U današnje vrijeme kad nemamo kraljeva teško je pojmiti što to znači “kralj”.

Kad čitamo Sveto pismo tu nalazimo kraljeve u židovskom narodu.

Izraelci su bili posebni od drugih naroda jer oni nisu imali kralja. Njima je direktno vladao Bog. No, oni su htjeli biti kao ostali. Bog im to dopušta i daje im kralja. Prvi kralj je bio Šaul, i njega Bog kasnije odbacuje. Bog bira kralja i Bog ga pomazuje.

i mi kršćani smo drugčiji od drugih  po tomu što vjerujemo da kad slušamo vlast da onda slušamo Boga. Naravno, u slučaju kad to nije protiv Boga. Poslušnost prestaje tamo gdje počinje grijeh. Tada mi nitko ne može nešto narediti. Kao u pitanju duhovnog poziva, gdje se roditelji npr. mogu protiviti. Ili ako bi mi netko branio npr. da propovijedam – evanđelje. Kao što sv. Pavao piše. Treba se radije pokoravati Bogu nego ljudima. 

No vlast može postati i tiranska. Može uzeti sebi za pravo da naređiva ljudima tako da traži da ih se sluša bez pogovora. O takvoj vlasti govori i knjiga Otkrivenja. O nekom tko će biti lažni prorok i tko će tražiti  takvu poslušnost, bez pogovora, osjećat će se kao da je on svemoguć.

U knjizi Otkrivenja se govori o tome i da će se prije Isusova drugog slavnog dolaska prolijevati krv mučenika. Koliko će ih tada uopće biti…pitanje je – jer veliki dio će otpasti od vjere.

No Bog će tada intervenirati i doći će u slavi.

Na kraju prvog Isusova dolaska bio je okrunjen trnovom krunom. Na taj načini su se s Njim rugali. Ali i to je On podnosio za naše otkupljenje. Drugi put, kad dođe u slavi bit će drugačije.

Mi štujemo Isusa kao Kralja, a onda i Gospu kao Kraljicu. 

Štovanje Gospe u našem narodu vidimo i u Njenom svetištu na Trsatu. Prema predaji tamo su anđeli donijeli Gospinu kuću. Tamo je bila neko vrijeme, a onda su anđeli kuću odnijeli u Italiju, u Loreto. Neki to pokušavaju objasniti na razne načine, da se prevozilo borodovima i slično, no prema predaji nema govora o tome, već o anđelima.

Kad je kućica došla u Loreto tamo je nastao spor oko zemlje, pa se kućica otud opet prenijela na drugo mjesto. Hrvati su dolazili u Loreto na hodočašća i plakali su pred Gospom u molitvi: “Gospe, vrati se na Trsat!” 

Kad je za to čuo papa onda je vjernicima za utjehu da sliku Gospinu koja se sad štuje na Trsatu. Tu sliku je, prema predaji, naslikao sv. evanđelist Luka.

U Trsatu se na Gospin zagovor događala i mnoga čuda. I onda je zbog tih čuda – biskup odredio da se Gospina slika okruni.

Tako je i dvije godine kasnije okrunjena i Gospa Chzestohowska, u velikom Poljskom svetištu. …

(ukratko iz propovijedi dJM, na svetkovinu Krista Kralja)

]]> https://magnifikat.hr/krist-je-kralj-sinkretizam-zeli-sve-religije-izjednaciti/ Mon, 26 Nov 2018 20:56:49 +0000 http://magnifikat.hr/?p=6487

Mi vjerujemo da je Isus Bog. Vjerujemo da je On jedini Bog, a ne jedan od bogova. Sinkretizam želi sve religije izjednačiti. Ima nešto privlačno u tom sinkretizmu. No ne daje ljudima zadovoljstvo, jer svaka religija želi da se njena učenja shvate ozbiljno, a ne tek kao neka pričica. Prihvaćajući sinkretizam omalovažava se ISTINA.
A što je istina? Ne može biti istina da je 2+2=4 i da je 2+2=5… Ili je ISUS BOG ili nije. Mi vjerujemo da je Bog…

Naše duhovne vježbe od sedam dana su samo mali dio onog kako je sv. Ignacije Loyolski zamislio duhovne vježbe – od 40 dana.

Ova tema o Isusovu kraljevstvu je kod Ignacija negdje na sredini. Ignacijevo životno iskustvo: Bio je vojnik koji je ranjen u bitci pa se u vrijeme oporavka susreo sa knjigom o svecima. Kad je uspoređivao svece i viteške romane uočavao je razliku. Viteški romani davali su mu samo kratko zadovoljstvo. A ovi drugi (o svecima) ispočetka mu nisu bili privlačni, ali su ostavljali na njega duboki trag. To je bilo prvo razlikovanje duhova.

Ignacije je znao što to znači riskirati život za zemljaskog vladara. A onda iz te slike vidljivije je značenje služenja Vječnom kralju.

Kako u ovom razmatranju o kraljevstvu – o Isusovu propovjedanju zamisliti mjesta? Sveta zemlja je slična našim krajevima – uz obalu, zagora, krš, jezero… pa to nije teško zamilsiti. Da Isus danas ide propovijeati išao bi u crkve, propovijeao bi ispred kuća, na trgovima, … u gradovima… Isus je nogom stupio u skoro svako mjesto. Jedno je kad čovjek hoda, a drugo je promatrati iz aviona. Kad hoda može doživjeti zemlju bolje a to dopušta i da upozna stanje ljudi. Stjepan Radić je vidio kako ljudi žive i želio se suočiti sa tom stvarnošću. Njegova seljačka stranka je tada bila najjača pa se proširila i izvan Hrvatske.

Kad smo u razmatranju sebi približili mjseta gdje je Isus propovjedao onda molimo za milost koju želimo.   Kad se govori o pozivu – (na što me Bog pozvao) – ne govori se samo o duhovom pozivu. Govori se i o braku mada mi ne čujemo baš da se o brau govori kao o pozivu. Duhovni poziv je za manji broj vjernika. Temeljni poziv biva zanemaraen, a taj temeljni poziv je da – budemo Kristovi. Ako nam to nije jasno onda gradimo kulu na pjesku. Za Isusom su išli mnogi – i žene i oženjeni i svi koji su mogli. Oni koji su ostajali kao npr. onaj kojeg je Isus izliječio od opsjednuća – slijedili su Isusa svojim srcem. Ljudi su se odazivali spremno i brzo. Naš pravi problem je da ljudi nisu svjesno izabrali da budu kršćani da da se to samo po sebi podrazumjeva. Ta vjera je tradicionalna. Nije osobna. A ako vjera nije osobna tu se ne radi o pravoj vjeri nego o životarenju i pitanje je samo vremena kad će se takva vjera pretvoriti u nevjeru.

Svatko je pozvan da bude Kristov, a manje je važno da li u duhovnom pozivu ili u braku čovjek mora živjeti radikalno. Ništa manje nije zahtjevno živjeti radikalno u braku nego u duhovnom pozivu, ako je čovjek u braku otvoren životu.

Koliko danas ima obitelji u Hrvatskoj sa više od deset djece? Možda 20 ili 30… Ti su ljudi znak u ovom vremenu. Danas je cijela organizacija života zamišljena tako da obitelji nemaju više djece: da je potrebna plaća obaju roditelja, da se rade nacrti za stanove prilagođeni da mali broj djece, da se psima osvećuje više pažnje nego djeci i td… Roditelji se susreću sa izazovima na svakom koraku. Ako bi netko išao u brak zato jer je to lakši put onda je to krivi put. Isto tako ako netko izabere duhovni poziv zato da se uhljebi opet je na krivom putu.

Kako zamisliti jednog zemaljskog kralja? Teško jer su danas te funkcije više kao neki ukras. Kao npr. u španjolskoj. Kao fikus. Nemaju stvarnu vlast. Oni samo čuvaju uspomenu na vremena kad su vladali kraljevi. No možemo sebi predočiti vladara koji je odabran od Boga i kojem je stalo do Božjih interesa. Ne možemo ga zamisliti kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog na Istoku kao kineza. Najbliže tomu je Putin koji vodi kršćansku politiku, objektivno najbolja politika na Zapadu. Tamo imamo 28000 crkava (svaka tri dana – nova crkva)… Takav duhovni preporod nismo imali još od Konstantina. Bog se može služiti tim čovjekom danas. Možemo reći da patnje donose svoj plod. On je na čelu jedne svjetske sile koja pod sobom ima druge vladare. U savezu je s drugi državama koje su im podložne.
Taj kralj govori: „Moja je odluka da podvrgnem zemlju nevjernika…. „ Tu se dakle radi o jednom osvajačkom ratu. Kršćanska moralka je došla do toga da nam je dopušten obrambeni rat ali ne spominje osvajačke ratove. Ovdje je drugačije. Čovjek nema puno izbora: ili će se povlačiti, ili će osvajati. Borba se događa u miru i u ratu. Ako se u miru nisi pripremao za rat nećeš imati nekog tko će braniti te prostore.

Krist je došao otkupiti sve ljude, ali se svi ne spašavaju. A zašto? To je zato jer kršćani nisu apostoli, misonari, a manjim dijelom zato jer nisu prihvatili poruku.

Odgovornost je prije svega propustom. Za to ćemo odgovarati poslije smrti pred Isusom Sucem, ali i prije smrti, na zemlji.

Ako mi druge ne evangeliziramo onda će oni „evangelizirati“ nas. Sve više ljudi relazi na islam ili više ne vjeruju. Sjeverna Evropa je postala duhovna pustinja. Da bi se tu nekog evangeliziralo treba 1000 puta veći napor nago u Africi.

„Tko hoće sa mnom mora sa mnom dijeliti hranu, piće…“ Svaki vojni pohod sastoji se od praktičnih stvari. Napoleon je npr. sa svojim vojnicima spavao pod šatorom, jeo s njima. Rastom je bio malen, ali je pokazao predanost i hrabrost koja je vezala ljude za njega. Ivana Orleanska imala je kralja slabića, kukavicu, koji nije vjerovao da on išta može promijeniti. On je bila ta koja je organizirala rat protiv Engleza. Da je kralj nije zaustavljao učinila bi puno više.

Danas u Evropi imamo dobrih vođa, biskupa, ali nikakvih vojnika. Biti bisku u Evropi znači biti general bez vojske. Možeš imati sve kavalifikacije, a da u svećeničkim redovima sve bude rastrojeno i mora se baviti krpanjem svećeničkih zvanja. To je kao da moraš krpati brod koji tone. Ne može se ići u rat ako nemaš vojsku. Potrebno je imati vojskovođu, ali i vojnike.

„Ista hrana, piće, odjeća… „ U našem Domovinskom ratu mnogi su vrijeme proveli u uredu ili baveći se umjetnošću i sl., a dobivali su činove kao da su bili na prvoj liniji. Čovjek sebi umiri time savjest da je sudjelovao, a najčešće od sudjelovanja nije bilo – ništa.

„Danju, noću… napor…“

Logično da se dijeli ista sudbina. To traži odricanje. Loši uvjeti, nespavanja, trud, muke… Čovjek vidi da je taj rat opravdan. U nas su dolazili i stranci jer su bili sigurni da je to pravedan rat i došli su do pobjede – unatoč tome što nisu imali uvjete. To su dobili preko svoga srca. I danas postoje ljudi stranci u Siriji koji se bore protiv Isila. Ostavljaju svoju sigurnost, riskiraju život, prepoznali su ispravnost i išli su za tim. Čovjek je spreman riskirati sve. Čovjek ima u sebi sposobnost  da bude velikodušan ali mora imati ispravan cilj. Danas vidimo da ljudi to pokušavaju postići u nekim ekstremenim sportovima samo zato da bi snimili neki kratki film za youtube, samo zato da bi došli do nekog priznanja. To je isprazno.

„Tada… udio u pobjedi..:“

Ako je kralj neupitan – što bi trebali učiniti podanici? Ako kralj čini sve sa svoje strane onda oni kojima je poziv upućen, a ne odazovu se – jesu kukavice. Kao što smo i mi  u ratu imali one koji su išli na front, tako smo imali i one koji su bježali u inozemstvo. Jedni su heroji, a drugi kukavice. Heroje nismo nagradili, a kukavice nismo kaznili.

To je isto kao kad se čovjek ne odazove na Božji poziv. Ne može reći da je sve isto. On je zakazao. Kukavica je. Može ispravljati stvari, ali mora krenuti od toga gdje je pao da bi se mogao dignuti. Servantes… je bio ponosan na svoju ruku koja je postala neupotrebljiva. Ona ga podsjeća da je sudjelovao u borbi za ispravnu stvar.

U drugom djelu razmatranja je Krist Kralj. Mi slavimo Krista Kralja. Nismo ga se odrekli. On je jedini kralj. To je ono što može pomoći da stvari ispravnije shvatimo.

Sad ono o kralju primjenjujemo na Isusa. Kako je On izgledao dok je hodao Palestinom? Ako smo dužni ići u rat za državnog poglavara daleko je veća obaveza ići u rat ako nas Krist zove. Onda je to nešto sasvim drugo od zemaljskog poziva. Tu se spaja ono zemaljsko i vječno. To je upućeno svakom.

„…“

Cilj je obratiti svijet. To je cilj koji proizlazi iz evanđelja. To treba biti i naš cilj. Prozelitizam je neodvojiv od – biti apostol. Činiti da drugi postanu Kristovi. Danas po tom pitanju vlada indiferentnost.

Jedan pravoslavac u Beogradu je htio biti svećenik. No, razuvjeravali su ga pa je postao monah. Barem nije izgubio poziv. No, tu se pokazuje da je nešto trulo. Politika dobrih odnosa…

To vidimo i po tomu što je većina pastira postala alergična na govor o misijama. Ako ne vjerujemo da je Krist jedini Spasitelj – to je razvodnjeno kršćanstvo i nema stvarnog efekta.

Mi imamo problem nevjere. Vlada anemija. Slaba volja. Sve je postalo ravno, jednako… I tu je često uključen kompleks manje vrijednosti. A onda stalno dodvoravanje onima koji su moćniji ekonomski, politički… Tu se radi o klanjanju moći, uspjehu, novu… To je jedno IDOLOPOKLONSTVO. Ako Krista ne pratimo putu ne možemo imati udio u Njegovoj slavi jer smo živjeli drugačiji život nego što je živio On…

„promislit ću…“

Čovjek vidi da je to smisleno i tu ulaže cijelu svoju osobu, zdravlje, život – u taj pothvat. Ali i u odazivu se može učiniti više. Oni koji žele pokazati veu privrženost bit će spremni i na veće žrtve.

Molitva…

Jedno je želja, drugo je htjenje. Htijenje treba postati odluka. Nakon želje imamo odluku. Čovjek je spreman podnijeti poruge ako je doista na slavu Božju, a ako nije ne vrijedi. Naša narav se opire prema nepravdama, porugama, siromaštvu… Ali ako imamo pred sobom viši cilj da to bude za Boga i ako vidimo da to Bog želi trebali bi i to podnijeti s uvjerenjem da će donijeti veći plod.

Sveti Franjo je na taj način proslavljao Boga.

Da li ja živim za to da proslavim Boga ili da proslavim sebe?

………………………………..

Izvor: bilješke s duhovnih vježbi, 27.12.2017., voditelj: don Josip Mužić