Svi smo mi pozvani na SVETOST, da budemo Marija i Marta. (Kao Marija konteplativni, kao Marta aktivni) Kontemplacija treba doći u sklopu akcije. Biti „kontemplativci u akciji“ (Ignacije Loyolski). Održavati prisnost s Bogom tj. da ono što radimo – radimo radi Boga i s Bogom.

Prvo se postavlja pitanje – ŠTO JE KRŠĆANSKI ŽIVOT? To je ljudski život življen u skladu sa porukama Isusa Krista – na slavu Božju. To znači – ljubeći ga i obdržavajući Njegove zakone. Kad čovjek ima vjeru živi s onim što nas je Krist učio i trudi se urediti život prema tome da sve bude za Boga. To stvari stavlja na pravo mjesto. Možemo tražiti slavu jedni od drugih, možemo sami sebi davat slavu – i to su sebični motivi. Kad živimo radi slave Božje onda ne tražimo sebe nego Njega.

Izričaj „ljubiti Boga“ – što to znači? Ako ga ljubimo onda ćemo obrdžavati i Njegove zakone zato što ga ljubi. Zakon je način da mu uzvrati ljubav. Kontemplativni život… to nije nešto pridržano samo redovnicima već i onima u svijetu. I preko dana se možemo usredotočiti na male duhovne vježbe: strelovite molitve, misaone molitve, usmene molitve… to su načini kako tu blizinu tražimo i obdržavamo. Ta nutarnja sredstva su nam pomagala. To nam postane navika, kao dio naše naravi. U „Ispovjestima ruskog hodočasnika“ vidimo njegovu molitvu koja se ponavlja bezbroj puta dok ne postane dio njegova disanja. Kad dišemo sjećamo se Boga. Bog će mu odgovoriti i izići u susret. Dođe tako do trajne povezanosti s Bogom. To su osobito molitvene vježbe popraćene sa vježbama mrtvljenja. Molitva i udobnost ne idu skupa. Može se probat i bez mrtvljenja – pa će se vidjet da su rezultati slabi. Kod molitve krunice npr. treba odlučiti moliti dok ti se još ne spava. Ako odlučiš da ćeš je ostaviti za prije spavanja onda će umjesto pola sata trajat  sat vremena, ili će biti samo jedno otajstvo, ili nećemo biti sabrani nego će misli biti negdje drugdje… Čovjek se mora boriti protiv naravi i svijeta, protiv sjetilnih zadovloljstava.

MOLITVA u kontemplativnom životu – život molitve. Konteplativni redovi imaju puno vremena za molitvu. Pustinjaci su osam sati spavali, osam radili, osam molili. Dakle jedna trećina vremena bila je za molitvu. Ali to je činilo da je i sve drugo što rade bilo – za Boga. (U pravilu Karmela središnji propis – neka svatko bude u svojoj sobici bdijući…) Kartuzijanci su imali svatko svoju kućicu s vrtom i bili bi izolirani, …nešto slično kao mi ovdje na duh.vj. npr.,.. I stalno su bili u Božjoj prisutnosti. Pričali bi samo nedjeljom. Nešto bi zajednički radili ali bez priče. To ima smisla ako čovjek u tomu traži Boga. Možemo misliti kako je njima kad dođe vrijeme suhoće, ako je nama na duhovnim vježbama teško jedan dva dana… a oni mjesecima možda ili godinama tako… U svijetu postoje kompenzacije, a toga tamo nema. Nema ničeg da te odvuče od onog bitnog. U Karmelu su u danu raspoređene razne duhovne vježbe: 2 puta misaona molitva razmatranja, od jedan sat vremena, (sv Tereza prepourča knjigu da bude kao pomoć i oslonac…) ukupno – 2 h za razmatranje, časoslov, i razne osobne vježbe pobožnosti.. Sve je to služilo da i ono drugo vrijeme budemo u Božjoj prisutnosti, pa i preko noći.

Poznata nam je definicija molitve – da je to RAZGOVOR S BOGOM. Tu očitujemo želje svoga srca. Ne govorimo o nebitnim stvarima, kakvo je vrijeme vani. Važno je da mu otvorimo srce, koje su želje našeg srca. Molitva se dijeli na usmenu i misaonu. Usmena molitva – formula kojom izražavmo želje – kao u Očenašu  7 molbi. Molbe u Očenašu su potrebne svakom kršćaninu. Ne moraju se poklopiti sa našim željama, ali ih možemo početi željeti. Tu je sažetak što je čovjeku najpotrebnije. Da bude po srcu Božjem. Tu formulu recitiria s nakanom da častimo Boga. Često u molitvi ne mislimo… a imamo nakanu da tražimo Boga. Ta molitva ima svoju vrijednost. Molitva se može uputiti i svecima. Jasno da usmena molitva može molit i na način da razmišljanje o svakoj riječi ili o otajstvima…

Misaona molitva  – drugi oblik molitve. Sastoji se u tom da Bog govori srcu na spontan način. To je drugi pristup. Težište nije u riječi nego u misli. U takvom obliku molitve možemo očitovati svoje želje Bogu… Sv. Tereza: Najvažnije je reći mu da ga ljubim ili da želim doći do pitanja ljubavi. Zašto je to potrebno. Zato jer je ljubav bit konteplativnog života. Konteplativne duše moraju biti u intimnom prijateljstvu s Bogom. Predmet misone molitve – ljubav. Što je najvažnije i najpotrebnije: da se govori i izražava ljubav i dijeli ono u srcu. To dijeljenje duše je sjedinjenje veće od onog tjelesnog. Tjelesno sjedinjenje bez sjedinjenja duša je manjkavao. To je teže postići i to traži više truda i zalaganja nego ono tjelesno. Sv. Tereza želi da budemo uvjereni da ga ljubimo i odgovorimo na Njegov poziv da budemo s Njim.

 Je li potrebno misliti u molitvi?

Nije moguće ljubiti, a da se nema misao o određenoj osobi. Ljubav uključuje cijelu osobu. Važna moć duše je i RAZUM. Zato je hodanje – upoznavanje. Momak i cura se upoznaju… Ne može se voljeti drugoga – ako se ne upoznaju. Ne može se doći do prave ljubavi. Ljubav drugoga prihvaća onakvog kakav je. Realna dimenzija  je važna da se može s drugim dijeliti život. Tako isto  – da bi se ljubilo Boga treba mislit o Njemu. Bog nam nije nam dostupan preko tjelesnih osjetila (gledati ga ili čuti…) Privilegirani put je – MISAO. Kao npr. kad je neki bračni par odvojen radi posla, studija, ili muž plovi… I na internetu se ljudi mogu povezati, ali to su površni odnosi. Daleko drugčiji nego kad si s nekom osobom uživo…  Misli mogu biti… ljubavno prisjećanje na Gospodina i dobrotu Njegovu…  Mogu o tom razmišljati općenito, ali i osobno… O tomu da nisam sam sebi dao život… Ako sebi ne posvjestim tu stvarnost Božje dobrote onda smo lišeni zahvalnosti prema Bogu i povezanosti s Bogom. Može to biti i prisjećanje na dobra koja mi je Gospodin pokazao u mom životu. Vratiti se u sjećanje – da čovjek bude vezan s Bogom. Godišnjice braka nas vraćaju na ono – odakle je došlo do braka, do veze? Neke stvari koje su bile važne… Bog je bio na djelu… vraćati se u sjećanje… Gospa je te stvari pohranjivala  i prebirala ih u svom srcu… U molitvi mislimo samo na to kako bismo hranili ljubav, da bi nam to pomoglo da ljubimo…  a ne zato da nam bude veće znanje, pa da bolje položimo ispite iz teologije.. to nije smisao. Smisao je – hraniti ljubav. Sv. Tereza Avilska.. „…nije u mnogo misliti – nego u mnogo ljubiti…“ U mislima trebam praviti razliku: koje mi misli pomažu da održavam ljubav, a koje idu u drugom pravcu…

I dolazimo do pitanja ŠTO JE TO LJUBAV? Postoje dva oblika ljubavi 1) sjetilna 2) voljna. Kako vidimo možemo je razlikovati i na 1. Erros –  tjelesna… 2. Filia  – prijateljska, altruizam, nesebično davanje, 3.  agape – duhovna ljubav, gdje se spaja ljudska i božanska ljubav…

Mi smo sve danas sveli na tjelesnu, genitalnu, osjećajnu ljubav. Teže nam je razumjet ikakvu drugu. Sjetilna  – u osjećaju koji nas vodi prema drugoj osobi, privlačnost, ugodu… U toj ljubavi kad kažem „ljubim te“ dolazi od izraza „poljubac“.

„Volim te“ voljeti u temelju ima „volju“ zato je ljubav volje nešto drugo. Hoćemo dobro drugoj osobi po slobodnom izboru… Nesebična ljubav koja želi usrećiti drugoga. Kad obuzima čitavu osobu želi potpuno živjeti za drugu osobu… Kad svećenik vjenčaje  – ne pita mlade što osjećaju nego što su odlučili! Može biti da ništa ne osjećaju, da su usredotočeni na fotografiranje, na šminku, da su „u balunu“, no važno je gdje je njihova volja. Zato je ovo važno. Ako smo nešto odlučili na temelju osjećaja onda se može i odustat od osobe – zbog osjećaja. Istinska ljubav je nešto drugo. To je ljubav volje. Volja je najosobnija. Traži našu slobodu ida ga ljubimo .. U volji je sloboda da Bogu dajemo što nam je najdragocjenije. Bog je dopustio zlo, jer je želio da budemo slobodni. Traži od čovjeka dar njegove volje. U tom daru… sjetilno nije nevažno, no ono ima drugotnu vrijednost. Gospodin daje i osjetilne ugode – kao kad se čovjek obrati. Tada čovjek samo taj jezik razumije. A onda onda ga pomalo navikava na tvrdu hranu. Osamostaliti se. To djetetu teško padne. Znaju da sve ima svoje vrijeme. To je za dijete dobro. Ono se buni, plače,… i roditelju to teško pada. I mi se brinemo jer ništa ne osjećamo. Bog zna da nas čisti od navezanosti. ..na nesebičan način. I čovjek kasnije vidi da je napredovao više nego kad je prevladavala milina …  „na muci se poznaju junaci“… Ne ovisi o nama kad ćemo imati osjećajnu ljubav prema Bogu… a o nama ovisi voljna ljubav. A sjetilna – kad to da primit ćemo. Nećemo pravit probleme oko toga .. ne kao da smo u tragičnoj situaiji… Mi po naravi želimo sjetilnu ugodu ljubav, zbog slatkoće, utjehe… To nas krijepi, snaži… Ali tu tražimo sami sebe.. lijepo nam je… A u ljubavi volje – tražimo Boga… suhoća… vjera… na herojski način… Često nam Bog to oduzme da razvijemo voljnu ljubav. Ne samo primati nego davati.

Kojom ljubavlju ljubimo Boga u molitvi? Zasigurno – ljubavlju volje. Ako se i sjetilna ljubav pridruži i njome se čovjek može okoristiti. Važno je da se u toj sjetilnoj ljubavi ne zatvaramo u sebe nego da to povezujemo s Bogom. Ako nedostaje osjetilne idemo samo s voljom. Imat ćemo trenutke sjetilne ljubavi, ali bit će i trenutaka kad toga neće biti.

Kako provesti jedan sat u razmatranju?

Mnoge se duše suoče sa suhoćama. To se stalno ponavlja. Kad čovjek malo popusti – izgubi sabranost. I Božje stvari mu postaju teret i dosada. Rastresenost je usko vezana uz dosadu. 3-4 sata možemo provesti uz TV. A molitva – to nam je neprivlačno. Ima toliko toga svjetovnog što čini molivu neprivlačnom. I nije riješenje da se onda traži riješenje kako da mi ne bude dosadno. Toliko je ponuda za mlade: tv, internet… i ne možemo mi u crkvi tomu konkurirat. To je jedan sasvim novi svijet… od onog kojeg im nudi liturgija… Nije riješenje uvesti i u crkvu tu rastresenost… Ako su već toliko rastreseni onda uvedimo jedan sat priprave na svetu misu… čitajmo sveto pismo… svirajmo sakralnu glazbu… ljepota crkvene glazbe.. gotičke crkve… a danas neke izgledaju kao garaže ili u najboljem sluaju podsjećaju nas na katakombe… Dajmo ljudima ono što će ih dovesti Bogu. Svatko će prosuditi za se –  pomaže li mu to ili odnemaže… Ako mi ne pomaže mogu se i seliti iz svoje župe… ako će mi tako bog biti u prvom planu. Ako moramo birati hoćemo li na misi – biti s Gospodinom ili ne, onda idemo u župu gdje ćemo to biti… tada se može iz tog razloga žrtvovati prisutnost u župi…

Čovjek mora znati razlikovati što mu pomaže a što mu odnemaže, što ga rastresa…

(pouka o molitvi 1. dio; don J.M., izvor: bilješke s duhovnih vježbi, 27.12.-2.1.2018.)

Da bi mogli ljubiti Krista moramo ga poznavati. Svojim najbližim suradnicima kaže: „Dođite i vidite!“ I oni idu za Isusom i upoznaju ga izbliza. Oni su sami trebali imati osobno iskustvo. Oni su tada odlučili biti apostoli. Isus im onda omogućava da budu još tri godine s Njim, da vide djela koja čini i budu njegovi suradnici.

No u nekim slučajevima ima drugačiji pristup. Opsjednuti iz Geraze iz kojeg je Isus istjerao zloduhe pita Isusa – može li on ići za njim. Vjerojatno je Isus vidio kod njega raspoloživost kao i kod onog bogatog mladića. No Isus mu daje da ostaje gdje je i da bude svjedok onog što je Isus za njega učinio.

Bog može zahvatiti u naš život iznenada i napraviti revolucionarne promjene i da se ima jedno jako iskustvo koje će biti dovoljno za cijeli život. I tomu će cijeli život biti vjerni.

Moramo vidjeti što je nama na raspolaganju da upoznamo Boga. Imamo Sveto Pismo i  duhovno štivo kao dva osnovna načina. Sveto Pismo možemo koristiti za osobnu meditaciju i to je način kako produbljavamo objavu koju smo primili. Kao i za duhovno štivo, treba odvojiti vrijeme za to. Čitanje za produbljivanje osobne vjere. Za početak stari zavjet – pročitati ga u cijelosti. Ima takve literature koja nam pomaže upoznati ono što nam je Bog dao. Pomaže nam iskustvo koje stječemo. Stječemo iskustvo Boga. S Bogom razgovaramo što se doista događa i to onda bude potpora za ono što imamo u životu sada… da vidimo kako je Bog djelotvoran i da se nemamo čega bojati.

Papa Ivan Pavao II nije slučajno govorio da se ne bojimo. To je bio program njegova papinstva. Njegov grb, križ i pod križem slovo M, geslo: Totus tuus,… vidimo da je izravno povezano s marijanskom pobožnošću. On je bio uvjeren da Bog može ukloniti zapreke. Nije se bojao iako je Crkva bila u zahtjevnoj situaciji. Ivan Pavao jee nastavio otvoreno i odvažno i dao je ohrabrenje i nama… Nije slučajno da je komunizam pao bez kapi prolivene krvi. Kad gledamo ljudski Bog sve može izvesti na dobro.

Vjernički život je da upoznamo Isusa Krista. To nalazimo i u Ivanovu evanđelju. Što je to blaženo gledanje Boga?  To je neiscrpno poznavanje Boga. Bog je bez granica – cijela vječnost nam nije dovoljna za to. To je dio tog rajskog blaženstva i bit će veće.

Kad razmišljamo o prvom Došašću – kako je izgledalo, što se pripremalo… koji su proroci o tom govorili, kakva je bila atmosfera među ljudima… iščekivanje Mesije. Vidimo da je to drugačije od današnjeg Božića i Došašaća. Interpretacija je lišena kršćanskog saržaja. U nas sad Došašće počinje sa „crnim petkom“. Imamo i gastro-advent. Božić je vezan uz poklone. Svijet se potrudio da ono što je vjerski pretvori u nešto drugo. Nema tu vjerujemo neke zle nakane, ali ali ne treba sudjelovati u sadržaju koji nas udaljavaju od izvora smisla adventa. Kako ćemo iskoristi to vrijeme kao pripremu za Božić? To može svaki put biti susret s Bogom, … radost što sam Božji.

Onaj tko u evanđelju traži samo moralna učenja na mnogim područjima će ostati iznenađeni i prevareni. Kršćanstvo nije moralizam. Da sve svede na pravila u moralnom životu. Svijet gleda na kršćanstvo kao na vjeru koja nam želi oduzeti radost života i kao na visoke zahtjeve. To je neistina. Kršćanstvo ne ide za tim da u prvi plan stavi moralne zahtjeve. Iz Radosne vijesti proizlaze moralni zahtjevi.

Radosna vijest se može promatrati i samo iz perspektive opće kulture. Gledati u Bibliji npr. koji su motivi prikladni za koje vrijeme i ništa drugo. Čitanje Biblije s vjerom je nešto sasvim drugo. Zato samo evangeliziranje je navještanje Kristova ostajstva.

Papa Pavao VI u enciklici „Evangeli nuntiandi“ kaže da nema prave evangelizacije dok se ne navjesti Isusa Krista, Sina Božjega. Tako – misije – nemaju smisla ako ne donosimo Isusa Krista,… to nije prava evangelizacija.

Čovjek može činit stvari da se osjeća dobro… ali to može biti dovoljno za ateista – da mu otvori put za Boga, no od nas se traži više – da donoismo Krista. To je pitanje: Gdje je nestao naš misionarski duh? Ima područja gdje je kršćanstvo manjina. Npr. u mjestu Olovo u BiH, koje je bilo najveće kršćansko središte – ostalo je samo 20 katolika. Kršćani ne poznaju osnovne stvari svoje vjere. Što idete zapadnije to tužnije. Rijeka, Split – ima područja za evangelizaciju koliko god hoćete.

Kako se pred tim postaviti? Ne možemo nasjesti na zamku da idemo u svim pravcima, u smjeru neke čisto socijalne zauzetosti. Samo društvo stvara takve slučajeve. Dopušta npr. kladionice, čime se onda stvara cijela kućanstva ovisnika, što uništava obitelji .. a onda osniva komune za odvikavanje – da sebi umiri savjest.

Ljudima treba donositi Krista. Kad jednom dođu do Krista onda će se riješiti i ovisnost. Vidjet će da je ovisnost nespojiva s Kristom. Čisto srce vidjet će Boga. Ova čistoća srca dopušta gledanje Boga.  …

U Crkvi postoje dva puta koja nas vode do Boga:

1. Ispravna nauka
2. Ispravno življenje

Sveci su ispravno živjeli … Onaj tko je učio teologiju može reći kako cijelo vrijeme već uči teološke stvari i ima znanje, ali to ne mora značiti da ima vjeru. Vjera može biti slaba. A  s druge strane imamo one koji nemaju veliko vjersko znanje, ali njihova je vjera duboka i jaka… Idealno je spojiti jedno i drugo.

Ako se trudim upoznati Boga paralelno se trudim oko kreposti. Sv. Toma nije postao svetim samo na temelju svog nauka, nego na temelju svog života. Vidimo da su postojale svete bake koje su pretekle teologe i svećenike jer je došlo do jake vjere. Njima je dano malo, ali su živjele skromno ponizno i spasile dušu.

„Nitko ne može upoznati Oca ako mu to ne dopusti Otac… ako mu se ne otkrije i ne privuče ga sebi.“ Zato u jednoj molitvi Gospi molimo: „… pokaži nam Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje…“ Zašto je to važno? Učenici su mogli čuti Isusovo naučavanje i djela koja je činio … i to je davalo duši puninu… Za to je potrebna mislot, da se dotakne to Božje otajstvo preko osjetila…

Bolje je i malo znanja o Isusu nego puno znanja o bilo čemu drugom.

Što mi danas dobivamo silnim školovanjem? Čemu služi? Dođe starost… i oni 15 … 20 godina učenja – sv se zaboravi… Što je važno? Važno je ono malo što smo spoznali o Isusu Kristu –da živiš za Njega i da Njemu pripadaš. To je ono najdragocjenije i to treba vrednovati. Što više poznajemo Isusa – više ga ljubimo. (Zašto reklame služe – bombardiraju nas sadržajima…) Cijeli kršćanski život – život čistoće i drugih kreposti ima smisao samo iz ljubavi prema Kristu. U suprotnom je neshvatljiva. Čak i najuzvišenija ljubav, muža i žene, samo je naravna, a nemoguće ju je živjeti bez Krista. (Poligamija, …) Ljubav prema Kristu sve stavlja na svoje mjesto. Daje nam snagu da ne pokleknemo. Cijeli kršćanski nauk – ima ključ u Isusu Kristu.

Kako upoznati siromaštvo iz evanđelja… Trebamo se zaljubiti u Isusa Krista koji je bio siromašan… koji je bio bogat i koji se učinio se siromašnim iz ljubavi prema nama (pavao Korinćanima) Kristovo siromaštvo nije nešto nepromišljeno, nego nešto da nas dovede do istinskog bogatstva. Ono što se događa iz ljubavi prema bližnjemu.. Bez Krista to nema smisla. Poznavati Krista je najveće dobro koje možemo imati jer kontempliranje Krista nas preobražava iznutra…

(Ps 33…o kontemplaciji…) Meditacija je razmišljanje o objavljenim Božjim otajstvima. Konteplacija je razmatranje ono što imam pred sobom i puštanje da nas preobražava…

Na brdu Tabor – Petar spontano govori: „Dobro nam je ovdje biti…“ Molitva nas preobražava. Daje nam snagu za ono što dolazi… Ova preobrazba u Krista postaje savršena kad vjernik dođe do gledanja. Tu je sve preobraženo – čak i samo tijelo, proslavljeno tijelo da može biti na visini onoga što odgovara Bogu, anđelima…

Kakav je Isus pred ljudima?

Za mnoge je misterij. Plače nad Lazarom, plače nad Jeruzalemom, raduje se u Kani, osjeća umor, glad, i sl. divi se pred vjerom… vidimo i njegovo božanstvo kad umiruje oluju, ozdravlja gubavca, istjeruje đavle, koje čovjek ne može…vidimo što naučava: blago onima koji plaču… poziva da volimo svoje neprijatelje.. On je misterij i u osobnom identitetu. Ljudi se poslije pitaju: „Tko je ovaj?“ I sve to prate i pokušavaju se odreći tog misterija i pretvoriti ga u jednog mudraca, zaboravljaju na njegovo božanstvo; On se pred ljudima postavlja s velikim autoritetom, s riječima i djelima („nitko nije tako govorio“). … Nisu se takva djela prije događala.

Nekima je provokacija za druge je radost. Oko njega se dijele: za i protiv. Ne može čovjek ostati ravnodušan. Jedni ga mrze, drugi ga ljube. Ljudi se i danas dijele oko njega. Njegova prisutnost raduje srca ljudi. Ivanu već kao nerođena beba donosi radost … Daje radost pastirima kao beba. Uporište za cijeli kasniji život. Dalo im da mogu biti Kristovi. Kao mladić još ne punoljetan izaziva divljenje učitelja i kao odrastao izaziva divljenje koje izaziva radost. Isus je sve to. Otajstvo, autor, znak kontradickije, donositelj radosti, osvaja ljude za sebe…

(Izvor: bilješke sa duhovne obnove, 26.11.2017., voditelj don Josip Mužić)

Sv. Benedikt je upozoravao na pojavu dosade u redovničkom životu. Danas redovnici žele promjene. Kad neka osoba ima poziv na redovnički život onda mu Bog da i potrebne milosti da se nosi sa demonom promjena i nalazi načina da promjeni svoje misli, a ne mjesto.

Poznato je geslo sv. Benedikta: „MOLI I RADI!“, a RAD je, na žalost, za većinu nešto što ima negativan prizvuk. Čini se da se prema nekim definicijama rada većina ljudi na smrt dosađuje u svom poslu.

„Posao je nešto što većina ljudi ne bi radila kad bi imali nešto drugo za raditi“ – jedna od ciničnih definicija rada.

Često se može čuti da je rad – posljedica grijeha prvih ljudi i da nije bilo toga mi ne bi morali raditi. Nije to baš točno. Jer Adam je radio nešto na zemlji i prije pada u grijeh. Nije rad posljedica grijeha, nego zbog naše pale, grešne naravi posao nam postaje zamoran, težak, nepodnošljiv…

Rad je nešto što čovjeku daje dostojanstvo, što ga izgrađuje, što ga zapravo – čini sličnim BOGU Stvoritelju.

Bog je stvarao svijet 6 dana. Sedmi dan je dan odmora i zbog toga je nama Nedjelja i dan odmora. No možemo tomu dodati još nešto, a to je da Bog nije dovršio stvaranje. Taj „sedmi dan“ u svemiru je ostavljen nama. Kao da Bog kaže: „A sad – red je na tebi!“

Sv. Benedikt to dobro uviđa i shvaća da godinama neke redovničke prakse mogu postati zamorne. Kao npr. raditi poseban ispit savjesti. Ali, on savjetuje da se npr. u tom slučaju onda može prijeći na otkrivanje nekih svojih novih pogrešaka, nečeg što ne štima… i to učenje o sebi može postati jedan izazov.

Čini se da je najveći izazov za redovnike tj. najveća poteškoća – ŽIVOT S DRUGIMA. To je posao.

Knjiga izreka piše: „Čovjek je rođen da radi, a ptica je rođena da leti!“ – kad ptica ne bi mogla letjeti stvarno bi bila u nevolji. Kao i čovjek koji ne radi.

Sv. Benedikt je u radu pronašao tajnu nasljedovanja Isusa Krista. Kao što je i sv. Franjo bio oduševljen Bogom koji je postao čovjek, Bogom koji je postao – radnik… Posao također ima oznaku poniznosti.

Kod apostolata sv. Benedikt je spominjao i APOSTOLAT SVETOSTI. Kad razmislimo što rade redovnici koji su zatvoreniu samostanima i ne izlaze vani – imaju li oni kakav apostolat? – prema sv. Benediktu – imaju. Oni imaju apostolat svetosti. Molitva jedne svete osobe može mnoge ljude približiti Bogu.

Npr. ako pogledamo samo kolika je vrijednost sv. Mise. Sv. Lovre je reako da bi svijet davno bio uništen zbog svojih grijeha da nije žrtve svte mise koje se prikazuju diljem svijeta svaki dan.

Najbolja stvar koju možete činiti za grješnika jest – da molite za njega.

Apostolat svetosti podrazumjeva svet život, koji se odražava i u svetom ponašanju.

U taj apostolat uključen je i apostolat SLUŽENJA. Taj apostolat se može obavljati bilo preko tjelesnih bilo preko duhovnih djela milosrđa.

Benediktov koncept života bio je aktivni i kontemplativni. Između te dvije strane života može nastati DUHOVNA BORBA. Ipak, redovnik mora znati da nije sve što čini apostolat. Za redovnika je apostolat ono u čemu je zadužen od onog tko mu je nadređen.

I sama prisutnost redovnika u nekim mjestima djelovala je apostolski. Sv. Benedikt je otvarao svoje samostane kako bi postajali sredstva evangelizacije. Išli su i u središta poganstva, širom tada poznatog svijeta, i često bi bili i mučeni. A to je opet bio način da se vjera širi.

Sv. Benediktu dugujemo postojanje LITURGIJE ČASOVA (časoslov, brevijar). To je nešto što spada na bit redovničkog života, iako je mogu moliti i laici. Benedikt nije izmislio časoslov. On je sastavljen od dijelova Svetog pisma, psalama itd. I Isus je na ovaj način molio. Sve ostalo u dnevnom rasporedu se prilagođavalo vremenu molitve. Najprije se slavilo Boga molitvom. To prvo. A onda spavanje, jelo , posao…

MOLITVA JE BIT REDOVNIČKOG POZIVA. Ako bilo koji redovnik ima neku drugu ideju, nalazi se na pogrešnom mjestu.

BOŽANSKO ČITANJE je čitanje Biblije skupa s komentarima.

Bilo je benediktinaca koji su cijeli svoj život posvetili prepisivanju Biblije. Napisali su o tom spise i spise. Bio je to posao (i) ljubavi.

MEDITACIJA, kršćanska, je nešto što je također tradicija sv. Benedikta. U meditaciji razmatramo o objavljenim istinama, o onom što nam Bog poručuje preko svoje Objave… Tako ga sve bolje upoznajemo. A ne možemo ga voljeti ako ga ne poznajemo. Tu se također traži napor uma. I to je posao. Pokušati dokučiti što nam to Bog poručuje…

KONTEMPLACIJA je vrsta molitve koja slijedi nakon meditacije. U meditaciji se zapošljava razum, a u kontemplaciji su uključeni osjećaji. Ipak, prije kontemplacije dobro je meditirati, razmatrati o ojbavljenim istinama, jer bez toga osjećaji mogu zalutati. (Ne možemo Bogu reći da ga volimo, ako ga ne poznajemo)

Neki ljudi lakše kontepliraju, nekima to ide teže. U svakom slučaju, i jedna i druga vrsta molitve je Bogu ugodna.

RAJ KLAUZURE – zatvorenosti  u samostanu. Život u samostanu nije započet zbog odvajanja od ljudi nego da redovnike ta stvarnost odvoji od bilo koje stvarnosti koja rastresa i ne dopušta da se bavi Božjim stvarima. To je odvajanje od svijeta. Za tu vrstu života Benedikt je govorio da je to – anđeoski život, jer što više neka osoba savršenije živi svoj redovnički život to više je to – anđeoski život.

Dvije su svrhe postojanja redovnika: slaviti Boga i biti Njegov glasnik drugima. Da bi se to ostvarilo pozvani smo Boga kontemplirati. U tome se ljudi mogu učiti od anđela.

Izvor: J. Hardon, govori o povijesti redovništva i redovničkom životu