Tema je vezana uz misao sv. Josemaria Escrive koji kaže da su nam za svetost potrebni: Sveta bezobzirnost, sveta prisila, sveta nepopustljivost

(Primjer: Jučer dok sam spremao ovo predavanje pod prozorom u getu čujem čovjeka koji – psuje. To je jedan stariji momak koji vozi karet za dostavu, netko mu je malo oštetio karet i on je 10-15 minuta psovao najgroznije psovke. Nisam ga odma prepozna pa sam mislio da bi mu bilo dobro prolit malo vode po glavi da se otrizni, ili da mu nešto kažen, na kraju sam se pomolio i evo, jutros prvi čovjek kojeg sretnem bio je baš on. I pitam ga: – „Pa šta tako psuješ Božji čovče, ako već moraš psovat uzmi političare, uzmi proste stvari, a ne Boga i Gospu…“      On se počeo ispričavati i govoriti da je tako, da se poslije i sam osjeća jadno i da nije za ništa. On ne ide u crkvu, ali evo ima svijest da je to teški grijeh.)

Tu sam vidio kako OBZIRI s jedne strane imaju smisla. Kako drugome reći istinu u ljubavi, da se promijeni. Donijeti istinu u ljubavi. Pomoliti se da to ima učinka.

S druge strane, može se dogoditi da iz OBZIRNOSTI ne kažemo bratsku opomenu. A to je jedan TEST koliko nam je netko PRIJATELJ. Ako nam netko NIKAD NIJE UPUTIO BRATSKU OPOMENU – pitanje je koliko nam je prijatelj. Ako mi nešto ne vidimo, a netko vidi pa nam kaže trebali bi biti zahvalni za to. Sestra Elvira i zajednica Cenacolo – tu su bivši ovisnici – oni rastu baš preko toga: preko bratske opomene. Bivši ovisnik pomaže onim ovisnicima koji dođu. I tako skupa rastu.

IVO ANDRIĆ je rekao: „Ljudi često cijeli život vuku OBZIRE KAO LANCE, a na kraju vide koliko su nedostojni i nepotrebni.

Ti LAŽNI OBZIRI NAM MOGU JEDINO OTEŽATI ŽIVOT. Da onda iz obzira radimo stvari koje su loše, iz respekta prema autoritetu, iz straha od moćnika, ali to nije dobro. Netko može biti i ministar, ali ako zbog toga što je ministar nitko mu se ne usudi uputiti kritiku to nije niti za njegovo dobro, a niti za opće dobro.

                                                                                                                                                                                                                        LAŽNI OBZIRI lišavaju naše obzore jasnoće istine i evanđeoske ljubavi, da iz lažnih obzira ne zakažemo u ljubavi prema bližnjemu, a možemo lako zakazati i u ljubavi prema Bogu tj. upasti u grijeh. I onda iz obzira tumačimo Riječ Božju po vlastitom nahođenju. Prorok Jeremija kaže: „Čak i svećenici i proroci lutaju po zemlji i ništa ne znaju. Zamislite tu situaciju – imate proroke u narodu, imate svećenike u vrijeme sv. Ilije – bilo ih je 450, a kad je Izrael imao prave proroke znalo ih biti i više stotina na dovru. Imate svećenstvo i cijeli narod je pokriven sa svećenstvom, imate proroke, farizeje i pismoznance. I na kraju jedan čovjek konstatira: Lutaju po zemlji, ništa ne znaju, razum im se zamračio i sve krivo vide i krivo poučavaju!

Ljudi su ostali isti. Kakvi su bili u starom zavjetu, tako i sada. Ljudska NARAV se nije promijenila. Obilježeni smo istočnim grijehom, a osim toga imamo i KOLEKTIVNE GRIJEHE koji su danas i veći nego li su bili u Starom zavjetu. I mi isto možemo doći do stanja KOLEKTIVNOG NEZNANJA tj. kolektivne zablude, ne samo u društvu nego i u Crkvi. I onda ako čovjek ima milost Božju da stvari ispravno vidi može se osjećat kao vanzemaljac ili Alisa u zemlji čudesa.

BLAŽENI IVAN MERZ – u uputama koje daje „orlovima“ kaže: „Ona nam pokazuje budućnost i čvrstu volju protiv vanjskih protivnika time da bez straha od postiđivanja i progona u svim progonima i prijetnjama uvijek dosljedno, bez obzirno odbija rad protivnika vjere i naroda, …njihove utjecaje i napore i pokuse, ustrajemo i u svakom slučaju otkiva neprestano narodu njihove nakane.” 

Ivan Merz nije živio tako davno, prije nekih 100 godina, ali kako vidimo mentalitet se nije bitno promijenio. On tada shvaća svoju vjeru i kršćanstvo kao neprestanu borbu. To znači da imaš neprijatelja pred sobom. Mi danas kao da neprijatelje nemamo. Svi smo za dijalog, za toleranciju, za snošljivost i slično… Međutim, iz tih dijaloga i tolerancija mi uvijek iziđemo prikraćeni, gubimo teren pod nogama. To nije rješenje.

Mi moramo znati da IMAMO NEPRIJATELJE, da NEPRIJATELJ NIJE SAMO SOTONA. Neki danas niječu i postojanje Sotone. Neprijatelj je i naše tijelo, neprijatelj je i svijet. U svijetu imamo i LJUDE KOJI SU SE SVRSTALI NA STRANU ZLA, koji su nam neprijatelji. Imamo neprijatelje i osobno. Jasno da nećemo tražiti neprijateljstvo, ali nećemo ni bježati od toga da imamo neprijatelje. Ako imamo danas razne sekte, koje DJELUJU NEPRIJATELJSKI PREMA KATOLIČKOJ CRKVI i šire izrazito antikatolički nauk, ako imamo masoneriju… Imamo one koji primaju sakramente i misle da mogu sjediti na dvije stolice, a  to posebno vidimo pred izbore kako se vjera zloupotrebljava da bi se dobilo nešto više glasova na izborima.

Mi moramo koristiti svoj razum da bi to mogli prepoznat – ovo je dobro, ovo je zlo, ovo je prijatelj, ovo je neprijatelj, ovaj se možda može obratiti, a ovaj je nepopravljiv i slično. Sukladno tome se treba i postavit. Blaženi Ivan Merz prije sv. Escrive govori da treba biti BEZOBZIRAN U BORBI PREMA NEPRIJATELJSKOM DJELOVANJU. To znači da se ne treba ustručavat sukobit sa okolinom. I ako je potrebno da smo za to spremni žrtvovati svoj vlastiti ugled.

Papa Benedikt je imao medije protiv sebe… Pritisci… Ostavka…

Sadašnji papa ima medije na svojoj strani jer se ne zamjera nikome…

Što kaže sv. Pismo. Neki kažu da imamo za svaki dan u godini po jedan poziv: „Ne boj se!“ (365x u Bibliji je ta rečenica) Poziva da živimo da se ne bojimo, da živimo u slobodi djece Božje… Samo se Bogu klanjaj i nikome više.

I imamo posebno primjer Isusa. Isus nije imao nikakva ustručavanja prema uglednicima, posebno  vjerskim, koji kako je jasnije govorio oni su bili sve više neprijateljski raspoloženi prema njemu, imali su sve tvrđe srce prema njemu. I zato je ih je Isus jače korio i razotkrivao njihove zle naume. To je bio onaj posljednji pokušaj da se oni obrate. I nije tu prezao od oštrih riječi.

Isus preporuča BEZOBZIRNOST i prema samome SEBI. Kad kaže: “Ako te oko sablažnjava iskopaj ga, ako te ruka sablažnjava odsijeci je!” To možemo shvatiti doslovno. Ne moramo to shvatiti samo u prenesenom značenju. Ako imamo u svakoj župi 10 jednookih koji su završili u raju – puno je bolje da imamo takvih bogalja nego da imamo duše koje u vječnosti propadaju i muče se u paklenim mukama. To treba shvatiti i doslovno. Ako vidi da se ne može nositi sa svojom slabošću mora posegnuti za krajnjim mjerama.

Zato, Crkva uči da su tri neprijatelja duše: Sotona, svijet i tijelo. Naše tijelo koje nas vuče ima svoje požude, svoje zakone i sl. vuče nas prema grijehu. Zato treba odbaciti obzire prema sebi kad je Bog u pitanju. Kad je u pitanju vječno spasenje ne možemo biti obzirni prema sebi, prema svome zdravlju, prema svome tijelu.

Sveti Ante,  kojeg mi prikazujemo kao mladića sa ljiljanima i slično djeluje mekoputno, nije ni malo bio takav, kao što nije bio ni sveti Franjo, oni su bili Kristovi borci koji nisu prezali ni od čega, sv. Franjo je išao tamo obratiti sultana, i zbog toga su ga bili dobro izbičevali – …sv. Ante je išao obraćati muslimane pa ga je brodolom vratio. Znači, on se nije ustezao govoriti stvari. A to što ga mi prikazujemo malo feminiziranog to smo mi krivi, što to toleriramo. Muškarac da bi bio Kristov sljedbenik mora biti muževan. A ako toga nema upitno je kako će se spasiti.

Jednom je ispovijedao mladića iz Padove koji se zvao Leonardo on se u ispovijedi optužio da je udario vlastitu majku nogom. Sveti Ante mu je gorko predbacio: Nogu koja udara roditelje trebalo bi odrezati. Mladić se vratio kući, uzeo pilu i odrezao sebi nogu. Majka sva u očaju počne vikati, a kako se Antun nalazio blizu, doču buku i svrati u obitelj i na čudesan način spoji odrezani dio noge, s ostalim dijelom mladićeve noge.

Danas bi naši mudraci, teolozi rekli: “To je slika, to je neka pobožna legenda, nema veze sa stvarnošću” kao što kažu isto: Ma nije Isus ozdravio onog opsjednutog, to je bio padavičar. Ili onog drugog koji je bio nijem – „nije on zapravo bio nijem nego je samo mucao“ tako su naši preveli, „mucavac“, a u drugim jezicima stoji „nijemak“- Dakle, razlika je velika. Ako Isus ozdravlja nekog tko je mucavac ili nekoga tko je nijemak. Isus kad čini čudo, čini čudo, nije On logoped, da sad čovjek više ne muca, nego prava čuda.

I u ovom slučaju stvari moramo shvatiti doslovno. To ćemo vidjeti u životima svetaca.

Jedna sveta Brigita je bila kraljevskog roda, kad se odlučila ići do Rima i kasnije do Svete zemlje, onda je procijenila da je još mlada, naočita, lijepa i da riskira da je napadnu i siluju putem, i onda je stavila neka prirodna sredstva na lice i poružnila svoje lice, da nikad više ne bude privlačna, i ostvarila svoj zavjet kao hodočasnica.

Imamo svece koji su se bacali u trnje kad bi osjetili požudu, pa bi se dobro izboli, izgrebali, ali koji je drugi izbor – da teško sagriješiš? Mi u ispovijedi kažemo  – radije umrijeti nego smrtno sagriješiti! A da li mi to stvarno tako mislimo? Šta je to u odnosu na smrt Puno je lakše ostati bez jedne noge i bez jedne ruke nego umrijeti. A ovdje smo spremni dakle dati svoj život da smrtno ne sagriješimo. Znači, jedno je što govorimo riječima, a drugo je što čovjek stvarno misli i živi.

Dakle, potrebno je imati SVETU BEZOBZIRNOST I djelatnu  – prema vlastitom GRIJEHU. Tu se možemo učiti od pogana. Kad mi ne kažemo kad se veliča grijeh da je to BESRAMNO, BESTIDNO, a onda znači da je to postalo NORMALNO. Bezobzirno su činili PROPAGANDU GRIJEHA, dok mi nismo otvrdnuli prema tome i sada je nama normalno da oni paradiraju ulicama i još sa sobom vode malu djecu koja su skupa s njima tu šalju svakakve poruke.

U OBZIRIMA PREMA DRUGIMA Isus je također jasan. Govori da moramo biti spremni na bezobzirnost i prema NAJBLIŽIMA. I on sam daje primjer. Kao mladić od 12 godina, iz doba puberteta, što imamo zapisano kad ga nisu našli i onda ga pronađu u hramu – Kad ga ugledaše zapanjiše se. Majka mu reče: “Sinko zašto si nam to učinio? Gle otqc tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: “Zašto ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče.

Jedan od poruka Mariji i Josipu koju im je dao, a poruka je bila upućena sigurno i svima nama, jest da BOG DOLAZI PRIJE RODITELJA, PRIJE OBZIRA prema roditeljima. I također on ih je na taj način htio pripremiti na onu žrtvu radi koje je došao na svijet. Znači,  da je on tako izabrao da završi svoj život na križu. Da budu spremni to prihvatiti.

Na drugom mjestu kad su došli njegova majka i njegova braća po njega. K njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedilo mnoštvo. On im odgovori: Tko je majka moja i braća moja? I okruži pogledom po onima što su sjedili oko njega u krugu u kaže: „Evo majke moje, evo braće moje. Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka”

Slično se ponovilo kad je ona žena rekla: “Blažena utroba koja te nosila i grudi koje su te dojile, On je rekao: Blaženiji oni koji čine volju Božju!”

To nije kritika prema Gospi. Nego, kazuje nam da su puno važnije ove duhovne veze od bioloških. I Marija je tu bila prva njegova učenica i prva kao vjernik. Zato je ovo jedan kompliment Gospi koji je već prepoznala Elizabeta koja je rekla: „Blažena Ti što povjerova… „ Ne samo što je Majka Božja nego što je povjerovala da će Bog u njoj učinit to čudo i što je s vjerom Isusa nosila i rodila.

Ovdje BEZOBZIRNOST I PREMA SVOIJM NAJBLIŽIMA služi i zato da se Boga zadrži na prvom mjestu. 

Možda je naj upečatljivi onaj Isusov govor jednom koji je pozvan kad mu kaže: “Pusti mrtve da pokapaju mrtve!”, a mladić je samo htio da mu dopusti da pokopa oca, pa će ga onda slijediti i naviještati Kraljevstvo Božje. Ovo stvarno izgleda BEZOBZIRNO, jer on je spreman ostaviti sve, a samo mu treba dan, dva, no Isus mu ni to ne dopušta. Ovdje vidimo da ovu rečenicu ne možemo shvatiti doslovno jer mrtvi ne mogu pokapati mrtve, nego se radi O DUHOVNO MRTVIMA. Možemo biti duhovni mrtvaci i imati duhovno mrtve oko sebe. Značenje: Pusti poganima da se brinu za to – jer oni se i tako brinu samo za to. Nemaš ti tu šta oko toga mislit. Imaš Krista, imaš Evanđelje i navještaj. Spašavaj duše, a mrtve ima tko će ih pokopat.

U Starom zavjetu vidimo da je uvriježeno razmišljanje kako je djelo milosrđa pokapanje mrtvih. I danas je to učenje Crkve, da je to djelo milosrđa. Tako imamo primjer Tobita koji je pokapao svoje sunarodnjake koji su stradavali zbog vjere i on je sebe izlagao pokapajući ih. Izgubio je i vid, ali nije odustajao i kad su ga odvraćali.

Pitanje je koliko smo mi puta bili  duhovni mrtvaci, u svom životu. Koliko nas takvi ljudi okružuju, oni koji su potpuno otupili na sve što se tiče vjere, to ih ne zanima.

I danas kad govorimo o cjepivima, možemo spomenut Rudolfa Steinera, osnivača sekte, antropozofija, koji se bave magijom – bijelom i crnom – a koji kaže da oni koji se bave crnom magijom intezivno rade na tome da djeci preko novih cjepiva – isključe vjersku dimenziju – jer, kaže on, tako će postići da će njima lakše vladati.

Zamislite, što sve ljudi snuju i kuju – žele onemogućiti čovjeku da bude vjernik. Jer imamo određene senzore za vjeru, i sad oni žele da se to neutralizira. Hoće li ikada u tome uspjeti, ne znamo.

Oni koji mrze oni imaju šanse da se i obrate, a oni koji su ravnodušni oni su puno teži slučaj.

Nedavno mi je došla jedan djevojka koja se odlučila na duhovni poziv. Poslali su mi je njeni bližnji, da malo porazgovaram s njom, da vidim je li to stvarno duhovni poziv. Ona se odlučila, sve joj je bilo jasno, zna gdje će. Ono što me se posebno dojmilo kod nje jesu njene oči. To je ono što vidite kod nekoga tko je zaljubljen. Mi ne znamo što je sve u životu čeka, hoće li nadvladati kušnje i sl., hoće li je ta zaljubljenost proći. Svi smo mi imali razdoblje kad nam je srce gorjelo za Krista,  a da li se mi  vraćamo na tu ljubav? Njeni su je pokušali odvratiti govoreći da je lakše muškima koji su svećenici, a šta će ona, kad bude časna sestra samo će svima služiti, kakav je to život. No, ona je znala da su to argumenti ovoga svijeta i gledala ih je kao one koji ne razumiju. Ona je izbrala bolji dio.

Kod svete bezobzirnosti možemo spomenuti i ono kad ISUS POZIVA UČENIKE DA IDU DVA PO DVA u razna mjesta, A AKO VAS NE PRIME OTRESITE PRAŠINU S NOGU…

Dakle, NEMA SMISLA INZISTIRAT. AKO TE NETKO NE PRIMA IDI DALJE, K ONIMA KOJI TE ŽELE ČUTI.

Mi zaboravljamo voditi brigu jedni o drugima. Ako mi ne budemo vodili brigu jedni o drugima, o tome da budemo sveti, nećemo ostaviti trag iza sebe, brazdu, kvalitativni iskorak, mijenjati stanje koje nas okružuje. Da jednu druge preko bratske opomene podižemo i sl.

Ne treba gubiti vrijeme oko onih koji ne žele čuti. Treba učiniti ono što treba a onda treba IĆI DALJE. Treba jačati onaj ostatak, onih koji su spremni boriti se za istinu.

To je kao kod sjemena. Nećemo se baviti sa sa GMO, trebamo umnažati pravo sjeme, mijenjati ga između sebe i tražiti prostor gdje to sjeme možemo posijati, a onda ćemo žeti ono što smo posijali. 

Čovjek je po naravi OHOL. Zaboravlja tko je On, a tko je Bog. Misli na sebe odvojeno od Boga. Druge ljude koristi za svoj vlastiti dobitak, ne misli kako može služiti drugom nego “kako da drugi služi meni”. Stalno se pitamo što mi želimo umjesto – što Bog želi.

Čovjek je po svojoj naravi i ŠKRT. Ima želju za posjedovanjem stvari, za gomilanjem. Stvari su nam u životu potrebne. Problem je, i grijeh, kad čovjek gomila više nego mu treba, a što može prijeći i u neku ovisnost. I u tome još želi hvalu drugih ljudi.

I POŽUDA je dio naše naravi. Želja za spolnim užitkom (koji je rezerviran za brak) nije nešto što čovjek u sebi spontano kontrolira. Treba se potruditi svojom voljom. U modernom svijetu svjedoci smo kakav nered mogu proizvesti strasti i požude ako se ne kontroliraju.

Čovjek je po naravi i ZAVIDAN. Tužan je što netko ima ono što on nema, ili što je netko uspio u nečem, a on nije, te je na neki način ostavljen u sjeni. Zavist hrani našu oholost. I tu je čovjek pozvan na krepost – svojom voljom voljeti svog bližnjeg.

NEUMJERENOST U JELU I PIĆU je iracionalna želja za jelom i pićem, bilo u kvantiteti (koliko jesti i piti) ili kvantiteti (što jesti i piti). Mi trebamo hranu i piće da bi smo se zdravo razvijali. Naše društvo je takvo da razvija u nama potrebe koje i nisu potrebe i pruža nam razne vrste zadovoljstava koje onda čovjeka mogu zarobiti.

SRDITOST sama po sebi ne mora biti grešna. Postaje grešna ovisno o njenom intezitetu i svom uzroku. (tj. koliko smo zbog čega ljuti). Možda je to neka sitnica koju smo vidjeli kao prepreku na svom putu, a onda smo se preko mjere naljutili. Pozvani smo koristiti svoje strpljenje, ne ga izgubiti.

Čovjek je po naravi LIJEN. Ne želi raditi ono što Bog od njega želi, sad i u ovim okolnostima. Želimo da se to odvija polako. Pala ljudska narav se buni protiv posla, bilo fizičkog, bilo moralnog, bilo mentalnog.

Ipak, ovih sedam glavnih grijeha su istovremeno i POZIV da se BORIMO protiv tih grešnih sklonosti. Moramo se pri tom osloniti na BOŽJU MILOST (preko sakramenata).

Naše grešne sklonosti ne bi nas trebale baciti u malodušnost. Treba ih radije gledati kao priliku da se uvijek iznova vraćamo Bogu po novu snagu, i tako onda profitiramo na neki način – preko svoje grešnosti.

PREMA o. J.A.H “Capital sins and virtues”, therealpresence.org

Drugo, utjecaj na katolički odgoj. Dominikanci su bili prvi redovnici koji su djelovali u svojim školama. Redovnici jesu poučavali u školama, ali formalno, osnivanje škola izvan samostana je nešto što je započeto s dominikancima.

A onda naravno, utjecaj dominikanaca na redovnički život i na inteligenciju. Neki od najvećih umova Crkve su dominikanci: sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska. U svakom slučaju oni su duboko utjecali na svijet.

Počeci. Zanimljivo je spomenuti da je majka sv. Dominika – blažena Ivana. Nije mala stvar imati svetu majku. A i Dominik je, naglašavo kako je važan zdrav katolički odgoj, od samih početaka. Dominik je, prije nego je osnovao svoj red,  slijedio pravilo sv. Benedikta, pjevao je časoslov i dr. Ono što ga je pokrenulo da osnuje novi red bilo je – širenje krivovjerja. Vidio je koliko je bilo prošireno neznanje biskupa i svećenika. (“Mislim da je ovo jedan od glavnih razloga lošeg stanja u Crkvi, govori o. Hardon: nepoznavanje vjere – pa i od strane biskupa i svećenika.”)

Osnivanje dominikanaca se vremesnki podudara sa četvrtim Lateranskim koncilom, (baš kao što se tri stoljeća kasnije, osnivanje isusovaca podudara sa osnivanjem Tridentinskog koncila). Tada je, moglo bi se reći, Dominik dobio u ruke oružje kojim se borio protiv krivovjerja. Osobit ujecaj na Dominika imali su Kasijan, rani kršćanski monah i pisac te Pustinjski oci. Da biste radili intelektualni apostolate morate imati u žilama te pustinjkse krvi, jer studiranje i istraživanje je prilično osamljenički posao.

Dominik je spojio ono što je Franjo učinio prije njega, propovijedanje i siromaštvo. Ili će te ljudi vidjeti siromašnog ili im ne pričaj jer te neće slušati.

Temeljne tvrdnje: Prvo je polazište dominikanske duhovnosti da je istina temelj duhovnog života. (Kod Franje je to – ljubav.) A onda u terminima izvora istine to su razum i Objava. Ako je istina temelj duhovnog života gdje ćete je pronaći? Unutra i izvana. Izvor istine izvana je – Objava, a izvor istine iznutra je – razum.

Koji su vodeći izvori za razumijevanje dominikanske duhovnosti? Kao prvo, to je pravilo svetog Dominika. Kao drugo, pisanje sv. Alberta, učitelja svetog Tome Akvinskog. Trenutno radim s jednim od najjbistrijih ljudi koje sam ikad učio, govori o. Hardon. On završava svoj teološki studij u Emmittsburgu i jedan je od mojih bivših studenata. Radimo na knjizi koja bi trebala biti objavljena do kraja godine a nosi naslov: “Životni program za katoličko čitanje”. Izabrali smo oko stotinu najboljih knjiga u katoličkoj vjeri, od prvog do dvadesetog stoljeća. Ne možete ni zamisliti koliko je problem u 20-om stoljeću izabrati knjige. Mnogi ljudi će biti razočarani, jer njihove omiljene knjige neće biti na listi. Ali među onima koji jesu na listi su – sv. Albert koji je objavio 38 svezaka. Onda sv. Toma Akvinski., npr. Summa Theologiae. Toma nije težak za čitanje, jasan je i mnogo jasniji od mnogo njegovih komentatora. Tu je I blaženi Henry Suso, jedan od velikih dominikanskih mistika. Neke od njegovih knjiga: Knjiga o vječnoj Istini, Knjiga o vječnoj Mudrosti, Knjiga pisama… a to je sve nezaobilazno za rzumijevanje dominikanske duhovnosti. Tu je također sv. Katarina Sijenska – njezini dijalozi. Sv. Vincent Ferrer. (Jedna od stvari stvar koju Vincent poučava: ako stvarno želiš raditi na svom duhovnom životu onda radi na mislima i promatraj posebno prvu misao samo-hvale koja ti dođe i sl.druge sebične misli…)

 Svrha duhovnog života je kontemplacija Boga i Njegove Mudrosti te proslijeđivanje drugima onoga što ste kontemplirali. Očito, na druge će te prenijeti onoliko koliko ste sami naučili. U kontemplaciji gledate istinu, i nije cilj kontemplacije potpuno otkriti istinu nego je promatrati. Najveća funkcija razuma nije razmišljanje. Raj, Bogu hvala, neće biti vječno razmišljanje. Kad razmišljaš onda znači da si još na putu. Kad kontemplirate znači da ste negdje stigli. Kontemplira se ono što se sad vidi i vjeruje. Onda razmišljate o nečem drugom.  Tako, svrha duhovnog žiivota je gledati istinu i prenositi je drugima. To je glavna značajka dominikanske duhovnosti.

A sada neke temeljne crte dominikanske duhovnosti.

Prvo, o odnosu naravi i milosti. Narav je nešto s čim dođemo na svijet. Narav nam je dana rođenjem, a milost nam je potrebna. Ne možemo reći da su rani monasi ili pustinjski oci vjerovali da narav treba biti uništena. Ne. Ipak, njihov stav, kao što znamo iz pisnja sv. Pahomija, Antuna Pustinjaka, bio je das u gledali na narav kao ne tako dobru: trebalo je postiti i postiti kako bi je doveli u podložnost.

U dominikanskoj perspektivi funkcija milosti je u odnosu sa naravi tako da milost treba graditi na naravi. Sv. Toma je taj koji nam je dao taj izraz: “milost gradi na naravi”. Imam običaj reći (o. Hardon kaže): Gledaj da tvoja narav može podržati Božju milost!

Drugo. Milost je novi život. U franjevačkoj tradiciji milost je prvenstveno Prisutnost. U dominikanskoj, milost je prvenstveno – život. Tako, milost nekako ne samo da gradi na naravi nego da slijedi drugačiji put nego narav. Naša duša je princip koji pokreće naše tijelo. U dominikasnoj tradiciji rekli bismo da je duša tijelu ono što je milost za dušu. Grijeh je uspoređen sa naravi. Postoje bolesti koje su smrtne, a postoje bolesti koje su lakše. Tako postoje grijesi koji su kobni, a postoje oni koji su lakši. (Dominikanc su kroz 700 godina razvili cijelu knjižnicu analogije izmeđi milosti i naravi.) Tako npr. da li ijedno ljudsko biće sebi daje svoju narav? Nije dovoljno za narav da bude živa. Dijete koje je tek rođeno može i umrijeti, stoga, ono mora biti hranjeno. Tako je i sa životom duše. I duša mora biti hranjena. Kao što naravni život mora biti hranjen, tako i onaj nadnaravni. Naravni se razvija, raste, tako nadnaravni. To je zajeniči riječnik vjernika. A cijela ta ideja teološka potječe od dominikanaca.

 Teološke kreposti su iznad moralnih. Ali to nije tako očito. Teološke kreposti su vjera, ufanje i ljubav. Nemožete se nadati onom što ne vjerujete, i sigurno ne možete voljeti ono što ne znate. Kako bilo, vrijedno je uočiti to – da su teološke kreposti (vjera, ufanje i ljubav) iznad onih moralnih (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost) i to stoga jer mnogo toga u duhovnom životu je vezano uz moralnost.

Uzmite npr. umjerenost. To znači kontrolirati svoje apetite. Možete utvriti da li ste napredovali u umjerenosti, možete li kontrolirati svoja osjetila; jeste li napredovali u jakosti, možete li bolje podnijetie nek stvari, jeste li napredovali u razboritosti, upotijebili prava sredstva do cilja, … Te moralne kreposti su nešto što čini naš svakodnevni duhovni život. No pri tom smo skloni previdjeti da prvenstvena svrha duhovnog života nisu moralne kreposti nego  – teološke. Kako često možemo čuti o – rastu u vjeri? O rastu u ufanju? Čak i kad govorimo o ljubavi mi to snizimo na nivo moralnih kreposti. Tako, glavna svrha ovog našeg studiranja je da rastemo u kreposti vjere. Često znamo čuti kako netko kaže da se “ne osjeća više sveto” nego prije. Vidite što mislim? Mi smo toliko identificirali svetost sa moralnošću. (je li to utjecaj protestanata za koje je kršćanstvo prevenstveno – etično?) No, nemojte me krivo razumjeti (govori o. Hardon) Dobro moralno ponašanje, samokontrola, to jest – važno. Ali, objektivno u očima Božjim što je važnije – osoba koja ima jaku vjeru ili osoba s izuzetnom hrabrošću? Važnija je vjera. Kako rastemo duhovno mi instiktvino gledamo razvoj moralnih kreposti: je li bolja samokontrola, jesam li pošteniji s ljudima, iskreniji, razboritiji itd… Ta prisutnost ili odsutnost moralnih vrlina je nešto što je očito čovjeku. Je li moguće za čovjeka koji i nema baš vjere – da bude razborit ili da bude hrabar ili da se savršeno samosavladava? Da, moguće je. Zato, to discipliniranje, koliko god dobro i korisno, može se pretvoriti u farizejsko ponašanje.

Jedan od najvećih doprinosa dominikanske duhovnosti je tu: da se one prve stvari staviti – prve. Nećemo zanemariti discipline, moralni red, ali nećemo niti teološke kreposti podrediti moralnima tj. nećemo zanemariti rast naše vjere ili čine ljubavi prema Bogu kako bismo razvijali naše moralne kreposti koje čine da se osjećam kako stvarno duhovno rastem.

Treće: U dominikanskoj perspektivi postoji razlika između “biti” i “funkcije”. Mi svi trebamo rasti, koristeći općenit pojam, u dobroti, slijedeći primjer Isusa Krista, utjelovljenog Boga. Ali mi možemo na našu dobrotu gledati na dva načina, u pogledu biti ili funkcije. Možemo razlikovati i “sanctity” i “holiness”. Možemo razlikovati “biti dobar u Božjim očima” ili “ponašati se dobro”. Dakle imamo svetost koja je na razini našeg ponašanja (holiness) , ali i svetost koja je na razini naše biti, kakvi smo u stvari (u Božjim očima!, = sanctity). Mi smo pozvani na oboje: i biti sveti i ponašati se sveto. Ponašati se dobro je moralno ponašanje tj to je drugi termin za “moralnost”. Svetost  (sanctity), koja je naša svrha – je prisutnost Božje milosti.

izvor