– „Kako bismo mogli zanemariti ovu situaciju? Ovo se mora adresirati“, rekao je Strickland, kritizirajući Fr. Jamesa Martina koji je ponovno bio uključen.” Unatoč jasnoći njegova upozorenja, nitko od nazočnih nije odgovorio, ignoriran je, i sjednica je nastavljena bez osvrta na to pitanje. (Catholic Herald). Biskupska konferencija je imala očito važnijeg posla: ragovor o migrantima.

Izvor teksta i većine fotografija: VIGILARE

Zadaća je na svakomu da se bori ostati u pravoj vjeri, da bude pravovjeran. To izgleda možda prezahtjevno, ali mi imamo sredstva: koja su nam za to potrebna Katekizam i Sveto Pismo. To je ono što je svima dostupno.

Tu je sadržana naša vjera. Ono što odstupa, što izlazi iz okvira vjere spada u krivovjerje ili u nešto što nema veze s vjerom. Trebamo se potruditi sami, ne samo pouzdati se u onu krilaticu: “Duh Sveti vodi Crkvu!” Trebamo koristiti i razum i što nije u skladu s pologom vjere, zaključujemo da nije od Duha Svetoga. To može biti od zlog čovjeka ili Zlog Duha, (ne pod krinkom duha svetoga podvaljivati hereze i krivovjerja) Zadaća je vjernika biti kadri da to prepoznamo.

Naše su bake imale onaj osjećaj vjere – sensus fidei – kad se zna osjećajem prepoznati govori li netko u skladu s vjerom. I oni ljudi koji isu daleko od vjere znaju prepoznat kad netko govori s vjerom, a kad ne. Nekad iz onog što čujemo znamo prepoznati jer li to riječ s vjerom ili bez pokrića, taj osjećaj vjere je pomoć koju svaki vjernik ima, ali ima i razum da može provjeravati je li taj sadržaj u skladu s pologom vjere.

Uz to imamo i one učitelje Crkve, svece, naučitelje, oni su ne samo da su bili sveti nego su imali i dodatni dar da mogu drugima prenositi zdrav nauk.

Ne treba gubiti snagu na dvojbene, moderne filozofe koji su zašli u hereze i tražiti gdje su pogriješili. Treba proučavat klasike – tu ne možemo pogriješit, Ono što su pisali sveci – to je zdrava hrana. Jedan život je malo da to sve prođemo. Ne gubiti vrijeme na duhovnu pornografiju.

Vidi video: Ostati u pravoj vjeri

Da, naravno, jedan je Bog, ali tko je taj jedan Bog? Mi ga poznamo. Muslimani ga odbacuju – Oca, Sina i Duha Svetoga. Zato je islam – kriva religija. No budući da se propagira krivi ekumenizam mnogi biskupi će reći: “pa, sve religije vode do spasenja”.

Zašto da gnjavimo muslimane, oni vjeruju u jednoga Boga. I onda, ako se mi klanjamo jednom Bogu onda ja nemam šta obraćati muslimana. Logička posljedica je to što mnogi biskupi govore muslimanima: “O, ne brinite, vi ćete svi biti spašeni…” 

I to je, po meni, na posljetku izdaja Krista od strane takvog klera, takvih biskupa koji na tako neodgovaran način niječu Krista na neki način i odbijaju siromašnim dušama muslimana dati znanje o Kristu. To je za mene veliki čin ne-ljubavi prema bližnjem – muslimanu.

Trebaju mu dati radost poznavanja Krista. Zato svi i svećenici i biskupi i papa – trebaju činiti kao i apostoli – ponuditi vjeru u Krista. Nikada nikoga ne prisiljavajući. Crkva to nikada nije činila.

I to je po meni posljedica relativizma i krivog ekumenizma koji je u Crkvi već 50 godina.

Izvor: Confraternity of Our Lady of Fatima – youtube

“Imajte na umu da mi nismo katolici zbog moralnosti naših vođa. (Neka nam Bog pomogne!) Mi želimo da i očekujemo da oni to budu. Ali mi nismo katolici zbog njihova morala. Mi smo katolici zbog Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Mi smo katolici zbog trojstvene ljubavi Božje. Mi smo katolici zbog mističnog Tijela Kristova. Mi smo katolici zbog sakramenata. Mi smo katolici ponajprije zbog euharistije. Mi smo katolici zbog Blažene (Djevice Marije, naše) Majke. Mi smo katolici zbog svetaca. Čak i kada vođe u Crkvi nisu moralni, Katolička Crkva ostaje mistično Tijelo Kristovo, Kristova zaručnica. A ona je vrijedna da se za nju bori.”

…

Potaknut pozivima  onih kojima je dosta crkvenih skandala i koji su počeli govoriti kako žele IZIĆI IZ CRKVE biskup Barron se osjećao pozvanim govoriti (opet) o toj temi. Kaže da potpuno razumije njihovu ljutnju i frustraciju. No ipak, govori, odlazak iz Crkve je KRIVA odluka. Ono za što se trebamo odlučiti je – BORBA. Uspoređuje to sa borbom Abrahama LINKOLNA koji je djelovao u vrijeme kad je ROPSTVO prijetilo demokraciji. On je vidio da se ropstvo ne uklapa u ideal demokracije. Znao je da je ropstvo kao vrsta raka koje prijeti američkom društvu.

U toj situaciji amerikanci su tada isto mogli reči: “Ovo je katastrofa! Ja želim otići iz ove zemlje. Odustajem! “ No Linkoln nije bio za tu opciju. Zapravo, on je zemlju vodio drugim putem. Borio se za svoje ideale.

Moglo bi se reći da je slična situacija sada u Crkvi. Katolička Crkva ima velika načela i ideale. Ona je utemeljena na Isusu Kristu, u kojem se  očituje ljubav Božja. Ta ista Katolička Crkva je sada ugrožena užasom zlostavljanja. To je doista štetno za Crkvu. Imamo situaciju ljutnje I frustracije. Jedna opcija može biti: Otići.  Ali, to nije ono što se traži. Linkolnova opcija bila je borba. To treba biti i naša opcija. Borba za Crkvu u koju tako snažno vjerujemo. Vidimo da tu postoji bolest i treba je nazvati jasnim imenom, nedovosmisleno. Ali onda se treba boriti da se stvari isprave. To nije trebutak za bijeg, nego za borbu.

E sad, možete se pitati: “A kako da se borim?” Pa borite se i putem svog pravednog gnjeva. Borite se pišući pismo svom biskupu, papi… Borite se samim time što ste nazočni na svetoj misi. … Borite se jer volite Crkvu. I shvatite da se unatoč strašnim stvarima – vrijedi boriti.

Imajte na umu da mi nismo katolici zbog moralnosti naših vođa. (Neka nam Bog pomogne!) Mi želimo da i očekujemo da oni to budu. Ali mi nismo katolici zbog njihova morala. Mi smo katolici zbog Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Mi smo katolici zbog trojstvene ljubavi Božje. Mi smo katolici zbog mističnog Tijela Kristova. Mi smo katolici zbog sakramenata. Mi smo katolici ponajprije zbog euharistije. Mi smo katolici zbog Blažene (Djevice Marije, naše) Majke. Mi smo katolici zbog svetaca. Čak i kada vođe u Crkvi nisu moralni, Katolička Crkva ostaje mistično Tijelo Kristovo, Kristova zaručnica. A ona je vrijedna da se za nju bori.

Imajte na pameti da SVAKA OSOBA, svaka KRŠTENA osoba ima svećeničko, proročko i kraljevsko poslanje. O kraljevskom poslanju sam govorio prije nekoliko dana, a sada malo O PROROČKOM POSLANJU. Kada čitamo Stari zavjet vidimo kako je Božji narod Izrael često propadao sa svoji vođama koji su padali u grijeh. I što je Bog tada činio? Pozvao je PROROKE: ljude kao što je Jeremija, kao što je Izaija, kao što je Amos, Ezekiel, ljudi kao što je Zaharija. I oni su onda dizali svoj GLAS – ponekad i ljutito – zbog te pokvarenosti u Izraelu.

TI si prorok. Svatko tko upravo sada ovo sluša I TKO JE KRŠTEN U IME ISUSA KRISTA JE PROROK. Podignite svoj glas! Proroci su se podigli i progovorili kad je Izrael bio u nevolji. Svatko ima svoj dio odgovornosti, jer imamo proročki poziv.

A za koga se borimo? NE borimo se prije svega kako bi spasili naše INSTITUCIJE. Sjećam se što je govorio kardinal George u svom posljednjem govoru u Chikagu: “Zapamtite, na početku Crkve nije bilo župa. Nije bilo škola, bolnica, ustanova. Bilo je evanđelista – podsjetio nas je. Bili su navjestitelji Riječi.” Poanta je bila da Crkva u konačnici ne ovisi o institucijama. Mi se ne borimo prvenstveno za taj aspekt Crkve. Borimo se ZA ŽRTVE ovih strašnih zločina. Borimo se za one koji su bili seksualno zlostavljani. Ako mi pobjegnemo u ovom vremenu izazova – tko će biti proročki glas u ime tih žrtava.

Razumijem frustraciju ljudi, razumijem kako se osjećaju, jer dijelim to s njima, ali  – zaključuje biskup Barron, ovo nije trenutak za napuštanje Crkve. Ovo je trenutak borbe za Crkvu.

Izvor: Why remain Catholic?

Potpisat će smrtnu kaznu za najslabije i nastavit će raditi svoje, kao da se ništa nije dogodilo. Dolazit će nam na blagdane i isto tako potpisivati razne ugovore s prelatima, gradit će nam pastoralne dvorane. Sudjelovati pri blagoslovima skulptura i autocesta i dičiti se svojom “vjerom.” A ja ću ih morati pričestiti Kristovim tijelom. Radije bih u zatvor zbog stava o nerođenoj dječici, ako mogu birati.

…

Najsrdačnije i u bratskoj ljubavi pozivam oce biskupe te redovničke provincijale i provincijalke da stanu pred bolnice u bdjenjima, da hodaju za život, da podižu savjetovališta i utočišta, da počnu drugačije razmišljati i zaključivati. Da otvore oči! Neka ih pljuju na forumima i psuju u komentarima ispod članaka: ionako to obilato čine, neka bude s pravim razlogom.

Nedavno smo s apostolatom koji smo osnovali prije točno 20 godina, u svetištu Majke Triput Divne u Maloj Subotici, radosno i svečano proslavili Dan života. Slaveći Isusa Krista, koji je naš Život, želimo se osvrnuti na prilike koje obilježuju ovogodišnju proslavu Dana života. Smatramo da se sada, pred najavljeno i vjerojatno donošenje novoga zakona o pobačaju, nalazimo na jednoj sudbonosnoj prekretnici kako za našu domovinu tako i za Crkvu u njoj. Vjernici okupljeni u pokrete za život smatraju da je ovo uistinu dramatičan trenutak, bez trunke pretjerivanja.

U iskustvu vjere, koju nam prenosi Sveto pismo, kao i iz povijesti Crkve znamo da se duhovna borba dobiva samo duhovnim metodama, ničim drugim i nikako drugačije. Nikakav lobi, politika, naravna sredstva i utjecaji ili pak slogani o našem hrvatstvu i katoličanstvu ne mogu nam danas ovdje i sada pomoći. Nisu puno pomogli ni u nekim prijašnjim, pa i nedavnim prekretnicama. Dok premnoge udruge, novinari, liječnici bez prigovora savjesti, razni ubačeni agenti… zadovoljno trljaju ruke ohrabreni melankoličnim otporom, plješću i proglašuju pobjedu (nad životom) – mi, imam osjećaj, generalno, uspavano mudrujemo i čekamo što će se dogoditi.

Ispričavam se na iskrenosti, ali to mi govori i srce i glava. Ni ja ne činim dovoljno! Osjećamo stid i duboku žalost zbog političara “katolika” koji ne brane najmanje, nevine, a usta su im istovremeno puna uzvišenih maksima o zaštiti slabijih. “Kome je više dano, više će se od njega tražiti.” Potpisat će smaknuće nerođenih, a sutra će biti kumovi na krštenju neke bebe. Srca nam krvare jer je danas tako lako oduzeti – život.  Pozivam oce biskupe u ovom dramatičnom trenutku za sve nas – borite se za nerođene!

Jer veliki u malenima ne vide malog Isusa. Jer ne uzimamo “Božju opremu” u sukobu sa silama tame. Pobačaj je nasilje, trauma, rana, mučenje, krv i smrt. A sve to htjeli bi još i pojednostavniti i učiniti dostupnijim, najbolje bez ikakvih ograničenja. Žestoko se trude opravdati neopravdivo. Osjećali bismo takvu istu bol i silnu razočaranost ako bi kršćanski duhovni autoriteti u ovo vrijeme rata protiv “Kristove najmanje braće” (usp. Mt 25, 40) bojažljivo šutjeli ili se zaustavili isključivo na porukama i izjavama. Neka zazvone naše crkve i katedrale. Neka se samostani pozovu na bdjenja. Neka se bogoslovije pokrenu u jasnom svjedočenju ozbiljnosti situacije. Neka vjernici dođu u svoje zajednice i poste i čine pokoru zajedno s nama pastirima. Neka se oglasi djelo zadovoljštine za nesagledive udarce Bogu, koji pogađaju samu bit našeg postojanja i vjeroispovijedanja. Neka se duhovni ponašaju duhovno. Neka se prestane strahovati od gubitaka beneficija, kakvih god i komu god. Neka se podupru laici koji se silno trude da se čuje glas onih “koji glasa nemaju”. Neka se podižu molitvene kuće i zajednice i pokreti. Neka se slavi, moli krunica, neka se probudi kreativnost mladih i starih. Postoje vrlo ozbiljna vremena u kojima vrlo ozbiljno moramo izaći iz svojih kutija i ostaviti svoje sigurne okvire. Biblija i predaja, sveci i mučenici i cijela zbilja vjere nas uče: za nas ne postoji “ugodan status quo”. Nema druge pomoći i nema drugog puta. Sve ljudske inteligentne priče ovdje prestaju, jer nemaju moć preobrazbe srdaca. Mediji naveliko pišu o mogućem produljenju roka za pobačaj, na 12 tjedana. Osobno mislim da bi to bio događaj ravan pobjedi i okupaciji zemlje u ratu. Kakva će se poruka poslati mladima… Što misli o tome Gospodin? Kome zapravo odgovara moguće takvo “rješenje”? I bez ikakvih vjerskih sankcija za katolike na pozicijama moći. Potpisat će smrtnu kaznu za najslabije i nastavit će raditi svoje, kao da se ništa nije dogodilo. Dolazit će nam na blagdane i isto tako potpisivati razne ugovore s prelatima, gradit će nam pastoralne dvorane. Sudjelovati pri blagoslovima skulptura i autocesta i dičiti se svojom “vjerom.” A ja ću ih morati pričestiti Kristovim tijelom. Radije bih u zatvor zbog stava o nerođenoj dječici, ako mogu birati.

S druge strane, razumijem da svatko mora slušati svojeg gospodara. Najsrdačnije i u bratskoj ljubavi, bez i primisli moraliziranja i dociranja, pozivam oce biskupe te redovničke provincijale i provincijalke kao i drugo duhovništvo da izađu i da se pokažu često zbunjenim pa i prestrašenim vjernicima laicima, da stanu pred bolnice u bdjenjima, da hodaju za život, da podižu savjetovališta i utočišta, da počnu drugačije razmišljati i zaključivati. Da otvore oči! Neka ih pljuju na forumima i psuju u komentarima ispod članaka: ionako to obilato čine, neka bude s pravim razlogom.

Neka budu “skandalozni i kontroverzni”. Neka im pogrdno dovikuju i neka ih medijski razapnu, kao Učitelja. Neka ih s pravom i zbog Krista optuže za radikalizam i netoleranciju, jer se odupiru toleriranju čistog zla u njegovu najtamnijem obliku. Znam da nismo svi na sve pozvani i da nemamo svi iste karizme: ali ovo nadilazi naše osobne male svjetove. U obrani najmanjih svi se moramo ujediniti. Najgore što sada možemo učiniti je povući se u svoju komotnost, šutjeti ili najviše sramežljivo ili najviše sramežljivo i slabašno ponavljati što ponavlja Crkva i pape i sv. Toma Akvinski. 

Pozivam oce biskupe u ovom dramatičnom trenutku za sve nas – borite se za nerođene!

Zloduh smrti ne drhti od naših fraza niti od naših nakana ili od slave prošlosti, već od vapaja upućenih na koljenima vjernih koji plaču zbog strahote grijeha i vape Gospodinu za milosrđe nad ovim svijetom. Ako ćemo pasivno promatrati kako nas zavode i uništavaju ono najsvetije jednom narodu, djecu, sve ostalo u našem propovijedanju i življenju bit će upitno.

Gledajte što se događa u New Yorku: ozakonili su abortus do poroda, a u drugoj američkoj državi željeli su zakon kojim bi se dopustilo da se i nakon poroda dijete ostavi da umre!

Totalan krah čovještva! Ovo demonsko zvjerstvo i žrtvovanje djece je savršeni znak do čega je ljude dovelo ludilo i izopačenost pobune protiv Stvoritelja. I što kraj toga znače sva zgražanja nad holokaustom? Što nama znači ogorčenost nad ratnim zločinima? Kad se sve ponavlja u užasnom krvoproliću nevinih – koje rađa novim svirepostima prema čovjeku. To je svijet, to je duh ovoga svijeta. Bez Isusa sve je u tami i kaosu. Ako danas ne ustanemo i ne zavapimo Bogu, potpisujemo našem narodu izvjesnu propast. “Ako se sa zelenim drvetom tako postupa, sa starim – što će biti?” – možemo parafrazirati Sveto pismo. “Narod koji ubija vlastitu djecu nema budućnosti”, rekao je sv. Ivan Pavao. “Rat protiv nerođenih izaziva nove ratove među ljudima i narodima”, rekla je sv. Majka Terezija. Jesu li oni lagali, izmišljali?! Ako se sada Crkva ne ponizi i ne zajeca pred Jahvom, bit ćemo “kao bljutava sol koja se baca van, da bi ju ljudi gazili”. Sada trebamo “zatrubiti u trublju na Sionu” i uzeti autoritet u imenu Isus. Govorimo “Stepinčeva Hrvatska” i rado ponavljamo tu sintagmu. Ali naš kardinal blaženik je dao život za Hrvatsku! Imajući ga za uzor moramo biti spremni na to da budemo znak protivljenja, pa i do progonstva, zbog istine! Nipošto ne smijemo sagriješiti ovako teškim grijehom propusta – ako djelima ne potvrđujemo naše riječi i lijepo sročene deklaracije. One same nisu dovoljne! Ako šutimo, činimo kompromis, a posljedice će biti neopisive, jer obrana nerođenih je i obrana nedodirljivosti i dostojanstva već rođenih i života uopće.

Pred čime ćemo u ovoj oluji pokleknuti, mi, koji imamo Božju riječ i Božju silu? Pred financijama, častima, karijerama, ljudskim obzirima? Što će nas natjerati da padnemo na koljena i zavapimo iz svega glasa, ako ne ovaj rat protiv dječice, protiv života samoga? Kada ćemo konačno kao kršćani shvatiti ozbiljnost vremena? “Izbacit ću te iz usta, jer niti si vruć niti si hladan, već si mlak!” Ne smijemo šutjeti i glede ovoga: navješćujmo Božje milosrđe i njegovu želju za obraćenjem svih onih koji sudjeluju u “civilizaciji smrti”. Isus je umro i za njih: i to trebamo “vikati s krovova”. Ljubeći neprijatelje izvršavamo misiju i zapovijed koju smo dobili samo mi, kršćani. Zadnje riječi Djevice Marije zapisane u evanđelju su: “Činite sve što vam Isus kaže.” Ako smo Kristovi učenici, onda moramo nešto učiniti, jer taj se isti Krist nedužan i svet usmrćuje u majčinoj utrobi. U subotu smo slavili Dan života. U našim se crkvama možda pročitao neki dopis, možda se u molitvi vjernih dodao jedan zaziv, možda će na nekoliko stotina župa jedna, samoinicijativno i nešto više učiniti.

Znamo da je tako, zašto bismo uljepšavali. Ako griješim, najiskrenije molim za oprost. No, ako samo na tome ostanemo, na klasičnom izražavanju općecrkvenih stavova, u ovom presudnom času, neka nam se Bog smiluje. Što ću reći pred njim, kada me pozove?

Danas abortus, sutra eutanazija. Danas nerođeni, sutra rođeni.

Pitanje svih pitanja, pitanje od “nacionalne važnosti i sigurnosti”, pitanje prosperiteta, transparentnosti, ali i istinske veleizdaje temeljnog ljudskog poštenja i pravednosti – pitanje je života nerođene djece u majčinoj utrobi. A ključevi ovog pitanja su u rukama nas vjernika i naše Crkve. Da, sve je ostavljeno moći molitve, pokore, zadovoljštine, posta i ljubavi. Tu se nalazi odgovor i pobjeda, samo tu. Iz toga izviru djela milosrđa, ali prvo to. Svaka čast papirima, ali oni neće zaustaviti oduzimanje života živoj dječici pod majčinim srcem. Govorit ćemo, ali iznad svega ćemo moliti – jedna svehrvatska, ozbiljna molitva je ono ispravno i jedino djelotvorno djelovanje koje danas trebamo. Molim s nadom i vjerom da će Gospodin podići vjernike koji će shvaćati koliko je važna i temeljna ljubav prema najmanjima i prema njihovim bližnjima. Slavim Gospodina za one koji su prozreli laži i zavođenje “kneza ovog svijeta” i hrabro se uključuju u pobjedu Uskrsnuća. Sretan vam i blagoslovljen Dan života!

Pater Marko Glogović, IZVOR: BITNO.NET …

Thomas Martin je bio luteran (ogranak protestantizma) koji se obratio na katoličku vjeru. Počeo je čitati knjigu “Ispovijesti” od svetog Augustina, jer je on važan učitelj o “Milosti” na kojoj protestanti inzistiraju, pa je zaključio da baš i ne zvuči kao luteranski biskup, nego više kao – katolički… i počeo se zanimati za katoličku vjeru.

Onda ga je jednom neki dječak pozvao na katoličku misu. Otišao je i bio fasciniran tim zajedništvom u pjevanju “Slava Bogu na visini”, jer sva ta djeca koja su se okupila sa raznih strana i prvi put su se sreli znali su tekst sasvim dobro, i osjećao je njihovo zajedništvo, što nije viđao kod luterana, jer oni su stalno na svoje luteranske službe nosili hrpe papira, bez kojih se teško mogu snaći, i takva atmosfera se  kod njih nije mogla zamisliti.

… Jednom prigodom jedan ga je gospođa pitala je li katolik, a on je mislio da je, jer  ga je ta vjera sve više počela zanimati, ide nedjeljom na mise… pa je i rekao da je. A onda je shvatio da to nije kao kad su luteran, pa odeš kod drugih protestanata, metodista npr. Gospođa ga je pitala kad je primljen u katoličku Crkvu, pa se čudio… a onda je shvatio… I tako, postao je član Katoličke Crkve, a ne samo to nego i redovnik, dominikanac…

Više na videu

DEKALOG (10 BOŽJIH ZAPOVIJEDI)

Tri tisuće i petsto godina je iza,
al riječ Dekaloga i danas je bliza.
Na Sinaju jednom zakon Božji dan
I danas želi svima biti znan.

JA SAM GOSPODIN BOG TVOJ
Što iz kuće ropstva izbavih narod svoj
NEMAJ DRUGIH BOGOVA UZ MENE
Prva je zapovijed na komadu stijene.

Ime Božje je sveto i druga zapovijed je otud
NE IZUSTI IME GOSPODINA BOGA SVOGA UZALUD.
Za ime svoje, ime Isusovo, Bog poštovanje traži
A za ime Gospino i imena svetaca to isto važi!

SPOMENI SE DA SVETKUJEŠ GOSPODNJI DAN!
U sjećanje na život vječni po Isusu nam darovan.
Svaka nedjelja je spomen na Uskrs onaj prvi,
Kad Isus, naš Spasitelj, smrtne okove smrvi.

POŠTUJ OCA I MAJKU
DA DUGO ŽIVIŠ I DA TI NA ZEMLJI DOBRO BUDE!
To nije rečeno samo za djecu već i za odrasle ljude.
A kad Zakon Božji poštuju naši poglavari
i njih treba slušati, slušajući Boga tad, u stvari.

NE UBIJ! Ljudski život je svet. Bog a je dao.
Prije nego smo nastali, On nas je znao.
Bog je stvoritelj života. On početak daje.
Al ljudski stvor što ubija Njega Tvorcem ne priznaje.

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori
Da ljubav njihova o Ljubavi Njegovoj govori.
NE SAGRIJEŠI BLUDNO! Božji zakon tako kaže
Al muško i žensko bira često što je njima draže.

NE UKRADI! Bog još od Mojsijeva vremena kori
a Isus te riječi ponavlja i još uz to ovo zbori:
Ne može se Bogu i bogatstvu u isto vrijeme služiti
jer ćeš jednog prezirati a drugom sluga biti.

NE RECI LAŽNO SVJEDOČANSTVO! Nisu riječi nove
jer od davnina Bog nas na istinitost zove.
Svake laži, dvoličnosti, Bog želi da se čovjek kloni,
uz Istinu pristajati pa i onda kad ga se progoni.

Kad čovjek želi Božji biti i ostati mu vjeran sluga,
tad sluša riječi: NE POŽELI TUĐEG ŽENIDBENOG DRUGA!
Zna on da je srce to iz kojeg dobre i zle želje izviru
a Bog mu samo dobro želi i da živi u radosti i miru.

Bog se za nas brine i za naše dobro kao Otac mari
i onda kad kaže: NE POŽELI NIKAKVE TUĐE STVARI!
Ljubav Božja ona je što nam je i ove riječi dala
jer požuda i pohlepa izvorom su mnogih zala.

M.G.

Zato je ekumenizam nakon II. vatikanskog sabora zapravo doživio fijasko. Nema ga, nema njegovih rezultata.  Nije zato ni neobično da naš najveći katolički ekumenist dr. Juraj Kolarić, u našem nedavnom intervjuu također na pitanje definicije ekumenizma nije mogao dati nedvosmislen odgovor što ekumenizam jest, te da nije neobično da su uslijedili na nj kontrarni komentari.

Sveopće (katoličko) jedinstvo

Slažem se sa komentatorom tog članka da treba reevangelizirati druge kršćane (koliko god to zahtjevno i dugotrajno bilo), ateiste, sve druge religije, i podvesti ih pod upravu Svetog Petra, staviti nogu na put svetog Pisma – „jedno krštenje, jedan Gospodin, jedna vjera.“⁷ Prijašnji sveci o tom nisu mogli govoriti jer ekumenizam još nije postojao, no ako su nam uzor u svemu, i suvremeni sveci kao sv. Josemaria Escriva imaju nam o tome što reći:

„Jedinstvo kršćana? Da. Još i više: jedinstvo svih koji vjeruju u Boga. Ali postoji samo jedna istinska Crkva. Nije potrebno ponovno je graditi od sastavnih dijelova koji su razasuti po cijeloj zemlji. I nije joj potrebno nikakvo čišćenje da bi konačno bila čista. Kristova zaručnica ne može biti preljubnica, jer ona je neporočna i čista. Ona zna za samo jednu kuću i u čednom sramu čuva neokaljanost bračne ložnice. Crkva nas čuva za Boga, ona vodi djecu, koju je donijela na svijet, u Kraljevstvo nebesko. ‘Tko god se odjeljuje od Crkve, povezuje se sa preljubnicom, odaljava se od obećanja Crkve. Tko napušta Crkvu, neće moći dobiti plaću Kristovu’.”

Zanimljivi su primjeri i koje nam navodi kolumbijski misonar laik Marino Restrepo, kakva su iskustva s praktičnim ekumenizmom s njegovog kontinenta:

„Kako se Neprijatelj koristi ekumenizmom? Ekumenizam bi trebao podrazumijevati to da se sjedne za okrugli stol sa svim različitim kršćanskim skupinama i razgovara zašto mi jesmo i zašto ćemo uvijek biti Majka Crkva, i zašto bismo svi trebali biti u jednoj crkvi ako doista ispovijedamo pravo kršćanstvo, koje je utemeljio osobno naš Gospodin za vrijeme svoj javnog djelovanja u Judeji.

Umjesto toga, Đavao je to izokrenuo pa često susrećemo oblik ekumenizma gdje se sastajemo kako bismo slavili i propovijedali i pretvarali se da smo, kao katolici, samo još jedna kršćanska denominacija, tvrdeći da smo, ako se ovako slažemo, već jedno i nema nikakve potrebe slušati ni obazirati se na svetu Predaju ni na bilo koje područje našeg judeo-kršćanskog nasljeđa, kao što je biti poslušan Stolici svetoga Petra u Rimu. To im uspijeva. Znam da u Južnoj Americi ima katoličkih laičkih molitvenih zajednica koje postoje već više od 25 godina i koje već dugo imaju svaka svoju protestantsku skupinu s kojom moli i koje zajednički propovijedaju ‘svoja učenja’. Posljedice te pojave toliko su pogubne da bi čovjek najradije plakao. Stotine katolika, pripadnika tih zajednica, prihvatile su evangeličke obrede i pentekostalne kultove, a nijedan evangelik ni pentekostalac, od koji su 90 % nekad bili katolici, nije se vratio u Katoličku crkvu.

Dakle, te ‘posebne ekumenske zajednice’ postale su područje novačenja i jezero pecanja onim sektama koje su u Latinskoj Americi ekstremno nasilne prema Katoličkoj Crkvi. (op.a. to je zapravo svijetski trend. I Hrvatska ima svoje primjere – Riječ života kao najveća pentekostalna takva zajednica, ali i sve druge također se sastoje od 90% bivših katolika. Tako prebjege katolika kršćanima koji imaju vrlo sužena sredstva spasenja lako možemo percipirati kao odliku lažnog ekumenizma)“

Takav bi bio i nekakav konačni zaključak – katolik ne treba, čak ne smije ići jednim obratnim putem, od točke 2 – gajiti (nejasni!) ekumenizam prije katolicizma, treba poći od točke 1 na vjerskom putu – prvo upoznati dobro katoličku vjeru, potom tek druge kršćane i druge religije. Samo na osnovu dobrog poznavanja vlastite vjere, može se razlučiti ono što spada u ekumenski okvir, odnosno ono što ne spada – a to je razvodnjenje katolicizima ili bilo kakav kompromis sa doktrinalnim pologom vjere. Katolik se danas teško snalazi u ekumenizmu, pa je često prepušten vlastitoj proizvoljnosti, te kod toga čini krive i naivne korake. Ta pojava potom omasovi, nakupe se loši plodovi, pa Kongregacija za nauk vjere mora podsjetiti katolike na univerzalnost i jedincatost Katoličke Crkve kao u dokumentu Dominus Iesus ili u dokumentu „Odgovori i pitanja“ iz 2007.g.

Dodatno zaključujem da spomenuti dvojac Bašić i Pajdaković, tj. njihove ekumene i duhovni izazovi čine medvjeđu uslugu katolicima, ali i svim drugim kršćanima i vjerama, jer im priječe upoznati puninu kršćanstva – katoličku vjeru. Kad sam jednom Kaptolskom djelatniku iznosio ove primjedbe, tj nerealan i nepravedan odnos snaga, – ekumenske emisije nauštrb katoličkih, reče mi „ha znate, mnogi vam rade karijere na račun ekumenizma“… Nesumnjivo.

Mario Šudić

…