Narod koji želi blagoslov mora se obratiti – osobito od grijeha pobačaja! – To je ono što je sada bitno i o čemu ovisi opstanak našeg naroda i naša vječnost. Svi smo odgovorni, makar i time što činimo propust i ne posvješćujemo drugima o čemu se tu stvarno radi…

Više na videu: 

VIDI također s hodočašća:

1. dio: Petrovaradin, Gospa Tekijska
2. dio: Rumunjska (Marija Radna, Hrvatska mjesta u Rumunjskoj)

Već u svibnju irski narod će na referendumu govoriti o prijedlogu ljevice – za smanjenje zaštite života nerođenog. To je samo prvi korak prema “civiliziranju” zakona koji bi na kraju omogućio nekažnjeno ubojstvo djece u utrobama svojih majki. (usp. također lifesitenews.com)  Je li “Zeleni otok” spreman braniti svoje kršćansko nasljeđe? Ili će od sveprisutne djeteline preko koje je sv. Patrik objašnjavao Presveto Trojstvo ostati samo – tri lista djeteline?

Na dan 17. ožujka ljudi na ulicama Irske slave svetog Patrika i to je nacionalna i vjerska proslava u ovoj zemlji. Ulice se zelene i ljudi sudjeluju na uličnim slavljima, procesijama… Tko od njih razmišlja da će u svibnju odlučivati o sudbini djece u majčinim utrobama? Država, nekad prepoznata kao katolička, na radost pristalica ubijanja djece, pokazuje sve veću ravnodušnost i savijanje pod pritiskom progresivne ideologije.

Zeleni otok ili krvavi otok?

Pobačaj u Irskoj se dugi niz godina smatrao protivnim prirodnom zakonu. Već 1861. god uvedena je odredba koja predviđa doživotnu kaznu zatvora za prenatalno ubojstvo. I to nije sve. Još prije 40 godina bilo je protuzakonita i kontracepcija!

…

VIše na pch24.pl

U crkvama postoje zloupotrebe euharistije… (pričešćivanje samo ako ćeš se pričestiti na ruku ili samo ako stojiš, ne ako klekneš; služenje mise samo ako ima više vjernika jer je misa shvaćena kao “okupljanje vjernika” a ne kao žrtva – uprisutnjenje Isusove žrtve na Kalvariji; uvođenje ministrantica, itd…itd..)

Važno je prije svega razumjeti što je stvarno euharistija tj. sveta misa. Jako puno ljudi više ne govori o misi kao žrtvi već  o slavlju svete mise. U šesnaestom stoljeću kad su Martin Luter i Jean Kalvin prekinuli sa Katoličkom Crkvom prva stvar koju su učinili bio je da su promijenili riječnik.

Umjesto Misa postaje (u 16. St) liturgija, euharistija, sveta pričest… Drugim riječima gubi se značenje sv. Mise kao žrtve koja, kao što vjerujemo jest, uprisutnjenje Kristove žrtve na Kalvariji. Sveta euharistija koja je u tabernakulu najjednostavnijim riječnikom rečeno jest – Isus Krist.

Počele su se sve više javljati sumnje u stvarnu Isusovu prisutnost da su se tabernakuli počeli premještati iz centra na sporedna mjesta, ili čak na druga mjesta izvan crkve.

Stvarna Isusova pristunost u Presvetom sakramentu je – treba naglašavati – ništa manje nego – sam ISUS KRIST! Isus, sada na zemlji, sa sa svojom ljudskom naravi ali skrivenoj našim ljudskim očima. Ali moramo vjerovati da ono što nama izgleda kao kruh jest Čovjek, i da je taj Čovjek živi Bog koji se utjelovio. Također, na isti način, sveta pričest nije samo uspomena na ono što je Isus učinio na Posljednjoj večeri. Ne. To je sam Isus u punini svog božanstva tako da mi primajući Njegovo tijelo možemo ostati u Božjoj milosti i u onaj Posljednji dan ući u nebo s našim proslavljenim tijelom.

Milijuni ljudi koji su se deklarirali kao katolici su napustili vjeru. Nije pretjerivanje. I zbog toga je važno razumjeti što je u stvari sveta misa.

Iz Isusove parabole o sijaču koji sije sjeme Božje riječi, na kraju se spominje tlo koje nije dalo ploda. To su vjernici koji prime vjeru u svoje srce, ali je propuštaju razumjeti, zao duh dolazi i oduzima im vjeru… Gavni razlog zašto milijuni onih koji su vjerovali odlaze jest da – nisu razumjeli svoju vjeru, nisu razumjeli značenje euharistije. Ili ćemo razumjeti značenje euharistije ili ćemo prestati biti – katolici.

I zloupotrebe euharistije koje se događaju nisu nešto što se zbiva prije svega naizvana. To je samo izvanjska manifestacija. Ali čega? To je samo odraz dubokog unutranjeg pogrešnog vjerovanja. A događa se i otvoreno nijekanje onog što je Krist objavio o euharistiji.  (Za primjer, nije čudo da je nakon II Vatikanskog koncila broj bogoslova u SAD – opao za 90%. )

(Napomena iz jednog audio izvora o. Hardona: “postoje krivi prijevodi II Vatikanskog koncila…”)

 Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Bog se čovjeku objavljuje kroz povijest spasenja (Stari i Novi zavjet) a čovjek na to odgovara – VJEROM. Glavni uzori vjere – u starom zavjetu – Abraham, a u Novom – Gospa. Vjerovati znači pristati uz objavljenu istinu. Bog je istina. Vjera nam je nužna za spasenje, a ona postaje djelotvorna po ljubavi koju iskazujemo. Između vjere i razuma nema sukoba. I vjera i razum su od Boga. Razumom možemo shvatiti nešto o Bogu, vjera u objavljene istine ide iznad razuma. Mi nikad našim razumom ne bi npr. mogli shvatiti da je Bog Presveto Trojstvo ili da je Isus stvarno pristuan u posvećenoj Hostiji… Vjera je nešto osobno, ali i nešto što se hrani vjerom Crkve. Crkva predhodi našoj vjeri. Ona je naša Majka i Učiteljica. “Ne može imati Boga za oca tko nema Crkvu za majku (sv. Ciprijan) Pozvani smo vjerovati one istine koje Crkva jednoglasno ispovjeda… što nam Crkva predlaže vjerovati kao od Boga objavljeno…

25. Kako čovjek odgovara Bogu koji se objavljuje?

Potpomognut božanskom milošću, čovjek odgovara poslušnošću vjere, koja je potpuno predanje Bogu i prihvaćanje njegove Istine, budući da za nju jamči on koji je sama Istina.

26. Tko su u Svetome pismu glavni uzori poslušnosti vjere?

Uzora je mnogo, a osobito se ističu dva: Abraham koji, stavljen na kušnju, »povjerova Bogu« (Rim 4,3), uvijek je slušao njegove pozive pa je stoga postao »ocem svih koji vjeruju« (Rim 4,11.18), i Djevica Marija koja je tijekom cijeloga svoga života na najsavršeniji način ostvarivala poslušnost vjere: »Fiat mihi secundum Verbum tuum – neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1,38).

27. Što za čovjeka znači vjerovati u Boga?

Znači prianjati uz samoga Boga, predati mu se pristajući uza svu istinu što ju je on objavio, jer Bog jest Istina. Znači vjerovati u jedinoga Boga u trima Osobama: Oca, Sina i Duha Svetoga.

28. Koje su značajke vjere?

Vjera, nezasluženi Božji dar, dostupna onima koji je ponizno prose, jest vrhunaravna krjepost neophodna za spasenje. Čin vjere ljudski je čin, tj. čin razuma koji, na poticaj volje koju Bog pokreće milošću, slobodno daje svoj pristanak božanskoj istini. Nadalje, vjera je sigurna jer se temelji na samoj Božjoj riječi; ona je djelotvorna »po ljubavi« (Gal 5,6); ona je u trajnu rastu zahvaljujući slušanju Božje riječi i molitvi. Ona nam već sada daje predokus nebeske radosti.

29. Zašto između vjere i razuma nema proturječja?

Iako vjera nadilazi razum, između vjere i razuma nikada ne može biti proturječja jer oboje potječu od Boga. A isti je Bog koji čovjeku daruje i svjetlo razuma i vjeru.

»Vjeruj da bi razumio, razumi da bi bolje vjerovao« (sveti Augustin).

30. Zašto je vjera osoban i ujedno crkven čin?

Vjera je osoban čin ukoliko je čovjekov slobodan odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. No, istodobno je i crkven čin koji se izražava u ispovijesti: »Vjerujemo«. Crkva je ta koja vjeruje: tako milošću Duha Svetoga ona prethodi, rađa i hrani vjera pojedinoga kršćanina. Zato je Crkva Majka i Učiteljica.
»Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku« (sveti Ciprijan).

31. Zašto su važne formule vjere?

Formule vjere su važne jer omogućuju da izrazimo, usvojimo i s drugima slavimo istine vjere služeći se zajedničkim govorom.

32. Kako je samo jedna vjera Crkve?

Premda je načinjena od osoba različitih jezika, kultura i obreda, Crkva jednoglasno ispovijeda jedincatu vjeru primljenu od jedinoga Gospodina i prenesenu jedincatom apostolskom predajom. Ispovijeda samo jednoga Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga – i pokazuje samo jedan put spasenja. Zato jednoga srca i jednodušno vjerujemo sve što je sadržano u pisanoj ili predanoj Božjoj riječi, a što Crkva predlaže vjerovati kao od Boga objavljeno.

Bog želi da se prenosi Božja Objava zato jer želi da se svi ljudi spase. On je sam zapovijedio učenicima da idu i poučavaju. Isusovi apostoli su njegovu poruku prenosili od samih početaka, najprije svojim nasljednicima, biskupima, a preko njih onda i svim generacijama, do našeg vremena.  Isusova poruka, se osim pisanom riječju, tj. Svetim pismom, prenosila i usmeno. To usmeno PRENOŠENJE ISUSOVE PORUKE se zove apostolska predaja. Predaja i Sveto Pismo su povezani. Zajedno čine sadržaj koji nazivamo poklad vjere ili polog vjere. Taj poklad vjere apostoli su predali cijeloj Crkvi, a na Crkvu tj. Crkveno učiteljstvo, papu u zajedništvu s biskupima, spada da tumači taj poklad vjere. Vidi sliku u prilogu. Radi usporedbe – kod protestanata je autoritet prenošenja Isusove poruke – samo Sveto Pismo. (Upravo stoga danas ima na desetke tisuća protestantskih ogranaka.)

…

kompendij:

PRENOŠENJE BOŽANSKE OBJAVE

11. Zašto i kako se božanska Objava prenosi?

Bog »hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1 Tim 2,4), tj. Isusa Krista. Zato je potrebno da se Krist navješćuje svim ljudima, po samoj njegovoj zapovijedi: »Idite i poučavajte sve narode« (Mt 28,19). To se ostvaruje apostolskom predajom.

12. Što je apostolska predaja?

Apostolska predaja je prenošenje Kristove poruke koje se od samih početaka kršćanstva vrši propovijedanjem, svjedočenjem, ustanovama, bogoslužjem i nadahnutim spisima. Apostoli su prenijeli svojim nasljednicima biskupima i, preko njih, svim naraštajima sve do dovršenja vremena, ono što su primili od Krista i naučili do Duha Svetoga.

13. Na koje se načine ostvaruje apostolska predaja?

Apostolska se predaja ostvaruje na dva načina: živim prenošenjem Božje riječi (jednostavno nazvanim Predaja) te Svetim pismom, koje je ista, samo zapisana poruka spasenja.

14. Kakav je odnos između Predaje i Svetoga pisma?

Predaja i Sveto pismo usko su međusobno povezani i prožimaju se. Oboje uprisutnjuje i čini u Crkvi plodnim otajstvo Krista i oboje proistječu iz istoga božanskog vrutka: tvore samo jedan sveti polog vjere iz kojega Crkva crpi svoju sigurnost o svim objavljenim istinama.

15. Kome je povjeren poklad vjere?

Poklad vjere apostoli su povjerili čitavoj Crkvi kao cjelini. Sav sveti puk nadnaravnim osjećajem vjere, potpomognut Duhom Svetim i vođen Učiteljstvom Crkve, prihvaća božansku Objavu, sve više je shvaća i u životu primjenjuje.

16. Na koga spada vjerodostojno tumačiti poklad vjere?

Vjerodostojno tumačenje toga poklada povjereno je samo živome Učiteljstvu Crkve, tj. Petrovu nasljedniku, rimskome biskupu i biskupima koji su s njime u zajedništvu. Na Učiteljstvo, koje u služenju Božje riječi uživa karizmu sigurnosti glede istine, spada i definiranje dogma, koje su izričaji istina sadržanih u božanskoj Objavi. Ta se ovlast proteže i na istine nužno povezane s Objavom.

17. Koji je odnos između Pisma, Predaje i Učiteljstva?

Međusobno su tako usko povezani da jedno bez drugoga ne može opstati. Zajedno pak, svatko na svoj način, pod djelovanjem Duha Svetoga uspješno pridonose spasenju ljudi.

Franjevački samostan i crkva u Olovu spada među najstarije u Bosni. No sad je tu jedan župnik, kao čuvar svetišta i ono malo katoličkih duša što je ostalo. Prema riječima fra Gabrijela, u blizini je i selo Bakići koje je nekad bilo katoličko, a sada je potpuno islamsko.

Ovo svetište je u kolovozu 1704. god bilo zapaljeno. Kao svjedok velikog požara do danas su ostala dva crna kamena, koja se nalaze ispred crkve a gdje pobožni puk pali svijeće.
U ovoj crkvi nalaze se i dvije slike Gospe Olovske. “Jedna je iz 18. st. s natpisom S. Maria Plumbensis , koja je do 1920. bila kod franjevaca u Iloku, a kasnije na Petrićevcu i u Sarajevu, da bi 1964. bila prenesena u Olovo.  Drugu je sliku god. 1954. izradio Gabrijel Jurkić prema opisu negdašnje Olovske Gospe , koja je nestala.”

Gospu Olovsku nazvali su i čudotvornom jer su vjernici nakon molitve njoj zadobili milosti čudesnih ozdravljenja. Između ostalih župnik je naveo primjer ozdravljenja od raka jetre, a ozdravljeni vjernik koji se bio zavjetovao Gospi, dao je župi vrijedni Gospin kip. (bijeli kip, na slici)

Na pročelju crkve nalazi se i ploča u spomen Kraljici Katarini a sa sjedećim tekstom: “Blažena Katarina, kraljica Bosanska, trećoredica sv. Franje, kći Hercega Stjepana. Svojim je rukama vezla crkveno ruho u kraljevskom dvoru.  Donijela je narodu oko Kraljeve Sutjeske novu, zgodniju preslicu i poučavala žene ručnom radu. Zato i danas, iza 500 godina žene oko Kraljevske Sutjeske nose na glavi crne rupce – za dobrom kraljicom Katarinom.”

Hodočašće u Olovo, Crkva sv. Filipa Nerija, ožujak 2009.

S hodočašća,

ožujak 2009.

Samostani u na prostorima današnje Bosne i Hercegovine u 15. stoljeću – hr.wikipedia.org