Brzina modernog vremena u kojem živimo čini da ponekad zaboravimo i previdimo bitne povijesne događaje, čak i one koji su mijenjali povijest.

Foto: pola milijuna ljudi moli krunicu u San Franciscu 1961.godine /fatherpeyton.org

 U slobodnom govoru, ali i na našoj Radio Mariji često koristimo poznati izraz „Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno“.

Bitno je spomenuti svećenika koji je popularizirao tu divnu, istinitu rečenicu (pravi autor bio je mladi tekstopisac Al Scalpone koji je donirao svoje usluge radijskoj seriji u okrilju agencije Family Theater 1947. godine. Također je smislio drugu frazu koju je vlč. Peyton volio koristiti: “Svijet u molitvi je svijet u miru”)

Foto: fatherpeyton.org / vlč. Patrick Peyton

Sluga Božji vlč. Patrick Peyton kroz svoje emisije proširio danas široko poznati izraz „Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno“, kao i brojne druge: “U nevolji? Isprobajte molitvu!”, “Ne odustajte! Molite. Uspijeva!”, “Bog upućuje pozive” i “Bog sluša”

Foto: fatherpeyton.org /  vlč.Peyton uvijek s krunicom u ruci

Sluga Božji vlč. Patrick Peyton, poznat i kao „Svećenik krunice“ bio je jedan od prvih koji se još u 1940-im služio radiom i televizijom kako bi promovirao obiteljsku molitvu, surađujući pri tome i s mnogim hollywoodskim zvijezdama.

Foto: fatherpeyton.org/ hollywodske zvijezde Bobby Driscoll i Rita Johnson s vlč.Peytonom

 Taj “svećenik krunice” organizirao je 260 masovnih molitava krunice u kojima su sudjelovali milijuni ljudi u nekoliko desetaka zemalja.

Foto: fatherpeyton.org/ pola milijuna ljudi mole krunicu

Brojke koje se mogu pronaći na web stranici posvećenoj ovom svećeniku krunice nevjerojatne su i čak gotovo nezamislive:

Sjeverna Amerika (1961)
San Francisco, Kalifornija – 500,000 molitelja

Južna Amerika (1962 – 1964)
Kolumbija – 1 milijun molitelja
Rio de Janeiro, Brazil – 1.5 milijuna molitelja
Sao Paulo, Brazil – 2 milijuna molitelja

Europa (1951-1966)
Engleska – 833,500 molitelja
Španjolska – 2,554,000

Afrika (1955)
Tanzanija – 123,000 molitelja
Uganda – 130,000 molitelja
Kenija – 55,000 molitelja
Južna Afrika – 187,000 molitelja

Azija (1955 – 1985)
Filipini– 2 milijuna molitelja
Tajland – 1,000 molitelja
Singapur- 20,000 molitelja

 Foto: fatherpeyton.org/ vlč.Peyton na javnoj molitvi krunice

Patrick Peyton, rođeni Irac, u SAD se doselio 1928., a za svećenika zaredio 1941. Tri godine prije zaređenja obolio je od tuberkuloze koja je brzo napredovala. U strahu za njegov život, sestra Nellie donijela mu je devetnice posvećene Blaženoj Djevici Mariji, podsjetivši ga kako čitava obitelj redovito moli krunicu za njega.

Ubrzo nakon toga, Peytonova bolest se potpuno povukla, a izlječenje postaje za njega poticaj da posveti život promicanju molitve krunice, posebice u obiteljskom zajedništvu. No u toj molitvi nije vidio samo dobrobit za pojedinu obitelj, nego i za društvo u cjelini. Tako je 1946. u eteru svoga programa rekao:

„Krunica je moćno oružje koje će uništiti komunizam – veliko zlo koje želi uništiti vjeru.”

Foto: fatherpeyton.org/ vlč.Peyton i papa Ivan Pavao II. 1980.g.

Foto:fatherpeyton.org / zatvorenici gledaju film o krunici

Otac Peyton preminuo je 3. lipnja 1992. godine u malenoj sobici držeći u rukama svoj najdraži predmet – krunicu.

 Njegove posljednje riječi bile su: “Marijo, moja Majko, moja Kraljice!”

 Foto: fatherpeyton.org/ posljednje počivalište vlč.Peytona

Nakon što je Sveti Otac odobrio dekret o njegovim herojskim krepostima, sada se traži priznanje čuda po njegovu zagovoru kako bi mogao biti proglašen blaženim.

Izvor: radiomarija.ba

Ova molitva je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svog Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje.

U materijaliziranom svijetu u kojem živimo zaboravilo se na molitvu i mnogi drže da je ona neumitno osuđena na nestanak. No Bog uvijek iznova iznenađuje i onda kada sve izgleda izgubljeno, napravi preokret.

Fenomen

Tijekom protekle godine na više mjesta i od različitih pojedinaca ili skupina pokrenuta je javna molitva krunice. Sve je započelo još prošle godine, u raznim gradovima, kao zahvala hrvatskim biskupima što su poduprli pravo na slobodu izbora cijepljenja. Zadar se pokazao najustrajniji jer se u njemu od tada stalno moli svaku večer. U sličnom duhu, nevezano za koronu, u drugim gradovima moli se svake prve subote u mjesecu. Prvo je krenulo početkom godine u Dubrovniku na inicijativu Stijepe Gleđa Markosa gdje se okupljaju Marijini sinovi.[1] Potom u Zagrebu u lipnju na inicijativu Muževni budite (Krunoslav Puškar) i Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina (Leon Hrženjak).[2] U Splitu od rujna gdje su se organizirali Marijini ratnici (Mile Jurić). Sve više novih gradova se pridružuje (Vinkovci, Slavonski Brod).[3] U isto vrijeme Hrvati su na drugom kraju svijeta okupljeni kao Vitezovi Predragocjene Krvi Kristove počeli moliti u Sydneyu odjeveni u majice na kojima piše Bog i Hrvati i Za vječni Dom spremni. Ubrzo su im se pridružile hrvatske zajednice u Melbournu, Perthu i Brisbaneu, a od lipnja ove godine i šest zemalja iz Južne Amerike. Duh Božji puše kako hoće i usklađeno otvara nove putove djelovanja i svjedočenja.

Razlozi

Koji su razlozi ove molitve koji bi se mogli razaznati? Prije svega ona je jedan znak vremena, i to pozitivan, da su laici spremni i kadri, bez ikakvih kompleksa, preuzeti odgovornost u borbi za svoja prava i slobode. U tome očekuju punu i iskrenu podršku svojih pastira koja će se i javno očitovati.

Katolicima je u Hrvatskoj onemogućeno normalno političko i javno djelovanje, oni koji su ih trebali predstavljati zakazali su i pojavljuju se samo manipulativno za vrijeme velikih svečanosti u prvim redovima crkava, a cijelo vrijeme provode protunaravne i protubožje zakone. U takvoj situaciji, kad je već došao u pitanje opstanak vjere i naroda, jedino je preostalo obratiti se Nebu. Ako su nam oduzeta ljudska sredstva, ostaju Božja, a Bog se tada proslavlja protiv svih ljudskih logika i predviđanja.

Vjernici su istjerani iz javnoga prostora koji su zauzeli mrzitelji svega kršćanskog i domoljubnog. Javnom molitvom se traži povrat stvarnih građanskih i vjerničkih prava. Vjera ne smije biti predmet poruge i omalovažavanja niti je samo privatna stvar, koja se živi u skrovitosti domova ili u crkvama, nego treba biti poštivana i zastupljena svugdje gdje žive ljudi, jasno uz uvažavanje tuđih uvjerenja.

Javna krunica je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svoga Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje. Nije slučajno da Gospodin kad nabraja one koji završavaju u paklu na prvom mjestu spominje kukavice (Otk 21,8). Sinovi Božji jedino po odvažnoj vjeri, bez obzira na svoju neznatnost, mogu obnavljati svijet u Kristu.

Na koncu, ovo je proročki čin koji najavljuje Božju pobjedu nad zlom. Unatoč svim demonskim naumima, Bog je jedini svemoguć, gospodar povijesti i ima zadnju riječ. Kao što su i zidine Jerihona pale po molitvi tako će i grešne strukture, od lokalne do globalne razine, biti poražene. Čuda su i danas moguća i vjernicima dostupna, samo ih treba tražiti i u zahvalnosti vrednovati. Nositelji kulture smrti pozvani su na pokajanje i obraćenje kako bi spasili svoju dušu od vječne propasti. Nikad nije kasno, ali je vremena sve manje i zato bi se trebali požuriti.

Krunica

Moli se Gospina krunica što znači da je sadržaj neupitan. Ova prokušana marijanska pobožnost donosila je obilne plodove tijekom naše stradalničke povijesti, a u naše vrijeme se pokazala pobjedonosnom u Domovinskom ratu. Naši su branitelji nosili krunicu oko vrata stavljajući se pod Gospinu zaštitu, a sada je – skupa sa svima drugima – uzimaju u ruke kao oružje. Trenutne molitvene nakane, koje smetaju medijima, nisu u prvom planu nego sama ovakva molitva je jedna nakana. Ona se sastoji u prošnji upravljenoj Bogu da izbavi svoj narod od propasti, oslobodi ga od zla i podari mu obraćenje.

Radi se o laičkoj inicijativi koja dolazi spontano, iz baze a ne s vrha i koja brzo raste. Njezine domete samo Bog zna, ali sve upućuje da je se ne smije podcijeniti. Djelotvornost javne molitve vidljiva je i iz borbe pokreta za život koji je nedavno postigao ukidanje ozakonjenja pobačaja u SAD-u. Stijepo Gleđ objašnjava: „Krunica je snaga s neba, ona je mač s neba. Moleći krunicu svjesni smo da donosimo nebo na zemlju i da moleći otajstva imamo pored sebe anđele i Majku Božju koja pomaže da se čisti duhovni prostor u kojem živimo tako da sam siguran da postoje veliki plodovi u svemu tome.”[4]

Nositelji su muškarci, što je posebnost imajući na umu da su žene sada većina u crkvama i da one daju pečat pobožnostima. Pravo je osvježenje nakon toliko duhovnih ponuda koje se zasnivaju na osjećajima vidjeti jednu ovakvu zdravu duhovnost u kojoj dominira red, rad i stega. Ovo je najava, u vremenu krize muževnosti, da su muškarci spremni preuzeti svoju ulogu predmolitelja u kući i u javnosti, da su se spremni izložiti. Krunoslav Puškar, jedan od pokretača ove inicijative, kaže: „Muškarci su u međuvremenu povjerovali u najveću laž, a to je da je pobožnost rezervirana za žene. Vjerujem da će ovakve javne molitve krunice muškaraca pridonijeti tome da se i drugi muškarci uvjere u to kako nema ništa muževnije od poniznog muškarca koji moli krunicu i koji svojim primjerom potiče svoje bližnje na to.”[5]

Ove molitelje pokreće viteški duh kao što se vidi i iz naziva koji su si dali. Radosno prihvaćaju borbu koja im je namijenjena kao ponosni dionici vojujuće Crkve. Zato se moli na koljenima ali i vojnički, postrojeno. Time se ispovijeda da se samo pred Bogom kleči i ni pred kim drugim, pa ni onda kada je to bezbožna moda nametnuta u ime novih ideologija. Junaštvo je put kojim se kreće s punim uvjerenjem i plamtećih srdaca. Kristova istina oslobađa od okova i daje dušama krila.

Napadi

Glavnostrujaški mediji koji u pravilu ignoriraju sve dobro što se događa u Crkvi sada ne šute, nego svaki mjesec, iako negativno i tendenciozno, redovito izvještavaju o održanoj molitvi. No, tako i ne htijući prave besplatnu promidžbu. Njihove žestoke pogrde (fanatici, radikali, katolibani, klečavci…) pokazuju da im to itekako smeta što znači da paradoksalno molitvi priznaju vrijednost iako kažu da su agnostici ili ateisti. To je razumljivo jer iza njih, bili oni svjesni ili ne, stoji zao duh za kojega je molitva najubojitije oružje. Stoga se ne može kontrolirati i, kao kod opsjednuća, ima reakcije mržnje i otvoreno vrijeđa.

No ima i onih koji napadaju prikriveno pozivajući se na Sveto pismo kao što je to činio i Sotona kušajući Isusa u pustinji. Na osnovi Isusova traženja da se moli u skrovitosti (Mt 6,5-6) molitelje proglašavaju licemjerima. To je klasična manipulacija gdje se riječi izvlače iz konteksta. Isus ne osuđuje javnu molitvu kao takvu, nego nakanu da se osoba, u vjerničkom okruženju, na taj način istakne i privuče pohvale drugih, kao što su to radili farizeji. U Starom zavjetu pojedinci mole javno za narod poput Salomona čija je molitva bila Bogu ugodna (1 Kr 8,22-61). I Isus je javno molio i to nikome nije predstavljalo problem. Danas živimo u vladavini bezboštva kada se ovakva javna molitva medijski osuđuje te ne ostavlja prostora za farizejske motivacije koliko za svjedočke. Za nas stoga vrijedi primjer Danijela koji je protivno zabrani da se tijekom trideset dana može ikome moliti osim kralju, on javno molio na koljenima i zbog toga bio bačen lavovima (Dan 6,7-25).

Zajednička javna molitva je česta u Svetom pismu posebno u prijelomnim trenucima. U prilog njoj mogu se navesti i Isusove riječi „gdje su dvojica i trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Ezra nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva pred otpadom naroda od pravoga Boga žarkom molitvom okuplja oko sebe „mnoštvo” (Ez 10,1). Mojsije se, skupa s još dvojicom, moli cijeli dan na brdu i tako postižu pobjedu Izraelaca na bojnom polju (Izl 17,11-14). Svi stanovnici Jeruzalema jednodušno mole posvuda da zapriječe svetogrđe hrama i molitva im bi uslišana (2 Mak 3,15-28). Stoga je javna molitva, vođena ispravnim pobudama, Bogu ugodna, poželjna i djelotvorna. Zato Pavao uči: „Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre” (1 Tim 2,8).

Zaključak

Umjesto zaključka neka posluži izjava jednoga od organizatora javne molitve u Sydneyu.

Na pitanje što je to toliko moćno u javnoj krunici on odgovara:

„Pa upravo to – da muškarci mole i drže krunicu u rukama. Očevi obitelji, poslovni ljudi, građevinski radnici, studenti, mladi, stari – svi oni svjedoče svojim stavom i molitvom – Bog i molitva su prvi a sve ostalo slijedi iz toga. Snažno je to svjedočanstvo današnjem vremenu koje nam kao svoje bogove gura to da moramo naporno raditi duge sate da bismo tako prehranili sebe i svoju obitelj, da bismo imali što veću kuću, bolji auto, više na računu itd., nema kraja popisu toga što nam treba i nema kraja poslu koji valja raditi. A to je laž. Velika laž. Mi trebamo raditi, svatko normalan to zna, ali ne toliko puno. Koliko puta se nađemo u situaciji da nemamo vremena za sebe, za molitvu, za svoje bližnje jer moramo raditi i rješavati hrpu obveza kojima smo zatrpani. Teški dugi naporni rad jednaka je vrsta sličnoga otrova koji razara čovjeka na jednak način kao i droga, alkohol, pornografija, nemoral i grijeh, nema razlike.

Molitva je ono što nam daje mudrost da znamo što nam je činiti u životu i kako to raditi. I zato je molitva najvažnija. A onda uz nju post, te milostinja, točnije desetina naših prihoda treba ići potrebitima i siromašnima. To je put. I to je jedino ispravno. Zar mislite da meni nije subota i da ne bih kao većina drugih mogao raditi ili biti kod kuće, odmarati se ili provesti vrijeme sa svojom obitelji, a ja uzimam slobodnu subotu da bih klečao po kiši ispred katedrale. Ljudski gledano – glupo i gubljenje vremena, no iz Božje perspektive – a sada hvala Bogu i moje – to je nešto što ni jedan čovjek i nikakav novac ne može platiti… Dođite dakle, kleknite, krunicu u ruke – i vidite!”.[6]

Prof. dr. sc. Don Josip Mužić

Iz časopisa Svjetlo Riječi, siječanj 2022.)

(Istaknuti tekst: magnifikat.hr)

Bilješke

[1] Tihana Semijalac, Stijepo Gleđ Markos: „Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!”, HKM, 23.2.2022., (13. prosinca 2022.).

[2] „Stotine muškaraca molilo krunicu ispred zagrebačke katedrale”, HKM, 18. lipnja 2022., (13. prosinca 2022.).

[3] „Hrvatska krunica muškaraca u Sydneyu – najgledanija objava katoličkih medija u Australiji, Narod.hr, 9. lipnja 2022., (13. prosinca 2022.).

[4] Tihana Semijalac, Stijepo Gleđ Markos: „Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!”, HKM, 23.2.2022., (13. prosinca 2022.).

[5] „TKO SU ONI? Ponovno, moćni prizori u Zagrebu: Stotine muškaraca u molitvi za obraćenje, protiv bluda i pobačaja!”, dnevno.hr, 5. studenoga 2022., (13. prosinca 2022.).

[6] Petar Mamić, „Hrvatski molitelji krunice iz Sydneya – jači od oluje i kiše”, Domovina, (13. prosinca 2022.).

U Hrvatskoj je molitva održana u pet gradova, Splitu, Metkoviću, Slavonskom Brodu, Vinkovcima i Zagrebu, gdje se na Trgu bana Jelačića okupilo oko tri stotine muškaraca.

Molilo se tako
za domovinu,
obraćenje hrvatskog naroda,
da muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru,
za prestanak predbračnih odnosa,
čednost u odijevanju i ponašanju
te obnovu katoličkih brakova,
za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu,
za beskompromisne crkvene pastire
i nova duhovna zvanja
te za duše u čistilištu.

Karol Wojtyła, (budući papa Ivan Pavao II.), nakon što je završio osmogodišnju školu u Wadowicama, imao je neke svoje planove za život u kojima nije bilo svećeništvo. No, ubrzo je izbio rat i svi planovi mladog Karola su se okrenuli naglavačke.

Nakon kratkog vremena, “na horizontu Karolovog života, pojavio se čovjek vjere –  Jan Tyranowski”, krojač koji je nakon završene srednje škole dobio posao u računovodstvu.

Karol se želio molitvom i kontemplacijom približiti Bogu pa se tako pojavio se u crkvi sv. Stanisława Kostke u Dębniki, među mladima okupljenim oko svećenika Mazerskog, koji je u proljeće 1940., nakon povlačenja mladih, započeo svoja tjedna predavanja za mlade gdje se  rodila ideja o stvaranju Žive krunice za mušku mladež.

Svećenici su taj pothvat predali Janu Tyranowskom. I tako je “gospodin Jan” – kako su ga zvali – započeo to djelo, okupljajući jednom tjedno petnaestak članova Žive krunice, kojemu je pripadao i Karol.

U toj okupatorskoj stvarnosti, u neljudskom vremenu, u poplavi mržnje momci u molitvenoj grupi krunice su osjećali kako bi svijet trebao izgledati, svijet u kojem bi čovjek trebao živjeti.

U razgovorima s njima sugerirao je nužnost apostolata, brige za druge ljude i odgovornost za druge duše, posebno mlade.

Najrevnije je imenovao voditelje novih grupa Živih krunica. Tako je Karol postao birač novih petnaest osoba, poduzimajući onaj isti “posao” koji je radio gospodin Jan.

Upravo je laik, gospodin Jan, imao odlučujući utjecaj na Karolov izbor zvanja.

(izvor: Vlč. Mieczysław Maliński)

(…) U Nigeriji se biskup Oliver Doeme molio pred Presvetim sakramentom i ukazao mu se Isus sa mačem u ruci. Kad mu je pružio mač i biskup ga dotaknuo istog se trena mač pretvorio u krunicu.  Tamo gdje se molila krunica u Nigeriji opaka islamistička teroristička organizacija “Boko Haram” je nestala. Biskup je rekao jednom svećeniku što se dogodilo i počeli su križarski rat s krunicom. Zbog tog oružja tamo je nestalo terorističke organizacije.

Krunica ne izgleda strašno. Može se pokidati. Isus, sveci, anđeli – vide nevjerojatnu moć krunice koju mi ne možemo vidjeti. Demoni je se boje. Ne može se ubiti zmaj bez mača, a to je to.

Čuli ste na propovijedima da cijela ljudska povijest govori o bitci Žene protiv Zmaja, Lucifera. Porazit će ga njen Sin. I njena druga djeca, … mi. Bog je to tako uredio. On je znao da će ta Žena zgaziti Sotonu, da će ona nama dati sveta ostajstva da pobjedi Zmaja. To posebno oružje odlučio je skovati na kraju vremena. Skovano marijansko oružje za njenu djecu da mogu odrubiti glavu toj nemani. Treba vam taj mač. Bog radi polako. U radionici zvanoj Katolička Crkva štošta je tome predholdilo.

Mnogi su pisali o krunici, ali bez dobrog istraživanja; ponavljaju ono što su govorili modernisti zadnjih stotinu godina: kao da smo je mi izmislili, da je više ljudskog nego božanskog prijekla. Papa Leon XIII jer rekao da je krunica  više božanskog nego ljudskog porijekla.

U jednom određenom trenutku Gospi daje krunicu svojim slugama.

Sve počinje anđeoskim pozdravom: “Zdravo milosti puna!” Onda su tu i riječi Elizabete: “Blagoslovljena ti među ženama… ”  Tu je i Očenaš – Molitva našeg Gospodina…  i polako se razvija molitva. Zdravo Marija nije nastala odmah, nego polako, u 6-7 st. Trebalo je vremena da iziđe iz radionice Božanskog kovača.

I sveti Jeronim se u svoje vrijeme  služio brojanicama. Molilo se na kamenčićima, zrncima… jedan određen broj molitvica. Naposljetku je nastala ova brojanica.

Bila je poznata kao “Marijanski psaltir” Prije toga redovnici koji nisu znali latinski molili bi psaltir – od 150 =Očenaša (u Bibliji ima 150 Psalama =Psaltir). Marijanski redovnici došli su na ideju da mole Marijanski psaltir – od 150 Zdravomarija. Ali još nisu iz molitve bila vezana otajstva. To je bila molitva za redovnike.

U 13 st. se svašta događalo. Bila jedna žena Ivana koja je bila trudna i nosila je sina. Ona je imala viziju kako rađa psa. Taj psić je obilazio kuglu zemaljsku s bakljom. Bila je to blažena Ivana, a rodila je svetog Dominika. Domini cane – znači Božji pas. On je postao svećenik. U to vrijeme širila se hereza albigenza koji su sve tjelesno smatrali loše, a duhovno dobro. I rođenje Kristovo i djevičanstvo Marijino su napadali. Dominik je bio propovjednik koji je mislio da će ih svojim propovijedanjima obratiti, ali nije uspio. Molio je i tražio pomoć, a onda mu se ukazala Gospa. Gospa mu je rekla da propovijeda njen psaltir. To još nije bila krunica kakvu mi poznamo.

Uskoro je nastao dominikanski red a Gospa mu je rekla da će krunica postati oružje protiv hereza. On je mnoge vratio vjeri. Zatim je utemeljio red propovjednika, a to su dominikanci. (Božji psi – vezano sa vizijom njegove majke). Na slikama se Dominik često prikazuje s psom. On je nevjerojatno brzo počeo spašavati duše. Umro je 1221., a ovo se i dalje zvao psaltir, ne još ružarij. 

Znate kome to nije bilo drago? Sotoni. Znao je da je Kraljica dobila oružje i odlučio je krenuti u napad. Što se potom dogodilo? Ne kažem ja, sveci su rekli (kao sv. Ljudevit Montfort) da je Sotona započeo kugu po Evropi. Umrlo je trećina Europe! 25 milijuna mrtvih! Montfort kaže kako je Sotona uzrokovao crnu kugu kako bi iskorijenio krunicu. Znao je da kad kuga uđe u samostane i knjižnice da će se morati uništiti sve knjige. I tako je bilo. Sveti Dominik je bio veliki propovjednik, a od njega nemamo ništa zapisano, ni riječi. Kao da nije ništa govorio.

On je prije smrti poslao neku svoju braću i u Englesku. I tamo je bilo zaraze, ali tako strašno. Tamo su se čuvale krunice i bilo ih je na ulazima u crkvu, tako da ih se moglo upotrebljavati za molitvu. Bile su na sigurnom od crne kuge.

U 15. stoljeću Bog podiže reformatore koji žele oživjeti originalnu karizmu franjevaca, dominikanaca i nebo je davalo upute redovima kakve ružarije će moliti. …

Izvor: kyrios books

Nakon što zazoveš Duha Svetoga, da bi dobro molio krunicu, na trenutak se saberi pred Bogom, i na način koji ćeš kasnije vidjeti, prikaži pojedine desetice. Prije nego što započneš deseticu, zaustavi se na trenutak, duže ili kraće, ovisno o vremenu kojim raspolažeš, kako bi sagledao otajstvo koje slaviš, te po tom otajstvu i po zagovoru Presvete Djevice, uvijek traži jednu od kreposti koja je na poseban način sadržana u tom otajstvu i koja ti je najpotrebnija.

Najviše pazi na dvije pogreške koje čine gotovo svi oni koji mole krunicu.

Prva, da ne formuliraju nikakvu nakanu prije nego počnu moliti; ako ih pitaš zašto mole, ne znaju odgovoriti.

Zbog toga uvijek imaj na pameti da moliš za neku milost; da nasljeduješ neku krepost ili da se oslobodiš nekoga grijeha.

Druga greška, u koju se redovno pada moleći krunicu, je ta da već od početka molitve mislimo samo na to da je što prije završimo. Do toga dolazi jer se krunica smatra jednom tegobnom pobožnom vježbom koja nas jako opterećuje dok je ne izmolimo, pogotovo ako smo se na to obvezali u savjesti, ili ako smo je, protivno našoj volji, dobili za pokoru.

monfortanci.com

(…) 11. Ipak, sveta Krunica, u svom današnjem obliku i načinu moljenja, bila je nadahnuta svetoj Crkvi. Gospa ju je savjetovala svetom Dominiku za obraćenje albigenskih krivovjernika i grešnika, 1214. godine, na način koji ću izložiti, onako kako nam to predaje blaženi Alan de la Roche u svojoj poznatoj knjizi De dignitate psalterii.
Sveti Dominik, uvidjevši da su ljudski grijesi prepreka obraćenju Albigenza, povukao se u šumu kod Tuluza i tamo je ostao tri dana i tri noći u neprekidnoj molitvi i pokori.

I toliki su bili njegovi uzdasi i plač, njegova pokora i bičevanje kako bi ublažio Božju srdžbu, da je pao u nesvijest.

Tada mu se ukazala Presveta Djevica, praćena trima nebeskim dostojanstvenicima, i rekla mu:

– “Znaš li ti, dragi moj Dominiče, kojim se oružjem poslužilo Presveto Trojstvo da bi obnovilo svijet?”

–“Gospo moja – on joj je odgovorio – Vi ste bili najvažnije sredstvo našeg spasenja.”

Ona je dodala:

– “Znaj da je anđeoski Pozdrav, koji je temelj Novog Saveza, bio najdjelotvornije oruđe u obnovi svijeta; zato ako ti želiš osvojiti za Boga ona otvrdnuta srca, propovijedaj moj Psaltir.”
Svetac se utješi i, goreći od želje za spasenjem naroda, ode u katedralu. Odmah su počela neprekidno zvoniti zvona koja su anđeli pokretali da bi okupili stanovnike.

Na početku njegovog propovijedanja buknulo je veliko nevrijeme; tlo je uzdrhtalo, sunce je pomračilo, zbog neprestanih gromova i munja problijedio je čitav auditorij. Njihov se strah još povećao kada su vidjeli Mariju sa slike koja je bila izložena na dobro vidljivom mjestu kako tri puta uzdiže ruke k nebu tražeći Božju osvetu nad njima, ako se ne obrate i ne uteku pod zaštitu Presvete Majke Božje.

Ovo čudo s neba je ulilo veliko strahopoštovanje prema novoj pobožnosti svete Krunice i raširilo glas o njoj.

Nevrijeme je konačno prestalo zahvaljujući molitvama svetog Dominika, koji je nastavio govoriti objašnjavajući uzvišenost svete Krunice s tolikim žarom i djelotvornošću da je potakao skoro sve stanovnike Tuluza da prihvate tu molitvu i odustanu od svojih zabluda.

Za kratko vrijeme u gradu se primijetila velika promjena u ponašanju i životu ljudi.

Iz knjige: “Čudesna tajna svete krunice za obratiti se i spasiti se”, Louis Marie Grignion de Montfort

montfortanci.com

Gospa je pozvala na MOLITVU KRUNICE.

Oni koji se u Nju budu pouzdavali – bit će spašeni. 

…

Nadnaravan događaj zbio se u Akiti, u Japanu, 12, 06. 1973. kad je časna sestra Agnes vidjela čudesne zrake koje su odjednom izlazile iz tabernakula. Ista stvar dogodila se sljedeća dva dana.

28.06. 1973. rana u obliku križa se pojavila na unutarnjoj strani šake sestre Agnes. Rana je krvarila i prouzrokovala joj veliku bol.

6.7. sestra Agnes je čula glas koji je dolazio iz kipa Blažene Djevice Marije u kapeli gdje je molila. Kip je isklesan od jednog komada drveta i visok je oko jednog metra.

Istoga dana, nekoliko sestra je prijetilo da iz desne ruke kipa kapa krv. To se ponovilo četiri puta.

Rana na ruci kipa ostala je do 29.9. kad je nestala. 29.9. na dan kada je rana na kipu nestala, sestre su primijetile da se kip počeo “znojiti” osobito na čelu i na vratu.

3.8. sestra Agnes je dobila drugu poruku. 13.10 dobila je treću, posljednju poruku.

Dvije godine kasnije, 4.1.1975. kip Blažene Djevice Marije počeo je plakati. Nastavio je plakati u intervalima sljedećih 6 godina i osam mjeseci. Kip je plakao 101 put.

PORUKE SESTRI AGNES:

6.7.1973.

Kćeri moja, postulantice moja, dobro je što si me poslušala i napustila sve da bi me slijedila. Boli li te nemoć tvojih ušiju? Tvoja gluhoća bit će izliječena, budi uvjerena. Budi strpljiva. To je posljednja kušnja. Uzrokuje li ti bol rana na ruci? Moli kao naknadu za grijehe ljudi. Svaka osoba u ovoj zajednici je moja kći koja je nezamjenjiva.

Molite li dobro molitvu Službenica Euharistije? Molimo onda zajedno.

“Presveto Srce Isusovo, stvarno prisutno u svetoj Euharistiji, posvećujem ti svoje tijelo i dušu da bude potpuno jedno sa Tvojim Srcem, koje je žrtvuje u svakom trenutku na svim oltarima po svijetu i daje slavu Ocu moleći za dolazak njegova Kraljevstva.”

“Molim te primi moje ponizno predanje. Upotrijebi kako želiš za slavu Oca i spasenje duša.”

“Najsvetija majko Božja, ne dopusti da se ikada odijelim od Tvoga Božanskog Sina. Molim te brani me i štiti kao svoje posebno dijete.” Amen.

3.8. 1973.

Moja kćeri, novakinjo moja, voliš li Gospodina? Ako ga voliš slušam što ti imam reći. Vrlo je važno. To ćeš prenijeti svom nadređenom. Brojni ljudi na ovom svijetu vrijeđaju Gospodina. Želim duše koje će ga tiješiti, kako bi ublažile srdžbu nebeskog Oca. Zajedno sa svojim Sinom, želim duše koje će svojim trpljenjem i siromaštvom nadoknađivati za grešnike I nezahvalnike.

“Da bi svijet mogao upoznati njegovu srdžbu, Nebeski Otac pripravlja veliku kaznu za čovječanstvo.

Zajedno sa svojim sinom već sam toliko puta intervenirala kako bih ublažila Očevu srdžbu. Spriječila sam stradanja prikazujući mu trpljenja Sina na Križu, njegovu Predragocijenu Krv, i drage duše koje ga tješe i koje tvore vojsku duša-žrtava. Molitva, pokora i odvažne žrtve mogu ublažiti Očevu srdžbu.

Želim to također od tvoje zajednice, da voli siromaštvo, da se posvećuje i da moli kao naknadu za nezahvalnost i hule mnogih.”

Molite molitvu Službenica Euharistije tako da posvijestite njeno značenje; stavite to u praksu, prikazujte kao naknadu (što god Bog pošalje) za grijehe. Neka svaka od vas nastoji, u skladu sa svojim mogućnostima I položajem, prikazati sebe potpuno Gospodinu.”

“Čak i u svjetovnim institutima je molitva neophodna. Duše koje žele moliti već su na putu okupljanja. Bez puno navezanosti na njihov oblik, budite vjerne i ustrajne u svojim molitvama, kako biste utješile Gospodara”

(Nakon tišine):

Je li istina ono što razmišljaš u svom srcu? Jesi li zbilja odlučila biti kamen odbačeni? Novakinjo moja, ti koja želiš bez rezerve pripadati Gospodinu, biti dostojna zaručnica svoga Zaručnika, učini svoje zavjete znajući da moraš biti pričvršćena na križ sa tri čavla. Ta tri čavla su siromaštvo, čistoća i poslušnost. Od ova tri, poslušnost je temelj. U potpunom predanju dopusti da budeš vođena od poglavara. On će znati kako će te razumijeti i voditi.

13.10.1973.

Draga moja kćeri, dobro poslušaj što ti imam reći. O tome ćeš obavijestiti svoga poglavara.

(Nakon kratke šutnje):

Kao što sam ti rekla, ako se ljudi ne pokaju i poprave Otac će poslati strašnu kaznu na čitavo čovječanstvo. Bit će to kazna gora od potopa, kakva još nikada nije viđena. Vatra će pasti s neba i izbrisati veliki do ljudskoga roda, dobre i zle, ne štedeći ni svećenike ni vjernike. Preživjeli će biti tako očajni da će zavidjeti mrtvima. Jedino oružje koje će vam preostati bit će krunica i znak ostavljen od mog Sina. Svaki dan molite krunicu. S krunicom molite za papu, za biskupe i svećenike.”

Djelo sotone će toliko prodrijeti u Crkvu, na način da će se kardinali suprostavljati kardinalima, a biskupi biskupima. Svećenici koji me štuju nailazit će na prijekor i protivljenje svoje subraće… crkve i oltari bit će opustošeni; Crkva će biti puna osoba koje prihvaćaju kompromise, dok će zloduh brojne svećenike prisiliti na napuštanje službe Gospodnje. Sotona će se osobito okomiti na duše posvećene Bogu. Pomisao na gubitak tolikih duša ispunja moju dušu žalošću. Ako grijesi postanu brojniji i teži za njih više neće biti oprosta.  Govori hrabro sa svojim poglavarom. On će znati kako ohrabriti svaku od vas da moli i izvrši djelo naknade.”

“Biskup Ito je onaj koji vodi vašu zajednicu.”

Nasmijala se i rekla:

“Imaš li nešto pitati? Danas je zadnji dan da razgovaram s tobom živim glasom. Od sada nadalje slušat ćeš onoga kojeg ti je poslan za poglavara.”

“Puno moli krunicu. Samo ja sam kadra spasiti vas od nevolja koje se približavaju.

Oni koji se pouzdavaju u mene bit će spašeni.”

IZVOR: EWTN

…

Sveto Pismo ga spominje samo jedan put. U Isusovu djetinjstvu u samom početku Isusova života kad je po zakonskim propisima on trebao biti odnesen u hram radi čišćenja Majke i radi njegova prikazanja Gospodinu.

To je ono četvrto radosno otajstvo krunice, kad molimo, prikazanje u hramu, tu se susrećemo sa likom ovoga sveca.

Možemo reći da je on kao i Ivan Krstitelj svetac na prijelazu iz Starog u Novi zavjet i označava jednu prekretnicu kao i proročica Ana. To opisuje evanđelist Luka u svom evanđelju i on piše: „Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu kao što piše u Zakon u Gospodnjem – svako prvo muško novorođenče nek se posveti Gospodinu i nek se prinese za žrtvu dvije grlice ili dva golubića“

Ovdje se radi o dva zakonska propisa koji je sveti Luka sabio u dvije rečenice. Prvo je zakon predviđao da se majka 40 dana nakon rođenja da dođe u hram i da izvrši obred očišćenja, a to bi bilo 40 dana nakon poroda. Do tada se smatralo da je nečista i nije se mogla približavati svetim mjestima. Bogati ljudi su davali otkup sa bogatim prinosom, a siromašni kao u ovom slučaju – dva grlice, ili dva golubića.

Drugi propis je onaj kojeg predviđa knjiga Izlaska, a to je otkup prvorođenaca ili posvećivanje provorođenaca. Znači kad je Bog pogubio provorođence u Egiptu od faraona i njegova naroda poštedio je židovske prvorođence i od tada u znak otkupa prvorođenaca imamo obred gdje se prinose također dvije životinje za žrtvu, da se na taj način pokaže da su to oni koji pripadaju Gospodinu i da se zahvali na djelu izbavljenja iz Egipatskog sužanjstva.

Na taj način se iz naraštaja u naraštaj prenosilo sjećanje na čudesna djela Božja. Marija i Josip znaju da prikazati Isusa znači prikazati ga velikom Bogu da s njim raspolaže po svojoj volji i pokazuju podložnost volji Božjoj.

Gledano striktno zakonski nije trebalo da ispune ova dva zakona – NISU TO MORALI – jer Marija je bila djevica, prije poroda, za vrijeme poroda i nakon poroda. Znači sve se tu odvilo na jedan čudesan način. A što se tiče otkupa Isusova to  također nije bilo potrebno jer je on Sin Božji, a ne samo sin Marijin. 

Znači, njihovo podlaganje zakonu je služilo da pokaže i pošalje nama neke druge poruke, kako zakon treba ispuniti i kako se u zakonu može tražiti ono više – da se vidi je li to volja Božja i da se oni ovdje u potpunosti podlažu volji Očevoj.

Ovo je prvi put da je Isus u hramu. Kao dijete. Prvi obred kojem je bio podložan to je bio obred OBREZANJA, a koji se događao nakon poroda. To se obavljalo kod kuće. Ovaj obred se obavljao u hramu i to je dakle prvi put da je Isus u hramu.

I kako vidimo njegov prvi ulazak u hram također je u znaku siromaštva kao i njegovo rođenje u Betlehemu. Možemo reći da u ovom obredu, gdje ludi misle da se Marija i Josip podlažu obredu očišćenja u biti preko ovog obreda Gospodin čisti nas. Kao kod krštenja kad se podložio Ivanu Krstitelju da ga krsti to je bio obred koji je navještao pravo krštenje, Isusovo, i pozivao je ljude na obraćenje. Dakle, On je tada vodama dao jedno drugo svojstvo i navjestio sakramenat krštenja po kojem nas čisti.

Dakle tu zakon nalazi svoje puno ostvarenje. On ulazi u hram KAO JEDAN OBIČNI PRIPADNIK naroda i to onog najnižeg sloja u narodu.

„Živio tada starac Šimun…“

Ne kaže se više o njemu. Znamo da ga Biblija pokazuje kao starca i to se vjerojatno zaključuje iz njegova himna koji slijedi odmah nakon toga: „Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru“

Anđeo mu je navijestio da će prije smrti vidjeti Mesiju i da tada dolazi kraj njegova života. I zbog toga se zaključuje da je on već bio u odmakloj dobi.

Zato ga se i prikazuje kao starca ili pozna ga se pod nazivom starac Šimun ili Šimun bogonosac. U pravoslavnoj Crkvi neki ga čak zovi i bogoprimac. Ime mu je Šimun.

Blažena Katarina Emmerick ga opisuje na sljedeći način:

(To je inače blaženica koja je imala viđenja Isusova života i veći je dio svog života bila prikovana za krevet. Proživljavala je u svom tijelu muku Isusovu. Dakle, ona je jedna od velikih mističarki modernih vremena koja je proglašena blaženom. Iz njenog svetog života i iz priznanja Crkve možemo njenim objavama dati vjerodostojnost)

Kaže ona:

Imala sam viziju o starcu Šimunu. Bio je u vrlo staroj dobi. Mršav, s kratkom bradom. Imao je ženu i tri odrasla sina. Najmlađi je imao oko 20 godina. Šimun je stanovao u hramu.

Mnogi su nagađali gdje je Šimun mogao stanovat. Većina se slaže da je stanovao u Jeruzalemu, neki kažu blizu hrama, neki kažu dalje od hrama, ali ona ga smješta baš u hram. I još kaže da je imao obitelj. Ženu i troje djece.

Sveti Luka za njega kaže: „Taj čovjek pravedan i bogobojazan iščekivaše utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu je da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega.“

Ovdje se za Šimuna kaže ono što je bitno – da je pravedan i bogobojazan. U starom zavjetu svece se ne zove svecima nego ih se naziva „pravednicima“. Pa i za svetog Josipa se kaže da je „pravednik“. Dakle, to je sinonim za svetost. Za onog tko živi sveto. Onaj drugi atribut, da je bogobojazan također je oznaka čovjeka koji živi u strahu Božjemu i to u onom pozitivnom strahu koji ga čuva od grijeha i koji ga navodi i potiče da čini dobra djela, da raste u krepostima.

Ono što označava njegov život i što ga opisuje osim toga da je pravedan i bogobojazan jest da je njegov život obilježen prvenstveno ovim „Iščekivanjem Mesije“.

Ovdje se „Mesija“ naziva „Utjeha Izraelova“. Možemo zamisliti kako to izgleda kod prvih kršćana koji su živjeli u iščekivanju Drugog Kristova Dolaska pa su imali onaj pozitivni zaziv: Marana’tha! Dođi Gospodine Isuse! Žarko su željeli da Gospodin dođe. Nadali su se da će to biti za vrijeme njihova života. Kako vrijeme više odmiče ispada da je nama to sve dalje. Iako, po logici stvari Drugi Kristov dolazak je SVE BLIŽE. Znači, objavljeno nam je da će Krist ponovo doći i to u slavi i da ga očekujemo i da svaki naraštaj podržava tu želju i tu nadu i iščekivanje Gospodina. To onda daje životu jednu drugu dimenziju. Život ima drugačije određenje.

Kad mi kažemo da su današnje generacije zadojene materijalizmom onda je to jedna dimenzija života koja određuje život većine ljudi. Razmišljaju o tom materijalnom i to je njihova glavna preokupacija u životu. Kad bi umjesto te preokupacije ili više od toga bila prisutna ova preokupacija, ova ŽELJA ZA OVIM DRUGIM ISUSOVIM DOLASKOM onda sigurno da bi i na temelju te želje moga doći i prije. Da bi to onda činilo da ljudi žive više kao vjernici, da im to bude uska poveznica sa Gospodinom.

Duh Sveti bijaše na njemu.

Znamo da Duh Sveti još nije bio sišao ali Duh Sveti je djelatan u Starom zavjetu, djelatan je i prije silaska nad Mariju i apostole. On djeluje po prorocima i na druge načine. U ovom slučaju vidimo da je našao Šimuna, čovjeka koji se stavio Bogu na raspolaganje, koji živi za Boga i koji je prijemčiv za poticaje i za prosvjetljenja koja mogu doći odozgo od Duha Svetoga.

Jedan od tih poticaja je i taj da mu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjeg. Znači da će za vrijeme svog života, prije smrti vidjeti Mesiju.

Očekivanje Mesije prožimlje cijeli stari zavjet i možemo reći da je to glavni cilj svakoga pobožnog židova da žele da Mesija dođe i ako je moguće da dožive da oni žive u tom trenutku Njegova dolaska.

Židovi nisu u Isusu prepoznali Mesiju, zato jer su svoja očekivanja Mesije utemeljena na Svetom Pismu izokrenuli i to na način da su mu pridali isključivo ZEMALJSKO, POLITIČKA OBILJEŽJA. Znači, da su Mesiju očekivali kao jednog velikog političara, vođu, vojskovođu koji će njima dati proširiti njihovo kraljevstvo, dati VLAST NAD DRUGIM NARODIMA. Dakle, Mesiju koji će doći U MOĆI I U SLAVI. I kad je Gospodin došao kako je došao, kao jedan od nas, U NEZNATNOSTI I SIROMAŠTVU, i koji se još dao razapeti na križu – to se kosilo sa njihovim ljudskim očekivanjima i oni su ga zato odbacili. Oni i danas očekuju Mesiju u skladu sa tim prvotnim očekivanjima – koji su doveli do odbacivanja Isusa i zato – oci tumače – da će oni biti prvi koji će PRIHVATITI ANTIKRISTA KAO MESIJU, tj. Antikrist će doći kao onaj koji će zavladati svijetom i židovima će se prikazat kao Mesija. Znači, on je uzurpator Isusovih atributa i oni će povjerovat i krenut će za njim. Bit će prvi koji će ga prihvatiti i priznati za Mesiju, ali bit će i prvi koji će se razočarati u njega, odbaciti ga.

Tako da vidimo da je to ono što danas obilježava njihovu povijest i možemo reći povijest sviju nas. Ovdje vidimo da su obilježja života svetog Šimuna – VJERA – koja određuje dinamiku njegova življenja. Možemo misliti o tome što je njegovo vrijeme više odmicalo, ako je on bio svjestan da ne može živjeti u nedogled, znači da postoji neki prosjek godina, da Bog može proširiti taj prosjek, pa da može živjeti i nešto preko 100 godina, ali na kraju mora umrijet. I što su godine više odmicale tako je on bio svjestan da je njegov susret s Gospodinom, sa Mesijom sve bliži.

I to je ono što mu je davalo RADOST I UTJEHU. Zato se tu miješaju dvije stvari. Znači, s jedne strane svijest o tome da će čovjek umrijeti, da će se oprostiti od ovoga života. I to je ono što ljudski gledano može izazvat jednu žalost i neizvjesnost i strah od prelaska u vječni život. S druge strane to će biti u znaku SUSRETA S MESIJOM i to je ono što donosi utjehu, radost, ispunjenje očekivanja cijele ljudske povijesti. To je ono što donosi puno više dobroga i pobjeđuje ono neizvjesno što smrt može donositi.

„Ponukan od Duha dođe u hram“

Dok su Marija i Josip bili na putu prema Betlehemu možemo mislit o tome kako je taj put izgledao, da su se možda koristili magarcem s kojim ih prikazuju na putu u Betlehem, ponijeli su stvari nužne za put, uputili su se rano da dođu među prvima. Za to vrijeme Šimun dobiva poticaj od Boga i dolazi u hram. On je blizu hrama i on može doći i prije Josipa i Marije.

Blažena Katarina Emmerick opisuje:

Vidjela sam ga kako ide kroz neki uski tamni prolaz u hramskom zidu, a prolaz je bio ugrađen i vodio je do male ćelije koja je bila u debelu zidu kao niša. Prije toga kaže – u skladu sa predajom – da ga je anđeo probudio i da mu je rekao da ode, da Mesija dolazi u hram. Imao je samo jedan otvor s kojeg je mogao gledati dolje u hram. Tu sam vidjela starca kako kleči i moli u extazi. Pred njim se pojavio i anđeo rekavši mu da pripazi na prvo dijete koje će sutra ujutro rano doći i ući u hram jer će biti donijeto na prikazanje jer je on Mesija kojeg je on tako željno iščekivao. Anđeo je dodao da će nakon što vidi dijete odmah umrijeti. O koji je meni to lijepi prizor bio! Mala je ćelija bila obasjana svijetlom a starac je sjao od sreće. Ode doma pun radosti. Objavi svojoj ženi pojavak anđela i dobru vijest koju je donio pa se vrati na molitvu.

Kako vidimo, on kao dobar vjernik nije zanemario svoj odnos sa suprugom. Ovu radosnu vijest o dolasku Mesije koja je značila njegovu skoru smrt on jedno i drugo saopćava svojoj supruzi, ali prije svega donosi ono radosno. Nije umro odmah nakon toga nego kažu dan poslije, ali vidimo da sad zna da ga od susreta s Mesijom dijeli svega nekoliko sati.

Kad razmišljamo o tom Marijinu prikazuju u hramu onda možemo također pretpostaviti da su u hram dolazile i druge žene sa svojim sinovima prvorođencima koje su donijele otkupiti ih, i da ih je možda bilo 20-30 taj dan i da su se Josip i Marija sa nekim od njih susreli. I ti prvorođenci su najvjerojatnije bili smaknuti kad je Herod naredio da se smaknu sva muška djeca ispod dvije godine. Jedan dio njih je sigurno bio iz okolice Betlehema i lako moguće da su stradali tada.

„I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave sve što o njemu propisuje zakon primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče“

Evo ovdje se nakratko opisuje susret starca Šimuna sa Josipom i Marijom. On se ne spominje nego dijete Isus kojega on očekuje. I prvo što čini – PRIMA ISUSA u naručje, a onda blagoslivlje Boga. Taj čin da se uzme dijete u naručje je nešto gdje se dijete može doživjeti, preko dodira, mirisa, pogleda. Starac Šimun se na to dugo pripremao i to je doista bilo nešto što ga je ispunilo zahvalnošću i ushitom prema Bogu. U to isto vrijeme mnogi koji su živjeli u hramu i koji su bili dobri vjernici nisu na tu scenu obratili nikakvu pozornost jer im nije bilo dano odozgo da prepoznaju Mesiju.

Nije im bilo dano možda zato jer nisu imali pravo raspoloženje ili možda jer Gospodin nije htio da se to razglasi i da to bude jedan spektakl nego je htio da taj susret bude u skrovitosti. Većina tih klanjatelja, vjenika nisu očekivali neko sveto dijete. Oni su očekivali kad se Mesija rodi da će to bi u znaku slave, moći i kao što se proslavlja rođenje sina jednog kralja i očekivali su da će  nešto slično pratiti i Mesiju.

Evo ovdje je Isusu dao naziv Spasitelj, svijetlost na prosvijetljenje naroda. Znači to je onaj koji donosi punu objavu. „slavu puka svoga Izraelskoga“

Znači Isus je i svijetlo i slava i Spasitelj. I ovdje vidimo da je Šimun na određeni način prorok jer govori o Isusu ono što će bitno obilježiti njegov život.

“Otac njegov i majka njegova divili su se što se o to o njemu govori.”

Reakcija Marije i Josipa pred ovom molitvom Šimuna je kako vidimo reakcija divljenja jer znaju da to govori Božji čovjek i da to govori preko njega.

I koliko god oni znaju da je Isus Sin Božji ipak ne znaju sve. I oni su tijekom Isusova života sve dublje ulazili u otjastvo Božje i sve su više upoznavali Isusa.

Šimun ih blagoslovi

Starac Šimun je blagoslovio Mariju i Josipa ne zato jer je bio svećenik nego zato što je zbog svoje starosti i svetosti bio poštivan od sviju.

Njegov je blagoslov u ljudskim očima značio odlikovanje. Ljudi uvijek žele da ih blagoslovi sveta osoba. To je bila nagrada. Tu je nešto što vidimo da je prošireno u praksi među kršćanima da roditelji blagoslivljaju svoju djecu, da svećenik blagoslivlja narod i da se ljudi mogu međusobno blagoslivaljati.

Znači, to je ono na što smo svi pozvani. I ako to zaboravimo onda se na žalost događa umjesto blagoslivljanja proklinjanje. To je ono što dolazi od Zloga.

I reče Mariji, majci njegovoj: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca.“

Ovdje su sadržana dva proroštva: Jedno proroštvo o Isusu, a drugo o Mariji.

Prvo proroštvo govori da će se oko Isusa lomiti srca. On će biti razdijelnica u ljudskoj povijesti. Ljudi će se prema njemu morat određivat. Onima koji se odrede za Krista bit će na spasenje, a onima koji se odrede protiv njega bit će na propast. I to se događa i danas.

Kad gledamo samo nas katolike –danas na Zapadu imamo sve više katolika koji gube vjeru da je Isus Bog. Ako se izgubi vjera da je Isus Bog onda čovjek više nije kršćanin. Onda po imenu ima pripadnost Crkvi ali on stvarno Crkvi ne pripada. I pošto je odbacio Krista on se ne može ni spasit (osim ako se pokaje) i završava u vječnoj propasti. Vidimo da se to dijeljenje srdaca događa i danas među nama.

Drugo je proroštvo vezano za Mariju. Ovaj mač koji će joj probosti dušu to je ono što je inspiriralo umjetnike da prikazuju Gospu žalosnu sa srcem probodenim sa sedam  mačeva. Marija je sudjelovala u Isusovoj muci, sudjelovala je na jedan nekrvan način ali je njeno sudjelovanje bilo potpuno. Ona je stvarno duboko to proživljavala i preko toga je stekla velike zasluge pred Bogom koje Bog koristi u ekonomiji spasenja, za naše spasenje. Zato  ima puno onih koji se zalažu da Crkva Mariju proglasi suotkupiteljicom baš zato jer je od početka Isusova života do konca sudjelovala u svim njegovim nedaćama i protivštinama i muci kojima nas je on otkupio. Zato je ona jedna sudionica našega spasenja. Jasno da ona uvijek ostaje samo žena tj ljudsko stvorenje i njeno sudjelovanje ima samo tu ljudsku vrijednost dok je Isusovo otkupljenje neizmjerno veće jer nas on otkupljuje ne samo kao čovjek nego i kao Bog.

Nakon ovog zadnjeg Marija i Josip se vraćaju u Betlehem, a Šimun se vraća svojoj kući.

Blažena Ana Katarina Emmerik ovako opisuje što se  s njim dalje događa:
Vidjela sam da se Šimun nakon prorokovanja vratio doma i razbolio. Vidjela sam ga na ležaju kako daje posljednje savjete svojoj ženi i sionovima prenoseći im dio svoje radosti. Tada sam ga vidjela da je umro. Umire u radosti i tu radost prenosi svojim najbližima. Tamo je bilo nekoliko starijih židova i svećenika koji su se molili oko njega. Kad je ispustio zadnji dah odnijeli su tijelo u drugu sobu gdje su ga bez razodijevanja oprali. Tijelo je ležalo na izbušenoj ploči ispod koje je bila metalna kada koja je primala vodu od pranja. Preko tijela je bila bačena velika plahta, a ispod nje se tek onda vršilo pranje. Poslije su oko tijela stavili puno zelenja i začina. Potom širokom plahtom omotaše tijelo kao što se dijete mota u povoje. Leš je bio tako ukočen i ravan da sam bila u napasti pomisliti da je svezano za ploču. Pokop se dogodio uvečer. Šest ljudi s bakljama nosili su tijelo na ploči s lagano izdignutim donjim stranama do grobnice ukopane u brdo nedaleko od hrama. U nju se ulazilo kroz ovalna vrata. Unutrašnjost zidova bila je ukrašena sa zvijezdama i raznim likovima kao što je bila ukrašena i ćelija Blažene Djevice Marije u hramu. Tijelo je odloženo usred jedne male špilje. Prolaz do nje je bio slobodan. Tad bijahu održani neki religijski obredi. Položili su razne stvari oko tijela, novčiće, malo kamenje, lišće… ne mogu se točno svega sjetiti. Šimun je bio rođak svete Veronike, a preko oca bijaše rođak i sa Zaharijom. Njegovi su sinovi služili u hramu i bijahu uvijek, premda tajno, prijatelji Isusovi. Neki su se prije uzašašća a neki poslije pridužili učenicima. U vrijeme prvih progostava učinili su puno za zajednicu.

…

To je dakle ono što imamo o Šimunu u evanđelju i u izvorima bliskima evanđelju, a koji nisu evanđelje.

Tijelo za koje vjerujemo da je njegovo imamo priliku vidjeti u Zadru…

…

Izvor: don Jozin govor na hodočašću 8.10.2018., na blagdan sv. Šimuna, u Zadar gdje se čuva njegovo neraspadnuto tijelo. Koliko je sigurno da je to njegovo tijelo? Kako je ono stiglo u Zadar? O tome u sljedećem govoru…