U čemu je Gospina veličina? –

Danas postoje razni načini napada na obitelj, nastavlja don Josip, nabrajajući neke oblike Kulture smrti. No, ako se svatko potrudi da ostane vjeran Bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati, zaključuje.

Navodi i dva svjedočanstva tjelesnog i duhovnog ozdravljenja. Prvi je gospođa iz Italije koja je ozdravila od raka u Međugorju, no kasnije je bila malovjerna te zbog nagovaranja liječnika „za svaki slučaj primila kemoterapiju“… što pokazuje kako se može i zatajiti Boga i ne ostati uz Njegov dar. A drugi je primjer narkoman iz Splita koji se odlučio ispovjediti i promijeniti svoj život. Vrijedna divljenja je činjenica da je zbog primanja svete pričesti u drugom, civilnom braku, bio spreman sedam godina živjeti bez bračnih odnosa, u čistoći.

Za život u obitelji, kaže don Josip, potrebna je vjera u čuda, jer ako nje nema kako će netko biti spreman prihvatiti onoliko djece koliko mu Bog da? Bez toga se čovjek osloni samo na svoje snage i onda sam planira (kontracepcija, abortusi i sl.) Porazne su statistike u Italiji među praktičnim katolicima. Radi idola spolnog užitka ljudi postaju ubojice svoje djece.

Ipak, ima onih koji još vjere, mole, žrtvuju se, zaključuje, i poziva da budemo pravi Božji borci kako bi nas Bog mogao jednom primiti u svoje kraljevstvo.

***

Kako vidimo, danas je evanđelje vrlo kratko ali ima jednu jaku poruku. Čuli smo to više puta, ali nije zgorega ga da se uvijek vraćamo na to jer otkrivamo uvijek nove stvari koje nam Gospodin preko toga govori…

Ova pohvala koju je izrekla jedna žena Gospodinu; pohvala je razumljiva, prihvatljiva i nema u njoj ništa loše. Pohvalila je Majku Isusovu, ali još više i samoga Isusa, jer je On zaslužio da se njegova Majka uzdigne. Veličina Gospe je prije svega u tome što je ona Majka Božja. Ona nam je na svijet donijela Sina Božjega. I to je ono najviše što je čovjek dobio ovdje na zemlji. To je ono od čega zavisi ne samo naš život na zemlji, da dobijemo i stostruko ovdje na zemlji, nego od toga zavisi i naš vječni život, ono što će se događati u vječnosti.

Isus nam je dao priliku da raskrstimo s grijehom, da možemo preko Njegova otkupljenja biti spašeni. I zato ovaj Isusov odgovor na prvi mah izgleda kao prijekor, kao da umanjuje veličinu svoje majke. Jer ispred onoga tjelesnoga, fizičkoga stavlja duhovno, nadnaravno. A to je kad bolje razmislimo i logično, razumljivo. Kako smo čuli maloprije, duhovno je ispred onoga materijalnog. Zato veličina Gospina nije bila u tome što je ona bila utroba u kojoj se razvijao Sin Božji, i ona od koje se rodio Sin Božji, nego je njena veličina, prije svega u tome što je ona prihvatila to s vjerom, dala je svoj pristanak da se u njoj dogodi to božansko začeće po Duhu Svetom, da bude Majka Božja. Veličina njena je što je ona svojim životom stala uvijek uz Krista. I posebno onda kad je bilo najteže, na Golgoti. Dakle ova pohvala je na drugi način pohvala Gospi, jer je Ona doista najveća među ženama i među ljudima, po svojoj vjeri, po tome kako je slušala Riječ Božju i čuvala je. Zato nije slučajno da je baš ona odabrana da bude Majka Božja. Bog ju je na to pripremao. Bog ju je odabrao od vječnosti. Mogla je ne dati pristanak, ali ona je dala pristanak i u  svemu je bila vjerna što je Bog od nje tražio i nije se okaljala grijehom. Bog je nju pripremao već preko njenih roditelja, Joakima i Ane, koji su već zašli u godine koji nisu imali djece i to je bilo nešto što im je teško padalo. Tada se smatralo da su zbog toga u Božjoj nemilosti, to jest, ako nemaš potomstva bilo je kao da nemaš Božjeg blagoslova. I Bog ih je čuvao. Davao im je tu patnju, tu kušnju, da onda mogu Gospu podići kao jedno dijete vjere, kao dijete božje.

Evo zato danas navečer i sutra, kad slavimo blagdan Velike Gospe u biti  se vezujemo za ove dvije pohvale.

Pitamo se u čemu je Gospina veličina. Možemo reći da je njena veličina u tome što je rečeno da je Majka Božja. Njena veličina je u tome što je u potpunosti surađivala s Bogom. U njenoj malenosti se sve više otkriva njena veličina. Kako vidimo za vrijeme Isusova života ona je praktički bila nepoznata. Apostoli su je znali kao majku Isusovu, ali nisu imali neku posebnu vezu s njom. Tek nakon Njegove smrti vidimo da ih ona okuplja, kada iščekuju Duha Svetoga. Ona je skupa s njima kao stožer oko kojega se hvataju. Ona ih onda prati svojim zagovorom, molitvama, savjetima, dakle, svojom majčinskom brigom u njihovu apostolatu.

Jedna svetica kaže kako je Bog sazvao apostole sa raznih krajeva svijeta, prije njezine smrti da dođu i da se od nje oproste. Od tada je ona stalno prisutna. Ivan Pavao II je posebno volio odlomak u evanđelju gdje je na Golgoti Isus rekao Ivanu: „Evo ti majke!“, a Mariji je rekao, „Evo ti sina!“ Kaže papa da je u tome sadržana ona temeljna poruka za svakog od nas. Svatko od nas ima priliku da prihvati Gospu kao svoju majku. I svatko od nas ima priliku da je ne prihvati, da je odbije. Imati majku u ovom vremenu i u svakom vremenu je nešto veliko, a posebno imati majku kao što je Gospa, bez grijeha, koja je usto Majka našeg Gospodina, našega Otkupitelja, Majku koja s nebesa može skrbiti za nas i pratiti nas u svakom našem koraku, čuvati nas, vodit nas da dođemo sigurno na odredište… I zato ova prirodna pobožnost možemo reći, jer je usvojena u našem narodu, jer je postala dio njegove naravi, zato jer ljubi Majku Božju, pa i onda kad se udaljimo od nje. Kad se udaljimo od vjere još nas drži ta spona s Gospom što pokazuju ovakvi blagdani kao što je Velika Gospa kada mnoštvo naroda dolazi u naša svetišta. Vraćaju se Gospi, mole se njoj, pitaju njen zagovor i to je ono što daje nadu: da se zadržao taj kontinuitet, da svijetli svjetlo u našem narodu, svjetlo vjere – zahvaljujući baš toj pobožnosti prema Gospi.

Ono o čemu je nama lako razmišljati, iako i o tome malo razmišljamo jest Gospina veličina i Nebu, u Raju, zamišljati je kao kraljicu anđela, kao kraljicu Neba i zemlje, razmišljati veličinu koju sad ima i uživa u raju. I to je nešto što je dobro i korisno. Je potrebno jer nam budi želju da budemo u vječnosti sa takvom kraljicom. Da nas osvoji njena ljepota, da nam dâ da se odvojimo od ovog zemaljskog, da može srce sve više stremiti prema nebu.

Međutim, Gospa nas uči svojim životom kakvu vrijednost ima naš život. Nemojmo zaboraviti da je Isus proveo 30 godina skrovitog života u Nazaretskoj obitelji, u Nazaretu, u Egiptu, ali svakako u jednoj običnoj kući, u jednoj običnoj obitelji; služio je i radio kao što svaki od nas radi, obavljao kućanske poslove, zanatske poslove sa svojim poočimom. Što je Gospa radila cijeli život? Ona je bila kućanica. Ona je bila majka. Ona je bila ona koja je služila Josipu i Isusu i to služenje u njenoj kući u njenoj obitelji je bio put njenog posvećenja, ona je tu postala sveta. Ona je tu dala Isusu onu zemaljsku ljubav majke do kraja. Dala mu je odgoj, dala mu je temelje, dala mu je da može rast u naravi, a Bog se pobrinuo da može rasti u milosti.

Danas kad je obitelj na udaru, to mi lako možemo zaboraviti i zanemariti, obezvrijediti obiteljski život čak ga i prezreti i reći: to meni ne treba! Toliki mladi danas tjeraju karijeru, misle kako ću završiti fakultet, specijalizaciju, doktorat, naći dobar posao, pa rade karijeru, a obitelj – ako ostane vremena za to. Mnogi od njih se onda ne ožene ili ako se ožene nemaju djecu ili uspiju imati jedno dijete. To je ono što je papa Ivan Pavao II zvao: Kultura smrti. To je ono što je Gospa u Fatimi rekla da će zadnji napad biti napad na obitelj. I evo mi danas imamo situaciju da se obitelj želi uništiti. Sa legalizacijom istospolnih brakova, sa iznajmljivanjem maternice, sa umjetnom maternicom koju najavljuju za nekoliko godina, kroz to da nam djecu žele zadržati u školi cijeli dan do pet sati popodne, dakle, kroz cjelodnevni boravak u školi. Tu isto djeca ne rastu sa svojim roditeljima nego ih odgaja škola. Odgaja ih netko drugi. Sustavno se radi na tome da obitelj nestane. Obitelj se smatra suvišnom.

I zato je Sveta obitelj – uzor. Gospa nije imala podršku svećenika toga vremena, niti je imala neku molitvenu zajednicu, niti neku obiteljsku zajednicu, niti neki vjerski pokret. Nije imala nikoga. Imala je Josipa i imala je Isusa. To je bilo njeno uporište da se mogla nositi i sa okupacijom Rimljana i sa životom u progonstvu i sa svim izazovima i da je mogla iznijeti sve to bez da se pokolebala.

Zato, ako se mi držimo Boga, ako Isus bude u našoj obitelji i ako se držimo one naravne obitelji, onda nam nitko ništa ne može. Kao što nas nisu uspjeli uništiti ni Turci, ni komunisti, ni Srbi u kraljevini Jugoslaviji ni kasnije u Jugoslavijo, ni razne tuđini koji su imali pretenzije na naš narod, na naša područja gdje živimo, iako su nas osakatili i sveli na „oglodanu kost“.

Nisu mogli zato jer smo se držali Boga, držali smo se obitelji. I to je naša snaga. Tu neka nam Marija bude nadahnuće. Neka nas ona prati i snaži u tom. Ako tko ima zdravu obitelj, ako tko ljubi Boga, on se može nositi sa cijelim svijetom. Ne treba uopće razmišljati je li svijet propada ili ne propada, hoće li doći potop ili propast cijeloga svijeta. Kao što je Noa ostao vjeran Bogu i spasio svoju obitelj – ako se svatko potrudi da ostane vjeran bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati.

Spomenut ću dva primjera.

U Italiji sam upoznao jednu gospođu koju su liječnici bili otpisali jer je bila teško bolesna od raka. Pokušali su sve moguće terapije i ona je bila otpisana kao neizlječiva. Bilo je samo pitanje vremena kad će umrijeti, davali su joj terapije, ali ona je znala da joj ostaje još malo vremena. Ona je onda otišla u Međugorje i vratila se kući zdrava(!) Ozdravila je potpuno i kad je došla liječnicima, oni su konstatirali da bolesti više nema. Ona je dobila papire gdje su oni potvrdili da je ona sada zdrava osoba. Imala je i one papire otprije koji su dokazivali da je na smrt bolesna i da joj je ostalo samo malo vremena. Dakle svakome pametnome, koji malo razmisli gdje se to dogodilo, kako se to dogodilo i da se to dogodilo u jednom marijanskom svetištu, nakon njene molitve, svakom pametnom je to dovoljno da zaključi da se tu dogodilo čudo. No liječnici su zaključili da oni ne znaju što se dogodilo. Nisu htjeli zauzeti nikakav stav. To je ono što zovemo agnostici. Oni ne žele ni vjerovat ni ne vjerovat, nego: mi se o tome ne možemo izjasnit i mi o tome ne znamo ništa. Ali su nakon toga inzistirali i govorili: – Gospođo, vi ste sada zdravi, ali vi morate uzeti još jednu kemoterapiju i još jednu radioterapiju da mi budemo sigurni da se ta bolest neće vratiti… Oni su vršili pritisak. Žena je na kraju pristala, podložila se njihovim terapijama i rak se vratio. I ona je nakon nekoliko mjeseci otišla k Bogu…. I kad se pitamo zašto se to dogodilo? Ako je s vjerom dobila čudo, sad se pokazala malovjernom. I dala se pokolebat od onih koji su nevjernici. I umjesto da bude svjedok Božjeg čuda, ona je zatajila Boga i onda je dobila ono što je tražila, jer to su lijekovi koji truju organizam, koji mogu nešto pomoći kad je netko bolestan, ali kad je netko zdrav, onda jasno da će ga ubit, da će ga otrovat.

Dakle, mi možemo dobiti čudo u svom životu, ali možemo i zakazati naknadno. Možemo izmoliti čudo i onda se pokazati malovjerni kao što smo čuli kako je Petar hodao po vodi, ali onda je počeo ljudski razmišljati: vidio je valove, vidio je koliko je vjetar jak i onda je počeo tonuti. To je ono što je važno: ostati čvrst uz ono što smo primili, ostati uz Božji dar. Da je Gospa posumnjala da se njoj stvarno objavio anđeo, da je počela tražiti neka prirodna tumačenja kako je ostala trudna iako je znala da nije imala ni jednog muškarca – što bi onda bilo od nas i od nje? Ništa. Ako tražimo čuda, a imamo pravo tražiti čuda jer Bog kaže: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ja sam s njima“ I kaže: „Tražite i dat će vam se… Ištite i dobit ćete!“

Znači pozvani smo na to kad vidimo da ljudski više ne možemo sami da tražimo od Boga čudo, da djeluje u našem životu. To je danas važno svakome tko želi osnovati obitelj, tko želi živjeti po Božjem zakonu: moramo vjerovati u čuda, inače se to ne može živjeti. Zašto to kažem? Mi vidimo npr. pitanje kontracepcije. Nedavno je istraživanje među praktičnim katolicima u Italiji pokazalo da 85 % praktičnih katolika ne drži da je kontracepcija grijeh. Oni misle da na tom području mogu činiti sami što ih je volja. I onda žive u smrtnom grijehu. I kad to pretvorimo u brojke: ako u Italiji ima 10-15 posto praktičnih katolika (koji je svaki nedjelju idu na misu ili većinu nedjelja) znači to je 15 posto talijanskog stanovništva. I od tih 15 % oduzmemo 85%. Onda je to 1 ili 2 % onih koji se trude živjeti po Božjem zakonu. To je zanemariv broj. Ako je kod nas postotak malo veći nije puno već. Dakle, oni ne vjeruju u Božju providnost. Oni ne žele da Bog u njihovu životu čini čuda i da se proslavi. Ne žele imate 10 ili 15 djece ili ostaviti Bogu da odluče koliko će djece imati nego će oni planirati kako se njima sviđa ili ne sviđa. Uzimaju tu Božju prerogativu u svoje ruke. Ja sam svjestan da danas nemaš ni stan, a nemaš ni normalnu plaću, nemaš nikakve garancije da ćeš moći školovati djecu do kraja fakulteta da te košta jer košta život. Ali za vrijeme Turaka, za vrijeme okupatora, za vrijeme komunizma, standard bio daleko teži kad su nas maltretirali na razne načine, kad su ljudi gladovali, imali smo brojne obitelji. Dakle to je pitanje vjere.

Imamo također drugi pokazatelj – po pitanju otvorenosti životu  – pustiti Bogu da odluči koliko  ćeš djece imati, znači držati Božji zakon, držati Božje zapovijedi, a s druge strane i pustiti da Bog u tvom životu čini čuda.

Kad su u pitanju još dva simptomatična pitanja – kod pitanja pobačaja 75 % praktičnih katolika smatra da je pobačaj pravo tj. da žena koja je ostala trudna ima pravo ubiti svoje dijete. Samo 25% to to jest svako 4 vjernik smatra da to nije dopušteno. Kakvi su to vjernici, ako su spremni zbog svoga užitka biti ubojica svoje djece. To su ubojice koji veličaju, koji hvale ubojstvo. To se događa danas u svijetu, da imamo masovna ubojstva.

Znači, prema statistikama Ujedinjenih naroda, godišnje se učini 73 milijuna pobačaja u svijetu. Tome treba pridodati još sigurno toliko koji se obave na crno, preko spirale, preko pilule dan poslije, i na druge načine. Ili još kod umjetne oplodnje koliko se zametaka baci, možemo računati da se svake godine ubije oko 150 milijuna djece da bi se mi mogli klanjati idolu seksa i spolnog užitka.

To je dakle naša situacija, tu se krši ona Božja zapovijed: Ne ubij! i tu opet ne dopuštamo Bogu da on upravlja našim životom….ako si zgriješio da se popraviš i da Bog to okrene na dobro.

Treće pitanje je bilo razvod braka. Također je 75% praktičnih vjernika reklo da je razvod prihvatljiv. to su katastrofalni pokazatelji. Pokazuje da nas je većina praktičnih katolika zapravo – pogani.

Slično bi se dobrim dijelom moglo reći i za svećenike. Kad su radili istraživanja u Njemačkoj, koliko svećenika moli časoslov, a to je molitva koja im je obavezna onda smo došli do toga da je to zanemariv postotak, negdje 10 – 15% posto. Ako ne mole Boga – što će biti s njihovom vjerom za 5 6,…10 godina. Njihova će se vjera rasplinut i oni će postati menadžeri, graditelji, organizatori i slično. ali neće ljudima prenositi vjeru, nego će širiti nevjeru jer će ljudi osjećati da on ne vjeruje u ono što govori…, da je dužan dogovoriti da ne otjera ljude, da mu ljudi donose neki prihod da ga uzdržavaju, hrane ga i slično. A to je ono što nama kopa grob.

To je ono zbog čega moramo moliti za naša obraćanja, jer ako je situacija takva oko nas – katastrofalna – znači da moramo raditi na svom osobnom obraćenju. Moramo učiniti da naše obitelji budu oaze, poput svete obitelji od kojih će krenuti obnova naroda i Crkve. Ne možemo mi čekati da obnova krene od biskupa, ni od profesora teologije, ni od pape, ni od kardinala. Obnova treba krenuti onim Marijinim putem… od Gospe, to jest od naših obitelji. To je pravi put. To je put koji je potpuno u vašim rukama. U vašoj je moći i to vam nitko ne može oduzet. To je na vama i to je vaše poslanje. I tu cijeli svijet može biti blagoslovljen po vama.

Jedna druga zgoda koja mi se dogodila kad sam bio mladi svećenik:

U starom dijelu grada u kojem sam živio, poznat po tome što su tu živjeli socijalni slučajevi, a bilo je to 90 ih godina, i tu se dilala droga. I ja sam gledao kako se dila droga, tamo kod Zlatnih vrata. Stavljali bi travu, tablete i slično – u utore zidova. A tamo gdje mi je crkva, tamo su bila tri ovisnika. I tamo su dolazile svaki dan procesije ljudi po drogu. Policija nije činila ništa ozbiljno da to spriječi. I one su to činili, a ja sam muku mučio da u crkvi skupim deset – petnaest mladih, a kod jednog narkomana dnevno bi prošlo i oko 50 ljudi da se uništavaju. I kada bi prolazio pored tog punkta gdje je bilo više njih koji su dilali u sebe ne bi imali ništa jer bi to sakrivali u zidove. Kad bi došla policija i vršila pretres ne bi ništa našli. Ja sam tu svako jutro prolazio na fakultet. I onda me jedan od njih svako jutro počne pozdravljati: Hvaljen Isus i Marija! Mislio sam se u sebi. Je li ovo provokacija, nije li provokacija, hoću li im ozdraviti? Odgovorio sam: Navijeke Isus i Marija! i onda sam razmišljao šta ću ja sad sa ovim. I prođem sutra i opet me pozdravi… Kažem ja njemu: Pa, dobro je, lako je tako pozdravit. Ajde ti ako si frajer ajde se ispovijedi… a to znači promijeniti život. A on kaže: A ne mogu ja to tek tako… I on je zaista uzeo neko vrijeme za razmišljanje i nakon par mjeseci došao je kod mene i ispovjedio se. Promijenio je svoj život, ostavio se droge. On sam je prestao konzumirati drogu i prestao je prodavat. Počeo se baviti poštenim poslom i kasnije nastavio prakticirati vjeru i svake nedjelje je redovit na misi. Međutim, on se nalazi u situaciji da živi u civilnom braku, a sa prvom ženom se razišao s kojom se vjenčao u crkvi jer je bila ovisnik, kao i on. On je bio svjestan da ne može ići na pričest 7 godina i on je odlučio živjeti u čistoći sa tom svojom drugom ženom (!) Dakle, to je mladi čovjek koji je 7 godina živio sa svojom ženom, a da nije imao bračne. To je stvarno jedno herojsko djelo. U međuvremenu je njegova prva žena umrla i sada se priprema za vjenčanje u crkvi. Ali on je tu dao jedno svjedočanstvo vjere. Svjedočanstvo nije izašla u medijima, nije objavio na youtubu. To znam ja i to zna njegova žena i to je to. Takvi ljudi su oni koji su doživjeli jedno duhovno čudo.

Jedno je kada se dogodi tjelesno ozdravljenje, a drugo, još veće čudo je kada čovjek ozdravi duhovno,  kad se obrati, kad se vrati Bogu. Ta su nam čuda potrebna i ta se čuda događaju danas.

Ta čuda treba podržati, poduprijeti jer su nam to svjetlonoše u našem vremenu. To su oni koji su nakon dugoga traženja i lutanja pronašli Boga. I onda imaju sveti stvaralački nemir u sebi. I žeđ za Bogom i onda nas mogu trgnuti iz malodušnosti. Potaknut će nas da se i mi sami obnovimo. Zato Isus kaže, ne slučajno, – preteći će vas grešnici i bludnici u kraljevstvu Nebeskom.

Braćo, nemojmo se uljuljati. Ima vjere u našem narodu. Ima onih koji mole, ima onih koji se žrtvuju. Ima onih koji su svjedoci, ne dopustimo da oni ispadnu čudaci. Ne dopustimo da oni budu izolirani otočići. Nego se povežimo, pridružimo se njima i budimo pravi Kristovi vojnici. I borimo se protiv zla u ovom svijetu – ako želimo dobro budućim naraštajima, ako želimo prenijeti vjeru na buduće naraštaje, ako želimo doći pred Boga – da nas On prepozna kao dobre i vjerne sluge – i primi nas u svoje kraljevstvo. Amen.

O takvom surovom svijetu, o čitavoj lepezi fenomena u kojima se očituje suvremena kultura smrti, progovorio je još jednom i dr. Josip Mužić, redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, objavivši netom prije Božića u izdanju Glasa Koncila novu knjigu “Rat protiv čovjeka”…

…………

Za one koji knjigu još nisu imali prigodu pročitati, a to bi željeli, recite nam ukratko što budući čitatelj može pronaći (pročitati) u ovoj vašoj novoj knjizi, kojim se temama bavi i što predstavlja?

– Knjiga je podijeljena u četiri tematske cjeline.

*Prvi dio opisuje patnju djece na raznim područjima u cilju da pruži jedan cjeloviti uvid što sve trpe djeca diljem svijeta danas. To je doista pravo mjerilo napretka određenog vremena. Za razliku od onoga što mi mislimo, situacija je danas o tom pitanju mnogo gora nego ikad u prošlosti, tako da smo mi sada usred najmračnijeg novog doba.

Drugi dio upozorava da se ovo ne događa slučajno, već da je uvelike programirano i opravdano eugeničkom ideologijom iza koje stoje zapadne elite i međunarodne institucije u cilju drastičnog smanjenja svjetskog stanovništva.

Treći dio obrađuje odnos prema nerođenoj djeci koja su lišena svih prava, a u prvom redu onog najosnovnijeg – na život. Legalizacija pobačaja, eksperimenti i ekonomska eksploatacija najmanjih, praćeni su verbalnim akrobacijama, intelektualnim manipulacijama i podmetanjima kako bi se opravdalo takve prakse i uvjerilo javnost, protivno svim znanstvenim činjenicama, da nije posrijedi ubojstvo nevinog i bespomoćnog ljudskog bića, nego etički dobro postupanje. Posrijedi je globalni genocid u kojem, prema statistikama UN-a iz 1997., samo u pobačaju strada 53 milijuna djece svake godine, što nadmašuje cjelokupne žrtve Drugog svjetskog rata.

Posljednji dio bavi se revolucijom samog čovjeka koju donosi biotehnologija dovodeći nas u ime ohole iluzije samostvaranja i nadilaženja čovjeka (transhumanizam) u opasnost samouništenja.

………………

Naslovnica, koja je vrlo efektna, čini se podosta apokaliptičnom, s obzirom na simboliku s djetetom na devastiranom planetu kakav je naša Zemlja, no ujedno je i optimistična jer ipak su djeca naša budućnost. Kako to komentirate?

– Prema mom uvjerenju djeca su jedini nositelji budućnosti i nikakva tehnološka iznašašća ili ideologije ne mogu im biti zamjena. Bez obzira na to koliko moćnici u svome kompleksu svemogućnosti mislili da mogu podvrći kontroli nastanak i razvoj ljudskog života, prihvaćajući pritom svođenje čovjeka na predmet, rođenje svakog novog djeteta ih demantira. Pravi odgovor svim protuživotnim snagama i strukturama jest pomoći ljudima da se oslobode od protuprirodnog straha od novog života koji im je nametnut i ponovno otkriju uzvišenu ljepotu i neprocijenjivu vrijednost rađanja i podizanja djece. Tu se krije ključ za egzistencijalnu radost koja može pobijediti i iskorijeniti ovo sivilo i beznađe koje se sve brže širi oko nas i u nama.

………………….

Neosporno je kako ovodobna civilizacija plaća danak tehnološkom i tehničkom napretku, ali i pogubnom utjecaju ideologija, konzumerizma i posljednjih godina virtualne, digitalne prakse, koja zatire ljudskost i humanost. Tko je odgovoran za takvo stanje, u kome najviše stradava sam čovjek, kako smo se uopće mogli naći u takvoj pogubnoj situaciji?

 – Duboko smo zakoračili u vrijeme koje je prognozirao Karl Marx u svom djelu ‘Bijeda filozofije’: ‘Napokon je došlo vrijeme kad je sve što su ljudi dosad smatrali kao neotuđivo, postalo predmet razmjene, prodaje i moglo se otuđivati. To je vrijeme kad su čak i stvari koje su se dosad predavale, ali nikad razmjenjivale; davale, ali nikad prodavale; stjecale, ali nikad kupovale: vrlina, ljubav, uvjerenje, znanje, savjest itd., kad je jednom riječi sve postalo predmet trgovine. To je vrijeme opće korupcije, sveopće prodajnosti, ili, da upotrijebim ekonomski izraz, vrijeme u kojem se svaki predmet, bio fizički bio moralni, donosi na tržište kao trgovinska vrijednost, da bi tamo bio ocijenjen po pravoj svojoj vrijednosti.’

Odgovornost je u prvom redu na ekonomskim i političkim vladarima ovoga svijeta, koji u procesu globalizacije ostvaruju sve veću koncentraciju moći i u tu svrhu su, bez obzira na razlike, međusobno povezani raznim javnim i tajnim organizacijama. Rezultati su svima vidljivi i opipljivi. Prema UN-ovu izvješću 1998., troje najbogatijih ljudi u svijetu imalo je više imovine negoli sve najmanje razvijene zemlje skupa sa svojih 600 milijuna stanovnika, dok je 2012. godine 85 najbogatijih ljudi svijeta raspolagalo imovinom koliko i tri milijarde siromašnih, odnosno gotovo pola čovječanstva. Gdje je tu nestala ona elementarna razdiobna pravednosti koja bi omogućila da svatko dobije nužni minimum za život, a ne da milijuni umiru od gladi? No ništa manju odgovornost ne snose također intelektualci, kojima su dostupna saznanja i koji bi mogli snažno dignuti glas za obespravljene i utjecati na buđenje javnog mnijenja i običnih ljudi, ali se prostituiraju za svoje vlastite sitne interese i šute, odvraćaju pozornost od bitnih problema ili govore samo ono što je trenutno podobno.

………………

Vezano uz prethodno pitanje, dojam je da je danas sve teže običnom čovjeku razlučiti dobro od zla, što uz “kulturu smrti” kojoj smo svednevice izloženi upućuje na nimalo mirnu budućnost?

– Istina je da je običan čovjek u teškom položaju, no ima na raspolaganju i rješenja. U prvom redu trebao bi se obraniti od zaglupljivanja koje se provodi preko vodećih medija tako da se nauči pravilnim odabirima ponuđenog, korištenju alternativnih mogućnosti poglavito preko interneta i bojkotu štetnog. Statistike pokazuju da u SAD-u djeca prosječno provode pred ekranom sedam i pol sati dnevno te da je to u stalnom porastu. U Europi dijete do osamnaeste godine života provede prosječno četiri pune godine pred ekranom. To je vrijeme koje koriste za zabavu i u koje se ne računa ono provedeno za kompjutorom radi učenja. Ova navezanost u mladenačkoj dobi prenosi se i na kasniji život odraslog čovjeka u obliku jako ukorijenjenih navika koje ne samo da pripadaju u sferu ovisnosti već često onemogućuju samostalno kritičko rasuđivanje. Lako dostupno rješenje je jednostavno prestati koristiti televiziju, makar na neko vrijeme. Osobno već više od 25 godina nemam i ne gledam TV radi uštede vremena i psihičke higijene.

……………..

Eugenika je na zlu glasu još od početka 20. stoljeća, no čini se kako je iznova aktualna, makar uvijena u navodnu brigu za opstanak čovječanstva (prenapučenost). Što nam o tome možete kazati?

– Eugenika je pokazala izuzetnu moć transformacije i prilagođavanja novonastalim okolnostima. Nakon što je pokazala svoju zloćudnu narav u strahotama nacizma, prikrila se i nastavila djelovati našavši nove saveznike u ekološkim katastrofistima i antipopulacijskoj politici SAD-a koja ima za cilj sačuvati njihovu poziciju vodeće svjetske velesile. Danas se eugeničari osjećaju već toliko moćni da s više strana traže njezinu potpunu rehabilitaciju. Već su sada primjene eugenike mnogo veće negoli za vrijeme nacizma, posebno preko upotrebe novih izravnih i prikrivenih sterilizacijskih i kontracepcijskih metoda te genetskog inženjeringa.

………..

Pišete i o pitanju pobačaja, opasnostima od nekontrolirane genetike, genske selekcije… Ima li oko toga glasa u Hrvatskoj, upozoravaju li naši stručnjaci, znanstvenici, humanisti… na taj problem ili prešutno odobravaju “svjetske trendove”?

– Prvi put u povijesti čovjek, ponesen mogućnošću da prepravlja i iznova stvara sam sebe, sam dovodi u pitanje opstanak cijelog čovječanstva. Neki, poput posthumanista, otvoreno zagovaraju nadilaženje postojeće ljudske naravi smatrajući da se uz pomoć biotehnologije može stvoriti nova neusporedivo bolja. Zato se sve više znanstvenika zauzima za uspostavu određivanja strogih granica dokle se može eksperimentirati s čovjekom i izgradnju jedne ekologije koja bi zaštitila ljudsku vrstu. Talijanski filozof A. Tarantino drži da ‘baš najnovija istraživanja ljudskog genoma opravdavaju’ njegovo ‘uvjerenje, po kojem je već vrijeme da se prizna i zaštiti, uz prava pojedine individue, i prava ljudske vrste, kao subjekta koji živi u produljenju milenija, jednim vlastitim životom, različitim od pojedinih individua i narednih naraštaja’. Filozofsku razradu ljudske vrste kao subjekta koji opstaje tijekom milenija nalazi već kod Kanta. Od modernih filozofa o tom pitanju se istaknuo H. Jonas, koji je zasnovao etiku dugoročne odgovornosti za tehnološku civilizaciju, koja nije samo individualna nego i kolektivna, sadašnjeg naraštaja prema budućima. Riječ je o odgovornosti za budućnost čovječanstva koja je utemeljena u potrebi da se izbjegnu pogibelji njegova uništenja od nuklearne energije i negativnog korištenja genetskog inženjeringa. Znanstvenici u Hrvatskoj sve se više bave ovim temama, pa tako imamo vrijednih doprinosa poput knjige filozofkinje Marije Selak ‘Ljudska priroda i nova epoha’, objavljene 2013. godine.

……………

Kakvo je stanje u Hrvatskoj? Između ostalog imamo problem smanjenja broja djece, odnosno stanovništva, a u svezi s tim malo ili gotovo ništa ne poduzimamo, osim teoretiziranja kako smo u demografskom problemu…

– Stanje u nas je dramatično, jer ne samo da rapidno starimo kao narod nego se u isto vrijeme mlado visokoškolovano stanovništvo iseljava. Jednostavno nestajemo kao narod. I to kao da nikoga od naših političara ne zabrinjava i kao da smo još uvijek zarobljeni mentalnim sklopom komunističkog sistema koji je svaku demografsku skrb gledao sa sumnjom, a nerijetko i osuđivao kao ‘klerofašizam’. Apsurdno je da mi još imamo na snazi zakon iz prošlog represivnog sustava o pobačaju iz 1978., koji je neustavan i nezakonit. Članak 21 našeg Ustava jasno kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život, a Deklaracija o neovisnosti i suverenosti RH iz 1991. sa svoje strane ističe da Republiku Hrvatsku obvezuju samo zakoni doneseni u njoj. Potrebno je dosljedno zaštititi ljudski život od začeća apsolutnom zabranom ubijanja nerođene djece i provoditi sveobuhvatnu učinkovitu politiku podupiranja obitelji. Na ovome se testira istinsko rodoljublje i čovjekoljublje!

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

izvor: Glas Slavonije

…

Drugi intervju, urednika emisije Riječ i Život sa autorom knjige Rat protiv čovjeka – možete progledati na priloženom videu