Vi ste sol zemlje!
(Riječ će ova i danas snažna biti): 
Ali ako sol obljutavi
čime će se ona osoliti?

Nije više ni zašto
(uši mnoštva na riječi ove paze)
nego da se baci van
da ljudi po njoj gaze.   13

Vi ste svijetlost svijeta
(novu usporedbu on im zbori)
Ne može se sakriti grad
što leži na gori.   14

Niti se užiže svjetiljka
da se stavi ispod posude
Nego na svijećnjak
da svijetlo svima u kući bude.  15

Tako neka svijetli
Vaša svijetlost pred ljudima
da vide vaša dobra djela
i slave vašeg oca na nebesima.  16

Prema Mt 5,13-16

…

Isusovi učenici svijetlo su svijeta
a to svijetlo od početka
jedne raduje, a drugima smeta.

Sveci su najbolji uzor što to znači
biti svijetlo u svijetu,
biti uz Boga, od Zloga jači.

Takva svjetla nam trebaju u ove dane
al svijet ne mari za ta Isusova svjetla,
i zaboravlja na kršćane proganjane.

Umjesto da svijetle u kući svima,
umjesto da svijetle u Crkvi,
gasi se spomen i znanje o njima.

Njihov život je Bogu slavu davao
Al tu slavu Božju ne želi ovaj svijet
I ne želi onaj anđeo pali – đavao.

On srcima ljudskim vladati želi
često se On sam svijetlom pravi,
a smutnju sije i ljude dijeli.

Svijetlonoša bio je, doduše davno
ali pao je Lucifer oholi, što je mislio
da je svijetlo njegovo Božjemu ravno.

On zamagljuje Zakon dan od Boga,
„Nije to baš tako kako je Bog rekao…“
I ponuda se prihvaća i hrana Zloga.

I sve se manje pastiri usude glasno
učit nauk Božji, kako Isus želi,
i što On želi da svijetu bude jasno.

Umjesto da svijetlo budu u tami
I pastiri često ne mare za stado
I ostavljaju ih da se snalaze sami.
Krivi se nauci kao zaraza  šire,
A oni što su pozvani obrana biti
s raznim se ludostima olako mire.

I u Crkvi ima onih protiv Evanđelja
koji unose polako nove nauke svoje
I sve je više takvih, lažnih učitelja.

Oni su stid za kršćanske obraze.
Izdajući Boga i svoje sveto poslanje
Postali su kao sol po kojoj ljudi gaze.

Al da, Isus želi da ga svaki kršćanin slavi,
da tamo gdje živi svijetlo i sol bude
i svjedok Njegove Ljepote i Ljubavi.

I dok pomrčina uma sve više vlada
I mrak gust od grijeha što se množe,
Još uvijek postoji Svjetlo i nada.

Isus je naše Svijetlo i Marija nada
Oni ne žele da se gubimo u mraku
Niti da duša željna Dobra strada.

Isuse, mi smo Te ostavljali često
da čekaš, da dođemo po svjetlo,
i Tebe stavimo u srce na prijesto’.
 
Majku si nam svoju dao da nas prati
kroz mrakove svijeta na putu k Tebi,
da nas Ona može jednom Tebi dati.
 
Hvala Ti za sve milosti što nam daješ
I kad smo nemarni Ti nas opet tražiš
I takve jadne, ti nas voljet ne prestaješ.
 
Marijo, Majko naša, Ti si naša nada,
Pomozi nam da Tvog Sina tražimo
koji ne želi da itko od nas strada.
 
Majko Isusova, dok mrak vlada,
Ti nama blizu budi, Marijo,
Ti budi naša nada!

Isusovo uzašašće na nebo je povezano s time… Tada jedanaestorica pođoše u Galileju – .. Nije brežuljak nego baš gora. Preko 300… 400 i više metara. I s te gore se ima bolji pogled na svakodnevnicu,  ono što mi u pravilu ne primjećujemo.

Pogled odozgo, iz druge perspektive –  Mi kad dolazimo iz Kaštela, Splita i Trogira ne vidimo stvari iz ptičje perspektive, nemamo dron da promatramo stvari odozgo, nego možemo vidjeti stvari odavde, sa vrha. Odavde vidimo da su naši stanovi, kuće, neboderi, to su na kraju vrlo male stvarnosti. Kad se malo odmaknemo one postaju male, neznatne i zanemarive. Što se više penjemo uvis to one postaju manje. To je također jedna slika: što čovjek više uzdiže duh Bogu, što je više upravljen na njega, to više zemaljske stvai postaju male i neznatne. Vidimo da stvarnost postaje drugačija. Ne možemo ih napustit, obezvrijedit i zanemarit, ali ih moramo stavit u jednu kategoriju relativnosti. Oni imaju privremenu vrijednost, za vrijeme našeg života i one su prolazne, dok je duhovni život ne prolazan i vječan. To je nešto što ono što ulažemo na tom području ostaje za vječnost. Možemo ovdje graditi vikendice i obrađivat polja, gradit kuće, ali  ništa od toga ne možemo ponijet.

I Gospodin kad dođe u slavi kod svog Drugog dolaska sve će to jednostavno uništiti i sve će napraviti novo. Jedino što možemo je ono što izgradimo na ovoj nadnaravnoj stvarnosti, u perspektivi vječnosti. I zato je važno da se svaki dan pokušamo uskaditi s tim našim konačnim ciljem. Da ne dopustimo da ovozemne stvarnosti odnesu prevagu.

Apostoli su poslušali, izvršili su točno ono što se od njih traži. Vrijeme je možda bilo sunčano kao i danas pa su se oznojili putem, ali došli su gore i onda su očekivali što će se dogoditi. I onda se susreću s njim. Taj susret više nije bio isti kao u dvorani posljednje večere, kad su bili u strahu, nisu bili sigurni imaju li pred sobom utvaru, privid… da to nije stvarno tijelo. Nego su svladali strah i čudili su se da im je Isus oprostio, tražio je od Petra ispovijed ljubavi, vidjeli su kad su opipali rane da je to stvarno tijelo, vidjeli su Isusa koji s njima blaguje kod onog čudesnog ribolova, da blaguje ribu skupa s njima koju im je pripravio za doručak, osvjedočili su se,… Duh ne može jesti, ne može piti, duh ne možemo opipat, … To je ono isto tijelo koje je bilo razapeto, mučeno, koje je bilo položeno u grob, ali je to tijelo koje sad ima nove potencijale, preobraženo tijelo, drugačije nego što je bilo, ali isto.

U tome tijelu se vidi Isusovo božanstvo. Ako su apostoli prije imali problema da u Isusu vide išta drugo osim čovještva onda ih je Isus pomalo morao vodit preko svih čuda, primjera života, da je on doista Mesija, prorok, pa onda tek nakon toga Sin Božji, pa su na kraju povjerovali. Bilo im je svejedno teško. Naučili su se gledati ga kao običnog čovjeka. Nakon uskrsnuća oni nešto vide u njegovu tijelu, u njegovoj osobi, što pokazuje da to više nije čovjek kojeg su poznavali, to nije više isti čovjek, imaju mogućnost svojim osjetilima ući u tu tajnu Isusova božanstva. I zato je sad njihov stav sada drugačiji prema Isusu, to je jedan stav strahopoštovanja i bogobojaznosti. Ne pričaju više puno, malo je riječi, oni su osvjedočeni. Padoše pred njim ničice jer su svjesni da imaju pred sobom Boga u ljudskom obličju. I tada neki posumnjaše.

Kako vidimo Boga se objavljuje na razne načine, ali uvijek ostavlja prostora našoj slobodi. Bog može činit razna čuda ali uvijek ostavi prostora da to čovjek prihvati s vjerom, a i da može zauzeti stav nevjere i odbacit. Može se za čuda reć: Čovjek je nesavršen pa to sad ne može objasnit, ali jednog dana se možda za nekoliko stotina, ii tisuća godina znanost će to objasnit što mi sad ne možemo,…  I tako bi mi mogli negirat sva Isusova čuda: kad je uskrsnuo Lazara, ozdravljao slijepe, gluhe, nijeme, sve je to nešto što je neobjašnjivo,… sad je to nama čudesno, ali za to će znanost za 100,… 200,… 300 godina dat jedan odgovor. Kao „moderni Babilonci“ mogu reći za evoluciju – evo prije 2… 3 milujuna godina… a tko će znat šta je bilo prije 2, 3 milijuna godina. Ajde ti dokaži!…  I ako znanost sve može objasnit, pa i čuda za nekoliko godina, – ispada da čuda – nema! I da ono što je Isus činio sve je to onda ljudski objašnjivo samo što još nismo na tom stupnju znanja…

Dakle, pitanje vjere i nevjere je pitanje čovjekove slobode. Ako on hoće nevjerovat Bog mu ostavlja prostora za nevjeru. Ako se on hoće upropastit, Bog mu ostavlja prostora da se može upropastit. Ako hoće završit u paklu jer vjeruje da je „tamo ekipa“ Bog mu daje … Bog se ne nameće silom. I ovdje pred preobraženim Isusom, u Njegovu preobraženom tijelu moglo se vidjet Njegovo božanstvo, ali neki su i tada posumnjali. Vidjeli su da je položen u grob, da je bio sahranjen, i kako sad mogu objasnit da ga imaju pred sobom, da je sad – živ. To je nemoguće.

Mogu kao X. Koji je napisao knjigu o ukazanjima Gospe gdje on tumači da to nisu bila ukazanja Gospe kao što mi katolici vjerujemo, nego da su to bili vanzemaljci koji su koristili svoje posebne sposobnosti i znanja i onda se nama prikažu i uvjere nas u razne stvari. Mogu tako izmiliti neku bajku da se to spustio neki poganski bog, ili da je to nešto drugo, ali ako ne žele vjerovat mogu se povodit bilo kojim pričama. Posumnjali su da je to pred njima Isus, da je to pravi Isus, mislili su da je to privid… ko zna što su složili u svojoj glavi.. Ali Bog im daje slobodu da to mogu činit.

No Isus ih ne tjera od sebe nego im pristupa svima…“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! „ Tu očituje ono što mu je dano. Ako se prije postupno otkrivao sad im to izričito govori. Da ima svu vlast na nebu i na zemlji.

Mi kažemo da vjerujemo da je Boga svemoguć. Ako vjerujemo da je Isus – Bog onda automatski vjerujemo i da je – svemoguć. Ali evo posvjestimo to sebi, krenimo od te vjere. Vidmo da to ima neke izvedenice. To onda znači da se nemamo čega bojat. I onda sve ono što mi dopusti dogodit e se za moje dobro. Nemam se čega bojat. Ne moram živjet u strahu. Ne moram se dodvoravat, ulizivat, prodavat svoje dostojanstvo zbog obzira, okolnosti, političara i sl. nego mogu biti slobodno ljudsko biće. Ne treba strepiti od ničega. Mi vjerujemo da strukture grijeha idu za tim da koncentriraju vlast nad svijetom, pa kad evo ove agencije koje broje broj super-bogataša iz godine u godinu konstatiraju da se njihov broj iz godine u godinu smanjuje. Ako je prošle godine bilo 64 superbogataša koji su imali imovine kao pola čovječanstva ove gdoine ih je bio samo 32. Broj se prepolovio. Svake godine se smanjuje. Brzo onda možemo doć do toga da nekoliko ljudi ili jedan čovjek ima bogatstvo cijeloga svijeta. Ekonomsku, političku, vojnu moć, sve će imat u svojim rukama. Mogu nas onda natjerat u situaciju da bez čipa nećemo moći ništa kupovati ni prodavati . I onda što u toj situaciji? Ili umrijeti od gladi ili vjerovati – da je Bog svemoguć. Ako je Bog svemoguć onda će nam davat hranu dan za danom, kako je davao Izraelcima u pustinji. Ili ako pusti da umremo od gladi onda je prosudio da je to za nas najbolje. Ako Bog vidi da ćemo u nekoj novoj situaciji postati izdajnici i Jude, onda bolje da umremo od gladi. Umrijet ćemo onda kao Maksimilijan Kolbe ili neki drugi koji su umrli baš od gladi .. to je jedna svjedočka, mučenička smrt. Možemo biti ponosni. Ako je Isus dana sva vlas na nebu i na zemlji  onda se ništa ne događa mimo njegov volje .. sve ono što pogani čine protiv Boga a oni vode ljudsku povijest. Bog to dopušta i preko zlih nauma on čini jedno veće dobro. I u konačnici se svime time služi za naše spasenje.

Ako znamo da i mi postajemo sve bezbožnija sredina i da se sve više progoni naravni moral i kršćanski moral Bog i to dopušta da što više ljudi se osvjesti i progleda, da vide što se događa. Vidimo preko „Hoda za život“, preko prosvjeda protiv Istanbuske konvencije, da se ljudi bude… ali da nije bilo ovih situacija ne bi imali ni ovu manjinu. Dogodilo bi se ko sa Bosnom („Bosna šaptom pade“), nestalo bi nas a da nitko uopće nije registrirao da se to dogodilo i da smo preko noći postali potpuno bezbožan narod.

Ovako je ostalo jedno stado malo, stado izabrano, koji će sačuvat vjeru i prenositi na sljedeće naraštaje sve dok se Bogu ne svidi da dovrši sa poviješću ovoga svijeta, i da dođe u slavi, da se obračuna sa zlikovcima, i da sruši sve strukture grijeha, i  da sruši diktaturu relativizma i ne-relativizma, i da uvede Božji zakon koji će vrijediti u svakom segmentu života. Ono što nam je činiti u međuvremenu nije samo da se ne bojimo, da se držim ove vjere, da je naš Bog svemoguć, da je naš Bog pobjedio zlo, pobjedio svaki ljudski obzir, nego da i činimo što možemo i djelujemo na spas duša. Zato Isus kaže: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ i “učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio“. Znači, otići iz svoga okruženja, otići iz svoje zatvorenosti, iz okrenutosti samo na sebe, i primjetiti druge i prijetiti njihove potrebe.

To mogu biti ljudi iz naše sredini, ne moraju to biti misije preko granice, državne. „Učinite ih mojim učenicima!“ Što to znači? Kako ćemo ljude koji su bezbošci učiniti kršćanima? Tu se treba pokazati da je ljubav domišljata. Teba ih dovesti do toga da povjeruju da je Krist jedini Spasitelj. A onda kad to prihvate onda im možemo pomalo davati poduku, podučiti ih, da usvoje u potpunosti kršćanksi nauk i da postanu kršćani. I onda ako su usvojili kršćanski nauk onda ih možemo krstiti.

Možemo reć da je naša prva dužnost evangelizirati one koji su samo po imenu kršćani – da budu stvarni kršćani. To je ova nova evangelizacije o kojoj je govorio Ivan Pavao II, koja je danas nama potrebna. Obraćenje onih koji drže da su kršćani, a nisu. I tek onda dolazi krštenje, a u ovom slučaju osobno prihvaćanje toga krštenja kojeg du dobili preko drugih.

Zadnje što traži: „Učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Nije dovoljno samo postati kršćanin nego je potrebno – ustrajati. Potrebno je na temelju svog iskustva da poučimo ljude „… čuvajući sve što sam vam zapovijedio“ – Nitko nam ne može oteti niti dio vjere. Polog vjere nam je dan u cjelovitosti i ne možemo dopustiti niti svećeniku, niti kateheti, niti biskupu, kardinalu, pa čak ni papi da nam oduzmu niti jedan dio vjere.

Evo sad bi neki  htjeli izbacit neki dio iz vjerovanja. I ako su pederi danas moćni, i ako vladaju u mnogim zemljama svijeta, do te mjere da se zabrani prodavanje Biblije, jer Biblija sadrži djelove koji su protiv homoseksualca – ne možemo mi zbog toga izdvati nove Biblije gdje takvih djelova neće biti. To je krivotvorenje svetog Pisma. Ako nam oni to zabrane izdavat ćemo u drugim državama. Ako nam zabrane i u drugim državama – onda ćemo izdavat ilegalno, ako nam i to zabrane onda ćemo učiti Bibiju napamet. I onda ćemo je prenositi napamet. Tu nema kompromisa. Ako mogu kapitulirati pojedinici i ako može kapitulirati većina, mi se ne možemo pokrivat s njima, pastirima, ne-pastirima i sl. Svatko će osobno odgovarati za svoju vjeru – koliko je ostao stamen i postojan u vjeri koja mu je dana. I tu je velika opasnot. Tu mi stojimo i padamo.

Zato učimo iz svoga iskustva kako ostati postojan, ne dopustit da nam tu vjeru rasprodaju na akcijama, da nam tu vjeru kompromitiraju sa kompromisima, ne možemo dopustiti da nam tu vjeru prostituiraju i da se dodovaravaju raznim političarima…    sačuvati cjeloviti polog vjere… ostati katolici…

Zato je potrebno da iskoristimo ovo vrijeme slobode koje još imamo, da usvojimo što više Svetoga Pisma, učiti ga na pamet, da usvojimo što više katekizma, da ne dopustimo da nas itko dovede u pitanje, o pologu vjere. To je ono što čini nas kao vjernike. I onda je potrebno to stavljat u život.

Isus ne govori kad su progonstva – ne mojte evagelizirat. Apostolat je put. To je kao da se netko odluči na brak i u tom braku odluči da neće imati djecu. Tada taj brak nije valjan. Ništavan je od početka. Tako ako je netko odlučio postati kršćanin, primiti sve sakramente, ali ne radit ništa na apostolatu, jer to sad nije popularno, nije politički korektno, jer se to zove prozelitizam, jer se na to gleda neugodno i slično onda ne mogu postati kršćani. I ne može se spasiti. Kratko i jasno. Njegovo je onda krštenje nevaljano. On je sam obezvrijedio svoje krštenje.

Zato je važno vidjeti da je sastavni dio našega poslanja, našega identiteta, da širimo vjeru. Bez obzira jesu li okolnosti dobre ili loše. Ako su loše bit će veće milosti i onda ćemo u tim okolnostima uz Božju pomoć moći činiti više. Ništa nas ne može u tome omest.

U konačnici on kaže: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“ On je svemoguć i On nam garantira da će ostat sa svakim od nas svaki dan. I to znači ako si u braku i imaš ženu muža i sl. onda se nemaš šta bojat sa svakim novim djetetom. Bog će biti s tobom u sve dane tvog života. Neće dopustiti da niti jedno dijete umre od gladi. Ja ne znam da je u zadnjih 50 ili 100 godina u Hrvatskoj neko dijete umrlo od gladi. Čega se onda bojiš? Čega se ja kao svećenik moram bojati kao svećenik ako govorim stvari koje nije ugodno čuti? Koje svijet ne želi čuti? Ako je Bog s nama mi smo s njime i i činimo ono što nam je povjereno…  Hoće li to nekom biti ugodno ili neugodno to je njegov problem. A mi činimo ono što nam je dano. A ako tu zakažemo može nam se dogoditi ne samo kao Petru  da dovede u pitanje svoje spasenje, nego nam se može dogoditi i kao Judi da sami sebi presudimo i osudimo se na propast.

Neka nas prati zagovor majke Božje da ostanemo postojani u vjeri i ponosni na svoju vjeru. Amen

(propovijed, 27.5., don Josip Mužić)

Pretpostavlja se da smo kršćani i na to smo navikli, a da i ne razmišljamo što to uopće znači. Zaboravlja se da je u svemu najvažniji ISUS KRIST.

Možemo obavljat molitve, biti na svetoj misi, a zaboraviti na bit svega onog što činimo. Možemo reći da je kršćanski život stalni povratak na to počelo. O našem odnosu prema Njemu ovisi sve drugo. Zato je važno posvijestit sebi tu svoju pripadnost Njemu. To bi se trebalo događati svaki dan kroz MOLITVU.

Molitva je razgovor s Bogom, a Isus je Bog, pa je to onda razgovor s njim. Da ga imamo pred očima stalno. Imati na umu da je Isus Krist središte svega. Baš zato jer smo ljudi i jer imamo oštećenu narav lako nas mogu zahvatiti neuredne želje i čovjek može živjti s tim preokupacijama koje ga udaljavaju od Boga.

Tri su neprijatelja duše: tijelo, svijet i đavao. Tijelo – gleda samo na zadovoljavanje svojih potreba. Svijet nas također nastoji spriječit u tome da razvijamo svoj odnos s Bogom. Sotona se zadovoljava s tim da djeluje neprimjetno. Kod svetaca koji su prepoznavali njegovo djelovanje i odupirali mu se počeo bi ih fizički napadati. Imamo npr. sv. Padre Pia kojeg bi sotona fizički napadao. Mi smo još na početku duhovnog puta pa nas tako ne napada ali može nas napadati na razne druge načine.

Isus Krist nije samo put. Znamo čuti da su „mnogi putevi koji vode do cilja“. Planinari znaju kad se penju na planinu da nije svejedno kojim će putem jer mogu i ne doći na cilj, nego da se treba držati označenih puteva. Isus je jedini Bog. Sve druge vjere su nepotpune ili lažne, ne vode do spasenja već odvode od Boga. Imaju djelove istine. Odgovaraju često traženjima onih koji još nisu upoznali Isusa, ali jedini put do Boga je Isus Krist. Sve drugo ne može nas dovesti do konačnog cilja. No u svijetu vlada relativizam. Diktatura relativizma prema kojoj nije važno kojim putem ideš jer svejedno ćeš doći do cilja. To je laž. (Ne možeo npr. za budizam ni reći da je religija. Prije je jedan filozofski sustav. Ili, Muhamed npr. koji za sebe kaže da je prorok – imao je i ženu od šest godina. Način na koji je živio neusporediv je sa načinom života na koji je živio Isus.) No, Bog se služi i krivim putevima da pokaže kako je on Gospodar povijesti. Na nama je da otkrijemo što je dobro, da to bude poticaj i da svjedočimo drugima.

Svjedočiti da je Isus jedini put proglašava se kao netrpeljivost i nesnošljivost. Kao za vrijeme Rimljana kad su kršćani bili proganjani zato jer nisu pristajali na to da njihova vjera bude jedna od vjera. (Panteon – hram svih bogova…) Kršćani to ne mogu prihvatiti jer bi to značilo staviti Isusa na istu razinu sa idolima ili demonima. Kršćani su govorili: Naš Bog je jedini Bog. I baš zato su proganjani. Da su rekli kako se svim putevima može spasiti tad ne bi bilo spora. Baš zato je kršćanstvo najprogonjenija religija na svijetu.

Na nama je da budemo spremni na progonstva. Ne smijemo dopustiti da nas to zastraši.

Progonstva su i korisna jer se preko njih pročišćavamo, vidimo da je Isus Krist prije svega. Ljudi se često, pa među njima i svećenici, mogu uhljebiti unutar Crkve. I svećenici mogu naći posao, imati plaću, imati riješeno stambno pitanje i nema brige oko kredita i sl. i da ne razmišlja zašto sve to. Da Isus Krist tu bude na prvom mjestu. Živimo u vremenu kad je relativizam postao diktatura. I ako još nije došlo do krvavih progona progoni se na druge načine. U naše vrijeme, gore nego za vrijeme komunizma, žena ostala bez posla zato što je nosila križić oko vrata. Već smo došli na razinu goru od vremena komunizma. Cenzura u medijima. O vjerskim skupovima se ne izvještava (pa i o nedavnom duhovnom koncertu na Gripama). Imamo pravo na to da nam se donose informacije. I to je jedan progon. Možemo očekivati da će se sustav razotrkivati kao diktatura.

Isus je jedina istina, uosobljena istina, kao pravi Bog i pravi čovjek. Sadrži punu istinu o čovjeku i o Bogu. Ako nam osim njega treba nešto drugo onda Isusu nismo pristupili sa dovoljno vjere i produbili odnos s njim. Govoriti o istini nije popularno. Djeluje zastarjelo, prikazuje se kao neki fundamentalizam i drugi oblici religioznosti.

Kad smo čuli da se među kršćanima govori o herezama, o shizmi, o krivovjerjima?... To kao da je nešto što spada samo na prva stoljeća kršćanstva.

Navikli smo živjeti u tome.

Kad krenemo od svojih obitelji vidimo kako se tolerira grijeh. Ako se grijeh tolerira na području morala onda se počne tolerirati i na području nauka.

Kad roditelji npr. toleriraju da im kćer ili sin žive s momkom tj. s curom pod njihovim krovom, a da se nisu vjenčali, oni su postali sudionici u njihovu grijehu. I mi smo se na to navikli. I što se onda događa? Čovjek ima potrebu da opravda grijeh koji živi. Ona počne šestu zapovijed smatrati zastarjelom (Ne sagriješi bludno), pa devetu (Ne poželi tuđeg žendibenog druga) također… pa onda može, ako prilike tako zahtjevaju, odbaciti i sedmu (ne ukradi) jer mu se pružila prilika da ukrade… itd… To je jedno selektivno pristupanje. Čovjek sebi daje za pravo da uzme ili ne uzme ovisno o tome sviđa li mu se nešto ili mu se ne sviđa.  Tako onda ljudi počni razvijati učenje i cijele sustave učenja u kojima će braniti svoje zablude i krivovjerja.

Mi imamo učiteljstvo i Isusa Krista kao mjerilo svega – da se zna što je istina,  a što je laž. Život izvan Isusa Krista, prije ili kasnije vodi u smrt.

Oni koji su s prepustili grešnom životu već za vrijeme ovog života osjete da su izgubili blagoslov Božji. Vide da taj život vodi u propast. Npr. bračni parovi koji su se odlučili živjeti samo za svoje užitke, a bez djece (jedan primjer… ) pokaže se na krau da takav život nema smisla. Nemaju kome ostaviti sve to što su skupljali. To je jedno klanjanje idolima. I kakav će im onda biti vječni život?

Isus Krist kaže da nitko ne može doći k Ocu osim po Njemu. Sv Tereza je govorila o povezanosti molitve i Isusa Krista…  U naše vrijeme govori se o raznim tehnikama i kako se treba isprazniti od svega kako bi moglo doći do ispunjenja. Kad se na duhovom putu ide bez Isusa Krista onda smo izloženi varkama sotone i otvara put u propast.

Isus Krist je autor, svrha i uzor nadnaravnog života ljudi. Autor je jer je darovatelj života. Mi možemo s Njim surađivati, ali ne možemo stvarati milost. Plodovi na kraju uvijek ovise o Bogu. Od nas zavisi hoće li biti potpuni neuspjeh. Možda ne želimo dopustiti milosti Božjoj da dođe do izražaja. Bog traži našu suradnju..

Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On je svojevrsni program života.Kakvo bih ja shvaćanje o Bogu trebao imati? Bog se objavio preko svojih odabranika, ali u punini se objavio u Isusu Kristu, ne samo preko učenja nego preko djelovanja, preko života. Tu je on uzor. On je svrha nadnaravnog života.

Mi živimo zato da dođemo Bogu i gledamo ga licem u lice, da imamo to blaženo gledanje… On je cilj i svrha našeg života. On vraća život grešnicima. Isus ne čini samo fizička čuda već i duhovna čuda, pokazuje da ima vlast opraštati grijehe. Grijeh je bolest koja može biti bolest na smrt. To je stanje iz kojega čovjek ne može izići sam. Možemo se pokajat, ali ne možemo izići sami. Ne treba se s tim poigravat. Laki grijeh ne prekida vezu s Bogom, a smrtni grijeh prekida svaku vezu s Bogom. Kad čovjek živi u smrtnom grijehu, a ako nema ozbiljne odluke to znači ne samo površnost nego može biti i izravno kušanje Boga. To pokazuje i koliko je vjera površna i da je potrebno produbiti otajstvo grijeha.

Ako vidimo grijeh kao uvredu Bogu to onda čini da stvari vidimo u drugom svjetlu. U obitelji npr. može se dogoditi da neki muž istuče ženu i djecu kad se napije, pa kad se otrijezni onda kaže: žao mi je! I onda opet nastavi isto. Ako on vidi da je to nešto što treba riješiti onda to treba liječiti, od njega se traži da ne upada više u to. Tako je u našem odnosu s Bogom. Treba gledati kroz ljubav prema Isusu. Ako mi volimo Isusa onda se to odnosi i na najmanji grijeh.

Primjer jednog starog franjevca u Međugorju koji se ispovijedao svaki dan, a nekad i dva puta u jednom danu. Leopold Mandić se isto ispovijedao svaki dan… Nisu oni bili skrupulozni nego su imali veći senzibilitet za grijeh i htjeli su ga se osloboditi. Što smo bliže Bogu to nam i duša više reagira na grijeh.

Kad se ogrezne u grijehu onda se stvari shvaća olako. Prelazi se preko krupnih stvari… Ivan piše da je bio poslan od Oca „da imaju život u izobilju“… Kad su učenici pitali Isusa što čemo dobiti mi koji smo sve ostavili i krenuli za Tobom… on govori: „Ne samo život vječni nego stostruko već na zemlji uz progonstva.“ Vidimo da mi često organiziramo život tako da ne vjerujemo u to nego moramo sebi sve priskrbiti… Odnos s Bogom treba prožimati sve i Njemu treba prepustiti sve brige i oko onog materijalnog… Život u izobilju znači biti povezan s Izvorom i dobijati ono što ti je potrebno. A što je potrebno? Sveci su bili i veliki pokornici… trapili se uništavali zdravlje, gledajući našim očima mučili se. Ono što se nama čini kao da im je bilo mučenje njima je to bilo u službi toga da im tijelo bolje služi u vršenju volje Božje.

 Jedan episkop se ogriješio tako da se fizički obračunao s nekim. Za ta je grijeh je skinut sa službe i živio kao laik tri godine. Tri godine je živio tako da je nadničario. Kasnije je živio još do osamdesete, a kad su ga pitali koje mu je vrijeme u životu bilo najbolje rekao je da su to bile one tri godine. Svima se činilo da je to jenda „crna rupa u njegovu životu“ a njemu je to bilo najbolje vrijeme.

 Sve je u konačnici za naše dobro. Treba prihvatiti iz u zahvalnosti ono što dolazi iz Njegovih ruku.

Isus daje život jer je Sin Očev. U svemu je jednak Ocu i zato nam može dati život. On je onaj koji rađa i podiže, daje da se razvija i raste, a to što čini Otac također čini i Sin Božji. Ne samo kao Bog nego i kao čovjek. Daje im preko Duha Svetoga vječni život. On je izvor nadnaravnog života. Kao što Otac ima život sam u sebi tako i Otac ima život sam u sebi.
Pavao u poslanici Rimljanima piše da se trebamo suobličiti sa Sinom, da budemo savršeni… da se pobožnastvenimo preko milosti… Ali to sotona iskoristi, iskrivi. Prva napast: bit ćete kao Bog. Danas imamo društava koji žele da se pobožanstvene, poput masonerije. Da budu kao bogovi. Da se čovjek može duhovno izdizati sve više da ide svojim silama. Sotona ga navede na uvjerenje da može postat kao Bog. Nije slučajno da je sjedište UN-a izgleda kule babilonske. Kula Babilonska je simbol zajedničkog projekta protiv Boga, da se čovjek uzdigne protiv Boga. U praksi ljudi to čine. U praksi ljudi to mogu činiti sami i kolektivno. Postoji osobni teški grijeh, ali postoji i kolektivni. To je ono  što nas direktno odvaja od Boga i postajemo neprijatelji Božji. Bog nam nudi svoje milosrđe ako dopuštamo…

Najveći grijeh je oholost. Kad je čovjek ponizan spreman je primiti. Kad je ohol uvijek su drugi krivi, nije spreman tražiti ono što mu je potrebno jer to ugrožava njegovo dostojanstvo…

(izvor: bilješke sa duhovne obnove, Kamen, Krist Kralj, 26.11.2017, voditelj don Josip Mužić)

Život redovništva nikad nije bio u krizi ovako kao zadnjih 50 godina, piše sluga Božji, o. J. Hardon.

Nikad više odlazaka iz kršćanstva,

nikada više profaniranja (sekularizacije),

nikada više takvog de-katoliciziranja kršćanstva.

U tome prednjači Amerika, kaže on, te se nameće zaključak da što je narod bogatiji dobrima ovoga svijeta to se više udaljuje od Isusa Krista.

Gdje je nestalo redovniško siromaštvo, onako kao kod utemeljitelja (svetog Benedikta, Dominika, Franje… )? A to je ono po čemu su redovnici u početku bili prepoznatljivi. Prošenje je danas kod redovničkih zajednica – nepoznat pojam, (govori o. Hardon), i nestaje ono prvotno pouzdavanje u Božju Providnost.  Toga više nema. Svi se čine  nekako dobro osigurani.

Sve je to zapravo započelo protestantizmom, čiji osnivač (Marthin Luther) je bio svećenik i redovnik (augustinac).

A koje je riješenje? Riješenje je da oni koji se priznaju katolici preispitaju svoju vjeru. Potrebno je da se stvarno pitaju:

• Vjerujem li ja stvarno da je Bog postao čovjekom?
• Vjerujem li ja da je Isus stvarno prisutan u svetoj Hostiji? …

Osim toga moramo vjerovati da je Bogu najugodniji život posvećenog djevičanstva, poslušnosti i siromaštva. Upravo takav život je i on želio živjeti.

Da bi katolik preživio u novonastaloj revoluciji  – mora čvrsto vjerovati da je Bog postao čovjekom. Ne biti onakav katolik kavih je sada većina.

Katolička vjera će opstati samo tamo gdje su katolici “živi mučenici” (J. Hardon)

Kako bi se pripremili biti herojski svjedoci moramo se učvrstiti u vjeru i u ljubavi prema Isusu stvarno prisutnom u svetoj Euharistiji.

Upravo iz tog razloga je papa Ivan Pavao II. početak ovog tisućljeća, jubilarnu 2000. god,  posvetio svetoj Euharistiji.

Tiha molitva u Njegovoj svetoj Prisutnosti dat će nam milosti koje nam trebaju… 

Isus je središte našeg života. Prema njemu svi idemo. On je kamen temeljac na kojem trebamo graditi svoj život.

Isus je kamen zaglavni. Da bi nam približio ovaj naziv za Isusa sv. Ivan Kasijan objašnjava to pomoću slike o svodu jedne okrugle građevine. Da bi se napravio takav svod potrebno je opisati jednu kružnicu, a da bi se opisala kružnica potrebno je poći od jednog središta. To središte će biti uporište cijele građevine. Za nas je to središte – Isus. I u odnosu prema njemu trebamo organizirati svoj život. On je oslonac za sve u našem životu: za posao, zvanje, obitelj, ljubav…

Slijediti Njega je najbitnije obilježje našeg postojanja.

(Usp. Razgovarati s Bogom, Francisco Fernandez-Carvajal, svezak 5, str. 156.-157)

]]>