Na taj način mi je primamo, a da je ne primamo, to jest mi je primamo bez ploda, jer nema nikakve koristi od toga da osjetimo Božje nadahnuće, a ne pristanemo na nj.

Ako bi nadalje bolesnik, kojemu smo lijek stavili u ruku, taj lijek uistinu uzeo u želudac, ali samo jedan njegov dio, a ne sav lijek, tada bi lijek doduše djelovao, ali njegovo bi djelovanje bilo samo djelomično a ne potpuno. Tako je isto i kada nam Bog šalje veliko i snažno nadahnuće, da prigrlimo njegovu ljubav, a mi ne prihvatimo to nadahnuće u svom njegovom opsegu, nego samo jedan njegov dio. Ono će nam tada koristiti samo tim svojim dijelom, koji smo mi prihvatili. Katkada nas Bog nadahnjuje, da njemu za ljubav učinimo mnogo, ali mi ne pristajemo na cijelo nadahnuće, već samo na neki njegov dio. Mi se ponašamo kao i oni dobri ljudi u evanđelju, kojima je Spasitelj uputio nadahnuće, da idu za njim, ali oni su sebi pridržavali pravo da rade još i nešto drugo, tako da primjer jedan da ide najprije pokopati svojega oca Mt 2,21, drugi da se ide oprostiti sa svojom obitelji Lk 9,59

Po Elizejevoj molitvi na čudesan način umnoženo ulje nije nikada prestalo teći, sve dok je siromašna udovica imala praznih posuda. A kada ona više nije imala praznih posuda, u koje bi primila ulje, njegovo je ulje presušilo. 4 Kr 4,26. U onoj mjeri u kojoj se ono dade rastezati i širiti, u kojoj ono ne zatvara prazninu svojega pristanka Božjoj ljubavi, ona će uvijek u nj lijevati i bez prestanka širiti u njemu svoja sveta nadahnuća, koja trajno rastu i postaju uzrok, da i u nama sve više i više raste sveta božanska ljubav. Pa kada više nema praznine i kada mi više ne dajemo svoj pristanak, ona jednostavno stane i prestane dalje teći.

Gdje dakle leži razlog, što u ljubavi prema Bogu nismo napredovali tako daleko kao sv. Augustin, sv. Franjo, sv. Katarina Genovska, sv. Franciska? Teotime moj, razlog leži u tome da nam Bog nije dao u tu svrhu potrebnu milost. A zašto nam Bog nije dao tu milost? Jer mi nismo odgovorili njegovim nadahnućima, kako smo trebali odgovoriti. A zašto nismo odgovorili* Jer smo slobodni i jer smo zlouporijebili svoju slobodu. A zašto smo tako zloupotrijebili svoju slobodu? Dragi moj Teotime, nije potrebno da idemo dalje, jer kako veli sv. Augustin, pokvarenost naše volje ne dolazi ni od jednoga uzroka, nego od slabosti uzroka, koji počinja grijeh. A ne smijemo misliti ni to da možemo naći razlog za pogrešku, koja počinja grijeh, jer pogreška ne bi bila grijeh kada ne bi bila bez razloga.

Pobožni brat Rufin u jednome od viđenja gledao je nebesku slavu do koje je sv. Franjo došao svojom poniznošću. Tada je brat Rufin upitao sv. Franju:
“Dragi moj oče, molim vas, recite mi po istini, što vi mislite sami o sebi?”

Nato mu svetac odgovorio: “Svakako ja se držim za najvećega grešnika na svijetu i za čovjeka koji najmanje služi našemu Gospodinu!” Na takav odgovor Rufin uzvrati svecu: “Kako vi to možete govoriti po istini i po savjesti, kada mnogi drugi ljudi, kako se to očito vidi, počinjaju mnoštvo velikih grijeha, od kojih ste vi, hvala Bogu izuzeti? Sv. Franjo odgovori dalje: “Da je Bog toliko išao na ruku tim drugima o kojima ti govoriš, i pomagao im tolikom milošću, kolikom je pomagao meni, ja sam siguran da bi oni kakogod bili zli, bili mnogo zahvalniji za Božje darove nego sam ja i da bi mu mnogo bolje služili nego mu ja služim. I kada bi Bog mene ostavio, ja bih učinio mnogo više navaljalština nego itko drugi. (Chron Fratr. Minorum 1.10, 6.68)

Vidiš dakle, dragi moj Teotime, tako je mislio i govorio čovjek, koji gotovo više i nije bio čovjek, nego seraf na zemlji. Siguran sam da je on tako govorio sam od sebe i da mu je taj govor stavila u usta njegova poniznost. Ali to, što je rekao, on je držao za čistu istinu, to jest da jednaku milost danu jednakim milosrđem jedan grešnik može upotrijebiti korisnije nego drugi.

Izvor: Teotim – Rasprava o Božjoj ljubavi, sveti Franjo Saleški, pogl. 11.

Papa Ivan Pavao II kaže da je „Isus – utjelovljenje Božanskog milosrđa“. Isusa ništa bolje ne opisuje od riječi – milosrđe.

1. ŠTO CRKVA PODRAZUMJEVA POD RIJEČJU „MILOSRĐE“

Milosrđe susreće ljude u njihovim potrebama. Teško je definirati što je situacija potrebe. Gospa je Majka Milosrđa, koja je pritekla u pomoć mladencima u Kani Galilejskoj, za koje ne možemo reći da su biti u nekoj potrebi. Tako ljudi mogu imati i neke želje koje nisu potrebe u strogom smislu riječi. Ljudi koji su bolesni mogu željeti neku hranu koja im nije neophodno potrebna. Milosrđe susreće ljude i u nekim njihovim željama. I to čini i onda kad ti ljudi to ne zaslužuju. Onda kad zaslužuju da ih odbijemo. Kad je Petar pitao Isusa: „Koliko puta da oprostim svome bratu. Da li do sedam puta?“ Isus mu je rekao ne 7, nego 70×7!“ (što znači – uvijek). Davati i onda kad drugi duguje meni. Milosrđe je ljubav koja je pokazana prema onima koji su odbili našu ljubav. Naša narav se buni protiv toga. Samo uz Božju pomoć, uz Njegovu milost možemo to činiti. Voljeti one koji su odbili našu ljubav – Ne možemo to svojim vlastitim snagama. Milosrđe je ljubav prema onima koji su bili nepravedni. Prema onima koji su nas prevarili, koji su od nas ukrali.

Milosrđe nije uobičajena ljubav. Postoje tri stupnja davanja ljubavi. Najniži stupanj je pravda – davati drugom ono što mu pripada. Viši stupanj je ljubav – davati drugom i ono što mu ne pripada, što mu ne moram dati.

Najviši stupanj je milosrđe – davati drugom kojem ne samo da ne moram davati nego on duguje meni.

Milosrđe je ljubav na kvadrat.

2. ISUS JE UTJELOVLJENO MILOSRĐE

Bog  nije morao stvoriti svijet. Svijet je mogao i ne biti. Stvoren je iz ljubavi. Bog time ništa ne dobiva. I onda kad svijet upada u grijeh – Bog ga ne prestaje voljeti. Jedna riječ koja opisuje tu Božju ljubav prema čovjeku koji ne zaslužuje tu ljubav jer je odbacio Boga je – otkupljenje. To nije samo ljubav. To je ljubav unatoč tome što ljubav nije ljubljena. A to što nas Bog voli i u natoč tome što i njemu ne pokazujemo ljubav jest – zbog njegova milosrđa.

Duguje li Bog nekom svoju ljubav  nakon što ga je netko teško povrijedio smrtnim grijehom? Bog nas voli, a ne mora nas voljeti. Da on nije želio mi ne bi niti postojali. Kad su Adami Eva ssagriješili izgubili su Božji život u svojoj duši. Bog je mogao jednostavno napustiti ljudsku rasu da je htio. Ljudi su mogli zauvijek izgubiti mogućnost da uđu u raj i oni i njihovo potomstvo. To je posljedica istoćnog grijeha – mogli smo zauvijek izgubiti raj. No Bog u svom milosrđu šalje nam svoga Sina da nas svojom mukom i smrću može vratiti život koji smo izgubili. Kad naše tijelo umre naša duša je živa na nadnaravan način ili će trpjeti drugu smrt kako opisuje Ivan.

Prva smrt je odvajanjee duše od tijela. Druga smrt je odvajanje Boga od duše kad tijelo umre ta duša će biti odvojena od Boga kroz cijelu vječnost. To je naša vjera.

Božje milosrđe u osobi Isusa Krista je milosrđe koje Bog pokazuje na najnezamisliviji način tako da daje svoga sina da postane čovjek – jedan od nas i da umre na križu

Mi kao potomci Adama i Eve rađamo se u stanju istočnog grijeha, a od onog vremena do danas nakupilo se more grijeha, ocean. Ali Bog je tu sa svojim morem milosrđa. On nije postao čovjek samo zato da spasi ljudsku rasu nego nas svakog ponaosob, mene, tebe… Bog je moj Spasitelj. Bog je tvoj Spasitelj! Ja grijehom gubim pravo da se zovem dijete Božje (kćerka Božja, sin Božji)

Bog je mogao sa ljudima postupati kao sa anđelima. Kad se Lucifer odlučio protiv Boga i rekao: „Neću služiti!“ Bog ga je izbacio iz raja. Kad mi teško sagriješimo Bog ima pravo da nas izbaci iz raja. No Njegovo milosrđe prema nama je veliko. On nam pokazuje milosrđe sve do današnjeg trenutka. Mi vjerujemo da je Njegovo milosrđe prema nama stvarno preveliko. A sad se postavlja pitanje:

3. KOJI JE NAŠ ODGOVOR NA BOŽJE BESKRAJNO MILOSRĐE

Mi moramo svoju vjeru staviti u praksu. Raditi onako kako vjerujemo. Način da platimo svoje dugove Bogu je da pokazujemo milosrđe ljudima koje nam je Bog u životu dao. Ono što vjerujemo mora proći kao kroz hodnik – od intelekta do volje. 1. Kao prvo moramo uzvratiti Bogu na njegovu milosrdnu ljubav. Bog nas voli iako mi to nismo zaslužili. Mi smo zbog toga Božji dužnici, zbog njegove milosrdne ljubavi. Moramo NJEGA VOLJETI VIŠE. 2. Druga stvar, pozvani smo drugima iskazivati milosrđe. Naš dug prema Bogu možemo platiti na taj način da pokazujemo ljubav i milosrđe prema ljudima koje je Bog stavio u naš život.

To su dva nivoa na kojima možemo odgovoriti – uzvratiti Bogu na Njegovu ljubav: Voljeti Boga više i voljeti bližnje, iskazivati milosrđe.

VOLJETI BOGA VIŠE: Koji je naš dug prema Bogu? Zašto nam je dopustio da sagriješimo? Jedan razlog može biti i taj da ga možemo voljeti više nego što bismo ga voljeli da nismo sagriješili.

A što znači VOLJETI BOGA VIŠE? Više znači voljeti ga žarče, zauzetije, ozbiljnije, sa više snage (svim svojim srcem), …

Mogli bismo to usporediti sa poslom. Od dvije tisuće radnika velika je razlika u poslu kojeg rade. I naša ljubav prema Bogu može biti na različitom stupnju. Često nema ni emocija u toj ljubavi i činim nešto iz ljubavi prema Bogu jer znam da on to želi, ne bih to rado činio, ali činim to jer volim Boga, ne jer se osjećam dobro, lijepo, ugodno dok to činim. To je kao i kad posao može postati rutina. Važno je zato stalno izabirati svoju ljubav prema Bogu. Uvijek iznova. Kao što je to važno i za bračne parove koji se jednom vjenčaju, da stalno iznova obnavljaju svoj izbor.

Boga volimo VIŠE kad se podvrgavamo njegovoj volji, žrtvujući nešto. Često on stavlja na naš životni put ljude koji su nam dragi, a onda ih uzme. Mi se bunimo: „Ti si mi dao tu osobu… „, ali Bog ima pravo i uzeti ono što je dao. To je način da nas Bog oslobađa od stvorenja, da bi – Njega voljeli više.  Voljeti Boga više od stvorenja. To je VIŠE.

Voljeti Boga radosnije. Obično ljudi ne osjećaju tu radost, a često i stoga što njihova ljubav prema Bogu nije dovoljno voljna ljubav. Bog želi da smo radosni zato što ga volimo. (…)

MILOSRDNA LJUBAV PREMA BLIŽNJIMA: Bog nam često daje bolne mogućnosti da prakticiramo milosrđe, da volimo ljude koji ne zaslužuju ljubav. A to je put do blaženstava o kojima Isus govori: „Blago milosrdnima oni će zadobiti milosrđe.“

Prema o. J.A.Hardon – therealpresence.org

Ne mislite da sam došao ukinuti
Zakon ili Proroke.
Nisam došao ukinuti nego ispuniti.   17

Zaista, kažem vam, dok neba i zemlje bude,
ne, ni jedno slovce,
ni jedan potezić iz Zakona
neće proći, dok se sve ne zbude.   18

Tko dakle ukine i jednu
pa i najmanju zapovijed od tih
i tako nauči ljude,
u Kraljevstvu nebeskom
bit će najmanji od svih.  19

A tko ih bude vršio
i druge učio, da znaju,
taj će biti velik u Kraljevstvu nebeskom,
u raju.          19
 
Ne bude li pravednost u vas
veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja,
ne nećete ući u kraljevstvo nebesko! 20           ,
-kaže Isus, Spas.

 
“Čuli ste da je rečeno starima:
Ne ubij! “ Tko ubije
bit će podvrgnut sudskim zakonima.  21

A ja vam kažem:
-I tu novost zbori Isus, Put:
svaki koji se srdi na brata svoga
bit će sudu podvrgnut.

A tko bratu rekne: “Glupane!”
bit će podvrgnut Vijeću!
(Govori Isus narodu svomu)
A tko reče “Luđače!”
bit će podvrgnut ognju paklenomu”. 22
 
Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik
pa se ondje sjetiš
da protiv tebe nešto ima brat tvoj 23
ostavi dar ondje pred žrtvenikom,
idi i najprije se izmiri s bratom,
a onda dođi i prinesi dar svoj.” 24

Nagodi se brzo s protivnikom
dok si još s njim na putu,
da te protivnik sucu ne preda
a sudac tamničaru,
pa da te ne bace u tamnicu. 25
Zaista, kažem ti, nećeš izići odande
dok ne isplatiš
i posljednju kovanicu “ 26

 
Čuli ste da je rečeno:
Ne čini preljuba! 27
(Takav Zakon je bio)
A ja vam kažem:
Tko god s požudom pogleda ženu,
već je s njome preljub u srcu učinio. 28

Ako te desno oko sablažnjava,
iskopaj ga i baci od sebe,
(Koliko prezire grijeh do znanja je dao!)
Ta bolje ti je da ti propadne jedan od udova,
nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. 29

Ako te desnica tvoja sablažnjava
odsijeci je i baci od sebe
(da Zakon Božji ne krši).
Ta bolje ti je da ti propadne jedan od udova
nego da ti cijelo tijelo u paklu završi. 30

Rečeno je također:
Tko svoju ženu otpušta
neka joj otpusnicu da. 31

Al u Zakon nov On ih sada vodi:
Tko god svoju ženu otpušta
– osim zbog bludništva –
Na preljub je navodi. 32

I tko se god otpuštenom oženi,
preljub čini!” – Isus dodaje
I to je Riječ Božja,
koja traje.  33

Ne zaklinji se krivo!

– čuli ste još da je rečeno starima:

nego izvrši Gospodinu zakletvu
ako tko zakletvu kakvu ima. 33
A ja vam kažem:
(I to je odraz Božje volje!)
Ne kunite se nikako!
Ni nebom, jer je Božje prijestolje. 34

Ni zemljom
jer je podnožje za noge njegove
Ni Jeruzalemom,
jer je grad Kralja velikoga!
(Riječi su za njih nove) 35

Ni svojom se glavom ne zaklinji
(Isus Govori kao Onaj
tko je Zakonu na čelu)
jer ni jednu vlas ne možeš
učiniti crnu ili bijelu. 36

Vaša riječ neka bude:
Da, da – ne, ne!
(Riječ je Isusa, Boga)
Što je više od toga,
dolazi od Zloga.” 37

Čuli ste da je rečeno:
Oko za oko, zub za zub! 38
A ja vam kažem:
Zlomu se ne opirite
Naprotiv, pljusne li te tko
po desnom obrazu,
i drugi mu okrenite. 39

Onomu tko bi se htio
s tobom parničiti
da bi dobio
tvoju haljinu donju
prepusti mu i gornju. 40

Ako te tko prisiljava čime
da ideš jednu milju
ti dvije pođi s njime. 41

Tko od tebe što zaište podaj mu!
I ne okreni se od onoga
tko se tvome nada zajmu.  42

Čuli ste da je rečeno:
“Ljubi svoga bližnjega,
a neprijatelja mrzite.” 43
A ja vam kažem:
Ljubite neprijatelje,
i za one koji vas progone – molite. 44

Da budete sinovi Oca
koji je na nebesima,
jer on daje da sunce njegovo izlazi
nad zlima i dobrima
i da kiša pada pravednicima
i nepravednicima. 45

Kakva li vam plaća
ako volite samo one koji vole vas?
Zar to isto ne čine i carinici? 46
– pita Isus, Spas.

 
I kaza im još
Sin Onog sa Visine:     
Ako pozdravljate samo braću,
što osobito činite?
Zar to isto i pogani ne čine?  47

Budite dakle savršeni!
Isus poziva –
kao što je savršen
Otac vas nebeski 48
– Riječ je Božja, živa.

(Prema Mt 5,17-48)

…
Zakon Božji jednom davno je dan
petnaest stoljeća prije Krista,
Na Sinaju, Božjom rukom napisan.

Mojsije je tad Zakon Izraelu dao,
U ime Onog koji Jest
među njima je stao.

I svaki dobar židov Zakon je poštivao
Dobro su znali da je po Zakonu tom
Bog  među njima prebivao.

A sad ko Mojsije novi, Isus tu stade
I kao onaj koji ima Vlast
Nove Riječi Zakona im dade.

A ja vam kažem! – Riječ Njegova zvoni.
Al tko je taj što nastupa s tom vlašću?
Tko li je taj? S pravom pitaju se oni.

On je Onaj koji Jest. Prije Abrahama.
Tako im je rekao jednom zgodom,
Želeć da znaju da tu imaju  Boga sama.

On je Onaj koji novi narod tvori:
Crkvu. Zajednicu onih što ih šalje
da djelom i riječju o Njemu zbori.

On je Alfa I Omega, početak i kraj,
i nitko poslije njega ne može doći
i po svojoj volji mijenjat Zakon taj.

Tko bi od ljudi mogao reći, a da ne laže:
“Mijenja se zakon o rastavi i preljubu…,
Čuli ste da je rečeno, a ja vam kažem…”

Tko bi to mogao, a ne biti protiv Krista?
Kakav vladar na zemlji ima tu moć?
Zar nauka Crkve nije o tom uvijek ista?

Jedino Onaj za kog Isus nije Bog.
Jedino onaj tko sebi uzima za pravo
da kroji novi zakon, slušajući Zlog.

I pastiri se u učenju počinju razdvajati:
jedni se drže stalnog nauka Crkve
a drugi žele uz modernost stajati.

I zbunjenost vlada, ne baš mala,
ko da Crkva nije o dobru i zlu
nikad jasan nauk dala.

Isus je Onaj koji Jest. On Živi.
Uz njegov nauk stajat treba
da nas ne zavedu nauci krivi.

Isusov nauk nije lagan. On to zna.
I mi znamo da sve to nije lako,
al On nam sebe za uzor da.

On nam sebe ko hranu daje
u žrtvi na oltarima svijeta
gdje Kalvarija i danas traje.

On, koji je bio i koji Jest,
Sebe nam daje za pomoć.
Živ je. I to je Radosna vijest.
(……nastavit će se)

Da je netko mojoj baki i djedu rekao dođi na predavanje o braku i bračnim problemima  – čudili bi se. U to vrijeme to je bilo nešto besmisleno. Mogli bi očekivati da ih se zove na predavanje o astronomiji i slično, ali… o braku? O tome se saznavalo od oca i majke, od djeda i bake. Na žalost o takvim temama koje bi trebale biti potpuno jasne svima, mi moramo o tome držati – predavanja. To je jedna tragična činjenica…

U ono vrijeme je “zabavljanje” bio nepoznat pojam. Što to znači? Postojala je u to vrijeme jedna dobra institucija “provodadžije”… I to je bilo dobro… ljudi koji su vidjeli kad su se momci zamomčili i cure zacurile pa bi rekli: ovo su dvoje jedno za drugo… Jer sa strane se mnogo bolje vidi… Uzimali su se iz istog mjesta, komšiluka, iz istog naroda. …

Danas se putuje; vjenčavamo se sa kinezima, crncima, njemcima, …  To je vrlo problematično. Upoznamo se na nekoj zabavi, nekom aerodromu, svidimo se jedno drugom… divan, plav, visok, moćan… zaljubi se… Teško to funkcionira… Bitno je da imaju o čemu razgovarati. Tužna je slika vidjeti mladi par koji sjede u kafiću tu i tamo se malo porazgovaraju, pa prestanu – uzimaju mobitele i svako nešto tipka… I tako pola sata… to je to kad se nema o čemu komunicirati. Tijelima se komunicira najbrže, ali se i najbrže završi ako ne svijetli – duša. Ako Bog nije tu među nama. Mi smo tu uvijek u troje onda, ne u dvoje.

Vratimo se starima – njima je “zabavljanje” imalo negativan prizvuk. Ali spajanje u brak, to je bilo nešto ozbiljno.  U to vrijeme mislim da nije uopće bilo razvoda.  Znači, tada su brakovi bili stabilni, bilo je svađe, ali bilo je jasno:  to je put kojim putujemo. Djeca su bila manje više normalna…

GENERACIJE NAŠIH RODITELJA, OKO 30-ih

Sljedeća generacija, ona oko tridesetih, kao moji roditelji… Pojavljuje se taj pojam “zabavljanja”. Tu se već  uzlazi u odnose prije braka. Ne svi, naravno, ne ulaze svi ni danas. Ali tada je to već prisutno. Nije mu prva, nije joj prvi, i ti su brakovi već klimavi, riskantni, jer ona pamti one svoje ranije, on pamti svoje ranije… Ne moš da zaboraviš ni kad nekog vidiš na ulici kad hormoni rade, kad si mlad, – a kamoli da zaboraviš kad si s nekim dijelio postelju.  Ti to nosiš sa sobom, u taj brak. Opametimo se… naiđe se na pravog, dolaze djeca ali ti su brakovi klimavi. Govorimo o  generacijama 3o-ih… Ja sam jedan od djece tih iz generacije 30-ih, ja sam iz generacije 6o ih…

NAŠA GENERACIJA, OKO 60-ih

Postoji jedna ogromna odbojnost prema braku. Brak je ranije bilo nešto logično. Moja generacija već, urbana, …ali i na selu je isto već došlo  isto, došla je satelitska antena, facebook, mi smo se zabavljali beskrajno dugo, zasićavali se jedni drugih, postojala je ta “svedozvoljenost”, to je dobar termin (!)  Nije da su roditelji dozvoljavali – nisu, ali je društvo nametalo to da je sve dozvoljeno, pa smo mi govorili: “Pusti me na miru sve je dozvoljeno!” Poslije tako dugog zabavljavanja znamo se do tančina, a nije bilo Božjeg blagoslova, nije bilo te tajne, sve smo vidjeli, sve smo upoznali, izbjegavao se brak, ti brakovi su pucali vrlo brzo, jer tek onda vidiš da ste se zasitili jedno drugog, da tu nije bilo te divne božanske tajne, ti brakovi pucaju, jer recimo zabavljaju se po deset godina, vjenačaju se i za manje od godinu dana se rastavljaju…

NOVE GENERACIJE, 90-ih

To su generacije koje ne da ne razmišljaju o braku, nego ne razmišljaju ni o zabavljanju. Djevojke su u grupi, mladići su u grupi. Za jedno večer – super. Poslije: Zdravo! Osjećaj odgovornosti je totalna nula. Znači – želim totalnu slobodu. Nemoj uopće da me optrećuješ. Samo ako može za večer, dvije i to je sve.

O čemu se tu radi? Nalazimo se u jednom zaista tragičnom naraštaju.  Civilizacija boluje od nedostatka komunikacije. Mi smo izgubili komunikaciju i na taj način smo izgubili mogućnost da razumijemo jedni druge. Problem je tamo još od početka čovječanstva, izgubili smo Boga u sebi, Tvorca s kojim mi trebamo komunicirati, koji nam daje moć da komuniciramo. Kada volim, tada komuniciram. Kada ne volim komunikacija se prekida.

Pasije Svetogorac, jedan predivni starac iz Svete Gore, (opet monah koji govori o braku) kaže da današnja civilizacija boluje od tri glavne bolesti: razvodi, duševna oboljenja i karcinom. Tu vidimo da je suština svega – gubitak komunikacije.

Ne možemo se sporazumjeti. Mi ne znamo što hoćemo zapravo. Nismo uopće svjesni šta mi hoćemo od života. Ne možemo komunicirati sa sobom, sa drugim i sve se ruši. Međuljudski odnosi su u ogromnoj krizi. Kakve to veze ima s duševim oboljenjima i karcinom. Ima i te kakve. Glavno oboljenje današnjice je šizofrenija, rascjep ličnosti. Sad je to samo šifra. Ima ih preko tridestak vrsta. Uglavnom je šizofrenija gubitak komunikacije sa sobom i sa drugima. Čovjek ne može više da iskomunicira sa sobom. Kod karcinoma vidimo da dolazi do gubitka komunicije stanice između stanice. Gubi se sila koja daje zdravlje organizmu. Dvije ćelije u jednom organizmu ne mogu komunicirati između sebe, i čim nema komunikacije, gubi se ljubav, gubi se atrakcija, dolazi do odbijanja i do raspada. Karcinom nije ništa drugo nego rat.

Drugi svetogorski starac sv. Silvan A. on je rekao da je najveći grijeh današnjice – rat. Rat nije ništa drugo do gubitak Boga gubitak Tvorca. Kad gubimo Boga u sebi, gubimo tu snagu da živimo, da komuniciramo i da volimo. Onda dolazi do kraha, ne razumijemo jedni druge, i sve počinje da se ruši. Mi nismo svjesni šta mi hoćemo od života, šta hoćemo od prijateljstva, od života, šta hoćemo od braka… (17.51)

….

Tko je Arsenije Jovanović – evo nekoliko podataka s nekoliko internetskih izvora: 

Bio je roker, u grupi iz koje je nikla “Ekatarina Velika”, mladost proveo u elitnom dijelu Beograda, završio stomatologiju, živio u New Yorku. Kao mladić, koji je u vrijeme osamdesetih “imao sve”, a opet osećao neizrecivu prazninu i besmisao, bio je svjedok tragične sudbine  kruga vrhunskih umjetnika, glazbenika, slikara stare SFRJ koji su, zajedno sa njim, bjeg od tog istog besmisla potražili u još većem ništavilu – drogi. Većina ih je umrla. Ili su se predozirali, ili su ih pokosili hepatitis i sida. U sjećanje na njih napisao je knjigu “Bog i rokenrol”. “Neki su mu zamjerili, – govori – a nekima je ta  knjiga spasila život.” U svojoj knjizi “Bog i rokenrol” opisuje stradanje članova popularne grupe Ekatarina Velika, gde govori da je prvi od heroina umro bubnjar, vjerojatno najbolji koga je Beograd imao. Zatim je otišao vođa grupe gitarist i pjevač, onda basist te na kraju Margita, klavijaturistkinja, sva otečena od narkotika, alkohola i lijekova. Knjigom je htio pokazati i ovu drugu stranu medalje glazbenog pravca. Kada sam objavio knjigu neki su mi zamjerili. Pitali me ko će to čitati.  A mladi su je djelili između sebe i puno njih se skinulo s droge poslije te knjige…

Danas je monah u Crnoj Gori. Bavi se i psihologijom.

O mladima je jednom rekao da u “zombirani i nadrogirani”. U Podgorici su se održavala redovite tribine na kojoj je to izjavio pa je nekom to zasmetalo i otad tribina više nema. A omladinu je važno sačuvati – “zato što je omladina najzdraviji dio društva. Čovjek srednjih godina je ucjenjen poslom, djecom. Omladina je rasterećena i može pokrenuti promjene. Sistem to zna i ne želi da se istina čuje. Sjećam se mog vremena. Vođe najvećih rokenrol bendova bile su izmanipulirane od sistema. Mislili su da su borci, neki buntovnici, u stvari, sistem je preko njih kontrolirao omladinu. Dođu klinci na koncert, ispušu se, izprotestiraju, kažu: “Kako nam je dobro u ovom mekom komunizmu”, i ne bune se. Onda im još ubace drogu i završe posao.

A ovako on opisuje život mladih današnjice:

“Ne prođe ni 24 sata bez nekog stimulansa, od kofeina i nikotina, preko alkohola, do droge i seksa. Moji preživeli prijatelji mi pričaju da je u Njujorku sramota ako da kažeš da nisi imao bar jednu gej vezu. Neka si “hetero”, ali moraš da imaš i neku gej – avanturu da bi te smatrali “civiliziranim”

O društvu kaže da pati od nedostatka ljubavi. Ljudi su debeli jer žele utoliti svoju duhovnu glad. Duša im je gladna. Društvo odvlači roditelje van kuće, preopterećeni su, nemaju vremena za svoju djecu. Odgajani su bez ljubavi. Zato imamo epidemiju psihičkih bolesti.

O ljubavi kaže kako se, na žalost, sve više poistovećuje sa požudom. I ne postoji ljubav na prvi pogled kao što ne postoji ni “prijateljstvo na prvi pogled.”…

Drugo, utjecaj na katolički odgoj. Dominikanci su bili prvi redovnici koji su djelovali u svojim školama. Redovnici jesu poučavali u školama, ali formalno, osnivanje škola izvan samostana je nešto što je započeto s dominikancima.

A onda naravno, utjecaj dominikanaca na redovnički život i na inteligenciju. Neki od najvećih umova Crkve su dominikanci: sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska. U svakom slučaju oni su duboko utjecali na svijet.

Počeci. Zanimljivo je spomenuti da je majka sv. Dominika – blažena Ivana. Nije mala stvar imati svetu majku. A i Dominik je, naglašavo kako je važan zdrav katolički odgoj, od samih početaka. Dominik je, prije nego je osnovao svoj red,  slijedio pravilo sv. Benedikta, pjevao je časoslov i dr. Ono što ga je pokrenulo da osnuje novi red bilo je – širenje krivovjerja. Vidio je koliko je bilo prošireno neznanje biskupa i svećenika. (“Mislim da je ovo jedan od glavnih razloga lošeg stanja u Crkvi, govori o. Hardon: nepoznavanje vjere – pa i od strane biskupa i svećenika.”)

Osnivanje dominikanaca se vremesnki podudara sa četvrtim Lateranskim koncilom, (baš kao što se tri stoljeća kasnije, osnivanje isusovaca podudara sa osnivanjem Tridentinskog koncila). Tada je, moglo bi se reći, Dominik dobio u ruke oružje kojim se borio protiv krivovjerja. Osobit ujecaj na Dominika imali su Kasijan, rani kršćanski monah i pisac te Pustinjski oci. Da biste radili intelektualni apostolate morate imati u žilama te pustinjkse krvi, jer studiranje i istraživanje je prilično osamljenički posao.

Dominik je spojio ono što je Franjo učinio prije njega, propovijedanje i siromaštvo. Ili će te ljudi vidjeti siromašnog ili im ne pričaj jer te neće slušati.

Temeljne tvrdnje: Prvo je polazište dominikanske duhovnosti da je istina temelj duhovnog života. (Kod Franje je to – ljubav.) A onda u terminima izvora istine to su razum i Objava. Ako je istina temelj duhovnog života gdje ćete je pronaći? Unutra i izvana. Izvor istine izvana je – Objava, a izvor istine iznutra je – razum.

Koji su vodeći izvori za razumijevanje dominikanske duhovnosti? Kao prvo, to je pravilo svetog Dominika. Kao drugo, pisanje sv. Alberta, učitelja svetog Tome Akvinskog. Trenutno radim s jednim od najjbistrijih ljudi koje sam ikad učio, govori o. Hardon. On završava svoj teološki studij u Emmittsburgu i jedan je od mojih bivših studenata. Radimo na knjizi koja bi trebala biti objavljena do kraja godine a nosi naslov: “Životni program za katoličko čitanje”. Izabrali smo oko stotinu najboljih knjiga u katoličkoj vjeri, od prvog do dvadesetog stoljeća. Ne možete ni zamisliti koliko je problem u 20-om stoljeću izabrati knjige. Mnogi ljudi će biti razočarani, jer njihove omiljene knjige neće biti na listi. Ali među onima koji jesu na listi su – sv. Albert koji je objavio 38 svezaka. Onda sv. Toma Akvinski., npr. Summa Theologiae. Toma nije težak za čitanje, jasan je i mnogo jasniji od mnogo njegovih komentatora. Tu je I blaženi Henry Suso, jedan od velikih dominikanskih mistika. Neke od njegovih knjiga: Knjiga o vječnoj Istini, Knjiga o vječnoj Mudrosti, Knjiga pisama… a to je sve nezaobilazno za rzumijevanje dominikanske duhovnosti. Tu je također sv. Katarina Sijenska – njezini dijalozi. Sv. Vincent Ferrer. (Jedna od stvari stvar koju Vincent poučava: ako stvarno želiš raditi na svom duhovnom životu onda radi na mislima i promatraj posebno prvu misao samo-hvale koja ti dođe i sl.druge sebične misli…)

 Svrha duhovnog života je kontemplacija Boga i Njegove Mudrosti te proslijeđivanje drugima onoga što ste kontemplirali. Očito, na druge će te prenijeti onoliko koliko ste sami naučili. U kontemplaciji gledate istinu, i nije cilj kontemplacije potpuno otkriti istinu nego je promatrati. Najveća funkcija razuma nije razmišljanje. Raj, Bogu hvala, neće biti vječno razmišljanje. Kad razmišljaš onda znači da si još na putu. Kad kontemplirate znači da ste negdje stigli. Kontemplira se ono što se sad vidi i vjeruje. Onda razmišljate o nečem drugom.  Tako, svrha duhovnog žiivota je gledati istinu i prenositi je drugima. To je glavna značajka dominikanske duhovnosti.

A sada neke temeljne crte dominikanske duhovnosti.

Prvo, o odnosu naravi i milosti. Narav je nešto s čim dođemo na svijet. Narav nam je dana rođenjem, a milost nam je potrebna. Ne možemo reći da su rani monasi ili pustinjski oci vjerovali da narav treba biti uništena. Ne. Ipak, njihov stav, kao što znamo iz pisnja sv. Pahomija, Antuna Pustinjaka, bio je das u gledali na narav kao ne tako dobru: trebalo je postiti i postiti kako bi je doveli u podložnost.

U dominikanskoj perspektivi funkcija milosti je u odnosu sa naravi tako da milost treba graditi na naravi. Sv. Toma je taj koji nam je dao taj izraz: “milost gradi na naravi”. Imam običaj reći (o. Hardon kaže): Gledaj da tvoja narav može podržati Božju milost!

Drugo. Milost je novi život. U franjevačkoj tradiciji milost je prvenstveno Prisutnost. U dominikanskoj, milost je prvenstveno – život. Tako, milost nekako ne samo da gradi na naravi nego da slijedi drugačiji put nego narav. Naša duša je princip koji pokreće naše tijelo. U dominikasnoj tradiciji rekli bismo da je duša tijelu ono što je milost za dušu. Grijeh je uspoređen sa naravi. Postoje bolesti koje su smrtne, a postoje bolesti koje su lakše. Tako postoje grijesi koji su kobni, a postoje oni koji su lakši. (Dominikanc su kroz 700 godina razvili cijelu knjižnicu analogije izmeđi milosti i naravi.) Tako npr. da li ijedno ljudsko biće sebi daje svoju narav? Nije dovoljno za narav da bude živa. Dijete koje je tek rođeno može i umrijeti, stoga, ono mora biti hranjeno. Tako je i sa životom duše. I duša mora biti hranjena. Kao što naravni život mora biti hranjen, tako i onaj nadnaravni. Naravni se razvija, raste, tako nadnaravni. To je zajeniči riječnik vjernika. A cijela ta ideja teološka potječe od dominikanaca.

 Teološke kreposti su iznad moralnih. Ali to nije tako očito. Teološke kreposti su vjera, ufanje i ljubav. Nemožete se nadati onom što ne vjerujete, i sigurno ne možete voljeti ono što ne znate. Kako bilo, vrijedno je uočiti to – da su teološke kreposti (vjera, ufanje i ljubav) iznad onih moralnih (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost) i to stoga jer mnogo toga u duhovnom životu je vezano uz moralnost.

Uzmite npr. umjerenost. To znači kontrolirati svoje apetite. Možete utvriti da li ste napredovali u umjerenosti, možete li kontrolirati svoja osjetila; jeste li napredovali u jakosti, možete li bolje podnijetie nek stvari, jeste li napredovali u razboritosti, upotijebili prava sredstva do cilja, … Te moralne kreposti su nešto što čini naš svakodnevni duhovni život. No pri tom smo skloni previdjeti da prvenstvena svrha duhovnog života nisu moralne kreposti nego  – teološke. Kako često možemo čuti o – rastu u vjeri? O rastu u ufanju? Čak i kad govorimo o ljubavi mi to snizimo na nivo moralnih kreposti. Tako, glavna svrha ovog našeg studiranja je da rastemo u kreposti vjere. Često znamo čuti kako netko kaže da se “ne osjeća više sveto” nego prije. Vidite što mislim? Mi smo toliko identificirali svetost sa moralnošću. (je li to utjecaj protestanata za koje je kršćanstvo prevenstveno – etično?) No, nemojte me krivo razumjeti (govori o. Hardon) Dobro moralno ponašanje, samokontrola, to jest – važno. Ali, objektivno u očima Božjim što je važnije – osoba koja ima jaku vjeru ili osoba s izuzetnom hrabrošću? Važnija je vjera. Kako rastemo duhovno mi instiktvino gledamo razvoj moralnih kreposti: je li bolja samokontrola, jesam li pošteniji s ljudima, iskreniji, razboritiji itd… Ta prisutnost ili odsutnost moralnih vrlina je nešto što je očito čovjeku. Je li moguće za čovjeka koji i nema baš vjere – da bude razborit ili da bude hrabar ili da se savršeno samosavladava? Da, moguće je. Zato, to discipliniranje, koliko god dobro i korisno, može se pretvoriti u farizejsko ponašanje.

Jedan od najvećih doprinosa dominikanske duhovnosti je tu: da se one prve stvari staviti – prve. Nećemo zanemariti discipline, moralni red, ali nećemo niti teološke kreposti podrediti moralnima tj. nećemo zanemariti rast naše vjere ili čine ljubavi prema Bogu kako bismo razvijali naše moralne kreposti koje čine da se osjećam kako stvarno duhovno rastem.

Treće: U dominikanskoj perspektivi postoji razlika između “biti” i “funkcije”. Mi svi trebamo rasti, koristeći općenit pojam, u dobroti, slijedeći primjer Isusa Krista, utjelovljenog Boga. Ali mi možemo na našu dobrotu gledati na dva načina, u pogledu biti ili funkcije. Možemo razlikovati i “sanctity” i “holiness”. Možemo razlikovati “biti dobar u Božjim očima” ili “ponašati se dobro”. Dakle imamo svetost koja je na razini našeg ponašanja (holiness) , ali i svetost koja je na razini naše biti, kakvi smo u stvari (u Božjim očima!, = sanctity). Mi smo pozvani na oboje: i biti sveti i ponašati se sveto. Ponašati se dobro je moralno ponašanje tj to je drugi termin za “moralnost”. Svetost  (sanctity), koja je naša svrha – je prisutnost Božje milosti.

izvor

Koja je uopće svrha siromaštva? Tri su razine svrhe Franjinog siromaštva. Neke od tih pripadaju tradiciji svakog redovništva i jednostavno su nasljedili prakticiranje siromaštva, a neke su baš tipično franjevačke. Ovdje su tri razine tipično franjevačke perspekitve.

Prvo, moramo biti na čistu kad govorimo o svrhi redovničkog života – koja je uopće svrha redovničkog života. Redovništvo ima veze s Bogom, moral ima veze sa ponašanjem, aposolat ima veze s drugima.

Koja je VRIJEDNOST SIROMAŠTVA U REDOVNIŠTVU? Drugim riječima, što siromaštvo ima veze sa mojim odnosom s Bogom? Franjo bi rekao: Mnogo.

Kao prvo, siromaštvo daje osobi slobodu za molitvu i u molitvi. Što biste vi rekli: Tko više moli – bogati ljudi ili siromašni ljudi? Zašto siromašni? Zato jer su više u potrebi. I opet, općenito govoreći, što mislite tko moli više: uspješni ljudi ili neuspješni? Ili, tko moli više: ljudi koji su u društvu poštovani ili oni koji su ponižavani i odbacivani? Siromaštvo je to koje ljude baca na koljena pred Bogom.

U mom životu, kao svećenik susreo sam mnoge bogate ljude, a također i siromašne (govori o. Hardon) Osim što kod bogatih ljudi imate ljudi koji su izvanredno obdareni Božjom miloću, a oni su iznimke, oni se ponašaju tako da osjetite njihovu moć i njihovo bogatstvo. Kao npr. oni će vas namjerno zadržavati da ih morate čekati. A siromašni ljudi, oni su zahvalni za sve, pa i najmanju uslugu, za pismo, za telefonski poziv i sl. Siromaštvo nam daje osjećaj ovisnosti o Bogu.

Za Franju glavna svrha života redovnika je – moliti. Zašto uopće biti redovnik? Zato da moliš. Zar ne možeš moliti, a da nisi redovnik? Naravno da možeš. Ali Franjo bi rekao, ako prakticiraš siromaštvo, osobito ono koje on želi od svojih sljedbenika onda možeš  – moliti bolje.

Drugo, povećana ljubav prema Bogu. Sad bi netko mogao reći: Što siromaštvi ima s tim? Pa, moglo bi se reći – mnogo, ili sve. Što se može reći ako osoba nije siromašna – da ima povećanu ljubav za stvoreno, za stvorenja? Mi smo skloni voljeti ono što posjedujemo. I što više imamo zemaljskih dobara to je teže svoje srce odvojiti od onog što znaš da je tvoje.

Treće, siromaštvo duha. Postoji samo jedan uzvišeni put do poniznosti, rekao bi T. Kempenac, a to su poniženja. Ako je poniznost cilj, poniženja su sredstva. Koji ljudi su više ponižavani – bogati ili siromašni? Obrazovani ili neobrazovani? Oni koji imaju visok standard u društvu i velika imanja ili oni koji nemaju nikakva imanja? Naravno, oni koji nemaju nikakva ugleda ni imanja.

(Iz iskustva o. Hardona kad mu je nedostajalo jedan i pol dolar za putnu kartu. Pitao je vozača bi mu mogao dati kartu na povjerenje, a ovaj je odgovorio da ne može. Ima u dnu ulice jedna katedrala pa nek otiđe tamo i pita. On se uputio do katedrale. Tamo je našao svećenika koji ga je sumnjičavo gledao s torbom u ruci kako prosi taj dolar ipo. A onda je morao odrecitirati ispred oltara molitve na latinski, najprije da ga uvjeri da je stvarno svećenik, kako bi mu dao dva dolara, a nakon što mu je dao opet ga je ispratio sumnjičavim pogledom kao da nikad više neće vidjeti ta dva dolara.)

Ponekad je dobro biti u takvoj situaciji, samo da osjetite kako je to – biti siromašan. Siromašni ljudi su ponižavani, vjerujte. …

Izvor

Predhodno smo razmišljali o Kristu Kralju koji zove. Poziva nas da se obračunamo s mlakošću i da se velikodušno odazovemo, s revnošću. A revnost može biti u raznim stupnjevima.

Temelj duhovnog života je PONIZNOST, a očituje se u POSLUHU koji će biti rezultat LJUBAVI prema Bogu. Možemo tu prepoznati Isusa koji govori svojim učenicima. Isus ide na svetkovinu sjenica. Taj blagdan se slavio u listopadu. Narod je stanovao pod šatorima i sjenicama u Jeruzalemu i okolici i to je bilo narodno veselje. Tamo je Isus slao 72 učenika da propovijedaju, liječe i izgone đavle. Kad su se vratili govorio im je: „Dođite svi vi koji ste izmoreni i ja ću vas odmoriti… Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete mir svojim dušama“. Borba protiv grijeha ima i drugu stranu: Borba za Dobro. Što više pobjeđujemo grijehe, to više napredujemo u dobru i to više možemo naći mir u dušama.

1. Stupanj poniznosti mora imati svaki kršćanin ako želi ostati vjeran Božjim zapovijedima. Mora mrziti na teški grijeh ako se uopće želi spasiti. Nitko nema garancije da mu se ne može dogoditi grijeh. „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ Važno je boriti se da se ne upadne u teški grijeh. Blaženi Klaudije govori: „Vidio sam kako padaju stupovi… srušile su se kreposti…“…  Sv. Filip Neri je molio svaki dan da se ne poturči. Radije sve izgubiti nego učiniti i jedan smrtni grijeh. To je mržnja na teški grijeh. Radije i život izgubiti. Tomu su svjedoci mučenici. A tražilo se samo jedan čin da spase ovozemni život. Prvi stupanj je – sve što je blokada mom odnosu s Bogom to moram mrziti. Ovaj prvi stupanj je vjernost Kristu. On cijeni moju dušu toliko da je za nju umro. Kako mogu ja da je ne cijenim. Treba upotrijebiti sva sredstva da postignem taj prvi stupanj. To pomaže da upoznam strahotu grijeha. Kad bi čovjek došao do te spoznaje sigurno bi se čuvao i ne bi se ponašao lakomisleno. Ispit savjesti  nadzor nad nutrinom da se ukloni opasnost teškog grijeha. Nekad dođemo u blizinu grijeha. Možemo moliti, a možemo izbjegavati grešnu prigodu. Onda imam čist pogled. Važno je izbjegavati i bližnju grešnu prigodu. Znati da trebam neke stvari izbjeći i jedino je to riješenje. Često primanje sakramenta ispovijedi i pričesti – to nas obnavlja i jača. Čuvati pobožnost prema Gospi. Tko živi u prvom stupnju poniznosti – mrzi teški grijeh i boji ga se ko najvećeg zla. On je u stalnom prijateljstvu s Bogom i stvara osnovu da ide u drugi stupanj:
2. Borba protiv lakog grijeha. Ovaj stupanj je savršeniji jer ima svetu ravnodušnost prema svim stvorenjima za koje nam nije poznata Božja volja. Odnos s osobom koju volim ne sastoji se od puno velikih stvari nego od puno malih stvari. Tako i u odnosu s Bogom imamo male grijehe koji smetaju tom odnosu. Smeta mi i kad malo kašljem. Zdravlje je po definiciji da nemamo nikakvih smetnji. Čovjek čini grijeh kad mu srce osvoji neko stvorenje i kad tu ljubav stavlja ispred Boga. Ovaj stupanj je svijest zloće lakog grijeha je je to svjesna neposlušnost Bogu. Kad ne ljubim prije svega Boga kao svoj posljednji cilj – lišavam se mnogih milosti, nezahvalan sam Bogu za mnoge primljene milosti i slabi mi otpor prema smrtnom grijehu. Dajemo zadovoljštinu Bogu i za lake grijehe zbog nemara… Propast je počela kad sam počeo popuštati u malim stvarima. Treba postići svetu ravnodušnost vjere, ne raditi po simpatijama i antipatijama. Važno je prepoznati što Bog želi. Da osjećam odvratnost prema lakom grijehu, makar onako kako tijelo osjeća odvratnost prema nečistoći. Tražiti milost da se ne ispričavam zbog mojih pogrešaka. Puno malih pogrešaka vidimo svaki dan. Kad bi za svaku tražili oproštenje brzo bi rasli u poniznosti. Sveti Josip Kupertinski je bio franjevac. Ništa mu nije išlo od ruke. Stalno je bio kažnjavan. Bog ga je tako tesao. Ali Bog je sve okrenuo na dobro. Bdjeti nad osjetilima, riječima i djelima.
3. Treći stupanj poniznosti je najsavršeniji: Biti što sličniji Isusu Kristu iz čiste ljubavi prema Njemu. U znak zahvalnosti za primljena dobročinstva. I što budem sličniji voljet ću siromaštvo više od bogatstva, posljednje mjesto više od časti… da budem smatran nekoristan i lud iz ljubavi prema Kristu. Zato u molitvenom priručniku imamo i litanije poniznosti. Napisao ih je kardinal koji se vodio tom logikom. Tražiti ono što logika svijeta odbija. Pod uvjetom da je to za Boga jednaka slava – tražit ću ono što je za me teže. Nekad može biti da je slava Božja da neki čovjek prihvati ono što je za njega čast. Sveti Pavao nije prihvatio bičevanje. Pošteđen je te kazne. Taj priziv ga je odveo u Rim i onda je u Rimu mogao propovijedati. Ako je jednako za slavu Božju prihvatit ću ono što je teže. Borba protiv sebeljublja. Ljubav prema Bogu je uvijek ispred ljubavi prema sebi. U ovom stupnju su oni iskreni i odlučne volje a Bog ne daje tu milost svakomu. Svaki dan imam priliku vježbati se u poniznosti i doći do preziranja sebe, smatrati se posljednjim među svima. To automastski postavlja stvari drugačije. Nema mojih prava nego tuđih prava. Izbjegavati samohvalu i isticanje. Ne davati drugima prigodu da me hvale. Rado prihvaćati ukore, opomene, kazne. Podnositi bezobzirnosti. Primati poniženja. Radovati se uspjehu drugih.

Ovaj treći stupanj je posao cijeloga života. Vidimo to u životima svetaca (npr. „Savršena radost“ svetog Franje) Na tom putu nailazimo na odbijanje naravi prema poniženjima.

Što čovjek više ulaže u karijeru to je osjetljiviji. Tako ćete među intelektualcima vidjeti da reagiraju na svaku. Kad ih netko umanji na smrt se uvrijede i dobijete neprijatelja kojega se nije lako osloboditi. Treba pobijediti tu narav.

(izvor: Bilješke sa duhovnih vježbi /Kamen, 26.12.2016.-1.1.2017./;

s dopuštenjem voditelja DV, don Josipa Mužića)

(… ) Ljubav – caritas – bit će uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji ni jedno pravedno društveno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj  koji želi ukloniti ljubav sprema se ukloniti i čovjeka kao takvog. Uvijek će biit onih koji trpe i koji vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti usamljenosti. Uvijek  će biti i situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjemu. Država koja hoće sve odrediti, tako da sve uzima pod svoju vlast, ostaje u konačnici čista birokratska ustanova kja nije kadra osigurati onom u koji trpi – svakom čovjeku – ono što mu najviše treba: osobno posvećivanje prožeto ljubavlju. Ne trebamo državu koja će sve uređivati, svime upravljati i sve imati pod svojom vlašću , već državu koja će, u skladu s načelom supsidijarnosti, velikodušno prepoznati i poduprijeti inicijative koje otječu od različitih društvenih snaga i predstavljaju spoj dragvoljnosti i blizine ljudima koji trebaju pomoć. 

Crkva je jedna od tih živih snaga: nju oživljava ljubav koju pobuđuje Duh Kristov. Ta ljubav ne pruža ljudima samo materijalnu pomoć, već također okrjepu i brigu za DUŠU što je često potrebnije od materijalne pomoći. Na kraju, iza tvrdnje da će pravedne strukture učiniti suvišnim i nepotrebnim djela ljubavi, skriva se materijalističko shvaćanje čovjeka: pogrešno shvaćanje prema kojem čovjek može živjeti „samo o kruhu“ (Mt 4,4; usp. 8,3) – to uvjerenje ponižava čovjeka i u konačnici ne prepoznaje ono što je specifično ljudsko.

31. (…) Osobe koje skrbe za one koji su potrebni moraju biti stručno osposobljene: moraju biti primjereno osposobljene da znaju što trebaju učiniti i kako to učiniti te preuzeti na sebe zadaću nastavljanja te skrbi. Stručna je osposobljenost vrlo važna, ali sama nije dovoljna. Riječ je naime, o ljudskim bićima, aljudska bića trebaju uvijek nešto više od tehnički ispravne skrbi. Trebaju srdačnu pažnju. Oni koji rade u crkvenim karitativnim ustanovama moraju se isticati po tome da se ne ograničavaju samo na to da izađu ususret trenutačnoj potrebi, već da se posvećuju drugima s iskrenom pažnjom koja izvire iz srca, tako da oni osjete bogatstvo njihova čovještva. Zbog toga je osim stručne osposobljenosti, tim karitativnim djelatnicima nužna i „izobrazba srca“. Trbaju biti dovedeni do onog iskustva susreta s Bogom u Kristu koje će u njima pobuditi ljubav i njihovo srce otvoriti za drugoga. Tako zapovijed ljubavi prema bližnjemu za njih neće više biti zapovijed koja im je naložena, da tako kažemo, izvana, već će biti posljedica njihove vjere koja se odjelotvoruje kroz ljubav (usp. Gal 5,6).

19. b) Kršćansko karitativno djelovanje mora biti neovisno o strankama i ideologijama. Ono nije sredstvo za postizanje ideoloških promjena u svijetu i nije u službi svjetskih strategija, već je uprisutnjenje ovdje i sada ljubavi koju čovjek uvijek treba. Modernim vremenom, osobito počevši od 19. stoljeća, dominiraju različite inačice filozofije napretka čiji je najradikalniji oblik marksizam. (…)
20. c) (…) Ljubav je besplatna; djela ljubavi ne čine se radi postizanja drugih ciljeva. Ali to ne znači da karitativna djelatnost mora, da tako kažemo, ostaviti Boga i Krista po strani. U igri je cijeli čovjek. Često je najdublji uzrok čvjekova trpljenja upravo odusutnost Boga. ( … ) Kršćanin zna kada je vrijeme za govor o Bogu i kada je bolje šutjeti o njemu i prepustiti samoj ljubavi da govori. On zna da je Bog ljubav (usp. 1 Iv 4,8) i da se njegova prisutnost osjeća upravo u trenucima u kojima ne činimo ništa drugo već ljubimo. On zna – da se vratimo na predhodno pitanje – da prezirati ljubav znači prezirati Bga i čovjeka; to je napast djelovati bez Boga. Prema tome, najbolja obrana Boga i čovjeka upravo je u ljubavi. Zadaća je crkvenih karitativnih organizacija osnažiti tu svijest kod svojih članova, tako da oni svojim djelovanjem – kao i svojim govorom, šutnjom i primjerom – mogu biti vjerodostojni Kristovi svjedoci.
21. (…) Što se tiče suradnika koji u praksi provode karitativno služenje, osnovno je već rečeno: oni se ne smiju nadahnjivati na ideologijama čiji je cilj poboljšati svijet, već se moraju radije voditi vjerom koja po ljubavi postaje djelotvorna (usp. Gal 5,6). Moraju, dakle, biti osobe koje nadasve pokreće Kristova ljubav, osobe čije je srce Krist osvojio svojom ljubavlju, probudivši u njemu ljubav prema bližnjemu. Kriterij na kojem se nadahnjuje njihovo djelovanje mora biti Pavlova tvrdnja iz Druge poslanice Korinčanima: „Ljubav nas Kristova obuzima“ (5,14). Svijest da se u Kristu sam Bog darovao za nas sve do smrti, mora nas otaknuti da više ne živimo samo za sebe, već za njega i, s njim, za druge. Tko ljubi Krista, ljubi Crkvu i želi da ona uvijek bude sve više izraz i oruđe ljubavi koja od njega dolazi… (…)
22. (…) Sveti Pavao u svome himnu ljubavi (usp. 1 Kor 13) uči nas da je ljubav uvijek više od samog djelovanja: „I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo“ (r. 3). Taj himan mora biti magna Carta jelokupnog rkvenog služenja; u njemu su sažeta sva razmišljanja o ljubavi koja sam iznio u osvoj enciklici. Praktično će djelovanje uvijek biti nedovoljno ako ne bude vidljiv izraz ljubavi prema čovjeku, ljubavi koja se hrani susretom s Kristom. (…)

35. … Ispravan način služenja čini djelatnika poniznim. On se ne uznosi nad drugim, koliko god da je bijedno stanje u kojem se ovaj nalazio. Krist je uzeo posljednje mjesto na svijetu – križ – u upravo nas je tom krajnjom oniznošću otkupio i trajno nam pritječe u pomoć. Tko pomaže drugima, uviđa da na taj način biva i sam pomognut; to što može pomoći drugome, nije njegova zasluga ili postignuće. Ta je dužnost milost. Što više činimo za druge, to više shvaćamo i usvajamo Kristove riječi: „Sluge smo beskorisne“ (Lk 17,10). Shvaćamo, naime, da to ne činimo zbog toga što smo bolji ili sposobniji to činiti, već zato što nas je Gospodin svojom milošću osposobio da to možemo činiti. Ponekad nas prevelike potrebe i naše vlastite ograničenosti mogu obeshrabriti. Ali upravo će nam tada pomoći spoznaja da, u konačnici, nismo ništa drugo već sredstvo u rukama Gospodnjim, a ta nas spoznaja oslobađa preuzetnosti da smo mi sami i osobno odgovorni za igradnju boljega svijeta. U poniznosti ćemo činiti ono što je u našoj moći i u poniznosti se pouzdati u Gospodina. Bog je taj koji upravlja svijetom, ne mi. Mi mu služimo samo toliko koliko možemo i dok nam on za to daje snage. (…)
36. Dok promatramo beskrajne potrebe, možemo, s jedne strane, podleći ideologiji koja teži učiniti sada ono što Bog u svojem upravljanju svijetom naizgled ne čini: riješiti sve probleme u svijetu. S druge strane, to može dovesti do toga da podlegnemo napasti besposlenosti, jer nam se može činiti da se u svakom slučaju ništa ne može učiniti. U toj je situaciji živi susret s Kristom od presudne pomoći …

Blažena Terezija iz Calcutte vrlo je rječit primjer činjenice kako vrijeme posvećeno Bogu u molitvi ne samo da ne šteti učinkovitosti i djelotvornosti ljubavi prema bližnjemu već je, zapravo, neiscrpan izvor te ljubavi. U svome pismu za korizmu, 1996., blaženica je pisala svojim suradnicima laicima: „Trebamo tu duboku povezanost s Bogom u svome svakodnevnom životu. Kako to postići? Molitvom.“

37. Došao je trenutak da se ponovo potvrdi važnost molitve nasuprot aktivizam i rastućem sekularizmu mnogih kršćana koji se posvećuju karitativnom radu… (…)

Papa Benedikt XVI, Deus caritas est (Bog je ljubav)

Najveća težnja i cilj ljudskog života je voljeti i biti voljen. Čovjek je jedini među svim stvorenjima sposoban za ljubav. Upravo jer je stvoren na “sliku i priliku Božju”, čovjeku je dana besmrtnost duše, razum u prosudbi dobra i zla, te slobodna volja. Papa Ivan Pavao II naglašava da “čovjek postaje `slika i prilika´ Božja, ne samo kroz vlastito postojanje, već i kroz zajedništvo osoba koju muškarac i žena formiraju od samog početka… To je slika nedokučivog Božanskog zajedništva osoba” (Kateheza 14.11.1979).

Radosna istina o ljudskoj spolnosti

Sjedinjenje muškarca i žene u ženidbenom činu je tako intimno da dvije osobe postaju “jedno tijelo” (Post 2, 24). Po toj povezanosti Stvoritelj ih daruje blagoslovom plodnosti. Otkrivenje nam govori kako je bračna zajednica supružnika u kojoj kasnije, u čistoći njihova srca, oni postaju cjelokupan i nesebičan dar jedan drugome znak i slika “Božanskog zajedništva osoba. ” U svetom činu spolnog odnosa supružnici postaju “jedno tijelo” međusobno se darivajući sa svim duhovnim i tjelesnim bogatstvima koje posjeduju; iznad svega daruju si tu plodnu ljubav koju primaju od Krista. Tako proživljeno spolno sjedinjenje supružnika postaje pečatom sakramenta ženidbe. To je sveto iskustvo Kristove ljubavi, koja ujedinjuje muža i ženu u zajednicu tako intimnu da  postaju “jedno tijelo” – slika “Božanskog zajedništva osoba.”

Bog želi da domena ljudske spolnosti bude posebno usmjerena na očitovanje Njegove stvoriteljske prisutnosti, koja posvećuje i združuje par u ljubavi te poziva nova ljudska bića na život. Spolni čin je sveti čin koji moramo povjeriti Isusu i na taj način omogućiti da nas On oslobodi od svakog zla, uklanjajući svaku sklonosti sebičnosti i požudi.

Ivan Pavao II navodi: “Muškarac i žena, međusobno ujedinjeni (u bračnom činu) tako intimno da postaju `jedno tijelo´, otkrivaju, može se reći, svaki put ali na poseban način otajstvo stvaranja. Na taj način se prisjećaju sjedinjenja u čovječanstvu (“tijelo moga tijela i kosti mojih kostiju”), što im omogućuje da prepoznaju jedni druge te kao i prvi put, nazivaju se imenom. To znači oživjeti, u određenom smislu, iskonsku djevičansku vrijednost čovjeka, koja proizlazi iz otajstva njegove samoće pred Bogom i pred svijetom. Činjenica da oni postaju “jedno tijelo” snažna je spona ustanovljena od strane Stvoritelja. Kroz nju otkrivaju bit vlastitog postojanja, kako u prvobitnom jedinstvu, tako i u dvojnosti tajanstvene uzajamne privlačnosti. Spolni odnos je nešto više od tajanstvene moći ljudskog tijela, koja djeluje gotovo na temelju nagona” (Kateheza 21.11.1979.).

 Zašto spolni odnos izvan braka uništava ljubav?

Bog nam otkriva da je spolni odnos “jezik ljubavi”, koji izražava supružnikovu nesebičnu i potpunu ljubav na način da se jedan drugome u potpunosti predaju. Taj “jezik ljubavi” koji se spominje kroz spolni odnos istovremeno treba prenijeti ljubav samoga Boga, te je u cijelosti postignuta samo u sakramentalnom braku.

Ljubav je nešto neizmjerno veće i dublje od snage osjećaja i strasti povezane sa spolnom privlačnosti. Ljubav je odluka dobrovoljno se žrtvovati za najviše dobro voljene osobe. To znači spremnost predati sebe na dar drugoj osobi – dar koji je potpun, iskren i plodonosan. Samo u sakramentu braka spolni čin može prenosi Božju ljubav i biti znak Kristove sakramentalne prisutnosti – trenutka u kojem bračni supružnici postaju “jedno tijelo” u svojoj međusobnoj ljubavi. Spolni čin je specifičan oblik `govora´, koji uvijek treba prenijeti istinu. Muškarac i žena koji se upuštaju u spolnu intimnost izvan braka zadaju jedno drugom duhovnu smrt i prenose laž, jer su prekršili Božju zapovijed – „ne sagriješi bludno“. Kroz spolni odnos kažu da pripadaju jedno drugome u potpunosti i zauvijek, a ipak njihov “govor tijela” prenosi uzajamnu laž, jer se nisu obvezali jedno za drugo u braku, koji jedini jamči cjelovitost i trajnost tog dara. Sakrament braka je apsolutno neophodan kako bi spolni odnos izražavao istinu o ljubavi i kako bi bio izvor uzajamnog posvećenja. U vrijeme kada muškarac i žena stupaju u brak i govore bračne zavjete bivaju nadahnuti i osnaženi snagom Duha Svetoga. Od tog trenutka oni postaju muž i žena. Snagom Boga oni su združeni tako čvrsto da ih samo smrt jednog od supružnika može rastaviti. Kada su mladić i djevojka zreli i nalaze se u ljubavi te žele izraziti svoju ljubav u spolnoj intimnosti, tada imaju jasan znak kako je vrijema da stupe u brak. Dok ne daju jedno drugome to obećanje formalno – u sakramentu svetog braka, oni se suzdržavaju od spolnog odnosa kako ne bi uništiti veliko blago, a to je njihova međusobna ljubav. Samo Isus, u sakramentu ženidbe daje im za pravo izraziti međusobnu ljubav kroz “govor tijela” – spolni odnos. Ako imaju spolni odnos prije braka, oni odaju svoje neznanje i nerazumijevanje spolne intimnosti i braka.  Postupajući tako međusobno si nanose veliku štetu, uzrokujući propast ljubavi.

Mirosław Rucki

Izvor: časopis “Love one another”, god. 2010., br. 11

Prijevod: Mia R.