Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom

Kriza je prilika kada padaju maske i otkrivaju se namisli srdaca (Lk 2,35). Ne može se više sjediti na dvije stolice, nego je nužno opredijeliti se i raskinuti s podvojenošću i mlakošću. Tada se vidi pravo stanje stvari i može u punini zaživjeti Isusova riječ: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). U pozadini sadašnje krize u Crkvi je diktatura relativizma koja je dovela do slabljenja i gubitka vjere u božanstvo Krista jedinoga Spasitelja.

Vjerojatno najbolniji izazov svećenicima danas je pražnjenje crkava od vjernika. Ovo je zoran pokazatelj tihe eutanazije kršćanstva koja je na djelu. Dovoljno je pogledati na takozvane razvijene europske zemlje za vidjeti što nas čeka. U većini europskih zemalja pohađanje nedjeljne mise spustilo se ispod 10 %, a u Francuskoj na 3 – 4 %.1 U Nizozemskoj, nekad poznatoj misionarskoj zemlji, 2006. godine je samo 1,6 % katolika pohađalo crkvu, a danas se taj broj spustio ispod jedan posto.2 Ako se ovaj trend nastavi, već do 2028. mogla bi posve nestati njihova najveća nadbiskupija Utrecht.3 Dodatno zabrinjava što su mladi većinom skloni ateizmu i neprakticiranju vjere. U Europi, kako kaže poznati politolog Olivier Roy: „Vjerska praksa izgleda danas kao nešto čudnovato, čak fanatično. Nije samo vjerska praksa koja se smanjuje nego kršćanska kultura nestaje.”4

I kod nas su vidljivi negativni trendovi koji dolaze sa zapada. U posljednjih dvadeset godina broj onih koji pohađaju misu nedjeljom pao je s 31 % na 22 %.5 Nedavno mi je jedan mladi župnik ispričao da je na misi u svojoj filijali koja broji sedamdeset stanovnika imao samo jednu vjernicu na nedjeljnoj misi. Postavilo mu se pitanje zar ne bi bilo svrsishodnije tu osobu autom prebaciti na misu u susjedno mjesto desetak kilometara dalje? Ako se nastavi tako, neminovno će do toga doći i ta će se crkva možda godišnje koristiti svega nekoliko puta kao što se to već događa drugdje. Na našim otocima stanje je nezavidno, jednako tako i u Zagori, Istri, Lici, a da ne govorimo izvan granica Hrvatske u Boki kotorskoj, Vojvodini ili Republici Srpskoj. No kao da to ne želimo vidjeti i sami sebe obmanjujemo punim crkvama nedjeljom u gradovima. Ipak imajući na umu da su to velike župe koje na papiru broje i desetke tisuća vjernika, to je opet zanemariv broj. Duhovna pustinja širi se po cijelom zapadu pa tako i u našem narodu osvaja sve više prostora, a Europa se sve više prepoznaje kao ateistički kontinent. Kovid je ovom procesu dao ogromno ubrzanje značajno smanjivši, a u nekim zemljama i prepolovivši, broj vjernika na misama. Kako zapad predvodi cijeli svijet svojom kulturom, načinom života, ekonomijom i odgovarajućim svjetonazorima tako on pokazuje što nas čeka na globalnom planu. Drugim riječima, ako Bog ne intervenira, u cijelom svijetu slijedi ubrzano razaranje kršćanstva i njegova svođenja na ostatke ostataka.

Materijalna obnova

Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom. Ta obnova je potrebna, ali oduzima puno vremena i snage s rizikom da se na kraju pastir pretvori u građevinara i da ga takvim doživljavaju i župljani. Desetkovane župske zajednice ne mogu same pokriti troškove pa se sredstva trebaju dobivati drugim putovima koji traže dogovaranje a često i kompromise sa svjetovnim moćnicima. Uz to treba računati na dodatne izdatke i dozvole od strane konzervatora kojima je cilj isključivo očuvanje kulturne baštine.

I kad se sve prepreke savladaju, na kraju često obnovljene crkve zjape prazne ili postanu dio turističke ponude. Najljepše među njima tijekom sezone sve se više pretvaraju u muzeje koji naplaćuju ulaznice. One su tako financijski samoodržive, ali preostali vjernici ih sve više zaobilaze jer ih sve manje doživljavaju kao mjesta bogoslužja i molitve. Kamo to vodi pokazuje primjer Francuske gdje se svake godine prenamjeni ili sruši 40 do 50 crkava.6 Još gore je stanje u Nizozemskoj gdje je 15 % katoličkih crkava promijenilo namjenu, a tijekom sljedeće dvije i pol godine očekuje se da će taj broj doći do 75 %.  7

Imajući sve navedeno u vidu, daleko je razumnije slijediti svetoga Franju koji je shvatio da Isus od njega traži obnovu Crkve, a ne popravljanje zapuštenih crkava. Samu materijalnu obnovu građevina treba prepustiti vjernicima laicima onoliko koliko to služi izgradnji žive Crkve.

Pastoral mrtvih

U okolnostima kada ogromna većina nominalnih vjernika živi praktično bezboštvo svećenika se svodi na službenika koji slavi sv. misu, izdaje potvrde i organizira podjeljivanje sakramenata. Toliko često smo svjedoci da se krste i pričešćuju djeca koju roditelji ne žele odgajati kao vjernike, da sakrament potvrde za ogromnu većinu krizmanika označava razlaz s Crkvom, da se mnogi vjenčaju a nisu spremni živjeti u braku kao kršćani, da se pripušta na pričest one koji žive u javnom grijehu, da se olako daje odrješenje na ispovijedi i slično. Pri tome se još održava izvanjska forma, ali svjetovni sadržaji, poput zabave i darova, u prvom su planu. Stječe se dojam da su u Crkvi stalna sniženja, popusti i rasprodaje na sveto i to je jednako pogubno kao nekoć trgovanje crkvenim službama i oprostima (simonija).

Ovaj pastoral duhovnih mrtvaca zamračuje izvorno poslanje svećenika i istiskuje dušobrižništvo. Tako je primjerice postalo vrlo teško naći dobroga ispovjednika, a duhovnik je postao nepoznat pojam. A opet tvrdokorno se održava privid da je sve u redu i kao da nikoga to ne brine. Istina je pak da se ne ide naprijed, nego se nazaduje i u takvim župama vjera odumire. Znakovito je da se, prema istraživanjima, u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina povjerenje u Katoličku Crkvu praktički prepolovilo sa 63 % na 38 %.8 Za pretpostaviti je da je uz sekularizaciju i zakazivanje proročke službe pogotovo kod crkvene hijerarhije glavni razlog upravo ova licemjerna podvojenost većine katolika gdje vjerske obrede ne prate ni uvjerenja ni život. Podržavanje takve prakse, prije ili kasnije, mijenja i samoga svećenika. Kardinal Ratzinger je svojedobno upozorio:

„Svećenik – onaj po kojem prolazi snaga Gospodnja – uvijek je u napasti naviknuti se na veličinu te je učiniti rutinom. Danas mu se veličina Svetoga može prikazati kao teret kojega se on (možda i nesvjesno) želi riješiti, na način da snizi Otajstvo na vlastitu ljudsku mjeru, umjesto da mu se s poniznošću povjeri te se uzdigne na njegovu visinu.”9

Zato je potrebno, koliko je to moguće, napraviti razgraničenje tako da se ne pripušta sakramentima one koji ne zadovoljavaju nužne uvjete. Pri tome je potrebna velika razboritost za donijeti prosudbu u konkretnom slučaju, ali i odvažnost za svetu nepopustljivost u ljubavi. Nije posrijedi pragmatično pitanje uštede vremena, koje nije ni nevažno, nego prije svega odnos prema Gospodinu. Jer ako svećenici dopuštaju i pogoduju banaliziranju i omalovažavanju sakramenta, izdaju Njega. I obrnuto kada brane sakramente, koliko god to bilo zahtjevno, priječe se svetogrđa i pomaže grešnicima da znaju kako se vratiti Bogu.

U slučajevima onih osoba koji, unatoč svemu, ostaju tvrdokorno u grijehu trebaju skladu s Kristovom preporukom, ostaviti mrtve da pokapaju mrtve (Mt 8,22). Odnosno, kad se navještaj vjere susretne sa zatvorenim srcima, bez obzira na to što se zovu kršćanima, valja jednostavno odustati otresavši prašinu s nogu i prepustivši ih sudu Božjem (Mt 10,14-15). Tako je Isus zaobilazio ona mjesta koja ga nisu htjela primiti, a farizeje i pismoznance je oštro korio zbog njihove nevjere. Čak je upozorio: „Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas” (Mt 7,6).

Pastoral živih

Svako pravo rješenje dolazi od Gospodina i zato se svećenik u ovim vremenima krize u Crkvi treba vratiti prvoj ljubavi posebno kroz revni duhovni život i davati prvenstvo Bogu. Pri tome treba biti spreman na nerazumijevanje i neprihvaćenost u svijetu. Kao što su pustinjaci opstajali i širili kršćanstvo iz pustinje analogno i današnji svećenici, gradski pustinjaci, trebaju to činiti iz duhovnih pustinja u kojima se nalaze.

Pierre-Marie Delfiux, osnivač monaške zajednice koja živi u gradu, napominje: „Ne sakraliziraj povlačenje od svijeta, vjerujući da će ti susret s Bogom i posvećenje biti osigurani samom krepošću izolacije ili samoće. Na to te strogo upozoravaju čak i sveti monasi, čak i sveti pustinjaci. Pustinja i povlačenje daleko od uobičajenoga svijeta sami po sebi nisu milosti nego tek sredstva: moguće je cijeli svijet unijeti u život samoće kao i živjeti doista sâm pred Samim, s Bogom u srcu svakidašnjeg svijeta.”10

Zadaća gradskih pustinjaka je upravo u srcu grada voditi „dvostruku borbu: za Boga i protiv zla”.11 Uz njih ima sve više onih, koji se po uzoru na svetoga Ivana Krstitelja, i stvarno povlače iz svijeta i ljudi idu k njima tražeći Boga.

Ljubeći Boga moguće je ljubiti i bližnje. Glavninu svoga pastoralnog djelovanja svećenik bi trebao posvetiti „živima”, odnosno onima kojima je stalo do Krista pa mu nastoje biti vjerni i onima koji ga traže iako su „napukle trske” i „stijenj koji tinja” (Mt 12,21). To znači prvenstveno njegovati osobni odnos s povjerenim dušama i duhovno skrbiti za njih. U isto vrijeme uključuje i savjesno podjeljivanje sakramenata i vršenje bogoslužja, u skladu s izrekom sancta sancte tractanda sunt, kako bi se što bolje surađivalo s milosti. Ništa manje važno je, uz redoviti župski angažman i ispravnu katehezu, razvijati i dodatno djelovanje kao što je duhovna podrška pokretima i zajednicama koje omogućavaju prirodnu socijalizaciju i stvaranje oaza u pustinji.

Na dugu stazu, unatoč malobrojnosti, skrb za „žive” je pravo rješenje koje može preokrenuti proces nestajanja vjere. Tako se smanjuje, iako i ne isključuje, mogućnost otpada i stvara apostolsko ozračje koje olakšava pristup onima koji su bezbošci. U konačnici, skrbiti za ostatak vjernih ili godišnje pridobiti i samo jednu osobu za Krista je dobro, a ispraćati i pomagati u otpadu desetke i stotine u ime nekoga lažnog milosrđa je zlo.

Kada mi surađujemo s milošću, čineći do kraja što nam je moguće, Bog onda čini nemoguće. Kardinal Burke s pravom podsjeća: „Tamo gdje se čini da Crkva nestaje, ona se mora iznova posvetiti nauku vjere, klanjanju, molitvi i kreposnom životu, s obnovljenom snagom i predanošću. Uistinu, iako se po mnogo čemu možda čini da Crkva na zapadu umire, postoje i mnogi znakovi novog procvata vjere, koje moramo poticati i u kojima trebamo sudjelovati. Tijekom posjeta nekim vrlo sekulariziranim zemljama Europe, u kojima se sudjelovanje na nedjeljnoj misi i sudjelovanje u životu Crkve znatno smanjilo, uvijek sam nailazio na predane vjernike i obitelji te mlade svećenike i bogoslove koji vole Crkvu, njezin nauk, njezinu liturgiju i njezinu disciplinu.”12

1 Emanuel Pietrobon, „Il cattolicesimo europeo sopravvivrà al 21esimo secolo?”, InsideOver, 6. rujna 2021., na: https://it.insideover.com/religioni/il-cattolicesimo-europeo-sopravvivra-al-21esimo-secolo.html (12. svibnja 2022.).

2 Emanuel Pietrobon, „La scomparsa del cristianesimo nei Paesi Bassi”, InsideOver 15. siječnja 2020., na: https://it.insideover.com/religioni/la-scomparsa-del-cristianesimo-nei-paesi-bassi.html, (12. svibnja 2022.).

3 Ibidem.

4 Giulio Meotti, „’La crisi dell’Europa figlia del caos da scristianizzazione’. Parla Olivier Roy”, Il Foglio 4. listopada 2019., na: https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/10/04/news/la-crisi-delleuropa-figlia-del-caos-da-scristianizzazione-parla-olivier-roy-278372/, (12. svibnja 2022.).

5 Krunoslav Nikodem – Siniša Zrinščak, „Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine”, Društvena istraživanja, 28/3/2019., 377.

6 Emanuel Pietrobon, „Il cattolicesimo europeo sopravvivrà al 21esimo secolo?”, InsideOver 6. rujna 2021., na: https://it.insideover.com/religioni/il-cattolicesimo-europeo-sopravvivra-al-21esimo-secolo.html (12. svibnja 2022.).

7 Emanuel Pietrobon, „La scomparsa del cristianesimo nei Paesi Bassi”, InsideOver, 15. siječnja 2020., na: https://it.insideover.com/religioni/la-scomparsa-del-cristianesimo-nei-paesi-bassi.html (12. svibnja 2022.).

8 Krunoslav Nikodem – Siniša Zrinščak, „Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine”, Društvena istraživanja, 28/3/2019., 377-378.

9 Joseph Ratzinger – Vittorio Messori, Razgovor o vjeri. Jasni odgovori na suvremene dvojbe, Verbum, Split, 2005., 52.

10 Pierre – Marie Delfiux, Bog u srcu grada. Jeruzalem, Knjiga Života, Teovizija, Zagreb, 1996., 136.

11 Ibidem, 128.

12 Raymond Leo Burke, Nada za svijet. Obnoviti sve u Kristu, Sofijina Kuća, Vis, 2017., 59.

Izvor:Svjetlo riječi – audio članak na yt: Vjerni Bogu

…  ona otvoreno kaže ostarjelom papi Anastaziju:

O čovječe oko tvoje spoznaje slabi i postao si preumoranim da bi obuzdavao ohola razmetanja ljudi. Stoga, o čovječe koji sjediš na papinskom prijestolju, ti omalovažavaš Boga ako ne odbacuješ zlo oko sebe, već ga ljubeći grliš.

Ona nije dakle štedjela svojom oštrom kritikom čak ni papu. Hildegarda nije poznavala strah; nikada nije bila spremna klanjati se autoritetima u čiju je čestitost morala sumnjati. Ona nikako nije pripadala ljudima koji sve lako prihvaćaju nemajući vlastita suda…

Izvor: Sv. Hildegarda iz Bingena – Velika knjiga o zdravlju (str 66)

Uvod
Nakon Drugog vatikanskog sabora više se ne govori o vojujućoj Crkvi nego o putujućoj Crkvi, ali kako su istine vjere nepromjenjive to je samo drugi način za izreći istu istinu kojoj odgovara slika kršćanskog viteza koji je stalno u pokretu i bori se za „krst časni i slobodu zlatnu“.

1.Kriza

Krizaje uvijek bilo nekad više a nekad manje ali sada imamo razloga za misliti da smou posebnom vremenu kada kriza dolazi do kulminacije. Znakovi u prilog tog zaključka su: obnova države Izrael nakon skoro 2000 godina, masovni nikad zabilježeni otpad od vjere, nastajanje novog svjetskog poretka i globalne vlade, evanđelje rašireno po cijelom svijetu. Nismo još u posljednjim vremenima jer se nije pojavio Antikrist ali lako je moguće da smo u pretposljednjim vremenima. Ova korona-kriza može biti presudna jer je izuzetno ubrzala nametanje globalne diktature u kojoj se želi potpuni nadzor nad tijelom i dušom čovjeka.

Tri su modela uništavanja kršćanstva na djelu: njemački ili materijalistički gdje najbogatija Crkva u svijetu, na valu hedonizma, ubrzano i masovno gubi vjernike a u isto vrijeme širi krivovjerja kod sebe i u svijetu; kineski ili statalistički gdje komunistička partija upravlja klerom koji je prisiljen aktivno surađivati u ateizaciji naroda i američki ili podrivački gdje lobiji sodomita i tajnih organizacija vode glavnu riječ sablažnjavajući malene, diskreditirajući Crkvu moralno, razarajući je iznutra.

U sva tri slučaja rušiteljima, kako laicima tako i klericima, je zajedničko da se tjelesne slabosti pretvaraju u poroke, potom se vezuju uz častohleplje, koje vodeći mediji raspiruju, i na koncu završe u oholosti života kada je osoba zbog postizanja ili uvećanja moći spremna, neizravno a nekad i izravno, na klanjanje Sotoni. U skladu s time neki se, svjesno ili nesvjesno, stavljaju iznad Krista želeći Crkvu promijeniti na svoju sliku, drugi sluganski provode planove mrzitelja kršćanstva a treći, kod kojih još savjest nije okorjela ali žive poročno postaju lak plijen ucjene neprijatelja. U većini slučajeva razlog je nedosljedno življenje, prihvaćeno kao normalno, i posljedična malovjernost što se svodi na ponovljene, sve jalovije, pokušaje služenja dvama gospodarima. Jednom kada se krene tim putem nema zaustavljanja i slijede stalna popuštanja i ustupci zlu koji vode do gubljenja vjerodostojnosti i bljutavosti te na koncu završavaju u osobnoj propasti.

U ubrzanom procesu stvaranja novog svjetskog poretka sad smo došli do velike prekretnice kada se, u ime spašavanja zdravlja od korone, sva tri modela sjedinjuju i nastupaju udruženim snagama u provođenju istog cilja – konačnog uništenja kršćanstva.

To je očito na primjeru kovid-potvrda koja su preteča žiga zvijeri i trenutno glavno sredstvo za prisiliti ljude na cijepljenje jer im se preko njih ukidaju osnovna ljudska prava, kao što je pravo na kretanje i rad. Sve više se u mnogim zemljama i unutar Crkve traži ova segregacijska potvrda kako od svećenika, da bi mogli obavljati svoju službu, tako i od vjernika da bi mogli pristupati sakramentima. Pod tim silnim pritiskom ostat će samo mala manjina katolika koja neće praviti kompromise sa svojom savješću. Rezultat je da će silom prilika doći de facto do raskola, poput onog u Kini: s jedne strane „podobni“ koji će se naći u polupraznim crkvama, jer će mnogi sablažnjeni gaženjem prava na slobodan izbor i sluganstvom prema vlastima napustiti Crkvu, a s druge strane nesalomljivi ostatak „nepodobnih“ koji će se biti prisiljeni sastajati u kućama, u prirodi, i na koncu u katakombama, poput prvih kršćana.

2.Vjerni ostatak

Brojni unutarcrkveni problemi mnoge vjernike dovode do uvjerenja da se treba samo njima baviti dok se ne riješe. No puno je bolji drugi pristup na koji nas poziva Krist kad kaže: „pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve“ a ti idi za mnom i navješćuj evanđelje (Mt 8,22; Lk 9,60). Drugim riječima, zaobilazimo nominalne kršćane – hodajuće mrtvace – u širokom luku kao najveće prenositelje zaraze, dok se ne odluče obratiti, a bavimo se onima koji se trude biti vjernici i ljudima dobre volje koji traže istinu. Prvenstveno zadaća nam je skrbiti  o onima koji su, unatoč svega, ostali vjerni sinovi Crkve. Protivno je i naravnom zakonu da ispred njih stavljamo brigu o ateistima i inovjercima u ime dijaloga, o odijeljenim kršćanima u ime ekumenizma, o krivovjercima u ime snošljivosti i javnim grešnicima u ime milosrđa. Kler, a poglavito crkvena hijerarhija, lako upada u zanemarivanje dosljednih katolika. Razlozi su dvojaki: jedni drže da takvi vjernici mogu sami jer su jaki, izgrađeni i naučili su se trpjeti, drugi, pak, na njih gledaju sa podozrenjem kao rigidnima i fundamentalistima. Tijekom vremena ta se zanemarena manjina pod navalom zla sve više smanjivala i svela se na ostatak ostataka u kojem su mnogi pokolebani i u kušnji apostazije. Zato je važno baš sada, kada su u krajnjoj nuždi, dati im prioritet u skladu sa zakonom ljubavi jer su nam domaći u vjeri i od svih bližnjih najbliži. I sam Isus je poštovao red ljubavi djelujući unutar svoga naroda. Uzajamno prepoznavanje i podrška revnih katolika pomaže ne samo da oni ustraju nego i da se uspješno uhvate u koštac sa bilo kojom krizom.
Isus je predvidio i najavio da će vjerni biti stado malo (Lk 12,32) baš zato da se ne obeshrabrimo i da budemo svjesni da bez Njega ništa ne možemo, odnosno da po Njemu sve možemo (Mk 9,23). Oslobodimo se materijalističkog traženja sigurnosti u velikim brojevima i tlapnje o trijumfirajućoj Crkvi na zemlji. Naša je snaga u nadnaravnoj stvarnosti zajedništva s Bogom a ne u održavanju izvanjskih privida lišenih sadržaja. Kairos sadašnjeg stanja je prilika da se oslobodimo svega suvišnoga i posvetimo onome što je bitno – izgradnji žive Crkve.

Prve kršćane su prepoznavali po međusobnoj ljubavi koja je zadivljivala i posramljivala bezbošce svojom silinom jer je u njoj djelovala Božja milost.
Kao samosvjesna manjina poslani smo kao ovce među vukove (Mt 10,16) i upozoreni da računamo na progonstva i mržnju svijeta. U isto vrijeme valja nam se čuvati kukolja lažne braće (Mt 13, 24-30) i kvasca farizejskog (Mt 16,6). Vojevanje za kraljevstvo Božje odvija se dakle istodobno na dvije bojišnice: vanjskoj i unutarnjoj. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile pogotovo jer su sile zla neusporedivo moćnije i koriste se svim sredstvima pa zato treba računati na milost odozgor. Kad Isus pita da li će kod drugog dolaska zateći još vjere na zemlji (Lk 18,8) to može značiti da na zemlji može ostati i samo nekolicina pravednika kao za vrijeme Noe. No, od ostatka ostataka doći će obnova Crkve i svijeta ili će se dogoditi Njegov drugi dolazak u slavi.

Kardinal Josip Ratzinger još je 1969. godine dao realističnu prognozu budućnosti koju sada već živimo: „Iz ove krize izići će Crkva koja će izgubiti mnogo. Postat će mala i morat će više-manje ponovno krenuti od početka. Neće više biti u stanju nastanjivati zgrade koje je izgradila u vremenima prosperiteta. Smanjenjem svojih vjernika, izgubit će također veliki dio društvenih privilegija. …ali kad sva muka bude prošla, pojavit će se velika moć duhovnije i jednostavnije Crkve.“[1] Tada će ljudi otkriti da žive u svijetu „neopisive samoće“ i vidjet će „ono malo stado vjernika kao nešto sasvim novo: otkrit će ga kao nadu za njih same, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.“[2]

3.Opredjeljenje za borbu

U Kafarnaumu kada je Isus navijestio euharistiju dogodio se prvi masovni otpad od vjere. Danas kada ljudi otpadaju od Crkve i kada rade sve veće kompromise sa svojom savješću Isus kao i tada apostolima upućuje pitanje svakome od nas: „Hoćete li i vi otići?“ (Iv 6,67).  U ovoj takozvanoj pandemiji to je sada presudno pitanje na koje svatko osobno treba dati odgovor, odnosno donijeti odluku. Za one koji žele biti Kristovi i ući u njegovo vječno kraljevstvo nema napuštanja bojišnice odnosno Crkve pa makar po cijenu polaganja života. Nema više prostora za samozavaravanje i kompromise. Predaja znači izdaja, a izdaja znači gubitak raja i odlazak u pakao. U Crkvi nisam ni zbog bilo kojeg čovjeka, bez obzira koliko bio svet, nego zbog Krista koji ju je ustanovio, koji je čudesno drži u postojanju i koji je zajamčio da je vrata paklena neće nadvladati (Mt 16, 18). Ljubav prema Bogu dolazi prije negoli ljubav prema sebi i prema ljudima.
Papa Benedikt XVI. nas je upozorio da postoje načela sa kojima se ne može trgovati. Ona tvore zadnja crtu obrane za koju treba biti spreman žrtvovati sve pa i vlastiti život. Samo tada se može kazati kao blaženi Stepinac moja je savjest čista. Ako toga nema onda nemamo katolički identitet nego fluidni džender identitet u kojem je sve relativno.

Doista diktatura relativizma, već odavno, nije samo stvar svijeta nego je ušla i u Crkvu i to na velika vrata. Zato nam je nužno potrebna sveta nepopustljivost. Na nama je boriti se do kraja, do zadnjeg daha, bez odustajanja sa sviješću da onima koji ga ljube Bog sve okreće na dobro (Rim 8,28) pa i ono što u ljudskim očima izgleda najveći poraz. Dok se god borimo Bog je uz nas i nikada nas neće napustiti ne dopuštajući izazove veće od naših snaga. Ne smijemo se zavaravati, ovaj sadašnji rat nije ni biološki ni politički nego je u konačnici rat protiv Krista. Mi kršćani smo pozvani da budemo sjeme koje će dragovoljno umrijeti za Njega, vjerojatno i u krvi, da donese obilan rod.
Sveto pismo ne ostavlja prostor za nikakve dvojbe kad kaže: „Nije li borba život čovjekov na zemlji?“ (Job 7,1). Zovemo se i pozvani smo od Krista biti vojujuća Crkva, a mnogi su to zaboravili.

Zato je aktualna poruka blaženika Franza Jägerstättera, koji je bio pogubljen jer je odbio služiti u Hitlerovoj vojsci. U zatvoru je zapisao: „No mi se, njemački katolici, vjerojatno nadamo da ćemo i bez borbe doći do slavne pobjede za našu vjeru, pa čak i ako se prvo borimo za druge i njima pomažemo pobijediti. Smije li čovjek o tome uopće razmišljati? Uvjeren sam da takvo što svijet još nije doživio. Čovječanstvo je danas veoma pametno i domišljato, ali još nisam čuo da je izumljen način dolaska do pobjede bez borbe.“[3]

Od defetizma, u bilo kojem obliku, do dezerterstva je mali korak kako nam zorno potvrđuje povijest. Primjerice za vrijeme engleskog raskola 1534. godine svi su engleski biskupi iz straha od kralja izdali Crkvu, John Fisher bio je jedini koji se usprotivio i to platio glavom, a za svoju subraću je rekao: „Tvrđava (to jest Crkva) je izdana čak i od onih koji bi je trebali braniti!“[4] Sustavna izdaja je zorno vidljiva kod primanja sakramenta potvrde po kojem bi krizmanici trebali postati Kristovi vojnici, a velika većina njih upravo tada prestaje pohađati crkvu, a neki postanu i moderni janjičari. Stoga je osnovni uvjet za spasenje, uz pomoć Božju, nadvladavati svaki strah u svijesti da je kukavicama pripremljen neugasivi oganj (Otk 21,8). Kršćani se trebaju odlučno opredijeliti za borbu kao glavnu i trajnu odrednicu svoga života da bi Njega bili dostojni.

Uspostava novog normalnog je u naumima bezbožaca konačni obračun sa kršćanstvom i zato nije slučajno da je 15. listopada 2021. u Rimu, baš na dan uvođenja kovid potvrde u Italiji, postavljena skulptura A. Rodina „Vrata paklena“ pred nekadašnjom papinskom palačom na najvišem od sedam brežuljaka. To je ne samo demantiranje Kristova obećanja i pokušaj demoraliziranja vjernika nego i proglašenja pobjede kao kad neprijatelj osvoji tuđu utvrdu pa izvjesi svoj barjak. Na ponos nam je što smo poslani i izabrani upravo za ovo vrijeme jer što su veće protivštine veće su i milosti, a onda i zasluge.

Uzor Kristova ratnika je sveti Pavao koji svoj život sažimlje u nekoliko riječi:  „dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2 Tim 4,7). Tu je program našeg vojevanja: bespoštedna borba s neprijateljem, koja širi evanđelje po cijelom svijetu, i silovita obrana vjere, po kojoj se osvaja nebo (Mt 11,12).

Za vrijeme najgoreg komunističkog progona Crkve u Poljskoj, kardinal Wyszynski je ustvrdio: „U našem radu ne slijedimo samo načelo fortiter sustinere (hrabro podnositi), to bi bilo premalo. U našoj situaciji potrebno je učiniti nešto više: fortiter aggredi (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo s podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva patnika.“[5] Ova odvažnost je na dugu stazu, uz Božju pomoć, polučila uspjeh za vrijeme Ivana Pavla II. kada je željezna zavjesa pala bez ispaljenog metka. Bog se ne da nikad nadmašiti u velikodušnosti i stoga se služi našom vjernosti u malom da učini nemoguće. Istinski katolici imaju priliku biti novi Makabejci koji ratuju „s oduševljenjem“ (1 Mak 3,2) i zahvaljuju i raduju se, poput apostola nakon Duhova, kad što pretrpe za Isusa (Dj 5,40-41). Ne znamo ishode pojedinih bitaka ali znamo da je konačna pobjeda u ratu Njegova. Sjetimo se samo Sigeta u kojem je obranjen Beč i Vukovara koji je omogućio Oluju.

Zaključak
Katekizam kaže da Crkva, prije završetka povijesti, treba proći slično kao i njena Glava.[6]  U krajnjoj agoniji Crkve stoga će biti kao i pod križem kad su uz Isusa ostali Gospa, par žena i Ivan. Marija je stajala pod križem ostavljajući nam uzor jakost i nepobjedive ljubavi. Dva uporišta Crkve, ili po snoviđenju don Bosca dva stupa, za bogoljubne duše su i danas Isus, kojega se posebno razapinje preko svetogrđa euharistije, i Gospa, koju mnogi takozvani intelektualci omalovažavaju. Oni su znak prepoznavanja pravovjerja, jednostavna i ogoljena sinteza najbitnijeg te obrana od krivovjerja. Isus nas nikad neće napustiti a od ljudi jedina koja nije zakazala je Gospa. Bezboštvo je na vrhuncu svoje moći i žuri mu se jer sluti da mu se bliži kraj. Gospa je od početka navještena kao ona koja gazi glavu zmiji – glavnom neprijatelju koji predvodi i huška sve sluge zla protiv nas. Ona je zatornica krivovjerja i vrata nebeska po kojima ulazimo u nebesko kraljevstvo.

Prof. dr. sc. don Josip Mužić
Održano izlaganje na 1. Međunarodnoj konferenciji u organizaciji Apologetske udruge bl. Ivan Merz, Duhovna kriza Crkve, 20.11.2021. u hotelu Phoenix, Sesvete, Zagreb.
Slika: don Josip Mužić drži izlaganje na konferenciji
[1] Marco Bardazzi, „La profezia dimenticata di Ratzinger sul futuro della Chiesa“, La Stampa, 18. veljače 2013., na:  http://www.lastampa.it/2013/02/18/vaticaninsider/ita/vaticano/la-profezia-dimenticata-di-ratzinger-sul-futuro-della-chiesa-vAg79bFRBPcXwaVznUshbN/pagina.html,  (13. rujna 2016.).
[2] Marco Bardazzi, „La profezia dimenticata di Ratzinger sul futuro della Chiesa“, La Stampa, 18. veljače 2013., na:  http://www.lastampa.it/2013/02/18/vaticaninsider/ita/vaticano/la-profezia-dimenticata-di-ratzinger-sul-futuro-della-chiesa-vAg79bFRBPcXwaVznUshbN/pagina.html,  (13. rujna 2016.).
[3] Franz Jägerstättera, Pisma i zapisi iz zatvora, Verbum, Split, 2021., 248.
[4] T(homas) E(dward) Bridgett, Life of Blessed John Fisher, Burns & Oates, London, 1890., 336.
[5] Raffaello Uboldi, Vita di Papa Wojtyla narrata come da lui stesso, Rizzoli, Milano, 1983., 82-83.
[6] „Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojem čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.“ (KKC, 188, br. 675).

Izvor: katolik.hr

]]> https://magnifikat.hr/moramo-znati-da-bi-se-znali-braniti-o-dariusz-oko/ Wed, 15 Sep 2021 20:08:35 +0000 http://magnifikat.hr/?p=9399 ISJEČAK IZ PROPOVIJEDI – O. Dariusz Oko O. Dariusz govori o krizi u Crkvi, napominjući da postoje neprijatelji unutar Crkve, Jude, izdajice, koji su postojali još od Isusova vremena. Govori o metodama borbe protiv Crkve iznutra (poput trojanskog konja) te tzv. “otvorenoj Crkvi”. Istina je da Crkva treba biti otvorena za svakog čovjeka, ali kritički otvorena – što znači da možemo prihvaćati ono što je dobro, ali ne ono što je loše. “Otvorena Crkva” je kao kuća koja ne bi imala ni vrata ni prozora, to nije ono što Crkva treba biti, da svaki razbojnik može ući unutra. Istina je da postoje svećenici koji su jako dobro reklamirani i koje hvale svjetski mediji – a koji žive u teškom grijehu i umjesto da se pokaju i obrate još bi htjeli papu pa i Boga “obratiti” na njihov grijeh. Kako ih prepoznati? Po njihovu govoru – ako uče što nije nauk Crkve; ako ih svjetski mediji hvale – to je znak da su prešli na njihovu stranu.

A ako se pad može dogoditi visokopozicioniranom svećenstvu može se dogoditi svakom od nas. Što učiniti? Važno je za nas da zadržimo molitvu, odnos s Bogom, jer sve naše riječi i djela proizlaze iz naše nutrine. To je naš glavni posao – brinuti se za odnos s Bogom. Pozvani smo boriti se, truditi se, ali ono glavno radi Bog, a mi, koliko god se trudili to je samo 1% . Bog radi većinu. Ne možemo odustati od borbe, kao što na biološkoj razini ni naša krv ne odustaje proizvoditi bijela zrnca za obranu od virusa i bakterija. O tome ovisi naš život.

Današnji skup je na temu: Trenutno stanje na duhovnom bojištu. I mislim da je svima jasno da je stanje poprilično loše. Predočit ću vam sliku tog stanja kojoj mnogi nemaju pristup. Kao egzorcist imate pristup određenim stvarima. tijekom sesija dok demoni govore. Stvari koje znate daju vam osjećaj kompleksnog stanja na bojištu kakav ne možete odbiti samo putem promatranja kako se loše ponašaju ljudi na vlasti i tome slično.

Prije 1963. većina egzorcista koji su izvodili egzorcizme prije i nakon 1963. rekli su da je prosječno vrijeme potrebno za oslobođenje od posjednuća 1-2 dana, najviše 7 dana, kada je potrebno izvesti određene radnje službenog egzorcizma. U izvanrednim slučajevima, poput onog iz Saint Louisa, trebalo je 59 dana. To je bio presedan. 1963., preko noći, kao da je netko uključio vrijeme potrebno da se nekog oslobodi poraslo je na 10 do 24 mjeseca. U svim slučajevima, bez obzira na okolnosti posjednuća. Kad sam počeo obavljati dužnost egzorcista, prije petnaestak godina, trebalo je 10-24 mjeseca da se nekog oslobodi.

Nešto se dogodilo u životu Crkve i opet je palo na 2-3 mjeseca. Otprilike 6 mjseci nakon toga dogodio se duhovni pomak. Mogli bismo reći da se to osjetilo u Sili. Dogodio se pomak i slučajevi kod kojih je trebalo čak i 10-24 mjeseca sada traju gotovo u nedogled. Većina egzorcista se žali kako ne mogu osloboditi gotovo nikoga. TO nam nešto govori jer stanje u Crkvi je zapravo dio problema. Egzorcizmi koje izvode svećenici djeluju ex opere operantis Ecclesiae što zapravo znači da njihova učinkovitost proizlazi iz stanja u Crkvi. Što je gore stanje u Crkvi, treba nam više vremena da se netko oslobodi.

Tu postoji još jedna dinamika a to je činjenica da ljudi danas nisu baš kreposni pa Bog to odugovlači kako bi dosegli određenu razinu kreposti prije nego ih oslobodi. No to nam govori da opće stanje u Crkvi nije baš najbolje. No, postoji nešto u odnosu prema neprijatelju.

Ovo ste već mogli čudi u mojim prijašnjim izlaganjima – ispod Sotone nalaze se pet demona koji izvršavaju sotonine planove.  Njihova je zadaća da ono što on zamisli bude pravilno izvršeno. Nazivaju se Pet generala, a ponekad Stol ili Vijeće. Njih su petorica vrlo ključni za razumijevanje moralnog kolapsa u određenom društvu, jer izvršavaju stvari vrlo sustavno. Demoni su iznimno dosljedni. Vrlo su dosljedni, ali budući da ne razumijemo kada i što rade, nama se to čini nasumično, ali kada shvatite obrasce njihova ponašanja vidjet ćete da su potpuno dosljedni. Sada ćemo pogledati tih pet generala i vidjeti što oni rade u našoj kulturi. Tih pet generala djeluju na vrlo specifičan i dosljedan način. Kad shvatite što rade moći ćete prepoznati njihovo djelovanje na bojištu.

Mnogi narodi prate isti put prema moralnom propadanju. To se vidi posvuda. Postojanje tog Vijeća nije sigurno. Demoni govore o njemu ali znamo da oni lažu. Ne možemo sa sigurnošću znati ali egzorcisti se susreću s tim. Oni koji su se s tim susreli potvrđuju da se radi o pet demona.

• Prvi od tih pet Sotoninih generala je Baal. On je demon nečistoće. Glavni demon nečistoće je Beelzebub (što je drugo ime za Sotonu). Baal je odmah ispod Sotone. Baal ima specifičnu zadaću da pokvari moral u društvu promicanjem nečistoće. To je ono što on radi. Stoga će u mnogim zemljama proces moralnog propadanja započeti moralnim kolapsom s obzirom na šestu i devetu zapovijed. Ako pogledamo na našu zemlju preljub je nekoć bio zakonom zabranjen u mnogim državama SAD-a. Ako bi vas uhvatili u preljubu mogli biste biti kažnjeni. Mnoge države ne provode te zakone, a danas ih zapravo ukidaju. U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao nam govori da preljubnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To znači da je to moralno grešno i da to teško vrijeđa Boga.

U posljednjih 50 godina kohabitacija parova (zajedničko življenje) se povećala za gotovo 900%. Dok drugi kažu da se povećala 19 puta. Procjenjuju da je u 1960.-ima zajedno živjelo oko 430 tisuća parova. 2015., bilo je 8,3 milijuna parova u kohabitaciji. Jedna anketa među protestantima pokazuje da 76% protestanata misli da je kohabitacija prihvatljiva, što znači da su prestali slijediti Sveto Pismo. Za jednog protestanta to označava promjenu cijelog identiteta. Znamo da ionako nemaju pravo tumačenje Svetog Pisma, ali činjenica je da ovdje ne slijede vrlo očitu situaciju. Kažu da je kohabitacija prihvatljiva, a katolici nisu ništa bolji, 74% ih kaže da je prihvatljiva. 74% katolika kaže da je prihvatljivo da parovi žive zajedno prije braka. Baalov primarni cilje je uništenje braka kroz kolaps spolnog morala. U našoj kulturi je uspio. Hipijevski pokret “slobodne ljubavi” u 60-ima bio je početak tog kolapsa u našoj zemlji. Nakon toga uslijedio je niz događaja. jednom kad se Baal uvuče i počne gurati stvar tada znamo da nam slijedi kolaps ako nešto ne poduzmemo. Nakon Baala slijedi… sve se odvija po određenoj logici. Kada jednom odvojite spolni odnos od njegove izvorne svrhe rađanja djece i odvojite ga od bračne veze, tada sve postaje dopušteno.

• Sljedeći demon je Asmodej. Ovisno odakle dolazite, neki to izgovaraju drugačije. Od je demon homoseksualnosti kod muškaraca. On također promiče nečistoću, ali to je demon homoseksualnosti kod muškaraca. Jednom kad kultura prestane vjerovati u neodvojivost bračnih elemenata o kojima govori Pavao VI, seks se srozava samo na pitanje zadovoljstva. Odvaja se od svog krajnjeg cilja i gubi se svako razumno kontroliranje.  Tako raste homosekusalnost. Dok sam studirao na Sveučilištu i San Francisku jedan je profesor rekao da ako pogledamo povijest različitih kultura, kad kultura prihvati kontracepciju dolazi do porasta homoseksualnosti. To pokazuje da je demon muške homoseksualnosti uobičajen slijed. Kasnije ćemo vidjeti da je u SAD-u slijed bio malo drugačiji. No, jednom kad se kultura preda nečistoći nakon toga slijedi porast homoseksualnosti.
• Nakon njega slijedi demon Levijatan. Levijatan je demon homoseksualnosti kod žena, muške vrste. To su žene koje su “teške na petama”. Koje nose muške frizure i slično. To je demon koji tjera ljude da traže osnaživanje, posebno homoseksualne žene. To je prvi od dva demona homoseksualnosti kod žena. Jedan pokret koji je uzeo maha u javnosti pokrenule su tri lezbijke. (BLM) Znate tko su, neću ih spominjati jer želim objaviti video. Ako ih spomenem, uklonit će video. Jedna od njih je bila otvoreno uključena i u okultno. Egzorcisti primjećuju povezanost između onih koji su duboko uključeni u homoseksualnu kulturu i okultnog. To dvoje zajedno s prihvaćanjem marksističkih, komunističkih načela. jer oboje teže kaosu.
• Slijedi demon homoseksualnosti kod žena Lilith. To je demon homoseksualnosti kod žena pasivnog ili zavodničkog tipa. Kad ih upoznate izgledaju i ponašaju se kao obične žene. Vidimo to vezano iz porast biseksualnosti kod žena. 2015.,g. Vrhovni sud je u slučaju Obergefell vs Hodges, ako sam krivo izgovorio Gospodin će me ispraviti, predao našu državu u ruke Sotoninog generala Asmodeja. Evo što se dogodilo. Dopustivši istospolni brak našu su zemlju predali u ruke tih demonskih generala: Admodeja, Levijatana i Lilith.
• Posljednji od pet generala je Bafomet. To je demon žrtvovanja djece. U SAD_u nismo slijedili taj slijed, ali povijesno gledano mnoge zemlje jesu. Mis smo nakon Baala išli na Bafometa. To je demon žrtvovanja djece i vidimo da se širom zemlje dižu njegovi kipovi. Otkad je ozakonjen u SAD-u učinjeno je 60 milijuna pobačaja. U svijetu je u posljednjih 30 godina pobačajem ubijeno više od milijardu ljudi. Knjiga Demonski pobačaj dobro objašnjava kako je pobačaj postao oblik žrtvovanja đavlu. Egzorcisti su primjetili kako se sotonisti počinju baviti medicinom kako bi postali ginekolozi i mogli izvoditi pobačaje i ubijati djecu. Zatim imamo post porođajni pobačaj. Nitko to ne želi nazvati infaticid. Radije to nazivaju post porođajni pobačaj. Jer ako je to infanticid onda smo isti kao Maye ili neki drugi narodi koji su ubijali svoju djecu. Ukorjenjenost pobačaja pokazuje da se iza njega krije đavolski utjecaj. Teško ga je iskorijeniti i borba protiv njega je iznimno teška. Ljudi su vrlo emotivni po tom pitanju. Ako samo spomenete da je pobačaj nemoralan i da je to ubojstvo gorčina s kojom vas napadnu je ogromna. Kada pogledamo što je sud učinio time što je ozakonio pobačaj, dopustio istospolne brakove i ukinuo zakone protiv preljuba, sudski sustav u ovoj zemlji u zadnjih 35-40 godina predao našu zemlju u ruke pet generala koji izvršavaju Sotonine planove.

Što je s gradskim vlastima? Možete pogledati moj serijal o komunizmu i sotonizmu. Vidjet ćete da je “duboka država” samo drugo ime za komunizam. Ali ako zapravo pogledate psihologiju komunizma i sotonizma njihovu psihologiju, kao kad se borim s demonima tijekom sesija, neprestane laži, neprestane manipulacije, stav da su superiorni i da umaju pravo vladati i slično, – ako pogledate psihologiju komunizma i sotonizma, oni su potpuno isti. Postoje indikacije da se sve više političara, ovdje i širom svijeta, počinje baviti okultnim stvarima. U Švicarskoj, kad su otvorili novi tunel Gotthard izveli su ritual. Možete pogledati taj ritual na Youtubeu, makar to ne preporučam, a to je bio ritual Bafometu, demonu žrtvovanja djece. Tamo je sjedila Merkel i svi ti ljudi iz Azije. Ti vođe država su tamo sjedili i gledali ritual Bafometu. kao da je to najnormalnija stvar. Postoje i druge naznake da su ljudi iz civilnih vlasti uključeni u okultno. Naravno, ne svi. Tu je i njihova potpora grupama čiji su voditelji uključeni u olultno.

Vidimo i to. Dakle, na strani našeg neprijatelja nalazimo mnogo moći i utjecaja. S naše strane bojišta, na strani vojujuće Crkve, stanje nije baš najbolje. Biskupi dopuštaju civilnim vlastima da pod izlikom Covida doslovno zaustave izvor milosti. Da nas zatvore i da nemamo pristup svetoj Misi, ispovijedi i drugim sakramentima. Manje je Pričesti i ispovijedi. Manji je broj ljudi na Misi i pitanje je kad će biti kao prije. A ni tada nije bilo najbolje. Biskupi koji su trebali biti generali u ovoj bitci nisu prisutni na duhovnom bojištu, uz nekoliko iznimaka. Imam iskustva s biskupima jer je za izvođenje egzorcizma na nekoj lokaciji potrebno dopuštenje lokalnog ordinarija. većina biskupa će vam dati dopuštenje, odnosno ovlasti za to, a zatim kažu da ne žele više ništa čuti o tome. Žele samo pobjeći od toga.

Kristovo mistično tijelo nije u dobrom stanju. Većina ljudi ne shvaća da grijeh koji učine utječe na sve ostale, jer kad sagriješite učinite dvije stvari. Prvo, umanjite svetost članova Kristova mističnog tijela. Što znači da je smanjena količina zasluga a time i količina milosti koje dolaze na svijet po tim zaslugama. Drugo, vi osnažujete demone u životima drugih ljudi. tako što preko grijeha u svijet ulaze demoni. Budimo realni, ljudi općenito nisu kreposni. kako znamo? Trebamo samo pogledati što se dogodilo nakon uragana ‘Katarina’. Bog nam je time pokazao kakvi smo kao nacija. Nismo kreposni. Čim se stanje pogoršalo, postali smo pljačkaši i banditi. Ljudi su pokazivali vrlo malo razumnosti i kontrole.

Ni katolici nisu kreposni. Prema Zakladi ‘Heritage’, statistike pokazuju da 95% katoličkih parova trenutno koristi ili su koristili kontracepciju. Znate kako su dobili statistiku? Bill Clinton. Htio je znati koliko ozbiljno katolici žive svoju vjeru. Proveli su analizu i studiju i dobili tu statistiku.

Zatim imao samozadovoljovanje i pornografiju. O pornografiji ću kasnije jer je postala ogroman problem na našoj strani bojišta. Egzorcisti su se borili s tim kod ljudi koji su to gledali. Tu je i opći nedostatak jakosti kod muškaraca. Oni su danas tako feminizirani. Ako idete u bitku protiv strašnog neprijatelja, a demoni su iznimno jaki ako im to dopustimo, s naše ćemo strane imati samo slabiće. Tu su zatim žene koje nisu čedne. zatim imamo uzurpaciju među ženama u obitelji i društvu. Feministički pokret koji se povijesno i intelektualno izravno veže uz komunizam  Imao je ogroman utjecaj čak i na katoličku misao. Kada razgovarate s ljudima čak i dobrim katolicima, o strukturi obitelji kako ju je Bog zamislio po prirodnom zakonu, zlobnost na koju neletite je stvarno iznenađujuća. Ako želite vidjeti pravo stanje ljudskih kreposti otiđite na stranice katoličkih foruma i pogledajte što ljudi pišu. Prestrašno. Vojujuća crkva nije ni blizu one razine koja je potrebna za duhovni boj, a kamoli za to da bude spremna na progon. U nevolji smo. Po mojoj procjeni, stanje Crkve više nije moguće popraviti ljudskim snagama. Ako dođe do progona broj katolika će drastično pasti. Jednostavno je tako. Na nekolicinu onih jako vjernih. Ono što egzorcisti vide na bojištu rezultat je svega toga što vidimo uokolo.

S obzirom na posjednuća, njihov broj ne raste, relativno je nizak. 2015. sam zadnji puta vodio statistiku posjednutih ljudi koji su došli k nama. 2015. g. sam pogledao 600 ljudi od kojih je samo troje bilo posjednuto. To je otprilike 0,5% do 1,5%. Mislim da je 0,5% točna brojka za populaciju, ali broj raste zbog stvari kojima se ljudi bave. Broj posjednuća ostao je otprilike isti, ali sve je teže osloboditi ljude od posjednuća. Čak i kada posjednuti ljudi čine sve u svojoj moći da se toga oslobode ali demoni su jednostavno jaki zbog stanja u svijetu.

Zatim imamo đavolsku opsesiju, kada demoni psihološki napadaju osobu. Vidimo veliki porast u tom području. Moja osobna procjena je da, među odraslom populacijom, 20-25% ljudi pati od đavolske opsesije. I drugi egzorcisti kažu isto. Zanimljivo je da kad su me to prvi puta pitali, tri tjedna kasnije izašla je studija da među studentima od 18 do 22 godine, 20-25% ih je išlo ili trenutno idu psihologu. Ne kažem da su svi psihološki problemi đavolske naravi,  već da nam to pokazuje da postoji određeno podudaranje i međuovisnost. Također vidimo ogroman porast opsesije vezano uz pornografiju. Ljudi ne shvaćaju da su sotonisti poučavali ljude u Hollywoodu, kao i ljude u glazbenoj industriji, a također su poučavali ljude i u porno industriji – da ako stavite kletvu na glavnu kopiju iz koje se distribuira film ili pjesma, ta se kletva prenosi na sve kopije pa kad netko to gleda ili sluša to pojačava ovisnost o toj određenoj stvari. A neki ljudi i sami padnu pod te kletve. Pa vidimo porast opsesije, osobito kod muškaraca, vezano uz pornografiju. Statistika pokazuje da se u svakom trenutku 35-50% internetskog prometa koristi za pornografiju. Razmislite o tome. 35-50 % internetskog prometa u našoj zemlji je pornografija. (!) Postoji 4,2 milijuna pornografskih stranica. 12% ukupnog broja stranica. Imamo 2,5 milijardi pornografskih mailova, odnosno 8% ukupnog broja. 42,7% korisnika interneta gleda pornografiju. Broj zahtjeva za dječjoj pornografijom “svakodnevna Nutella”, to je broj ljudi koji svakoga dana traže dječju pornografiju, je 116 tisuća svaki dan. Prosječna dob prvog dodira s pornografijom na internetu je 11 godina. 80% mladih od 15 do 17 godina bilo je izloženo teškoj pornografiji. 90% mladih od 16 do 18 godina gledali su pornografiju na internetu. Zanimljivo je da su prema istraživanjima to većinom radili dok su pisali zadaću.  

Zbog nedostatka kreposti ljudi se teško bore protiv đavolske opsesije. Količina moralnih grijeha je van granica i sasvim smo slabi. Vrijeđamo Boga i činimo stvari zbog kojih je situacija prilično loša. Tu je i problem primanja sakramenata u stanju smrtnog grijeha. Ljudi primaju svetu Pričest u stanju smrtnog grijeha koji nisu ispovjedili.

Egzorcisti primjećuju i stvari vezane uz uznemiravanje/tlačenje. Primijetili smo drastičan porast vezano uz tlačenje. To je dijelom povezano s pornografijom, a dijelom je povezano s velikim porastom bavljenja vračanjem i sotonizmom koji utječu na ljude.

Postoje tri razine vještica i sotonista. Nemaju neke veze međusobno, barem prema mojem iskustvu. Ponekad nešto učine zajedno, ali se većinom drže odvojeno. Svaki ima tri razine. Vezano uz vještice, postoje ljudi koji se tu i tamo bave magijom. Ti ljudi uglavnom nemaju neke velike veze s đavolskim utjecajem. Srednja razina su ljudi koje nazivam muljatori. To su oni koji istražuju i bave se magijom kako bi njome ovladali kao oblik osnaživanja. To su muljatori koje možete pronaći na internetu. Bacit ćemo čaroliju za 45 dolara, prijavite se. Bacit ćemo čaroliju i pribaviti vam tog dečka. Postoji ritual koji se naziva “egzorcizam za one koji su pod utjecajem čarolije ljubavnog napitka.” Jednom sam ga stvarno morao koristiti.

Treća razina, a isto je kod sotonista, sigurno se sjećate onog čovjeka iz Oklahoma Cityja koji je ukrao hostiju. barem je rekao da je ukrao hostiju. Usput, mislim da je biskup to genijalno riješio. Rekao je: “To je naše vlasništvo i ako ne vratite, tužit ćemo vas za krađu.” I ovaj ju je vratio. barem se tako nadamo. Bilo je smješno. Vidjelo se da je frajer muljator. Stajao je tamo držeći hostiju i rekao: “To je samo komad kruha. Zašto radite toliku frku zbog komadića kruha. Čekaj malo. Ti si taj koji radiš frku oko toga. Držiš je za sebe i ne želiš vratiti. Govoriš da ćeš s njom raditi razne stvari. Ti si taj koji radiš frku oko toga. On je bio muljator jer pravi sotonisti i vještice ne žele da znate tko su. To može biti osoba koja sjedi pored vas u crkvi. Može biti sudac, policajac ili vatrogasac ili bilo koja osoba na položaju. Jer sotonisti znaju da ako ih uhvate, njihove tajne aktivnosti su teški zločini, stoga ih toliko skrivaju da ne znate tko su. Vještice koje su na toj najvišoj razini i nisu muljatori ponašaju se isto. Ne znate tko su, a njihove obitelji se time bave već stotinama godina. Do te razine da neki od njih imaju gotovo istu razinu znanja kao i ja. vezano uz duhovni svijet, ponašanje demona i kako surađivati s njima. Ljudi na tim visokim razinama ne bacaju čarolije na ljude kako bi im naškodili, jer znaju da tada sami mogu pasti pod njih. Stoga izbjegavaju to. Ali zbog vještičarenja i sotonizma vidimo ogroman porast uznemiravanja.

Uz to imamo i neke prirodne probleme. Neki govore da su zbog Covida ljudi mentalno oboljeli. Ne, već su bili mentalno bolesni. Covid je to samo očitovao. Pitaju me: Kako to mislite? Prije 15 godina razgovarao sam s grupom katoličkih psihologa. Rekao sam im da je već do sada većina naše kulture već mentalno oboljela. Morate shvatiti da se u psihologiji nešto smatra mentalno zdravo ako svi to rade. Kao katolici znamo da to nije istina. Mentalno je zdravo ono što određuje prirodni zakon, a ne ono što svi rade. Dao sam im primjer:  Da je jedan muškarac prije 50 godina stao na ulici i rekao da se dva muškarca trebaju moći vjenčati odveli bi tog čovjeka u ludnicu. Danas, 56% zemlje smatra da je to sasvim u redu. To je znak da smo postali potpuno odvojeni od stvarnosti. Usprkos tome, porast mentalnih bolesti također uzrokuje problem jer postaje sve teže činiti dobro itd.

Covid je samo to izveo na površinu. To je stanje na bojištu i nije dobro. Kako bilo, postoji i pozitivna strana. Mnogi novozaređeni svećenici koji dolaze neki su od najsnažnijih, kreposnih i pravovjernih svećenika koje sam susreo. Vjerujem u njih jer su požrtvovni i spremni učiniti ono što treba. IMaju želju muževno živjeti svoje svećenstvo. Na putu su da postanu pravi duhovni očevi. To je znak od Boga jer svaki put kad nastupi problem Bog preventivno počne gomilati milosti kako bi sve bilo spremno kad problem dođe do vrhunca. Mislim da su mnogi novozaređeni svećenici jaki i da će učiniti mnogo dobra. Sada imamo više egzorcista. Kad sam počeo biti egzorcist, prije 15 godina, u cijeloj zemlji je bilo samo 13 egzorcista, a samo 5 ih je stvarno znalo što rade. Sada ih je 130 od čega 20 do 25 zna što radi. Dakle, bolje je. To je važna stvar jer su egzorcisti na prvoj liniji bojišta. i mnogo puta kad je u pitanju slučaj posjednuća demoni čine dvije stvari. Prvo, boreći se protiv njih to ih čini slabijima. Dakle, to postiže učinak. On možda nije uvijek vidljiv, ali postoji. Druga stvar je da demoni počnu otkrivati stvari koje sam spomenuo. O tome što se događa. zatim, ljudi koji su vjerni dobivaju veliku zaštitu. Pogledajte samo ovaj sveučilišni kampus i razmislite. Naravno, ljudi imaju svoje probleme i slično, ali zaštita koju dobivaju ljudi koji su vjerni je ogromna.

Jednoga dana kad sam imao posla s vragom u slučaju posjednuća… da On postoji. Zanimljivo je, kad sam istraživao tko je on on je “demon krize srednjih godina”, To kažu oci, Crkveni oci. Pa kad se psiholozi hvale da su izmislili “krizu srednjih godina”:. Ne, to već postoji. Rekli su da je on demon krize srednjih godina. U jednom trenutku tijekom egzorcizma, samo me pogledao i rekao: “Da nisi zaštićen slomio bih ti vrat!” Nisam se uopće bojao. Mislio sam: “U pravu je, ja sam zaštićen.” S vremenom sam počeo shvaćati dok sam gledao patnju ljudi koji su bili posjednuti ili trpjeli đavolske napade, i s kakvim se sve stvarima nose u tim đavolskim napadima, da je razina zaštite koju dobivaju vjernici općenito, oni koji nastoje voditi dobar katolički život, izvanredna jer očito je da je đavolski utjecaj danas na samom vrhuncu. Ne viđamo stvari koje su normalne.

Također postoji opća svijet da smo u ratu. Polako raste, osobito među laicima. Shvaćaju da moraju činiti te stvari kako bi zaštitili svoje obitelji. Moraju raditi ono što je potrebno da drže demone podalje od svojih života itd. Tako da mnogi laici hvataju korak. I neki svećenici, ali ne toliko. Imam više nade da laici prepoznaju da je ovo važna stvar koja se sprema.

Dakle, na bojnom polju izgleda kao da generali posvuda pobjeđuju, ali Bog formira svoje trupe i polako se okupljaju. ne znači da će biti lako. Bit će teško. Ali u određenom trenutku, oni ljudi koji su vjerni, njihova sposobnost da utječu na dobro bit će nevjerojatna. Završit ću s ovim, a onda ćemo imati samo nekoliko pitanja. Kad pogledamo koliko je loše stanje u svijetu i u Crkvi, na primjer kad vidimo da je Gospa iz Fatime rekla – Ako ne bude posvećena mom Bezgrešnom Srcu Rusija će širiti svoje zablude. i doći će do propasti mnogih država. Mnoge će zemlje biti uništene. To se također vidi vezano uz razna Gospina ukazanja. Ono što je zanimljivo, kad se Gospa ukazala u Akiti u Japanu, rekla je da će kardinali ustati protiv kardinala i biskupi protiv biskupa. To vidimo da se događa. Vidimo tu borbu među hijerarhijom. To je bilo predviđeno. Gospa je rekla da je prekasno i da dolazi kazna. Možete samo moliti da budete pošteđeni posljedica. Ali, to nam govori da možemo moliti da budemo pošteđeni posljedica.

Đavolsko širenje po bojištu predstavlja duhovni uvod u stvari koje dolaze. Ali, treba imati na umu da sve što je Gospa predvidjela u tim ukazanjima se obistinilo. To također znači da će se ostvariti i činjenica da će na kraju Papa posvetiti Rusiju Njenom Bezgrešnom srcu. I kao rezultat toga, Ona, Njeno Bezgrešno Srce će trijumfirati.

Znamo da će Crkva uskrsnuti. Znamo da će doći do točke kada će izgledati kao da se ugasila. A zatim će uskrsnuti i dobiti novu vitalnost i novi život. Dakle, to dolazi. Stoga, iako vidimo da se đavolski utjecaj širi i da je situacija na bojištu brutalna, znamo da je svjetlost na kraju tunela. Naša je zadaća da budemo vrlo uporni i dosljedni, da pazimo na to da uvijek budemo vjerni Bogu i učenjima Crkve, i ne dopustimo da padnemo u grijeh i uvijek živimo u milosti. Tada, kao rezultat toga, prebrodit ćemo to. I mislim, da ćemo mi svi ovdje na kraju vidjeti obnovljenu slavu Crkve. A tada će se situacija na bojištu potpuno promijeniti. Jer, kad se Bogorodica jednom umješa, demona više nema. Ona ima potpunu moć nad demonima i svaki put kad se samo pojavi, oni bježe. Stoga, znamo da to dolazi.

Stanje duhovnog bojišta, video

Izvor: Kyrios books

U emisiji “Sjaj istine” don Josip Mužić govori o trenutnoj situaciji u društvu, poziva nas da čitamo znakove vremena i da izvučemo neke zaključke iz ove protekle godine (Korone).

Nije korona jedina kriza, napominje, jer ako uzmemo u obzir  brojke 73 milijuna pobačenih godišnje taj broj daleko nadmašuje broj umrlih od korone (ili sa koronom).

Postavlja se pitanje i zašto pastiri šute i čemu služi ta šutnja? Čega se imaju bojati u odgovaranju na izazove vremena? …

U ovoj situaciji se otkriva koliko često važnije biva ono tjelesno od onog što je vječno, a na taj način čovjek se odriče svoje duše.

Mediji imaju veliki utjecaj na ljudsko zdravlje i uvelike ga uništavaju. Oni žele nadzor nad našim životom. Zato bi bilo dobro i mobitel koristiti onoliko koliko nam je nužno – i koliko je moguće biti bez njega.

Potrebno je govoriti dok se može govoriti – jer je sve više na djelu – cenzura. Prostori slobode su sve manji. Laici su tu manje uvjetovani.

Trebamo početi živjeti skromnije.

Ako su putovanja ograničena, možemo upoznavati bolje svoju zemlju jer ima toliko toga što nismo vidjeli. Mnoga putovanja bila su u znaku poganstva. …

Možemo tražiti posao u kojem ćemo biti neovisni. Možemo otići prije vremena u mirovinu. A ako nam ukinu mirovinu? Riješenje može biti povratak na selo gdje se ne treba toliko držati mjera kao u gradu. Vidimo da se ljudi naseljavaju u Liku. Možemo imati ono što je neophodno za život, pa može se živjeti i samo od krompira. A postoji i voda, postoji mogućnost za proizvodnju energije…

Skroman život, lišen luksuza. A što ako dođe do toga da se oduzme i privatna imovina pa budemo beskućnici? Onda možemo živjeti od onoga u prirodi, ako pustinjaci, kao sveti Ilija npr. Možemo biti zadovoljni sa minimalnim.

Možemo razvijati zajedništvo u vjeri s drugima i zajedništvo s Bogom. Čovjek koji je s Bogom nije nikad sam.

Malo je onih koji žele biti slobodni samo za Boga. Oni su u manjini, bez obzira koliko nas ima na svetoj misi.

Potrebno nam je OBRAĆENJE. 

Bog je iznad vladajućih struktura. Treba se vratiti pravoj vjeri pa će se sve posložiti kako treba. Božja svemoć se nije smanjila. Možemo računati i sa Božjim čudesnim zahvatima. (Kako je Bog pomagao proroku Iliji ili davao manu Izraelcima u pustinji…)

Kršćanin mora imati pozitivan odnos prema smrti. Ako smo vjernici znamo da nas iza smrti čeka neprolazna sreća. Važno je da imamo želju biti s Bogom u vječnosti, jer kako će nas inače primiti?

Isus jasno poručuje: Ne brinite se tjeskobno za sutra… Naša briga ne smije biti tjeskobna. Svakom je danu dosta muke njegove.

Mi smo Božja stvorenja. Naša prava dolaze od Njega, ne od političara. Oni ne daju prava, oni ih samo zastupaju.

Moćnici pokazuju da im se žuri jer nemaju puno vremena…

“Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” – rekao je sv. Pavao.

Pogledajmo što piše Michael Rose, na temelju svog istraživanja provedenog među 125 ispitanika, (bogoslova, svećenika, rektora… ) 

Pisac knjige “Goodbye, good man” – “Doviđenja, dobri ljudi” Michael Rose kaže da je tijekom jubilarne 2000. godine posvetio puno vremena i energije kako bi intervjuirao  desetke bogoslova, bivših bogoslova, nedavno zaređenih svećenika, rektora sjemeništa te je pisao na osnovu svjedočanstava svojih 125 sugovornika. Oni su predstavnici 50 biskupija i 22 glavne bogoslovije.   

To su muškarci koji su odani učenju Crkve, koji gledaju na papinstvo kao na duhovno vodstvo, mole krunicu i prigrlili su celibat. Oni ne podržavaju programe koji nisu Crkveni. Njihovo svjedočenje često je potkrijepljeno dokumentarnim dokazima. Opisuju razne prepreke koje se namjerno stavljaju na put autentičnosti svećenička zvanja, što je dovelo do prijevremenog otpusta pravovjernih bogoslova ili njihov dobrovoljni odlazak. 

 To najčešće uključuje  

• pristranost u postupku procjenjivanja   
• neetičko psihološko savjetovanje 
• članovi fakulteta i duhovni ravnatelji koji se usredotočuju na otkrivanje znakova pravovjernosti među bogoslovima 
• moralni život nekih bogoslova nije u skladu sa kršćanskim standardima  
• odobravanje homoseksualnih praksi 
• promicanje ideja i učenja koja nisu u skladu sa temeljnim istinama Katoličke Crkve  
• otvoreni prezir prema pravilnoj liturgiji i tradicionalnim pobožnostima  
• duhovna ili psihološka manipulacija i zlostavljanje 

Svakako se na samom početku mora priznati da nije svaki kandidat koji stupa u bogosloviju prikladan za svećenika.   

Bogoslovija je mjesto koje je zamišljeno tako da pomogne čovjeku razabrati ovaj poziv. Mnogi na kraju ostave studij jer su shvatili da svećenički poziv nije njihov. Drugi su s pravom otpušteni iz institucija zbog nepravilnosti koje bi ukazivale na to da kandidat nije pogodan za svećeništvo.  

U knjizi ipak nije govor o onima koji nisu bili  prikladni, već o onima koji jesu bili prikladni, tj. o sustavu koji onemogućuje i stavlja prepreke istinskim svećeničkim zvanjima i to stoga jer se doživljavaju kao prijetnja njihovom načinu života.  

Oni koji su na vlasti u mnogim bogoslovijama motivirani su željom da se crkvena služba redefinira prema nekom njihovu, novom modelu, koji bi uključivao žene svećenice, posvjetovnjačenu liturgiju i “mekaniji” pristup crkvenom učenju. Tako bi se stvorila jedna “politički korektna Crkva”, koja se nikom ne zamjeri.  

A što se onda čini sa pravovjernim bogoslovima? Takvog se onda etiketira kao onog koji “razjedinjuje”, “stvara smetnje”, “previše je krut”, i kao takav “neprikladan za svećenstvo”.  

Jednom kad ode iz bogoslovije, obično ga se ucjenjuje i teško će biti prihvaćen u drugu bogosloviju ili biskupiju.  

Komunikacija je brza i učinkovita u “čišćenju pravovjernih” ljudi iz bogoslovija. Problem je sa nepravednim procjenjivanjem kandidata, makar postoje i oni drugi koji stvarno nisu prikladni. Mnogo je onih prema kojima se postupa nepravedno, koji su zlostavljani emocionalno i duhovno te odlaze pognute glave. Mnogi osjećaju da imaju poziv za svećenstvo, ali da se nemaju komu obratiti, kamo okrenuti.  

U mnogim slučajevima kandidat odlazi zbunjen ne vidjevši zašto ne bi bio prikladan za svećenstvo, ali svejedno prihvaća taj zaključak.  

Drugi odlaze skandalizirani, ali im je neugodno reći prijateljima i rodbini, onima koji su se molili za njih, zašto su napustili formaciju.   

Mnogi završe s gadnom reputacijom kad drugi zaključe da su odbijeni iz psiholoških ili emocionalnih razloga.   

Sve više biskupija  ispravlja svoje programe, shvaćajući da bogoslovi imaju mnogo intenzivniji duhovni fokus nego posljednjih desetljeća. Postoji nada da se kriza svećenstva može prevladati.  

Čak i prije nego što je mladić spreman prijaviti se u sjemenište, postoje brojne snage unutar Crkve koji rade protiv mogućeg svećeničkog poziva.  

Žene uključene u liturgiju, loša kateheza, neljubazni svećenici i mnogi seksualni skandali u koje je uključen i katolički kler su, između ostalih,  četiri uobičajena odvraćanja. 

Svaka je sama po sebi skandal.  Istraživanje M.R. se ne bavi posebno pitanjem stanjem liturgije i kateheze makar je i to znatna prepreka koja udaljuje dobre kandidate. 

Sveti papa Pio X naglasio je važnost svetosti svećenika jer je to tako potrebno da bi Krist zavladao svijetom tako da oni svojim primjerom, riječju i znanjem budu vođe. Oni su ti koji najbolje mogu privući buduće kandidate za svećenstvo.  

No, koliko je Amerika blagoslovljena svetim svećenicima, uzorima? Lako se daje zaključiti da tog blagoslova baš i nema. A kod nas? Je li stanje puno drugačije? 

Otac Joseph Illo, (biskupija Stockton, Kalifornija) tu činjenicu objašnjava stanjem unutar bogoslovija, te navodi svećenici svakodnevno gledaju televiziju, da se može čuti svećenike koji opravdavaju poroke, da ima onih koji više vole malo popiti prije večere nego zajedno moliti časoslov. … . 

Otac Eduard Perrone  (nadbiskupija Detroit) bio je svjedokom mnogih svećeničkih zvanja u gradskoj župi Detroit koja je privlačila mnoge pravovjerne muškarce i izvan te župe. To su bili mladi koji su željeli spašavati duše, koji su voljeli svetu misu, bili predani vjeri. No, problem bi nastajao kad bi se vraćali u svoju lokalnu župu. Tamo bi se susretali sa nekom drugačijom atmosferom, atmosferom noćnog kluba sa drugačijom glazbom u pozadini. Puno smjeha, malo discipline i u takvom okruženju se teško moglo ukorijeniti u vjeri. U boljem okruženju mnogi mladići mogli bi biti nadahnuti za nastavak svog poziva. Ovako, najčešće pomisle da je svećenstvo ipak za nekog drugog i da ne žele na to gubiti vrijeme.  

A što se događa s onim dobrima koji su dovoljno nadahnuti da barem malo bolje istraže imaju li svećeničko zvanje.  

Mnogi napuste taj put kad se uključe u programe tj. susrete za procjenjivanje zvanja (“Dođi i vidi!”)  

Zainteresirani za svećeništvo su željeli su isprobati život na bogosloviji živeći tamo dva tri dana. Nažalost, previše potencijalnih kandidata brzo uoči da tu nešto užasno nije u redu.  

Na bogosloviji u Detroitu jedan je bogoslov izvijestio da je tijekom vikenda razlučivanja zvanja potencijalnim kandidatima dano da gledaju film o tinejdžericama koje se pripremaju za seksualni život. On je očekivao da će tamo pronaći izuzetno duhovno okruženje pogodno za molitvu, pobožnost i učenje, no naprotiv iskusio je jedno okruženje koje ne samo da nije bilo nadahnjujuće nego je bilo odbojno, u duhovnom smislu.  

Otac Andrew McNeil,  priča kako je sa svojim ocem bio poveden na nedjeljni popodnevni obilazak bogoslovije. Vidio je dovoljno da se tamo ne prijavi. Povedeni su da pogledaju spavaonice. Na portretu nadbiskupa D.P. bili su nacrtani rogovi. Usput je jedan bogoslov bio probuđen, pa je izišao u hodnik i uzeo bocu viskija. Zaključio je da to nije ono što je tražio.  

Paul Sinsigalli nije imao nikave podrške od prijatelja ni obitelji u vezi sa odlukom da ide na bogosloviju. Nadao se da će ga tamošnji svećenik duhovnik Bill Spade ohrabriti. No, nije naišao na ohrabrenje nego naprotiv. Nije bio nimalo ugodan i odvratio mu je rečenicom: “Ako će svi govoriti da si lud, onda zašto bi to učinio?”  

Prema Kevinu Rowlesu, “U Engleskoj uklanjanje pravovjernih muškaraca započinje od prvog dana“, objasnio je. Kad je on otišao na razgovor u vezi sa svećeničkim zvanjem poslan je da otiđe na duhovne vježbe u mjesnoj bogosloviji. No, kako kaže, on se otamo vratio s gađenjem i kasnije nikada nije razmatrao pitanje svećeničkog poziva. Prisjeća se meditiranja nad pjesmom nekog novog “cool” benda, a pjesma je očito govorila o ljubavi muškarca i žene, što je smatrao neobičnim predmetom za meditaciju onima koji žele slijediti put svećenstva ili redovničkog života.  Zatim su imali nekoliko vježbi slikanja koje je predvodila   časna sestra iz Sestara Loretanki. “Zamoljeni smo da zamislimo da smo drvo i kakav je to osjećaj. Tada su od nas zatražili zamislite da je Bog drvo. A onda nas je sestra zamolila da otvorimo oči i slikamo dva stabla, od kojih je jedno trebalo biti Bog, a drugo smo mi. “Čini mi se čudnim”, napisao je u pismu rektoru nakon duhovnih vježbi „kad se pomisli na veliko duhovno bogatstvo koje Crkva ima da se ti izvori koriste kako bi nam pomogli da vidimo gdje je Bog djelovao u našim životima i kamo nas vodi. ” Među onima koji pomažu u razlučivanju zvanja je i mlada žena novakinja koju je poznavao samo kao Lindu. U kratkom razgovoru s Lindom otkrio je da nju jako zanimalo da bude jednom svećenik.  I tako, jedna žena koja želi biti svećenik bi meni trebala pomoći razlučiti moj poziv (?!) – prisjećao se. Također, spominje kako se misa slavila umjesto u kapelici u studiju bogoslovije. Niski stolić od grubih cjepanica, prekriven zelenom tkaninom služio je kao improvizirani oltar. Zastrašila ga je čudna liturgija koja je uključivala svećeničko odijevanje u nekakve indijske molitvene ogrtače. Nakon pričesti pjevala se pjesma istog “cool” benda. Kasnije te večer pozvani su na sir i vino gdje ga je dodatno zaprepastilo pijanstvo bogoslova, a njihova izvedba molitve Salve Regina bila je  „vrlo neugodna.” Umjesto ispravnog oblika večernje molitve bogoslovi su svirali pjesme Johna Lennona “Imagine” (ključna misao: nijedna religija) Vrlo je brzo shvatio da mu ti ljudi ne mogu pomoći razaznati ima li svećenički poziv ili nema.  

U vrijeme dok sam istraživao ovu temu, nekoliko je slučajeva privuklo pažnju medija. Prvo je bila ostavka biskupa Keitha Symonsa, koji je odstupio s mjesta čelnika iz biskupije Palm Beach na Floridi, nakon što je priznao da je napastovao pet mladići u tri župe. 

Ivan Bitva, isusovac, podnio je tužbu  za “diskriminaciju na radnom mjestu” pred saveznim sudom u San Franciscu jer su ga trojica njemu nadređenih isusovaca – otac Andrew Sotelo, otac Anton Harris, i otac Thomas Gleeson – podvrgla „neželjenom verbalnom i fizičkom ponašanje seksualne prirode”. Harris i Sotelo su mu poslali pozdravnu čestitku koja prikazuje seksualno uzbuđene muškarce. Bollard je pokazao jednu od pornografskih Božićnih čestitki... Jedan od svećenika unutra je napisao: “Mislio sam da bi ovo moglo potaknuti neke teološke misli. Nadam se da će sve ići dobro. S ljubavlju. T.” Ne samo da mu je Sotelo slao pornografske slike nego ga je pozvao u gay barove u San Franciscu. 

Glesson (tamošnji ravnatelj) rekao je Bollardu (kako je ovaj prenio) da “ako želim biti prijatelj s njim, ne bih se trebao iznenaditi ako to prijateljstvo postane seksualno jer je on sam najviše zainteresirana za međusobnu masturbaciju.” 

Bogoslovima se  masturbacija i pornografija predstavljaju kao prihvatljiva ponašanja i to od strane tamošnjih psihologa.  Daju im se upitnici u kojima ih se pita što bi izabrali: masturbaciju ili pornografiju. Ako je bogoslov pravi on će reći da je i jedno i drugo zlo, da ne želi izabrati ni jedno ni drugo. No, psiholog inzistira da mora izabrati nešto od to dvoje i što bi izabrao. Ako bogoslov inzistira na tom da je oboje zlo onda ga psiholog ocijeni kao “zatvorenog”, “krutog”, i slično. Uglavnom takav “nije prikladan”.  

 Usp: scribd.com/read/

‘Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja’

Predsjednici biskupskih konferencija cijeloga svijeta su se na poziv pape Franje od 21. do 24. veljače okupili u Vatikanu kako bi raspravljali o trenutnoj krizi vjere i krizi u Crkvi, krizi koja se raširila po cijelome svijetu nakon šokantnih otkrića zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika.

Razmjeri i težina incidenata o kojima se izvještavalo duboko je uznemirila svećenike, ali i laike, i kod mnogih potaknula propitivanje same vjere Crkve. Bilo je nužno poslati snažnu poruku i nastojati oko novoga početka kako bi Crkva opet bila vjerodostojna kao svjetlo među narodima i kao sila u službi protiv destruktivnih čimbenika.

Budući da sam i sâm bio na odgovornom položaju kao pastir Crkve za vrijeme javnoga izbijanja krize i situacija koje su uslijedile, morao sam se zapitati – iako kao papa emeritus više nisam izravno odgovoran – kako mogu doprinijeti novome početku.

Zato sam, nakon što je najavljen sastanak predsjednikâ biskupskih konferencija, sakupio neke bilješke uz koje bih mogao s jednom ili dvije primjedbe doprinijeti i pomoći u ovome teškome trenutku.

 Nakon što sam kontaktirao državnoga tajnika, kardinala Pietra Parolina, i samoga Svetoga Oca Franju, činilo mi se prikladnim ovaj tekst objaviti u Klerusblattu (mjesečniku za svećenike u većinski bavarskim biskupijama).

Moj je rad podijeljen u tri dijela.

U prvome dijelu namjera mi je ukratko predstaviti širi društveni kontekst pitanja, bez kojega se problem ne može razumjeti. Nastojat ću pokazati da je šezdesetih godina 20. stoljeća došlo do nečuvenoga događaja, čiji razmjeri u povijesti nemaju presedana. Moglo bi se reći da su se u 20 godina između 1960. i 1980. godine nekada uobičajeni standardi o seksualnosti posve urušili, i da se pojavila nova normalnost, koja je do sada bila predmetom ustrajnih pokušaja prekidanja.

U drugome dijelu namjera mi je istaknuti posljedice ove situacije na formaciju svećenika i na njihove živote.

Konačno, u trećem bih dijelu htio izložiti neke perspektive za ispravne reakcije od strane Crkve.

(1)Stvar počinje s od strane države propisanog i podupiranog uvođenja djece i mladih u narav seksualnosti. U Njemačkoj je tadašnja ministrica zdravstva Käte Strobel dala snimiti film u kojem je sve što se prije nije smjelo javno pokazivati, uključujući spolni odnos, pokazano u obrazovne svrhe. Ono čemu je ispočetka svrha bila seksualni odgoj mladih uskoro je široko prihvaćeno kao prikladna opcija.

Slični učinci postignuti su „Sexkofferom” što ga je objavila austrijska vlada (kontroverznom ‘kovčegu’ materijala za seksualni odgoj, korištenome u austrijskim školama krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća). Seksualni i pornografski filmovi tada su postali čestom pojavom, dotle da su se prikazivali u priručnim kinima (Bahnhofskinos). Još se sjećam kako sam jednoga dana šetao Regensburgom i vidio kako se pred velikim kinom okuplja gomila ljudi, nešto što se prije viđalo samo u vrijeme rata, kada se iščekivalo dijeljenje namirnica. Sjećam se i kako sam došao u taj grad na Veliki petak 1970. godine i vidio mnoštvo panoa s velikim posterom dvoje posve golih ljudi u zagrljaju.

Među slobodama za koje se borila revolucija 1968. godine bila je ta posvemašnja seksualna sloboda, koja više nije prihvaćala nikakve norme.

Mentalni kolaps bio je povezan i sa sklonošću prema nasilju. Zato se seksualni filmovi nisu više smjeli prikazivati u zrakoplovima – među putnicima bi znalo doći do nasilja. Budući da je tadašnja odjeća podjednako izazivala agresivnost, ravnatelji škola nastojali su uvesti školske uniforme, i tako stvoriti ozračje pogodnije za učenje.

Jedan od izvanjskih aspekata revolucije iz 1968. godine bio je i taj da se pedofiliju smatralo dopuštenom i prikladnom.

Za mlade u Crkvi, ali ne samo za njih, to je u mnogim vidovima bilo jako teško vrijeme. Uvijek sam se pitao kako su u toj situaciji mladi ljudi mogli razmišljati o svećeništvu i prihvatiti ga sa svim njegovim ograničenjima. Posljedice tih promjena bile su dramatičan kolaps sljedećega naraštaja svećenika u tim godinama i veoma velik broj istupanja iz svećeničkoga staleža.

(2) U isto vrijeme, neovisno o tim promjenama, katolička moralna teologija pretrpjela je kolaps koji je Crkvu učinio nemoćnom pred tim promjenama u društvu. Pokušat ću ukratko opisati kako su se te promjene odvijale.

Sve do Drugoga vatikanskog koncila katolička moralna teologija uglavnom se temeljila na prirodnome pravu, a Sveto pismo citiralo se samo za davanje pozadine ili potkrjepljivanje. U borbi Koncila za novo razumijevanje Objave opcija prirodnoga prava uglavnom je napuštena, i zahtijevalo se moralnu teologiju posve utemeljenu na Bibliji.

Još se sjećam kako je isusovačko učilište u Frankfurtu obučavalo iznimno nadarenog mladog isusovca (Brunu Schüllera) s ciljem razvijanja morala utemeljenog isključivo na Svetom pismu. Prelijepa disertacija o. Schüllera bila je prvi korak prema izgradnji morala utemeljenoga na Svetom pismu. O. Schüllera zatim su poslali u Ameriku radi daljnje izobrazbe. On se otamo vratio sa spoznajom da se moral ne može sustavno izraziti samo iz Biblije. Pokušao je razraditi pragmatičniju moralnu teologiju, ali nije mogao pružiti odgovor na krizu morala.

U konačnici je prevladala hipoteza da je moral određen isključivo ciljevima ljudskoga djelovanja. To još nije bilo neuvijeno kao u staroj sintagmi „cilj opravdava sredstvo”, ali taj je način razmišljanja počeo prevladavati. Zato više nije moglo biti nikakvoga apsolutnoga dobra, kao niti ničega temeljno zloga – moglo je biti samo relativnih vrijednosnih sudova. Više nije bilo apsolutnoga dobra, nego samo relativno bolje, ovisno o trenutku i okolnostima.

Kriza oko opravdavanja i predstavljanja katoličkoga morala dosegnula je dramatične razmjere kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. 5. siječnja 1989. godine objavljena je „Kölnska deklaracija”, koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije. Njezin je fokus bio na različitim kriznim točkama u odnosu između biskupskog učiteljstva i zadatka teologije. Reakcije na taj tekst, koje ispočetka nisu išle dalje od uobičajene razine prosvjeda, vrlo su se brzo pretvorile u negodovanje protiv crkvenoga učiteljstva, i započele vidljiv i glasan globalni prosvjed protiv očekivanih doktrinalnih tekstova Ivana Pavla II. (v. D. Mieth, Kölner Erklärung, LTHK, VI3, str. 196) [LTHK je Lexikon für Theologie und Kirche, „Leksikon teologije i Crkve”, među čijim su urednicima bili Karl Rahner i kardinal Walter Kasper.]

Papa Ivan Pavao II., koji je dobro poznavao i pažljivo pratio situaciju u moralnoj teologiji, započeo je rad na enciklici koja će sve te stvari ispraviti. Ona je objavljena 6. kolovoza 1993. godine pod naslovom Veritatis splendor, i uzrokovala je žestoke kritike od strane moralnih teologa. Prije nje je Katekizam Katoličke Crkve već uvjerljivo i sustavno predstavio moral kako ga proglašava Crkva.

Nikada neću zaboraviti kako je u to vrijeme vodeći njemački moralni teolog Franz Böckle, koji se nakon umirovljenja vratio u svoju rodnu Švicarsku, glede mogućih odluka iz enciklike Veritatis splendor izjavio, ako ona bude određivala da ima čina koje se uvijek i u svim okolnostima mora klasificirati kao zle, da će je on izazivati sa svim sredstvima koje ima na raspolaganju.

Milosrdni Bog ga je poštedio toga da svoju odluku provede u djelo – Böckle je preminuo 8. srpnja 1991. godine. Enciklika je objavljena 6. kolovoza 1993. godine, i doista sadrži određenje da ima čina koji nikada ne mogu postati dobri.

Papa je bio posve svjestan važnosti te odluke u tome trenutku, i za taj dio svoga teksta ponovno je konzultirao vodeće specijaliste, koji nisu sudjelovali u uređivanju enciklike. Znao je da ne smije biti sumnje u vezi s činjenicom da moralna računica uključena u balansiranje dobara mora poštovati konačnu granicu. Ima dobara koja nikada ne smiju biti predmetom trgovanja.

Ima vrijednosti koje se nikada ne smije napustiti radi većih vrijednosti, i koje nadmašuju čak i očuvanje tjelesnoga života. Postoji mučeništvo. Bog je više od pukoga tjelesnoga preživljavanja. Život koji bi bio kupljen poricanjem Boga, život utemeljen na konačnoj laži, nije život.

Mučeništvo je temeljna kategorija kršćanskoga postojanja. Činjenica da mučeništvo u teoriji koju su promicali Böckle i mnogi drugi više nije moralno nužno pokazuje da je posrijedi sama bit kršćanstva.

No u moralnoj je teologiji u međuvremenu urgentno postalo jedno drugo pitanje: uvelike je prihvaćena hipoteza da crkveno učiteljstvo treba imati konačnu kompetentnost (nepogrješivost) samo u pitanjima koja se tiču vjere. Prema tome, pitanja koja se tiču morala ne bi trebala biti obuhvaćena nepogrješivim odlukama crkvenoga učiteljstva. U toj hipotezi vjerojatno ima nečega ispravnoga, što zahtijeva daljnju raspravu. No postoji minimalni sklop morala koji je neraskidivo povezan s temeljnim načelom vjere i kojega se mora braniti ako ne želimo da vjera bude svedena na teoriju, nego da bude prepoznata u svojoj pretenziji na konkretni život.

Sve to čini očitim koliko se temeljno dovodi u pitanje autoritet Crkve u pitanjima morala. Oni koji Crkvi poriču konačnu učiteljsku kompetentnost na tome području tjeraju je da šuti upravo onda kada se radi o granici između istine i laži.

Neovisno o tome pitanju u mnogim se krugovima moralne teologije izlagala hipoteza da Crkva nema i ne može imati svoj vlastiti moral. Argument je bio da sve moralne hipoteze imaju svoje paralele u drugim religijama, i da prema tome moral nije vlasništvo kršćanstva. No na pitanje jedinstvene naravi biblijskoga morala nije odgovoreno činjenicom da se za svaku moguću rečenicu bilo gdje izrečenu može naći paralela u drugim religijama. Radi se o cjelini biblijskoga morala, koja je kao takva nova i različita od svojih pojedinačnih dijelova.

Jedinstvo moralne doktrine Svetoga pisma u konačnici je vidljivo u tome što se ona čvrsto drži slike Božje, i u vjeri u jednoga Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji je živio kao ljudsko biće. Dekalog je primjena biblijske vjere u Boga na ljudski život. Slika Boga i moral pripadaju skupa, i tako dovode do znakovite promjene kršćanskoga stava prema svijetu i ljudskom životu. Uz to, kršćanstvo se od svojih početaka opisivalo riječju hodós (grčka riječ za put, u Novom zavjetu često korištena u smislu puta napretka).

Vjera je putovanje i način života. U staroj Crkvi katekumenat je stvoren kao okruženje zaštićeno od sve nemoralnije kulture, u kojem su se posebni i novi vidovi kršćanskoga načina života prakticirali i istovremeno štitili od običnoga načina života. Smatram da je čak i danas potrebno nešto poput katekumenskih zajednica kako bi se kršćanski život uspostavio na svoj vlastiti način.

Izvor: bitno.net

(nastavak… 2. dio)

Kardinali Brandmüller i Burke su uputili sinodi pismo u želi da se ukaže na problem homoseksualnosti u Crkvi i o njemu raspravlja, ali to se nije dogodilo. Na proteklom skupu predsjednika biskupskih konferencija nije se o tom raspravljalo. Zašto? “Jer je ta tema opasna. Jer je očito da u Vatikanu postoji mreža homoseksualaca. To je problem.”

Tu stvar teško je dokazati, jer se radi o dobro organiziranoj mreži i zato je to strašan problem. Problem je nedostatak pravog moralnog nauka u Crkvi i to što su na Gregorijanskom sveučilištu moral poučava krivo, tako se i mladi bogoslovi poučavaju kako je homoseksualnost u redu (kardinal navodi i imena takvih profesora), a onda su polaznici to počeli i prakticirati.

Problem je dakle u tome što su crkveni vođe udaljile od istine evanđelja.

Na pitanje: “Kako se može prekinuti ova šutnja?” – To je zadatak vas novinara. – odgovorio je kardinal Brandmüller .

Više na ncregister.com

Kardinal Gerhard Muller je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, od 2012-2017, kad je od strane pape Franje bez objašnjenja otpušten, skupa sa tri svoja suradnika svećenika. Je li to zbog toga što je po pitanju sankcioniranja svećeničkih prijestupa bio prestrog?

U Crkvi se govori o “klerikalizmu” koji je kriv za zlostavljanja. (Kao da bi ukidanje celibata bilo riješenje?) Kardinal kaže da nije to problem, jer  99% slučajeva seksualnih zlostavljanja nisu vezani za svećenstvo tj. klerike. U slučajevima gdje se to događa u redovima klerika, svećenika, većinom su vezani uz problem homoseksualnosti (!) među svećenicima, a ne uz pedofiliju. U slučajevima koje je on istraživao za vrijeme svoje službe u Kongregaciji radilo se uglavnom o žrtvama – dječacima iznad 14 godina (dakle ne o pedofiliji), i starijima… Kaže da je uvijek bio na liniji svojih predhodnika i da tu nema kompromisa. Milosrđe treba imati prije svega za žrtve zlostavljanja. Crkva ne mijenja svoje učenje o tomu da su ti prijestupi i s odraslim osobama teški grijeh.

U pitanju svjedočanstva kardinala Vigana (prije 100 dana,  a vezano uz slučajeve zlostavljanja od strane kardinala McCarricka) kaže kako bi želio predložiti papi da porazgovara s njim, jer je uloga pape da čuva jedinstvo u Crkvi… da vidi ima li tu nekih pogrešaka, i da se daju odgovori na optužbe, jer narod Božji ima pravo znati što se dogodilo… Nije dobro da se Crkva razdvaja na konzervativne i liberalne…