Sv. Veronika Giuliani, to je bila klarisa, talijanka je jedna od svetica sa stigmama. Imali smo više svetaca koji su imali biljege muke Gospodinove, na srcu. Tako se npr. sveta  Velika Terezija se prikazuje kako joj anđeo odapinje strijelu, sveti Filip Neri je imao isto to iskustvo gdje mu je srce bilo probodeno i to se autopsijom potvrdilo i za mnoge svece je to jednako pronađeno. Nema puno slučajeva gdje se potvrda dobila i sa autopsijom  – da se nakon smrti radila autopsija srca i da se onda to potvrdilo.

Ono što je posebno kod svete Veronike jest da ne samo da je napravljena autopsija na njenom srcu koja je to potvrdila, nego da je u njenom srcu pronađeno čak 24 znaka Isusove muke. (!) (Vidi sliku srca dolje)

To je ono što čini  njeno iskustvo i njeno svjedočanstvo posebnim.

Da krenemo onda od početka. Imala je svega 19 godina kad je Isus ukazao i kad joj je stavio u srce križ koji će biti pronađen nakon njene autopsije, nakon njene smrti, ne kao neka tetovaža, nego kao jedna tvorevina od vlakana.

Dakle, kao što mi imamo izrasline na tijelu i slično. Jedna prava izraslina na srcu oblikovana od tkiva koja predstavlja križ. Kad je imala 34 godine dobila je, dakle također jedan dar, a to je da je dobila stigme u obliku trnove krune, to jest, dobila je na srcu, kao što je kasnije pronađeno, jedna okrugli  crveni krug koji je kao jedan reljef i koji po sebi ima točkice u obliku trnove krune.

Kad je imala 36 godina, na Božić, dogodila se izvanjska stigmatizacija srca, Znači ono su bile nutarnje stigme u srcu, a ovdje se  dogodilo da je to bilo vidljivo iz vanka. Dakle, ona je vidjela tada dijete Isusa kako u ruci drži jedan štap od zlata, na vrhu kojega je gorio jedan plamen. S druge strane je imao vrh poput jednog vrha koplja. I onaj vrh sa plamenom stavio je na njenu glavu, a vrh dakle sa oštricom koplja stavio je na njeno srce.

I kaže: „Odmah san osjetila da mi je srce probodeno potpuno, s jedne strane na drugu. I nakon nekog vremena nisam više nikoga vidjela nego sam shvatila iz pogleda koji mi je Isus uputio da sam ja evo sada s Njime sjedinjena na jedan poseban način.“

Kad se vraća k sebi, onda je jednostavno, kaže: „Osjećala sam da imam na srcu otvorenu ranu, ali nisam se usuđivala pogledati. Kad sam tom mjestu približila jedan rubac onda sam vidjela da je bio okaljan krvlju. Imala sam jednu otvorenu ranu koja je bila dimenzija kao one rane koju može učiniti jedan veliki nož. Rana nije krvarila,  kad ju se gleda onda se vidi samo otvoreno meso.

Nakon osam dana, dakle, 1.1. te godine, rana je ponovno počela krvariti i ostale dugo otvorena. Tada je dobila tu jednu izvanjsku stigmu, probodenost srca, koja je bila vidljiva i drugima.

Kad je imala trideset sedam godina, znači godinu iza ovog iskustva vanjske stigme, na Veliki petak ona je primila primila pet rana Gospodinovih.

Tu je imala viđenje kako iz rana Isusovih izlaze kao vatre koje onda probadaju njeno srce.

I kaže: „Osjetila sam veliku bol, ali u isto vrijeme sam se sva osjetila preobražena u Bogu.“ Dakle, tu je bol koja se miješa sa jednom posebnom milošću koja čini da se duša osjeća preobraženo u Bogu.

Jednog jutra Veronika je obavijestila svog ispovjednika da joj je Gospa rekla da će u tri sata početi za nju muke od muke Isusove i da će te muke trajati 24 sata. To se dogodilo. Njen ispovjednik je to mogao pratit i dakle, isto tako i njene sestre i bila je, dakle za to vrijeme u žestokim bolima koje su jednostavno bile vidljive svima koji su bili uz nju.

Nakon toga, te su muke trajale jedno tjedan dana, i iz tih muka gdje ona proživljavala muku Gospodinovu, ona je dobila ponovno jednu unutarnju stigmatizaciju srca, koju će ona sama opisati trinaest godina kasnije, malo prije smrti. Dakle, ona je tada to otkrila svom ispovjedniku. Ocu Gvelfiju i rekla mu je da su tada u njenom srcu bili utisnute dva plamena i jedan barjak sa inicijalima Isusa i Marije, ali da su od prije već postojali u njenu srcu različiti znakovi.  Kasnije će se uspostaviti da je tih znakova bilo točno 24.  Ispovjednik je tada zatražio da ona napravi crtež srca sa svim tim znakovima koji su u njemu bili. Pošto ona nije znala crtat onda je zamolila svoju susestru, to jest dvije sestre da joj pomognu. Jedna od njih je izrezala oblik srca u papiru, crvene boje, a druga je izrezala razne figure, te znakove, koje ona koja je sveta Veronika vidjela u svome srcu i prilijepila ih onda, na to izrezano srce i onda su upisivali i razna slova koja je ona također imala u svome srcu. Tako da je evo tu imamo onda čitavi prikaz onoga što je ona tvrdila da je utisnuto u njeno srce. To je onda bilo predano ispovjedniku. Sestre nisu znale o čemu se radi, one su mislile da je to jedna pobožna igra, ali evo, izišle su u susret i to su napravile. I ona je to predala ispovjedniku. Ispovjednik je to dao biskupu. I biskup je to sačuvao. I jasno da se to onda pokazalo kod autopsije od izuzetne važnosti. U srcu su bile, kako je nacrtano, 24 stvari. U središtu je bio jedan križ koji visoko ima slovo C na svom vrhu, onda u sredini ima slovo F, na lijevoj strani ima slovo V, a na desnoj strani slovo O. Dakle, svako to slovo ima svoje značenje. C znači označava „carita“ ili ljubav, F označava „fede“ ili vjeru, O označava „obedienca“ ili poslušnost, U označava „umilita“ ili poniznost, i V volju Božju.

Pod križem, na desnu stranu se nalazila jedna kruna od trnja. I također pokraj nje jedan barjak koji je bio položen u koso, i taj barjak je bio nacrtan tako da je bio podijeljen u dva dijela. Na gornjem dijelu je slovo I, a na donjem dijelu je slovo M. I znači Isus, a M označava Mariju. To je barjak u njenom srcu. Dakle, onaj gornji dio je svjetliji, donji dio je tamniji i svaki od ta dva dijela ima svoje slovo. Ispod zastave se nalazi jedan plamen, nalazi se jedan čekić, kliješta, koplje, štap sa spužvom, koja je bila prinešena Isusovim ustima, Isusova haljina, onda jedan drugi kamen, jedan kalež, stup koji predstavlja stup na kojem je bio vezan i bičevan,  3 čavla kojima je bio proboden i jedan bič. A pod samim križem, dolje na dnu, bilo je sedam mačeva, koji su bili postavljeni tako da čine jedan polukrug, i tu je bilo slovo V, ispod njih slovo V koje označava volju Božju. Pod križem su bila još dva slova, jedan s jedne strane, drugi s druge, koji znače P „patire“ – patiti, a drugo P znači „patienta“ tj strpljenje. Treba dakle trpjeti i to strpljivo. Dva plamena predstavljaju dvije ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Barjak sa 2 imena predstavlja pobjedu. 7 mačeva predstavlja 7 Gospinih žalosti. A razne druge stvari predstavljaju razna oruđa muke Gospodinove.

Biskup je sačuvao ovaj crtež, potpisao se ispod njega, udario svoj pečat i pohranio ga.

Onda se dogodilo da su kroz sljedećih 20 godina su provjeravali njenu svetost na različite načine, kako crkveni ljudi, tako i njene sestre, a tako su i liječnici provjeravali jesu li one vidljive stigme, autentične ili nisu. Njena poglavarica je bila dobila od biskupa nalog da se stavlja na teške kušnje, da  bi tako provjerila njenu poniznost, njeno strpljenje i njenu poslušnost. Tako da joj je poglavarica čak zabranila da sudjeluje u molitvi časoslova da prisustvuje svetoj misi, lišila je bila i svete pričesti i i čak ju je bila 50 dana zatvorila u jednu ćeliju, kao da je luda. To su stvari, kako vidimo, koje nisu bili igra. nego što ljudi ozbiljno shvaćali svetost i onda su ozbiljno i provjeravali da li se doista radi o svetosti. Sveta Veronika je umrla 1727. i odmah dan iza, njen biskup je naložio da se izvrši autopsija koja je bila objavljena od kirurga Franje Gentilija, od liječnika Gan Francesca Bordigia … i bili su prisutni i drugi, nabrajaju se imena raznih ovih predstavnika vlasti, crkvenih velikodostojnika i sestara.

Autopsija je bila napravljena 36 sati nakon smrti. I pokazalo se da stigme koje ona dobila, one izvanjske, nisu ostavile nikakve rane na srcu. Međutim, kad su otvorili srce onda su pronašli, da se na desnoj strani srca nalazi ono što su imali na crtežu. I to ne kao da je to napravljeno nekim punturama, nego kao da su to reljefi na srcu.

Koji je smisao ovakvog jednog ovakvog događaja ili bolje reći jednog ovakvog života jer je njen cijeli život bio u znaku Isusove muke, možemo reći, i  suobličavanja s Isusovom mukom. To je prije svega jedan iskaz Božje ljubavi, jedna nezaslužena milost. Bog daje onome kome želi, ali evo, dakle, očito je da je i onda na temelju jedne raspoloživosti i otvorenosti. U pravilu oni koji su prije spremni primiti i odgovoriti na njegove darove da će prije njima to dat nego nekima drugima.

No, uz to to je dar koji povećava ljubav primatelja. Tako u jednom daru povećava se ljubav prema Bogu.

To je također jedan oblik sklapanja saveza ljubavi, U pjesmi nad pjesmama zaručnica kaže: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt!“

To je također nedvojbeno i čudo. Čudo je jedan od dokaza Božje svemogućnosti i ovakvo čudo koje mi ni danas, koliko mi je poznato – uza sav napredak znanosti kirurgije, ne možemo proizvesti. To bi bilo najbliže kad bi se radila operacija na srcu, kad se otvori čovjeka, kao kad mu operiramo srce i onda u sklopu te operacije napravimo tetovaže na srcu. Ali takva operacija tada nije bila izvediva. I opet takva operacija ne bi mogla postići ove reljefne prikaze na srcu, kao što smo imali njenom slučaju koji se doimaju kao sastavni dio i naravni dio srca.

To je također i opipljivi znak za sve nas da podignemo svoj pogled u vis, da se odlijepimo od zemaljskog i čeznemo za višim darovima, da čeznemo za Božjom ljubavlju. Sveta Katarina Sijenska kaže na jednom mjestu (ona je bila velika štovateljica muke Kristove): Krv nam objavljuje da svaka stvar koju nam Bog daruje, povoljna i nepovoljna, radost i bol, obeščašćenje i pretrpljene uvrede, poruge i pogrde, pobjede i kletve protiv nas, svaku stvar svaku stvar Bog nam daje sa vatrom ljubavi za ostvariti u nama istinu onu za koju smo stvoreni.“ U istom pismu isto kaže: „Ja hoću da se tako tako opijemo krvlju i uronimo u krv. Onda će nam gorke stvari izgledati slatke, veliki tereti i lagani, iz trnja i boli ubrat ćemo ružu, mir i vedrinu.“ To je onaj paradoks križa, da u biti u najvećoj muci se postiže i najveća radost koja je moguća na ovoj zemlji, tako da su neki sveci umrli od te ljubavi prema Bogu, od te lude ljubav prema Bogu, koja jednostavno nije mogla više izdržati u njihovom tijelu, u njihovom srcu – i onda su se preselili u vječnost.

Isus kaže Luisi Piccareti, (koja nije sveta, ali je u postupku proces) –”moje muke, moje rane, moja krv, to je jakost koja skida slabosti, to je svjetlo koje je taj vid slijepima, to je jezik koji otvara jezik i otvara uši, to je put koji ispravlja krivine i to je život koji uskrisava od mrtvih.”

Ono što mi ne možemo postići redovitim putovima, dakle, primjerice postići neko čudo: ozdravljenje nečije, obraćenje nečije, dakle preko muke Gospodine, to jest preko suobličavanja s Kristom to se može postići. Čovjek, dakle tada uzima dioništvo u Božjoj svemogućnosti i čini ono što nadilazi njegove snage.

+ Zdravo Marijo…

Kada se on jednoga dana ukazao sv. Gertrudi, rekao je: “Tko me bude podsjećao na ovu čast koju mi je Gospodin htio ukazati i tako me posvetiti, jer mi je udijelio tako slavnu smrt i obraniti ga od svih nasrtaja kojima bude neprijatelj na njega navaljivao. On će ući u vječnu radost zaštićen mojom prisutnošću.”

Eustahije, zvani Placid, prije svog obraćenja bio je vojnik u Rimskoj vojsci za vrijeme cara Trajana. Jednoga dana dok je bio u lovu odjednom je ugledao jelena koji je između rogova imao lik Raspetoga Spasitelja. Odgovarajući na ono što je smatrao pozivom s neba nije gubio vrijeme nego je postao kršćanin. Nakon obraćenja, u vrlo kratko vrijeme izgubio je imanje i poziciju, a njegova žena i djeca bili su odvedeni od njega. Kad je postao jako siromašan počeo je kod nekog bogataša čuvati polja.

U međuvremenu Rimsko carstvo je bilo napadnuto od strane barbara. Trajan je tražio Eustahija da buđe na čelu vojske i da se bori protiv neprijatelja. Tijekom tog vremena ponovo je našao ženu i djecu za koje je mislio da ih više nikad neće naći. Kad se vratio iz bitke kao pobjednik primljen je sa počastima.

Car tada traži od Eustahija da žrtvuje poganskim bogovima što je on odbio. Određeno je stoga da on, njegova žena i djeca budu stavljeni pred gladne lavove. No događa se čudo. Umjesto da su ih lavovi napali i ozlijedili one su samo igrali s njima. Trajan, time strašno razljućen, naređuje  da se obitelj zatvori u mjedenog bika ispod kojeg su naložili vatru te su ih zapalili.

Slavi se 20.9.

iz knjige Life of the saints (Alban Butler, svećenik)

Znak kršćana katolika je – KRIŽ.

• Zašto je križ znak za kršćane, katolike?

Zato što svjedoči o vjeri u Isusa, a po autoritetu Crkve preko tog znaka dolazi obećanje Božje pomoći za dušu, a često i za tijelo.

• Koja je snaga znaka križa?

Križ ima moć da otjera zlog duha, da oslabi napasti, te da izmoli Božji blaglov nad onog tko taj znak čini s pobožnošću.

• Kako bi trebali činiti znak križa?

Sa pobožnošću, ljubavlju i vjerom u Presveto Trojstvo.

• Kada bismo trebali raditi znak križa?

Na početku i na kraju naših molitava i poslova, a posebno u trenucima opasnosti i napasti.

U nekoj kućici centralne Afrike u Omdurmansu, ležala je neka žena muslimanka, teško bolesna, tupo gledajući u tešku i neizvjesnu budućnost. U noću je imala viđenje. Vidjela u snu divnu gospođu, obučenu u haljinu s plavim pojasom, a bila je sva u sjaju. Gospođa joj je ljubazno pristupila i pogledala ju, napravila joj križić na čelu i rekla joj: „po ovom znaku dolazi ti spasenje!“

Bolesnica se probudila sva u čudu. U sebi je razmišljala je li to san il java. U svakom slučaju osjećala se ojačanom i njena muka je znatno popustila. Ujutro se odmah uputi do prve misijske postaje časnih sestara. Sestre su je primile s velikom ljubavlju i nastojale su joj pomoći tjelesno i duhovno.

Žena se začudila kad je vidjela da časne sestre čine onaj isti znak križa nad sobom kakav je vidjela da se čini nad njenim čelom, u snu. Istog časa je odlučila ići za tim znakom Križa. Postala je kršćanka.

Kad je slušala kršćanski nauk nije joj bilo teško odgonetnuti tko je bila ona Gospođa koju je vidjela u snu i koja joj je pokazala put do kršćanskog križa tj. do kršćanske vjere.

Izvor: „Gospodnje i svetačke propovijedi“, fra A.Živković, str. 87.

Isuse, ti si iz ljubavi preuzeo patnju
I tako je pretvorio u patnju izbavljenja.
Hvala Ti za križ,
Hvala Ti za rane,
I za tri sata smrtne agonije.

Hvala Ti za tvoju riječ na križu
Kojom si nam Mariju dao za Majku:» Evo ti majke» ( Iv.19,27 )

Hvala ti za tvoju riječ na križu
Kojom nam pokazuješ što je praštanje:
« OČE, OPROSTI IM JER NE ZNAJU ŠTO ČINE.» (LK 23,34 )

U ovaj čas dolazimo pred tvoj križ
I podastiremo ti sve naše patnje,
Patnje u obiteljima, u Crkvi i u svijetu.
Mi znamo: O Isuse, ti ćeš nas osloboditi.

Marijo, majko puna ljubavi koja stojiš pred križem
Moli sada s nama i za nas:
Neka nas Svemogući Bog, pomoću križa, tog znaka ozdravljenja, oslobodi utjecaja zla.

Uz pomoć križa, znaka pobjede,
neka Svemogući Bog oslobodi sve one
koji pate pod utjecajem zla.

Pomoću tog svetog križa
Neka nam Bog udijeli sve potrebne milosti,
milost pomirenja, mira, ljubavi, vjere i ozdravljenja.
Neka nas tim znakom križa, blagoslovi i zaštiti, Svemogući Bog,

Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.

Bog Otac daje za nas svog Sina Isusa, da trpi muku i smrt na križu. Isus time uništava moć grijeha, zla i smrti. Donosi nam Radosnu vijest da poslije smrti dolazi VJEČNI ŽIVOT gdje više trpljenja nema.
Isus u svom vlastitom životu pokazuje svoju blizinu onima koji trpe. Ne samo u riječima, nego primjerom.
I sam trpi. Uzima na se teret grijeha cijelog čovječanstva… iz Ljubavi.

…

U Iv 3,15 čitamo kako je Bog za nas „dao svog jedinorođenog Sina“. Da bi nas oslobodio od grijeha, zla i smrti Bog daje svoga Sina. Daje da On trpi. Iznad svakog oblika patnje stoji – LJUBAV. Isusova ljubav.

ISUS preko svog trpljenja UNIŠTAVA MOĆ GRIJEHA u ljudskoj povijesti. Također daje čovjeku mogućnost posvećujuće milosti, da živi u prijateljstvu s Njim.

Svojim uskrsnućem Isus počinje proces budućeg USKRSNUĆA TIJELA.

Bitna odrednica za VJEČNI ŽIVOT je upravo to – da je trpljenje potpuno izbrisano.

Čovjekov život na zemlji je prožet nadom u život vječni i svetost.

POBJEDA ISUSOVA KRIŽA – nad SMRĆU I NAD GRIJEHOM – ne ukida vremenito trpljenje. Ali, ipak ta pobjeda baca na trpljenje novo svjetlo SPASENJA.

RADOSNA VIJEST je da POSTOJI vječni život gdje smrti više nema, gdje zla više nema, gdje grijeha više nema..

ISUSOVO DJELOVANJE pokazuje  koliko je Isus blizak ljudskom trpljenju. Isusovo djelovanje bilo je usmjereno prije svega prema onima koji trpe, koji traže pomoć, prema bolesnima, gladnima, gluhima, slijepima, gubavima,… istjeruje zloduhe, a tri puta uskrisava i mrtvace… Osjetljiv je na svaku vrstu ljudskog trpljena tijela i duše.

ISUS UPUĆUJE 8 BLAŽENSTAVA – upravo ljudima sa raznim vrstama trpljenja.

U ISUSOVU VLASTITOM ŽIVOTU vidimo ISKUSTVO TRPLJENJA: fatigue, beskućništvo, nerazumjevanje čak i od strane onih koji su mu bili najbliži… Često govori o trpljenju koje će tek doći („Sin čovječji će trpjeti… „) a onda i podnosi muku: bičevanje, krunjenje trnovom krunom, izgrugivanje, nošenje teškog križa, agonija… Uzeo je na sebe grijehe sviju. To je dubina njegova trpljenja. Možemo li uopće zamisliti koliko je to zlo, ako se radi o grijesima cijeloga svijeta! To je otkupiteljsko trpljenje. On to prihvaća s ljubavlju Oca.

Isus je Sluga patnik, kojeg navješta već prorok Izaija, 800 godina ranije.

Najveći mogući odgovor na trpljenje je – ISUS. I to ne samo zbog Njegova naučavanja nego zbog Njegova primjera.  

Agonija u Maslinskom vrtu: Pokazuje ISTINU o trpljenju, a također istinu o Ljubavi koju Sin daje svom Ocu.

Tu vidimo istinu o Ljubavi – kroz istinu o ljudskom trpljenju. Istina o ljudskom trpljenju mogla bi se izraziti onim Isusovim riječima: „Neka me mimoiđe, …!“

U Getsemanskom vrtu – iskustvo zla je pred očima Isusove duše otkriveno onakvim kakvo jest.

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ – Isus govori s križa. Njega, koji grijeha nie poznavao – bog grijehom učini.  Trpljenje je, vidimo, iskustvo odvajanja od Oca.

Vrhunac ljudskog trpljenja nalazimo – u Isusu Kristu.

No, Njegov križ je križ koji donosi spas. Njegov križ je Izvor vode žive.

(prepričan 4. odlomak iz Ap. pisma sv. pape Ivana Pavla II, o Kršćanskom smislu patnje)

M.G.

Živimo u svijetu koji se pošto poto želi osloboditi trpljenja. Život bez boli, život bez poteškoća, život bez briga… No to je nemoguće dokle god živimo na ovoj zemlji. Upravo zato jer nas TRPLJENJE prati potrebno je otkriti njegovo dublje značenje.

Čovjek se uvijek nalazi NA PUTU TRPLJENJA. I to je put na kojem Crkva treba susresti čovjeka. Na putu trpljenja.

To je zadatak Crkve.

Ljudsko trpljenje izaziva sućut i poštovanje. Važno je imati POŠTOVANJA za ljudsku patnju. Poštovanje je duboka potreba ljudskog srca. Potreba srca je također da se NE BOJI… imati vjeru sličnu onoj u sv. Pavla.

Ništa ne zahjteva toliko potrebnu pažnju kao LJUDSKO TRPLJENJE. Potrebno je o trpljenju i meditiratii tražiti rješenja.

Trpljenje je daleko širi pojam nego što je to bolest. Postoji trpljenje tijela, ali postoji i trpljenje duše.

BIBLIJA O TRPLJENJU:

• Opasnost od smrti: Is 58, 1-3
• Smrt vlastite djece (strah Hagare: Post 15-16, Jakov u Post 37,33-35; David…)
• smrt provorođenaca …
• strah za dijete (Ana, majka od Tobije)
• nedostatak potomstva (Abraham, Rahela, Ana…)
• nostalgija za zemljom
• progonstvo (Ps 22; Jeremija 18,18)
• Izrugivanje onog koji pati (Job 19)
• Osamljenost i napuštenost (Ps 22, Jer 15, Is 53)
• Prekoravanje savjesti (Ps 51)
• poteškoća u razujevanjeu zašto zločesti naizgled uspjevaju a pravednici trpe (Sir 4,1-3 Ps 73)
• Nejvera i nezahvalnost prijatelja i bližnjih (ob 10,19; Ps 41; Jer 20,10; Sir 37,1-6
• nesreća vlastitog naroda
• Tuž; Ps 44, 89, Is 22, Jer 4. 13. 14 Dn 3,31-40 Dn 9,16-19  …

LJUDSKA POVIJEST – POVIJEST TRPLJENJA

Osim u Bibliji postoji i druga nenapisana knjiga – o trpljenju, a to je knjiga ljudske POVIJESTI. Ljudska povijest je zapravo knjiga ljudskog trpljenja. Čovjek trpi kad god iskusi neku vrstu zla. U starom zavjetu vidimo da je trpljenje uvijek povezano sa zlom.

Trpljenje je nešto subjektivtno i pasivno.  To je drugčije od objektivne stvarnosti. To može biti uzrokovano situacijom izvana, a onda i situacijom koja je unutar samog čovjeka. ( … bol, tuga, razočaranje, obeshrabrenje, očajavanje… )

Uvijek je po srijedi neko iskustvo zla. A što je ZLO?

Za kršćanstvo postojanje je DOBRO, Stvoritelj je dobar, stvorenja su dobra …

A zlo? Zlo je u određenom smislu nedostatak ili ograničenje tog dobra… Čovjek pati jer je odvojen od tog dobra. Ili zato jer je lišen tog dobra. Čovjek trpi kad očekuje sudjelovati u nekom dobru, a onda – tog dobra – nema. Kad je izvan tog dobra, kad je lišen tog dobra… dolazi trpljenje.

U trpljenju postoji zajedništvo i solidarnost. Ljudi koji trpe postaju slični jedni drugima.

U nekim trenucima trpljenje poprima goleme dimenzije. To su situacije u kojima svijet svjedoči velikim katastrofama, epidemijama, prijetnje (nuklearnim) ratovima…

Trpljenje je objašnjivo samo u odnosu na zlo. A zlo je uvijek zlo u odnosu na neko dobro.

Svijet nikada prije nije bio nije bio toliko transformiran preko čovjekova napretka, ali isto tako nikada prije nije bio u takvoj opasnosti.

Prepričavam uvod u Apostolsko pismo pape Ivana Pavla II – o kršćanskom smislu ljudskog trpljenja

(M.G.)

…

Život je prilično kompliciran. Događa se puno nepredvidivih stvari. Čovjek pomisli: Da sam znao da me sve to čeka … No dobije snagu odozgo pa iako se puno toga nakupi – nosi. Isus nas poziva: „Dođite k meni…“ Taj poziv mogao je biti ispunjen jedino ako postoji vjera u Njega – da On nije običan čovjek, već da je sam Bog. Čovjek nas ne može odmorit. Čovjek nas može razonodit, ali stvarni odmor nije u ljudskoj moći. To je nešto što nadilazi ljudsku moć. Isus sve zove k sebi. Prvi uvjet da se mogu odmoriti jest da priznam da sam u potrebi. Ako čovjek to ne prepozna neće se ni odmoriti. Ima trenutaka kad to nismo spremni priznati. Ima onih koji su se navikli da su sami sebi dostatni. Da sam može riješavati što mu se nakupilo u životu. Možemo reći da je Isusova logika suprotna od logike ovog svijeta. Svijet gleda što može izvući od nas. Isus razmišlja što nam može dat. Zato je potrebno da to prepoznamo  – da od Isusa dobivamo nešto. Osim vjere treba nam i poniznosti da se obratimo Isusu za pomoć. Potrebna je ta svijest da čovjek nije Bog. Bez obzira na ono što je čovjek ostvario to je neznatno u odnosu na ono što treba njegovoj duši. Duboko u svakoj duši je žeđ za potpunim ispunjenjem koje može dati samo Bog. Za odnos s Bogom treba ta spremnost  – primiti ono što mi on želi dati. Da se učinim potrebnim Njega.

„Jaram“ je posebna naprava za upravljanje životinjama, to je nešto što je nametnuto. Kao što je obdržavanje zakona. Paradoks je u tomu što pored postojećeg Isus nudi još jedan jaram. ”moj jaram…” To onda znači osloboditi se starog i staviti na se novi jaram. Nemoguće je imati dva jarma odjednom. Stari jaram je onaj povezan s grijehom, a novi je onaj koji donosi Isus. Zašto nam je teško uzeti taj jaram? Zato jer nismo navikli da se bilo čega odrečemo. Živimo tako da se zatvaramo u sebe i zaboravljamo da nam je život darovan, da ovaj život prestaje i počinje vječnost. Čovjek ne može pobjeći od pitanja što će biti nakon smrti. „Učite se od mene…“ Isus nije djelovao kao siledžija. Bio je primjer krotkosti. Iako su njegove riječi nekad znale biti oštre poniznost je ono što ga karakterizira. Kod svečanog ulaska u Jeruzalem ne bira istaknutog konja, nego ulazi na magarčiću. To je nespojivo sa našom logikom. Mogao je uzeti moć kad mu se pruža, ali on ne djeluje prema ljudskoj logici. Nije u tome mir i spokoj. Mi smo stalno navikli da se nešto događa,…glasovi, pametni mobiteli, zvukovi, vijesti, ali to ne daje hranu duši. To nas može rastresati ali ne može dati spokoja duši. Duši treba dati ono što joj treba. Treba uroniti u tišinu, promatrati ono što se događa, što me ispunja, što me prazni, primjetiti što imaš, što ti je Bog darovao: (osobe…) a mi ne zahvaljujemo Bogu na tomu, osim kad to dođe u pitanje. Ne nalazimo vremena za drage ljude. Živimo u svojim idejama, u onomu što nam svijet nameće, a bitne stvari prolaze mimo nas i duša se prazni, ne može biti spokojna. Bitna je ta spokojnost i to moramo počet učit.

Jedna žena je svoje iskustvo od preko osamdeset godina sažela na dva lista papira. Imala je muža i djecu, a onda se razvela i otišla sa djecom. Otac je viđao djecu jedan put u dva mjeseca. On se ispričao i želio da se pomire i da se vrati. „Povući ću zahtjev za razvodom, ali samo pod jednim uvjetom“ – rekla mu je – „a to je da ti zapovijedaš“. Poslije toga brak je bio sasvim druga priča. Bili su sretni. U čemu je onda bio problem? To  vrijedi i za bilo koju drugu zajednicu – svaka zajednica je imala jednog glavnog: škola ima jednog ravnatelja, jedan je rektor na fakultetu, jedan je župnik, jedan je sveti otac papa, … svugdje je – jedan, samo u braku – dva. A to je zato jer smo u društvu izborili smo ravnopravnost. … Nisam tada čitala Bibliju… Poslije su me pitali unuci: I kako je bilo kasnije? Je li bilo kako hoće on ili kako hoćeš ti? „Bilo je više kako ja želim nego li je to bilo prije!“ „Kako to?“ – čudili su se. Prije, kad bi ja nešto rekla, on bi rekao: „A što ti to sada…“ , a kasnije je uvažavao moje mišljenje, jer ja više nisam bila konkurencija. On je znao da će u konačnici biti kako on kaže. A ja sam tad bila zadovoljna.  Ako su dvoje koje zapovijeda onda se djeca priklone onome što je njima povoljnije. Dvije (suprotne) zapovijedi mogu samo negativno utjecati. Treba biti jedna koju treba poštivati i podržavati. Roditeljima je tako bilo bolje nego prije. Sve je u onom što nam Bog daje, a mi se samo trebamo odazvati. Moramo poštivati Božje zapovijedi a ne po svojem. Tako je ta žena o svom braku progovorila nakon pedeset godina. Važno je što sam rekla: „Ti zapovijedaj!“ Odreći se sebe je davanje. Jedino tako može se događati ljubav. To pravo dala sam suprugu. Zato sam sve i dobila. (…) Nije bilo da nismo imali poteškoća, ali na poteškoćama rastemo savladavajući poteškoće. Odrecimo se sebe…

Nije to samo pitanje braka nego i svugdje. Važno je učiti prihvaćati to. S poniznošću i uvjerenjem da je to dobro. A često živimo licemjerne odnose. Malo se maknemo i odmah govorimo protiv nekog s kim smo maloprije bili. Isus je bio podložan Josipu i Mariji. On se kao dvanaestogodišnjak vratio u Nazaret i bio im poslušan. Kako je važno prihvatiti svoje mjesto. I kad to prihvatimo s ljubavlju Bog preko toga čini velika djela. Vladaju skladni odnosi. Krotimo svoju želju za isticanjem i događa se da se lakše pronalazi Bog – jer se ne vrtimo oko sebe.

„Jaram je moj sladak“ govori Isus. Riječ ‘sladak’ koristila se kao izraz za ‘upotrebljiv’, ‘prilagođen’, ‘dobar’, ‘valjan’. U Isusovo vrijeme izrađivali su se jarmovi po mjeri, kao što su se izrađivala i držala za motike, po mjeri. To je olakšavalo posao i volovima i onima koji su s njima radili. Isusov jaram je takav da se s njim ljudi ugodno osjećaju, nalaze svoje mjesto pod suncem, vide smisao života. Važno je da svatko čita Sveto Pismo osobno. Što Bog meni govori – danas? Kaže jedan pravoslavni monah: Isus želi dati sreću… a malo je onih koji žele staviti vrat pod Isusov jaram... (…) Iako su čuli poziv Kristov natovarili su na sebe teret ovog svijeta: sebičnost, razbojstva, lukavstva, oholost, nepravdu, bezboštvo, … I mi mislimo da je grijeh bez posljedica. Posljedice već osjetimo na ovoj zemlji. Kad činimo zlo tada nam se to vraća kao bumerang. Tko zavidi to proizlazi u ogovaranju, a ta zavist ga iznutra razara. U obitelji se također osjećaju posljedice grijeha. Jedna svađa između roditelja, rastava, optereti i dijete. Dijete kasnije opterećuje roditelje. (Jedan primjer: Dijete koje raste ne želeći ništa radit, a hoće da mu otac plaća stan i daje džeparac a time i drugoj braći i sestrama daje loš primjer i sve to skupa roditelje opterećuje…) Ili primjer jedne djevojke koja je sama sebe opteretila. Morala nositi aparat za zube pa je zbog aparatića morala jesti kašasto, zbog čega je smršavila 20 kilograma u 2 ipo mjeseca. Njoj se svidio novi izgled pa je nastavila i dalje jesti tako. No dogodilo se da je postala anoreksična, bulimična, bolesna. Sebi je postala teret. Oni koji su je promatrali doživljavali su to kao uspjeh, no nisu znali što je iza toga) Takve primjere možemo naći u svom životu.

S druge strane možemo susretati osobe sa posebnim potrebama i njihove članove obitelji koji se s tim nose cijeli život. A svijet u tome ne vidi nikakvu veličinu. Ne vidi one koji su uspjeli pretvoriti križ u lako breme. Oni su nezamjetni. Nisu važni za ovo društvo. Isus želi skupa sa mnom nositi teret moga života. To je pokazao tijekom nošenja drva križa.

Ima jedna anegdota o čovjeku kojem je Isus rekao da gura kamen. Čovjek je nakon nekog vremena bio potpuno obeshrabren. Onda se obratio Isusu: „Gospodine, dugo sam gurao taj kamen, ali ništa nisam napravio. Nije se pomakao.“ Gospodin mu odgovori: „Kad sam ti rekao da guraš kamen svom svojom snagom – nisam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Ali nakon što si gurao taj kamen tvoja leđa su ojačala, tvoje ruke su snažne i mišićave …Napredovao si, makar nisi pomaknuo kamen. Tvoje je bilo da budeš pokoran i da guraš. A ja ću sada pomaknuti kamen.“  Na nama je da učinimo naš dio, a Bog je onaj koji čini što treba učiniti.