Uzoriti,

mi, niže potpisani svećenici, odgojno-obrazovni radnici i autori, obraćamo vam se povodom zadnjega dokumenta koji je objavio Dikasterij za nauk vjere Fiducia supplicans, koji je prouzročio toliko sablazni u Crkvi tijekom protekloga božićnoga vremena.

Kao što je široko poznato, nemali dio svjetskoga episkopata praktički ga je odbacio, zbog očita prekida sa Svetim Pismom i Predajom Crkve. Dvadesetak biskupskih konferencija, desetci prelata, pa čak i kardinala koji su obnašali najviše dužnosti, kao kardinali Müller i Sarah, izrekli su nedvosmislen sud osude. Isto su učinile bratovštine britanskoga, američkoga i australskoga katoličkoga klera. Nikada u povijesti Katoličke Crkve neki dokument rimskoga učiteljstva nije potaknuo tako snažno odbacivanje.

Doista, usprkos izričitu potvrđivanju tradicionalne nauke Crkve o ženidbi sadržanom u dokumentu, ispada da je pastirska praksa koju dokument dopušta u izravnoj suprotnosti s njim. Toliko da je dokument vrlo povoljno primljen od onih nekoliko episkopata i prelata koji već desetljećima otvoreno zagovaraju promjenu nauke o spolnom ćudoređu. Očito je kako je praktična poruka koju prenosi ova nova izjava puno više u skladu s programom i zamislima onih koji žele promijeniti nauku, nego sa samom naukom za koju se u dokumentu tvrdi da ostaje netaknuta.

Dokument zapravo pokušava uvesti razdvajanje nauke i liturgije s jedne strane i pastirske prakse s druge strane. Ali to je nemoguće: u stvari dušobrižna skrb, kao i svako djelovanje, uvijek pretpostavlja teoriju i, prema tome, ako pastirska skrb čini nešto što nije u skladu s naukom, ono što se stvarno predlaže jest drukčija nauka.

Blagoslivljanje (bilo „bogoslužno“ ili „pastirsko“) nekoga para jest takoreći prirodni znak. Konkretna gesta govori nešto prirodno, pa stoga ima prirodan, neposredan komunikacijski učinak, koji se ne može umjetno promijeniti domišljatim i istančanim upozorenjima dokumenta. Blagoslov kao takav u sveopćem poimanju čovječanstva uvijek podrazumijeva odobravanje onoga što se blagoslivlja.

Stoga konkretan znak koji se daje takvim blagoslovom pred cijelim svijetom jest da bi „neregularni parovi“, kako izvanbračni tako i homoseksualni, prema Katoličkoj Crkvi sada bili prihvatljivi Bogu, upravo u obliku zajednice koja ih posebno uobličuje kao parove. Nema smisla ni odvajati „par“ od „zajednice“, kao što je pokušao kardinal Fernández, jer je par – par zbog zajednice koja mu daje postojanje.

Činjenica da su druge znakovite i pripadne okolnosti, kao što su vrijeme, mjesto ili ukrasi, kao što su cvijeće i svadbeno ruho, isključene iz čina ne mijenja narav samoga čina, jer u njemu ostaje središnja i bitna gesta. Nadalje, svi iz iskustva znamo koliko takva „ograničenja“ vrijede i koliko dugo traju.

Odlučujuća je činjenica da svećenik podjeljuje blagoslov dvjema osobama koje se predstavljaju kao par u spolnom smislu i to upravo par kojega spaja i određuje objektivno grješni odnos. Stoga – bez obzira na nakane i tumačenja dokumenta ili objašnjenja koja svećenik može pokušati davati – taj će čin biti vidljiv i opipljiv znak drukčije nauke, koja je u suprotnosti s tradicionalnom naukom.

Sjetimo se da se tradicionalna nauka o ovoj temi mora smatrati neprjevarljivom, jer je nedvosmisleno potvrđena Svetim Pismom i Predajom, sveopćom i neprekinutom predajom, ubique et semper (svuda i uvijek). I mora se zapamtiti da je to nauka naravnoga zakona, koja ne dopušta nikakvu promjenu.

U praksi vjernici ne će biti ni svjesni prepredenih teorijskih opravdanja koja donosi Izjava, a još manje onih koja su dodana u nedavnom pojašnjenju izjave. Poruka koja je u stvarnosti poslana i koju će Božji narod i cijeli svijet neizbježno uočiti i već je primjećuje jest da je Katolička Crkva konačno evoluirala i sada prihvaća homoseksualne zajednice, i, općenito, izvanbračne zajednice.

Ovo stanje u potpunosti opravdava odlučno odbijanje tolikih biskupskih konferencija, tolikih prelata, tolikih učenjaka i tolikih običnih laika. U tom kontekstu svakako nije opravdano šutjeti, osobito kardinalu ili biskupu, jer je skandal koji se već dogodio ozbiljan i javan, a ako se ne zaustavi, prepušten sam sebi sigurno će se sve više pojačati. Prijetnja ne postaje manja nego sve ozbiljnija, budući da zabluda dolazi od Rimske stolice, i sablaznit će sve vjerne, prije svega malene, jednostavne vjernike koji se u ovoj pomutnji nikako ne mogu snaći i obraniti:

„Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u morsku dubinu“ (Matej 18, 6).

Pastiri i svi oni koji imaju neku odgovornost u Crkvi postavljeni su kao stražari:

„Ako stražar – videći da mač dolazi na zemlju – ne zatrubi u rog i ne opomene narod te mač dođe i pogubi koga od njih: taj je, doduše, poginuo zbog svoga grijeha, ali ću ja krv njegovu tražiti iz stražarove ruke“ (Ezekiel 33, 6).

U svjetlu gore navedenoga, gorljivo vas molimo:

1. Slijedite hrabar primjer tolike braće biskupa diljem svijeta: molimo vas da odmah zabranite primjenu toga dokumenta u svojoj biskupiji.

2. Izravno zamolite Papu da žurno opozove ovaj nesretni dokument, koji je u suprotnosti i sa Svetim Pismom i sa sveopćom i neprekinutom Predajom Crkve i koji očito proizvodi ozbiljnu sablazan.

U ovom teškom trenutku jasna riječ istine bila bi najbolji primjer vaše vjerne i srčane posvećenosti povjerenomu vam Božjemu narodu, znak vjernosti pravomu poslanju papinstva i ujedno najbolja pomoć samomu Papi, rječita „bratska opomena“, koja mu je hitno potrebna u ovom posljednjem i najkritičnijem razdoblju njegova pontifikata, a vjerojatno i života. Ako odmah djelujete, još uvijek postoji neka nada da može spasiti svoj pontifikat i vlastitu osobu od ljage koja bi ga inače mogla neizbrisivo opterećivati, ne samo u povijesti, nego i u vječnosti.

Prvi potpisnici:

Edmund P. Adamus, tajnik Povjerenstva za istraživanje diskriminacije protiv kršćana, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Wolfgang R. Ahrens, Čile
Sergio González Arrieta, Čile
Gil Bailie, osnivač i predsjednik foruma Cornerstone
dr. Heinz-Lothar i Raphaela Barth, Bonn, Njemačka
Donna F. Bethell, iuris doctor, SAD
Judie Brown, predsjednik Američke lige za život, Falmouth, Virdžinija, SAD
dr. Sergio R. Castaño, CONICET, Argentina
Paweł Chmielewski, komentator za Polonia Christiana, Varšava, Poljska
dr. Michelle Cretella, Sjedinjene Američke Države
Edgardo J. Cruz Ramos, predsjednik Una Voce Puerto Rico
dr. Tomasz Dekert, Rajbrot, Poljska
đakon dr. Julian L. Delgado
Roberto de Mattei, povjesničar, predsjednik Zaklade Lepanto, Rim, Italija
đakon Nick Donnelly, Engleska
C. Joseph Doyle, izvršni direktor Zajednice Katoličke akcije Massachusettsa, SAD
vlč. Angelo Luigi Fratus, montfortski misionar, Zambija
vlč. Stanisław Gibziński, Portsmouthska biskupija, Engleska
Corrado Gnerre, profesor teologije i osnivač Il cammino dei tre sentieri
Maria Guarini, autorica i urednica Chiesa e postconcilio
Michael K. Hageböck, ravnatelj škole i novinar, Njemačka
Michael Hichborn, predsjednik Zavoda Lepant, Virdžinija, SAD
dr. Maike Hickson, Front Royal, Virdžinija, SAD
prof. dr. Rudolf Hilfer, Stuttgart, Njemačka
vlč. Joseph Illo, župnik Zvijezde Mora, San Francisco, Kalifornija, SAD
Marek Jurek, bivši predsjednik Sejma (poljskoga paralmenta), Wólka Kozodawska, Poljska
Bogusław Kiernicki, predsjednik Zaklade sv. Benedikta, Dębogóra, Poljska
Kacper Kita, publicist, analitičar međunarodne politike, Poljska
vlč. Donald Kloster, ravnatelj akademije Lumen Christi, Pipe Creek, Teksas, SAD
dr. Adorján F. Kovács, Frankfurt am Main, Njemačka
dr. Thaddeus Kozinski, Memoria College
Gabriele Kuby, sociologinja i autorica, Prien am Chiemsee, Njemačka
dr. Peter A. Kwasniewski, Lincoln, Nebraska, SAD
dr. John R. T. Lamont
Philip F. Lawler, autor i urednik Catholic World News
Leila M. Lawler, autorica
vlč. Joseph Levine, župnik, Holy Family Catholic Church, Burns, Oregon, SAD
Pedro L. Llera, ravnatelj odgojno-obrazovnoga središta, Gobiendes, Španjolska
Maria Madise, direktorica Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Patrick H. Magee FLHF, Fall River, Massachusetts, SAD
dr. Regis Martin, profesor teologije, Franciscan University Steubenville
Brian M. McCall, Katedra prava Orpha i Maurice Merrill, University of Oklahoma
đakon Eugene McGuirk, Front Royal, Virdžinija, SAD
dr. Justyna Melonowska, psychologist and philosopher, Varšava, Poljska
vlč. Cor Mennen, predavač emeritus kanonskoga prava, Sjemenište u ‘s-Hertogenboschu
dr. Paweł Milcarek, urednik Christianitas, Brwinów, Poljska
dr. Sebastian Morello, viši urednik The European Conservative
vlč. Alfredo Morselli, Italy
vlč. Gerald E. Murray, JCD, župnik Svete Obitelji, New York, New York
dr. Dina Nerozzi, dječja psihijatrica i endokrinologija, bivša profesorica na Sveučilištu u Rimu
dr. Doyen Nguyen, moralni teolog, bioetičar, SAD/Portugal
vlč. Daniel R. Nolan, FSSP, Littleton, Kolorado, SAD
đakon dr. Bart Overman, Den Bosch, Nizozemska
dr. Michael Pakaluk, profesor etike i društvene filozofije, Washington DC, SAD
Gottfried Paschke, teolog, umirovljeni profesor matematike, Bad Homburg, Njemačka
Paolo Pasqualucci, umirovljeni profesor filozofije, Pravni fakultet, Perugia, Italija
Rod Pead, urednik Christian Order, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Claudio Pierantoni, Čile
vlč. dr. John A. Perricone, profesor filozofije, Iona College in New Rochelle, New York
prof. Thomas Pink, professor emeritus filozofije, King’s College, London
vlč. dr. Andrew Pinsent, University of Oxford, Ujedinjeno Kraljevstvo
Tomasz Rowiński, povjesničar ideja, urednik Christianitas, Grodzisk Mazowiecki, Poljska
Anna Rist, umirovljena profesorica klasičnih jezika, Toronto, Kanada
dr. John Rist, umirovljeni profesor klasičnih jezika i rane kršćanske filozofije i teologije
Luis Román, teolog i katolički komentator, Florida, SAD
Jesse Romero, katolički apologist, propovjednik, autor, Queen Creek, Arizona, SAD
Eric Sammons, urednik Crisis Magazine
dr. César Félix Sánchez Martínez, profesor filozofije, Universidad Nacional de San Agustín, Peru
dr. Tommaso Scandroglio, autor, Italija
Wolfram Schrems, vjeroučitelj, aktivist za život, Beč, Austrija
dr. Anna Silvas, stručnjakinja za grčke otce u mirovini, University of New England, Australija
vlč. Robert Sirico, President, St. John Henry Newman Institute, Grand Rapids, Michigan
dr. Michael Sirilla, profesor teologije, Franciscan University of Steubenville, Ohio
John Smeaton, suosnivač Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Tam X. Tran, S.T.L., Pastor of Our Lady of Vietnam Catholic Church, Silver Spring, Maryland
vlč. Glen Tattersall, župnik Sv. John Newman, Melbourne, Australija
Inge M. Thürkauf, glumica, novinarka, javnoga zagovarateljica obitelji, Njemačka
José Antonio Ureta, autor, Pariz, Francuska
Aldo Maria Valli, pisac, Rim, Italija
dr. Gerard van den Aardweg, autor, psiholog and psihoterapeut, Nizozemska
Mathias von Gersdorff, autor i aktivist za život, Frankfurt, Njemačka
prof. dr. Berthold Wald, umirovljeni profesor filozofije, Münster, Njemačka
dr. Thomas Ward, predsjednik Akademije Ivana Pavla II. za ljudski život i obitelj
dr. Leonard P. Wessell, professor emeritus, German Studies, University of Colorado
John-Henry Westen, suosnivač i glavni urednik LifeSiteNews
dr. Elizabeth D. Wickham, izvršna direktorica Lifetree.org, Raleigh, Sjeverna Karolina, SAD
dr. Timothy Williams, profesor francuskoga, Franciscan University of Steubenville, Ohio, SAD
Chilton Williamson, pisac, bivši urednik National Review and Chronicles, Laramie, Wyoming, SAD
dr. Hubert Windisch, svećenik, umirovljeni profesor pastoralne teologije, Burglengenfeld, Njemačka

đakon Timothy Woods, Huntington, Indiana, SAD
Elizabeth F. Yore, Esq., utemeljiteljica Yore Children, Chicago, Illinois, SAD

Izvor teksta i većine fotografija: VIGILARE

(foto sa: fb Župa sv. Petra, Zadar (ploča); u crkvi su bile i relikvije sv. pape Ivana Pavla II)

Don Josip Mužić predvodio je duhovnu obnovu o temi predbračne i bračne čistoće u župnoj crkvi sv. Petra apostola u predjelu Ploče u Zadru u subotu, 12. studenoga, na poziv pločanskog župnika don Damira Šehića.

Za vrijeme susreta don Josip je održao prigodni nagovor, potom su mnogi pristupili sakramentu ispovijedi za koje vrijeme je puk molio krunicu, a onda je don Josip predvodio misno slavlje.

„Čistoća je sredstvo postizanja svetosti, ona je dio poziva na svetost. Spolnost je izvorno dobra, stvorio ju je Bog, no bitno je da čovjek gospodari spolnošću. Suprotnost čistoći je bludnost čije je širenje brzi način da se uništi vjera i čistoća. Čistoća je krepost, a svaka krepost označava snagu i čovjeku daje snagu da može činiti više“ rekao je don Josip, istaknuvši da krepost čistoće obuhvaća i krepost umjerenosti. 

„Čistoću treba živjeti radosno, iz uvjerenja, ne kao frustraciju; ne je doživljavati kao opterećenje vjernosti, nego kao pomoć da osoba još više razvija ljubav. Čistoća živi od ljubavi i za ljubav“ rekao je don Josip, potaknuvši na izbjegavanje dviju krajnosti: skrupuloznosti koja vidi grijeh u svemu, i gdje ga nema te opsesivnosti koja vidi samo vlastiti užitak i može voditi u ovisnost.

„Širenje bludnosti je i način kako se kreativne energije ljudi koje mogu pozitivno pokrenuti svijet usmjeravaju u krivo, s dubokim posljedicama na život. Čistoću nalažu vjera i razum, ona ima naravni i nadnaravni cilj. Bog traži od čovjeka da živi čisto kroz vjernost i nerazrješivost braka, u ljubavi prema bračnom drugu“ rekao je don Josip, upozorivši kako iskustva ljudi koji često mijenjaju partnere pokazuju da se ti ljudi osjećaju zapravo prazni.

„Hodanje je ozbiljna stvarnost tijekom koje se čovjek raščišćava je li to prava osoba za brak za dotičnu osobu. Ako netko iz ljubavi prema osobi s kojom hoda živi čistoću, time pokazuje da osobu istinski voli i pomoći će joj da se prije odluči na brak“ rekao je predavač.

Glede čistoće u području spolnosti i emocija, don Josip je rekao da osobu može privući izvanjski izgled, osobito muškarca, pri čemu postoji opasnost da se drugoga, ženu, gleda kao objekt požude. Upozorio je na iskrivljeni pogled na spolnost, samoblud koji se događa kada osoba izgubi spolnu čistoću, kao i pornografiju s djecom, čak i životinjama.

Govoreći o tjelesnoj i emocionalnoj čistoći, don Josip je rekao kako su žene osobito osjetljive u području osjećaja, koje muškarac može iskoristiti i njima manipulirati da ostvari spolni odnos.

Predavač je poručio da treba izbjegavati prigode koje mogu stvoriti emocionalnu bliskost osoba koje nisu u braku, pa se dogodi da bračni partneri više vremena provode s kolegom/-icom na radnom mjestu, nego sa supružnikom u obitelji. Ako osobe i ne sagriješe bludno, stvori se povezanost u području emocija više s kolegom nego sa suprugom, pa treba paziti na takve situacije kako bismo zaštitili svoje srce.

Glede čistoće u braku, predavač je rekao da bračni čin treba biti usmjeren prenošenju ljudskog života. „Imati otvorenost životu uvećava ljubav bračnih partnera i sagorijeva egoizam. Otvorenost životu nadilazi naše snage jer živimo u kulturi smrti“ rekao je don Josip, podsjetivši na Božju zapovijed čovjeku Plodite se i množite i napučite zemlju.   

U propovijedi misnog slavlja, tragom navještenog Evanđelja, don Josip je istaknuo potrebu upornosti u molitvi, ustrajnost u odnosu s Bogom, što donosi plod u životu.

Naime, skloni smo odustati od molitve i nismo ustrajni. Molimo kad smo sabrani, skoncentrirani i kad osjećamo molitvu. „To nije realno. Nikad nismo potpuno sabrani, osjećaj ne prati uvijek našu molitvu. Najgora molitva je nikakva molitva“ upozorio je don Josip, istaknuvši da je pravi izazov kako uopće početi molitvu. 

„Treba imati osnovu molitve, a onda misliti o kvaliteti molitve. Najprije treba steći naviku molitve i ne dovoditi je u pitanje. Teško je doći do dobre navike, a lako je izgubiti. Kad smo se osvjedočili da nam je molitva korisna i potrebna, onda držimo vrijeme za nju i borimo se da molitva bude kvalitetna. To je stalna molitva. Nikad nećemo biti potpuno sabrani, ali možemo se truditi oko sabranosti“ ohrabrio je don Josip, rekavši da bi molitva trebala biti sastavni dio našeg života ne samo za postizanje onoga što nam je potrebno, nego i za rast u kršćanskoj savršenosti i krepostima, za rast u bračnoj ljubavi, da napredujemo u svetosti.

Istaknuo je da treba stvoriti odluku krenuti s molitvom, npr., moliti 15 minuta dnevno, ili krunicu moliti u hodu, automobilu. Tada osoba vidi koristi li joj ta molitva, ima iskustvo u raznim stanjima i raspoloženjima svoga duha, raznim okolnostima pa može zaključiti što joj molitva daje. Na temelju svoga iskustva trebamo razlučivati situacije koje nam pomažu da nam molitva bude privlačna ili odmažu, što nas odbija od molitve.

Da bi se mlade naučilo molitvi i prenijelo im vjeru, treba krenuti od obiteljske molitve. Propovjednik je podsjetio kako su naši stari molili svaki dan, svaku večer, obitelj bi zajednički molila krunicu.

„Danas se vode pregovori s djecom hoće li ići u crkvu i moliti. Kako se ne pregovara s djecom hoće li ići u školu i na izvanškolske aktivnosti? Ali pregovara se s djecom kad se tiče vjere. Šalje se poruka: važna je škola i tolike aktivnosti, o tome se pregovara, ali misa, vjera nisu važni“ upozorio je don Josip, podsjetivši da dnevno djeca i odrasli puno vremena provode na Internetu i društvenim mrežama.

„Dakle, vremena ima za sve, ali nema vremena za molitvu i misu. Vjerski život, nedjeljnu misu, obiteljsku molitvu ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Živeći to dobiva se poseban blagoslov i djeci se prenosi vjera. Bog ulazi u srca djece, daje im dodatnu zaštitu od grijeha i zla i tu se izlijevaju posebni blagoslovi, da obitelj živi u Božjem blagoslovu i da se čuva ljubav među supružnicima“ rekao je don Josip.

Istaknuo je da su mnogi ljudi fizički kompatibilni, ali puno teže i zahtjevnije je da se supružnici slažu emocionalno, da u cijelosti daju srce jedno drugome. „A još teže je da se osobe slažu duhovno, da su se pronašli u duši, da su jedno srce i jedna duša, ne samo jedno tijelo.

Duhovna povezanost bude jača od bilo kakve druge ljudske povezanosti, krvne, osjećajne, interesne. Kad vjera poveže ljude, tada se živi najvažnije za čovjeka, jer Bog poveže. U braku treba živjeti zajedništvo duša, da se potiču, podržavaju, ohrabruju, napreduju u svetosti i na putu prema Bogu“ rekao je don Josip.

Podsjetio je da su roditelji sv. Male Terezije i mnogi drugi, nepoznati roditelji, dali primjer djeci u molitvi i življenju vjere.

„Na nama je da se to prenosi dalje. Kod proglašenja svetih, većina svetaca i blaženika su mučenici, ispovjeditelji vjere koji su bili redovnici, svećenici i redovnice. Međutim, to ne odgovara stanju u Nebu. 

Oni su službeno proglašeni svetima jer je iza njih bila određena biskupija, zajednica, redovnička družba koja je uložila sredstva, trud, našla ljude koji su ispitali potrebno, promicali pobožnost pa su došli do toga da se nekoga proglasi svetim, da prođu cijeli postupak. Troškovi jednog takvog postupka su između 300 000 i 400 000 eura, a pripremne radnje i proces traje tri do četiri godine.

Tko će se potruditi i na tome poraditi za laike? Zato imamo malo službeno proglašenih laika, ljudi iz svjetovnog staleža, tzv. običnih ljudi. Ali, oni su većina u Nebu, oni su većina pobjedničke Crkve u raju. To su neznani sveci kojima mi dugujemo svoju vjeru koju su nam prenijeli“ istaknuo je don Josip.

Podsjetio je kako je u 11. st. Hrvata bilo koliko i Engleza, a sada engleskog naroda ima deset puta više nego Hrvata. Također, teritorijalno, hrvatska zemlja sada je u trećini svoga prostora od nekadašnjeg teritorija gdje je bila hrvatska zemlja.

„Dakle, gledano povijesno i ljudski, mi smo gubitnici. Na državnom planu stalno smo se smanjivali kao država, na narodnom planu smanjivali smo se brojčano kao narod. Postali smo narod deset puta manji u odnosu na velike narode.

Ali, u Božjim očima, u Božjem kraljevstvu, stvari stoje drugačije. Imamo daleko više mučenika nego što ih imaju Španjolska, Italija, Francuska, Engleska. Dakle, mi imamo velike zagovornike u Nebu. Većina tih zagovornika u Nebu, većina svetaca su obični ljudi za koje se nije imao tko potruditi da službeno budu proglašeni svetima, ali oni su stvarno sveto živjeli, oni su nam svjedočili i prenosili vjeru“ poručio je don Josip.

Istaknuo je da je za divljenje što su činili naši stari za vrijeme Turaka da sačuvaju vjeru. „Fratri u Bosni i Hercegovini bili su u civilu, zvali su ih ujaci, skrivali su se među narodom. Najavili bi da će misa biti u taj dan na tom mjestu. Ljudi bi se skupili iz raznih krajeva, imali bi misu usred prirode jer nije bilo crkava. Cijeli dan bi ‘potrošili’ da bi došli na misu, ispovjedili se, pričestili, primili sakramente. Vjera je bila velika, ogromna. Taj pritisak i borba za opstanak pročišćavali su i utvrđivali našu vjeru“ rekao je don Josip. Upozorio je da se u našem vremenu „pritisak promijenio i mi pod tim pritiskom lakše padamo. Teže prepoznajemo neprijatelje. Zato je borba za čistoću ujedno borba za vjeru.

Jer svaki put kad čovjek izgubi čistoću, izgubi i senzibilitet za Boga“ upozorio je propovjednik.

„Da bismo sačuvali krepost čistoće, potrebno je izbjegavati prigode. Prirodno je da osjećamo privlačnost, simpatiju, imamo spolni nagon. Ali, od nas se očekuje da činimo koliko je do nas da to držimo pod svojom vlašću. To znači da ćemo od sebe udaljiti prigode koje prepoznajemo kao grešne, koje nas navode na grijeh. I molimo Bogu za čistoću. To donosi rezultat da ono što se ljudski čini nemoguće, postane moguće jer nam je Bog dao milost, jer mi smo surađivali s Milošću, udaljili smo se od grešne prigode. To svatko od nas može učiniti da ne padne u tom planu i da to udalji od sebe. Tražimo Božju pomoć, oslonimo se na njega i Bog će nam otvarati put“ poručio je don Josip Mužić.

Izvor: hkm.hr

U sklopu ovogodišnjih Dana kršćanske kulture u Splitu Mate Šimundić, angažirani vjernik laik, teolog i profesor hrvatskoga jezika, suprug i otac petero djece, sudjelovao je na tribini o knjizi »Benediktova opcija« američkoga novinara Roda Drehera te je vodio radionicu za nastavnike i roditelje o kršćanskoj književnosti za mlade.

On s obitelji živi u Kaštel-Lukšiću, a njegov životni put sve je samo ne dosadan. »Meni je moj životni put velika tajna. Neke događaje razumijem, ali većinu toga ne razumijem. Ne razumijem zašto su se neke stvari, i lijepe i ružne, odvijale baš onako kako su se odvijale. Donosio sam mnoge odluke bez velikoga razmišljanja, a o nekima sam dosta razmišljao. One prve nisu nužno lošije od drugih. Ono što znam sigurno jest da svoju budućnost ne mogu predvidjeti. I ovaj naš razgovor to dokazuje. Da mi je netko prije godinu dana rekao da će Silvana Burilović Crnov pisati članak o meni za Glas Koncila, nasmijao bih se i odmahnuo rukom.«

Rođen je 1973. u Splitu. Nakon završene srednje škole otišao je u Zagreb, gdje je upisao studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Apsolviravši taj studij, 1996. upisao je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kao kandidat Hrvatske karmelske provincije sv. Josipa. »U proljeće 1995. mene je ‘Bog podario obraćenjem’, kako kaže sveti Pavao Timoteju, da spoznam istinu i ponovno budem trijezan, izvan zamke đavla. Bilo je to vrijeme velike milosti, kad sam se nakon dugo godina opet ispovjedio i odlučio živjeti izvan teških grijeha. Međutim, osim milosti, u meni su i dalje djelovale – na skriveni način – mladenačke strasti, želja da se dokažem na ‘duhovnom polju’, da doživim nova, ‘sveta’ iskustva, da budem ‘netko i nešto’. Stoga sam se odlučio na redovnički život među karmelićanima. Oni su tada meni bili pojam duhovnosti i redovničke kvalitete. Bilo je tu i drugih čimbenika, ali to je za neku dužu priču.«

Završivši studij filozofije, u rujnu 1999. otišao je u Rim, gdje se priključio družbi Otaca misionara ljubavi. Kao kandidat te družbe početkom g. 2000., radi nastavka formacije, poslan je u Tijuanu u Meksiko, gdje je nastavio studij teologije u tamošnjem dijecezanskom sjemeništu. Kako su ga karmelićani doveli do misionara ljubavi veli: »Nisu karmelićani bili za to, barem ne pokojni o. Vjenceslav Mihetec. To je bila moja zamisao. Redovito sam volontirao kod sestara misionarki ljubavi u staroj pučkoj kuhinji na Kaptolu. Tamo se rodila ideja da pođem u misionare. Želio sam živjeti asketskim redovničkim životom. Zapravo, kad danas gledam na to, shvaćam da tada, unatoč mnogim spoznajama i saznanjima, još nisam ‘otkrio’ krjepost poniznosti. (Da se razumijemo, pravo je pitanje jesam li i danas!) Strasti su, maskirane u duhovnost, priječile Duhu Svetomu da zaista djeluje i donese istinske plodove. Dospio sam u Meksiko, u grad Tijuanu, koji je bio blažena pustinja, i izvan i unutar mene. Pomalo sam uviđao da vozim na vlastiti pogon, da se skrivam od istine, umjesto da je upoznajem. Vratio sam s blagoslovom otaca misionara u Hrvatsku, i to – za divno čudo – bez ikakva plana.«

Početkom g. 2002. prijavio se u vojnu službu, a nakon šestomjesečnoga vojnoga roka ušao je u brak s Marinelom, djevojkom koju je upoznao u akademskoj crkvi sv. Filipa Nerija, nakon povratka iz misija. Danas su njih dvoje u sretnom braku u kojem su dobili petero djece: Mariju Guadalupe, Anu, Terezu, Petra i Josipa. O tome kaže: »Brak je za mene spasonosna veza. Mene obitelj vraća u zbilju, u istinu, iz ispraznih umišljaja i ludosti koje bih, da sam sâm, još više činio. Zahvaljujući sakramentu braka, imam snage ustrajati u vjeri, unatoč silnoj oluji koja se obara na one koji iskreno žele ići za Kristom. Brak je kao sidro koje me čvrsto svezalo s Crkvom, a preko Crkve s Gospodinom.«

Godine 2004. diplomirao je kroatistiku i komparativnu književnost i počeo raditi kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti u I. gimnaziji u Splitu, gdje radi sve do danas. Godine 2013. promaknut je u zvanje profesora mentora, a 2018. u zvanje profesora savjetnika. U međuvremenu radi i kao honorarni izvršni urednik, prevoditelj i lektor za nakladničku kuću »Verbum« iz Splita, i kao vanjski suradnik Agencije za odgoj i obrazovanje. O tome zašto se vratio prvoj ljubavi, hrvatskomu jeziku, kaže: »Iskreno, meni je prva ljubav teologija (smijeh). Vratio sam se hrvatskomu jeziku i književnosti zbog praktičnih razloga. Treba hraniti obitelj, a ja sam – Bogu hvala – dobio posao u školi. Opet mogu parafrazirati onu misao: ‘Da mi je netko rekao da ću svoj radni vijek provesti u zgradi svoje srednje škole kao nastavnik hrvatskoga jezika, ispisao bih se na prvoj godini studija i otišao… Ne znam kamo.’ Tek sam prije nekoliko godina zavolio svoj posao i prihvatio to kao poziv i poslanje odozgor, kao Božju volju za mene. Kakvo je to bilo olakšanje! I koliko sam se, izvana i iznutra, pokušavao izmigoljiti. Pamtim da mi je još prije dvadeset godina jedan karmelićanin rekao da sam rođen za nastavnika. To mi je tada bilo odbojno i mrsko. Sada shvaćam da nas često drugi ljudi bolje poznaju negoli mi sami sebe.« 

Šimundić je uz kroatistiku i komparativnu književnost diplomirao i teologiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu 2015. g. kao izvanredni student. O tome zašto je završio i teologiju te koju srodnost pronalazi između književnosti i teologije kaže: »Teologiju sam završio jer sam spoznao da to Bog hoće od mene, koliko god to meni bilo neizvedivo i, izvana gledajući, nepotrebno. Treba posao dovesti do kraja. Mnogo se toga razvija kao uzvojnica, nešto započnemo pa ostavimo, pa se onda tomu vratimo na nekoj drugoj, ‘većoj’ točki, i onda – ako Bog da – privedemo sve kraju. Naravno, spoznavši pritom svoju pravu ulogu, a to je ‘sporedna’ uloga.

Književnost i teologija imaju dodirnih točaka. Često se teolozi bave književnošću, u njoj nalaze nadahnuće za nove spoznaje i građu za precizniji izričaj. I književnici, barem oni veliki, nezaobilazno pokušavaju govoriti o Bogu, o vjeri, o vječnom životu i sl. Međutim, nije lako govoriti o Bogu. Nisu dovoljne riječi, nije dostatan samo jezik. Štoviše, to može biti obmana, čini nam se da govorimo o Bogu, da ga objavljujemo drugima, a zapravo govorimo o sebi. Da bi netko bio ‘bogoslov’, čitavo njegovo biće, sav njegov život, treba govoriti o Bogu, biti ispunjen Bogom. Tek neke svetce nazivamo ‘bogoslovima’, a mnogi zlikovci imaju diplomu teologa.«

Od godine 2014. radi i kao vjeroučitelj krizmanika u svojoj župi u Kaštel-Lukšiću. O tome kako stiže uskladiti svoj profesionalni i obiteljski život kaže: »Pitanje je stižem li uskladiti. Kod nas u Dalmaciji žena drži tri ‘kantuna’ kuće, a onaj četvrti, moj, stalno treba popravljati. U svakodnevnim životnim poteškoćama valja nam živjeti s nadom u Gospodina i u njegovu providnost i biti svjestan svoga siromaštva.«

Izvor: Glas koncila

“Imajte na umu da mi nismo katolici zbog moralnosti naših vođa. (Neka nam Bog pomogne!) Mi želimo da i očekujemo da oni to budu. Ali mi nismo katolici zbog njihova morala. Mi smo katolici zbog Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Mi smo katolici zbog trojstvene ljubavi Božje. Mi smo katolici zbog mističnog Tijela Kristova. Mi smo katolici zbog sakramenata. Mi smo katolici ponajprije zbog euharistije. Mi smo katolici zbog Blažene (Djevice Marije, naše) Majke. Mi smo katolici zbog svetaca. Čak i kada vođe u Crkvi nisu moralni, Katolička Crkva ostaje mistično Tijelo Kristovo, Kristova zaručnica. A ona je vrijedna da se za nju bori.”

…

Potaknut pozivima  onih kojima je dosta crkvenih skandala i koji su počeli govoriti kako žele IZIĆI IZ CRKVE biskup Barron se osjećao pozvanim govoriti (opet) o toj temi. Kaže da potpuno razumije njihovu ljutnju i frustraciju. No ipak, govori, odlazak iz Crkve je KRIVA odluka. Ono za što se trebamo odlučiti je – BORBA. Uspoređuje to sa borbom Abrahama LINKOLNA koji je djelovao u vrijeme kad je ROPSTVO prijetilo demokraciji. On je vidio da se ropstvo ne uklapa u ideal demokracije. Znao je da je ropstvo kao vrsta raka koje prijeti američkom društvu.

U toj situaciji amerikanci su tada isto mogli reči: “Ovo je katastrofa! Ja želim otići iz ove zemlje. Odustajem! “ No Linkoln nije bio za tu opciju. Zapravo, on je zemlju vodio drugim putem. Borio se za svoje ideale.

Moglo bi se reći da je slična situacija sada u Crkvi. Katolička Crkva ima velika načela i ideale. Ona je utemeljena na Isusu Kristu, u kojem se  očituje ljubav Božja. Ta ista Katolička Crkva je sada ugrožena užasom zlostavljanja. To je doista štetno za Crkvu. Imamo situaciju ljutnje I frustracije. Jedna opcija može biti: Otići.  Ali, to nije ono što se traži. Linkolnova opcija bila je borba. To treba biti i naša opcija. Borba za Crkvu u koju tako snažno vjerujemo. Vidimo da tu postoji bolest i treba je nazvati jasnim imenom, nedovosmisleno. Ali onda se treba boriti da se stvari isprave. To nije trebutak za bijeg, nego za borbu.

E sad, možete se pitati: “A kako da se borim?” Pa borite se i putem svog pravednog gnjeva. Borite se pišući pismo svom biskupu, papi… Borite se samim time što ste nazočni na svetoj misi. … Borite se jer volite Crkvu. I shvatite da se unatoč strašnim stvarima – vrijedi boriti.

Imajte na umu da mi nismo katolici zbog moralnosti naših vođa. (Neka nam Bog pomogne!) Mi želimo da i očekujemo da oni to budu. Ali mi nismo katolici zbog njihova morala. Mi smo katolici zbog Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Mi smo katolici zbog trojstvene ljubavi Božje. Mi smo katolici zbog mističnog Tijela Kristova. Mi smo katolici zbog sakramenata. Mi smo katolici ponajprije zbog euharistije. Mi smo katolici zbog Blažene (Djevice Marije, naše) Majke. Mi smo katolici zbog svetaca. Čak i kada vođe u Crkvi nisu moralni, Katolička Crkva ostaje mistično Tijelo Kristovo, Kristova zaručnica. A ona je vrijedna da se za nju bori.

Imajte na pameti da SVAKA OSOBA, svaka KRŠTENA osoba ima svećeničko, proročko i kraljevsko poslanje. O kraljevskom poslanju sam govorio prije nekoliko dana, a sada malo O PROROČKOM POSLANJU. Kada čitamo Stari zavjet vidimo kako je Božji narod Izrael često propadao sa svoji vođama koji su padali u grijeh. I što je Bog tada činio? Pozvao je PROROKE: ljude kao što je Jeremija, kao što je Izaija, kao što je Amos, Ezekiel, ljudi kao što je Zaharija. I oni su onda dizali svoj GLAS – ponekad i ljutito – zbog te pokvarenosti u Izraelu.

TI si prorok. Svatko tko upravo sada ovo sluša I TKO JE KRŠTEN U IME ISUSA KRISTA JE PROROK. Podignite svoj glas! Proroci su se podigli i progovorili kad je Izrael bio u nevolji. Svatko ima svoj dio odgovornosti, jer imamo proročki poziv.

A za koga se borimo? NE borimo se prije svega kako bi spasili naše INSTITUCIJE. Sjećam se što je govorio kardinal George u svom posljednjem govoru u Chikagu: “Zapamtite, na početku Crkve nije bilo župa. Nije bilo škola, bolnica, ustanova. Bilo je evanđelista – podsjetio nas je. Bili su navjestitelji Riječi.” Poanta je bila da Crkva u konačnici ne ovisi o institucijama. Mi se ne borimo prvenstveno za taj aspekt Crkve. Borimo se ZA ŽRTVE ovih strašnih zločina. Borimo se za one koji su bili seksualno zlostavljani. Ako mi pobjegnemo u ovom vremenu izazova – tko će biti proročki glas u ime tih žrtava.

Razumijem frustraciju ljudi, razumijem kako se osjećaju, jer dijelim to s njima, ali  – zaključuje biskup Barron, ovo nije trenutak za napuštanje Crkve. Ovo je trenutak borbe za Crkvu.

Izvor: Why remain Catholic?

O „KULTURI SMRTI“

„Kultura smrti“ prisutna je i među deklariranim vjernicima, katolicima, kakvih je kod nas 90% a od toga ih 15% ide na svetu misu. Pitanje predbračne čistoće je skoro nepoznat pojam, a abortus je masovna pojava. A ako kažete da je to ubojstvo – „kako tako nešto možete reći!“. Na moralnom planu vidimo da se ne poznaju pitanja o spolnosti. Rijetkost je i da se danas i u braku netko otvori životu, da se prihvati svaki život, da se niti na trenutak ne pomišlja na pobačaj…

O EUGENICI

U Drugom svjetskom ratu je pobijeno preko 60 milijuna ljudi i to je nešto što se smatra „najvećim krvoprolićem u povijesti“. A kad to usporedimo sa brojem evidentiranih pobačaja to je broj ljudi koji daleko nadmašuje broj poginulih u 2. svjetskom ratu. A još kad se doda broj onih pobačaja koji se obavljaju nelegalno – broj je daleko veći. I to ne može prolaziti neopaženo, kao da se to nas ne tiče… U Americi je podignut spomenik za „10 zapovijedi“ gdje, između ostalog, čovječanstvo ne smije prijeći brojku od 500 milijuuna. To je ukratko – eugenika. Promicati kulturu smrti i pobačaja, kontraceptina sredstva (od kojih je većina abortivna). To u konačnici razara vjeru.

O LJUDSKOJ SLOBODI (U PITANJIMA IZBORA ŽIVOTA)?

Može se navoditi razne razloge, može se navesti razlog da je netko bio povrijeđen, ali kako god bilo – ubojstvo djeteta je – zabranjeno! U praksi se tu pravi razlika pa se tako događa da je abortus dozvoljen ako ga okrenu naopako, pa glava iziđe zadnja, jer tobože, kad je dijete cijelo izišlo van, tada se više ne može izvršiti pobačaj. No postoje ideolozi kulture smrti koji idu dalje od toga, te se zalažu i za ubojstvo već rođenog djeteta. Pa onda i do četvrte, pete godine (!). Pobaciti ga ili ne, kad je već odraslo (!). Jedan od najpopularnijih je Peter Singer (?) koji prava životinja izjednačuje sa ljudskim pravima jer „svi smo mi braća“ pa ih „mi moramo tretirati kao jednakima nama“. (…. strašno… Zašto je to tako?… ) Ljudi su ogrezli u nasilju. Nasilje nas okružuje. Navikli smo se na to kao da je to nešto normalno. I ako je u nekim zemljama abortus legaliziran onda ljudi misle da je to ok. Tu se više stvari ne zovu svojim imenom. Tu se govori o nekakvom „čišćenju“ nakupina stanica. A sve su to samo – izlike. Radi se zapravo samo o tom da nismo spremi svoju vjeru – živjeti dosljedno. Gledajući sa stajališta vjere – ako ja vjerujem da je Isus Krist jedini Spasitelj i pravi Otkupitelj onda ja vjerujem i u 10 Božjih zapovijedi, i u šestu i u devetu, u moralni nauk, … Kad gledate svoje vršnjake i kad im pričate o predbračnoj čistoći – kao da im pričate o vanzemaljcima, … Ljudi se boje, žive u strahu, … nisu otvoreni životu jer žive u strahu. Opala je vjera. Nema povjerenja u Boga. Bog spada negdje na nedjeljnu svetu misu,  a ostalo spada na mene. Ja moram ovo, ja moram ono. Ja moram maturirat, ja moram diplomirat, … Bog kao da nije bio tamo kad sam polagao ispite. I onda Bog može dopustiti da padnemo, da se mučimo, da nas nauči da se moramo prepustiti Njemu… Ako se netko otvori Bogu, kao npr. obitelj svete Katarine Sijenske, onda je tu i Bogu ulaz otvoren, pa su oni imali 25 djece. Da nije bilo te otvorenosti ne bi bilo ni svete Katarine Sijenske.

Kad gledamo kako su živjele naše obitelji prije, nisu imali nikakva osiguranja, zdravstvena i sl. a opet je bilo puno djece koja su preživjela. Ljudi su imali vjere. Mi to uglavnom nemamo. Ali ima još ljudi koji su spremni živjeti svoju vjeru. Mogu ih drugi nazivati „radikalni kršćani“ ili ovako ili onako, ali to mogu biti samo komplimenti. Mi stavljamo Bogu granice. I onda se čudimo što Bog danas ne čini čuda. Primjer neposredno prije ovog susreta s mladima: … Evo pitao sam jedan par – hoće li se zaručiti. Djevojka govori da je na njemu, a on govori da nema posao. Eto to je jedan klasičan primjer.

O DIKTATURI RELATIVIZMA

Mi smo u doba komunizma bili svjesni te diktature relativizma. Naučili smo živjeti u katakombama na otvorenom. To pogađa svih nas. Živimo u istoj diktaturi kao u komunizmu, samo nas se na druge načine progoni. Diktatura je diktatura. I ako to sebi ne posvjestimo ne možemo se nositi s tim, ako se ne postavi dijagnoza bolesti, ne možeš je liječiti… Sve naše vodeće stranke se, na žalost, mogu svesti na isti zajednički nazivnik, a to je da su protiv života, a to znači i protiv svog naroda. Svi su oni za to da abortus bude lagaliziran, a to znači da po svojim djelima – nisu katolici.

(…)

Sažetak ovog susreta s mladima u Nadbiskupijskom sjemeništu u Splitu – možete pogledati i na gornjem videu.

Izvor: bilješke M.G.