Margherita je sa Lujem imala jedanaestero djece.
Luj je znao biti uzor očevima. Uzeo je sam na sebe uzeo zadatak odgoja djece. Poučavao ih je da preziru svjetovne užitke i ispraznosti, i vodio ih je ljubavi prema Bogu. Nakon zavjera, sam ih je poučavao. S tim u vezi sačuvana su neka uputstva koja je napisao svojoj kćeri Isabelli, budućoj kraljici Navarre: “Draga kćeri, ponizno slušaj svoga muža i svog oca i majku, u stvarima koje su Božje; morate svakom dati što on pripada njemu, za ljubav koju im morate imati prema njima, a osim toga, morate činiti najbolje za ljubav našeg Gospodara, koji je tako naredio, protiv Boga ne smijete nikoga poslušati. Draga kćeri, uloži toliko truda da si tako savršena u svemu dobrom da bi oni koji te vide i namjeravaju razgovarati o tebi mogli uzeti dobar primjer; ….  i pazi da ne pretjeruješ u svojim ukrasima. “

KRALJ KRIŽAR
Važna epizoda u njegovom životu bila je kada ga je bolest dovela do ruba smrti. Mnogo je sati ostao bez svijesti. Liječnici su ga pokušali oživjeti, ali nije bilo uspjeha. Izjavili su smrt. Odjednom se Luj probudio i ubrzo nakon što je ustao iz kreveta izjavio je: “S visine Neba svjetlost Istoka proširila se nad mnom, a Gospodin me ponovo pozvao od mrtvih. Gospodine, budi blagoslovljen i primi zakletvu koju čini križar”.

Kralj je zatim objasnio da je u tim trenucima u viđenju vidio zapovijed da ode u Svetu zemlju kako bi podigao kršćanski stijeg koji su muslimani srušili.
Nakon toga biskup u Parizu pokušao je odvratiti kralja od njegovog cilja, ali bezuspješno. Luj IX. Odgovorio je: Kažete, moj biskupe, da nisam bio pri sebi kad sam odlučio uzeti Križ. Pa, evo ga, vratit ću vam ga. “Zatim je dodao:” Moji prijatelji, sada sam savršeno pri sebi. …Bog, koji sve zna, dobro zna da mi nikakva hrana neće ući u usta dok mi se križ ne vrati. ”

Biskup se očito morao povući.
Potpuno izliječen, kralj Louis sve je tako dobro uredio da se Kraljevstvom dobro upravljalo tijekom njegove odsutnosti.
12. lipnja 1248. godine, učinio je predanje Gospi, sudjelovao na misi i primio euharistiju. Zatim je otišao u Pontoise, pred čudotvornu Gospinu sliku, kako bi njoj povjerio sudbinu Francuske, svojih vojnika i svoju vlastitu.
25. kolovoza iste godine ukrcao se u Aigues-Mortes. Križari su zimu proveli na otoku Cipru, ali kuga je desetkovala vojsku.
25. svibnja 1249. Luj IX. dao je početni signal na krik „Bog to želi!“. Flota je krenula prema Egiptu, gdje je stigla 4. lipnja.
Sljedećeg dana, nakon ispovijedi, križari su napali muslimanske brodove. Neprijatelji su se povukli zbog iznenadne borbe i grad Damietta je osvojen.
6. lipnja, u rano poslijepodne, Luj IX., bosim nogama, ušao je u napušteni grad, a slijedili su ga njegovi vojnici, koji su također bili bosi. Drevna gradska crkva, koju su muslimani pretvorili u džamiju, vraćena je na kršćansko bogoslužje.

Bio je svugdje gdje je postojala opasnost i uvijek je bio na prvoj liniji. Bio je i zarobljen  zajedno s drugima. Usred patnji zatvora, epidemije i pogubljenja koje je naredio sultan, neprestano je podsjećao svoje vojnike na svetu odanost i dužnost.
Za vrijeme zatočeništva musliman Emir se divio ponosu kralja Luja i tražio je da ga postavi za viteza. No, Luj je – s pravom – imao previsoku predodžbu o dostojanstvu tog položaja, ne videći da je toga dostojan onaj tko nije kršćanin, te mu je odgovorio:

“Nikad ne bih predao vojsku nevjerniku. Postanite kršćaninom, a ja ću vas učiniti vitezom!” Musliman je bio zadivljen, a Luju je rakao: “Vi ste najponosniji Francuz kojeg smo ikad vidjeli!”
Luju je darovana sloboda, ali pod cijenu otkupnine. Čekao je puštanje posljednjih zatvorenika u San Giovanni d’Acri i utvrdio neka mjesta koja su još uvijek držana pod kršćanskom vlašću; tada je, saznavši za smrt kraljice, nakon što je oslobodio sve zarobljenike, odlučio se vratiti u Francusku.

(…)

Više na: bastabugie.it

Rodio se g. 1386. u Capistranu, u talijanskoj gorovitoj pokrajini Abruzzo, u obitelji njemačkog podrijetla. Postao je franjevac. Na papin nalog, kao jedan od najvećih pučkih propovjednika, obišao je pola Europe.

Pobjeda kršćanske vojske nad turskom vojnom kod Beograda 1456. velikim se dijelom ima pripisati njegovoj hrabrosti, zalaganju i žaru. 
Umro je 23. listopada 1456. u Iloku, u Hrvatskoj, ali se njegovu grobu zameo trag.

Poznati profesor Franz Spirago zorno opisuje kako se mladi pravnik Giovanni da Capestrano odriče ovoga svijeta. To je možda i najveća pouka iz njegova vrlo bogatog života pa ćemo se nastojati u to uživjeti. Moto našeg razmišljanja nek budu riječi proroka Habakuka: »Ja ću se radovati u Bogu Jahvi i kliktat ću u Bogu svojem Spasitelju.

Bog Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih, i vodi me u visine« (Hab 3,18–l9). Spirago piše da je sv. Ivan Kapistran jedan od najglasovitijih propovjednika svih vremena; na Sveučilištu u Peruggiji studirao je pravo te postao doktor pravnih znanosti. Tadašnji napuljski kralj 1412. postavio je mladog doktora prava sucem u Peruggiji. Oženio je kćerku najbogatijeg građana Perugije i tako se domogao velikog bogatstva. To mu je otvorilo put do časti i blistave karijere. Ali Bog je odredio drugačije.

Građani se Peruggije pobuniše protiv kralja te zatražiše suca Ivana da u ime grada pregovara s kraljem. Kad su njegovi pregovori postali bezuspješni, građani Peruggije posumnjaše u Ivana da šuruje s kraljem te ga baciše u zatvor te mu davahu za hranu samo kruh i vodu. Bilo je to g. 1413. Ivan se u toj teškoj situaciji, punoj patnje, ponadao da će se kralj zauzeti za njega, ali od toga nije bilo ništa. Bio je ostavljen na cjedilu i duboko razočaran, predan u beznađe.

K tome je došao još jedan težak udarac: njegova je mlada žena, teško pogođena sudbinom svog muža, umrla od žalosti. Osim toga, oduzeli su mu svu njegovu imovinu. I tada je mladi, toliko iskušavani, čovjek brzo uvidio kako prolazi zemaljska sreća.

Zato je odlučio da više neće čeznuti za zemaljskim častima i dobrima, nego čim bude slobodan krenuti drugim putem: odreći se svijeta i samo Bogu služiti. Obećanje je ispunio te u 30.-oj godini ušao u franjevački red. Bilo je to g. 1416. Brzo je postao propovjednik pokore, propovijedajući po Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, a došao je i u naše krajeve. Mase su ga slušale često pod vedrim nebom jer i najveće crkve bijahu premalene da prime silna mnoštva željnih slušatelja.
U Beču se još i danas može vidjeti vani izgrađena propovjedaonica s koje veliki propovjednik propovijedaše Božjem narodu.

Pošavši u Češku, silni je propovjednik obratio mnoštvo husita, vrativši ih u krilo Katoličke crkve. Kapistran je revnovao i u borbi za oslobođenje kršćanskih krajeva od Turaka. Vrhunac tog nastojanja bijaše bitka koju je g. 1456. animirao kod tadašnjeg Grčkog Beograda (današnjeg Beograda), gdje je šačica junaka od 4.000 izvojevala pobjedu nad daleko nadmoćnijom vojskom sultana Mehmeda II. Osvajača, kod koje izginu 24.000 vojnika. Kapistran je prije bitke ugledao vatrenu strjelicu s neba uperenu prema neprijatelju križa, a što je ulilo hrabrost i u njega i u kršćansku vojsku. Dva mjeseca nakon pobjede kod Beograda Ivan Kapistran je umro od kuge u Iloku te bio pokopan po vlastitoj želji u u Iloku. Veoma je bio štovan kao čudotvorac. Nakon osvajanja Iloka od Turaka 1526. tjelo Svetog Ivana je odnešeno iz Iloka. U najnovije vrijeme je ustanovljeno da se nalazi u crkvi  pravoslavnog manastira monahinja u Vlaškoj Bistrici (Rumunjskoj).

sveci