Nevjerojatno, ali istinito: roboti polako, ali sigurno ulaze i u vjerske hramove uzimajući mjesto svećenicima, rabinima i redovnicima. O ovome se u mainstream medijima malo govori, ali, podsjetimo, Wall Street Journal svojedobno je izvijestio svjetsku javnost da je Gabriele Trovato, robotičar i docent na japanskom Sveučilištu Waseda, prenamijenio jednog robota u robota svećenika zvanog SanTO, sedamnaest inča visokog ‘katoličkog robota’ opremljenog računalom, mikrofonom, senzorima i kamerom za prepoznavanje lica. Robotizacija svećeničkog poziva aktualizirana je upravo tijekom pandemije. 

Pitamo se – Kako je došlo do te nesvakidašnje ideje da roboti uđu u vjerske hramove? S obzirom na to da je iz godine u godinu sve manje ljudi, manje nego ikada prije koji studiraju za svećenike te kako je korona virus također opteretio crkvu i dostupnost njezinih usluga, roboti su se pojavili kao idealno rješenje ovog problema. Tako je u Poljskoj za vrijeme pandemije predstavljen robotski svećenik SanTO koji drži propovjedi, daje savjete i prati vjernike u molitvi.

Osoba koja je zaslužna za osmišljavanje ovog robota je, kao što rekosmo, Gabriele Trovato s tokijskog sveučilišta Waseda. Robot nazvan SanTO izrađivan je godinu dana, a testiran je krajem 2021. godine u Varšavi. U listopadu 2021. godine SanTO je prikazan u zanimljivom BBC-jevu dokumentarcu snimanom u katoličkoj crkvi svetog Ivana Pavla II. u četvrti Bemowo u Varšavi.

Nakon što je predstavljen ovakav tip robota, sve češće u crkvama, hramovima i drugim vjerskim ustanovama, roboti kao što je SanTO obično izvode vjerske obrede poput držanja propovijedi i davanja osnovnih vjerskih savjeta, što dovodi do brojnih optužbi za bogohuljenje. A, brojni vjernici dovode u pitanje SanTO-ovu sposobnost da odgovori na bilo što osim na najjednostavnija pitanja.

Tvorac Trovato o svom je robotu rekao: „Potreba za izgradnjom takvog robota postala mi je jasna kada sam slušao prijatelje koji su se žalili da ne mogu ići u crkvu tijekom pandemije.

 Koristeći umjetnu inteligenciju, SanTO je posebno programiran da zadovolji potrebe katolika nakon što je u njega ugrađena memorijska banka s velikom količinom podataka o vjeri. Pomislio sam – Za takve bi ljude robot s umjetnom inteligencijom, poput SanTO-a, bio idealno rješenje.“ 

(!?!?!) 

Izvor: epoha.com

Bez komentara.

“Naša velika čežnja je uništiti MISU, jer uništavajući katoličku misu, uništit ćemo Crkvu iznutra, bez krvavog progona i zahvaljujući kapitulaciji samih katolika!”

…

Kao i kroz povijest i u naše vrijeme Crkva je Katolička izložena velikim iskušenjima, izvrgnuta svakakvim napadima i najrazličitijim progonstvima. No, varaju se oni koji svim silama žele uništiti Crkvu i na tome neumorno rade. Ona je neuništiva: Sam Bogočovjek, Isus Krist, zajamčio nam je: “Vrata pakla neće je nikada nadvladati!” Ovo što vam donosimo samo je plan koji posjeduje masonerija, oni koji mrze i pod svaku cijenu žele čovjeka – a taj plan obistiniti će se onoliko koliko je to volja Božja, a ne onoliko koliko su si zamislili. Šteta što su uvjereni u drugačije. Plan je objavljen u španjolskom časopisu Roca viva u veljači 1997., José Abascal, Madrid, a zanimljivo je da su  nedavno u mailovima nađenim na Wikileaksu a uzetih s privatnih servera Hillary Clinton ovi navodi i dokazani. I u Sorosevim dokumentima Otvorenog društva i u mailovima Hillary Clinton vidi se jasno uplitanje i unutarnje razaranje nauka Katoličke crkve  u vidu ‘Katoličkog proljeća’ a sve s ciljem uništenja istine o Kristu!

Zapitajte se zašto je masoneriji toliko važno uništiti istinu o Kristu kao i Katoličku crkvu? Što je to toliko posebno ako nije istina?!

Pročitajte što je 1997. poručeno braći masonima!

Ustrajnom i metodičkom borbom koja vodi nestanku Katoličke Crkve, postigli smo bitan napredak koji odgovara unaprijed zadanim ciljevima

1. Nestanak svijesti o jedinoj pravoj vjeri. Mnogi već sumnjaju u temeljne dogme: u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji, u Kristovo božanstvo i Uskrsnuće, u Marijino djevičanstvo, postojanje pakla, anđela i demona itd.
2. Stanje šizme i apostazije, još uvijek skriveno, međutim već stvarno.
3. Osporavanje Pape i njegova nauka.
4. Nadzor katoličkog izdavaštva i publikacija.
5. Ulazak masonerije u vjersku pouku, napose na crkvene fakultete i u sjemeništa.
6. Oni koje smo ubacili u sjemeništa i redovničke kongregacije, uspjeli su zauzeti utjecajna mjesta i učinkovito već djeluju.
7. Biskupi, svećenici i vjeroučitelji, ali i razne muške i ženske redovničke kongregacije surađuju s nama, možda i ne znajući za to, ali čine to uspješno.
8. Marginaliziranje i prijezir svećenika i redovnika koji su vjerni tradicionalnom nauku.
9. Napuštanje Ispovijedi promicanjem kolektivnog odrješenja.
10. Gubitak molitve u svojim različnim oblicima: osobna molitva, Krunica, Križni put, procesije, prošnje itd.
11. Prijezir pobožnosti prema Euharistiji.

Veoma su se uspješnima pokazale „mjere“ koje smo predložili:

1. Promijeniti ustroj Mise, umanjujući joj vertikalni vid, a naglašavajući horizontalni.
2. Uvesti „liturgijsku slobodu“, odbacujući misno ruho, mijenjajući i ukidajući obredni dio, čineći obrede što praznijima i proglašavajući ih besmislenima.
3. Primati Pričest stojeći i na ruku, oduzimajući na taj način važnost Hostiji.
4. Ukloniti poklanjanje i svaki oblik iskazivanja strahopočitanja.
5. Iskriviti smisao grijeha.
6. Promicati nemoral, shvaćajući ga „slobodom“ i „napretkom“: seksualno oslobođenje, prezervative, kontracepcijska sredstva, homoseksualnost, promicanje pornografije na televiziji i videu, filmove, sex shopove, časopise, ali navlastito na televiziji.
7. Prihvaćanje pobačaja: napokon ga je također i katolička Irska odobrila.
8. Ukloniti vjerski i moralni odgoj mladih ljudi.
9. Iskvariti mladež, širiti drogu, seks, nemoralne zabave, psovku, nasilje itd.
10. Nadzirati društvena sredstva priopćavanja, a osobito televiziju.

Moramo nastaviti s napretkom u gore navedenim točkama. Mi smo već u poziciji da možemo zauzeti vrhove moći u Crkvi. Onda će se otvoreno proširiti, zahvaljujući autoritetu, posljednja faza naše taktike:

1. Dokrajčiti transcendentalnu dimenziju i svaki oblik molitve.
2. Uništiti i učiniti posvema besmislenim sadržaj dogmi.
3. Teocentrizam zamijeniti antropocentrizmom.
4. Relativizirati moral: ne smiju više postojati ni načela, ni objektivna uporišta, a još i manje bilo kakvo nametanje odozgor. Sve mora biti subjektivno.
5. Liberaliziranje seksualnosti, kontracepcije, homoseksualnosti…
6. Svećeničko ređenje žena.
7. Itd.

I na koncu-a to je naša velika čežnja-uništiti misu. Očigledno je nećemo moći uništiti od danas do sutra: mnogi to ne bi prihvatili. Valja ukinuti „žrtveni“ karakter i svesti je na puku „bratsku večeru“. Na taj način u njoj neće biti nikakve sakramentalne vrijednosti, a misa će se preoblikovati u obično zborovanje, bez ikakva sadržaja.

Evo naše velike čežnje, jer uništavajući katoličku misu, uništit ćemo Crkvu iznutra, bez krvavog progona i zahvaljujući kapitulaciji samih katolika.

Imamo pobjedu na dohvat ruke.

Samo izravan i izvanredan Božji zahvat bi to mogao omesti. Međutim, mi ćemo moći uskoro, vrlo skoro uskliknuti: “Pobijedili smo Te, Galilejče!“

Prijevod iz španjolskog časopisa Roca viva, veljača 1997., José Abascal, Madrid

http://Izvor: dnevno.hr

Osuda. – Don Riccardo Bigoni, svećenik iz Bergama, piše 25. ožujka 2019. za svoga kolegu don Marca, da je u jesen 2012. u dogovoru sa svojim biskupom Bergama odlučio poći u fratre. I pošao. I završio postulaturu. I prije nego će prijeći u novicijat optužila ga jedna djevojka, koja je tada navršila 18 godina, da ju je kao vjeroučitelj napastovao u razredu za vrijeme nastave dok je bila djevojčica. Nitko nije u razredu ništa primijetio, osim nje same, niti je itko svjedočio osim to što je od nje čuo. Ni školska psihologa, koja je u to vrijeme razgovarala s djevojčicom, nije imala nikakvih primjedaba u svojoj bilježnici. Ipak javni je tužitelj tražio za don Marca, budućega fratra, 12 godina zatvora! Sudac u nedostatku dokaza oslobodio don Marca kazne. Ali tužitelj srdito uložio utok na drugi stupanj, koji je u siječnju 2018. osudio don Marca na 6 godina zatvora i 15.000 eura odštete i dodatnih globa i troškova. S drugoga stupnja parnica je uzdignuta na Vrhovni sud koji je u siječnju 2019. drugostupnjevnu presudu potvrdio i don Marca strpao u zatvor. Samo jedan svjedok, ona, iako u svjedočenju ima protuslovlja, nije se ispitivalo ništa više od prvoga stupnja.[1]

– Tako može biti osuđen svaki svećenik, svaki redovnik i svaki čovjek. Isus kaže: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Iv 15,20).  

Križevi. – Vijest je od 13. travnja ove godine da je u mjestu od 7.000 stanovnika, koje se zove Pieve di Cento u pokrajini Bologni, civilna uprava odlučila obnoviti katoličko groblje i sakriti sve kršćanske simbole na groblju: križeve, slike Gospine i drugih svetaca, crteže kaleža, hostija, Evanđelja. Sve mora biti pokriveno, umotano u neproziran materijal, nevidljivo. Zašto? – Da ne vrijeđa osjećaje pripadnika drugih religija kojima ta ista uprava želi podignuti kapelicu na tom istom groblju gdje će se oni moliti. Vidite i sami da se ne radi ni o osjećajima pripadnika drugih religija, neke druge nekršćanske religije, ni o molitvi, nego se radi o neznabošcima i neprijateljima kršćanskog imena, koji su mjestu i groblju uspjeli nametnuti svoju izglasanu samovolju da se sakrije ili ukloni kršćansko znakovlje. Načelnik toga mjesta uključio se u polemiku pozivajući sve sudionike da vode “civiliziranu diskusiju”.[2]

– Zar o križevima na groblju treba uopće voditi ikakvu diskusiju? Zašto netko želi uništiti kršćanstvo i spomen na Krista? “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!” (Mt 5,11-12). Mrtvi, borite se za križeve na svojim grobovima!

Pad 1. – Talijanski portal Duc in altum od 21. ožujka 2019. donosi vijest[3] kako se pet biskupa i sedam biskupica u Norveškoj protestantskoj zajednici, kojoj pripada oko 80% pučanstva, tj. oko 3,750.000 vjernika, 15. veljače ove godine ispričalo javnosti što su se do sada bili protivili pobačaju. Obećaju da će stvarati klimu za dijalog i liberalizaciju i postizanje svjetovnih ciljeva! “Crkva kao ustanova tijekom povijesti pokazala je nedostatak uključenja za oslobođenje i prava žena”, vele oni. I ne samo to: “Društvo sa zakonitim pristupom pobačaju bolje je od društva bez takva pristupa. Predusreće nezakonit pobačaj i promiče zdravlje i sigurnost žena”. I još ova: “Ne želimo staviti u pitanje zakon o pobačaju”, vele oni i one. Biskupi su se pobrinuli da zastupaju nerođeno dijete da ima svoju vrijednost i traži zaštitu, ali važnije je pravo žene. Evo slike i izjave za one koji ih žele doživjeti i na norveškom.[4]

– Usput budi rečeno: Katolička Crkva ne prizna ni biskupe kamoli “biskupice” kao ni jednu luteransko-evangeličku protestantsku zajednicu kao Crkvu već 500 godina.

Gospa. – Jedan talijanski portal od 16. travnja 2019. donosi ove refleksije dok je pariška katedrala Notre Dame – Naša Gospa bila u plamenu:

Notre-Dame gori i neke nam statistike dolaze pred oči. Poput onih o francuskoj pustinji duhovnih zvanja: 58 biskupija od 98 njih koje u posljednjoj godini nisu imale nijednoga svećeničkog ređenja (i Pariz u stalnu opadanju u odnosu na prethodne godine). Ili poput onih statistika o prosjeku katolika koji redovito idu na Misu, što je palo na 4%. Ili ona o broju krštenja, koji se tako dojmovito srušio da će, prema nekim predviđanjima, 2048. u Parizu biti posljednje krštenje; godine 2044. ne će biti nijedan svećenik rođen u Francuskoj, a 2031. bit će posljednje katoličko vjenčanje!

Notre-Dame gori i neki opisi dolaze čovjeku na pamet. Kao onaj u nedavnoj studiji koja govori o francuskom katolicizmu “u terminalnoj fazi”, jer je zemlja gotovo u potpunosti post-kršćanska, s mnogim zgradama za bogoslužje koje su zatvorene, prodane ili čak srušene.

Notre-Dame gori i dolazi na pamet ono što je prije nekoga vremena kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenta, rekao, kada je usporedio slom katoličanstva u Francuskoj s padom Zapada, “Zapada koji više ne zna tko je, jer ne zna i ne želi znati tko ga je oblikovao i utemeljio”. Neka vrsta samoubojstva koje otvara put novim barbarima.

Notre-Dame plamti i neke vijesti dolaze u sjećanje. Poput onih u nedavnu valu oskvrnjenih crkava u Francuskoj: pustošenje sakralnih objekata, madonâ uništenih ili odrubljene glave, otvorenih svetohraništa i hostijâ razbacanih po podu, razmrskanih raspela, spaljenih kapelica, zidova premazanih nečisti. Bijes koji vas ostavlja zaprepaštenima.

Notre-Dame gori i dolazi na pamet mučeništvo oca Jacquesa Hamela, ubijena u crkvi Saint-Etienne, u Saint-Etienne-du-Rouvrayu 2016., u napadu džihadista koji je uslijedio nakon obeščašćenja bogoštovna mjesta.

Notre-Dame plamti i dolaze na pamet riječi Djevice Marije koja se ukazala Katarini Labouré u rue du Bac, nedaleko od l’Ȋle de la Cité [gdje je izgorjela katedrala]: “Kćeri moja, križ će biti prezren …”.

Notre-Dame gori i …

Kada bi danas novi Hitler – nastavlja komentator – htio oživiti svoj zloglasni upit: “Gori li Pariz?”, netko bi mogao odgovoriti da je dušu grada progutao plamen. E da, jasno, pretežito se radi o strukturama obnovljenim u 19. stoljeću, kako bi se zacijelila pustošenja Francuske revolucije, ali simboli ostaju simboli.

Nekoć je postojala Francuska “premila kći Crkve”. Danas netko govori o “premiloj udovici”. Nema mjesta smijanju.[5]

– A Francuska dala sv. Vinka Paulskoga, sv. Ivanu Orleansku, sv. Ivana Mariju Vianneya, sv. Malu Tereziju i svete njezine roditelje i toliko drugih svetaca i svetica.

Cirenci. – U jednome gradu i biskupiji u Austriji naš biskup, katolički, 20. siječnja 2019. odlučio da u jednoj športskoj dvorani u gimnaziji koju vode sestre uršulinke dječaci i djevojčice koji su došli na sv. Misu, koju on predvodi, jedno drugomu dijeli sv. Pričest pred televizijskim kamerama. Djeca ostala začuđena, ali “poslušala” te tako jedno drugomu dijelilo pričest ne govoreći ništa i ne odgovarajući ništa nego se samo jedni drugima smijuljuli.[6] Kako to? – Pa tako. Rekao biskup koji od božanske liturgije stvara dječju igrariju. Neka se djeca malo zabavljaju Presvetim Oltarskim Sakramentom.[7]

– Umjesto da uči djecu kako će jedno drugomu pomoći nositi križ, poteškoće u životu, on ih uči kako se sa sv. Pričešću poigravati i smijuljiti.

Pad 2. – U jednoj njemačkoj biskupiji, ti ćeš opet pomisliti da je protestantska, nije nego katolička, biskup došao 14. siječnja 2019. u jedan restoran gdje je bilo oko 200 uzvanika na večeri. Ušao je prelat sa svojim suradnicima: referenticom, đakonom i župnikom i rekao da je to „pravo bogoslužje“, liturgija, doduše druge vrste od sv. Mise, ali da dočara da je liturgija, on je govorio jedno 20 minuta kao da je u crkvi. Čula se i “liturgijska” pjesma: “Bio ti kršćanin ili musliman, bio ti crnac ili crvenac, postoji život nakon smrti!” Biskup je rekao da će tako nastaviti i drugi put. I nastavili su s tom “liturgijskom” zabavom 12. ožujka u istom gradu u istom restoranu s istim pjesmama.[8]

– Nikakve liturgije nema u birtiji, pa makar i biskup bio prisutan.  

Pepeljanje. – Ove godine, javlja LifeSiteNews 8. ožujka, uvedena je praksa među protestantima, a priključuju im se i neki katolici, da se diljem Sjedinjenih Američkih Država obavljalo pepeljanje na Čistu srijedu, 6. ožujka, ne u crkvi za vrijeme bogoslužja, nego pred kioscima ili drugim određenim mjestima gdje bi se našao neki crkveni službenik ili volonter koji bi posipao pepelom vozače koji bi kroz prozor provirili glavom.[9] Zašto tako? – Ljudi nemaju kada ući u crkvu, pa ih se pepelja ovako na brzake na ulici.

– Obred pepeljanja, pun pokorničke poruke i korizmena smisla, pretvara se u ulično ismijavanje. Kao one žene koje za Isusom nariču, ali srcem ne plaču. Isus ih opomenu da ne nariču nad njim, nego nad sobom i nad djecom svojom.

Pad 3. – U jednoj australskoj nadbiskupiji nadbiskup dopustio da se u njegovoj crkvi sv. Patrika pred velikim oltarom u svetištu izvodi anti-kršćanski ples i svetogrdna modna revija. Možete misliti što to sve uključuje. To bi bio kao Edenski vrt u kojem su Adam i Eva sagriješili. I nije samo dopustio to svetogrđe u crkvi, nego je to njegov glasnogovornik i opravdavao.[10]

– I anđelu Crkve tu i tu napiši: Ali imam protiv tebe: puštaš da se u tvojoj crkvi održava erotski ples i besramna modna revija zavodeći moje sluge… I znat će sve crkve: Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca – i dat ću svakome po djelima njegovim (Otk 2,18.20.23).

Raspelo. – U jednoj biskupiji u Austriji jedan je biskup oko 20. ožujka 2019. našao stari drveni križ i objesio ga u bolničkoj crkvi Duha Svetoga naglavačke, tj. noge u strop, glava u pod. Otkinuo je ruke Raspetomu, i stavit će kazaljke: jedna će pokazivati sate, a druga minute.[11] Nada se da će tako privući brojne vjernike na Misu, na ispovijed, na propovijedi. Nije jasno gdje je stavio natpis: “Isus Nazarećanin”, iznad nogu prema stropu ili ispod glave na podu.

– Ako je Isus naglavačke, i Crkva će biti naglavačke! Doista, na drugom mjestu čita se kako se Crkva u Austriji protestantizira, kako se pričest dijeli razvedenima i ponovo civilno vjenčanima, kako su ponegdje Mise povremene, a ispovijedi ni povremene, svećenici uzbunjeni, crkve, čak katedrale, ugošćuju rock-koncerte i tako.[12]

Razapinjanje. – Prije dvije godine na području Europske unije pojavile su u veletrgovinama dječje igrice pod naslovom: “Raspni Isusa sam od sebe” (Crucify Jesus by yourself!). I u dvije i pol minute ta igrica pokazuje kako dječak ili djevojčica od 6-7 godina pokupi “mišom” pripremljenu građu: drvene grede, čavle, čekić, koplje i konačno se pokaže pet osoba između kojih će taj dječačić izabrati Isusa da ga osobno uzme i prikuje na križ kao u kakvoj igri i smijehu, tj. u grijehu. I konačno kopljem u srce. Ne bi sotoni palo na pamet kako žešće poniziti Isusa i njegovo otkupiteljsko djelo, kako poučiti kršćanina kojega se već od dječje dobi privikava kako će se rugati i igrati s najvećom svetinjom kršćanske vjere, s Kristom Raspetim.

– A Ti, Gospodine, smiluj se, svima nama!

Grob. – Prije mjesec dana, točnije 14. ožujka 2019. preminuo je jedan europski visoki prelat koji je bio predsjednik Biskupske konferencije svoje zemlje 30 godina, od 1979. do 2010. On je 2015. išao kralju svoje zemlje, katoliku, da ga zamoli da potpiše zakon o pobačaju. Na to je kralj, kažu, odlučno odgovorio: “Ne bih to potpisao da mi Papa naredi”. I nije potpisao. Ali jest Parlament. Tako da će biti grobova ne samo za rođenu nego i za nerođenu djecu. A situacija u njegovoj zemlji, osobito za vrijeme njegova predsjednikovanja, izgleda ovako: postotak je katolika sa 72% iz 1981. godine pao na 50% u 2009. godini, a pohađanje sv. Mise sa 69% iz 1979. godine skliznulo na 5,4% u 2009. godini, tj. prije 10 godina. Prava katastrofa.[13]

– Je li taj prelat mislio da tim abortivnim zakonom časti Boga? “Štoviše, dolazi čas kada će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu” (Iv 16,2), upozorava Gospodin Isus. Je li došlo to vrijeme?

____________________________

[1] https://www.aldomariavalli.it/2019/03/25/cosi-don-marco-e-finito-in-carcere/

[2] https://retenews24.net/simboli-cristiani-eliminati-dai-luoghi-pubblici-dobbiamo-rispettare-le-alte-religioni-uid-3/

[3] https://www.aldomariavalli.it/2019/03/21/i-vescovi-luterani-norvegesi-laborto-e-la-lungimiranza-di-certo-cattolicesimo/

[4] https://kirken.no/nb-NO/om-kirken/aktuelt/samtalen-om-abort–et-bidrag-fra-bispemotet/

[5] https://www.aldomariavalli.it/2019/04/16/notre-dame-brucia-e/

[6] http://blog.messainlatino.it/2019/01/innsbruck-alla-messa-del-vescovo-i.html#more

[7] https://gloria.tv/article/zmvNpcSjsRed3kgSrWZ32JjtY

[8] https://www.bistum-aachen.de/aktuell/nachrichten/nachricht/Ungewoehnliche-Ideen-fuer-die-Kirche-gesucht/

[9] https://www.lifesitenews.com/news/drive-thru-ashes-a-new-craze-among-time-strapped-christians-for-ash-wednesday

[10] https://www.lifesitenews.com/news/catholic-archdiocese-allows-sacrilegious-sexually-charged-fashion-show-in-a

[11] https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/03/20/news/il-vescovo-di-innsbruck-appende-in-chiesa-un-cristo-a-testa-in-giu-sara-il-nuovo-orologio-243991/

[12] https://anticattocomunismo.wordpress.com/2019/02/16/austria-niente-sacramenti-a-chi-non-paga-la-decima/

[13] https://anticattocomunismo.wordpress.com/2019/03/18/quei-coccodrilli-agiografici-per-il-card-danneels/

Izvor: Kako kršćani konstruiraju križni put (cnak.ba)

Klečanje za vrijeme svete mise nije nešto o čemu odlučuje svećenik. Postoje opće upute koje nam kažu da je euharistijska litugrija bit crkvene liturgijske povijesti. Oblik poštovanja treba biti u skladu sa tradicijom i kulturom regije. ( br. 212, Opća uredba rimskog misala)

Tri poklona tijekom svete mise su zahtjevane od strane svećenika koji prikazuje Žrtvu. Također, poklon se zahtjeva od svećenika prije i nakon svete mise ako u svetištu postoji “tabernakul sa Presvetim sakramentom” (Isto, 223)

Što se tiče klečanja vjernika za vrijeme svete mise minimum je – klečanje “tijekom pretvorbe” (Isto, br 21) (Tj. kad svećenik izgovara Isusove riječi: “Ovo je moje Tijelo… “)

Kad o ovom govorimo moramo imati na umu kako je duboko bio zabrinut sv. papa Pavao VI vezano uz slabljenje vjere u Stvarnu Prisutnost, prije i poslije svete Mise. Napisao je encikliku “Tajna vjere”, prije završetka II Vatikanskog koncila kako bi u Crkvi oživio vjeru u transupstancijaciju. Vidio je da je ta vjera u velikoj opasnosti. Jedan od znakova slabljenja vjere je što u sve više crkava nema više klečanja – niti za vrijeme pretvorbe.

Stoljećima su vjernici klečali i za vrijeme euharistijske molitve. Pravo pitanje nije je li klečanje tijekom svete mise nešto obavezno ili ne. Stvar je u tomu da je vjera u svetu Euharistiju oslabila, a često se zna prikazivati kao napredak u post-koncilskoj liturgiji.

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

…

Prošlo je više od dvadeset godina od kada je Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata službeno dala dopuštenje da i djevojke mogu posluživati kod oltara za vrijeme svete mise.

Godinama se vjernicima tumačilo kako ‘ministrantice’ ne utječu negativno na svećenička zvanja, a u posljednje se vrijeme na ovo pitanje počelo gledati i iz perspektive “ravnopravnosti spolova”. Neki čak tvrde kako je Crkva tako odlučila i da se to mora prihvatiti.

Rođeno iz neposluha

Kao i nekoliko drugih suvremenih inovacija, praksa da djevojke služe kod oltara je rođena iz nespluha. Unatoč pojašnjenju iz Rima 1970. g. i ponovno 1980. g., liturgijska zloporaba se samo nastavila u mnogim zemaljima. Sa revizijomZakonika kanonskoga prava 1983. stvorila se prilika za promjene, što je 1994. g i dovelo do pisma Kongregacije za bogoštovlje i sakramente po kojem se ipak dopušta mogućnost da djevojke ministriraju kod oltara.

No biskupi za ovo nisu dužni dati dopuštenje! Također je važno imati na umu da se u istom pismu iz 1994. također ističe da

„Sveta Stolica želi podsjetiti na to da će uvijek biti vrlo prikladno pratiti plemenitu tradiciju da dječaci ministriraju. Kao što je dobro poznato, ovo je vodilo do uvjeravajućeg razvoja svećeničkih poziva. Stoga se obveza podupiranja isključivo muških ministranata treba nastaviti.“

Nažalost, kao i sa drugim inovacijama, zapanjujuće je kojom je brzinom uvođenje djevojaka koje ministriraju na misi postalo norma.

Bez obzira što netko tvrdio, ovo pitanje nema veze s jednakošću spolova. Doista,nitko nema ‘pravo’ ministrirati na misi. Raspravljati o ministranticama pod parolom jednakosti je nametnuti lažni, sekularni pojam sudjelovanja u svetom i vječnom carstvu liturgije. Svi sudjelujemo u Svetoj misnoj žrtvi, bez obzira na našu ulogu.

Ali, ipak postoje dva važna pitanja koja treba postaviti:

Prvo, ne bismo li trebali učiniti sve što možemo kako bi mladićima pomogli razlučiti eventualni poziv na svećeništvo?

Drugo, ako se utvrdi da će mladići sa većem vjerojatnošću prepoznati poziv na svećeništvo ako služe kao ministranti, zar ne bi trebali nastojati povećati njihovo sudjelovanje?

Kardinal Raymond Burke u jednom intervjuu prošle godine je naglasio da:

“Uvođenje ministrantica također je dovelo do toga da mnogi mladići odbace službu ministranta. Mladi dečki ne žele raditi nešto zajedno s djevojčicama. To je sasvim prirodno. Djevojčice su također bile vrlo dobre u službi ministriranja. Toliko je mnogo dječaka s vremenom odlutalo dalje. Želim naglasiti kako praksa da jedino dječaci poslužuju kod oltara nema nikakve veze s nejednakošću žena u Crkvi.

Držim kako je ovo doprinijelo velikom gubitku svećeničkih poziva. Ministriranje svećeniku zahtijeva određenu mušku disciplinu, a mnogi svećenici su svoja prva dublja iskustva liturgije doživjeli upravo kao ministranti. Ukoliko ne obučavamo mladiće za ministrantsku službu, dajući im na taj način iskustvo služenja Bogu u liturgiji, ne bi nas trebalo iznenađivati što je došlo do dramatičnog pada svećeničkih poziva.“

Već nekoliko godina Centar za istraživanje apostolata u Americi (CARA) provodi godišnje istraživanje s ujednačenim upitnikom koji je upućen svećenicima, a odazove mu se između 65-75 posto ispitanika.

“Od 365 bogoslova ispitanih u ovoj godini, nevjerojatnih 80 posto su bili ministranti tijekom formativnih godina. Za usporedbu, samo 52 posto su bili lektori, manje od trećine su bili aktivni u laičkim udrugama mladih, a samo 15 posto je ikada prisustvovalo na Svjetskom danu mladih ili Steubenville konferenciji mladih (događaj sličan Mladifestu).”

Ovo su relevantni podatci koji bi trebali dobiti puno više pažnje kada se raspravlja o ovoj temi.

Važno je ovdje napomenuti i istraživanje koje je provedeno 10 godina nakon što je Rim službeno dopustio djevojkama da služe kod oltara. Zanimljivo da je biskupija Lincoln u saveznoj državi Nebraska jedina koja do dan danas nije uvela mogućnost ženskog ministriranja, a vodi ispred cijele nacije po broju zvanja, to jest s jednim bogoslovom na 2625 katolika.

Tijekom proteklih godina se počeo bilježiti skroman, ali dosljedan broj povećanja župa koje se vračaju na praksu isključivo muških ministranata. Glavno objašnjenje idu otprilike ovako:

– Dječaci žele ministrirati s drugim dječacima.
– Povratak plemenitoj tradiciji olakšava i pridonosi sudjelovanju većeg broja starijih mladića,
– Ovim mladim ljudima, se za vrijeme njihovog dugogodišnjeg ministriranja može pomoći u osobnom formiranju i razlučivanju mogućeg poziva na svećeništvo.
-Zbog toga se vidi stalan i konzistentan rast broja muškaraca koji ulaze u sjemenište odnosno bogoslovije i na kraju više ljudi je zaređeno za svećeništvo.

Dakle, argument kako je ovo pitanje rješeno jer je Crkva već donijela odluku nije točan. Svaki svećenik nakon svoga zaređenja mora razlučiti o pitanju ministriranja. Svaki put kada je svećenik pastoralno raspoređen na novu župu mora razmišljati o ovom pitanju. Svaki novi biskup koji je posvećen mora razjasniti ovo pitanje za svoju biskupiju. U stvari, svaki otac koji ima kćer mora razlučiti ovo pitanje unutar svoje obitelji. To da kanon dopušta djevojkama da ministriraju ne znači da taj proces razlučivanja prestaje. Naprotiv, sada nam je više nego ikada potrebna rasprava.

Sa svakim novim pastoralnim premještajem i biskupskim posvećenjem dolazi odgovornost da se iskreno ispitaju posljedice inovacija u posljednjih dvadeset godina. Dok kao svećenici ili laici nastavljamo istraživati povijest i svrhu oltarske službe, nadamo se, konstruktivnim razgovorima koji se ne smiju prekinuti pod lažnim optužbama neposluha prema Rimu ili rodne nejednakosti.

Trebamo se iskreno nadati kako će u narednim godinama više župa, pa čak možda i biskupija, ozbiljno ispitati svoju politiku prema ministriranju. Neka se samo uklone emocije, polemike i posebne ‘agende’ iz ove rasprave i jednostavno potraži rješenje koje je najbolje za budućnost svećeništva i Svetu Majku Crkvu.

Ne postoji ”pravo” na ministriranje