(Vidi prezentacijski prikaz – slajdove na: facebooku – magnifikat.hr)

(31.05.2021.) Sustavni i dugotrajni pritisak raznih korona-mjera, zdušno potpomognut površnim i pristranim izvještavanjem medija, doveo je vjernike do zaključka da Crkva odobrava i preporuča cjepiva protiv Covida-19, bez obzira na to što su uglavnom povezana s pobačajima. No, ako se pomnije pročitaju mjerodavni dokumenti Crkve, i to prvenstveno Kongregacije za nauk vjere (Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19 i Dignitas personae), stvari stoje drugačije. U njima je razvidno da se traži promišljen i oprezan pristup ovom pitanju.

Svjesna dubokih i dalekosežnih implikacija uzimanja moralno okaljanih cjepiva, Crkva u tom slučaju postavlja određene uvjete i traži njihovo ispunjenje. Svaki vjernik bi ih prije donošenja odluke o cijepljenju trebao ozbiljno razmotriti i zaključiti koliko su primjenjivi na njega osobno. Sveukupno se može izdvojiti šest uvjeta: nedostupnost alternative; postojanje razmjernog razloga za upotrebu moralno okaljanih cjepiva; ozbiljna opasnost za zdravlje; obaviješteni pristanak; dobrovoljnost i djelatna borba za moralno neokaljana cjepiva. Izložit ćemo podrobno svaki od navedenih uvjeta.

U ovom radu se ograničavamo samo na problem moralno okaljanih cjepiva i ne ulazimo u druge sporne vidove cijepljenja, kao što je to primjena nove mRNK tehnologije, koja traži posebnu prosudbu.

1. Nedostupnost alternative

Kongregacija za nauk vjere kaže: „Kada etički nesporna cjepiva protiv COVID-19 nisu dostupna (…), moralno je prihvatljivo primiti cjepiva protiv COVID-19 u čijem se procesu istraživanja i proizvodnje koristilo stanične linije iz pobačenih fetusa.“^[1] Drugim riječima, ova cjepiva se mogu uzimati jedino kada nema drugog izbora. U Hrvatskoj su trenutačno dostupna četiri vrste cjepiva koja koriste stanične linije povezane s pobačajima i stoga su moralno okaljana. AstraZeneca/Oxford University, Johnson&Johnson i Moderna koriste stanične linije koje potječu od pobačene djece u raznim fazama, dok ih Pfizer/BioNTech koristi samo u fazi testiranja.[2] Za sada dakle ispada da Hrvati nemaju alternative.

No, ako stvari malo bolje razmotrimo, onda vidimo da je to kriv zaključak. Naime koncem 2021. godine očekuje se dolazak etički nespornog cjepiva u Europskoj uniji CureVac.[3] Hrvatska je naručila sveukupno 5 milijuna i 900 tisuća doza cjepiva od kojih tristo tisuća doza CureVac.[4] Hrvatska vlada u zemlji koja je skoro 90% kršćanska u sveukupnoj količini predviđenog cjepiva naručuje samo pet posto etički prihvatljivog cjepiva koje pokriva svega 150.000 ljudi. Time pokazuje da ne drži puno do kršćanskih uvjerenja ili procjenjuje da će se među samim vjernicima samo ovaj mali postotak dosljedno držati moralnog učenja Crkve. Koliko je ljudi koji su se odlučili cijepiti odgađalo cijepljenje čekajući dolazak ovog etički prihvatljivog cjepiva? U konačnici, sudeći po najavama, radi se samo o nekoliko mjeseci odnosno pola godine. Svjedoci smo ipak da mnogi koji se cijepe ne pripadaju rizičnoj skupini i da su mogli čekati, ali nisu, što pokazuje da im je svejedno koje cjepivo primaju ili da su u zabludi i ne vide u tome ništa sporno. Pri tome se zaboravlja da ako se netko odluči da uzme moralno okaljano cjepivo, da to može biti samo privremeno jer se to događa „u kontekstu moralne prisile na savjest“, koja predstavlja „nepravedan izbor između alternativa, koji treba biti uklonjen što je moguće prije“.[5] Svakako, uskoro kada bude dostupno cjepivo CureVac, kršćani bi trebali odustati od svih drugih cjepiva koja su moralno okaljana i uzimati isključivo njega.

No, osim mogućnosti cijepljenja koja se nude u Hrvatskoj, na raspolaganju su i druge mogućnosti u susjednim zemljama. Kinesko cjepivo CanSino Biologics i rusko cjepivo Sputnik V, koji se koriste u Mađarskoj Srbiji, BiH i Crnoj Gori, također koriste stanične linije koje su povezane s pobačajima.[6] Najvažnije je da već postoji i etički nesporno kinesko cjepivo Sinopharm, koje je dostupno u Mađarskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori.[7] Koliko vjernika je upoznato s time i koliko je onih kojih su nakon odluke o cijepljenju odlučili iskoristili ovu priliku? Mnogi Hrvati su se išli cijepiti u Srbiju kad je ta država omogućila građanima iz regije da se mogu besplatno i bez najave cijepiti protiv Covida-19 kako bi potrošili višak cjepiva.[8] Je li među njima bilo onih koji su to učinili zato da prime etički nesporno cjepivo? Nesporno je da alternativa već sada postoji i svi vjernici kojima je dostupna dužni su odbiti moralno okaljana cjepiva i posegnuti za njom.

Na koncu postoji još jedna opcija koja nije za podcijenit. Naime, po logici stvari, ako imamo druge lijekove koji su, jednako ili više, učinkoviti kao što bi to bila etički nesporna cjepiva, tada se također moralno okaljana cjepiva ne smiju koristiti. Nakon početnih nejasnoća pokazalo se da postoje moralno neokaljane terapijske intervencije za suzbijanje Covida-19. Jačanje imuniteta i rani tretmani s hidroksiklorokinom, ivermektinom, cinkom, i visokom dozom vitamina (C, D) pokazali su se vrlo uspješnima.[9] Tako primjerice u zemljama trećeg svijeta, gdje se hidroksiklorokin koristi, stopa smrtnosti od Covida-19 je svega od 1 do 10% u odnosu na razvijene zemlje gdje je njegova upotreba strogo ograničena.[10] Rano liječenje oboljelih od Covida-19 s trenutačno dostupnim lijekovima smanjuje hospitalizaciju i smrtnost od 75% do 87%.[11] Neobično je da se sva pozornost javnosti usredotočila na cjepiva, a zanemarilo se razvoj lijekova protiv Covida-19, što mnogima daje povod za sumnju da se tako pogoduje velikim farmaceutskim tvrtkama koje proizvode cjepiva. Tek nedavno su se stvari počele mijenjati na bolje, kad je farmaceutski div Pfizer najavio razvoj svoga lijeka protiv Covida-19, koji bi se trebao naći na tržištu koncem 2021. godine.[12]

Može se zaključiti da prvi uvjet koji bi opravdao uzimanje moralno okaljanih cjepiva nije ispunjen, jer već postoji alternativno cjepivo koje je moralno nesporno, a uskoro dolazi još jedno, i jer postoji mogućnost liječenja koje može nadomjestiti samo cjepivo. Dakle, nismo u situaciji da treba birati između dva zla manje, nego je moguće i treba izabrati dobro a ne zlo.

2. Razmjerni razlog

Kongregacija za nauk vjere u svom naputku Dignitas Personae, na koji se pozivlje i nastavlja u Bilješci o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19, navodi drugi uvjet za uzimanje moralno okaljanog cjepiva. „S obzirom na to da genetska terapija za pacijenta može biti vrlo rizična, potrebno je držati se općenitoga deontološkog načela prema kojemu je za izvođenje terapijskoga zahvata nužno prethodno osigurati da subjekt, koji će mu biti podvrgnut, ne bude izložen rizicima koji bi mogli ugroziti njegovo zdravlje ili tjelesnu cjelovitost, a koji bi bili pretjerani ili nerazmjerni u odnosu na težinu patologije koju se želi izliječiti.“[13] Načelo razmjernosti rizika vrijedi za svaku terapiju, a posebno za cjepiva protiv Covida-19 koja su, kako mRNK tako i vektorska, genetska terapija.

Ova cjepiva nisu prošla testiranje na životinjama, niti sve potrebne stručne recenzije, što bi trebao biti neophodni uvjet za njihovo puštanje u upotrebu.[14] Stoga se ne može dobiti potreban uvid u rizike za zdravlje, niti se može procijeniti jesu li su oni „pretjerani ili nerazmjerni“. Razborito bi bilo sačekati s cijepljenjem da se može donijeti ispravna odluka. Ako se netko unatoč tome cijepi, posebno ako ne spada u rizičnu skupinu, nema razmjernog razloga koji bi mu to opravdao.

Neki mogu prigovoriti da se cijepe ne toliko zbog sebe nego iz altruizma da zaštite najranjivije s kojima su u kontaktu. To je plemenita i hvalevrijedna pobuda, no treba je sagledati u svjetlu dostupnih činjenica. Kod nekih od ovih cjepiva nije bila dostatno ispitana njihova učinkovitost za sprječavanje ili prenošenje SARS-CoV-2.[15] Dapače, američki Centar za kontrolu bolesti i prevenciju izričito tvrdi da „rizici SARS-CoV-2 zaraze u potpuno cijepljenim ljudima ne mogu biti posve isključeni“, kao ni mogućnost da oni budu širitelji zaraze.[16] Prema tome, razlog da se ona uzimaju kako bi se zaštitilo druge velikim djelom ne stoji i stoga ni na temelju toga nemamo razmjernog razloga koristiti moralno okaljana cjepiva.

U isto vrijeme sve više imamo podataka o neželjenim posljedicama nakon cijepljenja, koje traži dodatni oprez i upućuju da su moguće dobrobiti puno manje od pogibelji. EudraVigilance je europska baza podataka gdje se prijavljuju sumnje na neželjene posljedice uzimanja lijekova. Do 8. svibnja 2021. njoj je prijavljeno 10.570 smrtnih slučajeva i čak 405.259 ozljeda nakon primanja cjepiva protiv Covida-19.[17] No, kako se prijavljuje samo mali broj neželjenih posljedica, konačni broj je višestruko veći.[18] Zabrinjava da nema nikakve ozbiljne rasprave o zaustavljanju ovog cijepljenja, iako je do sada broj žrtava od njega višestruko veći nego 1976. godine kada je obustavljeno u Americi cijepljenje protiv svinjske gripe nakon preko 40 iznenadnih smrti i skoro pet stotina oboljelih od Guillain-Barre sindroma.[19] U ovakvim okolnostima uzimanje ovih cjepiva protivno je Općoj deklaraciji o bioetici i ljudskim pravima, koja kaže: „U primjeni i unaprjeđivanju znanstvenih spoznaja, medicinske prakse i pratećih tehnologija, trebaju se maksimalizirati neposredne i posredne koristi za pacijente, sudionike u istraživanjima i druge pojedince kojih se to tiče, a svaka eventualna šteta takvim pojedincima treba se minimizirati.“[20]

Kako nema razmjernog razloga, a postoji utemeljena sumnja da su štete veće od koristi, korištenje cjepiva okaljanim pobačajem nije moralno i trebalo bi ga odbiti, ili u najmanju ruku odgoditi.

3. Ozbiljna opasnost za zdravlje

Dodatni uvjet koji se traži za uzimanje moralno okaljanog cjepiva jest da „postoji ozbiljna opasnost poput širenja opasnoga patogena (…), u ovome slučaju virusa SARS-CoV-2, koji uzrokuje COVID-19“.^[21] No, ako pogledamo statističke podatke o smrtnosti, onda vidimo da stvari tu stoje drugačije od onoga kako nam se predstavljaju u medijima.

Profesor John P. A. Ioannidis sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji je dao do sada najpotpunije podatke o smrtnosti od Covida-19 u svijetu. U njegovoj studiji, koju je objavila Svjetska zdravstvena organizacija u siječnju 2020., zaključeno je da je prosječna smrtnost od Covida-19 bila od 0,27% do 0,23% i manje.[22] Imajući na umu da je kod španjolske gripe smrtnost bila nekih deset posto, onda imamo razliku od nekih pedeset puta manje kod Covida-19 pa je i više nego očito da se ne može govoriti o nikakvoj masovnoj smrtnosti.[23] Neusporedivo je bliža usporedba s običnom gripom, čija stopa smrtnosti iznosi oko 0,10%. Razlika u odnosu na smrtnost od Covida-19 je svega nešto više od dva puta. Sličan je omjer i među hospitaliziranima, gdje je smrtnost oboljelih od Covida-19 dva do tri puta veća nego onih od gripe.[24] I to unatoč tome što je Centar za kontrolu bolesti i prevenciju (Center for Disease Control and Prevention – CDC), koji je središnja javnozdravstvena i epidemiološka služba u Sjedinjenim Američkim Državama, pridonio umjetnom uvećavanju smrtnosti od Covida-19, jer je 24. ožujka 2020. dao naputak liječnicima da uzrok smrti pripišu Covidu-19 i kada se samo pretpostavlja da je to bio uzrok ili je samo pridonio da dođe do smrti.[25] Naknadno je CDC priznao da je čak 94% smrtnih slučajeva imalo i druge bolesti.[26] Stoga je upitno može li se u slučaju Covida-19, koji kad oduzmemo sva uvećavanja vjerojatno ima  smrtnost sličnu gripi, uopće govoriti o ozbiljnoj opasnosti.

Potrebno je također uzeti u obzir da je pogibeljnost Covida-19 značajno različita ovisno ima li osoba pridružena oboljenja, a još više koje je dobi. Prema CDC stopa preživjelih od Covida-19 ispod dvadeset godina je 99.997%, za one između dvadeset i 50 godina 99.98%.[27] Što znači da za sve ispod pedeset godina, koji čine većinu stanovništva, nema govora o nikakvoj ozbiljnoj opasnosti. A ipak, protivno svakoj zdravoj logici, dobna granica cijepljenja se spušta sve više pa je tako nedavno u Europi odobreno i cijepljenje djece od 12 do 15 godina.[28]

Paradoksalno imamo sve više podataka koji nam ukazuju da cjepivo nije sigurno kako se predstavlja i da može djelovati upravo suprotno od potrebnog. Naime, bilježi se porast oboljenja Covida-19 upravo u onim državama i područjima gdje se postigla visoka procijepljenost.[29] Neki uvaženi znanstvenici upozoravaju na moguće velike pogibelji koje će izazvati masovno cijepljenje. Tako Geert Vanden Bossche, virolog i stručnjak za cjepiva, koji je radio za GAVI i Zakladu Bill &Melinda Gates, piše: „Ova vrsta profilaktičkih cjepiva potpuno je neprimjerena, pa čak i vrlo opasna, kada se koristi u masovnim kampanjama cijepljenja tijekom virusne pandemije. Vakcinolozi, znanstvenici i kliničari zaslijepljeni su pozitivnim kratkotrajnim učincima iz pojedinačnih patenata, ali čini se da se ne brinu zbog katastrofalnih posljedica na globalno zdravlje. Osim ukoliko mi se znanstveno ne dokaže kako nisam u pravu, teško je shvatiti kako će trenutačni ljudski zahvati spriječiti da se varijante koje cirkuliraju pretvore u divlje čudovište.“[30]

Očito je, gledano općenito, da Covid-19 trenutačno za veliku većinu ljudi ne predstavlja tešku prijetnju njihovu zdravlju ili zdravlju bližnjih koja bi mogla moralno opravdati upotrebu cjepiva okaljanih pobačajem. S druge strane, treba ozbiljno uzeti u obzir rastuće pokazatelje koji  upozoravaju na ozbiljnu opasnost koju mogu predstavljati sama cjepiva protiv COVIDA-19.

4. Obaviješteni pristanak

Kod korištenja „genetske terapije“, u koju spadaju i ova cjepiva protiv Covida-19, Dignitas Personae ističe da se „zahtijeva obaviješteni pristanak pacijenta ili onoga tko ga zakonito zastupa“.[31] Detaljnije objašnjenje obaviještenog pristanka nalazimo u Općoj deklaraciji o bioetici i ljudskim pravima: „Bilo koja preventivna, dijagnostička i terapeutska medicinska intervencija može se provesti samo uz prethodni i slobodni pristanak dotične osobe, koji podrazumijeva dobivanje dostatnih informacija.“[32] Pitanje vlastita zdravlja je važno i treba omogućiti svakome odraslom čovjeku da može sam odlučivati o njemu, što pretpostavlja raspolaganje nužnim informacijama. To je još potrebnije kad zdravlje može biti ozbiljno ugroženo ponuđenom terapijom, kao u slučaju Covida-19. Onemogućivanje davanja obaviještenog pristanka u ovom slučaju od strane primatelja, predstavlja manipulaciju čovjekom, narušavanje njegova dostojanstva i izravni napad na njegov život.

Činjenice jasno govore same po sebi. U prvom redu, kako ističe Pamela Acker, „gotovo je na rubu ludila misliti da se može stvoriti sigurno i učinkovito cjepivo za SARS-CoV-2 u manje od godinu dana, dok istodobno istraživači već desetljeće i pol neuspješno rade na cjepivu za vrlo sličan virus“.[33] Postojeća cjepiva protiv Covida-19 još su u eksperimentalnoj fazi, koja završava tek 2023. godine, pa se ne zna koje dugoročne štetne posljedice mogu proizaći iz njihove upotrebe. Primjerice, Modernina ili Pfizerova cjepiva protiv Covida-19 nisu od američke Administracije za hranu i lijekove (FDA) još službeno odobrena, nego su dobila  samo dozvolu za hitnu upotrebu.[34] Brojne zemlje su odustale od upotrebe cjepiva Astra-Zeneca nakon što su dokazane ozbiljne nus-pojave. Ne čudi što je francuski Teritorijalni centar za neovisno informiranje i farmaceutske savjete zaključio da je najbolje da se sva četiri postojeća cjepiva protiv Covida-19 u Europi povuku s tržišta jer su dobila samo uvjetna odobrenja za hitnu upotrebu, a trenutačna saznanja ne ukazuju da su dovoljno sigurna i učinkovita.[35]

Već Nirnberški kodeks traži da se pacijentu omogući dostatno znanje i razumijevanje kako bi mogao donijeti ispravnu odluku.[36] Slično i Helsinška deklaracija naglašava važnost obaviještenog pristanka.[37] Obaviješteni pristanak je razrađen u brojnim dokumentima gdje se ističe da „mora sadržavati podatke o svrsi istraživanja, trajanju, važnim procedurama, broju uključenih subjekata, predvidljivih rizika, troškova, tegoba, moguće koristi, alternativnih tretmana, tajnosti podataka, naknadama za ozljede, plaćanju za sudjelovanje (ako postoji) te pravu ispitanika da bez sankcija prekine suradnju u bilo kojoj fazi istraživanja“.[38]

Znanstvena studija objavljena u prestižnoj reviji Clinical Practice ističe: “Cjepiva protiv Covida-19 dizajnirana su za izazivanje neutralizirajućih antitijela i mogu senzibilizirati primatelje cjepiva na ozbiljniju bolest više nego da nisu cijepljeni.”^[39] Nažalost, pacijenti nisu dovoljno jasno upoznati s rizikom pojačavanja ovisnosti o antitijelima kojima se izlažu primanjem cjepiva protiv Covida-19 pa se tako „izbjegava istinski obaviješteni pristanak“.^[40] Nekad se pak obaviješteni pristanak izigrava tako da se otežava pristup potrebnim podacima. Europska agencija za lijekove (EMA) je, kako je utvrdila farmaceutkinja Catherine Frade, u svojim službenim dokumentima ukazala na nedostatnost dokaza kod cjepiva o kvaliteti aktivne supstancije i pomoćnih tvari te procesa proizvodnje.[41] U službenim europskim odobrenjima cjepiva ovi nedostaci su navedeni, dok ih se u javnosti prešućuje, a cjepiva se predstavljaju  kao  sigurna i učinkovita. Tako zainteresirani ostaju prikraćeni za potrebne informacije, što dovodi u pitanje valjanost njihova pristanka na cijepljenje.[42] Ne čudi da je Vijeće Europe početkom 2021. godine donijelo Rezoluciju 2361 u kojoj traži od država članica da „distribuiraju transparentne informacije o sigurnosti i mogućim nuspojavama cjepiva, radeći i regulirajući platforme društvenih medija kako bi se spriječilo širenje dezinformacija“.[43]

U sadašnjoj situaciji ljudima je teško, a nekima praktično i nemoguće doći do „dostatnih informacija“, jer se u vodećim medijima popularizira samo one podatke koji idu u prilog cijepljenju, dok se sve druge prešućuje i cenzurira. Tako je primjerice njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer tražio od znanstvenika da stvore strah zbog kojeg će trebati zaključavanje.[44] Na taj način se dobiva jednostrani uvid koji mnoge dovodi u zabludu i do odluka koje inače ne bi donijeli. Uslijed neobjektivne, a nerijetko i agresivne promidžbe cjepiva, koja je prisutna i kod znanstvenika i često nije lišena sukoba interesa, ljudi odustaju od samostalnog razumskog rasuđivanja i rukovode se emocijama. Mogući sukobi interesa se slabo ili nikako ne ispituju, a naznaka u tom pravcu ima na pretek. Dovoljno je uzeti u obzir da je monopol velike farmaceutske industrije na cjepiva protiv Covid-19 stvorio devet novih „milijardera cjepiva“, koji su sveukupno zaradili preko 19 milijardi dolara do travnja 2021. godine.[45] Vijeće Europe je svjesno mogućeg neopravdanog bogaćenja farmaceutskih tvrtki na štetu javnog troška pa stoga, između ostaloga, opravdano traži da se učini dostupnim sadržaj ugovora s proizvođačima cjepiva javnosti i omogući njihov javni nadzor.[46]

U konačnici očito je da je obaviješteni pristanak često ili izigran ili onemogućen pa on za većinu ostaje tek mrtvo slovo na papiru.

5. Dobrovoljnost

Svaki čin prema katoličkom nauku da bi bio moralan mora biti slobodan i tada čovjek snosi odgovornost za njega. U protivnom ako je nešto učinjeno pod prisilom taj čin nije valjan pa ako se radi, primjerice, o sklapanju braka, Crkva ga tada proglašava ništetnim. No, između ove dvije krajnosti imamo i razna uvjetovanja slobode kada je odgovornost u raznim omjerima podijeljena.

Kongregacija za nauk vjere u svom dokumentu u vezi cijepljenja protiv Covida-19 navodi: „Praktični razum čini očitim to da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i da zato mora biti dobrovoljno.“^[47] U sveobuhvatnoj kampanji promicanja cijepljenja ova se bitna činjenica prešućuje i zaobilazi pa se stječe dojam da Crkva ne samo preporuča cijepljenje, nego da naučava da je to i moralna obveza, što je izokretanje istine. U isto vrijeme se pritisci i uvjetovanja sve više povećavaju, nekad i unutar same Crkve, pa je cijepljenje sve više nedobrovoljno. Tako se krši i Nirnberški kodeks, koji u svojoj prvoj rečenici ističe: „Dobrovoljni pristanak ljudskog subjekta apsolutno je  neophodan.“[48] Slično i Opća deklaracija o bioetici i ljudskim pravima kaže: „Treba se poštovati autonomnost osoba u donošenju odluka, uz preuzimanje odgovornosti za te odluke i uz uvažavanje autonomnosti drugih.“[49]

Crkva vrlo znakovito izrijekom predviđa i mogućnost neuzimanja cjepiva: „No, oni koji zbog svoje savjesti odbijaju cjepiva proizvedena sa staničnim linijama iz pobačenih fetusa moraju dati sve od sebe kako bi, uz korištenje drugih zaštitnih sredstava i ispravnoga ponašanja, izbjegli to da postanu prijenosnici uzročnika zaraze.“[50] Dakle, kod donošenja odluke o necijepljenju presudan je sud savjesti, koji se treba slijediti, uz vođenje brige, koliko je moguće, kako bi se maksimalno smanjila mogućnost zaraze drugih.

U Nirnberškom kodeksu se i dodatno obrazlaže što uključuje dobrovoljni pristanak: osoba mora „biti kadra koristiti slobodnu moć izbora, bez intervencije bilo koje vrste primjene sile, prijevare, podvale, prinude, prekomjerne sile ili nekog drugog daljnjeg oblika ograničenja ili prisile“.[51] U sadašnjim okolnostima masovnog cijepljenja koriste se sva moguća sredstva, od grubih ucjena do profinjenih prijevara, da se ljude navede da se odreknu slobodnog izbora, u nadi da će se tako moći vratiti normalnom životu. Zlosutni primjer da to može odvesti u neke nove društvene podjele i progone jesu najave uvođenja Covid putovnica. Uviđajući ozbiljnost situacije, Vijeće Europe je u Rezoluciju 2361 odredilo da sve države članice „osiguraju da su građani informirani o tome da cijepljenje nije obvezatno i da nitko ne vrši politički, socijalni ili drugi pritisak da se cijepe, ako to sami ne žele“ te da „osiguraju da nitko ne bude diskriminiran zbog toga što nije cijepljen zbog mogućih zdravstvenih rizika ili ne želi biti cijepljen”.[52]

Sloboda izbora kod uzimanja moralno okaljanih cjepiva protiv Covida-19 je višestruko ugrožena i taj proces se sve više pogoršava tako da dobrovoljnost u pravilu ostaje samo puka želja.

6. Djelatna borba za moralno neokaljana cjepiva

Dozvoljavajući, u iznimnim slučajevima, primanje moralno okaljanih cjepiva protiv Covida-19, Crkva  je svjesna da tada dolazi do daleke materijalne suradnje sa zlom i zato traži dodatna moralna jamstva. Kongregacija za nauk vjere ističe: „No, mora se naglasiti da moralno dopušteno korištenje tih vrsta cjepiva, u uvjetima koji ga čine moralnim, u sebi ne čini odobravanje, pa čak ni neizravno, praksi pobačaja, i da to korištenje nužno pretpostavlja da se oni koji koriste ta cjepiva suprotstavljaju toj praksi.“^[53]  Stoga  „dopušteno korištenje“ moralno okaljanih cjepiva protiv Covida-19 „ne podrazumijeva i ne bi smjelo ni na koji način podrazumijevati potvrdu moralnosti korištenja staničnih linija dobivenih od pobačenih fetusa“.^[54] U prilog zadnjoj tvrdnji, i uputa Dignitas Personae kaže: „Kad zakoni koji uređuju zdravstveni i znanstveni sustav potvrde ono što je nedopušteno, tada je potrebno distancirati se od zlih vidova takvog sustava kako se ne bi stvorio dojam da se teško nepravedna djela toleriraju, odnosno prešutno prihvaćaju. Svaki, pa i najmanji tračak prihvaćanja zapravo bi pridonio širenju ravnodušnosti, čak i odobravanja tih čina u određenim medicinskim i političkim krugovima.”[55] To je važno također kako bi se izbjegla moguća sablazan.[56]

Nažalost, trenutačno u Crkvi prevladava govor pastira o dopuštenosti i moralnoj poželjnosti cijepljenja protiv Covida-19. U isto vrijeme nedovoljno se ili nikako ne pravi distanciranje od zločina pobačaja koji je s njima povezan pa se tako neizravno dobiva upravo učinak pridonošenja prihvaćanju takvih cjepiva. Tako se u praksi gubi bilo kakvo učinkovito suprotstavljanje pobačajem okaljanim cjepivima koje se očekuje od katolika.

Kako  ta borba za život treba izgledati u ovom slučaju potanko je raščlanjeno i objašnjeno u izjavi Papinske akademije za život iz 2005. godine.[57] Prvenstveno treba, pogotovo preko pritiska na zdravstvene vlasti, tražiti proizvodnju i dostupnost alternativnih cjepiva koja su moralno prihvatljiva. Također valja se suprotstaviti svim dozvoljenim sredstvima, posebno kako bi se otežao život farmaceutskoj industriji u njenom nemoralnom postupanju i tražiti provedbu stroge zakonske kontrolu nad proizvođačima cjepiva. Na koncu, potrebno je uteći se prizivu savjesti kad je potrebno i odbiti pobačajem okaljana cjepiva. Cilj je svih ovih napora „mobilizacija savjesti u prilog života“.[58] Da ne bi bilo zabune tko treba imati vodeću ulogu kao nositelje ove borbe, izrijekom se spominje liječnike i očeve obitelji. Podrazumijeva se i važna uloga crkvenih pastira.

U opravdanom suzbijanju zaraze protiv Covida-19 kršćani s pravom daju važan doprinos, ali nažalost nisu uspjeli organizirati uspješnu borbu za moralno nesporna cjepiva i time je njihovo zalaganje za život nerođenih pretrpjelo veliku štetu. Tako ni zadnji uvjet koji bi opravdao primanje moralno okaljanih cjepiva nije ostvaren.

Zaključak

Od traženih uvjeta dovoljno je da jedan nije ispunjen da bi primanje moralno okaljanih cjepiva bilo nemoralno i grešno. U sadašnjim okolnostima nijedan od navedenih šest uvjeta nije ostvaren. Dostupne su alternative, nema razmjernog razloga, nema ozbiljne opasnosti, nema obaviještenog pristanka, nema dobrovoljnosti, nema djelatne borbe protiv cjepiva okaljanih pobačajem. Zaključak je višestruko nedvojben: teški grijeh je uzimati takvo cjepivo ili ga davati drugima. Teški grijeh izravno je protiv Boga i nešto najgore što se može dogoditi vjerniku, jer zavrjeđuje vječnu kaznu. Njegove posljedice u slučaju cjepiva su vidljive već sada, jer je protiv ljudskog dostojanstva, ljudskih prava i temeljnih sloboda. Globalna promidžbena kampanja cijepljenja, u kojoj jednostrane informacije lako postaju dezinformacije, prevarila je bezbrojne ljude i mnoge vjernike dovela u zabludu da olako, bez kolebanja i propitivanja uzimaju moralno okaljana cjepiva. Bez obzira koliko trenutačno bili u manjini, svi ljudi dobre volje, a posebno kršćani, trebaju tražiti i promicati istinu te slijediti glas savjesti, kako bi zlo diktature „cijepovnog“ relativizma bilo poraženo. Svima onima koji su krivom odlukom sagriješili treba pomoći da se pokaju i obrate. Istina prije ili kasnije ima zadnju riječ i ona nam jedina može donijeti istinsko zdravlje.

[1] Kongregacija za nauk vjere, Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19, Rim, 21. prosinca 2021., na: https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/vatikan-biljeska-o-moralnosti-koristenja-nekih-cjepiva-protiv-covid-19/,  (12. svibnja 2021.).

[2] David Prentice, „Update: COVID-19 Vaccine Candidates and Abortion-Derived Cell Lines“, Charlotte Lozier Institute, 3. ožujka 2021., na: https://lozierinstitute.org/update-covid-19-vaccine-candidates-and-abortion-derived-cell-lines/, (19. svibnja 2021.); „Covid-19 Vaccines and Treatments in Development“, Children of God for Life, 12. siječnja 2021., na: https://cogforlife.org/wp-content/uploads/CovidCompareMoralImmoral.pdf, (20. svibnja 2021.).

[3] Izgleda da bi etički nesporno trebalo biti i cjepivo Sanofi-GSK koje je najavljeno još kasnije. Vidi: David Prentice, „Update: COVID-19 Vaccine Candidates and Abortion-Derived Cell Lines“, Charlotte Lozier Institute, 3. ožujka 2021., na: https://lozierinstitute.org/update-covid-19-vaccine-candidates-and-abortion-derived-cell-lines/, (19. svibnja 2021.); „Covid-19 Vaccines and Treatments in Development“, Children of God for Life, 12. siječnja 2021., na: https://cogforlife.org/wp-content/uploads/CovidCompareMoralImmoral.pdf, (20. svibnja 2021.).

[4] Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Uputa za provedbu cijepljenja i pripremu za liječnike obiteljske medicine, 14. siječnja 2021., 8, na: https://zdravlje.gov.hr/UserDocsImages//2020%20Skoko%20Poljak//Uputa%20za%20organizaciju%20cijepljenja%20-%2014.%20sije%C4%8Dnja%202021..pdf, (20. svibnja 2021.).

[5] „Što se tiče bolesti protiv kojih nema cjepiva koja su etički prihvatljiva (…) ako su izloženi značajnoj opasnosti, moralno problematična cjepiva mogu se privremeno upotrebljavati.“ Papinska akademija za život,  „Razmatranje o moralnosti upotrebe cjepiva koja su dobivena korištenjem stanica pobačenih ljudskih embrija“, 9. lipnja 2005., na: http://www.hkld.hr/11-vijesti/873-razmatranje-o-moralnosti-upotrebe-cjepiva-koja-su-dobivena-koristenjem-stanica-pobacenih-ljudskih-embrija, (19. svibnja 2021.).

^[6] David Prentice, „Update: COVID-19 Vaccine Candidates and Abortion-Derived Cell Lines“, Charlotte Lozier Institute, 3. ožujka 2021., na: https://lozierinstitute.org/update-covid-19-vaccine-candidates-and-abortion-derived-cell-lines/, (19. svibnja 2021.). Također i kinesko cjepivo Sinovac Biotech Co.Ltd čiji je dolazak najavljen u Srbiju okaljano je pobačajem i to u fazi testiranja (ibidem).

^[7] David Prentice, „Update: COVID-19 Vaccine Candidates and Abortion-Derived Cell Lines“, Charlotte Lozier Institute, 3. ožujka 2021., na: https://lozierinstitute.org/update-covid-19-vaccine-candidates-and-abortion-derived-cell-lines/, (19. svibnja 2021.).

[8] Branimir Bradarić, „Cijela regija ide na cijepljenje u Srbiju, pozivaju i građane Hrvatske“, Večernji list, 28. ožujka 2021., na: https://www.vecernji.hr/vijesti/cijela-regija-ide-na-cijepljenje-u-srbiju-pozivaju-i-gradane-hrvatske-1479903, (27. svibnja 2021.).

[9]  Peter A. McCullough et al., „Multifaceted highly targeted sequential multidrug treatment of early ambulatory high-risk SARS-CoV-2 infection (COVID-19)“, Reviews in Cardiovascular Medicine, 21/4/2020., 517-530; Peter A. McCullough et al., „Pathophysiological Basis and Rationale for Early Outpatient Treatment of SARS-CoV-2 (COVID-19) Infection“,  The American  Journal of Medicine, 134/1/2021.,16-22; „COVID-19 early treatment: real-time analysis of 667 studies“, na: https://c19early.com/, (28. svibnja 2021.).

[10] Simone Gold-James Todaro i dr., America’s Frontline Doctors White Paper On Experimental Vaccines For COVID-19, 7, na:  https://img1.wsimg.com/blobby/go/99d35b02-a5cb-41e6-ad80-a070f8a5ee17/SMDwhitepaper.pdf, (12. svibnja 2021.).

[11] Brian C. Procter et al., „Early Ambulatory Multidrug Therapy Reduces Hospitalization and Death in High-Risk Patients with SARS-CoV-2 (COVID-19)“, International Journal of Innovative Research in Medical Science, 6/3/2021., 219-221.

[12] Tanja Rudež, „Do kraja godine stiže Pfizerov novi lijek protiv covida-19, Đikić: ‘To su ohrabrujuće vijesti‘“, Jutarnji list, 7. svibnja 2021., na: https://www.jutarnji.hr/life/znanost/do-kraja-godine-stize-pfizerov-novi-lijek-protiv-covida-19-dikic-to-su-ohrabrujuce-vijesti-15071413, (27. svibnja 2021.).

[13] Kongregacija za nauk vjere, Dignitas personae – Dostojanstvo osobe. Naputak o nekim bioetičkim pitanjima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., br. 26, str. 39.

[14] Simone Gold-James Todaro i dr., America’s Frontline Doctors White Paper On Experimental Vaccines For COVID-19, 14, na:  https://img1.wsimg.com/blobby/go/99d35b02-a5cb-41e6-ad80-a070f8a5ee17/SMDwhitepaper.pdf, (12. svibnja 2021.).

[15] Pfizer, A Phase 1/2/3 Study to Evaluate the Safety, Tolerability, Immunogenicity, and Efficacy of RNA Vaccine Candidates Against COVID-19 in Healthy Individuals, BioNTech, na: https://cdn.pfizer.com/pfizercom/2020-11/C4591001_Clinical_Protocol_Nov2020.pdf, (17. svibnja 2021.); Peter Doshi, “Pfizer and Moderna’s ‘95% effective’ vaccines – we need more details and the raw data”, The BMJ Opinion, 4. siječnja 2021., na: https://blogs.bmj.com/bmj/2021/01/04/peter-doshi-pfizer-and-modernas-95-effective-vaccines-we-need-more-details-and-the-raw-data/, (17. svibnja 2021.).

[16] „Science Brief: Background Rationale and Evidence for Public Health Recommendations for Fully Vaccinated People“, Centers for Disease Control and Prevention, 2. travnja 2021., na: https://www.cdc.gov/coronavirus/2019-ncov/science/science-briefs/fully-vaccinated-people.html?CDC_AA_refVal=https%3A%2F%2Fwww.cdc.gov%2Fcoronavirus%2F2019-ncov%2Fmore%2Ffully-vaccinated-people.html, (25. svibnja 20121.).

[17] Vigor Colnar, „10.570 mrtvih i 405.259 ozljeđenih prijavljeno kao reakcija na cjepiva protiv C0VIDA-19 u Europi do 8. svibnja 2021. godine“, Dokumentarac.hr, 19. svibnja 2021., na: https://dokumentarac.hr/covid-19/10570-mrtvih-i-405259-ozljedenih-reakcija-na-c0vid-19-cjepiva-u-europi-do-8-svibnja-2021-godine/, (22. svibnja 2021.)

[18] Prema istraživanju Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi SAD-a njihovu VAERS sustavu (Vaccine Adverse Event Reporting System) prijavi se manje od 1% od svih neželjenih reakcija na cjepivo. Usp.: Lazarus Ross, Electronic Support for Public Health – Vaccine Adverse Event Reporting System (ESP:VAERS), Agency for Healthcare Research and Quality, Rockville, 2010., 6.

^[19] „The Swine Flu Vaccine Fiasco“, na: https://circleofmamas.com/health-news/the-swine-flu-vaccine-fiasco/, (12. svibnja 2021.).

[20] UNESCO, Opća deklaracija o bioetici i ljudskim pravima, 19. listopada 2005., čl. 4., na: http://www.ptfos.hr/images/dokumenti/znanstveni-i-strucni-rad/opca_deklaracija_o_bioetici_i_ljudskim_pravima_-_2005_unesco.pdf, (18. svibnja 2021.).

[21] Kongregacija za nauk vjere, Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19, Rim, 21. prosinca 2021., na: https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/vatikan-biljeska-o-moralnosti-koristenja-nekih-cjepiva-protiv-covid-19/,  (12. svibnja 2021.). I Papinska akademija za život navodi kao razlog „značajni rizik“ ili „značajnu opasnost“ (Papinska akademija za život,  „Razmatranje o moralnosti upotrebe cjepiva koja su dobivena korištenjem stanica pobačenih ljudskih embrija“, 9. lipnja 2005., na: http://www.hkld.hr/11-vijesti/873-razmatranje-o-moralnosti-upotrebe-cjepiva-koja-su-dobivena-koristenjem-stanica-pobacenih-ljudskih-embrija, (19. svibnja 2021.).

[22] John P. A. Ioannidis, „Infection fatality rate of COVID-19 inferred from seroprevalence data“, Bulletin of the World Health Organization, 99/1/2021., 21, 26, na: https://www.who.int/bulletin/volumes/99/1/20-265892.pdf, (18. svibnja 2021.); Sadaf Gilani, „Synthetic mRNA Covid vaccines: A Risk-Benefit Analysis“, off Guardian, 22. veljače 2021., na: https://off-guardian.org/2021/02/22/synthetic-mrna-covid-vaccines-a-risk-benefit-analysis/, (17. svibnja 2021.).

[23] Bilo je zaraženo oko 500 milijuna ljudi a procjenjuje se da ih je umrlo preko 50 milijuna. Usp.: Željko Cvetnić – Vladimir Savić, „Prije 100 godina španjolska gripa ‘majka’ svih pandemija poharala je svijet“, Veterinarska stanica, 49/5/2018., 339-340.

[24] Natalie Cobb et al., „Comparison of Clinical Features and Outcomes in Critically Ill Patients Hospitalized with COVID-19 versus Influenza“, Annals of the American Thoracic Society, 18/4/2021., 632-640; Lionel Piroth et al., „Comparison of the characteristics, morbidity, and mortality of COVID-19 and seasonal influenza: a nationwide, population-based retrospective cohort study“, The Lancet, 9/3/2021.,  251-259.

[25] National Vital Statistics System, „New ICD code introduced for COVID-19 deaths“, COVID-19 Alert, 2/ 24. ožujka 2020., na: https://www.cdc.gov/nchs/data/nvss/coronavirus/Alert-2-New-ICD-code-introduced-for-COVID-19-deaths.pdf, (24. svibnja 2021.).

^[26] National Center for Health Statistics, Weekly Updates by Select Demographic and Geographic Characteristics, 19. svibnja 2021., na: https://www.cdc.gov/nchs/nvss/vsrr/covid_weekly/index.htm?fbclid=IwAR3-wrg3tTKK5-9tOHPGAHWFVO3DfslkJ0KsDEPQpWmPbKtp6EsoVV2Qs1Q#Comorbidities, (24. svibnja 2021.).

[27] Sadaf Gilani, „Synthetic mRNA Covid vaccines: A Risk-Benefit Analysis“, off Guardian, 22. veljače 2021., na: https://off-guardian.org/2021/02/22/synthetic-mrna-covid-vaccines-a-risk-benefit-analysis/, (17. svibnja 2021.). O promjeni metodologije prikupljanja podataka i sukladnom uvećavanju podataka o smrtnosti zbog COVIDA-19 usp.: Henry Ealy-Michael McEvoy i dr., „COVID-19 Data Collection, Comorbidity & Federal Law: A Historical Retrospective”, Science, Public Health Policy & the Law, 12. listopada 2020., (17. svibnja 2021.).

[28] P. N., „Uskoro i u Hrvatskoj cijepljenje djece od 12 do 15 godina Pfizerom“, Novi list, 29. svibanj 2021., na: https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/uskoro-i-u-hrvatskoj-cijepljenje-djece-od-12-do-15-godina-pfizerom/, (31. svibnja 2021.).

[29] Nicholas Reimann, „Covid Spiking In Over A Dozen States—Most With High Vaccination Rates“, Forbes, 18. ožujka 2021., na: https://www.forbes.com/sites/nicholasreimann/2021/03/18/covid-spiking-in-over-a-dozen-states-most-with-high-vaccination-rates/?sh=21eff0f53ec4, (28. svibnja 2021.); Sam Meredith, „Chile has one of the world’s best vaccination rates. Covid is surging there anyway“, CNBC, 19.  travnja 2021., na: https://www.cnbc.com/2021/04/19/covid-chiles-coronavirus-cases-hit-record-levels-despite-vaccine-rollout.html, (28. svibnja 2021.); Anoo Bhuyan, „Covid-19: India sees new spike in cases despite vaccine rollout“, British Medical Journals, 372/2021., 854.

[30] Geert Vanden Bossche, „To all authorities, scientists and experts around the world, to whom this concerns: the entire world population“, 6. ožujka 20121., na: https://mcusercontent.com/92561d6dedb66a43fe9a6548f/files/bead7203-0798-4ac8-abe2-076208015556/Public_health_emergency_of_international_concert_Geert_Vanden_Bossche.01.pdf, (28. svibnja 2021.).

[31] Kongregacija za nauk vjere, Dignitas personae – Dostojanstvo osobe. Naputak o nekim bioetičkim pitanjima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., br. 26, str. 39.

[32] UNESCO, Opća deklaracija o bioetici i ljudskim pravima, 19. listopada 2005., čl. 6.1, na: http://www.ptfos.hr/images/dokumenti/znanstveni-i-strucni-rad/opca_deklaracija_o_bioetici_i_ljudskim_pravima_-_2005_unesco.pdf, (18. svibnja 2021.).

[33] Pamela Acker, Cijepljenje: katolički pogled, Kyrios, Split, 2021., 118.

^[34] „FDA Takes Additional Action in Fight Against COVID-19 By Issuing Emergency Use Authorization for Second COVID-19 Vaccine“, FDA, 18. prosinca 2020., na: https://www.fda.gov/news-events/press-announcements/fda-takes-additional-action-fight-against-covid-19-issuing-emergency-use-authorization-second-covid, (26. svibnja 2021.); „Emergency Use Authorization (EUA) of the Pfizer-BioNTech COVID-19 vaccine to prevent Coronavirus Disease 2019 (COVID-19) in individuals 12 years of age and older“, FDA, 10. svibnja 2021., na: https://www.fda.gov/media/144414/download, (26. svibnja 2021.).

^[35] „Inédit. Exclusif. Vaccins contre la Covid-19 : des incertitudes même sur la qualité intrinsèque des produits, sur leurs procédés de fabrication, sur les lots commercialisés… selon les documents officiels publiés par l’Agence européenne du médicament (EMA)“, Centre Territorial d’Information Indépendante et d’Avis Pharmaceutiques,  2. travnja 2021., na: https://thebl.tv/politics/french-drug-evaluation-center-concludes-all-4-covid-vaccines-should-be-discontinued.html, (29. svibnja 2021.).

[36] The Nuremberg Code, National Institutes of Health, 1949., na: https://history.nih.gov/display/history/Nuremberg+Code, (26. svibnja 2021.).

[37] World Medical Association, Declaration of Helsinki – Ethical Principles for Medical Research Involving Human Subjects, br. 25-32., na: https://www.wma.net/policies-post/wma-declaration-of-helsinki-ethical-principles-for-medical-research-involving-human-subjects/

[38] Tihana Štojs, „Istraživanja na ljudskim subjektima – povijesni razvoj, načela i primjeri neetičnih postupanja“, Nova prisutnost, 12 (2014) 1, 99.

[39] Timothy Cardozo – Ronald Veazey, „Informed consent disclosure to vaccine trial subjects of risk of COVID-19 vaccines worsening clinical disease“, International Journal of Clinical Practice, 75/3/, 1-2, 28. listopada 2020., na: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/ijcp.13795, (26. svibnja 2021.).

[40] Timothy Cardozo – Ronald Veazey, „Informed consent disclosure to vaccine trial subjects of risk of COVID-19 vaccines worsening clinical disease“, International Journal of Clinical Practice, 75/3/, 1, 3 , 28. listopada 2020., na: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/ijcp.13795, (26. svibnja 2021.).

^[41] „Inédit. Exclusif. Vaccins contre la Covid-19 : des incertitudes même sur la qualité intrinsèque des produits, sur leurs procédés de fabrication, sur les lots commercialisés… selon les documents officiels publiés par l’Agence européenne du médicament (EMA)“, Centre Territorial d’Information Indépendante et d’Avis Pharmaceutiques,  2. travnja 2021., na: https://thebl.tv/politics/french-drug-evaluation-center-concludes-all-4-covid-vaccines-should-be-discontinued.html, (29. svibnja 2021.).

^[42] „Inédit. Exclusif. Vaccins contre la Covid-19 : des incertitudes même sur la qualité intrinsèque des produits, sur leurs procédés de fabrication, sur les lots commercialisés… selon les documents officiels publiés par l’Agence européenne du médicament (EMA)“, Centre Territorial d’Information Indépendante et d’Avis Pharmaceutiques,  2. travnja 2021., na: https://thebl.tv/politics/french-drug-evaluation-center-concludes-all-4-covid-vaccines-should-be-discontinued.html, (29. svibnja 2021.).

^[43] Parliamentary Assembly, „Covid-19 vaccines: ethical, legal and practical considerations“, Conseil de Europe, 2021., čl. 7.3.3., na: https://pace.coe.int/en/files/29004/html, (31. svibnja 2021.).

[44] „Kako je njemački ministar naručio širenje straha: ‘Imat ćemo milijun mrtvih od covida‘“, Jutarnji.hr, 13. veljače 2021., na: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/kako-je-njemacki-ministar-narucio-sirenje-straha-imat-cemo-milijun-mrtvih-od-covida-15050389, (26. svibnja 2021.).

[45] „COVID vaccines create 9 new billionaires with combined wealth greater than cost of vaccinating world’s poorest countries“, Oxfam, 21. svibanj 2021., na: https://www.oxfam.org.nz/news-media/media-releases/covid-vaccines-create-9-new-billionaires/, (29. svibnja 2021.).

^[46] Parliamentary Assembly, „Covid-19 vaccines: ethical, legal and practical considerations“, Conseil de Europe, 2021., čl. 7.1.6. i 7.3.5, na: https://pace.coe.int/en/files/29004/html, (31. svibnja 2021.).

[47] Kongregacija za nauk vjere, Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19, Rim, 21. prosinca 2021., na: https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/vatikan-biljeska-o-moralnosti-koristenja-nekih-cjepiva-protiv-covid-19/,  (12. svibnja 2021.).

[48] The Nuremberg Code, National Institutes of Health, 1949., na: https://history.nih.gov/display/history/Nuremberg+Code, (26. svibnja 2021.).

[49] UNESCO, Opća deklaracija o bioetici i ljudskim pravima, 19. listopada 2005., čl. 5, na: http://www.ptfos.hr/images/dokumenti/znanstveni-i-strucni-rad/opca_deklaracija_o_bioetici_i_ljudskim_pravima_-_2005_unesco.pdf, (18. svibnja 2021.).

[50] Kongregacija za nauk vjere, Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19, Rim, 21. prosinca 2021., na: https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/vatikan-biljeska-o-moralnosti-koristenja-nekih-cjepiva-protiv-covid-19/,  (12. svibnja 2021.).

[51] The Nuremberg Code, National Institutes of Health, 1949., na: https://history.nih.gov/display/history/Nuremberg+Code, (26. svibnja 2021.).

^[52] Parliamentary Assembly, „Covid-19 vaccines: ethical, legal and practical considerations“, Conseil de Europe, 2021., čl. 7.3.1. i 7.3.2., na: https://pace.coe.int/en/files/29004/html, (31. svibnja 2021.).

[53] Kongregacija za nauk vjere, Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19, Rim, 21. prosinca 2021., na: https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/vatikan-biljeska-o-moralnosti-koristenja-nekih-cjepiva-protiv-covid-19/,  (12. svibnja 2021.).

[54] Kongregacija za nauk vjere, Bilješka o moralnosti korištenja nekih cjepiva protiv COVID-19, Rim, 21. prosinca 2021., na: https://www.bitno.net/vijesti/vatikan/vatikan-biljeska-o-moralnosti-koristenja-nekih-cjepiva-protiv-covid-19/,  (12. svibnja 2021.).

[55] Kongregacija za nauk vjere, Dignitas personae – Dostojanstvo osobe. Naputak o nekim bioetičkim pitanjima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., br. 35, str. 50-51.

[56] Kongregacija za nauk vjere, Dignitas personae – Dostojanstvo osobe. Naputak o nekim bioetičkim pitanjima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., br. 34, str. 48.

[57] Papinska akademija za život,  „Razmatranje o moralnosti upotrebe cjepiva koja su dobivena korištenjem stanica pobačenih ljudskih embrija“, 9. lipnja 2005., na: http://www.hkld.hr/11-vijesti/873-razmatranje-o-moralnosti-upotrebe-cjepiva-koja-su-dobivena-koristenjem-stanica-pobacenih-ljudskih-embrija, (19. svibnja 2021.).

[58] Kongregacija za nauk vjere, Dignitas personae – Dostojanstvo osobe. Naputak o nekim bioetičkim pitanjima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., br. 35, str. 52.

Izvor: Vjera i djela

1. Dva oblika

Dva su oblika pričešćivanja u rimskom obredu svete mise, na jezik i na ruku.
Ovaj drugi, na ruke, uveden je tijekom posljednjih pedesetak godina i smatra se izvanrednim načinom, odnosno nečim neredovitim ili ustupkom. Naime, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, u previranjima nakon Drugoga vatikanskog sabora, u nekim zemljama sjeverne Europe, koje su bile već dobrano zahvaćene procesom sekularizacije, uvedena je ta praksa protiv postojećih propisa i bez prethodnog odobrenja Svete Stolice. Tadašnji tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, danas kardinal, Malcolm Ranjith ustvrdio je 2008. godine da je ta „praksa uvedena bespravno i na brzinu“, a „sada je postala redovita praksa za čitavu Crkvu.“[1] Stavljena pred gotov čin, Sveta Stolica, tj. njezin Sveti zbor za bogoštovlje izdaje 29. svibnja 1969. uputu Memoriale Domini u kojoj stoji da pričest na jezik „bez daljnjeg treba biti zadržana, ne samo zato jer je to višestoljetna tradicija, nego posebno zato jer izražava i znači smjerno poštovanje vjernika prema svetoj Euharistiji“.[2] Nova praksa pričesti na ruku, upozorava isti dokument, može dovesti do „smanjenog poštovanja prema presvetom oltarskom sakramentu“, „do njegova profaniranja“ ili „do iskrivljenja euharistijskog nauka“. [3] Uputa je bila popraćena pismom francuskim biskupima iz lipnja iste godine, u kojem se pojašnjava da u svakom slučaju „nov način pričešćivanja ne smije biti nametnut na način da isključuje tradicionalan način“.[4] To je razumljivo jer je pričešćivanje na ruku pogodniji oblik za zloupotrebe pošto se sveto otajstvo lako može otuđiti i puno je veća mogućnost rasipanja čestica. Stoga se od biskupa traži osiguravanje pričesti na jezik za vjernike te se ističe da će Sveta Stolica dati dopuštenje (indult) za pričest na usta samo u onim krajevima gdje nije moguće zaustaviti ovu novu praksu i ako se ispune potrebni uvjeti, između ostalog da se „isključi svaka opasnost manjka poštovanja prema euharistiji ili doktrinarnih zastranjenja o ovom Presvetom sakramentu“.[5] Potrebno je naglasiti, kako donosi uputa Svetog zbora za sakramentalnu stegu Immensae caritatis iz 1973. godine, da posebno vjernike koji se pričešćuju na ruku, „treba učiti (…) da je Isus Krist Gospodin i Spasitelj te da se njemu, prisutnom pod sakramentalnim prilikama, mora iskazivati isto poklonstveno štovanje ili klanjanje kao Bogu“.[6] Tijekom godina mnogi su biskupi tražili dopuštenje i nova praksa se širila. Biskupska konferencija tadašnje Jugoslavije tražila je i dobila dopuštenje još početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. [7] U Italiji, na primjer, pričešćivanje na ruku je dopušteno tek 1989., dok u Kazahstanu, primjerice, nije dopušteno ni danas.[8] Također treba istaknuti, u izvanrednom, odnosno u tradicionalnom obredu slavljenja svete Mise pričest na jezik jedini je mogući oblik, kao i u istočnom obliku, kakav imaju primjerice, naši grkokatolici.

2.  Ključno pitanje

Posljednjih godina sve je više onih koji su svjesni da nije svejedno kako se pričešćujemo, odnosno da dva oblika nisu jednako vrijedna.
Nasuprot tome, neki – poput profesora liturgike na KBF-u u Đakovu, don Zvonka Pažina – drže da „to stvarno ni na koji način nije bitno pitanje i štetno je o tome previše raspravljati“ jer se zaboravlja na puno važnije probleme gubljenja vjere. [9] Takvo mišljenje ne dijelimo jer držimo da upravo neprikladno pričešćivanje, što se posebno događa upravo kod pričesti na ruku, utječe na slabljenje vjere u Euharistiju. Ozbiljne ankete provedene u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju da svega jedna trećina onih katolika koji se svake nedjelje pričešćuju ima „pravovjerno razumijevanje sakramenta, tj. da je Sveta Euharistija tijelo, krv, duša i božanstvo našega Gospodina Isusa Krista“.[10] Američki teolog Peter Stravinskas upozorava: „Primanje na ruku također ima još jednu nepredvidljivu posljedicu: stavlja primatelja u ulogu posrednika.“[11] Stoga pitanje o načinu pričešćivanja nije nebitno ili sporedno pitanje, nego naprotiv, izuzetno važno i bitno, jer mi vjerujemo u stvarnu i supstancijalnu prisutnost Isusa Krista dušom i tijelom, čovještvom i božanstvom. Nakon pretvorbe mi vjerujemo da je to pravi i živi Isus pod prilikama kruha i vina. I zato mu iskazujemo štovanje i klanjanje dušom i tijelom. Nama, katolicima, euharistija je ono najsvetije, jer vjerujemo da je to sam Gospodin pa zato svaka i najmanja promjena koja umanjuje štovanje ili svetost euharistije ima dalekosežne pogubne posljedice za vjeru. Papinsko apostolsko pismo biskupima Večera Gospodnja iz 1980. godine upozorava da u trendu opće desakralizacije svih stvari „Crkva treba da po svojoj službi štiti i osigurava ‘svetost’ (sakralnost) Euharistije“.[12] Toga su bili svjesni i mnogi najodgovorniji ljudi u Crkvi. Sveti papa Ivan Pavao II. na pitanje što misli o praksi pričešćivanja na ruku, odgovorio je da je dozvoljena ali da se on s time ne slaže niti je preporuča.[13] Kardinal Sarah se prisjeća: „Usprkos iscrpljenosti i nemoći (…) uvijek bi kleknuo pred Blagoslovljenim sakramentom. Nije mogao kleknuti i ustati sam. Trebala mu je pomoć drugih da savije koljena i da ustane. Do posljednjeg dana, želio nam je ponuditi veliko svjedočanstvo štovanja Presvetoga sakramenta.“[14] Isti kardinal navodi primjer i svete Majke Terezije: „Ispunjena divljenjem i poštovanjem, Majka Tereza se suzdržavala od dodirivanja transupstanciranog Tijela Kristova. Umjesto toga, klanjala mu se i promatrala ga tiho, spuštala se na koljena i klečala pred Isusom u Euharistiji. Štoviše, primila je Svetu pričest na jezik, poput malog djeteta koje ponizno dopušta da ju hrani njezin Bog. Svetica je bila tužna i bolno je patila kada bi vidjela kako kršćani primaju Svetu pričest na svoje ruke.“ [15] Više nego rječit je i primjer pape Benedikta XVI. koji je, „u posljednjim godinama svog pontikata želio dijeliti Euharistiju na usta i klečeći“ što je, kako smatra kardinal Robert Sarah, „daleko prikladnije za sam Sakrament“. [16] Tadašnji papinski ceremonijar mons. Guido Marini je čak u jednom intervjuu danom 2008. izrazio mišljenje da će takva praksa postati uobičajena na papinskim misama kao pastoralno prikladnija.[17] Kardinal Robert Sarah, prefekt Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u predgovoru za knjigu don Federica Bortola napisao je: „I tako možemo shvatiti da se  najveći dijabolički napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u Euharistiju, sijanjem zabluda i poticanjem na neprikladne načine primanje Svete pričesti. Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela na jednoj strani te Lucifera na drugoj strani, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina meta je misna žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ovaj pokušaj pljačke slijedi dvije stvari: prva je smanjenje samog koncepta ‘stvarne Prisutnosti’. Mnogi teolozi ustraju u ruganju ili ignoriranju pojma ‘transupstancijacija’ unatoč stalnim referencama o njemu u Učiteljstvu Crkve. (…) Pogledajmo sada kako vjera u stvarnu Prisutnost može utjecati na način na koji primamo Pričest i obrnuto. Primanje pričesti na ruku nesumnjivo uključuje veliko raspršivanje čestica. Naprotiv, pozornost na najmanju mrvicu, briga o čišćenju posvećenih posuda, nedodirivanje hostije znojnim rukama, sve postaje vjera u Isusovu stvarnu prisutnost, čak i u najmanjim dijelovima posvećene Hostije: ako je Isus tvar euharistijskog kruha, a ako su i najmanje čestica dio tog istoga kruha, manje je važno koliko je velik ili mali komad Hostije! Tvar je ista! To je On! S druge strane, nepažnja prema česticama nas odvraća od te dogme. Malo pomalo misao može postupno prevladavati: ‘Ako ni župnik ne obraća pažnju na ulomke, ako dijeli pričest na takav način da se dijelovi mogu raspršiti, onda to znači da Isus nije u njima ili da je On tu samo do ‘određene točke’.‘ Dok izraz ‘transupstancijacija’ ukazuje na stvarnu Prisutnosti, osjećaj Svetog omogućuje nam da vidimo njegovu apsolutnu jedinstvenost i svetost. Kakva nesreća bi bila izgubiti osjećaj svetosti upravo u onome što je najsvetije! A kako je to moguće? Primanjem posebne hrane na isti način kao da je obična hrana.“[18] Zakonik kanonskog prava svima stavlja na savjest brigu za svetost Euharistije pa u kanonu 898. kaže: „Neka vjernici u najvećoj mjeri štuju presvetu euharistiju, sudjelujući djelatno u slavljenju najuzvišenije žrtve, primajući veoma pobožno i često taj sakrament i časteći ga s najdubljim klanjanjem; neka pastiri duša, razlažući nauk o tom sakramentu, pomno poučavaju vjernike o toj obvezi.“[19] Veliki Ivan Pavao II. podsjeća u svojoj enciklici Ecclesia de Eucharistia iz 2003.: „Dajući Euharistiji svu važnost koju zaslužuje te brižljivo pazeći da se ne umanji nijedna njena dimenzija ili zahtjev, pokazujemo se uistinu svjesnima veličine ovoga dara. (…) Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo jer se ‘u ovom Sakramentu sažima cjelokupno otajstvo našega spasenja’.“[20]

3. Obeščašćenja

Pričest u stojećem stavu i na ruku prvi su uveli protestanti u 16. stoljeću, kad su se odvojili od Crkve, i to uslijed nijekanja stvarne prisutnosti Kristove u hostiji. Na taj se način Euharistija svodi na simbol, što oni i naučavaju. U prvim stoljećima Crkve, kada se primala pričest na ruku to se činilo sa svim mogućim obzirom i poštovanjem, često ne dodirujući je izravno kao danas.[21] S kojim strahopoštovanjem se tada primala sveta pričest vidimo u opisu koji daje sveti Ćiril Jeruzalemski u 4. st.: “Kad pristupaš ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći Amen. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega ne izgubiš jer što bi izgubio bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade zlatna zrnca, zar nećeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je skupocjenije od zlata i dragocjenog kamenja?”[22] U biti, kako ukazuje poznati španjolski teolog Federico Suárez, ako se u prvim stoljećima primala pričest na ruku to je bilo u prvom redu iz „čiste nužde, pošto se nisu posvećivale hostije, nego kruhovi“.[23] Sigurno je, kako kaže don Alojzije Bavčević, da „sam način pričešćivanja na ruku nije nikada bio kao ovaj danas“. [24] Od 9. stoljeća, „kao izražaj strahopoštovanja“,[25] odnosno „iz straha od mogućeg obeščašćenja“, Crkva uvodi pričest na jezik.[26] Tako se izbjegava krađa hostija, gubljenje i obeščašćivanje malih čestica u kojima je Krist stvarno prisutan te se dostojno i ponizno prima Tijelo Kristovo. U svakom djeliću hostije nalazi se cio naš Gospodin i obeščašćenje je pustiti da završi na podu i da se gazi. Kardinal Ratzinger upozorava da je strahopoštovanje prema Euharistiji potrebno i danas: „I jer se čovjek sastoji od tijela i duše, a osim toga je i biće zajedništva, potreban nam je i nadalje vidljivi izraz strahopoštovanja, potrebna su nam pravila za njezino zajedničko uobličenje, njezine vidljive znakove u ovom nesretnom i nesvetom svijetu.“[27] Nažalost, obeščašćenja se danas češće događaju, a tome – iskustvo pokazuje – u dobroj mjeri pogoduje pričest na ruku. Tako u apostolskom pismu Večera Gospodnja već 1980. godine stoji: „U nekim je krajevima ušlo u običaj pričešćivanje na ruku. (…) Međutim, ima glasova da se tu i tamo događaju žalosni slučajevi pomanjkanja poštovanja prema euharistijskim prilikama. Ta pomanjkanja terete ne samo osobe koje su krive za takve postupke nego i pastire Crkve što nisu bili dovoljno budni nad vladanjem vjernika prema Euharistiji.“[28] Isto pismo zato podsjeća: „Doticati svete prilike, dijeliti ih svojim rukama povlastica je zaređenih osoba.“ [29] Veliki papa Ivan Pavao II. se na kraju ovog pisma javno ispričava: „Pri kraju ovih razmišljanja htio bih – u svoje ime i u ime svih vas, časna i draga braćo u episkopatu – zamoliti za oproštenje za sve ono što je bilo s kojeg ljudskog razloga, a osobito zbog ljudske slabosti, nestrpljivosti ili nemarnosti, pa i zbog koje katkada djelomične, jednostrane, pogrešne primjene propisa Drugog vatikanskog sabora moglo izazvati neku sablazan ili nelagodnost u tumačenju nauka i štovanju koje dugujemo ovom velikom Sakramentu. Molim Gospodina Isusa da ubuduće u našem postupanju s ovim svetim Otajstvom izbjegavamo sve što bi na bilo koji način moglo oslabiti ili smutiti osjećaj štovanja i ljubavi u naših vjernika.“[30] Kardinal Malcolm Ranjith, kao tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, je napisao: „Ima također zloupotreba da neki odnose svete prilike da bi ih držali kao suvenir, neki ih prodaju, ili još gore, netko ih odnosi da bi ih profanirao u sotonskim obredima. Potvrđene su takve situacije. Čak u velikim koncelebracijama, također i u Rimu, više puta su nađene svete prilike bačene na zemlju. Ova situacija nas navodi ne samo da razmišljamo o velikom gubitku vjere, nego također o svetogrđima i uvredama Gospodinu koji se udostojava da nam dođe ususret želeći nas učiniti sebi sličnima, da bi se u nama odražavala Božja svetost.“[31] Rimski Katekizam zato opominje: „Među svim svetim Otajstvima… nema nijednoga koji bi se mogao usporediti sa presvetim sakramentom Euharistije: i stoga nema grijeha koji zaslužuje veću Božju kaznu od one vjernika koji ne postupaju sveto i pobožno prema Otajstvu tako punom sve svetosti ili koje dapače u sebi sadrži vlastitog autora i izvor svetosti.“[32] Osobno sam upoznao redovnicu koja je bila na velikoj svečanoj Misi koja se održala na otvorenom u Genovi 27. svibnja 2017. godine, kada je papa Franjo posjetio taj grad. Tom prigodom ona je vidjela stariju gospođu koja je primila pričest na ruku, prelomila je na dva dijela, jednu polovicu uzela u usta, a drugu polovicu dala svom psu. Pas je izbacio posvećenu hostiju iz usta, no ona ga je pljusnula i silom mu utjerala hostiju u usta, prije nego što je časna sestra mogla intervenirati i spriječiti ovo strašno svetogrđe. Apostolsko pismo Večera Gospodnja govoreći o odnosu prema pričesti kaže: „Ta se budnost traži i od pastira, koji su odgovorni za euharistijsko štovanje, i od Božjeg naroda čiji ‘osjećaj vjere’ baš ovdje treba da bude osobito budan i istančan.“[33] Slabljenje i gubljenje vjere u stvarnu prisutnost Isusovu u Euharistiji kao i učestala obeščašćenja i svetogrđa nedvojben su pokazatelj da se ponovno nalazimo u situaciji kada bi trebalo pojačano držati propisane mjere predostrožnosti kod pričesti na ruku ili taj oblik pričešćivanja ograničiti odnosno ukinuti. To i sama uputa Redemptionis sacramentum predviđa kad kaže: „Ako postoji opasnost obeščašćenja neka se ne dijeli sveta pričest na ruku vjernika.“[34] Ne mora se raditi samo o opasnosti krađe svetog otajstva za magijske obrede nego razlozi mogu biti i puno prozaičniji kao ako se hostije jako mrve, kad se sveta misa slavi na otvorenom, a puše jak vjetar i slično.[35]

4. Ukidanje redovnog oblika pričešćivanja

U posljednje vrijeme u slučaju epidemije izgleda da je jedna od prvih stvari ukinuti pričest na jezik. Dojam je kao da neki, pa i u Crkvi, to jedva čekaju, a neki su – nažalost – u trenutačnoj zarazi koronavirusom vidjeli priliku konačno odviknuti vjernike od pričešćivanja na jezik. Tako Biskupska konferencija Engleske i Walesa predlaže da se u svakoj sezoni gripe pričest daje samo na ruku.[36] Neke crkvene vlasti koriste epidemiju kao izgovor za ostvarenje prijašnjih stavova glede pričesti.[37] Iz toga je vidljivo da nije u pitanju samo strah od zaraze, nego i nešto drugo, a to je pokušaj redeniranja odnosa prema Euharistiji, a u skladu s određenim iskrivljenim shvaćanjima iste. O tome kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Svetog zbora za nauk vjere kaže: „Ipak ima biskupa koji kažu da su vjernici previše vezani uz Euharistiju. To je besmislica. Euharistija je jedino istinsko klanjanje Bogu po Isusu Kristu. Ona nije jedan od mnogih oblika liturgije, štoviše svi oblici liturgije imaju razlog svoga postojanja u Euharistiji. Sve prima snagu i opstojnost iz Euharistije.“[38] I nastavlja: „A sada ima biskupa koji se nazivaju katolicima a koji ne razumiju središnju vrijednost Euharistije. To je pravi skandal: oni su zapravo rigidni, pravi klerikalci, oni koji ne drže ozbiljno do Isusove riječi i crkvenoga nauka. To je izopačen način razmišljanja. A taj ‘moderni’ katolicizam jest samouništavajuća ideologija. (…) Ova je kriza pokazala da mnogi naši pastiri razmišljaju kao svijet, da se zamišljaju više kao službenici društveno-religioznog sustava, nego kao crkveni pastiri koji su u prisnu zajedništvu s Bogom i sa svima.“[39] Sveti Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu povodom godine euharistije 2004. godine upozorava: „U čovjeku je, naime, uvijek prisutna napast da svede Euharistiju na vlastite dimenzije, dok se zapravo on mora otvoriti dimenzijama Otajstva.“[40] Često se ukidanje pričešćivanja na jezik ne provodi načelno, tj. isključivo u skladu s preporukama epidemiologa, koje pak sa svoje strane variraju od dana do dana i od zemlje do zemlje. Na primjer, nije jasno kako se u istoj državi i u istoj Crkve neki mogu pričešćivati na jezik, ne kršeći time trenutačne preporuke epidemiologa, a drugi ne mogu. Primjer naših grkokatolika najbolje ilustrira ovu situaciju. Odredbe za grkokatolike donose sljedeće: „Sveta euharistija neka se podjeljuje tako da se izrežu poduži komadići kruha (kao štapići) koji se mogu jednim krajem umakati u kalež i tako pričešćivati vjernike.“[41] Njihova praksa lijepo pokazuje kako se vjernici mogu pričešćivati na jezik i održavati epidemiološke mjere u isto vrijeme. Jednako tako i oni koji slave svetu misu po starom obredu imaju samo pričest na jezik i klečeći.[42] To znači da, primjerice u Zagrebu, ako netko želi primiti pričest na jezik dovoljno je da ode na Misu kod grkokatolika ili ondje gdje se ona održava po starom obredu. Ovo je očita nelogičnost da se u istoj državi i u istoj Katoličkoj Crkvi mjere provode tako da je u jednoj biskupiji moguće ono što nije u drugoj, odnosno da je čak i u istoj biskupiji u nekim crkvama zabranjena pričest na jezik, a u drugim je dozvoljena. Ovi različiti pristupi između katolika pokazuju da nije riječ isključivo o primjeni epidemioloških mjera. To jest, može se zaključiti da je odredba o načinu pričešćivanja ili ishod dogovora s civilnim vlastima ili pak ovisi isključivo o odluci mjerodavnih biskupa. Ispada da je onda sve pitanje dogovora s civilnim vlastima odnosno odluke biskupa.

5. Relativiziranje pričešćivanja

U prošlosti su u Crkvi već bila korištena različita pomagala za davanje pričesti u slučaju epidemija ili nekih drugih velikih pogibelji pazeći na dostojanstvo svetog otajstva.[43] To pokazuje da uporaba razuma nije protiv vjere. I danas imamo pojedinačnih slučajeva u kojima je nađeno prikladno rješenje. Primjerice, da se u posebnom, steriliziranom platnu donese žličica, na koju se primi hostija, koja se onda stavlja u jezik.[44] Neki nude rješenje koje je, izgleda, postojalo u prvoj Crkvi, da se pričest primi na malom, osobnom tjelesniku (korporalu) koji se drži na dlanu. Međutim, danas je uvelike situacija drugačija, svjetovni način razmišljanja prodro je u Crkvu i nudi svoja rješenja, često posve lišena vjere. Štoviše, kao da su neki u Crkvi i izvan Crkve jedva dočekali da relativiziraju način pričešćivanja i tako nas udalje od Krista. Biskup A. Schneider upozorava kako neki katolički predstavnici kao da pokazuju „ciničku radost“ u sve većem širenju „procesa banalizacije i desakralizacije Presvetog i Božanskog Tijela Kristova u euharistijskom sakramentu, izlažući Tijelo Gospodinovo pravim opasnostima nepoštovanja (gubitak čestica) i svetogrđa (krađa posvećenih hostija).“[45] Tako je Amerikanac Doug Henricksen izumio aparat za dijeljenje hostija već tijekom svinjske gripe koncem 2009. godine.[46] Sadašnja pak kriza, izazvana koronom, donijela je svoje neprilične izume. U Njemačkoj su, u župi svetog Josipa u Bottropu, koristili posebni drveni nosač u kojem su umetnute hostije i svaki vjernik se sam posluživao.[47] U župi Stans u Švicarskoj pak posvećene hostije stavljali su u posebne kutijice koje su vjernici nosili sa sobom i pričešćivali bi se sami gledajući Misu na televiziji.[48] Na to je reagirao kardinal Sarah, prefekt Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, dakle vrhovne ustanove u Katoličkoj Crkvi odgovorne baš za ispravno podjeljivanja sakramenata: “Ne, ne, ne to apsolutno nije moguće, Bog zaslužuje poštovanje, ne može Ga se staviti u vrećicu. Ne znam tko je smislio tu ludost, ali ako je točno da je lišavanje Euharistije sigurno trpljenje, ne može se pregovarati o načinu pričešćivanja. Pričešćuje se na dostojanstven način, dostojan Boga koji dolazi k nama. S Euharistijom se treba ophoditi s vjerom, ne možemo s njom postupati kao s najobičnijom stvari, nismo u trgovačkom centru. To je totalno ludo. (…) Postoje dva pitanja koja treba apsolutno pojasniti. Ponajprije, Euharistija nije pravo niti dužnost: ona je dar koji besplatno primamo od Boga i koji trebamo prihvaćati s čašćenjem i ljubavlju. Gospodin je Osoba, nitko ne bi osobu koju voli primio upakiranu u vrećicu ili na nedostojan način. Odgovor na lišavanje Euharistije ne može biti oskvrnjivanje. To je uistinu pitanje vjere, ako u nju vjerujemo ne možemo se prema njoj odnositi na nedostojan način.“[49] Vrijeme koronavirusa je poslužilo za obnovljene napade na Euharistiju. Kardinal Sarah kaže: „Ne treba se čuditi. Đavao snažno napada Euharistiju jer je ona srce života Crkve. Ali vjerujem, kao što sam već napisao u svojim knjigama, da se srž problema nalazi u krizi vjere kod svećenika. Ako su svećenici svjesni toga što je Misa i što je Euharistija, određeni načini slavljenja ili određene hipoteze o Pričesti ne bi ni padale na pamet. S Isusom se tako ne može postupati.“[50] U svoj ovoj panici oko korone kao da je izostalo nadnaravno motrište vjere i prevladalo naravno. Činjenica je da, kako kaže biskup Schneider, „tijekom 2000 godišnje povijesti Crkve nema dokazanih slučajeva zaraze primanjem Svete Pričesti“.[51] Ruski pravoslavni svećenik i liječnik Aleksej Timakov rektor je crkve Sv. Nikole pri centru za borbu s tuberkulozom gdje drži svetu misu dva puta tjedno i tom prigodom pričešćuje.[52] Iako se pričest dijeli uglavnom bolesnicima i to pod obje prilike ipak on ne pamti da se itko razbolio. Stoga on zaključuje: „Za mene je upravo to dokaz da su tamo u Kaležu – Kristovo Tijelo i Krv.“[53] Suvremeni zapadni katolik teško tako nešto može pojmiti, a kamoli prihvatiti. Kardinal Müller: „Moramo se moliti Bogu da nadiđemo izazove svoga osobnog i društvenog života, ali ne zaboravljajući transcendentnu dimenziju, to viđenje vječnoga života i prisnog jedinstva s Bogom i s Isusom Kristom čak u našemu trpljenju.“[54]

6. Higijenski argumenti

Nekima, nažalost, smeta uopće postavljanje pitanja o načinu pričešćivanja, jer – po njima – ispada da se ne shvaća težina situacije, da se cjepidlači i otežava ionako zahtjevno stanje. Međutim, nema nijednog dokaza da je pričest na jezik manje higijenska ili opasnija za zdravlje od one na ruku. Štoviše naravni argumenti su protiv zabrane pričesti na jezik jer ukazuju da se virus širi zrakom, a ne dodirom. Tako talijanski liječnik dr. Fabio Sansona ukazuje da ni jedan od dva oblika pričešćivanja ne predstavlja ozbiljan rizik zaraze.[55] Covid se doista širi zračnim putem preko kapljica ili u obliku aerosola, a ne dodirom.[56] Stoga ruke kao i pljuvačka teško mogu uzrokovati zarazu jer ne sadrže virus u tom obliku (kapljičnom ili zračnom).[57] Nadbiskupija Portland 2. ožujka 2020. godine je dala priopćenje u kojem kaže da su konzultirali dva liječnika, od kojih je jedan specijalist imunologije, koji su se složili da oba oblika imaju istu razinu rizika.[58] Prof. dr. Filipo Maria Boscia, predsjednik nacionalnog udruženja katoličkih liječnika Italije, upozorava kako su ruke dio tijela koji je najizloženiji virusu jer svašta dodiruju i stalno ih moramo dezincirati pa su zbog toga zaraznije i opasnije od jezika.[59] Isti liječnik upozorava da smo u brizi za zdravlje pretjerali i prekoračili granice zdravog razuma.[60] Mnogi svećenici upozoravaju da, kada se ispravno udjeljuje pričest na jezik (klečeći i ispružena jezika), nema praktično nikakva rizika od dodira. Drugi pak smatraju da je pričešćivanje na jezik u higijenskom smislu puno bolje od pričešćivanja na ruku. Tako američki svećenik John Zuhlsodrf tvrdi, na temelju svog iskustva, da je pričešćivanje na jezik sigurniji i higijenskiji način jer se puno rjeđe dodirne jezik negoli ruku.[61] U svakom slučaju svrha odredbi naših biskupa u krizi izazvanoj koronavirusom je izbjegavanje dodira ruku, usana i jezika. To je ostvarivo ako se na ispravan način dijeli pričest odlaganjem na ruku ili na jezik. Kod pričesti na ruku po ispravnoj logici mogućnost zaraze je veća jer i kad se ispravno čini prođe barem tri ruke (svećenikovu te lijevu i desnu primatelja) i češće se dogodi dodir negoli kod pričešćivanja na jezik. Kako je svećenik pozvan u ovim odredbama i dodatno, uz pranje ruku prije pretvorbe, oprati ruke prije Mise, a vjernici nemaju tu mogućnost, očito je da sami sebe izlažu tako većoj opasnosti negoli kad su pričest primili samo iz ruke svećenika na jezik.[62] Pričest na jezik je manje opasna i više higijenska negoli na ruku koja je najveći prijenosnik zaraze. Stoga je opravdano, držeći se duha biskupskih odredbi i njihove svrhe davanje pričesti na jezik i na ruku uz povećane mjere opreza. Tako se pomaže vjernicima štititi Euharistiju, a istovremeno se provodi naložena odredba. Ako bi se pak jedan od dva predviđena oblika trebao privremeno ukinuti onda je to prije pričest na ruku, negoli na jezik, jer je pričest na ruku puno opasnija za širenje zaraze i bolesti. Zato su ispravno, postupili biskupi Bosne i Hercegovine koji su odredili: „Preporučuje se i svećenicima da kod davanja pričesti budu posebno pozorni te da poštuju volju vjernika.“[63] Također, 28. travnja 2020. Američka biskupska konferencija objavila je smjernice u kojima informira svećenike da je sigurno dijeliti pričest na jezik i da to ne predstavlja nikakav „nerazuman rizik“.[64]

7. Problem savjesti

Za dobro moralno djelovanje treba imati i dobru nakanu. Stoga odluka za pričešćivanje na jezik ili na ruku ne smije biti potaknuta inatom ili ljutnjom, nego je potrebno razmotriti o čemu se tu radi i zauzeti načelan stav. To je često mukotrpan put, ali tako se dolazi do kršćanske zrelosti i olakšava iznalaženje odgovora u sličnim i težim situacijama. Mnogim praktičnim vjernicima odredba kojom se ukida pričešćivanje na jezik stvara problem u savjesti, jer su se našli u dvojbi: primati pričest na ruku ili ne držati se odredbe biskupa (pod uvjetom da nađu svećenika koji ih je voljan pričestiti na jezik) odnosno ograničiti se na duhovnu pričest. Oni koji se redovito pričešćuju na jezik i, ako je moguće, klečeći u pravilu ne čine to zbog puke navike ili vezanosti na tradiciju nego zbog uvjerenja da je to prikladniji način kojim se sveto otajstvo čuva od obeščašćenja i svetogrđa te se svjedoči vjera u stvarnu prisutnost Gospodinovu. To drže i mnogi njihovi pastiri, pa primjerice Kardinal Malcolm Ranjith, kao tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, ističe da pričest na ruku „pridonosi postupnom i rastućem oslabljenju stava poštovanja prema svetim Euharistijskim prilikama“ za razliku od pričesti na jezik koja je „bolje čuvala taj osjećaj poštovanja“.[65] Oni koji se ne pričešćuju na ruku i po savjesti im je takav oblik neprihvatljiv, a nije im moguće pričestiti se na jezik, mogu se uzdržati od pričesti i učiniti pričest željom, odnosno duhovnu pričest. Njima može biti bolje ograničit se samo na duhovnu pričest, nego li primiti pričest na ruku.[66] U svakom slučaju, nitko ih ne može prisiliti da se pričeste na ruku.[67] Ne primiti pričest zbog poštovanja prema svetosti sakramenta i zbog uvažavanja vlastite savjesti nije ni po čemu sporno. Naprotiv, to je svojevrsna privremena žrtva koja se može prinijeti da se stanje razjasni i riješi što prije. Na neki način, to može biti i stanovito upozorenje i poziv biskupima da što prije promijene navedenu odredbu. Vjernik koji se zbog savjesti ne pričešćuje na ruku, premda je u stanju posvetne milosti i pričestio bi se na jezik, da je to moguće, može imati na umu i sljedeće. Sveta misa je ponajprije žrtva Novoga zavjeta koju Krist prinosi Ocu. Stoga povremeni (i u ovom slučaju prisilni) izostanak gozbene sastavnice, tj. pričešćivanja, može posvijestiti vjerniku upravo tu istinu naše vjere i pobuditi ga na zahvalnost i klanjanje. Dovoljno je sjetiti se da je sveta misa uistinu „Golgota ovdje i sada” i da se vjernik treba s Blaženom Djevicom jednostavno klanjati njezinom Sinu. Upravo stoga u starini nije bilo često pričešćivanje vjernika, čak ni redovnika ili redovnica. I nije im zbog toga nedostajalo milosti da dosegnu herojski stupanj krjeposti. Danas se, nažalost, prečesto zanemaruje činjenica da je sveta misa  žrtva i da je sasvim dovoljno biti nazočan na njoj da bi se ispunila obveza nedjeljne euharistije. Druga mogućnost, pričešćivanje na jezik, unatoč odredbi biskupa, je teži izbor jer izgleda da ide protiv poslušnosti. No, je li to tako i tko je ovdje u krivu? Imaju li biskupi uopće pravo odlučivati tako nešto i je li njihova odluka obvezujuća za vjernike? S druge strane, osvrnimo se i na to kratko i usput, postoji mala mogućnost i da građanske vlasti postave pitanje odgovornosti jer se krše njihove preporuke. S tim u vezi dovoljno je reći dvije stvari: 1. građanske su vlasti izdale samo preporuke, a ne zapovijedi; i 2. građanske vlasti nisu kompetentne za liturgiju, tj. nemaju nikakvo pravo odlučivati o bogoslužju Katoličke Crkve. 8. Pravo izbora U Općoj uredbi Rimskog misala proglašenog od Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu 12. studenoga 2002. u paragrafu 161 stoji: „Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je svakomu pojedinom i kaže: Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi.“[68] Uputa Redemptionis Sacramentum (Sakrament otkupljenja) koju je dao isti Sveti zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu 25. ožujka 2004. u paragrafu 92. donosi: „Iako svaki vjernik ima pravo, prema svojemu izboru, svetu Pričest primiti na usta, ako pričesnik želi primiti Sakrament na ruku, u oblastima gdje je to dozvolila Biskupska konferencija, a potvrdila Apostolska Stolica, njima se sveta hostija podjeljuje na ruku. Potrebno je, međutim, pozorno paziti da pričesnik hostiju odmah pred djeliteljem stavi u usta, kako nitko ne bi otišao s euharistijskom prilikom u ruci.“[69] Sveti zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu je barem tri puta intervenirao tamo gdje se htjela nametnuti pričest na ruku ponavljajući da se to vjernicima ne smije nametati i da je „svatko slobodan pričestiti se na jedan ili drugi način“. [70] Odgovor istog Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu iz travnja 1999. na upit može li se nametnuti pričest na ruku vjernicima odgovara da „pravo vjernika da prime Euharistijski kruh na jezik ostaje netaknuto“, a oni koji idu nametati pričest samo na ruku djeluju „protiv normi“.[71] Vjernici imaju pravo izabrati jedan od dva načina pričešćivanja, a svećenik im nema pravo nametati onaj koji se njemu više sviđa, kao što se zna dogoditi kod pričesti na ruku. Tako u apostolskom pismu Večera Gospodnja već 1980. godine stoji: „Događa se i to da se ne poštuje slobodan izbor i slobodna volja onih vjernika koji više vole da se i dalje pričešćuju na usta.“[72] Svjestan važnosti toga problema i kardinal Ratzinger moli „sve svećenike da budu tolerantni, da prihvate odluku svakog pojedinca“.[73] Profesor Zvonko Pažin sažima: „Za praksu je važno znati: vjernik ima slobodu pričestiti se na jedan ili drugi način a, između ostaloga, naša biskupska konferencija ne zabranjuje pričest klečeći. Prema tomu i nekorektno je i ružno da pričestitelj insistira na onom obliku pričesti koji se baš njemu sviđa. Valja dopustiti slobodu tamo gdje ju propisi dopuštaju. (…) Naravno, ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno i pričeste, da ne bi – ne daj Bože! – pričest odnijeli i obeščastili. S druge pak strane, valja uvijek poštovati slobodu vjernika da se pričeste na jezik ili na ruku.“[74] Za vrijeme svinjske gripe 2009. i 2010. godine otac Anthony Ward podtajnik istog Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u pismu od 24. srpnja 2009. pozvao se na naputak Redemptionis Sacramentum (br. 92) da svaki vjernik ima pravo izbora na pričest na jezik i da nije dopušteno uskratiti mu takvu pričest osim ako nema kanonske zapreke (br. 91).[75] U Kolumbiji su biskupi pojasnili da iako preporučuju primanje pričesti na ruku radi koronavirusa vjernici imaju pravo izbora i ako hoće mogu se pričestiti na jezik.[76] To je u skladu sa uputom Redemptionis Sacramentum koji način pričešćivanja priznaje kao pravo vjernika a ne kao prerogativu biskupa ili svećenika. Kardinal Sarah je to, u ovoj našoj situaciji, ponovio, rekavši: „Postoji već pravilo u Crkvi i njega treba poštovati: vjernik je slobodan primiti Pričest na jezik ili na ruku.“[77] Dakle jasan je zaključak da su biskupi slobodni iskazati svoju želju ili preferenciju ali nemaju vlast zapovjediti primanje pričesti na ruku ili zabraniti primanje pričesti na jezik. 9. Prekoračenje ovlasti Teolog don Alfredo Morselli je ukazao da je obveza primanja pričesti na ruku „teška zloporaba, jer se protivi važećim normama i ne jamči nikako imunitet od zaraze. Virusi mogu živjeti na površinama, kako ruku, tako predmeta (klupe, kvake itd). Jedini način za biti sigurni je da svećenik dezincira prste kod svake Svete Pričesti i odlaže na jezik vjernika hostiju, ili na ruku na kojoj je tjelesnik. Ova mjera je istinska neopravdana rana u srcu vjernika kojima je žao primiti hostiju na ruku“.[78] Biskup Schneider također drži da je bilo koja zabrana pričesti na jezik „zloporaba vlasti“.[79] To znači da, kako kaže talijanski profesor Giorgio Nicolini, „tko čini suprotno i ide protiv onog što je određeno čini grijeh“.[80] Vjernici stoga imaju slobodu savjesti i mogu odlučiti kako će primiti pričest, a „svako kršenje te slobode savjesti čini teško nasilje nad savješću pričesnika“. [81] Jedan crkveni pravnik kaže: „S moje točke gledišta, biskup ne može zahtijevati da vjernik prima Pričest na ruku. (…) Norma je norma, i zasnovana je na pravu vjernika da izabere kako će štovati Boga u onom trenutku Mise koji je po svojoj naravi duboko osoban i ne zajednički. Moje mišljenje je zasnovano na ponovljenoj pravnoj regulativi Svete Stolice u obrani prava katolika da prima pričest na jezik i na koljenima preko Mise u redovnom obliku, čak i ako bi njegov biskup ozakonio suprotno. Takva ozakonjenja se smatraju, po svojoj naravi, kao savjeti, ne kao obvezujući. Ako to vrijedi za biskupov zakon, a fortiori vrijedi također za svećenika u župi. Jednom laiku ne može biti zanijekan Sakrament osim ako nije poznati javni grešnik. Svećenik koji bi svojom inicijativom rekao vjernicima da moraju primati pričest na ruku krši kanonski zakon i navodi vjernike da ga i oni krše.“[82] Na žalost u skoro trideset godina moje svećeničke službe više puta su mi se vjernici potužili, nekad i plačući, da su bili prisiljeni uzeti pričest na ruku, a nikad se nije dogodilo obrnuto da im bude nametnuta pričest na jezik. Profesor Giorgio Nicolini je 12. svibnja 2020. razgovarao s tajnikom kardinala Roberta Saraha koji mu je potvrdio što je i sam kardinal rekao, da nije dopušteno nijekati pričest na jezik. „Stoga, biskupi i svećenici koji bi nametali samo pričest na ruku čine zloporabu, radi koje činim dobro ako uputim ‘kanonsku prijavu’ istom Zboru za bogoštovlje i stegu sakramenata.“[83] U Redemptionis sacramentum br. 169 objašnjeno je što se događa kod zloporaba: „Ondje gdje se na slavlju svete liturgije počini zloporaba, riječ je o stvarnome krivotvorenju katoličke liturgije. Već je Sveti Toma napisao: ‘U porok krivotvorenja pada tko od strane Crkve iskazuje Bogu štovanje protivno načinu ustanovljenom božanskim autoritetom od Crkve i uobičajenim u njoj.’“[84] Želim vjerovati da naši biskupi nisu svjesni da su upali u zloporabu, ali važno je da iz nje što prije iziđu. Vjernici pak mogu mirne savjesti uzimati njihovu odredbu samo kao preporuku i koristiti svoju slobodu izbora načina pričešćivanja. Ako im se pak uporno uskraćuju njihova prava, onda je poželjno da to prijave Svetom zboru za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. [1] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 10. [2] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [3] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [4] Sacrée Congrégation pour le Culte divin, La Lettre, Roma, 1969., na: https://www.ceremoniaire.net/depuis1969/docs/memoriale_domini.html, (25. svibnja 2020.). [5] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [6] Sacra Congregazione per la Disciplina dei Sacramenti, Istruzione Immensae caritatis, Roma, 1973., br. 4., na: http://www.cdl.diocesipa.it/PAGINE_NUOVO_SITO/Documenti/Immensae%20Caritatis.htm, (25. svibnja 2020.). [7] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 134. [8] Federico Catani, „Comunione sulla mano? No, grazie. L’esempio di Mons. Laise“, Libertà e Persona, 26. svibnja 2016., na: http://www.libertaepersona.org/wordpress/2016/05/comunione-sulla-mano-no-grazielesempio-di-mons-laise/, (25. svibnja 2020.). [9] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 135, b. 290 [10] Peter M. J. Stravinskas, „Liturgical Vision vs. Liturgical Visions: Vatican II, Pope Benedict XVI, Cardinal Sarah“, Catholic World Report, 15. ožujka 2018., na: https://www.catholicworldreport.com/2018/03/15/liturgical-vision-vs-liturgical-visions-vatican-ii-popebenedict-xvi-cardinal-sarah/, (25. svibnja 2020.). [11] Peter M. J. Stravinskas, „Liturgical Vision vs. Liturgical Visions: Vatican II, Pope Benedict XVI, Cardinal Sarah“, Catholic World Report, 15. ožujka 2018., na: https://www.catholicworldreport.com/2018/03/15/liturgical-vision-vs-liturgical-visions-vatican-ii-popebenedict-xvi-cardinal-sarah/, (25. svibnja 2020.). [12] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 8., 19. [13] Paul Kokoski, „Holy Communion in the Hand?“, Catholic Culture.org, 2008., na: https://www.catholicculture.org/culture/library/view.cfm?recnum=8616, (25. svibnja 2020.). [14] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [15] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [16] “Neka se svećenik ne usuđuje nametnuti svoju vlast po pitanju načina primanja Pričesti”, Quo Vadis Croatia, 26. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/neka-se-svecenik-ne-usuduje-nametnutisvoju-vlast-po-pitanju-nacina-primanja-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [17] Darko Grden, „Pričest na ruku je povlastica“, Glas Koncila, 27/6. srpnja 2008., 7. [18] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [19] Zakonik kanonskog prava, Glas Koncila, Zagreb, 1996., 455. [20] Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucharistia, Verbum, Split, 2003 br. 61, 66-67. [21] Na Posljednjoj večeri pričest je Isus vjerojatno dao na ruke apostola ali to su bile posvećene svećeničke ruke koje mogu dodirivati euharistiju. O mjerama predostrožnosti i zaštite svetog otajstva u prvoj Crkvi usp: Athanasius Schneider, Dominus est, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 46-47. [22] Ćiril Jeruzalemski, Mistagoške kateheze, Služba Božja, Split, 2005., V/21, 218. [23] Federico Suárez, Il sacricio dell’altare, Ares, Milano, 2007., 166. [24] Alojzije Bavčević, Pričest na usta ili na ruku, Župni ured, Vepric, 2012., 13. [25] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 70. Usp. također Athanasius Schneider, Dominus est, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 30. [26] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 134. [27] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 107. [28] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 29-30. [29] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 30. Slično kaže i uputa Neprocjenjivi dar: „Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh i svetu čašu, a još manje da jedni drugima iz ruke u ruku prenose.“ (Sveta kongregacija za sakramente i bogoštovlje, „Uputa o nekim normama u štovanju euharistijskog otajstva“, ibidem, br. 9, 49). [30] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 12., 34. [31] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 13. [32] Catechismus Romanus, dio II, pogl. 4., 1. [33] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 29. [34] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, br. 92, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.). [35] Alojzije Bavčević, Neke primjedbe na služenje sv. mise kod nas, vlast. naklada, Vepric, 2006., 130. [36] Paul Smeaton  – Pete Baklinski, „Priests, bishop reveal rashness in banning Communion on tongue in response to coronavirus“, Life Site News, 4. ožujka 2020., na: https://www.lifesitenews.com/news/priestsbishop-reveal-rashness-in-banning-communion-on-tongue-after-coronavirus, (16. svibnja 2020.). [37] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [38] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [39] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [40] Ivan Pavao II., Ostani s nama Gospodine. Apostolsko pismo u Godini Euharistije, IKA, Zagreb, 2004., br. 14, 15. [41] Milan Stipić, „Odredbe ordinarija Križevačke eparhije o novim mjerama zaštite od corona virusa za Križevačku eparhiju“, Križevačka eparhija, 30. travnja 2020., na: https://www.krizevackaeparhija.com/index.php/arhiva/vijesti-2020/664-odredbe-ordinarija-krizevacke-eparhije-o-novim-mjeramazastite-od-corona-virusa-za-krizevacku-eparhiju, (26. svibnja 2020.). [42] Vidi: Stefan Frey, „Pravila za sprečavanje i zaštitu od korona virusa u kapelama FSSPX-a u Hrvatskoj“, Christus Rex, 5. svibnja 2020., na: https://christusrexhrvatska.blogspot.com/2020/05/pravila-za-sprecavanje-izastitu-od.html, (26. svibnja 2020.). [43] Vik van Brantegem, „Le ‘pinzette eucaristiche’ in tempo di coronavirus. Uno sguardo alla storia degli ‘utensili eucaristici’”, korazym.org, 10. svibnja 2020., na: http://www.korazym.org/42827/le-pinzetteeucaristiche-in-tempo-di-coronavirus-uno-sguardo-alla-storia-degli-utensili-eucaristici/? fbclid=IwAR2ZXIH2v_ATjDYQlOQt4VqIbDaImQQ2vXlvyptq2aAEbNm6SlaPQUv2zIA, (26. svibnja 2020.). [44] „La comunione? Uso un cucchiaio sterilizzato, non le mani“, Stilum curiae, 3. ožujka 2020., na: https://www.marcotosatti.com/2020/03/03/la-comunione-uso-un-cucchiaio-sterilizzato-non-le-mani/, (26. svibnja 2020.).

[45] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [46] Giovanni Marcotullio, „Messa e Comunione: tra i paletti di Sarah e i dispenser per le ostie“, Aleteia, 6. svibnja 2020., na: https://it.aleteia.org/2020/05/06/messa-comunione-robert-sarah-doug-henricksen/, (26. svibnja 2020.). [47] „Bottrop: Pfarrei St. Joseph feiert Gottesdienste mit Hostienleiste“, Neues Ruhr-Wort, 9. svibnja 2020., na: https://neuesruhrwort.de/2020/05/09/bottrop-pfarrei-st-joseph-feiert-gottesdienste-mit-hostienleiste/, (26. svibnja 2020.). [48] „Tutto fa brodo: prendi la tua Comunione in una scatolina“, gloria.tv, 20. travnja 2020., na: https://gloria.tv/post/Y3qj6McdB3y72po73D4AVeG1U, (26. svibnja 2020.). [49] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [50] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [51] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [52] „Ja sam liječnik i znam što su to virusi“, Upoznaj pravoslavlje, 2. travnja 2020., na: https://orthodoxhr.wordpress.com/2020/04/02/ja-sam-lijecnik-i-znam-sto-su-to-virusi/, (26. svibnja 2020.). [53] „Ja sam liječnik i znam što su to virusi“, Upoznaj pravoslavlje, 2. travnja 2020., na: https://orthodoxhr.wordpress.com/2020/04/02/ja-sam-lijecnik-i-znam-sto-su-to-virusi/, (26. svibnja 2020.). [54] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [55] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [56] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [57] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [58] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.).

[59] Michele M. Ippolito, „Boscia (Medici cattolici): ‘Comunione sulla mano più contagiosa di quella sulla lingua’”, La Fede Quotidiana, 10. svibnja 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/boscia-medici-cattolicicomunione-sulla-mano-piu-contagiosa-di-quella-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [60] Michele M. Ippolito, „Boscia (Medici cattolici): ‘Comunione sulla mano più contagiosa di quella sulla lingua’”, La Fede Quotidiana, 10. svibnja 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/boscia-medici-cattolicicomunione-sulla-mano-piu-contagiosa-di-quella-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [61] John Zuhlsdorf, „Communion in the time of Coronavirus. Best Practices, Risk, and You“, Fr. Z’s Blog, 1. ožujka 2020., na: https://wdtprs.com/2020/03/communion-in-the-time-of-coronavirus-best-practices-riskand-you/, (26. svibnja 2020.). [62] „Pismo biskupa Splitske metropolije svećenicima i vjernicima o slavljenju svetih misa i drugih liturgijskih slavlja u vrijeme zaraze koronavirusom“, Splitsko-makarska nadbiskupija, 30. travnja 2020., na: https://smn.hr/4442-pismo-biskupa-splitske-metropolije-svecenicima-i-vjernicima-o-slavljenju-svetih-misa-idrugih-liturgijskih-slavlja-u-vrijeme-zaraze-koronavirusom, (26. svibnja 2020.). [63] „Biskupska konferencija BiH uvodi mjere: Mise na otvorenome, odgođen vjeronauk“, N1, 14. ožujka 2020., na: http://hr.n1info.com/Regija/a490875/Biskupska-konferencija-BiH-uvodi-mjere-Mise-naotvorenome-odgodjen-vjeronauk.html, (26. svibnja 2020.). [64] Joshua J. McElwee, „US bishops’ guidelines for reopening Mass: groups of 10, sanitizer during Communion“, Catholic World Report, 4. svibnja 2020., na: https://www.ncronline.org/news/coronavirus/usbishops-guidelines-reopening-mass-groups-10-sanitizer-during-communion, (26. svibnja 2020.). [65] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 10. [66] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [67]Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [68] Rimski misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., 38. [69] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, br. 92, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.). [70] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [71] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [72] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 30. [73] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 70

[74] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 135. O prisiljavanju pričešćivanja na ruku kod nas vidi: Alojzije Bavčević, Pričest na usta ili na ruku, Župni ured, Vepric, 2012., 57. [75] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [76] Michele M. Ippolito, „Colombia, parlano i vescovi: ‘i fedeli hanno il diritto di ricevere la comunione sulla lingua’“, La Fede Quotidiana, 10. ožujka 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/vescovi-sebbeneraccomandata-sulla-mano-fedeli-diritto-ricevere-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [77] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [78] Michele M. Ippolito, Coronavirus, p. Morselli: “la Comunione in mano è un grave abuso” La Fede Quotidiana, 9. ožujka 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/coronavirus-p-morselli-la-comunione-inmano-e-un-grave-abuso/, (26. svibnja 2020.). [79] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [80] „Professor Giorgio Nicolini : non è lecito negare la comunione sulla lingua !!!“, benedettoxviblogwordpress, 7. ožujka 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/03/07/professor-giorgio-nicolini-non-elecito-negare-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [81] „Professor Giorgio Nicolini : non è lecito negare la comunione sulla lingua !!!“, benedettoxviblogwordpress, 7. ožujka 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/03/07/professor-giorgio-nicolini-non-elecito-negare-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [82] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [83] „Non è lecito negare la comunione sulla lingua !!! I sacerdoti che si riuteranno dovranno essere denunciati!!!“, benedettoxviblogwordpress, 13. svibnja 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/05/13/non-e-lecito-negare-la-comunione-sulla-lingua-isacerdoti-che-si-riuteranno-dovranno-essere-denunciati/, (26. svibnja 2020.). [84] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.), br. 169.

Don Josip Mužić, izvor: Vjera i djela

Dušobrižničkom kleru Hercegovačkih biskupija

O slavlju sakramenata i „blagoslovu poljâ“ dok traje kriza koronavirusa

Poštovani župnici, braćo svećenici!

Pozdrav. Sve vas iskreno pozdravljam riječima Uskrsloga Otkupitelja: Mir vama!

Odgovor na upite. Na Ordinarijat je pristiglo više upita s terena u vezi sa slavljem sakramenata Prve sv. Pričesti, sv. krizme te o proljetnom „blagoslovu poljâ“.

Bogu smo zahvalni da smo kroz sve ovo vrijeme virusne krize imali priliku redovito slaviti sv. Misu s narodom, iako s ograničenim brojem vjernika – kao Isusova Misna Žrtva na Kalvariji – i da smo onima koji su zaželjeli mogli podijeliti tražene sakramente; u prvom redu sakramente pomirenja i bolesničkoga pomazanja.

Budući da sakramenti Prve sv. Pričesti i sv. krizme, kao i blagoslov polja, osim liturgijskoga obreda imaju i društvenu dimenziju (okupljaju se prijatelji i rodbina na slavlje zajedništva i u obiteljske domove) u ovakvoj situaciji, kada su na snazi zabrane napuštanja mjesta prebivališta i mjera društvena razmaka, određujem da se podjeljivanje ovih dvaju sakramenata i „blagoslovi polja“ odgode za vrijeme kada to stožerske odredbe budu dopustile. Imajmo na umu da svaka sv. Misa završava s blagoslovom u koji se može uključiti i blagoslov rada ruku čovječjih i blagoslov poljâ, njiva i vinograda naših.

Prigoda je da pozovemo i one, rijetke, dušobrižnike koji su radije slušali savjete nekih drugih, a ne upute i preporuke ovog Ordinarijata, neka, uza sve poštovanje mjera županijskih stožera, otvore crkve za slavlje sv. Mise s narodom, tj. s onim dopuštenim brojem duša. Ispred crkve broj nije strogo ograničen. Jedino se mora poštovati – i na tome treba inzistirati – razmak između osoba oko 2 m. Uvijek treba poštovati unutarnje raspoloženje onih koji smatraju da bi im bilo ugroženo zdravlje ako bi napuštali “samoizolaciju” pa onda išli i na sv. Misu, a isto tako poštovati odredbe stožera da osobe ispod 18 i iznad 65 godina moraju ostati doma. S otvorenom crkvom i dobrim razglasom vjernik će, ne samo imati osjećaj da je osobno sudjelovao u sv. Misi, nego će se, prikladno raspoložen, i euharistijski pričestiti, što mu nijedan društveni medij ne može dati. I nitko nema pravo udaljavati vjernike ispred crkve ako se drže propisana odstojanja, kao što se ne udaljavaju ni drugi građani ispred raznih drugih uslužnih objekata – trgovina, prodavaonica, apoteka i sličnih institucija. Po kojem bi se to zakonu ili zapovijedi moglo činiti s vjernicima ispred katoličke crkve? Da bi se broj okupljenih vjernika što više smanjio, što je preporuka zdravstvenih službi i stožera, podsjećam na Okružnicu od 19. ožujka, da svaki zakoniti pastoralni svećenik, ako je potrebno, može nedjeljom trinirati, a radnim danom binirati. Ponavljam: „kvadrinacija“ je nedopustiva!

Moleći Boga da nas, po svojoj sv. Volji, što prije oslobodi od ovoga virusa i očuva od svakoga zla koje „može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10,28), po zagovoru Gospe i sv. Josipa kod Milosrdnog Oca, zazivam svaki nebeski blagoslov na vas i na povjerene vam duše.

Sretan Mali Uskrs i Nedjelja Božanskoga Milosrđa!

+ Ratko Perić, biskup

Okružnica – biskup Ratko Perić

Zar nije čudno da se u sjevernoj Italiji tako olako zatvaraju crkve, da se u strahu od virusa obustavljaju svete mise?!

Vrijeme je da povijestimo sebi neprocijenjivu vrijednost svete Svete Mise. To nije samo neki društveni događaj, okupljanje, predstava… To je živi Bog posred nas. Isus jednom na Kalvariji, danas na oltarima.

Što su radili sveci u vrijeme kuge i kolere koje su su posvuda sijale smrti? Pozivali su na procesije i svete mise, duboko vjerujući da je Bog onaj koji nas može spasiti.

Evo nekih primjera iz povijesti epidemije iz Italije:

RIM  – Kad je u Italiji vladala kuga, a među čijim žrtvama je bio i papa Pelagije II, (koji je umro 590.-e godine) na papinskom prijestolju trebao ga je nasljediti budući svetac Grgur Veliki. On se pokušao oduprijeti izboru i ostati u samostanu. Te godine, prije nego je izabran za papu, Grgur je u propovijedi pozvao vjernike na pokoru. Tri dana za redom je organizirao svečane procesije prema bazilici Santa Maria Maggiore.  U tijeku molitve, u sat vremena, umrlo je 80 ljudi. Grgur je ipak pozvao vjernike da nastave molitvu. Na kraju, kad je prelazio most,  sadašnji Sant’Angelo, imao je viđenje svetog Mihaela Arkanđela koji je mač vraćao u korice. Bio je to znak predstojećeg kraja kuge.

GARGANO – 1656. zavladala je kuga koja je u samom napuljskom kraju uzrokovalo od 240-400 000 smrtnih slučajeva. Kad je epidemija stigla na područje Gargana u Italiji, nadbiskup Giovanni Alfonso Puccinelli počeo je gorljivo tražiti zagovor Arkanđela Mihaela. U viđenju anđeo Mihael mu je rekao da svaki onaj tko s vjerom koristi kamen s tog mjesta bit će oslobođen kuge. Puccinelli je potom uzeo nekoliko kamenčića iz slavnog svetišta, na njima urezao križ i inicijale svetog Mihaela, te preporučio stanovnicima da taj znak postave na vrata kuća. Teritorij te biskupije ostao je imun na bolest, a događaj je, piše Treccani, “imao veliki odjek i na međunarodnoj razini”.

MILANO – U vrijeme svetog Karla Boromejskog, biskupa u Milanu, izbila je kuga. Dok su politčki predstavnici napuštali grad sveti Karlo je žurio pružati pomoć bolesnima. Sam je išao po kućama i bolnicama i donosio utjehu. Na preporuke da se moraju poštovati higijenska pravila sveti Karlo je govorio kako  samo Bog može osloboditi grad.

Tako je pozvao svećenike iz susjednih zemalja te ih molio da ne uskraćuju vjernicima sakramente. Promicao je molitve i mise na otvorenom.

U tu svrhu svetac je na ulicama podigao dvadesetak križeva – neki još postoje (mnogi, uključujući one koje je podigao njegov rođak, nadbiskup Federico Borromeo, srušeni su po nalogu cara) – kod kojih je svetac slavio svetu misu. Oni stanovnici, koji su bili u karanteni, tako su mogli  sudjelovati  moleći na svojim balkonima.

TORINO – Kad je epidemija  kolere ozbiljno je zahvatila i grad Torino 1854. Godine, osim zdravstvenih mjera opreza, sveti Ivan Bosko ponajprije je brinuo za duše dječaka oratorija. Govorio im je da budu u stanju Božje milosti, bez teškog grijeha i da se nitko neće zaraziti bolešću. Uz to sveti Ivan Bosco zamolio ih je da budu na raspolaganju pomoći bolesnima. Bilo je njih 44. Nitko nije bio zaražen.  (vidi: Što su radili sveci u vrijeme epidemija? La nuova bussola)

Neke NAPOMENE:

Tko svećenicima može zabraniti služenje svete mise? U tom pitanju nisu dužni slušati civilne vlasti. (No svećenik je dužan poslušati svog biskupa. Pitanje je onda da li taj biskup vjeruje u sakrament euharistije)

Vlasti ne mogu vjernicima zabraniti odlazak na svetu misu. To bi bilo kršenje njihovih prava.

Primati svetu pričest na ruku ili na usta? Radi jačanja vjere, posvješćivanja Koga u Pričesti primamo, poštovanja prema Isusu u Hostiji – kod koje se primanjem na ruku može dogoditi da se neke mrvice i odlome, a Isus je jednako prisutan u velikom dijelu hostije kao i u najmanjem!) bolje je pričešćivati se na usta. A što se tiče virusa – ništa više higijenski nije primati pričest na ruku nego na usta. Baš naprotiv. (vidi  Što kaže biskup Schneider?) Ne zaboravimo Koga u Pričesti primamo.