Sv. Benedikt je upozoravao na pojavu dosade u redovničkom životu. Danas redovnici žele promjene. Kad neka osoba ima poziv na redovnički život onda mu Bog da i potrebne milosti da se nosi sa demonom promjena i nalazi načina da promjeni svoje misli, a ne mjesto.

Poznato je geslo sv. Benedikta: „MOLI I RADI!“, a RAD je, na žalost, za većinu nešto što ima negativan prizvuk. Čini se da se prema nekim definicijama rada većina ljudi na smrt dosađuje u svom poslu.

„Posao je nešto što većina ljudi ne bi radila kad bi imali nešto drugo za raditi“ – jedna od ciničnih definicija rada.

Često se može čuti da je rad – posljedica grijeha prvih ljudi i da nije bilo toga mi ne bi morali raditi. Nije to baš točno. Jer Adam je radio nešto na zemlji i prije pada u grijeh. Nije rad posljedica grijeha, nego zbog naše pale, grešne naravi posao nam postaje zamoran, težak, nepodnošljiv…

Rad je nešto što čovjeku daje dostojanstvo, što ga izgrađuje, što ga zapravo – čini sličnim BOGU Stvoritelju.

Bog je stvarao svijet 6 dana. Sedmi dan je dan odmora i zbog toga je nama Nedjelja i dan odmora. No možemo tomu dodati još nešto, a to je da Bog nije dovršio stvaranje. Taj „sedmi dan“ u svemiru je ostavljen nama. Kao da Bog kaže: „A sad – red je na tebi!“

Sv. Benedikt to dobro uviđa i shvaća da godinama neke redovničke prakse mogu postati zamorne. Kao npr. raditi poseban ispit savjesti. Ali, on savjetuje da se npr. u tom slučaju onda može prijeći na otkrivanje nekih svojih novih pogrešaka, nečeg što ne štima… i to učenje o sebi može postati jedan izazov.

Čini se da je najveći izazov za redovnike tj. najveća poteškoća – ŽIVOT S DRUGIMA. To je posao.

Knjiga izreka piše: „Čovjek je rođen da radi, a ptica je rođena da leti!“ – kad ptica ne bi mogla letjeti stvarno bi bila u nevolji. Kao i čovjek koji ne radi.

Sv. Benedikt je u radu pronašao tajnu nasljedovanja Isusa Krista. Kao što je i sv. Franjo bio oduševljen Bogom koji je postao čovjek, Bogom koji je postao – radnik… Posao također ima oznaku poniznosti.

Kod apostolata sv. Benedikt je spominjao i APOSTOLAT SVETOSTI. Kad razmislimo što rade redovnici koji su zatvoreniu samostanima i ne izlaze vani – imaju li oni kakav apostolat? – prema sv. Benediktu – imaju. Oni imaju apostolat svetosti. Molitva jedne svete osobe može mnoge ljude približiti Bogu.

Npr. ako pogledamo samo kolika je vrijednost sv. Mise. Sv. Lovre je reako da bi svijet davno bio uništen zbog svojih grijeha da nije žrtve svte mise koje se prikazuju diljem svijeta svaki dan.

Najbolja stvar koju možete činiti za grješnika jest – da molite za njega.

Apostolat svetosti podrazumjeva svet život, koji se odražava i u svetom ponašanju.

U taj apostolat uključen je i apostolat SLUŽENJA. Taj apostolat se može obavljati bilo preko tjelesnih bilo preko duhovnih djela milosrđa.

Benediktov koncept života bio je aktivni i kontemplativni. Između te dvije strane života može nastati DUHOVNA BORBA. Ipak, redovnik mora znati da nije sve što čini apostolat. Za redovnika je apostolat ono u čemu je zadužen od onog tko mu je nadređen.

I sama prisutnost redovnika u nekim mjestima djelovala je apostolski. Sv. Benedikt je otvarao svoje samostane kako bi postajali sredstva evangelizacije. Išli su i u središta poganstva, širom tada poznatog svijeta, i često bi bili i mučeni. A to je opet bio način da se vjera širi.

Sv. Benediktu dugujemo postojanje LITURGIJE ČASOVA (časoslov, brevijar). To je nešto što spada na bit redovničkog života, iako je mogu moliti i laici. Benedikt nije izmislio časoslov. On je sastavljen od dijelova Svetog pisma, psalama itd. I Isus je na ovaj način molio. Sve ostalo u dnevnom rasporedu se prilagođavalo vremenu molitve. Najprije se slavilo Boga molitvom. To prvo. A onda spavanje, jelo , posao…

MOLITVA JE BIT REDOVNIČKOG POZIVA. Ako bilo koji redovnik ima neku drugu ideju, nalazi se na pogrešnom mjestu.

BOŽANSKO ČITANJE je čitanje Biblije skupa s komentarima.

Bilo je benediktinaca koji su cijeli svoj život posvetili prepisivanju Biblije. Napisali su o tom spise i spise. Bio je to posao (i) ljubavi.

MEDITACIJA, kršćanska, je nešto što je također tradicija sv. Benedikta. U meditaciji razmatramo o objavljenim istinama, o onom što nam Bog poručuje preko svoje Objave… Tako ga sve bolje upoznajemo. A ne možemo ga voljeti ako ga ne poznajemo. Tu se također traži napor uma. I to je posao. Pokušati dokučiti što nam to Bog poručuje…

KONTEMPLACIJA je vrsta molitve koja slijedi nakon meditacije. U meditaciji se zapošljava razum, a u kontemplaciji su uključeni osjećaji. Ipak, prije kontemplacije dobro je meditirati, razmatrati o ojbavljenim istinama, jer bez toga osjećaji mogu zalutati. (Ne možemo Bogu reći da ga volimo, ako ga ne poznajemo)

Neki ljudi lakše kontepliraju, nekima to ide teže. U svakom slučaju, i jedna i druga vrsta molitve je Bogu ugodna.

RAJ KLAUZURE – zatvorenosti  u samostanu. Život u samostanu nije započet zbog odvajanja od ljudi nego da redovnike ta stvarnost odvoji od bilo koje stvarnosti koja rastresa i ne dopušta da se bavi Božjim stvarima. To je odvajanje od svijeta. Za tu vrstu života Benedikt je govorio da je to – anđeoski život, jer što više neka osoba savršenije živi svoj redovnički život to više je to – anđeoski život.

Dvije su svrhe postojanja redovnika: slaviti Boga i biti Njegov glasnik drugima. Da bi se to ostvarilo pozvani smo Boga kontemplirati. U tome se ljudi mogu učiti od anđela.

Izvor: J. Hardon, govori o povijesti redovništva i redovničkom životu