U razgovoru s muslimanima o Isusovu Raspeću uglavnom se mogu sresti jedno od ova tri mišljenja:

1. Isus je preživio razapinjanje
2. Bog je učinio da netko drugi izgleda kao Isus
3. Razapinjanje se jednostavno nije dogodilo

Evanđelje, međutim, kao i drugi povijesni izvori (pa i oni židovski) potvrđuju da je Isus bio mučen pod Poncijem Pilatom i raspet na križ.

Islam naučava da Isus nije bio razapet.

Umjesto toga, muslimani vjeruju da je bio tjelesno uzdignut k Bogu. S ovakvim prigovorima možemo se često susresti u raspravi s muslimanskim apologetama. Ovaj argument ima svoje korjene u Kur’anu:
”…i zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. – A Allah je silan i mudar.” (An – Nisa’ – Žene, 157 – 158).

U razgovoru s muslimanima o Isusovu Raspeću uglavnom se mogu sresti jedno od ova tri mišljenja:

1. Isus je preživio razapinjanje
2. Bog je učinio da netko drugi izgleda kao Isus
3. Razapinjanje se jednostavno nije dogodilo

Kao što ćemo vidjeti, nema uopće čvrstoga dokaza da bi podržao ijednu od ova tri zaključka.

1. “Isus je preživio razapinjanje”
U Islamskom pogledu, Isusova smrt na križu značila bi trijumf za njegove neprijatelje, kao što redak iz Kur’ana izjavljuje, ”a sigurno je da ga nisu ubili.” Ako se raspeće doista dogodilo, onda mora da je Isus preživio mučenje. Međutim, ovo nije poduprto dostupnim dokazima, jer sva četiri evanđelja opisuju događaje na takav način, da nema mjesta sumnji da je Isusova smrt bila rezultat zbog raspeća.

U evanđelju po Mateju 27, Josip iz Arimateje traži Isusovo tijelo da bi omogućio dostojan pokop, što mu Poncije Pilat dopušta. Rimljani koji su predali tijelo zasigurno su znali da je Isus mrtav. Čak su i farizeji znali za ovo i zatražili da se pokraj groba postave stražari, tako da učenici ne mogu ukrasti tijelo i lažno tvrditi da je uskrsnuo.

Marko i Luka obojica bilježe događaj na sličan način. Ali Marko naime, otkriva još jedan detalj: Pilat izričito traži potvrdu da je Isus mrtav prije nego preda tijelo Josipu iz Arimateje. (15, 44 – 45).

Isto tako Ivanovo evanđelje otkriva još jedan presudan detalj. Prema njemu, rimski vojnici došli su slomiti noge raspetomu. Ali kada su vidjeli da je Isus već mrtav, proboli su ga kopljem na boku i u suglasnošću sa svim ostalim evanđeljima, tijelo je bilo predano Josipu za pokop.

2. “Bog je učinio da netko drugi izgleda kao Isus”

Ovo je isto poznato kao ”Zamjenska Teorija o Raspeću”. Većina muslimana vjeruje da je Isusa Bog uzdignuo u nebo, i da je učinjeno da druga osoba izgleda kao on na mjestu raspeća. Muslimanski učenjaci su raspravljali identitet zamjenika, s tim da je najpopularniji nitko drugi doli Juda Iškariotski.

Popularan izvor prema kojem muslimanski apologeti upiru prst jest takozvano ”Evanđelje po Barnabi.” Ovaj dokument tvrdi da je napisan od strane učenika Barnabe prema zahtjevu samoga Isusa. U njemu autor tvrdi da je Judu Bog preoblikovao da izgleda kao Isus i onda je bio raspet.

Jedini problem za muslimanske apologete je taj da se svi učenjaci gotovo jednoglasno slažu da je Barnabino evanđelje srednjovjekovna krivotvorina. Popis anakronizama i povijesnih grešaka je opsežan, i kao takav je dokaz da prije srednjovjekovnih vremena jednostavno je nepostojeći.

3. “Raspeće se jednostavno nije dogodilo”

Treći i najpopularniji prigovor u odnosu na Raspeće među muslimanskim apologetama je argument da se događaj nije nikada ni zbio. U njihovom pogledu, izvještaji iz evanđelja o tom događaju su iskrivljeni, te nakrcani greškama i obmanama.

Ali dokazi za Isusovu smrt na križu mogu se potvrditi izvorima i izvan Novog Zavjeta. Rani Crkveni Oci su bili jednoglasni što se tiče ove stvari. Ignacije Antiohijski, na početku drugoga stoljeća nam govori:

”On je zaista bio sjeme Davidovo s obzirom na tijelo, a Sin Božji s obzirom na volju i snagu Božju; da je doista rođen od djevice, kršten od Ivana, tako da se sva pravednost ispuni po njemu; i doista, POD PONCIJEM PILATOM I HERODOM TETRARHOM, PROBODEN JE NA KRIŽ, ZA NAS U SVOM TIJELU. Od ovih plodova mi smo po Njegovoj božansko-blagoslovljenoj muci, kako bi On postavio stijeg za sva doba, KROZ SVOJE USKRSNUĆE, za sve svoje svete i vjerne (sljedbenike), bilo da su Židovi ili Pogani, jedno tijelo Njegove Crkve.” (Poslanica Smirnjanima, poglavlje 1).

Ignacije nam govori da je Isus sigurno proboden na križ. Pojam ”kroz njegovo uskrsnuće” implicira da je bio umro.

Još jedan primjer iz ranoga drugog stoljeća nam dolazi od Svetog Polikarpa koji piše:

”Jer tkogod da ne ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, je antikrist; i tkogod ne ispovijeda svjedočanstvo križa, taj je od đavla; i tkogod da izopači proroštvo Gospodnje zbog svoje pohote, i kaže da nema ni razapinjanja ni suđenja, taj je prvorođenac Sotone… Stoga trajno očuvajmo našu nadu, i polog naše pravednosti, koji je Isus Krist, koji je nosio naše grijehe na vlastitom tijelu na drvu.” (Poslanica Filipljanima, poglavlje 7, 8).

Ima još mnogo citata kao ovi od ranih Kršćanskih pisaca. Ako muslimanski apologet nije voljan prihvatiti ove citate jer su od Kršćanskih izvora, neka razmotri ovaj izvještaj od Židovskog povijesničara Josephusa:

”Sad, bio je u to vrijeme Isus, mudar čovjek; i bio je činitelj čudotvornih djela, učitelj takvih ljudi koji su primali istinu s užitkom. Doveo je sebi mnoge od Židova i pogana. I KADA GA JE PILAT, NA PRIJEDLOG ČELNIH LJUDI MEĐU NAMA, OSUDIO NA KRIŽ, …, … i pleme Kršćana, nazvanih po njemu, nisu isčezli do dana današnjega.” (J. Klausner, Jesus of Nazareth, p. 55).

Tacit, rimski povijesničar i senator, isto potvrđuje povijesnu datost raspeća:

”Christus (Kristus, Krist), od kojeg je ime i dobilo svoje porijeklo, pretrpio je ekstremnu kaznu za vrijeme vladanja Tiberija u rukama jednog od naših prokuratora, Poncija Pilata, i najštetnije krivovjerje, iako označeno za trenutak, ponovno je izbilo, ne samo u Judeji, prvom izvoru zla, nego čak i u Rimu, gdje sve gnusno i besramno iz svakog dijela svijeta nađe svoj centar i postane popularno.” (Anali, 15.44)

Ova dva izvještaja od ne-kršćanskih izvora, nemaju ništa za zadobiti propagiranjem obmana. Kur’an, s druge strane, doista stoji da bi osporio Raspeće.

Muslimani odbacuju Kršćanski Trojstveni pogled na Boga i prema tome da je Isus utjelovljeni Bog. Isto tako odbacuju ideju da je Isus izmirio grijehe čovječanstva kada je trpio na križu, negirajući sve skupa s razapinjanjem. Ali kao što je prikazano ovdje, dokazi za povijesnost raspeća su nadmoćno na našoj strani!

Autor: Jon Sorensen

Izvori:svjedocanstva.com (Catholic Answers, http://www.catholic.com/blog/jon-sorensen/islam-and-the-crucifixion)

Sv. Franjo Saleški bio je prvorođeni sin bogate francuske plemićke obitelji. Bio je zgodan i dobro obrazovan, vješt u mačevanju, jahanju i plesu (napomena: postoji razlika između plesova nekada i sada); bio je primjeran aristokrata koji bi bio dobrodošao u svaku dobru kuću. Obrazovao se da bi postao sudac i studij mu je dobro išao.

Zatim, jedne noći kad je Franjo imao osamnaest godina, išao je na jednu teološku raspravu o predodređenju (predestinaciji – prema tom krivovjerju već je unaprijed određeno tko će u raj tko će u pakao, tko će se spasiti a tko ne). To učenje ga je je potreslo dna duše i ispunio ga sa takvim strahom i nelagodom da ga je kroz naredne dvije godine to stanje dovelo i do fizičke bolesti, a ponekad se osjećao tako loše da je bio prikovan za krevet.

Konačno, posljednjim snagama  odvukao se do stare Pariške župe i molio “Memorare” ispred slike Gospe od Oslobođenja. Od tog trenutka pa nadalje nikada nije očavajavao u vezi Božje ljubavi za sve ljude i Njegova plana za Njegovu djecu i Franjo se zavjetuje Bogu na djevičanstvo.

Ljudi u njegovu okruženju su ga počeli pitati je li se odlučio na svećenički poziv. Mjesni biskup ga je osobno pitao, ali mladi Franjo je ostao tih u vezi toga. Želio je da volja Božja bude neupitna prije nego krene na put svećeništva i čekao je neki znak koji ne bi mogao zanijekati.

Znak je došao jednog dana dok je Franjo otišao na jahanje. Iako uspješan jahač nalazi se u neuspjehu, pao je s konja tri puta. Što je bilo još znakovitije, svaki put kad bi pao njegov mač i korice pali su na pod u obliku križa. Uzimajući ovo kao siguran znak od Boga koji je čekao, Franjo prima sveti red i započinje svoj život kao svećenik.

U početku stvari nisu dobro krenule. Župljani su osjećali kako ih Franjo u svojim propovijedima ismijava i nekoliko ljudi izvještava da ih ovaj svećenik kontrolira i da je usmjeren na sebe.

U ovakvom neuspjehu Franjo se odluči na nešto drugo: Otići u Švicarsku u misiju gdje će pokušati preobratiti 60 000 ljudi koji su pali pod krivovjerje Kalvinizma. S vjere i u pratnji jedino svog rođaka, Franjo ide pitati dopuštenje da ide u leglo krivovjerja o predestinciji, koje je i njega samoga jednom duboko potreslo.

Biskup se složio iako nije bilo novca da podupre njegovu misiju, a novac nije dobio ni od oca. Neustrašiv, Franjo ide u Švicarsku gdje ne nailazi na dobrodošlicu nego na pokušaj atentata, na zatvorena vrata i na proždrljive vukove. Kad nije bilo ni pojate u kojoj bi spavao Franjo bi spavao na stablu i dobro se zavezao kako ne bi po noći pao pa ga pojele divlje zvijeri. Jedne noći temperatura je bila tako niska da je kad se probudio shvatio da se smrzao.

Tri godine je nastavio ovako živjeti u neprijateljskom okruženju. Tri godine a niti jednog obraćenika. Situacija je to u kojoj bi se čovjek obeshrabrio ili postao nasilan. Franjo ne. Umjesto toga uhvatio se pisanja. Pisao je svoje propovijedi i stavljao ih pod vrata neprijateljski raspoloženih mještana te imajući pouzdanja u Boga da će On raditi u njihovim srcima.

S vremenom odnosi su se popravili. Djeci je bilo dopušteno da se igraju s Franjom, a kad su roditelji vidjeli kako on s njima nježno postupa s malenima počeli su i sami razgovarati sa svećnikom. Polako, Franjo napušta Švicarsku a njegova ljubaznost i strpljenje pomaže ljudima da se vrate sakramentima (40 000 ljudi).

U našim danima buke i instant zadovoljenja, u doba nasilja pod maskom ideološkog žara i mi trebamo više zagovor Franje Saleškog. I nama treba njegov primjer strpljenja i potpune vjere u Božju savršenu ljubav. Njegov savjet da se “usred raznih vremena povučemo u središte srca, pa čak i kad smo izvana u razgovoru s drugima, te da tamo razgovaramo s Bogom” je dobrodošao savjet i nama u našem dobu informacija.

a njegovo upozorenje da “biti anđeo u molitvi, a zvijer u odnosu prema drugima znači hramati na obje noge” je dobro upozorenje i za našu kulturu “imidža”.

Svetac zaštitinik novinara, sv. Franjo poučava ne samo da treba biti pobožan nego da trebate taj pobožni život učiniti lijepim, vrijednim promatranja.

…

Bruno Gröning / »Krug prijatelja«

Je li moguće liječenje »božanskom snagom«?