…

Bizantski car Heraklije kooji je pozvao Hrvate 626-e godine da ratuju na njegovoj strani redovito se borio u svojim vojnim pohodima pod Gospinom ikonom i možemo reć da e to ostavilo traga i kod nas, da smo to na neki način naslijedili.

Vojujuća Crkva tijekom cijele patničke hrvatske povijesti, a u novije vrijeme za vladavine komunizma bila je iskustvena stvarnost i njoj je Marija bila predvodnicom, tako da možemo reć da je ona bila naša predvodnica u ovom zemaljskom boju koji je neizbježan za nas kao vojujuću Crkvu.

Samo opstojnost hrvatskog naroda, poglavito pod osmanlijskim jarmom bila bi nezamisliva bez Gospe. Stari Hrvati, kako piše povijesničar Smičiklas, idući u boj protiv Turaka običavali su nositi zastavu na kojoj je bila slika Blažene Djevice Marije s Isusom u naručju. U boju pak zazivali su u pomoć Isusa i Mariju.

Niko Luković piše: Peraški bi pomorci za vrijeme rata s turskim gusarima izvijesili sliku Gospe od Škrpjela na prednji jarbol lađe da ih ona štiti u borbi. Zato su plaćali visok danas u krvi i mučeništvu. Primjerice, u  presudnoj bitci kod Lepanta 1571. Hrvati iz Boke bili su zaduženi za čuvanje barjaka svete Lige. Od njih dvanaest poginulo ih je osam, a ostala su četvorica ranjena.

Da je Gospa bila glavna uzdanica našeg naroda svijedoči primjer iz 1664.-e godine, kada su je uoči osmanlijskog napadi Kotorani jednoglasno u oba svoja vijeća izabrali za zaštitnicu grada. Ratovi s osmanlijama su, podsjeća Nikola Pavičić, su tužna i crna vremena, kad je naš narod bio ostavljen gotovo od cijeloga svijeta i izložen neposrednim nasrtajima neprijatelja evropske uljudbe . Tada su nam ostala svetišta Majke Božje kao jaka moralna snaga, da ustrajemo u vjeri i borbi do kraja.

Književnik Pavao Riter Vitezović bio je svjedok osmanlijskog pustošenja Hrvatske i u svom epskom spjevu Dva stoljeća uplakane Hrvatske objavljenu pred tri stoljeća piše: „To stradanje je vrijedno da ga zapamte i oplakuju ne samo njezini žitelji i susjedi nego čitav kršćanski svijet.“

Kardinal Stepinac s pravom zaključuje: Provala Turaka i ogromna njihova nadmoć bila je po sebi sasvim dovoljna da nas potpuno istrijebi s lica zemlje, a ipak vidimo tu 300.-o godišnji otpor kakvih jedva imamo primjera u svijetu. Tko će pak reći da je to samo naše djelo. Nije li tu u prvom redu pomoć i zagovor kod Boga one koju sveta Crkva nazivlje: „strašna kao uređeni bojni red“, u psalmu 6. Za tu bi se borbu moglo reći ono što danas pjevamo u pjesmi: „Hrvat za križ boj je bio sveti, vodio ga ljiljan, barjak tvoj.“

Za Matoša vjera i borba za Domovinu su neodvojive. On poručuje: „Mir vama Hrvati koji stradate, koji patite i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni njegovog žuljevitog, krvavog križa. Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera! A pošto je vjera i hrvatska sloboda vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apostola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, Majke Božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi.“

Krčki biskup Mahnić poručuje „Tko nije sin Marijin, neće biti ni vojnik Kristov“.

Marko Križevčanin bio je jedno i drugo, što je posvjedočio na koncu svojega života izgovarajući ime Marije i Isusa umirući kao mučenik.

Sveti Leopold Mandić kao 17.-o godišnjak piše svojemu zemljaku Andriji Korneru, 1883.-e godine: „No zbog velikog i svetog prijateljstva što vlada među nama ostavljam ti dvije uspomene. Prvo, gaji nježnu ljubav prema Prevetom Isusovu i Marijinu srcu i svom revnošću promiči njihovu slavu i čast. Drugo, koliko god možeš bori se protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja njegove Crkve.“

Znači, nije mu stavio na dušu samo da njeguje ljubav prema Presvetom srcu Isusa i Marije i da pronosi njihovu slavu, nego i da se bori protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja Crkve. Ova dimenzija borbe kao da nam danas bježi iz vida i kao da mi sebi utvaramo da će se stvari riješavat same po sebi, bez našeg aktivnog sudjelovanja, bez borbe. Tako stvari ne mogu ići  naprijed.

I tako se ne može ni Kraljevstvo Božje širiti na zemlji. Dapače, u takvom stavu postoji opasnost da se mi sami pogubimo u vjeri i da otpadnemo od Krista.

Blaženi Stepinac u jeku rata odvažno razotkriva u jeku rata tadašnje glavne neprijatelje kršćanstva. Evo što on piše:

Izbrojiv sve teške događaje prošlosti možemo odmah nadovezati punu nade molbu za pomoć u budućnosti. Nova neman križu časnom prijeti. Silna Djevo na braniku stoj. Ta se neman krije pod raznim formama, no isti im je cilj, da u našem narodu zatru vjeru u živoga, osobnog Boga, i onemoguće svako djelovanje Kristove Crkve. Tu je prava neman slobodnog zidarstva koje perfidnim podzemnim radom uspijelo da nekoliko desetljeća truje hrvatski narodni život i da najveće prljavštine zaodjene velikom krepošću napretka i koje nakon što je tolike narode i države u Evropi i drugdje već gurnulo u bijedu i propast ne prestaje rovariti ni danas u našoj Domovini.

Tu je neman krvave kominterne koja nam hoće silom na mjesto kulta pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma a ruke krvave i zaprljane od krvi nevinih žrtava, muževa i žena, mladića i staraca. Kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod .. bezobzirnog novog birokratizma koji omogućuje razuzdan život nekolicini silnika na grbači ispaćenog puka, kojima su usta puna pričanja o komunističkom raju, ali kojeg raja  pod smrtnom kaznom nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti, kad bi htio, da ne oda možda koliko se laži krije u sistemu koje nema veze s Bogom.“

Ovo je Stepinac govorio 1940.-e na zavjetnom hodočašću grada Zagreba u Mariji Bistrici.

Možemo reći da se Gospa pokazala naša najvjernija zagovornica kroz povijest.

Uz lik Gospe Remetske stoji naslov koji joj je dodijelio hrvatski sabor: “Najvjernija Zagovornica Hrvatske, Majka najsvetija, Djevica Remetska.”

Pavlin Andrija Egerer u 17.om stoljeću piše: “Kraljevina Hrvatska uistinu je Marijanska”. Govoreći o marijanskom kultu povijesničar Peričić navodi: “Do 11. og stoljeća gotovo sve katedrale na dalmatinskom teritoriju bile su posvećene Majci Božjoj. I po našim gradovima, osobito primorskim često se vidi Gospina slika ili kip u gradskim vratima ili na uglovima ulica. To je slučaj glavnih gradskih vrata u Kotoru, Herceg Novom, Budvi, ali i na mnogih privatnim kućama kao u domu obitelji Makin u Kotoru gdje se u niši časti Gospa od Škrpjela, ili na kući obitelji Žiga u gornjem Stolivu gdje na pročelju u niši stoji kameni Gospin kip.
Prva hrvatska rodoljubna pjesma sačuvana u K. zborniku iz 16. st. jest upućena Gospi da nas obrani od Turskih napada
U Boki je od najstarijih vremena u običaju i dodatak u litanijama “Ufanje putnika” i „Kraljice i odvjetnice naša moli za nas“
Hrvatski pavlin, 1753 – Josip Bedeković u svojoj knjizi tiskanoj 1753. (…) – ovako opisuje pobožnost svojih sunarodnjaka … “Nadasve su odani preblaženoj Mariji Božjoj i časte je osobitom pobožnošću kao svoju zagovornicu, odvjetnicu i zaštitnicu. Ljudi, naime, u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, seljaci, premda su snagu svoju slomili dnevnim radom s tolikim žarom poštuju Presvetu Djevicu i tako su u tome tvrdi te misle da je grehota ako je tko subotama svakoga tjedna, još više uoči njezinih svetkovina ne bi častio strogim postom tj ne jedući ništa kuhano.” 

Godine 1979.-e proslavljao se Branimirov jubilej tj. 1100.-a obljetnica prvoga međunarodnoga priznanja Hrvatske. Naime, 879. papa Ivan VIII priznao je hrvatskog kneza Branimira, a Hrvatsku neovisnom državom. Tom prigodom nastala je molitva “Ispovijest Hrvata katolika” koja završava zazivom Gospi: „Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i Hrvatski dom!“ Ovaj zaziv izražava ono što je pobožni puk živio u najtežim okolnostima. Pouzdanje u Gospinu pomoć postalo je jednostavno sastavni dio vjere i narodnog identiteta i jednostavno se provlačio kroz našu tisućutristo-godišnju povijest kao jedna crvena nit.

Sinovsko pouzdanje u Gospu – resilo je i osobno kardinala Stepinca koji je u pismu remetskom župniku Leopoldu Rusanu 1960.-e godine piše: “Još nije umrla najvjernija odvjetnica Hrvatske, Mati Božja. Mi smo doduše grešnici, ali onoj u knjižici kojoj je predgovor napisao papa Pio XII još kao državni tajnik kaže marija na jednom mjestu da su joj među naslovima kojim je častimo najmiliji: Majka Grešnika i Majka Milosrđa. Ne vjerujem dakle da bi isključila iz broja djece naš narod. Zato neka nikada ne prestanu dolaziti k njoj sinovi i kćeri hrvatskoga naroda. Neće se prevariti kao što se nisu prevarili ni naši očevi i pradjedovi krou 13 stoljeća što smo ušli u Zajednicu Crkve Božje. Ovo pouzdanje nema granica, jer – kaže on –  čini mi se da je sv Alfons Liguori još najljepše pisao o Bogorodici jer je najsnažnije istaknuo svemogućnost Marijinu, svemogućnost u tom smislu što ni jednu molbu ne odbija. Siguran u Gospino uslišanje
Sv Leopold je običavao, prema svjedočenju Giovania Armelinija, ostavljati pred kipom Bezgrešne pisamca s potrebama pojedinih ljudi. U jednom njegovu zapisu stoji: Snažno vjerujem da je u Božjoj Crkvi uvijek prisutna Majčinska prisutnost iste Blažene Djevice Marije i vjerujem da sukladno zadatku koji joj je povjeren od umirućeg Sina na Križu zajedno sa Sinom koji zajedno zagovara za ljudski rod također ona na nebu zagovara kod Oca. Tako ona uistinu na nebu izvršuje to što je činila pod Sinovljevim križem. Ovakvi stavovi ponikli su iz Hrvatske narodne pobožnosti i prenosila se sa naraštaja na naraštaj. Već je 1872. mađar August F. Balog upozorio da u hrvatskim donjim krajevima vjernici običavaju u slučaju javne potrebe, na primjer kužne pošasti na ljudima, stoci, ili u polju, prigodom suše, potresa i slično, obaviti procesiju s čudotvornom Gospinom slikom. On kaže da se rijetko događa da nisu uslišani. Ako pak ne dobiju odmah što traže onda ostave svetu sliku nasred crkve i takorekuć jurišaju na nju dok ne dobiju što traže, pa kliče: Vjera je to velika!

Za južnu Hrvatsku, osobito Cetinski narod, Gospa Sinjska kohezijska je snaga, nešto što životu daje sigurnost zaštite i sigurne pomoći. Osamnaestog stoljeća imamo svjedočanstva da ova čudotvorna Gospina slika mijenja boju lica koju je ponekad blijedo i žalosno što se tumači kao nagovještaj Božje kazne, a ponekad veselo i rumeno što se tumači kao znak uslišanja na upućenu molitvu.

U stradalnička vremena Drugog svjetskog rata i poraća bilo je veliko buđenje Marijanske pobožnosti u Hrvata. Jednako tako je bilo i za vrijeme Domovinskog rata. Nadbiskup Puljić je za Uskrs 1994.-e uputio prigodno pismo svojim vjernicima gdje piše: da se “Na Kristovu križnom putu našla i njegova majka, koja mu, istina, nije mogla fizički pomoći. Naš naord je prihvatio svjesno i odano pobožnost prema Mariji, uzdajući se u njezin majčinski zagovor i pomoć. Vjerujem da će nam njezin zagovor pomoći da preživimo i opstanemo na ovim prostorima.” I možemo reć da je to tako i bilo.

Čudesna uslišanja

Isus Krist je živi Bog i zato djeluje kroz povijest Crkve na razne načine pa i tako da čini nadnaravne zahvate po svom nahođenju ostavljajući na taj način moćne znakove ljudima. Danas nije lako govoriti o čudima. A razlog je kako kaže kardinal Leo Ševčig – u tome što današnje jednodimenzionalno poimanje svijeta ne prihvaća čudo. No, kršćani se ne mogu odreći čuda, jer su ona konstitutivni dio njihove vjere.

Najčešća čuda koja Isus čini događaju se po zagovoru svetaca, a poglavito po zagovoru Marije. Gospina svetišta su prepuna svjedočanstava čuda. Iako ona najstarija nisu dokumentirana kako je to danas moguće, ne može ih se jednostavno zaobići, smatrati samo pobožnim predajama kao to danas čine nevjernici pa i neki teolozi. Ova čuda su obraćala zalutale, hranila vjeru, tješila nevoljne i punila duše zahvalnošću radi koje su se podizale crkve i ostavljali razni zavjetni darovi za uslišane milosti.

…

*U Kloštar Ivaniću – u drevnom marijanskom prošteništu sjeverne Hrvatske –
koje je danas službeno svetište Sisačke biskupije
Tijekom 25 godina … (1757-1782) evidentirano je od tadašnjih župnika 59 čudesnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Ivanićke.
U nepunih 100 godina … 1688- 1786 – župnici su zabilježili 9 čuda = 1 čudo mjesečno

*U Olovu (BiH) – (Nikola Olovčić) Skoro svaki dan se događala ozdravljenja ili oslobađanja od opsjednuća
*Gospa Sinjska – 1886- zamoljeni župnici da prikupe svjeočanstva o uslišanim molitvama. Za manje od mjesec dana prikupio je 360 čuda koja se pripisuju zagovoru Gospe Sinjske – svaka brojka iza krije izvanredan zahvat…
Olovsko svetište (Gospa od Olova, BiH) čuda se događala skoro svakodnevno– po zagovoru Gospe – posebno poznato po oslobađanju opsjednutih..
Tu su sliku častili katolici ali i muslimani. Čim bi opsjednuti pogledao sliku ozdravljali bi. “Zašto nas progoniš i mučiš Djevice Marijo!”
Bartol Kašić: “Pred tom se slikom događaju čudesa – osobito u vezi s opsjednutima, … bilo katolici, raskolnici, turci… Svi oni glasno zapomažu: „Presveta Djevice, izbavi nas!”
Blago onome ko u te vjeruje
Kršćanska katolička vjera je prava vjera!“ Uvjet za čudo – vjera katolička.
Čak ako to dolazi i od muslimana, inovjeraca…
Nešto preko čega su postajali katolici

Fra Bernardin Škrivanić u Lurdu ozdravio od tuberkuloze – postao širitelj slave Majke Božje Lurdske; u Rijeci izgradio crkvu…
Prigodom hodočašća u Lurd Leopold Mandić susreo redovnicu koja nije ozdravila
Na njegov prijedlog – da to namjeni za ozdravljenje slijepog francuza – dogodilo se da je on progledao čim ga sv Leopold pričestio
Na povratku u Padovi, povratak u samostan, prijetio sudar kočije s tramvajem – mimoišli su se čudesno. Ulica se raširila dok su prolazili– Sv. Leopold to pripisuje Gospi.
Ivan Merz – svjedok nekih ozdravljenja u Lurdu što ga se duboko dojmilo – Nakon što je oprao bolesne oči na vrelu – poboljšano zdravstveno stanje – mogao je završiti studij
Lurdska čuda – po njemu su poziv na obraćenje čovječanstvu
Ivan Merz: Osjetili mi nešto u Lurdu ili ne – Lurdska čudesa su neoborive činjenice koja govore da izvan Katoličke Crkve nema prave Crkve …
Sav rad koji ide za spasom duša je najuzvišeniji i najpotrebniji koji se uopće može zamisliti.
Čuda posvjedočuju ISTINITOST VJERE, istinitost Crkve kojoj pripadamo, čuda su moćno sredstvo evangelizacije
Zato je neobično da čuda prešućujemo umjesto da na njima zahvaljujemo – kad smo ispitali autentičnost…

Kako to da se danas u istim svetištima ne događaju čuda? Dobiva se dojam da ih nema, a i kad bi ih bilo da ne bi privukli potrebnu pozornost, ili da ih nema tko dokumentirati…
Ova pojava je raširena i vezuje se uz MANJAK VJERE.
A i ona rijetka čuda – ljudi ih drže u skrovitosti.
*Izuzetak – MEĐUGORJE – gdje se čuda događaju i dokazi se pohranjuju – svjedočanstvo našem narodu i vremenu i zato to je jedan od razloga zašto tamo idu hodočasnici u velikom broju.
*NAZARETSKA KUĆICA U TRSATU – bila je prepoznata po GOSPINOJ OBJAVI – KUĆICA 1291- OSTALA 3 GODINE i 7 mj – do prosinca 1294 Gospina objava župniku – župnik je imao neizlječivu vodenu bolest od koje je čudesno ozdravio, kako mu je Gospa objavila. Također mu je  objavila da je to njezina kućica – na Trsatu su bile velike milosti…
Na Malu Gospu – prevrnuo se čamac i svi su se putnici utopili – među utopljenicima pronađen na morskom dnu (Ivan F.) – u klečećem položaju, rukama uzdignutim prema svetištu – mnogo godina kasnije neraspadnuto tijelo – nepoznati svetac – kojem se možemo moliti – iako nije kanoniziran… Slovenka Helena, kljasta, u Trsatu donešena Gospi i ozdravila
Josip Celer preživo Titanik, …
Alojzije Stepinac se zavjetovao Majci Božjoj Trsatskoj – preživio u rovu – disao na puščanu cijev… pronašli ga jer je virio dio plašta…

(Više poslušaj na snimci u prilogu; izvor: Radio MarijaEmisija “Sjaj istine”,

iz ciklusa emisija – “Gospa i hrvatski narod”)