Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

I nije da po tom pitanju puno čine naši dužnosnici da stvari promijene nego možemo reći da čak pogoršavaju posebno financiranjem tzv. Srpskog svijeta koji aktivno radi protiv Hrvatske Zato je presudno upoznati istinu o svom narodu i njegovoj povijesti u odnosu na svijet koji nas okružuje i na duhovnu borbu koja se na tom svijetu nesmiljeno odvija 4:58

Druga odrednica je VJERA. On nije bio svetac, i nije krio svoje mane, bio ih je svjestan

Nekad su mu se sviđale, nekad se šalio na svoj račun a ono što je kao zaključak znao reći je da je on još uvelike poganin da pripada više Starom zavjetu nego Novom zavjetu. Nije imao teološku izobrazbu, a ipak je zadržao djetinju pobožnost i jak osjećaj za pravovjernost koji su mu omogućavali da sačuva vjeru da se bori protiv neprijatelja kršćanstva i zabluda te da unatoč svega ostane na strani preostalih kršćana koji ljube BOGA iznad svega i da ne pristupi bezbošcima koji ljube SEBE iznad svega.

Ono što ga je resilo je velika LJUBAV PREMA SLOBODI. Kad već nije mogao živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, svojski se trudio da osigura svoju neovisnost, materijalnu i duhovnu. Nije pripadao nikakvoj strukturi ni javnoj, kao što je bila Partija, ni tajnoj kao što je tajna služba ili Loža, nije se uhljebio ni u Crkvi, ni radio u nekoj firmi, već je bio neovisan i sam je zarađivao sebi kruh, kako odvjetništvom, tako kasnije privatnim obrtom svoje supruge.

To mu je omogućavalo da na tragu seljačke samosvojnosti našeg naroda bude istinski SLOBODNI MISLILAC. U tome se naučio dobro braniti u neprijateljskom okruženju, ali i napadati kad je bilo potrebno uvažavajući okolnosti i razborito koliko je mogao. Nije se ustručavao pred nikakvim autoritetom, ići u napad. Bio je svjestan svojih slabosti, ali nije dao da strah ima zadnju riječ pokazujući hrabrost kad je to bilo potrebno. Od Hrvatskog proljeća bio je prijatelj s Tuđmanom, kojeg se ja sjećam kao dijete, bio je mjesec dana kod nas u kući, pisao je tada recenziju za njegovu knjigu, i usput se odmarao, Bio je također prijatelj i sa bivšim predsjednikom vlade Ivom Sanaderom, a ipak nije ušao u HDZ. To je, moramo priznat, znakovito. Tuđman mu je ponudio da sudjeluje u vladi, no on je to odbio.

U privatizaciji mu se nudilo da sudjeluje i obogati se, ali ni to nije prihvatio. Nije se okoristio svojim hrvatstvom nego je zbog njega bio na gubitku materijalno i egzistencijalno. Jednako tako, nije se okoristio ni svojom vjerom iako je bio prijatelj sa nadbiskupom Franićem, a sa nadbiskupom Jurićem je bio rodbinski vezan, jer je on bio ujac mojoj majci.

Dozvola od nadbiskupa Franića da prvih godina braka živi u župskoj kući ovdje na Gospinom otoku, bila je vezana uz protu uslugu – da njegova supruga, nećakinja župnika, nastavi biti njegova domaćica. Moja je majka bila tu i domaćica. Tako da sam ja imao priliku, privilegij, da prvih godina života od rođenja, provedem ovdje, na Gospinu otoku.

Štoviše, radi vjere je više puta materijalno bio oštećen jer ga je već kao studenta šetnja sa župnikom, preko Starina, koštala gubitka stipendije. Nije ga spasilo ni to što je imao dva ujca prvoborca, niti to što su talijani spalili kuću njegova djeda i babe u Rupotini, svejedno je odmah bio suspendiran i oduzeta mu je stipendija. Kao odvjetnik je pomagao svećenicima u pravnim postupcima, kao npr. što je bilo franjevcima oko brošure sa Širokobriješkim mučenicima. On ih je branio u procesu koji se vodio protiv njih. Omogućavao je izgradnju novih crkava u privatnim kućama izigravajući tadašnje zakone, jer Split se bio raširio i povećao značajno, a vlasti nisu dozvoljavale gradnju novih crkava. Kad bi dolazili stranci oni bi se zadržavali u povijesnom centru vidjeli bi da je povijesni centar pun crkava i onda bi zaključivali da imamo mi vjersku slobodu, a nisu znali da svi ovi kvartovi koji su izgrađeni nisu imali crkvu. Nije im bilo dozvoljeno da izgrade crkvu, nisu bili predviđeni u urbanističkim planovima, i on je našao način da to zaobiđe tako što je pomagao svećenicima da kupe privatne kuće, pretvori ih onda u crkve i tako smo onda imali crkvu na Kmanu, crkvu na Brdima, na Visokoj i sl. i to su onda bili zametci prvih crkava. To je, jasno, radio u dogovoru sa nadbiskupom.

Davao je svoj obol, kao povjesničar, crkvenoj povijesti kroz knjige o Stepincu, konkordatu i mnoge druge.

 Evo, postavlja se pitanje: Zašto pročitati ovu knjigu? Ona nije samo govor o prošlosti, nego još više o sadašnjosti i budućnosti.

–       Prvo poglavlje govori o Solinu u 1. svjetskom ratu i poraću, što odgovara njegovu djetinjstvu i osvjetljava drugu cenzuriranu stranu povijesti, jer mi još ni danas ne znamo što se događalo, koje su zločine činili komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata. To je još zabranjena povijest, i tu nas još istina nije oslobodila.

–       Drugo poglavlje govori o njegovu mladenaštvu i prvim progonima i uhićenju za vrijeme studija radi priključenja ilegalnom hrvatskom pokretu otpora.

–       Treće govori o odnosu sa slugom Božjim Antom Antićem, koji je čudesno zahvatio nekoliko puta u njegov život i gdje je on doživio čudo na temelju njegova zagovora. Kad je kao student radio pravosudni ispit i mislio odustat, jer mu se to činilo preteško, prezahtjevno, onda je došao Antiću i rekao da će izaći na pravosudni ispit jedino ako mu on kaže da će ga položit. Nakon dugo nagovaranja, Antić se izjasnio i on je na temelju toga izašao i položio.

–       Četvrto poglavlje o Hrvatskom proljeću, u kojem je kao jedan od vodećih ljudi bio suđen i proces je trajao 5 godina, na kraju je bio oslobođen, ali tih 5 godina nije mogao radit. U tom poglavlju je cijela tema posvećena razotkrivanju Damira Petrića koji je važio kao jedan od nositelja Hrvatskog proljeća, kao jedan od lidera studentskog pokreta tada, a u biti je bio ubačeni doušnik KOS-a, i on ga razotkriva da je on radio tada protiv Hrvatske i da je to nastavio radit u emigraciji.

–       Peto poglavlje je sjećanje na Franu Franića koji je zajedno sa Stepincem spriječio širenje svećeničkih staleških udruženja, i to je trebalo biti kukavičje jaje, kad već nisu uspjeli odvojit Katoličku Crkvu od Rima, od Svete stolice, kao što se to učinilo u Kini, sa patriotskom crkvom, onda su pokušali preko

staleških udruženja, gdje su svećenicima davali materijalne beneficije, omogućavali da tiskaju knjige, izdanak toga je Kršćanska sadašnjost, koja se nikad nije pokajala za svoju kompromitiranu prošlost,

Oni su se zagovarali za kompromis, za suradnju s Partijom, bili su dio socijalističkog saveza i objavljivali su klasike Teologije oslobođenja, i razne druge knjige koje su širile hereze i razdor u Crkvi.

Nadbiskup Franić je tu odigrao ključnu ulogu skupa sa kardinalom Stepincem.

– Šesto poglavlje: Odnos sa Udbom, koja je bila svugdje infiltrirana, pa tako i u Crkvi i koja je nastavila vladati i nakon uspostave Hrvatske države.

– Sedmo poglavlje su polemike sa režimskim i masonskim intelektualcima.

-Osmo poglavlje je odnos prema masoneriji o kojoj je prvi pisao u bivšoj državi i ukazao na njenu ključnu ulogu u sarajevskom atentatu, stvaranju Jugoslavije, koja je bila pilot – projekt kako će izgledat Europska unija, i njenoj ulozi u suđenju kardinalu Stepincu. Nisu samo komunisti Srbi tome kumovali nego je masonerija (!) odigrala veliku ulogu da Stepinac bude osuđen. I vjerojatno igra i danas – da Stepinac ne bude proglašen svetim.

– Deveto poglavlje ukazuje na protukatoličko djelovanje masonerije, pokušaju da se stvori Hrvatska domoljubna masonerija, i njegovom osobnom odbijanju pristupa masoneriji.

Čak mu je bilo predloženo da on osnuje ložu, nakon što se konzultirao sa Vatikanom, i zauzeo stav da je to za katolika jednostavno neprihvatljivo.

–       Deseto poglavlje o novom svjetskom poretku, o ulozi Židova u svjetskoj povijesti i ubrzanim pripremama da dolazak Antikrista i izgradnju novog Jeruzalemskog hrama.   14.54.

Zašto sam izabrao Solin za ovo predstavljanje?

 Prvo poglavlje je, kako je rečeno posvećeno Solinu, on je Solinjanin, a upravo ovdje, na Gospinu Otoku je proveo svoje prve godine braka i Solin mu je uvijek bio u srcu. Ono Isusovo: Nitko nije prorok u svom zavičaju, vrijedi i ovdje jer ga je komunistički Solin smatrao svojim neprijateljem, a demokratski Solin ga nije upoznao, pa je ovo jedna vrsta posthumne rehabilitacije

Završit ću sa jednom značajnom i znakovitom anegdotom.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća najuže Partijsko vodstvo tvornice Dalmacijacementa vijećalo je o likvidaciji moga oca. Presudan je bio glas Solinskog komunista Orela Jurića, koji je bio protiv toga da ga se likvidira jer mu je bilo žao njegove troje djece. To sam doznao kad sam prvi put stupio u njegov dom, dom Orelov tijekom priprema njegova sina za krštenje.

Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene. Ovom prilikom zahvaljujem pokojnom Orelu i pozdravljam njegova sina koji je večeras ovdje među nama. To je primjer kako Dobro pobjeđuje, jer je Bog gospodar povijesti koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Hvala.

A za što to optužuju čovjeka koji je izgarao za Krista i Crkvu?

Optužuje ga se da je kao nadbiskup Krakowa navodno zataškavao pedofiliju među svećenicima, da ništa nije učinio po tom pitanju.

Vjerni Poljaci su svjesni da napadi neće prestati nego da je pred njima duga borba ako žele sačuvati svoju vjeru, svoje obitelji, svoj identitet.

Poljski novinar Gutowski i nizozemski novinar Ekke Overbeek prednjače u toj kampanji. Na privatnoj TV postaji TVN24 u američkom vlasništvu, najprije su emitirali seriju emisija pod naslovom Don Stanislaw, a na račun papina tajnika Stanislava Đivića (S. Dziwisz) i samog pape Ivana Pavla II dok je još bio kardinal u Krakowu, s optužbama za zataškavanje.

Katolički novinari u Poljskoj su nasuprot nemilosrdnoj kampanji skretali pozornost javnosti na to da je papa Ivan Pavao II bio prvi papa koji je izdao dokumente namijenjene borbi protiv tog problema od kojih je najvažniji bio Sacramentorum sanctitais tutela, iz 2001.god. koji je Kongregaciji za nauk vjere dao autoritet kazniti svećenike zlostavljače, a što je prije bilo u nadležnosti biskupa.

Nije zgoreg spomenuti da isti oni koji se tobože jako brinu za dobrobit djece spominju samo jednog od tisuću pedofila tj. onog koji se pronađe unutar crkvenih krugova, a one ostale, njih 999 (prema statistikama) koji se nalaze u drugim profesijama, ne spominju. Problem je dakle sveden samo na Katoličku Crkvu. Ostali slučajevi, na žalost, kao da nisu toliko važni.

U članku Lifesitenews-a (12.4.2023.) pod naslovom POVIJEST NE POTVRĐUJE KLEVETNIČKU KAMPANJU PROTIV PAPE IVANA PAVLA II  možemo pronaći poduži članak koji se pozabavio ovim pitanjem.

Ljevičari su imali za cilj zbaciti s vlasti konzervativnu stranku Pravo i pravda, koja je bila na vlasti od 2015.god. Želja je ljevičara bila da sprovedu i u katoličkoj Poljskoj ono što se ostvarivalo u Španjolskoj: legaliziranje pobačaja na zahtjev, odobravanje tzv. istospolnih brakova, propagiranje LGBT i rodne ideologije. Poljska ljevica naravno, brine o pravu životinja, o klimatskim promjenama i drugim stvarima koje su drage njihovim američkim kolegama.

Da bi ljevica ostvarila svoje ciljeve smeta joj Katolička Crkva. Ona je glavna prepreka jer je Katolička Crkva bila glavni branitelj poljskog identiteta, pogotovo u posljednja dva stoljeća kad je Poljska najviše vremena provela pod stranom dominacijom.

Tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno je više od petine poljskog svećenstva, stotine svećenika je ubijeno u koncentracijskom logoru. U poratno vrijeme, do svoje smrti 1981. poljski blaženik, kardinal, primas Stefan Wyszyński, je neprestano branio poljski narod zbog čega je bio u zatvoru tri godine. Mnogi istaknuti svećenici kao Jerzy Popiełuszko, dobili su palmu mučeništva.

Mnogi poljaci kao svog najvećeg sina Poljske smatraju papu Ivana Pavla II. Tisuće ulica, škola i trgova nose ime po njemu. Poljski su povjesničari potpuno složni u tome da je papa Ivan Pavao II imao presudnu ulogu u mirnom slomu komunizma u Europi. Nadalje, nitko kao on nije tako branio dostojanstvo ljudske osobe od začeća do prirodne smrti i tradicionalno moralno učenje o ljudskoj spolnosti, a tome je bio dodatna opasnost za poljsku ljevicu. (Njegov citat o tzv „homoseksualnom braku“ iz knjige Sjećanje i identitet:

Opravdano je i potrebno zapitati se nije li to možda dio nove ideologije zla, možda podmuklije i skrivenije, koja ljudska prava pokušava suprotstaviti obitelji i čovjeku.)

Stoga su ga odlučili pošto poto diskreditirati.

Vodeću ulogu u tom imala je TV POSTAJA TVN24. Martin Gutowski 2020 god. Je emitirao seriju emisija Don Stanoslaw koja optužuje don Stanislawa Đivića, tajnika Ivana Pavla II za prikrivanje zlostavljanja dok je papa bio kardinal Krakowa. Optužuju ga da je selektirao informacije koje je upućivao Ivanu Pavlu II, no oslobođen je optužbi za nemar u Krakowu.

Nakon tih emisija Gutowski je započelo emitirati daljnje emisije koje (krivo) optužuju papu Ivana Pavla II da nije učinio ništa kako bi spriječio zlostavljanja od strane svećenika.

U seriji emisija emitirana je i ona naslovljena: Franciszkańska 3 i to dva dana prije objavljivanja knjige o navodnom prikrivanju loših stvari o papi Ivanu Pavlu II (Maxima culpa: Što Crkva prikriva o Ivanu Pavlu II), autora nizozemskog novinara Ekka Overbeeka.

Franciskanska 3 je inače bila adresa biskupa u Krakowu, odakle se sveti papa Ivan Pavao II tijekom posjeta Krakowu obraćao mnoštvu poljskih vjernika. Nakon smrti Ivana Pavla II, (2.4. 2005. godine) to je bila adresa koja je u mnogima budila lijepe i emotivne uspomene na tog svetog čovjeka. Tamo bi se okupljali, molili, tugovali, palili svijeće.

Dokumentarac Franciskanska 3 je htio postići da se sada ta adresa povezuje sa zlostavljanjima i zataškavanjima.

Glazba koja se upotrijebila u dokumentarcu podsjeća na glazbu iz filma „Kad jaganjci utihnu“ a to je očito osmišljeno s ciljem da se Crkva promatra kao zločinačka organizacija, a Ivana Pavla II kao zlikovca, umjesto kao heroja i sveca.

Novinari Gutowki i Overbek sugeriraju da je papa Ivan Pavao II učio tolerirati zločine od svog učitelja, kardinala Sapiehe, nadbiskupa Krakowa.

A tko je zapravo kardinal Sapieha? Kardinal Stefan Stanislav Joseph Sapieha,  inače je plemićkog porijekla, rođen na dvorcu kao najmlađi od sedmero djece kneza Adama Stanislava Sapiehe i princeze Jadvige. U vrijeme Drugog svjetskog rata Sapieha je bio prisiljen voditi sjemenište u tajnosti jer su Njemci ubijali sjemeništarce gdje god bi kojeg našli. Među njima je tada bio i Ivan Pavao II.

Sapieha je zbog ustrajnosti u obrani vjere i Poljske postao poznat pod nazivom „Nesalomljivi princ“.

Nakon optužbi da je Sapieha predator Gutowki je optužio i Karola Wojtyłu  da je zataškavao zločine trojice svećenika.

Poljskii su se novinari dali na istraživanje i objavili istinu koja je upravo suprotna onomu što je tvrdio Gutowski.

1. Surgent je npr bio jedan od takvih svećenika koji je bio kažnjen od strane Wojtyłe, u vidu neobjavljanja pastoralnih dužnosti. Utvrđeno je da je kardinal Wojtyła postupao prema kanonskom pravu te nema razloga tvrditi da je prikrivao zlostavljanje.
2. Loranc je drugi slučaj. Loranz je priznao svoja nedjela i Wojtyła ga je kaznio time što ga je poslao da živi u zidinama cistercitskog samostana. (Više o tim slučajevima možete pronaći na stranici lifesitenews.com )

Woytila je, očito postupao kao što je i govorio u jednom svom obraćanju američkim kardinalima u travnju 2002. godine:

“Ljudi trebaju znati da u svećeničkom i redovničkom životu nema mjesta za one koji bi štetili mladima.”

Poljaci su bili silno razočarani radom novinara Gutowkog i Overbeeka te su mnogi stali u obranu pokojnog pape.

Izvor: KLEVETNIČKA KAMPANJA…

Klevetnička kampanja zasigurno je ostavila traga u narodu, a i na nama je da otvorimo oči i pogledamo tko takvo nešto govori i zašto?

Neka nam sveti papa Ivan Pavao II bude na pomoći da uvijek budemo istinoljubivi i da nikada ne slijedimo put Laži i Zloga,

već da slijedimo Onoga koji za sebe reče: Ja sam Put, Istina i Život.

U ovom razmatranju don Josip je podsjetio na to kako je našem narodu Bog preko Gospe dao mnoge milosti na koje smo zaboravili, čineći tako grijeh propusta. Tako smo zaboravili na Ilaču, (koja nosi i naziv Hrvatski Lurd), tj. na ukazanja koja su od Crkve priznata za manje od godinu dana, (što npr. za Međugorje nije slučaj do sada), a ova su popraćena i čudesnim ozdravljenjima. Čini se da što netko više škole završi to je manje spreman vjerovati u čuda, u nadnaravno, a upravo to nadnaravno je središnji dio naše vjere. I sam Novi zavjet počinje sa ukazanjem (anđela Gospi). Podsjetio je i na druga mjesta (Bošnjaci – Hrvatska Fatima), gdje su ljudi puno pretrpjeli radi Gospina ukazanja u vrijeme komunizma, riskirajući živote radi vjere, na svece i mučenike koji se zaboravljaju, jer kao da imamo osjećaj manje vrijednosti i mislimo da je vrijednije ono što se događa u drugim narodima. Don Josip nas potiče da ne dopustimo da nas obuzima medijsko crnilo i uvjerenje da nama vladaju svjetski moćnici, jer Bog je svemoguć i na Njemu trebamo držati svoj pogled, moleći Gospu za njen moćni zagovor. Ne slušajmo one „učene“ koji umanjuju vrijednost čudesa. Među brojnim zanimljivim činjenicama iznio je i onu da je iza Gospe u jednom ukazanju bila i Hrvatska trobojnica (!) što je narodu (u ono vrijeme Bleiburga) davalo snagu.

***

Sve vas od srca pozdravljam. Evo na početku, pomolit ćemo se kratko Gospi. (Zdravo Marijo… Uzroče naše radosti… Gospe Ilačka…Kraljice Hrvata… moli za nas )

O Gospi se može govoriti puno na razne načine. Večeras sam izabrao temu koja je vezana za ovo svetište, a to je: ukazanja. Kako vidimo, mnogi su već unaprijed rezervirani prema tom pojmu, kad se spomene mnogima proradi znatiželja, a malo je onih koji se zaustave na tim, nad onim što istinska ukazanja donose.

U vjerovanju prođe nam nezapaženo da vjerujemo u stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Mi kažemo da je Bog stvorio sve nevidljivo, a to znači puno toga. Prije svega znamo da to nevidljivo dolazi prije vidljivoga. Bog je bio nevidljiv, Bog je duhovno biće, sve do utjelovljenja, kad je uzeo ljudsko tijelo i nama postao dostupan tijelom. Bog je prvi koji nama označava nama nevidljivu stvarnost. Bog je stvorio i nevidljiva duhovna bića, a to su anđeli. U početku su to bili samo dobri anđeli, a kasnije smo dobili i one pale, zle anđele. Znači mi ispovijedamo postojanje tog nevidljivoga svijeta je i od kojega ustvari počinje sve.

Kad gledamo samoga čovjeka. Kažemo da čovjek ima dušu i tijelo. Dušu ne možemo opipati, izmjeriti, izvagati. Duša je onaj dio tog nevidljivog svijeta. I da čovjek umre, onda se odvaja duša od tijela. I događa se da se tijelo raspada, a duša nastavlja živjeti. Duša je taj duhovni, besmrtni princip koji nam je dao Bog preko naših roditelja i koja onda traje u vječnost. Imamo i dokaze za postojanje duše. Postoje iskustva kliničke smrti. Ima dokumentirano preko 10 000 slučajeva širom svijeta. U Hrvatskoj imamo 4 knjige na tu temu gdje ljudi opisuju što se dogodilo onda kad su proglašeni mrtvima.  Oni su vidjeli svoje tijelo kao da se nalazi iznad njih, vidjeli su što se događa u toj prostoriji, čuli su što ti ljudi pričaju, da su se mogli bez ikakvih zapreka premjestiti sa jednog mjesta na drugo, otići, na primjer, iz te bolničke sobe gdje je bilo njihovo mrtvo tijelo, otići u svoju kuću. Mogli su točno registrirati što ljudi govore, što ljudi rade, opisati kako ti ljudi izgledaju, bez da su ih ti ljudi mogli vidjeti. Kako to onda znanost može objasniti?

Znanost konstatira da se to dogodilo, da su se nakon 10 minuta ili malo kraće, vratili u život i nastavili živjeti tamo gdje su stali, a to  znači da se onaj pravi život, istinski život nalazi u našoj duši i da duša može živjeti bez tijela. U konačnici, kad mi gledamo svoje tijelo, znanost kaže da mi svako 7 godina promijenimo sve svoje stanice tijela, ne samo kosti koje vidimo da rastu, nego svaku stanicu svoga tijela. Čovjek od 70 godina je 10 puta promijenio stanice tijela, to je 10 različitih tijela kroz život istoga čovjeka.  Bit je čovjeka nešto drugo, odakle sve počinje, od čega zavisi materija. …

Zato je važno da onu vjeru u nevidljivu stvarnost zadržimo netaknutu. To je ono što teologija zove nadnaravni svijet ili nadnaravni život.

S druge strane imamo materijalizam koji ispovijeda vjeru, samo ono što je vidljivo, što je dohvatljivo našim osjetilima.  Prema tome materijalisti će unaprijed reć da ne postoje nikakva čuda, ni duhovna bića. Sve su to bajke i izmišljotine Crkve. I one to a priori, niječu. Kad se susreću sa opsjednutim. Ili s nekom pojavom koju ne mogu objasnit. Ne žele to nazvati čudom. Onda oni kažu: „Znanost još nije dovoljno napredovala, a kad znanost bude napredovala, ona će pokazati da to nije bilo čudo.“ Materijalisti unaprijed odbijaju postojanje duhovne nadnaravne stvarnosti, odbijaju sve ono što ih može privesti Bogu i pravoj vjeri. I to je ono što zovemo tvrdokornost, ponos srca koja je danas prisutna, jer su srca jednostavno otežala od navezanosti na ovaj svijet, na materijalne užitke i onda se čovjek naučio zanemarivati duhovno. Niječe da postoji duhovno.

U tu duhovnu stvarnost se smještaju ukazanja. Što se tu događa? Najkraće rečeno, možemo reći, u ukazanju u istinskom ukazanju koje nije prevara da nije manipulacija ni nešto što se može na prirodan način objasnit. Kod pravog ukazanja se događa da duhovno biće uzme vidljivi oblik. Kroz cijelu Povijest spasenja ih susrećemo. U Starom zavjetu Bog govori Mojsiju kroz gorući grm. I drugim velikim osobama starog zavjeta, u povijesti spasenja. Na način da uzima neko obličje, u pravilu ljudsko, Koje je dostupno njihovim osjetilima i … onda one shvate da im se tu objavio Bog. Pitali su hoće li umrijeti ako su vidjeli Boga. Zašto se to događa? Događa se jer mi svojim osjetilima ne možemo vidjeti tu duhovnu stvarnost. Mi možemo u nju vjerovati. Ali ako je vidimo, ako postane dostupna našim osjetilima. onda to nama puno više znači, puno više se usječe u naše srce i osjećaje. I zato Bog u biti to čini da bi se nama približio. Posebno kad želi dati neku objavu.

Kad gledamo početak Novog zavjeta. On u biti počinje sa ukazanjem. Zahariji se ukazao anđeo. Bog mu je progovorio preko anđela. Nakon toga anđeo se ukazuje Gospi. I Gospa je prva žena u Novom zavjetu koja je imala ukazanje. Ona je vidjela anđela. I taj anđeo je bio glasnogovornik Božji. On je objavio što Bog želi od nje. To je ono čega se mi sjećamo. Svaki put kad molimo vjerovanje. Kad molimo Zdravo Marijo, Sveta Marijo. Tu je centralni događaj navještenja: da se anđeo ukazao Gospi i da joj je rekao što Bog od nje želi. Zato možemo reći da je gospa vidjelica u novom zavjetu. Nekako smo se navikli da to vezujemo uz druge ljude, ali ne uz Gospu. Kao da to gospa nije doživjela, a ipak je ona u novom zavjetu prva to iskusila. Možemo reći da nije čudno što ona na poseban način drži do toga oblika objave i što se kroz povijest stalno objavljuje na raznim mjestima u raznim vremenima, u ljudskom obličju, da prepoznaju i znaju da je to Ona. I da im onda postaje Božji glasnogovornik, da im govori što Bog od njih želi… bilo riječima bilo samom svojom pojavom, u jednom ključnom trenutku, bilo na neki drugi način.  I što idemo dalje u noviju povijest to više imamo ukazanja.

Ako je dvadeseto stoljeće označeno ogromnim porastom bezboštva, stradanjima kroz ratove, pobačajima i raznim drugim zločinima označeno je također i posebnim zahvatima Božjim i posebno Njegove Majke. Bog zahvaća u ljudsku povijest tako da šalje svoju majku.

Evo, mi se nalazimo na mjestu (ILAČA) koje je nastalo na temelju Gospina ukazanja. Prije svega, tu smo imali da je provrla voda na putu na neobjašnjiv način. Ljudi su se čudili i nisu znali to objasniti. Bili su sklone dati tome prirodno objašnjenje, da bi onda tu istu noć kad se pojavio izvor vode jedan od mještana imao viđenje u snu. To je ono što zovemo snoviđenje. To je ono što su imali sveci kao što je sveti Ivan Bosco koji je imao objave u snu, ali u Novom zavjetu to je prije svega imao sveti Josip. Njemu se Bog nije objavio kao Gospi, preko anđela izravno nego mu je slao anđela u snu. I onda objavljivao što želi od njega. „Ne boj se,…  to je Dijete Božje, … kreni u Egipat, … vrati se iz Egipta…“ Tu su proročki, objaviteljski snovi gdje se događa ukazanje u snu. Zato je nakon što se pojavio izvor vode objava u snu je bila objašnjenje zašto se izvor pojavio, koje je njegovo porijeklo i da je to Božji dar. Nakon toga tome istome koji je imao snoviđenje događa se da se on budi i da ima viđenje u javi, vidi Gospu. I onda se čak prepao pa se pokrio plahtom, kao malo dijete kad je u strahu, da to na neki način otjera od sebe. I kad je nakon toga maknuo plahtu, opet je vidio Gospu. Tu je bilo ukazanje Gospe na dva načina jednoj osobi. Nakon toga imamo i dodatnu potvrdu, a to su ozdravljenja. Neposredno nakon viđenja događaju se ozdravljenja raznih bolesnika. I to je također Božji znak koji pokazuje da je ovo od Boga izabrano mjesto gdje njen Sin preko nje i njezinog majčinskog zagovora izlijeva milosti na sve one koji ovdje dolaze moliti se pobožno i s vjerom. I na koncu, nakon ozdravljenja, događaju se i skupna viđenja, da mnoštvo koje se ovdje okuplja u više navrata ima priliku vidjeti Gospu. Možemo reći da je to jedinstveno u svijetu. Nije slučajno da mi Ilaču zovemo da je tu HRVATSKI LURD, jer je ILAČA nastala 7 godina nakon Lurda i jer je jedino mjesto Gospinih ukazanja gdje se pojavljuje izvor, gdje izvire voda vezano sa ukazanjima. Kako vidimo tu se događaju ozdravljenja preko vode, preko molitve i preko vjere – kao i u Lurdu. Zato ona s pravom nosi taj naziv.

Imamo također i crkveno odobrenje. Tada je crkva spremno reagirala i u roku od nekoliko mjeseci, manje od godinu dana. Crkva je ispitivala je te stvari i zaključila da može odobriti pobožnost na ovom mjestu te da nema zapreke da ljudi dolaze hodočaste i traže Gospin zagovor za razne svoje potrebe. S te strane to je i priznato ukazanje, a kako vidimo ni nakon 40 godina u Međugorju to nismo dobili, a u Ilači smo to dobili praktički nakon godinu dana.

U Lurdu je samo Bernardica imala ukazanje. Ovdje imamo čovjeka koji je prvi imao ukazanje, a osim njega imamo i puno drugih koji su ovdje imali ukazanje. To je nešto što je možemo reći jedinstveno, koliko ja znam uopće u ukazanjima kao takvima. U pravilu se događa da bude jedan vidioc ili da ima više djece vidioca, ili netko pojedinačno kasnije posvjedoči da je vidio – ali da cijela jedna skupina ljudi u isto vrijeme posvjedoči da su vidjeli Gospu – to je stvarno rijetkost.

To je nešto što možemo usporediti sa čudom koji se dogodilo u Fatimi kad je sunce na nebu zaigralo i na taj način je Bog dao do znanja svim prisutnima kojih je bilo oko 20,000, ako ne i više. (70 000)

Dakle, imamo sve uvjete i sve argumente da Ilača bude jedno svjetsko svetište. Mi gledamo kako je nastao Lurd. Koliko hodočasnika prođe kroz Lurd svake godine? Čini mi se nekih 7 ili 8 milijuna. Kad gledamo što je postalo Međugorje…Onda se pitamo: Zašto je ILača nepoznata čak i u našem samom hrvatskom narodu. Zašto su toliki naši bili u Lurdu i Fatimi, a nikad nisu bili u ILači? Ja sam iz Splita, a u ILaču sam došao tek prije 10 godina. Ali prije toga nisam uopće znao. I većina mojih kolega svećenika ne znaju za postojanja ILače. I tako je, nažalost i u drugim biskupijama. To je inače prisutno kod nas – da ne znamo cijeniti ono što nam je Bog dao. Tko od nas primjerice zna da u Zadru imamo tijelo starca Šimuna bogonosaca, neraspadnuto tijelo toga sveca koji je u rukama držao maloga Isusa u hramu kada su ga Marija i Josip došli prikazati. Tamo ga je STARAC ŠIMUN primio na svoje ruke i rekao: „Sad otpuštaš slugu svoga u miru…“ Sad sam spreman umrijeti. Ispunilo se proročanstvo koje mi je bilo dano. Da je to u nekom drugom narodu, to bi bilo svetište puno veće od svetog Jakova (S. di Compostela) u Španjolskoj. Evo, ni sami Zadrani nisu svjesni kojeg sveca zaštitnika imaju u svome gradu. Koliko nas primjerice zna da VODNJAN u Istri ima preko 200 relikvija svetaca od kojih je 5-6 neraspadnutih tijela svetaca, mučenika iz prvih stoljeća. To se dogodilo spletom okolnosti kad je Dioklecijan osvojio Veneciju pa su se onda trebale skloniti relikvije mučenika jer bi ih osvajač uništio kao neke izdanke praznovjerja. I onda su oni sklonjeni na sigurno u Istru, u crkvu, u Vodnjanu. I oni su tu i danas. Možemo reći da nitko na svijetu nema toliko relikvija na jednom mjestu. Relikvija tolike vrijednosti i važnosti. To su relikvije prvog stupnja. Jedan od razloga zašto je to tako – zašto mi ne znamo cijeniti Ilaču i zašto ne znamo cijeniti neke druge milosne darove koje nam je Bog dao jest i to kad smo bili pod tuđinom i nesvjesno smo razvili osjećaj manje vrijednosti – da je ono što je Bog u našem narodu dao da je to manje vrijedno nego ono što je Bog dao u drugim narodima. I zato idemo u druga svetišta, u druge zemlje, a svoje ne poznamo i zanemarimo.

Možemo reći da u vezi ukazanja postoji jedno zaziranje, kako sam na početku spomenuo, jedna neugoda i kod samih vjernika da možeš reći da vjeruješ u to, da vjeruješ u ukazanja, da vjeruješ u nadnaravno. U današnjem svijetu koji je izgubio vjeru, koji odbacuje vjeru to zvuči provokativno. Često puta nekima zvuči i sablažnjivo. I onda se mi pokušavamo prilagoditi svijetu. A to je krivi način jer mi tako zatajujemo Krista i njegova dobročinstva, zatajujemo dokaze za vjeru. I onda ćemo naravno odgovarati za grijeh propusta.

Imamo čak i među teolozima svećenicima, katehetama i drugim licima – imamo jednu krivu učenost. Što su više studirali teologiju, to manje vjeruje u čuda, toliko su skloni prešućivati čuda. Nadnaravne događaje u Svetom pismu. Ima i onih koji pod utjecajem protestantizma idu dotle da niječu da je Isus činio čuda, da je Isus ozdravljao bolesne, da je Mojsije proveo narod preko Crvenog mora, da je otvorio prolaz preko mora. Oni kažu, dogodila se oseka. Za one opsjednute kažu da to nisu bili opsjednuti nego psihički labilne osobe. Isus je na njih djelovao umirujuće kao neki dobar psiholog. I to je to. A kod onih drugih ozdravljenja kažu da je to sve na psihosomatskoj bazi, da je On na taj način djelovao na njih. Čak ima onih koji su spremni ići tako daleko da dovode u pitanje Isusovo uskrsnuće. Kažu da to nije stvarni događaj, to se nije nikada stvarno dogodilo, nego kažu da je to samo jedna vrijedna poruka, vrijedna za prihvatiti, koja nas potiče da imamo nadu, da se borimo u ovom životu, da se trudimo, da budemo dobri ljudi, čestiti. To je u biti krivotvorenje vjere. U biti to je sakaćenje vjere. Ako mi vjeri oduzmemo ono nadnaravno onda vjera ostane sakata. Kad sam proučavao Gospina svetišta kod nas i vani onda vidim da je moderni pristup sasvim drugačiji od onog starog pristupa svetištima… Mi smo prije imali u Mariji Bistrici i u Sinju, imali smo knjige gdje su se zapisivala čuda koja su se događala u tom svetištu. Čudesna ozdravljenja razne vrste, sa imenom i prezimenom, datumom i koje su vrste čuda. Toga mi danas više nemamo. Imamo samo, koliko ja znam, u Međugorju i u Lurdu, a u drugim svetištima kao da se to ne događa. Ljudi, ako i dožive čudo, oni nemaju kome to priznat. Jednostavno to zadrže je za sebe.

Jedan fratar koji je pisao o Olovu, nekad najvećem Gospinu svetištu na Balkanu, raspitivao se među vjernicima o tome što njima svetište znači i slično. Došao je do toga da je jedna žena rekla tom fratru kako je trebala izgubiti bebu i da se zavjetovala Gospi u Olovu i kako se beba rodila, živa i zdrava. I kaže ona: Ta beba je danas moj sin koji je fratar. Taj sin nikada nije ni čuo da je njegova majka molila za njega, da je pred Gospom Olovskom izmolila njegov život. Postoji jedna suzdržanost i nelagoda da se govori o čudesima, a potječe od utjecaja protestantizma koji se dogodio preko naših učenih ljudi koji potiskuju to nadnaravno. A jednom kad vjera ostane bez nadnaravnoga, na čemu će se ona temeljiti? Na ljudskoj domišljatosti, inteligenciji, trikovima i tako dalje. Ali to je kratkog daha. Osnovni i sastavni dio naše vjere je nadnaravno. Ako to oduzmemo, to je kao da tijelu oduzmemo dušu. A tijelo bez duše ne može. Ne može funkcionirati, ne može živjeti, raspada se. Počinje truliti i pretvori se u prašinu. Zato je važno da mi obnovimo onu samosvijest, da se ne prilagođavamo svijetu, nego da svjedočimo za ona velika djela koja nam je Bog učinio, u našoj narodnoj povijesti i u našoj osobnoj povijesti. „To je ono što sam se osvjedočio“… da je Božje čudo ono što se dogodilo meni… da se ne povlačim, da zahvaljujem Bogu što mi je to dao, da to može podržati, hraniti moju vjeru.

Za Gospu se kaže da je pohranjivala i prebirala te stvari u svom srcu. To znači da ih je duboko usjekla u svoju memoriju. Znati da se svaki dan vraćala na to. Onda sve više osvaja, naša je srce, pušta korijenje i razvija se i mijenja naš život. Kad bi u braku tako supružnici imali na umu onu prvu ljubav koja ih je povezala i dovela na oltar gdje su tražili da Bog bude jamac njihove ljubavi. Kad bi to urezali u sjećanje i kad bi se na to navraćali – to je ono što drži živu njihovu supružničku ljubav, pomaže im da se razvija. Kad te to zaboravi kad se stavi sa strane, kad se dopusti da brige svjetovne odnesu prevagu i da se o tome više ne misli, onda mislim o glupostima: kako ćemo kupiti novo auto, kako ćemo kupiti novi frižider, novu kuhinju… a ono što je Bog učinio u našem životu, to se potpuno smetne i zaboravi.

Dakle, koliko god nije dobro nepoznavanje vjere nije dobra, ni ta kriva učenost koja jednostavno odbacuje ono što je nadnaravno. Zato, čuvajmo se takvih vjernika bez obzira kakve sve titule imali.

Osim što je Ilača HRVATSKI LURD mi ovdje imamo i jedan drugi znamen Božji koji se dogodio  oko stoljeća  nakon Ilače. Bošnjaci su se dogodili odmah 45-e, nakon pada Nezavisne države Hrvatske. Svega desetak dana nakon toga. Bošnjaci su ovdje vrlo blizu. Hrvatski BOŠNJACI su dobili ime HRVATSKA FATIMA, zato jer je bilo više vidioca, bilo ih je 5-6. Oni su vidjeli Gospu i razne svece i to je trajalo više godina. Ono što je tu posebno, između ostalih stvari jest da su se tu događala čuda, da su ljudi dobivali znakove ozdravljenja i sl. no osim toga vidimo da tu ima onih i koji su stradali zbog toga. Na tom mjestu policija je silom išla potisnuti hodočasnike, tako da su ostavljali bombe, tukli su narod.

Jedan svećenik iz Kaštela, dominikanac, kad je išao u Bošnjake da se osvjedoči – je li to istinito ili nije – proboravio je tu dan dva, prespavao u župnom uredu i došao do zaključka da je to autentično ukazanje. Nakon toga on se uputio da se vrati u svoj samostan, tada nije bilo prijevoznih sredstava uputio se pješke, nikad nije došao u svoj samostan. On je nestao putem. S pravom možemo pretpostaviti da je završio kao mučenik, da su ga komunisti putem likvidirali.  

To vrijeme nakon rata, pa čak i godina nakon rata svatko od njih je mogao raspolagati sa bilo čijim životom. Mogao je ubiti svećenika, mogao je ubiti nekog svog suseljanima, proglasiti ga da je kapitalist, kulak ili štajaznam, da je neprijatelj i gotovo, otišla bi glava.

Jedna od stvari koja se mene posebno dojmila u Bošnjacima jest da se Gospa u jednom ukazanju ukazala sa velikom hrvatskom trobojnicom u pozadini (!). Dakle, sa hrvatskom zastavom bez zvijezde, sa zastavom: crven-bijel-plav. U to vrijeme kad se događao Bleiburg, kad se ubijalo ljude na pravdi boga. To je bilo jedno ogromno ohrabrenje za ovaj narod koji je dolazio iz raznih krajeva, iz Vojvodine, iz Bosne i Hercegovine, iz Slavonije i Posavine. Dolazili su čak iz obližnjih zemalja. Tako da se i u Slovačkoj pisalo od o tome. Vijest je bila prodrla i van.

Možemo reći da je to bio početak cijele jedne serije ukazanja koja su se događala nakon Drugog svjetskog rata u raznim našim mjestima, obično u malim mjestima. To se nije moglo istraživati. Komunisti su to silom suzbili. I mi sad, nakon što imamo Hrvatsku državu 30 godina, tek sad se počinje o tome govorit. Ali još i danas se ljudi boje i ne žele o tome pričat.

No, osim šutnje zbog straha imamo i kriva razmišljanja. A to je da jedan proučavatelj Bošnjaka koji je nedavno preminuo, pokojni Uzbašić, kaže kad je pisao, a napisao je 3-4 knjige o Bošnjacima. Jedna od vidjelica je umrla nedavno ovdje u Đakovu. On kaže da se susreo s tim da su mu svećenici, mjesni, iz biskupije rekli: Pa šta će nama Bošnjaci? Imamo već dovoljno svetišta. Tko će voditi brigu o još jednom svetištu? To je  jedno uskogrudno razmišljanje. Ako je Bog poslao svoju majku tu, ako postoji o tom i samo sumnja… i da se to dogodilo u najtežim vremenima, a oni koji su svjedočili zato riskirali su puno. Riskirali su i svoj život. To zavređuje da se ispita. Ako je autentično, onda to zavređuje da mu damo prostor, vrednovanje koje zaslužuje. Tu vidimo kako griješimo i propustom. I u tome nas drugi narodi često pretječu.

Leopold Mandić, da je umro i živio u Hrvatskoj, vjerojatno nikad ne bi bio proglašen svecem. Jer mi takve stvari zanemarimo. „Nije to ništa posebno“ i slično. Ne vidimo koliko smo imali mučenika i nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je ljudi izgubilo život u Domovinskom ratu iz mržnje na vjeru… Ljudi koji su umrli iz mržnje na vjeru, oni su automatski mučenici. Treba se netko potruditi prikupiti te podatke i pokrenuti postupak u Rimu da službeno budu proglašeni mučenicima. To su recimo učinili Španjolci za svoje mučenike poginule u građanskom ratu koji se događao u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Mi to za svoje mučenike nismo učinili. Ni za one iza Drugog svjetskog rata, ni za one u Domovinskom ratu, a kamoli za one prije koje smo imali u svojoj povijesti. To je nešto što nije pitanje samo kulture i povijesti nego je pitanje sadašnjosti i budućnosti. Ako mi ne cijenimo one milosti koje smo primili od Boga, one zagovornike koji je imamo u Boga, ako ne znamo prepoznati Božje darove koje smo primili – onda mi u duhovnu borbu ulazimo razoružani, nemamo se na što osloniti, nemamo se s čime boriti. Nemamo što braniti. Mi smo jednostavno ‘tabula rasa’, izbrisana ploča, bez ičega. I to je ono što važno, da osvojimo svoju vjersku pomoć, da usvojimo to da nam je Gospa kroz cijelu povijest bila blizu, posebno onda kad nam je bilo najteže. Vidimo da se i u Domovinskom ratu da se ‘Oluja’ dogodila ne slučajno nego baš na blagdan Gospe snježne. To su stvari koje nam moraju davati snagu, koje nam moraju držati jaku nadu. Onda jasno iz toga ćemo se mi moći drugačije postaviti prema životu. Bit ćemo Božji borci.

Ako mi to zaboravimo, onda će nas potopiti ono crnilo koje dobivamo preko tiskovina, preko medija, preko televizije i slično, onda ćemo misliti da naš život ovisi od tih lokalnih državnih i globalnih moćnika, da smo mi u svemu tome nemoćni i da ne možemo ništa.

Bog je jedini koji je svemoguć. Ako mi držimo oči, uprte u Njega. Onda s njime i mi možemo biti dionici tih Božjih čuda i ta čuda Božja će se nastavljati mijenjat ovaj svijet oko nas.

Slava Ocu… Gospe Ilačka … moli za nas…

AUDIO INTERVJU NA YT – VJERNI BOGU

U vrijeme najteže korona-krize, kad su se kršila elementarna ljudska prava, javno ste istupali protiv takvih postupaka. Objavili ste i knjigu „Cjepivo: Da ili ne? Moralno rasuđivanje u vrijeme korone“. Kako iz današnje perspektive, kad su mnoge stvari postale još jasnije, gledate na vrijeme korona-krize? Jesu li globalistički krugovi iskoristili to vrijeme za provođenje društvenih eksperimenata?

Korona-kriza bila je jedan veliki društveni eksperiment od kojega su njegovi tvorci puno naučili, a većina ljudi malo ili 

ništa. Uglavnom su ljudi zadovoljni što se mogu vratiti redovitom životu bez ograničenja i ne žele se više baviti onim što je bilo kao da će tako onemogućiti da se isto ponovi. To je velika pogrješka, jer sjetimo se da su prije korone bile svinjska i ptičja gripa i svaki put je bilo sve gore. Uostalom, u tijeku su naveliko pripreme za novu pandemiju, najavljuju je, prave vježbe, odobravaju nova cjepiva i mijenjaju zakone kako bi se još učinkovitije i globalnije mogla provoditi represija. Zato bi trebalo učiniti sve da oni koji su zloupotrebljavali korona-krizu za svoju zaradu, oni koji su svjesno obmanjivali javnost kao i oni koji su silili druge na cijepljenje za to i snose odgovornost. To bi bilo najbolje jamstvo da se takvo što ne će opet ponoviti.

Također, nužno je da se osigura pravo glasa svima oštećenima korona-mjerama, da se progovori o posljedicama cijepljenja te žrtvama, odnosno njihovim obiteljima, dade pravedna moralna i materijalna zadovoljština. S vjerske strane, svi oni koji su postupali protiv svoje savjesti i zdravog razuma za to bi se morali pokajati i ispovjediti jer su sagriješili protiv ljubavi prema samima sebi zbog straha, nepromišljenosti ili konformizma. Ako su pak i drugima naudili, dužni su uz to, barem zbog pravednosti, nadoknaditi im nanesenu štetu koliko je moguće.

Brojni korona-aktivisti sada su se prebacili na promicanje zelenog fundamentalizma. Kriju li se iza ove ideologije eugeničke i neomaltuzijanske inspiracije? Naime, oni radikalniji zeleni zeloti otvoreno govore o djeci kao o novim tonama ugljikova dioksida…

Na žalost, masovna je pojava da imamo sve više ljudi koji ne misle svojom glavom i daju se indoktrinirati svakom 

prijevarom koju ponude glavnostrujaški mediji. No poanta ostaje, ista a to je da je svaka nova ideologija protuljudska što ukazuje da iza nje stoji sotona koji je „ubojica čovjeka od početka“. Zlo se raspojasalo i postaje sve radikalnije. Krajnje je vrijeme da se probudimo i shvatimo da živimo u izvanrednim vremenima koja se zahuktavaju i vode k ubrzanom stvaranju jedne globalne diktature koja bi trebala pripraviti put dolasku Antikrista kao neprijepornoga tiranina svijeta. Bez Krista jednostavno nije moguće ostati u istini, posebno u ovom vremenu smutnje i laži.

Nakon šezdesetosmaške revolucije sve je prisutnija genderistička ideologija sa svim svojim bizarnostima i opasnostima. Čini se da njezini zagovornici žele pisati novu Knjigu Postanka i novu antropologiju. Radi li se tu o do sada najsnažnijem udaru na djelo Božjeg stvaranja?

Zlo je vrlo maštovito i uvijek može gore, no sada imamo veće tehnološke mogućnosti koje dopuštaju da se prividno može promijeniti spol, unajmiti tuđu maternicu i kupiti dijete po narudžbi. K tomu bi se za par godina trebala dodati umjetna maternica čime bi proces odvajanja spolnosti od prokreacije bio dovršen. Kako se istodobno sve više radi na sterilizaciji preko hrane, cjepiva i na razne druge načine, to bi dopustilo da se rađanje novih ljudskih bića stavi pod potpuni nadzor moćnika, a da se masi za uzvrat ostavi jalovi i sve izopačeniji razvrat. Čovjek tako više ne bi bio suradnik Božji, ne bi znao što je prava ljubav i roditeljstvo i bilo bi dovedeno u pitanje njegovo dostojanstvo kao osobe.

Čovjeka se želi kontrolirati i iznutra

Čini se da sve završava u transhumanizmu odnosno posthumanizmu. Prijeti li ova ideologija opstanku ljudske vrste?

Prijetnja je stvarna, kako vidimo na više područja. Imamo mali broj superbogataša koji sebe smatraju božanstvima koja se mogu igrati, preko novih tehnologija, životima svih drugih i sudbinom cijeloga čovječanstva. Sada nije 

dovoljno samo imati potpuni nadzor nad čovjekom izvana, nego ga se želi kontrolirati i iznutra posjedujući mu dušu. Preko novih tehnologija, posebno genetskog inženjeringa, događa se novo „stvaranje“ čovjeka, a umjetna inteligencija bi trebala zamijeniti Stvoritelja. Sotona je blizu vrhunca svoje moći, ali ujedno i blizu svoga poraza i zato mu se žuri.

Ovih se dana navršava godinu dana od povijesne odluke američkog Vrhovnog suda o pobačaju, čime su u SAD-u spašeni desetci tisuća života. Kako ocjenjujete tu odluku i njezinu važnost za pro-life pokret?

To je jedna važna i prijelomna odluka koja ima veću snagu od rušenja Berlinskog zida. Pokazuje da i onda kada izgleda sve izgubljeno Bog ima zadnju riječ i može stubokom promijeniti bezizlazno stanje. Ova pobjeda plod je gotovo pedesetogodišnjeg zalaganja pokreta za život, ponajprije molitvenog, koji okuplja ljude raznih vjera i uvjerenja. Ona pokazuje da ako se u SAD-u, zemlji koja je bila glavni arhitekt kulture smrti, dogodio ovaj preokret, on se može dogoditi bilo gdje drugdje. Nakon ove odluke svakako svijet više nije isti i ona je zorni dokaz da je molitva najjače oružje koje postoji.

Svojedobno ste objavili knjigu „Rat protiv čovjeka“. Mogli bismo dodati da je riječ i o ratu protiv Boga, protiv obitelji, ali i zdravog razuma ako ga shvatimo u onom chestertonskom smislu. Što je konačni cilj svih ovih ideologija?

Zajednički nazivnik jest pobuna protiv Boga, a krajnji cilj je propast što većeg broja duša. Nije čudno da se dogodio i nastavlja se događati masovni otpad od kršćanstva. To je jedan od pokazatelja da se bližimo zadnjim vremenima za koja se Isus upitao hoće li kada ponovno dođe još naći vjere na zemlji.

Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život

Čini se da je čovjek na Zapadu izgubio osjećaj za metafizičko, a dekadencija prožima sve pore zapadnih društva. Može li čovjek bez Boga uopće pronaći smisao? Dojma sam da je kriza smisla danas sve više prisutna, a posebno kod mlađih naraštaja koje odgajaju digitalne platforme…

Bez Boga čovjek gubi i sebe i svoju sreću već ovdje na zemlji. Naime, kako ga je Bog stvorio za sebe, on se može ostvariti jedino u njemu i u ničemu drugome. Zato se današnjem čovjeku nude razni surogati smisla koji su zavodljivi, ali ga sve više ostavljaju praznim i nesretnim. Najbolji primjer je virtualni svijet koji sve više jača i opsjeda ljude, a

paralelno psihičke bolesti imaju neviđenu ekspanziju. Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život i čovjek se tako sve više pasivizira, zaglupljuje i postaje puki promatrač dok mu moćnici kroje život po svome nahođenju i bez ikakvog otpora. Ohrabruje da mnogi uče iz svojih zabluda, vide da ih ovaj svijet ne može usrećiti i vraćaju se Bogu.

Katolička Crkva, ističu mnogi, nalazi se u stanju velike krize. Dijelovi Katoličke Crkve u Njemačkoj otvoreno zagovaraju protukatoličke ideje, a prisutni su i brojni drugi problemi. Gdje su po Vama korijeni današnje krize? Je li se Crkva previše otvorila prema svijetu? Je li rješenje u povratku Tradiciji?

Istina je da je Crkva u velikoj krizi i griješe oni koji misle da je to samo jedna od tolikih kriza koje je Crkva imala u svojoj povijesti. Važno je priznati činjenicu krize i krenuti od nje jer mnogi, pa i među teolozima, žive u nekom lažnom optimizmu koji im služi kao, svjesno ili nesvjesno, opravdanje da ništa ozbiljno ne poduzmu kako bi se stanje promijenilo na bolje. Mnogi su vjernici jednostavno postali konformisti i kukavice i nisu se spremni boriti sa svijetom i mijenjati ga, nego mu podilaze, dodvoravaju mu se, obožavaju ga i tako idu protiv Boga jer se ne može služiti dvojici gospodara. Zlo je toliko ojačalo i proširilo se i unutar Crkve da je potreban radikalni preokret koji može dati neki izvanredni Božji zahvat ili veliko progonstvo u kojem će se dogoditi čišćenje u krvi i muci. No Bog neprestano djeluje i posjeduje bezbroj mogućnosti da porazi zlo. Tako, unatoč svemu,

vidimo da je ovo i vrijeme posebnih milosti i da stasa jedan novi naraštaj, istina brojčano malen, kojemu je Krist prva ljubav. Odatle već sada kreće obnova.

Hrvatskim vjernicima posebno drag bl. Alojzije Stepinac i dalje nije kanoniziran. O ovoj je temi već mnogo toga rečeno i napisano. Kako Vi gledate na novu nepravdu koja se nanosi hrvatskom blaženiku?

To je providonosno jer na taj način on i dalje ostaje kamen spoticanja, preko kojeg se razotkrivaju naši neprijatelji, i svjedok koji nam je uzor kako odolijevati progonima. Ova nepravda ujedno jača pobožnost prema njemu i on prerasta u simbol svih naših povijesnih stradanja radi bogoljublja i domoljublja. Što ga više omalovažavaju i osporavaju, to se više pokazuje njegova veličina.

Imate li dojam da živimo u vremenu šutnje intelektualca i ključnih institucija. Je li se strah ponovno uvukao u hrvatsko društvo? Imamo li previše kukavičluka i konformizma, pa i u Crkvi? Tek rijetki pojedinci spremni su javno istupati i kritizirati društveno-političke anomalije i patologije…

Imamo vođe kakve zaslužujemo u društvu i u Crkvi jer golema većina vjernika živi kao praktični ateisti. Nikad provedena lustracija ostavila je poučak da se beskičmenjaštvo i izdaja isplati. Šutnja se objašnjava konformizmom odnosno strahom od gubljenja beneficija. Rijetke pojedince koji se ne libe nastupati odvažno u obrani vjere i naroda treba cijeniti i davati im prostora jer od njih treba krenuti preporod društva. Kad njima pribrojimo i one koji su se dokazali u inozemstvu i koji su se spremni vratiti ako im se ukaže povjerenje, onda imamo i više nego dovoljno ljudi koji mogu izvesti svoj narod iz ovog jadnog stanja. Pozvani smo kao vjernici moliti za obraćenje kukavica i izdajica kako ne bi završili u paklu, a istodobno da nam Bog podari svete vođe koji će nas voditi Kristovim putom u pobjede.

Mnogi se boje da će biti proglašenima tzv. teoretičarima zavjere… No nije li povijest ljudske vrste povijest mnogih zavjera?

Mnogi se boje i svoje sjene. Poslovica kaže: Boj se vuka, boj se lisice, a kad ćeš živjeti? Kod Hrvata koji su stoljećima bili pod tuđinom strah se samo nagomilavao i mnogim našim sunarodnjacima ne dopušta živjeti slobodno i misliti svojom glavom. Teoretičar zavjere je jedna od etiketa „novogovora“ koja onemogućuje argumentirani razgovor i diskvalificira svakog onog koji se usudi biti kritičan prema nametnutim svjetovnim dogmama. To je verbalno oružje kao što je proglašavanje rodoljuba ustašama ili opravdavanje komunističkih zločina takozvanim antifašizmom.

Koliko je današnja društvena i politička situacija u Hrvatskoj posljedica komunističkog nasljeđa?

Komunisti nikad nisu sišli s vlasti, samo su se s dolaskom demokracije rasporedili u razne stranke. Hrvatska je 

okupirana iznutra i mi smo se na to naviknuli, a većina i pomirila s time. Novina je samo da su naši komunisti iz oportunizma sada povezani s globalistima i poslušno izvršavaju njihove naloge kao što su prije i naloge Beograda. No treba priznati i da su se mnogi domoljubi u takvom okružju iskvarili i sve podredili svojim osobnim interesima. Jednako tako dio bivših komunista se, barem dijelom, iskupio za počinjene zločine pridonoseći stvaranju i izgradnji hrvatske države.

U ovakvoj situaciji važno je ne predati se nego se svatko treba ustrajno boriti tamo gdje jest, služeći Bogu i narodu, povezujući se s istomišljenicima i dogodit će se promjena prije ili poslije. Bog nam je dao državu u Domovinskom ratu preko običnih ljudi koji su sebe pregorili radi slobode svih nas i to je put uspjeha i sada. Vjerujem da spas dolazi od ove sinergije malenih i Boga, a ne od otuđenih elita i samozvanih lidera. Ako nam bude trebao vođa, njega će podignuti Bog kad to zaslužimo i za njega budemo spremni.

Iz Hrvatske se i dalje iseljava, prirodni pad stanovništva je stalan, a proporcionalno broju stanovnika Hrvatska je danas prva zemlja EU-a po useljavanju. Je li demografija ključni hrvatski problem?

Demografija je posljedica, a glavni problem je što se domoljubi osjećaju nepoželjni, diskriminirani, prevareni i 

obespravljeni u svojoj domovini. Povijesna stradanja i sustavne izdaje Zapada, tragedije kao Bleiburg i komunistička represija koji su ostali nekažnjeni, abolicija zločinaca u Domovinskom ratu, nepravedna privatizacija i pretvorba, marginalizacija branitelja, manipuliranje demokracijom koje onemogućuje pojavu prave rodoljubne alternative, medijsko protunarodno i protukatoličko jednoumlje, sluganski odnos naših političara prema svjetskim moćnicima na štetu vlastite države… To su duboke rane koje se ne liječe, nego se stalno drže otvorenima, metastazirale su i prijete fizičkom opstanku naroda.

Za početak treba zaštiti domoljublje te vrjednovati i nagrađivati sve koji doprinose dobru naroda, a kažnjavati one koji rade protiv njega. Najvažnije je prestati s prinošenjem ljudskih žrtava sotoni preko ubijanja djece u majčinoj utrobi i onda ćemo dobiti u punini blagoslov Božji koji će nam donijeti svekoliki preporod. I na koncu treba promicati kulturu života te staviti državne institucije u službu aktivnog podupiranja obitelji kao što to radi primjerice Mađarska.

Biti sol zemlje i svjetlo svijeta

Papa Ivan Pavao II. govorio je o nama kao o narodu nade. Kako danas, u stanju posvemašnje rezignacije i apatije, ljudima vratiti nadu? Kako im vratiti vjeru u to da je u Hrvatskoj moguće bolje živjeti? Imamo li razloga za optimizam?

Samo vjernici imaju razloga za optimizam jer znaju da je samo jedan Bog i da je svemoguć. No da bi se On proslavio 

moramo, bez obzira na to koliko nas je malo ostalo, vratiti zahvalni ponos da smo izabrani i poslani od Boga biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sve ove nedaće Bog dopušta da se otrijeznimo i prestanemo klanjati zemaljskim idolima (užitka, slave, bogatstva, izgleda, moći…) i u Njega položimo svu svoju nadu vjerujući da s Njime možemo pobijediti bilo kojeg neprijatelja.

Mi smo teritorijalno i demografski svedeni na ostatke ostataka, ali je vjera kod nas još jača nego u bilo kojoj državi Zapadne Europe. To što smo nakon toliko stoljeća opstali, čudo je kao i to što smo, unatoč svim izdajama, u oslobodilačkom ratu izvojevali svoju državu. To dokazuje da smo, unatoč svojoj malenosti i nedostojnosti, izabrani biti narod svjedok koji vraća vjeru ovom bezbožnom svijetu da je Krist jedini spasitelj. Sinovski odnos koji imamo s Majkom Božjom donio nam je Gospinu zaštitu koja se toliko puta pokazala u našoj povijesti, podarivši nam između ostalog i velike vojne pobjede kao što je Oluja koja pada upravo na Njezin blagdan.

Razgovarao: Davor Dijanović – Izvor; hkv.hr

…

U srijedu, 20. svibnja 2020. nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za „Radio Mariju“ i „Katolički tjednik“, u ekskluzivnom intervju s mr. vlč. Josipom Vajdnerom, govorio je o stanju u bh. društvu koje je nastalo najavom slavlja Svete mise za žrtve Bleiburške tragedije.

Onomu tko ne zna što se zbivalo u prvoj polovici svibnja mjeseca 2020. u Sarajevu, kako je to u uvodu rekao mr. vlč. Josip Vajdner, glavni urednik Katoličkog tjednika i portala Nedjelja.ba koji je razgovarao s kardinalom Puljićem, s pravom bi se moglo kazati: „Zar si ti jedini stranac u gradu“ koji ne zna što se u njemu dogodilo (usp. Lk 24,18).

„Ukratko, stvorena je polarizacija na one koji žele slaviti Svetu misu za žrtve Bleiburške tragedije i one koji su kategorički protiv toga. Zahvaljujući sluganskim medijima Katolička Crkva, na čelu s vrhbosanskim nadbiskupom kardinalom Vinkom Puljićem, živjela je u ozračju linča te je samo zahvaljujući angažmanu policije Misa i održana“, objasnio je mr. Vajdner na početku.

Kardinal Puljić je zatim najprije zahvalio da je u mogućnosti preko ovih medija uputiti, kako je rekao, „našu poruku“.

Na početnu konstataciju i pitanje kako je on nadbiskup od 1991., koji je stolujući u Sarajevu, mnogo toga doživio i proživio, te jesu li događaji iz svibnja 2020. najgora medijska haranga na Katoličku Crkvu u ovome gradu?, kardinal je među ostalim rekao kako se može potvrditi da je to jedna od najogorčenijih harangi koja se dogodila u Sarajevu „ne samo protiv mene, nego protiv Katoličke Crkve. Svorena je klima da se ne čuje druga strana, nego mora biti istina ono što oni kažu“.

Stvorivši pojam „bleiburška misa“ sarajevski su mediji cijelu stvar predstavili kao rehabilitaciju ustaškoga režima. Malo tko je zapravo pitao što ćete to Vi raditi. Da sada ne bude nedoumica, recite nam na koju ste nakanu Vi misu slavili?

„Mislim da su ljudi mogli iz moje propovijedi saznati da sam ja molio za sve stradale, za sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, i na neki način za pokojne. To je moja nakana bila. Na kraju – to ja, kao nadbiskup, tako često molim za sve pokojne, jasno da ću uključiti, bez obzira koje vrste bili pokojni. To je moja dužnost kao vjernika – moliti za sve pokojne.“

Osvrćući se na Rezoluciju o poštivanju žrtava ustaškog režima, koja je, kako je napomenuo mr. Vajdner danas (20. svibnja) usvojena u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, a kojom se zabranjuju komemoracije žrtvama Bleiburga na prostoru BiH, nadbiskup Puljić je rekao kako, uz dužno poštovanje politici – ona ima svoja razmišljanja, a Crkva svoja. „Crkva ne moli za ustaše, Crkva ne moli za zločince, moli za ljude koji su žrtva, moli na neki način za njihove duše. Mi, time što molimo za pokojne, ne stavljamo se u njihovu prosudu i osudu, nego jednostavno molimo, to je naša kršćanska dužnost. Nisam upoznat s tom Rezolucijom, ali ako su to napravili mislim da je nisu napravili iz ljubavi prema Bosni i Hercegovini. I ja sam protiv ideologije ustaštva i također komunizma, koji je pravio zlo, i nacizma, to je razumljivo. Ali ne može nešto biti važnije od molitve kršćanske za duše“.

Nije malo onih koji su Vas pozivali – uzoriti, odustanite od mise. Kako Vam je sve to djelovalo?

„Nisam mogao vjerovati da netko uzima sebi za pravo meni određivati hoću li ja imati misu ili neću. To je, na neki način, zadiranje u područje na koje nema pravo. I zato nisam smatrao – mogli smo razgovarati – da ja trebam odustati od mise. Prvo, to je tako sastavni dio moje službe – ako mi zabrani misu onda ja nemam razloga postojanja ovdje“.

Kardinal je u nastavku odgovarao i na pitanja o tomu kako su na cjelokupnu situaciju reagirale njegove kolege iz Međureligijskog vijeća BiH: Jakob Finci, mitropolit Hrizostom i reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.

U medijskim istupima gosp. Jakob Finci je, uz ostalo, naveo kako „50 godina“ gleda i sluša o Bleiburgu te da je njemu ta priča vraćanje ustaštva. Na sličnom su tragu bili Izraelsko veleposlanstvo iz Tirane te Centar Simon Wiesenthal. Jeste li ipak, s obzirom da Židovi kao narod imaju gorko iskustvo stradanja, očekivali više sućuti? Jer sve je kvalificirano kao da Vi slavite misu „nacističkim suradnicima“…

Kazao je, između ostalog, kako razumije gosp. Fincija i sve Židove u Sarajevu jer oni su zaista doživjeli jednu tragediju koju, naglasio je, nitko ne niječe, i ne smije nijekati, jer je to zločin – nijekati zločine! “Ja razumijem da je to njihova bol, međutim, isto tako očekujem da i oni razumiju kako i mi imamo bol. Jer u BiH, skoro pa nije bilo obitelji da netko u njoj nije stradao. Ako ne iz toga povratka s Bleiburga – jest kad su preuzeli vlas – onda ih je po noći jednostavno ‘noć progutala’. Mi to ne možemo zanijekati!”

Priznajući kako mu je teško komentirati žestoku reakciju mitropolita dabrobosanskog gosp. Hrizostoma, koji je cjelokupan događaj nazvao „dovođenje Bleiburga u Sarajevo“ i obznanio prekid svih odnosa, kardinal Puljić je najprije naglasio kako je jako iznenađen njegovom reakcijom. „Nije bio fer što je išao prvo u javnost, nego sa mnom razgovarao. Mislim da mi – htjeli ne htjeli – nama je ovdje zajedno živjeti (…) Stalno govorim: treba imati hrabrosti pa svatko svoje dvorište očistiti, a smeće ne bacati u tuđe dvorište. I to bi bilo red kako bi se stvorilo međusobno povjerenje.“

Jedini koji je pokušao amortizirati situaciju i stvari usmjeriti u drugom toku, bio je reisu-l-ulema Islamske zajednice Husein ef. Kavazović. Neovisno što je u razgovoru za Glas Amerike, napravio sebi političku odstupnicu spomenuvši kako je odgovornost „adresirana na krivu adresu“, istaknuo je: „Kardinal će predvoditi misu u Sarajevu i to je njegova obaveza prema vjernicima“. Kako ocjenjujete njegov istup i bi li stanje bilo puno gore da on nije zauzeo ovakav stav?

„Mislim da bi sigurno bilo gore. Ja ipak gosp. reisa doživljavam kao čovjeka vjere i on je to iz vjere govorio. Tako da to duboko cijenim, jer zapravo pitanje je: nastupamo li mi iz pozicije politike, interesa ili iz vjere?! On je baš sad, u ovome vremenu kada je mjesec ramazan, kao vjernik nastupio i tu mu odajem priznanje i zahvalnost.”

Progovorilo se potom i o samoj misi 16. svibnja.

Da bi se misa uopće održala policija je morala blokirati sve oko katedrale i ograničiti kretanje na širem prostoru. Kako Vam je to sve djelovalo, na što Vas je podsjetilo?

„Bilo mi je to žalosno vidjeti. Istinski sam zahvalan ljudima koji su vjerojatno imali dovoljno informacija – nisu oni napravili to napamet. Stvorili su zaista jedan prostor sigurnosti. Ja sam zato osjećao isti dan im zahvaliti, ali me duboko duša boljela jer time zapravo šalje se poruka: vama ovdje više nema mjesta. Zato bih htio ohrabriti, da se ljudi ne prepadnu – ima nam mjesta! Ovdje smo kod kuće!”

U odjeku ovoga događaja član Predsjedništva Željko Komšić je rekao: „Sretan sam zbog činjenice da nas neprijatelji ovog grada nisu nadmudrili“. Zapravo time je i Vas i sve one koji su slavili ili bi došli na misu da su mogli, nazvao neprijateljima. Je li ovo amnestija svima onima koji bi digli ruku na Vas i na katolike? Bi li sudstvo i institucije za ljudska prava morali reagirati? I hoćete li Vi tražiti očitovanje?

„Ja vjerojatno neću, ali svatko govori o sebi. Mi znademo da on nikad nije pozitivno govorio o Hrvatima i katolicima. On nosi u sebi jednu averziju prema nama. I ja se ne mogu načuditi odakle mu ta odbojnost (…) Ovim on zapravo pokazuje što nosi u sebi.“

Hoćete li ga onda više zvati na božićni i uskrsni prijem?

„Vjerojatno do toga neće doći.“

Kardinal je tijekom razgovora odgovorio na brojna pitanja, te je na kraju poslao važnu poruku.

„Mislim da će trebati stvari hladne glave razabrati. Ne niječem da ljudi imaju pravo na svoje mišljenje, ali dozvoli da imam i ja pravo (…) Moramo se naučiti uvažavati jednu druge i poštivati jedni druge, te stvarati ozračje jednakih prava. Nitko nema prednosti zato što je te nacionalnosti, te vjere ili tu se rodio, a isto tako nije ni kriv. Svi smo mi ono što jesmo. Ako želimo zdravo društvo trebamo pomoći da svatko živi ono što jest. I u tom društvu oduševiti ljude da s ljubavlju rade i izgrađuju ovu zemlju. A ne da moraju bježati iz nje. Ima dovoljno kruha u ovoj zemlji, samo moramo prestati krasti! Pa bi bilo i te kako dovoljno za sve!“, zaključio je na kraju kardinal Puljić, u razgovoru kojeg je vodio vlč. Josip Vajdner, a koji se može pogledati u priloženom videu.

KTA
Sarajevo, 21. svibanj 2020

Ovo inzistiranje,” rekao sam majci Terezi, “je dokaz izuzetne dobrote Blažene Djevice Marije prema ruskom stanovništvu.” Majka Terezija je također bila pogođena time i u njezinom srcu je rasla velika želja da radi ZA OBRAĆENJE RUSIJE. Od tog trenutka ona se svim srcem posvetila ovom projektu.”

Mons HNILICA govori svjedoči kako je Majka Tereza htjela da on odnese čudotvornu medaljicu u srce komunizma, u Ruski Kremlj, a tamo je trebao biti 25. ožujka, na sam blagdan Blagovijesti, u trenutku kada je papa Rusiju posvećivao Bezgrešnom Srcu Marijinu.

To, kaže on, pokazuje i kako je vjera svetaca jednostavna, ali isto tako odvažna i da je ne ometa bilo kakva prepreka.

Medaljica je ovalnog oblika, a kovana je na osnovu točnih naznaka od strane same Djevice Marije. Ukazala se u Parizu 1830. godine mladoj časnoj sestri Catherine Labouré, koja je sada sveta. Gospa joj je rekla kako želi da se napravi takva medajica. Sama Djevica Marija davala je upute o izradi medalje. Sestra Katarina povjerila se nadređenima, koji su odbacili ideju jer su smatrali da je apsurdna. Međutim, stvar s odvijala dobro i  medaljica je kovana, distribuirana i nekoliko godina kasnije već je bila tako popularna.

„Majka Tereza bila je jedna od najvećih promotorica ove medalje. Uvijek je imala nekoliko medaljica u svojoj torbi (“apostolat-bag”) kopije koje bi davala onima koji su od nje tražili molitvu.

usp: patheos.com

Ovako svjedoči biskup Pavol Maria Hnilica o PUTU U RUSIJU, na koji se je uputio na poticaj Majke Terezije! : vidi na book.hr

Ovo je samo još jedna od stotina jama koje su partizani napravili velikim masovnim grobištima, sprovodeći svoju ideologiju smrti – komunizam.

Prema dosadašnjim saznanjima u nju su partizani od listopada 1944. do završetka Drugog svjetskog rata bacili između 1500 i 2000 osoba s područja Cetinskog i Livanjskog kraja ( za ovaj zločin još nikada nitko nije odgovarao ). Jama je naime bila duboka oko 200 metara, a ljude u nju su bacali uglavnom žive!

Danas se na Vagnju, između Sinja i Livna, redovito svake godine održava sv. misa zadušnica za mnogobrojne nevine žrtve koje su jugokomunisti likvidirali bez ikakva suda i ubacili u Husinu jamu u Drugom svjetskom ratu.

Ovaj kršćanski spomen na nevine žrtve Husine jame održava se (na ovom mučeničkom mjestu) još od 1999., zahvaljujući ponajviše velikom trudu i zalaganju PROF. DR. FRA BOŽE NORCA – KLJAJE, umirovljenog profesora splitskog KBF-a, pokretača svih dosadašnjih komemoracija i hodočašća, kao i utemeljitelju gradnje spomen-kapele podignute na čast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj tik uz samu jamu.

Godine 1968. bila je duboka 170 m, da bi deset godina kasnije njezina dubina bila samo 50 m. Jugokomunističke vlasti zatrpavale su je, naime, raznoraznim otpadom kako bi prikrile stravičan ratni zločin koji je ondje počinjen.

Valja istaći kako se skoro 50 godina uopće nije smjelo spomenuti ime niti jedne žrtve, a kamoli doći pokraj ove zloglasne jame, kraj koje je, kako je nekoć bilo napisano na ploči upozorenja “bilo zabranjeno zaustavljanje i (dakako, op.p.) snimanje”…

O ovom i o drugim strašnim zločinima pročitajte na stranici Husina jama & žrtve Cetinske krajine (komunistickizlocini.net)

O mnogim drugim zločinima partizana tj komunističke ideogije možete čitati na stranici komunistickizlocini.net.,

Između ostalog – svjedočanstvo jednog partizana Ivana Gugića, iz 26.-e Dalmatinske divizije – koji svjedoči o strašnim zlodjelima partizana/komunista  – kod Ljubljane…

1. “Ljude su dovozili u kamionima… ubijanje je vršeno pred jamom, uglavnom metkom u zatiljak, a neki bi živi skakali u jamu, duboku bar 50 m… U jami su neki jaukali zbog čega su partizani s vremena na vrijeme u jamu bacali bombe… Kamionima je svakoga sata stizala jedna tura… (…)

2. (…) Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Većina su bili muškarci, ali manji dio žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane.

Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.

Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.

Glede žena mogu izjaviti, njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski vojnici i kod Kočevja ubijeni. Žene su bile odjevene u građanska odijela. Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, njih su potukli sve, svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.

Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdje kada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti.

Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima. (…)

O ovim strašnim zločinima na stranici se može pogledati i VIŠE OD 20 VIDEA, kao npr. Iskapanje u Hudoj jami, (pred kraj videa – hodnik pun ljudskih kostiju)

Prema jednom navodu “i danas je 18 ero živih zločinaca, partizana, koji primaju mirovinu veću od 1500 eura”

Možemo vidjeti i poslušati svjedočanstvo POKAJNIKA S PETOKRAKOM, Sime Dubajića

“Svjedočenje partizanskog majora SIME DUBAJIĆA (+2006) o masovnom pokolju oko 30.000 Hrvata u Kočevskom Rogu od strane partizana u kome je i sam učestvovao!!! Danas je utvrđeno da se na Kočevskom Rogu nalazi nešto više od 40.000 kostura nedužnih ljudi i djece.

Usprkos svom priznanju zločina te pronalasku žrtava nikada nije pokrenut sudski proces protiv Sime Dubajića niti je samim tim kažnjen za svoja zlodjela što predstavlja svjetski presedan u modernoj povijesti čovječanstva!

Dakle počinilac zločina prizna javno zločin, napiše knjigu o svom zločinu, imenuje ostale aktere zločina, ukaže na lokaciju gdje je počinjen zločin, pronađu se kosturi žrtava na lokaciji i nikada se ne pokrene sudski postupak protiv zločinca (!!!) koji je odgovoran za ubojstvo najmanje 40.000 muškaraca, žena i djece!

…

Za one koji žele znati više o KOMUNISTIČKIM ZLOČINIMA, u desnom stupcu su naslovnice KNJIGA na tu temu.

Posljednjeg dana posjeta Rumunjskoj papa će proglasiti blaženima SEDAM GRKOKATOLIČKIH BISKUPA koji su mučeni iz mržnje prema vjeri, POD KOMUNISTIČKIM REŽIMOM. To su samo neki kršćani u Rumunjskoj, među biskupima, svećenicima, laicima – mučenicima. Jedan od njih je IOAN PLOSCARU, biskup koji je umro 1998, u dobi od 87 godina, od čega je 14 godina proveo u zatvoru u nehumanim uvjetima.

Izvještaj o svojoj kalvariji objavio je u knjiz koja je 1993. objavljena u Rumunjskoj, a onda u Italiji 2013. god. Evo nekih odlomaka.

BLAGO PROGONJENIMA. PRIČA O SUVREMENOM MUČENIKU

Tu je i upečatljivo svjedočanstvo koje je 23.3.2004. u Vatikanu pročitao Tertulijan Ioan Landa, grkokatolički svećenik, a koje je ponovo objavljeno u cjelosti.

Godine 2004. Tertulianu je bilo 82 godine. Umro je 2013. Njegov iskaz je vrlo konkretan, a u isto vrijeme i duhovan. Malo Solženjicina, malo djelo mučenika. Između milosti i misterija bezakonja koje je dovedeno do granica nezamislivog. Božjom Providnošću koja djeluje i kroz ruke sadističkih čuvara zatvora.

U vremenima u kojima je mučeništvo zloupotrebljena riječ, čak primjenjivana i na islamski ”shahid” gdje se netko raznese uzrokujući masakr, ovo je svjedočanstvo koje pomaže ponovo uspostaviti istinu. Apsolutno se ne smije propustiti.

“Ali nebo iznad nas je veće”, autor Tertulian Ioan Langa.

Moje ime je Tertulian Langa, imam osamdeset i dvije godine života koje više nemam. Od toga šesnaest je dodijeljeno komunističkim zatvorima.

Sa dvadeset četiri godine, 1946. godine, bio sam mladi asistent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Bukureštu. Ruske postrojbe okupirale su gotovo trećinu Rumunjske, a meni je, kao članu fakulteta, nagoviješteno da hitno moram postati član učiteljskog saveza kojim manipulira komunistička partija, potisnuta na vlast od strane oklopnih sovjetskih snaga.

Već sam bio svjestan čvrstog stajališta Učiteljstva katoličke crkve protiv komunizma, koje je definiralo kao inherentno zlo. Dakle, u mojoj savjesti nije bilo mjesta za kompromis. Odustao sam od svoje sveučilišne karijere i povukao se na selo kao radnik na farmi, ali to nije bilo dovoljno, jer me je fakultet već poznavao kao militantnog katolika i antikomunista.

Protiv mene je ubrzo improviziran optužni dosje, a kako su optužbe utemeljene na okolnostima koje još nisu inkriminirane kaznenim zakonom (odnosi s biskupima i nuncijatu, apostolat laika), moj je dosje bio grupiran s dosjeima velikih industrijalaca. Nakon saslušanja praćenih užasnim postupanjem, prokurator je sa savršenom komunističkom logikom izjavio:

“NEMA DOKAZA O KRIVNJI optuženog u njegovom dosjeu, ALI IPAK tražimo maksimalnu kaznu: PETNAEST GODINA PRISILNOGA RADA. Naposljetku, da nije kriv, on ne bi bio ovdje. ”

Protivio sam se: “ Ali ti ne možeš me osuditi bez dokaza! ”

A on:“ Nije moguće? Evo kako je moguće: DVADESET GODINA prisilnog rada zbog prosvjeda protiv pravde naroda. ” I to je bila kazna.

To se dogodilo prije nego što je grčko-katolička crkva u Rumunjskoj bila zabranjena. Uzeto je zdravo za gotovo da će moje uhićenje i mučenje koje sam primijenio uspjeti pretvoriti u instrument za buduće optužbe biskupa i svećenika Grkokatoličke crkve i Vatikanske nuncijature.

Podjelit ću SAMO NEKOLIKO SITUACIJA iz mog ispitivanja i zatvaranja u komunističkim logorima za istrebljenje.

Uhapšen sam u Blaju, u uredu biskupa Ioana Suciua, apostolskog upravitelja grčko-katoličke metropolitanske vizure Rumunjske i budućeg mučenika. Javio sam se njemu, glavi naše Crkve, da tražim prosvjetljenje Svete Providnosti, jer se moj duhovni otac, biskup Vladimir Ghika, drugi budući mučenik, skrivao. Netko mi je ponudio mogućnost da napustim zemlju. Budući da je to bio važan korak, nisam ga htio uzeti bez utvrđivanja je li to Božja volja. I odgovor je došao: moje uhićenje. Shvatio sam da ću svoj život provesti u zatvorima koje je stvorio komunistički režim, ali bio sam spokojan: slijedio sam put Svete Providnosti.

ŽELJEZNA ŠIPKA

Sjećam se Velikog četvrtka 1948. Dva tjedna, svaki dan, tukli su me štapom po stopalima, kroz moje cipele: činilo se da je munja proletjela kroz moju kralježnicu i eksplodirala u mozgu. Ali nisu mi postavljali nikakva pitanja. Spremali su me, koristeći šipku da me omekšaju za ispitivanje. Bio sam vezan rukama i nogama i visio naopako, a moji tamničari stavljali su u usta čarapu koja je već dugo bila zaposlena u cipelama i ustima drugih korisnika socijalističkog humanizma. Čarapa je postala reduktor buke koji je spriječio da zvuk prođe izvan mjesta ispitivanja. Ali praktički je bilo nemoguće ispustiti samo jedan jauk. Štoviše, psihološki sam bio zmrznut: više nisam bio u stanju vikati ili se kretati. Moji mučitelji su ovo ponašanje protumačili kao fanatizam s moje strane. I nastavili su s sve većim bijesom, izmjenjujući se u mučenju. Noć za noć, dan za danom. Nisu me ništa pitali, jer nisu bili zainteresirani za odgovore, već za uništenje osobe, nešto što je odgođeno za dolazak. I kao što je napor da se uništi moja volja i zasjeni moj um, bio produljen, tako je i mučenje bilo neograničeno produljeno. Udarane cipele otpale su mi s nogu, komad po komad.

Na Veliki četvrtak, u obližnjoj crkvi, slavili su liturgijski obred, praćen zvonima koja su cvilila kao da su uplašena. Počeo sam. Isus je sigurno čuo moj zagušeni krik kad sam, kako ne znam, zavijao iz toga pakla: “Isuse! Isuse!” Izlazeći kroz čarapu, moj je vapaj bio neshvatljiv za tamničare. Kao što je to bio prvi zvuk koji su čuli od mene, rekli su da su zadovoljni, sigurni da su me slomili. Odvukli su me na deku u ćeliju, gdje sam se onesvijestio. Kad sam se probudio, inkvizitor je stajao preda mnom sa papirom. “Bio si tvrdoglav, kriminalac, ali ne izlaziš odavde dok ne izneseš sve što se kriješ unutra. Imaš pet stotina papira. Piši o svemu u svom životu: sve o tvojoj majci.” , tvoj otac, vaše sestre, braća, rodbina, prijatelji, poznanici, biskupi, svećenici, redovnici, političari, profesori, susjedi i kriminalci poput vas. Ne zaustavljajte se dok ne završite s radom. “Ali nisam ništa napisao. Ne iz neke vrste fanatizma, nego zato što nisam imao snage: čak je i moj um bio prazan.

VUČICA

Nakon četiri dana, ista osoba: “Jeste li završili pisanje?” Vidjevši da papir nije dotaknut, rekao je: “Ako je tako stvari, skini se! Želim te vidjeti kao Adama u raju.” I dani su prolazili taki, dani golih koža na pločniku, udobnost tipična za humani socijalizam. Nakon nekog vremena na vratima se pojavio još jedan pojedinac: “Da vidimo, što imamo na papiru? Ništa? I dalje tvrdoglav! Vidjet ćete da imamo i druge metode.” Onda je otišao. Vratio se s golemom vučicom, s opasnim očnjacima. “Vidiš li je? Ovo je Diana, herojski pas na kojeg su pucali kriminalci u planinama. Ona će te naučiti onome što moraš učiniti. Počni trčati!” A ja: “Kako to mislite, trčati? U sobi dugoj devet metara?” U sobi se nalazila i žarulja od tri stotine V, presvijetla za sobu od devet do šest metara i fiksirana ne na stropu, nego na zidu, u visini očiju. “Trčanje!” Vučica, režanje, bila je spremna za napad. Trčao sam šest ili sedam sati, ali sam to shvatio tek u zoru, kad se svjetlo počelo uvlačiti u ćeliju i čuti pokret u zgradi. Povremeno je čovjek dopustio vuku da se pobrine za svoje potrebe. Meni to nije bilo dopušteno. Kad sam počeo gubiti ravnotežu i pokazivati ​​znakove zaustavljanja, budan vuk, kao po zapovijedi, zarinuo je zube u moje rame, vrat i ruku.

Trčao sam joj ispod očiju i njezinih očnjaka trideset devet sati bez prekida. Na kraju sam se srušio, a vuk se nagnuo prema meni. Ugrizla me za vrat, ali bez davljenja. Tada sam osjetio nešto vruće i peckanje na čelu i očima, i shvatio sam da mi zvijer mokri po licu. I iz riječi moje mesnice shvatio sam da sam trčao trideset devet sati. “Mogli bismo poslati ovog na maraton u Riu! Kakva izdržljivost, fašistička svinja!” No, budući da me čak ni maraton nije uspio uvjeriti da dam izjavu o biskupima i nuncijaturi, ili o nekom prijatelju koji su tražili, mislili su da je korisno preći na drugi oblik uvjeravanja: vreću pijeska.

 TORBA PJESKA

Sljedećeg dana, u uredu, vezali su mi ruke i noge pred stolom na kojem je biila mala vreća pjeska. Iza mene se nalazio čuvar, blijed i bez riječi. Na stolu u kutu bio je ćelav čovjek s kozjom bradicom, očito pokušavajući izgledati poput Lenjina. Bio je i bez riječi, ali je napravio znak da pomakne glavu. Moj mučitelj je razumio zapovijed. Uzeo je torbu i ritmično me tukao po glavi, prateći svaki udarac riječima: “Govori!” Desetci, stotine puta; Ne znam, možda tisuće: “Govori!”. Ali nitko me ništa nije pitao. Postojao je samo onaj glasni, monotoni glas koji mi je udarao u mozak imperativ da govorim, da odgovorim na svako pitanje koje je inkvizitor stavio na moju savjest. Nije mi bilo teško dešifrirati tu sotonsku ideju o tome da se nadvlada moja volja. Nakon otprilike dvadeset udaraca, Počela sam primjenjivati ​​moralno načelo “agere contra”, činiti suprotno, govoreći sebi pri svakom udarcu: “Neću govoriti!” Deseci puta, stotine puta. Kroz autosugestiju sam u sebi usadio odgovor “Neću govoriti!”, S rizikom da postanem rob tom načinu izražavanja. I to se dogodilo: od tada sam automatski odgovorio na bilo koje pitanje koje mi je postavio na bilo koju temu: “Neću govoriti!”  Trebalo mi je cijelu godinu mentalnog napora da se oslobodim ovog zlokobnog refleksa.

DVANAEST INČA

Kao predmet lišen vrijednosti i interesa za ispitivače, prebačen sam u zatvor dvadeset pet metara ispod močvarnog tla Jilave, izgrađenog za obranu glavnog grada, ali neupotrebljiv zbog ozbiljnih oštećenja vode. Ništa nije preživjelo osim čovjeka, najvećeg blaga povijesnog materijalizma. U ćelijama Jilave, siromašni ljudi bili su poput srdela – ne u ulju, već u vlastitim sokovima, od znoja, mokraće i vode koja je prodirala unutra, koja je neprestano curila niz zidove. Prostor je bio iskorišten na najznanstveniji mogući način: komad od šest stopa za jednu nogu za svaku osobu, ležeći na boku na tlu. Najstariji su ležali na drvenim stolovima, bez plahte ili pokrivača. Njihove su bedrene kosti i vanjska strana koljena i mišića ležale uz drvo. Ležali smo na rubovima naših kostiju kako bismo zauzeli minimalan prostor. Naše su se ruke mogu oslanjati samo na gležanj ili rame susjeda. Nismo mogli izdržati više od pola sata; tada su se svi, po zapovijedi, okrenuli na drugu stranu, jer bi to bilo nemoguće napraviti odvojeno. Stog tijela raspoređenih na ovaj način bio je u dvije razine, kao u krevetima na kat. Ali ispod toga nalazila se treća razina, gdje su zatočenici ležali na golom cementu. Na cementu, kondenzirana para daha šezdeset muškaraca, zajedno s vodom koja je prodirala u mokraću i koja je curila iz toaleta, stvorila je viskoznu smjesu u kojoj je nesretnik … U središtu grobnice nalazio se metalni kontejner s oko petnaest do dvadeset galona, ​​za urin i izmet šezdeset muškaraca. Nije imala poklopac, i miris i tekućina su iz njega izlijevali obilno. Da bi se to postiglo, jedan je morao proći kroz “filter“, tešku inspekciju nanesenu na golu kožu, inspekciju tijekom koje je pregledano cijelo tijelo i svi njegovi otvori.

“FILTER”

Drvenim palicama su nam ostrugali usta, područje pod našim jezicima i naše desni, u slučaju da smo kriminalci tamo sakrili nešto. Ista palica prodirala je kroz nosnice, uši, anus, ispod testisa; uvijek ista palica, strogo ista za sve, kao znak egalitarianizma. Prozori Jilave bili su napravljeni da ne daju svjetlo, nego da ga ometaju, jer su svi bili potpuno zatvoreni drvenim daskama pričvršćenim  čavlima. Nedostatak zraka bio je takav da smo, da bismo disali, išli prema vratima u smjenama, po tri, po trbuhu, s ustima naspram rupe ispod vrata, položaj u kojem smo brojali šezdeset udisaja, a zatim drugi zatvorenici bi se oporavili od nesvjestice i nedostatka kisika.

Na taj smo način pridonijeli izgradnji najhumanijeg sustava na svijetu. Jesu li Churchill i Roosevelt znali te stvari kada su, potezom olovke na Teheranskom sramotnom stolu, ustanovili da mi Rumunji trebamo biti uzemljeni raljama crvenog Moloka na Istoku, da bi nas trebalo učiniti užetom njihovu udobnost? I može li Sveta Stolica imati ikakvu ideju o tome?

GOLI U HLADNOĆI

Iz Jilave, nakon dugih godina profanacije naše ljudskosti, prebačeni smo, s lancima za noge, u zatvor maksimalne izolacije, zvan Zarka, paviljon terora zatvora Aiud. Uslijedila je dobrodošlica s istim zlokobnim, đavolskim ritualom profanacije čovjeka, stvorenog Božjom ljubavlju. Tu je opet bilo isto ispitivanje, iste teške čizme koje su se zabijale u naša rebra, trbuhe i bubrege. Usprkos tome, primijetili smo razliku: više nismo bili podvrgnuti režimu čuvanja u mokraći, znoju, kondenzaciji i nedostatku kisika, već smo bili podvrgnuti intenzivnom tretmanu oksigenacije s golom kožom i hladnoćom, kriminalac za kriminalcem (a to znači ministri, generali, sveučilišni profesori, znanstvenici, pjesnici), uključujući i mene, koji nije bio ništa drugo nego veliko “Neću govoriti!”, čvrsto i ponizno pouzdanje da će mi Milost dati da izdržim ovaj test.

Svi smo morali nestati, kao neprijatelji ljudi. Ako ne, kako bi se mogao podići hvaljeni “Novi sovjetski čovjek”? Ćelija u koju sam bio smješten nije sadržavala ništa: nijedan krevet, deku, plahtu, jastuk, stol, stolicu ili prostirku – čak ni prozor. Bile su samo željezne šipke, a ja, kao i svi ostali, bio sam sam u ćeliji. Čudio sam se samom sebi, obučen samo u kožu i pokriven hladnoćom.

Bio je to kraj studenog. Hladnoća je postala sve prodornija, poput neugodnog cimera. Nakon otprilike tri dana, vrata su se otvorila i oni su mi bacili poderane hlače, košulju kratkih rukava, donje rublje, prugastu uniformu i par istrošenih cipela bez vezica i čarapa. Nije bilo ničeg da pokrijem glavu.  Također su mi dali neku vrstu toaleta, bijedan kontejner od oko jednog galona. Nabrzinu sam se obukao. Četvrtog su dana brojali zatvorenike koji su zamrzavali. Dali su mi broj umjesto mog imena: K-1700, godine u kojoj se crkva Transilvanije ujedinila s Rimom. U javnom registru, već sam bio mrtav. Preživio sam samo kao broj, statistika. Tada je došla čorba od četiri i pol unosa: bila je to tekućina izrađena kuhanjem kukuruznog brašna. Za ručak su nam podijelili juhu od graha, u kojoj sam mogao izbrojati osam ili devet punih zrna. Bilo je mnogo praznih ljuski. Za večeru su nam donijeli čaj s koricom spaljenog kruha. Nakon tjedan dana, zamijenili su grahom kašu od mekinja, u kojoj sam izbrojao četrnaest cjelovitih žitarica. S vremena na vrijeme izmjenjivali su grah s kašom od mekinja. Živjeli smo sa manje od onog što se daje kokošima.

HODAJ ILI UMRI

Da bi preživjeli hladnoću, morali smo se stalno kretati, raditi gimnastiku. Čim smo pali, zbačeni od umora i gladi, zaronili smo u san, ali vrlo kratak san, jer je bilo gorko hladno. Glas s druge strane zida me jednog dana probudio iz takvog sna: “Ja sam profesor Tomescu, bivši ministar zdravstva. Tko ste vi?” Kad je čuo moje ime, rekao je: “Čuo sam za vas. Slušajte me pažljivo: dovedeni smo ovdje da budemo istrijebljeni. Nikada nećemo surađivati ​​s njima. Ali tko god ne hoda, umire i postaje suradnik. Recite drugima: tko prestane, umire. Hodaj, bez stajanja. Paviljon, uronjen u turobnu tišinu smrti, odzvanjao je zvukovima naših cipela. Oživljavala nas je tajanstvena volja ljudi da ostanu u povijesti, i poziv Crkve da ostanu živi. Prestali smo raditi tek oko 12:30, na pola sata, kada je oskudna sunčeva svjetlost pala za nas u kut sobe. Tamo, sa suncem na mom licu, ukrao sam malo sna i zraku nade. Kad me sunce napustilo, osjećao sam da me Milost još nije napustila.

Znao sam da moram preživjeti. Hodao sam, ponavljajući sebi kao refren, izgovarajući: “Ne želim umrijeti! Ne želim umrijeti!” I nisam umro! Svakim korakom misaono sam izgovarao molitve, skladao litanije, izgovarao psalme.

Nastavili smo hodati ovim putem sedamnaest tjedana kako ne bismo posrnuli u smrt. Svi koji su izgubili snagu ili volju da se kreću, umrli su. Od osamdeset muškaraca koji su ušli u Žarku, samo je trideset preživjelo. Željezne rešetke, malo po malo, stavljale su mrazove, formirane od izdisaja našeg životnog daha, blistave putničke haljine za put u raj.

ALI SVE JE MILOST

Jako sam vjerovao, mnogo puta, da sam došao do ruba tame. Ali još sam imao dug put. Stigavši, godinama kasnije, u ono što sam zamišljao da mora biti sloboda, shvatio sam da u stvarnosti nije ništa drugo nego drugi način življenja u tami, da hladnoća između grčko-katoličke crkve i hijerarhije njegove pravoslavne sestre Crkve još uvijek nije odmrznula;  da su se naše crkve i dalje oduzimale, a naše stado i dalje nestajalo, ubijano obećanjima. Ali Krist Gospodin je također pobijedio tek onda kad je svojim posljednjim dahom mogao izreći “Consummatum est”; “Svršeno je.”

Nisam napisao mnogo o svojim dramatičnim iskustvima. Tko može vjerovati ono što se čini nevjerojatnim? Tko može vjerovati da volja može nadvladati zakone prirode? A što ako bih ispričao čuda koja sam doživio? Ne bi li se oni smatrali pukom fantazijom? Bilo bi mi teže podnositi tu nevjericu nego proći više godina zatvora. Ali ni Isusu nisu vjerovali svi koji su ga vidjeli: “Poslije toga mnogi su se od njegovih učenika vratili i više nisu hodili s njim” (Iv. 6,66).

Ništa se u životu ne događa slučajno. Svaki trenutak koji nam Gospodin daje je ispunjen Milošću – Božjom dobrohotnošću – i našom voljom da na nju odgovorimo ili odbijemo. Na svakome od nas je ne da sve ne svodimo na žestoku i nevjerojatnu priču, nego da shvatimo da prihvaćanje Milosti ne ometa čovjeka, već ga nosi izvan njegovih očekivanja i moći. Iskreno se nadam da će ovo svjedočanstvo otvoriti prozor u nebo.

Jer nebo je iznad nas veće nego što je zemlja pod našim nogama.

Izvor: http://magister.blogautore.espresso.repubblica.it

Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici.

…

*Molimo da nam predstavite svoj znanstveni i pastoralni rad.

Redoviti sam profesor na KBF-u u Splitu gdje sam voditelj poslijediplomskog studija Povijest teologije i kršćanskih institucija, mjesečno držim emisiju Sjaj istine na Radio Mariji. Pastoralno djelujem kao upravitelj akademske crkve svetog Filipa Nerija gdje imam dnevnu sv. Misu, osim nedjeljom. Radim uglavnom s mladima, mladim obiteljima i osobama s invaliditeetom. Držim duhovne vježbe nekoliko puta godišnje u domovini i u inozemstvu.

*Vaša najnovija knjiga je  „Božićno čudo na Okitu“. Kako ste došli na ideju za istraživanje tog fenomena te kako je čitateljska publika na nju reagirala.

Proučavao sam marijansku pobožnost nakon Drugog svjetskog rata te naišao na podatak o čudu na Okitu. Počeo sam dalje istraživati i unatoč malom broju objavljenih  dokumenata zahvaljujući zapisima pokojnog Josipa Šprljana i pomoći vodičkih entuzijasta posebno Dinka Križana Vučka, Josipa Jole Mateše i Tonča Juričeva Grgina prikupio sam dovoljno građe za knjigu. Koliko je knjiga prihvaćena najbolje govori podatak da iako je izišla polovinom srpnja ove godine i nije dana knjižarama, ipak se u svega nekoliko mjeseci, uglavnom na tri predstavljanja, gotovo u cijelosti prodala naklada, velika za naše prilike, od tisuću primjeraka. Izgleda da je dobro prihvaćena i da pomaže ljudima. Jedna čitateljica mi je tako napisala: „Guštala sam čitajući je – uživala u svakoj misli, riječi, izričaju, veličini značaja okitskog čuda – radovala se svakom sljedećem retku, koje otkriva nova velika spoznanja!“

*Zašto, prema Vašem mišljenju, ljudi danas ne vjeruju u čuda, premda njima svaki dan svjedoče?

Rekao bih da mnogi više ne vjeruju u čuda, a  ne svi. Iamo još dovoljan broj onih koji vjeruju i koji mogu biti dobar kvasac. One koji ne vjeruju možemo podijeliti na dvije skupine: bezbožce koji vjeruju samo u materiju, a sve nadnaravno odbacuju i one koji su još formalno vjernici ali su se toliko suobličili sa svijetom da su razvodnili i uvelike izgubili svoju vjeru. Zajedničko i jednima i drugima jest da su, uglavnom nesvjesno, Boga zamijenili idolima u ljudskom obličju od raznih „zvijezda“ zabavne industrije do onih političkog i gospodarskog života. Zato je pitanje čuda najčešće ispit za vjeru. No treba također reći da što je veći proces sekularizacije to tim više raste glad za duhovnim i nadnaravnim. U tome mnogu budu prevareni surogatima koji se znaju dobro reklamirati ali oni koji ustrajno i temeljito traže dolaze do pravih čuda i preko njih otkrivaju i jedinog istinskog Spasitelja Isusa Krista. Na nama katolicima je da duhovnu baštinu nadnaravnih zahvata i znakova kojima je protkana hrvatska povijest čuvamo i ponosno dijelimo sa svim istinskim bogotražiteljima.

*Kako doskočiti današnjoj relativizaciji i konformizaciji društva, progašavanju legitimnim i ispravnim gotovo svega, sve pod krinkom zaštite čovjekove dobrobiti?

Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici. Blaženi Alojzije se, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, držeći evanđelja javno usprotivio nacizmu i fašizmu a jednako i komunizmu. Kardinal je bio i te kako svjestan potrebe da se katolici ne boje zato je poručio hrvatskim vojnicima 1944.: „Onaj, koji je prošao jedan rat, znade vrlo dobro, da se bez osobne hrabrosti vojnika i časnika ne dobiva ni jedna bitka. To je naša narodna poslovica sažela u riječi: „Boj ne bije oružje, već boj bije srce junaka!“ Drugačije, vojnici, ne ide ni u duhovnom ratu, koji je mnogo teži i mnogo mučniji nego ikoji drugi rat.“ Na takav odnos je stalno poticao svećenike prema komunističkim vlastodršcima pa tako Vraneković piše u svom Dnevniku: „Ja stalno ponavljam – veli Eminencija – da se njih ne treba bojati. Odlučno im se suprostaviti, kad se radi o obrani osnovnih prava. Oni u duši više respektiraju i prije će pustiti na miru one koji su odlučni, negoli puzavce i kukavice. Čemu se mi od njih imamo nadati i što nam uopće oni mogu dati, kad njihov cilj jest i ostaje: „Istrebljenje Imena Božjega sa zemlje“. I sam je prednjačio primjerom na razne načine. Koncem 1959. Stepinac je izjavio: „Što ću se obazirati na ove ili ih se još i bojati! Pregazili bi nas, da smo se u početku dali zastrašiti! Neka mi i ulove pismo! Ne pišem ništa protiv države, kako sam i naglasio u onom pismu od 5.XII. o.g., ali bome ne ću štedjeti ideologiju bezbožne Partije, ni laskati njezinim trabantima! Važno je da se ljudi ne daju zastrašiti. Kad nekog prestraše, on je gotov. Takav ne može više odolijevati najrazličitijim navalama i pomalo će u svemu popustiti. To ovi krvnici dobro znaju, pa kad vide da nisu mogli osvojiti simpatije naroda, onda su se dali na osnovnu svoju borbu: laž i teror! I ja da onda šutim! A to ne ću. Pastir ne smije šutjeti, dok vukovi navaljuju.“

Nemojmo se zavaravati, situacija danas, iako više nismo u komunizmu, nije puno drugačija – u takozvanoj demokraciji katolici su i dalje progonjena većina. Razlika je samo što se bezbošci nazivaju drugim imenima, koriste suptilnijim metodama i u svojoj drskosti idu dotle da se prikazuju pravim vjernicima želeći i druge zavesti. Ivan Pavao II je djelovao odlučno i odvažno i pokazao je da je Stepinac  bio u pravu. Na samu početku papinstva riječima: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“, pozvao je sve vjernike da ga u tome slijede, i to se dogodilo.  Njegov nasljednik Benedikt XVI. 2011. ovako komentira taj poziv: „Ono što je novoizabrani papa tražio od svih, on sam je prvi učinio: otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, preokrećući snagom diva – snagom koja mu je dolazila od Boga – trend koji je mogao izgledati nepovratnim.“

*Stječe se dojam da katolici sve više gube iz vida krjepost jakosti ili je drže zastarjelom?

Naši su predci u borbama s dušmanima nosili sliku Gospe na svojim barjacima i u presudnim trenucima uz njenu pomoć pobjeđivali. Iz uzmicanja, povlačenja i defenzive moramo mobilizirati snage, zbiti redove i prijeći u ofenzivu. Zato je važno da svatko raščisti sa sobom i pregori se jer nas Isus uči da umremo sebi ako želimo biti Njegovi (Mt 16,24-25). Nije važno dugo živjeti nego se časno boriti, pa ako pritom i poginemo nismo izgubili dušu i dobili smo život vječni u raju.

U knjizi ‘Ustanite hajdemo’ sveti Ivan Pavao II piše: „Zaista, nije dopušteno okrenuti leđa istini, prestati propovijedati istinu, sakrivati je, čak ni kada je istina teška i njezino se očitovanje veže uz veliku bol. „Upoznat ćete istinu i istina će vas oslooditi” (Iv 8,32). To je, eto, naša zadaća i, istodobno naš oslonac! U tome ne može biti kompromisa niti oportunističkoga pribjegavanja ljudskoj diplomaciji. Istinu valja svjedočiti, čak i po cijenu progonstva, pa i prolijevanja krvi, kako je to učinio sam Krist i kako je nekoć učinio moj sveti predhodnik u Krakowu, biskup Stanisav iz Szczepanowa.“ U tom smislu navodi da su ga se posebno dojmili pozivi kardinala Wyszynskoga na apostolsku hrabrost koja omogućuje svjedočanstvo istine po uzoru na Krista. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme najgoreg komunističkog progona Crkve u Poljskoj, kardinal Wyszynski je ustvrdio. „U našem radu ne slijedimo sam načelo ‘fortiter sustinere’ (hrabro podnositi); bilo bi premalo. U našoj situaciji  potrebno je učiniti nešto više: ‘fortiter aggredi‘ (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo sa podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva ‘patnika’“.
Hrabrost ne smije biti iznimka nego pravilo jer se bez ove krjeposti kršćanin ne može spasiti. Kad Gospodin u Otkrivenju nabraja osam kategorija onih koji će završiti u paklu, na prvom mjestu spominje kukavice, a odmah iza njih nevjernike: „’Kukavicama pak, nevjernicima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.“ (Otk 21,89. Jasno, nitko nije rođen jak, ali svatko to može postati ako traži tu milost od Boga i uz njenu pomoć pobjeđuje strah, slabost i malodušnost. 

(Objavljeno u listu “Hrvatsko slovo”, na internetskoj stranici Hrvatskog slova samo je početak razgovora.)

klikom na link: Pročitaj i 2. dio intervjua

Svi se darovi sastoje u vršenju volje Božje. I kad se pitamo što je to volja Božja za nas, onda je to za većinu nas, (za većinu nije da postanu svećenici, redovnici, nego da imaju obitelj) za ogromnu većinu, možda 99% , volja Božja se sastoji u tomu da prihvate i savjesno vršenje svoje dužnosti, … da to nose vjerno, postojano i s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. To našu svakodnevnicu može učiniti drugačijom i to može biti naša prilika za posvećivanje, za bit malo bliži Bogu. U konačnici, Od toga se sastoji cijeli naš život, vjernosti i postojanosti. Mi često ne vidimo vrijednost u tomu, te vjernosti u malom. To čini naš život i to čini svetost dostupnu svakomu. To često nije jednostavno. Stvari možemo obavljati mehanički, grubo, napeto, bez ljubavi… ali ako je to činimo s ljubavlju onda će to naši najbliži osjetiti. Čovjek može preobraziti običan život u nešto izvanredno. Kao što vidimo u životu Majke Tereze koja je bez izvanrednih darova, živeći u jednom malom samostanu, Bog je učinio da preko ljubavi to postane jedna velika avantura s Bogom, da preko svakodnevnog života spašava duše pa i velike grešnike,… .

Poznati talijanski katolički novinar Vittorio Messori 2o godina je čekao poništenje braka, ali je u međuvremenu dok je to postigao živio u grijehu s djevojkom. I nakon 11 godina žena s kojom je živio ga je napustila govoreći da je njoj ipak na prvom mjestu Bog, i to je prije njega, a onda ne samo Bog nego i Gospa i mala Bernardica). I onda su se razišli. A kasnije su, nakon postignutog poništenja braka, ponovo bili zajedno, no ovaj put u sakramentalnom braku. I ona kaže da je biti u sakramentalnom braku nešto sasvim drugo nego živjeti u braku bez sakramenta.

To su kušnje koje Bog dopušta da ljudi vide svoje granice. Da nije bilo toga supruga od Vittoria M. ne bi bila praktična vjernica kakvu poznamo danas, a niti bi on bio onakav kakvog ga poznajemo danas.

Bez obzira što nama stvari mogu izgledati promašaj, neuspjeh, … očima vjere mi vidimo da sve to ima neku drugu dimenziju. To bolje vidimo kasnije. Mi znamo biti nestrpljivi i želimo stvari da se riješe preko noći. Što smo tvrđi orah, što smo ponosniji, oholiji, ogrezli u lošim stvarima to je više potrebno da Bog više radi na nama. Važno je imat povjerenje djetata, pustit Bogu da radi, znajuć da on zna, ne povlačit se pred zahtjevima života, to je nešto što čini razliku.

Sv. Benedikt je tražio od svojih redovnika da kad uđu u jedan samostan da cijeli svoj život ostanu i ne muču se i osuđivao je tzv lutalice koji su se stalno premještali iz jednog mjesta u drugo, iz jedne župe u drugu, a da nigdje nisu uspjeli pustiti korijenje. Ostati na svom mjestu, ne napuštati poziciju koju imaš, to može imati dalekosežne posljedice. To ne znači samo ostati u sakramentalnom braku, to znači ostati u svojoj Crkvi, ostati u svojoj Domovini, … To čini razliku. Preko toga postajemo sveti.

Sv. Pavao kaže: „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ On je svoju vjeru sačuvao. Čak kaže na jednom drugom mjestu –  „Ako vam netko donosi neko drugo evanđelje – neka je proklet…“  Ne može bit neko drugo evanđelje. Evanđelje je samo jedno. I treba ostat vjeran tome. To može biti jako zahtjevno. Vidimo to na primjeru Ivana Krstitelja. Kad je on prekorio Heroda što živi sa ženom svoga brata, da je to preljub, i to su znali svi ali su se bojali reći, šutili ko zaliveni… Tako i sv. Thomas Moore, koji je bio premijer kod kralja, koji nije htio da Henrik VIII promijeni ženu. Tada su i svi biskupi izdali – osim Fishera. Kapitulirali su. Vjerovatno je bilo puno onih koji su razmišljali: ako budem ostao vjeran Crkvi, papi, izgubit ću mjesto, kuću, namještenje, možda ću postat izvan zakona… i sl. Svi smo slabi, ali ako znamo da nam Bog daje dovoljno milosti … pitanje je samo hoćemo li mi Njemu vjerovat ili nećemo, da će mi on dati snagu koju nemam i da to ne bude nikakva tragedija…

Posljednje godine svoga života Alojzije Stepinac provodio je običan život, u kućnom pritvoru, zabranjeno mu je primati goste, stalno je imao stražu, milicionere, udbaše, koji su činili da i cijeli Krašić bude pod opsadom. Nitko mu nije mogao prići da se ne pregledaju dokumenti, tablice i sl. ili pomagati mu, a bez da upadne u nevolje. I kad bi išao u šetnju bila je tu milicija koja je ometala. I u takvim okolnostima, ne popustiti nikada, … do zadnjeg časa je osuđivao komunizam, i pokušaj komunizma da odvoje Katoliču Crkvu od Rima, … da Hrvatsku Katoličku Crkvu preda u ruke partije…

On je u više navrata rekao da proklinje takvog svećenika koji je ušao u pakt sa državom. Nema tu kompromisa. Na njega su pokušali utjecati čak i svećenici. No, ostao je dosljedan. Zato se često spominje „Stepinčeva Crkva“. To je ona sveta radikalnost. U vjernosti prema Bogu ne popušta ni malo. I to je on platio životom. To čini razliku od drugih. Svaki dan je govorio: Ne bojte se! Ja sam svjedok koji pokazuje put i može se ostat vjeran Bogu.

Kad su komunisti došli na vlast onda se narod još nije snašao, što nas je sve snašlo, … kad je bila Velika Gospa u Sarajevu, na Stupu (predgrađe Sarajeva), katolici su išli Gospi, kao što se ide Gospi u Sinj tako su i oni išli tamo na Stup gdje su i karmelićanke, izvan grada, ljudi su se te 45.-e, odazvali na tisuće, … Nakon mise su spontano u procesiji otišli u grad Sarajevo i ušli u katedralu. Komunisti nisu ništa poduzeli, zatekli su ih, ušli su pjevajući: Hoćemo Boga!  Dočekao ih je svećenik isusovac koji je održao propovijed i rekao im da budu spremni na mučeništvo, i doista znali su da će to imati posljedice.  Znao to od svjedoka… jedan je tada imao 18 godina i rekao je – Ja sam tada bio spreman položiti život za Boga. Njega su zatvorili na šest mjeseci robije zato jer je bio u procesiji i jer je umnažao apostolsko pismo od Alojzija Stepinca i prokazivao zla komunizma. …Ljudi su platili veliku cjenu.

Tako se slično dogodilo i u Zagrebu. Kad je bilo zavjetno hodočašće ljudi su se vratili u grad i ušli u katedralu. Dočekali su ih komunisti… organizirali su javne manifestacije… pozivali su tada i Alojzija Stepinca… Tko bi pokazao otpor… završio bi na robiji. Zbog jedne izjave, zbog jedne pjesme moglo se dobiti 5-6 godina robije. Mi se čudimo pobjedi u Domovinskom ratu, slobodi vjeroispovijesti… Nije to naša zasluga! To je zasluga onih koji su polagali svoje živote zato da mi imamo ono što sada imamo.  …

Kad vidimo kako se ponašaju ljudi kad im je dobro, kad žive u bogatstvu i blagostanju.. vidimo da je to duhovna pustinja! Kad pogledamo naše obitelji koje su takve postali su potpuni bogalji. Postali su pogani. U teškoćama možemo izvući ono najbolje od sebe…

Nedavno sam susreo jedan par zaručnika …. Njegovi su izbjegli iz Banja Luke, on je rođen u Berlinu… pričao je o razredu u kojem je od 32 učenika 28 muslimana. Rekao je – „Mi sanjamo o tom da se vratimo u Hrvatsku!“. Ali tko o tome govori?

Ako imamo pouzdanja da Bog može sve okrenuti u dobro, onda se ne treba ničega bojati, ni bolesti ni smrti, ni progona. Sve je to za ljude. Sve to može poslužit onome cilju da budemo sveti. Ima ljudi koji vide kud to sve vodi, ima ih koji se vraćaju. Vide što ne funkcionira.

Jedan svećenik kojeg sam susreo u Međugorju mi je rekao da je njegova jedina dužnost da pomaže supružnicima u krizi, da se ne razvedu.

U Italiji postoji udruga za one koji su napušteni od strane muža ili žene a koji žele ostati vjerni. To je jako zahtjevno. Ali kad vide da drugi ustraju onda uspjevaju.

Kao da je našim precima bilo lako?! I oni su se borili za vjeru i izborili se. Koliko smo se mi spremni boriti sa unutarnjim neprijateljima i sa samim sobom? Preko straha nas neprijatelj drži u ropstvu. Sve treba staviti u Božje ruke! Može doći jedan potres.. i što onda? Jedna mističarka u Italiji je rekla kako će se Italija rascijepiti u dva dijela. Pa onda to može zahvatiti i nas. Ne znamo kad će to biti. Može se dogoditi i druga kataklizma, može doći rat, može svašta… No Bog zna kako i iz toga izvući neko dobro. On nije poštedio ni svoju Majku, a ni svetog Josipa. Ona je prošla opasnost da bude kamenovana, jer je ostala trudna, a nema objašnjenja… Bili su odbačeni. Nitko im nije dao smještaj pa se Sin Božji rađa u štali. Morali su bježati pred Herodom. Sve su proživljavali iznova. Anđeo obavještava Josipa da se sad može vratiti u Nazaret. .. na kraju Gospa ostaje postojana pod križem, vidi muku svoga sina… završava život u Efezu. To je puno za jedan život, ali ona se nije tužila. Preko prihvaćanja Božje volje postala je Majka Božja, suotkupiteljica. Marija je sa svojom nutarnjom patnjom bila suotkupiteljica. Sve su to stvari koje su se događale i drugima, ali Gospa je prihvaćala Božju volju. Nosila je to do kraja vjerna.

Biti vjeran do kraja života – to je naša zadaća. Svatko ima svoje poslanje: neka to posvijesti, što mu je Bog povjerio i dao, i preko toga će se događati da budemo sveti, da dođemo Bogu, … Neka nas u tome prati i zagovor Majke Božje.

(Izvor: bilješke s duhovne obnove, voditelj: don Josip Mužić, 23.9.2018.)