Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk  vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

•  Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom? 

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa.  Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.

Zadaća je na svakomu da se bori ostati u pravoj vjeri, da bude pravovjeran. To izgleda možda prezahtjevno, ali mi imamo sredstva: koja su nam za to potrebna Katekizam i Sveto Pismo. To je ono što je svima dostupno.

Tu je sadržana naša vjera. Ono što odstupa, što izlazi iz okvira vjere spada u krivovjerje ili u nešto što nema veze s vjerom. Trebamo se potruditi sami, ne samo pouzdati se u onu krilaticu: “Duh Sveti vodi Crkvu!” Trebamo koristiti i razum i što nije u skladu s pologom vjere, zaključujemo da nije od Duha Svetoga. To može biti od zlog čovjeka ili Zlog Duha, (ne pod krinkom duha svetoga podvaljivati hereze i krivovjerja) Zadaća je vjernika biti kadri da to prepoznamo.

Naše su bake imale onaj osjećaj vjere – sensus fidei – kad se zna osjećajem prepoznati govori li netko u skladu s vjerom. I oni ljudi koji isu daleko od vjere znaju prepoznat kad netko govori s vjerom, a kad ne. Nekad iz onog što čujemo znamo prepoznati jer li to riječ s vjerom ili bez pokrića, taj osjećaj vjere je pomoć koju svaki vjernik ima, ali ima i razum da može provjeravati je li taj sadržaj u skladu s pologom vjere.

Uz to imamo i one učitelje Crkve, svece, naučitelje, oni su ne samo da su bili sveti nego su imali i dodatni dar da mogu drugima prenositi zdrav nauk.

Ne treba gubiti snagu na dvojbene, moderne filozofe koji su zašli u hereze i tražiti gdje su pogriješili. Treba proučavat klasike – tu ne možemo pogriješit, Ono što su pisali sveci – to je zdrava hrana. Jedan život je malo da to sve prođemo. Ne gubiti vrijeme na duhovnu pornografiju.

Vidi video: Ostati u pravoj vjeri

Isusovo uzašašće na nebo je povezano s time… Tada jedanaestorica pođoše u Galileju – .. Nije brežuljak nego baš gora. Preko 300… 400 i više metara. I s te gore se ima bolji pogled na svakodnevnicu,  ono što mi u pravilu ne primjećujemo.

Pogled odozgo, iz druge perspektive –  Mi kad dolazimo iz Kaštela, Splita i Trogira ne vidimo stvari iz ptičje perspektive, nemamo dron da promatramo stvari odozgo, nego možemo vidjeti stvari odavde, sa vrha. Odavde vidimo da su naši stanovi, kuće, neboderi, to su na kraju vrlo male stvarnosti. Kad se malo odmaknemo one postaju male, neznatne i zanemarive. Što se više penjemo uvis to one postaju manje. To je također jedna slika: što čovjek više uzdiže duh Bogu, što je više upravljen na njega, to više zemaljske stvai postaju male i neznatne. Vidimo da stvarnost postaje drugačija. Ne možemo ih napustit, obezvrijedit i zanemarit, ali ih moramo stavit u jednu kategoriju relativnosti. Oni imaju privremenu vrijednost, za vrijeme našeg života i one su prolazne, dok je duhovni život ne prolazan i vječan. To je nešto što ono što ulažemo na tom području ostaje za vječnost. Možemo ovdje graditi vikendice i obrađivat polja, gradit kuće, ali  ništa od toga ne možemo ponijet.

I Gospodin kad dođe u slavi kod svog Drugog dolaska sve će to jednostavno uništiti i sve će napraviti novo. Jedino što možemo je ono što izgradimo na ovoj nadnaravnoj stvarnosti, u perspektivi vječnosti. I zato je važno da se svaki dan pokušamo uskaditi s tim našim konačnim ciljem. Da ne dopustimo da ovozemne stvarnosti odnesu prevagu.

Apostoli su poslušali, izvršili su točno ono što se od njih traži. Vrijeme je možda bilo sunčano kao i danas pa su se oznojili putem, ali došli su gore i onda su očekivali što će se dogoditi. I onda se susreću s njim. Taj susret više nije bio isti kao u dvorani posljednje večere, kad su bili u strahu, nisu bili sigurni imaju li pred sobom utvaru, privid… da to nije stvarno tijelo. Nego su svladali strah i čudili su se da im je Isus oprostio, tražio je od Petra ispovijed ljubavi, vidjeli su kad su opipali rane da je to stvarno tijelo, vidjeli su Isusa koji s njima blaguje kod onog čudesnog ribolova, da blaguje ribu skupa s njima koju im je pripravio za doručak, osvjedočili su se,… Duh ne može jesti, ne može piti, duh ne možemo opipat, … To je ono isto tijelo koje je bilo razapeto, mučeno, koje je bilo položeno u grob, ali je to tijelo koje sad ima nove potencijale, preobraženo tijelo, drugačije nego što je bilo, ali isto.

U tome tijelu se vidi Isusovo božanstvo. Ako su apostoli prije imali problema da u Isusu vide išta drugo osim čovještva onda ih je Isus pomalo morao vodit preko svih čuda, primjera života, da je on doista Mesija, prorok, pa onda tek nakon toga Sin Božji, pa su na kraju povjerovali. Bilo im je svejedno teško. Naučili su se gledati ga kao običnog čovjeka. Nakon uskrsnuća oni nešto vide u njegovu tijelu, u njegovoj osobi, što pokazuje da to više nije čovjek kojeg su poznavali, to nije više isti čovjek, imaju mogućnost svojim osjetilima ući u tu tajnu Isusova božanstva. I zato je sad njihov stav sada drugačiji prema Isusu, to je jedan stav strahopoštovanja i bogobojaznosti. Ne pričaju više puno, malo je riječi, oni su osvjedočeni. Padoše pred njim ničice jer su svjesni da imaju pred sobom Boga u ljudskom obličju. I tada neki posumnjaše.

Kako vidimo Boga se objavljuje na razne načine, ali uvijek ostavlja prostora našoj slobodi. Bog može činit razna čuda ali uvijek ostavi prostora da to čovjek prihvati s vjerom, a i da može zauzeti stav nevjere i odbacit. Može se za čuda reć: Čovjek je nesavršen pa to sad ne može objasnit, ali jednog dana se možda za nekoliko stotina, ii tisuća godina znanost će to objasnit što mi sad ne možemo,…  I tako bi mi mogli negirat sva Isusova čuda: kad je uskrsnuo Lazara, ozdravljao slijepe, gluhe, nijeme, sve je to nešto što je neobjašnjivo,… sad je to nama čudesno, ali za to će znanost za 100,… 200,… 300 godina dat jedan odgovor. Kao „moderni Babilonci“ mogu reći za evoluciju – evo prije 2… 3 milujuna godina… a tko će znat šta je bilo prije 2, 3 milijuna godina. Ajde ti dokaži!…  I ako znanost sve može objasnit, pa i čuda za nekoliko godina, – ispada da čuda – nema! I da ono što je Isus činio sve je to onda ljudski objašnjivo samo što još nismo na tom stupnju znanja…

Dakle, pitanje vjere i nevjere je pitanje čovjekove slobode. Ako on hoće nevjerovat Bog mu ostavlja prostora za nevjeru. Ako se on hoće upropastit, Bog mu ostavlja prostora da se može upropastit. Ako hoće završit u paklu jer vjeruje da je „tamo ekipa“ Bog mu daje … Bog se ne nameće silom. I ovdje pred preobraženim Isusom, u Njegovu preobraženom tijelu moglo se vidjet Njegovo božanstvo, ali neki su i tada posumnjali. Vidjeli su da je položen u grob, da je bio sahranjen, i kako sad mogu objasnit da ga imaju pred sobom, da je sad – živ. To je nemoguće.

Mogu kao X. Koji je napisao knjigu o ukazanjima Gospe gdje on tumači da to nisu bila ukazanja Gospe kao što mi katolici vjerujemo, nego da su to bili vanzemaljci koji su koristili svoje posebne sposobnosti i znanja i onda se nama prikažu i uvjere nas u razne stvari. Mogu tako izmiliti neku bajku da se to spustio neki poganski bog, ili da je to nešto drugo, ali ako ne žele vjerovat mogu se povodit bilo kojim pričama. Posumnjali su da je to pred njima Isus, da je to pravi Isus, mislili su da je to privid… ko zna što su složili u svojoj glavi.. Ali Bog im daje slobodu da to mogu činit.

No Isus ih ne tjera od sebe nego im pristupa svima…“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! „ Tu očituje ono što mu je dano. Ako se prije postupno otkrivao sad im to izričito govori. Da ima svu vlast na nebu i na zemlji.

Mi kažemo da vjerujemo da je Boga svemoguć. Ako vjerujemo da je Isus – Bog onda automatski vjerujemo i da je – svemoguć. Ali evo posvjestimo to sebi, krenimo od te vjere. Vidmo da to ima neke izvedenice. To onda znači da se nemamo čega bojat. I onda sve ono što mi dopusti dogodit e se za moje dobro. Nemam se čega bojat. Ne moram živjet u strahu. Ne moram se dodvoravat, ulizivat, prodavat svoje dostojanstvo zbog obzira, okolnosti, političara i sl. nego mogu biti slobodno ljudsko biće. Ne treba strepiti od ničega. Mi vjerujemo da strukture grijeha idu za tim da koncentriraju vlast nad svijetom, pa kad evo ove agencije koje broje broj super-bogataša iz godine u godinu konstatiraju da se njihov broj iz godine u godinu smanjuje. Ako je prošle godine bilo 64 superbogataša koji su imali imovine kao pola čovječanstva ove gdoine ih je bio samo 32. Broj se prepolovio. Svake godine se smanjuje. Brzo onda možemo doć do toga da nekoliko ljudi ili jedan čovjek ima bogatstvo cijeloga svijeta. Ekonomsku, političku, vojnu moć, sve će imat u svojim rukama. Mogu nas onda natjerat u situaciju da bez čipa nećemo moći ništa kupovati ni prodavati . I onda što u toj situaciji? Ili umrijeti od gladi ili vjerovati – da je Bog svemoguć. Ako je Bog svemoguć onda će nam davat hranu dan za danom, kako je davao Izraelcima u pustinji. Ili ako pusti da umremo od gladi onda je prosudio da je to za nas najbolje. Ako Bog vidi da ćemo u nekoj novoj situaciji postati izdajnici i Jude, onda bolje da umremo od gladi. Umrijet ćemo onda kao Maksimilijan Kolbe ili neki drugi koji su umrli baš od gladi .. to je jedna svjedočka, mučenička smrt. Možemo biti ponosni. Ako je Isus dana sva vlas na nebu i na zemlji  onda se ništa ne događa mimo njegov volje .. sve ono što pogani čine protiv Boga a oni vode ljudsku povijest. Bog to dopušta i preko zlih nauma on čini jedno veće dobro. I u konačnici se svime time služi za naše spasenje.

Ako znamo da i mi postajemo sve bezbožnija sredina i da se sve više progoni naravni moral i kršćanski moral Bog i to dopušta da što više ljudi se osvjesti i progleda, da vide što se događa. Vidimo preko „Hoda za život“, preko prosvjeda protiv Istanbuske konvencije, da se ljudi bude… ali da nije bilo ovih situacija ne bi imali ni ovu manjinu. Dogodilo bi se ko sa Bosnom („Bosna šaptom pade“), nestalo bi nas a da nitko uopće nije registrirao da se to dogodilo i da smo preko noći postali potpuno bezbožan narod.

Ovako je ostalo jedno stado malo, stado izabrano, koji će sačuvat vjeru i prenositi na sljedeće naraštaje sve dok se Bogu ne svidi da dovrši sa poviješću ovoga svijeta, i da dođe u slavi, da se obračuna sa zlikovcima, i da sruši sve strukture grijeha, i  da sruši diktaturu relativizma i ne-relativizma, i da uvede Božji zakon koji će vrijediti u svakom segmentu života. Ono što nam je činiti u međuvremenu nije samo da se ne bojimo, da se držim ove vjere, da je naš Bog svemoguć, da je naš Bog pobjedio zlo, pobjedio svaki ljudski obzir, nego da i činimo što možemo i djelujemo na spas duša. Zato Isus kaže: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ i “učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio“. Znači, otići iz svoga okruženja, otići iz svoje zatvorenosti, iz okrenutosti samo na sebe, i primjetiti druge i prijetiti njihove potrebe.

To mogu biti ljudi iz naše sredini, ne moraju to biti misije preko granice, državne. „Učinite ih mojim učenicima!“ Što to znači? Kako ćemo ljude koji su bezbošci učiniti kršćanima? Tu se treba pokazati da je ljubav domišljata. Teba ih dovesti do toga da povjeruju da je Krist jedini Spasitelj. A onda kad to prihvate onda im možemo pomalo davati poduku, podučiti ih, da usvoje u potpunosti kršćanksi nauk i da postanu kršćani. I onda ako su usvojili kršćanski nauk onda ih možemo krstiti.

Možemo reć da je naša prva dužnost evangelizirati one koji su samo po imenu kršćani – da budu stvarni kršćani. To je ova nova evangelizacije o kojoj je govorio Ivan Pavao II, koja je danas nama potrebna. Obraćenje onih koji drže da su kršćani, a nisu. I tek onda dolazi krštenje, a u ovom slučaju osobno prihvaćanje toga krštenja kojeg du dobili preko drugih.

Zadnje što traži: „Učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Nije dovoljno samo postati kršćanin nego je potrebno – ustrajati. Potrebno je na temelju svog iskustva da poučimo ljude „… čuvajući sve što sam vam zapovijedio“ – Nitko nam ne može oteti niti dio vjere. Polog vjere nam je dan u cjelovitosti i ne možemo dopustiti niti svećeniku, niti kateheti, niti biskupu, kardinalu, pa čak ni papi da nam oduzmu niti jedan dio vjere.

Evo sad bi neki  htjeli izbacit neki dio iz vjerovanja. I ako su pederi danas moćni, i ako vladaju u mnogim zemljama svijeta, do te mjere da se zabrani prodavanje Biblije, jer Biblija sadrži djelove koji su protiv homoseksualca – ne možemo mi zbog toga izdvati nove Biblije gdje takvih djelova neće biti. To je krivotvorenje svetog Pisma. Ako nam oni to zabrane izdavat ćemo u drugim državama. Ako nam zabrane i u drugim državama – onda ćemo izdavat ilegalno, ako nam i to zabrane onda ćemo učiti Bibiju napamet. I onda ćemo je prenositi napamet. Tu nema kompromisa. Ako mogu kapitulirati pojedinici i ako može kapitulirati većina, mi se ne možemo pokrivat s njima, pastirima, ne-pastirima i sl. Svatko će osobno odgovarati za svoju vjeru – koliko je ostao stamen i postojan u vjeri koja mu je dana. I tu je velika opasnot. Tu mi stojimo i padamo.

Zato učimo iz svoga iskustva kako ostati postojan, ne dopustit da nam tu vjeru rasprodaju na akcijama, da nam tu vjeru kompromitiraju sa kompromisima, ne možemo dopustiti da nam tu vjeru prostituiraju i da se dodovaravaju raznim političarima…    sačuvati cjeloviti polog vjere… ostati katolici…

Zato je potrebno da iskoristimo ovo vrijeme slobode koje još imamo, da usvojimo što više Svetoga Pisma, učiti ga na pamet, da usvojimo što više katekizma, da ne dopustimo da nas itko dovede u pitanje, o pologu vjere. To je ono što čini nas kao vjernike. I onda je potrebno to stavljat u život.

Isus ne govori kad su progonstva – ne mojte evagelizirat. Apostolat je put. To je kao da se netko odluči na brak i u tom braku odluči da neće imati djecu. Tada taj brak nije valjan. Ništavan je od početka. Tako ako je netko odlučio postati kršćanin, primiti sve sakramente, ali ne radit ništa na apostolatu, jer to sad nije popularno, nije politički korektno, jer se to zove prozelitizam, jer se na to gleda neugodno i slično onda ne mogu postati kršćani. I ne može se spasiti. Kratko i jasno. Njegovo je onda krštenje nevaljano. On je sam obezvrijedio svoje krštenje.

Zato je važno vidjeti da je sastavni dio našega poslanja, našega identiteta, da širimo vjeru. Bez obzira jesu li okolnosti dobre ili loše. Ako su loše bit će veće milosti i onda ćemo u tim okolnostima uz Božju pomoć moći činiti više. Ništa nas ne može u tome omest.

U konačnici on kaže: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“ On je svemoguć i On nam garantira da će ostat sa svakim od nas svaki dan. I to znači ako si u braku i imaš ženu muža i sl. onda se nemaš šta bojat sa svakim novim djetetom. Bog će biti s tobom u sve dane tvog života. Neće dopustiti da niti jedno dijete umre od gladi. Ja ne znam da je u zadnjih 50 ili 100 godina u Hrvatskoj neko dijete umrlo od gladi. Čega se onda bojiš? Čega se ja kao svećenik moram bojati kao svećenik ako govorim stvari koje nije ugodno čuti? Koje svijet ne želi čuti? Ako je Bog s nama mi smo s njime i i činimo ono što nam je povjereno…  Hoće li to nekom biti ugodno ili neugodno to je njegov problem. A mi činimo ono što nam je dano. A ako tu zakažemo može nam se dogoditi ne samo kao Petru  da dovede u pitanje svoje spasenje, nego nam se može dogoditi i kao Judi da sami sebi presudimo i osudimo se na propast.

Neka nas prati zagovor majke Božje da ostanemo postojani u vjeri i ponosni na svoju vjeru. Amen

(propovijed, 27.5., don Josip Mužić)

Židovsko sužanjstvo u Egiptu

40. Jakovljeve potomke, koji su se zvali Židovi ili Izraelci Egipćani su neko doba poštovali i podnosili. Međutim, kad su se namnožili i postali velikim narodom, neki drugi faraon, koji je vladao poslije, počeo ih je tlačiti jarmom najkrućeg sužanjstva i osuđivati pa čak i bacati u rijeku Nil svu njihovu tek rođenu mušku djecu.

Mojsije oslobađa Židove

41. Židovski bi narod bio čitav izginuo u tom strahovitom sužanjstvu u Egiptu i ne bi bio ponovno vidio zemlju Kanaan, da ga Bog nije čudesno spasio iz ruku okrutnih tlačitelja.
42. Jedno židovsko dijete, koje se zvalo Mojsije, po providnosti je spasila iz nilskih voda faraonova kći te ga je poučavala i odgajala na kraljevskom dvoru svoga oca.

                Njime se Bog poslužio da bi oslobodio svoj narod i po njemu ispunio obećanja, koja je dao Abrahamu.

43. Kad je Mojsije odrastao, Bog mu je zapovjedio neka zajedno sa svojim bratom Aronomode faraonu i od njega traži odredbu da se svi Židovi puste i slobodno iziđu iz Egipta. Ali, faraon je to odbio. Tada je Mojsije, da bi pobijedio njegovo otvrdnulo srce, a “naoružan” samo sa šibom potresao Egipat s deset strašnih kazni, koje su se poslije nazvale “egipatska zla”.

                Posljednja je kazna bila najteža, jer je anđeo počevši od ponoći pobio sve prvorođence u Egiptu od kraljeva sina do svih Egipćana i to ne samo ljudi nego i prvence životinja.

44. U noći, u kojoj je došlo do tog pomora, Židovi su po Božjoj zapovijedi prvi put proslavili svetkovinu Pasheto jest Gospodinov prolaz. Taj je obred sam Bog propisao: svaka je obitelj morala na taj dan zaklati po jedno janje bez mane i njegovom krvlju označiti kućni prag, da bi kuća na taj način ostala spašena prigodom anđelova prolaza. Meso je trebalo ispeći i trebalo ga je jesti u putničkoj odjeći sa štapom u ruci, kao ljudi spremni za odlazak.

                Taj je jaganjac bio slika neokaljanog jaganjca Isusa, koji će svojom krvlju spasiti sve ljude od vječne smrti.

45. Kad su faraon i Egipćani vidjeli smrt svoje djece, počeli su zaklinjati Židove da odu, štoviše, dali su im sve srebro i zlato, kao i sve ostalo što su od njih tražili. Židovi su otišli i poslije tri dana došli su na obale Crvenoga mora.

Prijelaz preko Crvenoga mora

46. Faraon se je vrlo brzo pokajao, što je pustio Židove otići iz svoje zemlje pa je za njima poslao potjeru sa svojom vojskom, koja ih je dostignula na obalama mora.

                Ohrabrivši narod, koji se je bio prestrašio videći egipatsku vojsku, Mojsije je pružio svoju šibu nad more i vode su se razdvojile od obale do obale sve do dna, otvorivši Izraelcima dug put, kojim su prošli po suhu tlu.

47. Međutim faraon zagrižen u svojoj opakosti krenuo je tim istim putem za njima, ali tek što je stupio na morsko dno vode su se spustile i potopile sve ljude i konje, tako da su svi poginuli.

Židovi u pustinji

48. Prošavši Crveno more Židovi su ušli u pustinju i bili bi za vrlo kratko doba stigli u obećanu zemljuPalestinu, da su slušali božanski zakon i zapovijedi svoga predvodnika Mojsija. No budući da su oni više puta kršili dužnosti i dizali pobune, Bog ih je zadržao 40 godina u pustinji. Tu su izginuli svi stariji koji su izišli iz Egipta osim dvojice – Kaleba i Jošue.

                Za sve to vrijeme Bog je Židovima proviđao hranu, koja je sličila na slanu u bijelim i sitnim zrncima, a zvala semana. Ona je svake noći pokrivala zemlju, a oni su je skupljali ujutro. Međutim u noći prije subote, a subota je Židovima bila blagdan, mana nije pala, ali se zato u petak ujutro skupljalo dvostruko više mane, nego drugih dana. Bog im je za piće proviđao vodu, koja je često i na čudesan način izvirala iz stijena, po kojima je Mojsije udarao šibom.

                Veliki oblak, koji ih je danju štitio od sunca, noću se pretvarao u plameni stup, koji ih je obasjavao i kazivao im put i tako ih cijelo vrijeme pratio kroz pustinju.

Deset Božjih zapovijedi

49. Trećega mjeseca poslije izlaska iz Egipta Židovi su došli na obronke brda Sinaja. Tu se je dogodilo, da im je kroz munje i gromove Bog govorio i proglasio im svoj zakon u deset zapovijedi napisanih na dvije kamene ploče koje je Mojsije primio na vrhu brda.
50. Međutim, kad je Mojsije sišao s brda poslije 40 dana razgovora s Gospodinom, vidio je, da se njegov narod vratio idolopoklonstvu i da se klanja zlatnom teletu kao Bogu. Videći toliku nezahvalnost i bezbožnost, zahvaćen svetom revnošću razbije ploče zakona, zlatno tele pretvori u prah, te smrću kazni sve glavne počinitelje toga teškog grijeha.

                Mojsije se tada ponovno uspeo na brdo, molio je oproštenje od Gospodina, Gospodin mu je dao druge ploče svoga zakona. Kad je silazio narod je bio zadivljen gledajući na njegovu čelu dvije zrake svjetla, koje su mu davale sjaj i slavu.

Šator i kovčeg

51. Na podnožju Sinaja Mojsije je po Božjoj zapovijedi i prema Božjim propisima izradio šator i kovčeg.

                Šator je bio velik platneni krov poput hrama, a dizao se usred logora, u kojem su se Židovi zaustavili.

                Kovčeg je bio izrađen od skupocjena drva pokrivena iznutra i izvana zlatom. U taj su kovčeg poslije bile pohranjene kamene ploče zakona, jedna posuda mane iz pustinje i procvjetali Aronov štap.

52. Židovi su često mrmljali u pustinji, bunili se protiv Mojsija i protiv Boga i time na sebe navukli teške kazne. Među te kazne treba spomenuti otrovne zmije od čijeg je ujeda umrlo mnogo ljudi. Ipak mnogo ih se i pokajalo pa su se spasili gledajući na brončanu zmiju, koju je Mojsije podignuo na drvu tako da je izgledala kao križ. Snaga ovoga znaka najavila je snagu koju će poslije imati Kristov križ, koji će izliječiti rane grijeha.

Jošua i ulazak u obećanu Zemlju

53. Pošto je Gospodin držao Židove 40 godina u pustinji, napokon ih je uveo u obećanu zemlju.

                Mojsije ju je vidio izdaleka, ali nije u nju ušao – naslijedio ga je Jošua kao vladar naroda.

54. Židovi su slijedeći kovčeg prešli preko rijeke Jordan, čije su se vode bile zaustavile da ih puste proći kroz svoje korito. Najprije su zauzeli grad Jerihon, zatim su osvojili zemlju Kanaan i pokorili sve narode, koji su živjeli u toj zemlji, pa su je podijelili na dvanaest dijelova, koliko su sami imali plemena. Tako je Bog preko svoga naroda kaznio te narode zbog njihovih teških opačina.

                Izraelska su plemena uzela imena po Jakovljevim sinovima, a to su: Zabulon, Dan, Neftali, Gad, Ašer i Benjamin, te po Josipovim sinovima, a to su: Efraim i Manaše.

                Pleme Levi, međutim, nije uzelo dijela zemlje. Bog ih je pozvao na svećeničku službu, pa im je mjesto zemaljske baštine on sam htio biti posjed i baština. Iz Judina plemena rodio se poslije Otkupitelj svijeta, onako kako je to Jakov prorekao na smrti.

Kako bi svi kršćani imali sažet uvid u to što vjerujemo Crkva je to izrazila u kratkim obrascima tzv. Simbolima vjere – vjerovanjima. Postoje dva osnovna obrasca: apostolsko vjerovanje i Nicejsko carigradsko. Ovo drugo je vjerovanje koje je prošireno na dvama crkvenim koncilima. (Niceja – 325., Carigrad – 381.)

Ovo vjerovanje nastalo je prije odjeljivanja pravoslavaca te vrijedi i za jedne i za druge. U svom vjerovanju ispovjedamo vjeru u jednoga Boga, jer se takav u povijesti objavio („Bog Abrahamov, Bog Izralov, Bog Jakovljev“… „Ja jesam koji jesam“…) Naš Bog je postojanje, On je onaj koji ne može ne biti. Za razliku od nas npr. koji smo potpuno ovisni o Njemu i bez Njegove volje ne bi nas bilo. On je oduvijek i zauvijek. Mi nismo oduvijek, iako smo zauvijek. Mi smo od trenutka začeća. Prije toga nije bilo niti mrvica od nas. Ništa.

Naš Bog je Istina. Isus je poslan na svijet da posvjedoči za Istinu. On kaže Ja sam Put Istina i Život. Vjerovati u Njega ne znači samo ispovjedati riječima svvoje vjerovanje nego i živjeti svoju vjeru, pokoravati se Božjoj volji, moliti ga, služiti mu…

U središtu naše vjere u Boga je vjera u Presveto Trojstvo. To je veliko otajstvo. Vjerujemo da je Bog Trojstvo jer nam je Isus to objavio. Do toga ne bismo mogli doći svojim razumom. Iz Isusova govora zaključujemo o Trojstvu kao jednom Bogu, a tri različite osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Vjeru u Presveto Trojstvo ispovijedamo i svaki put kad se prekrstimo. Vjeru u presveto Trojstvo odmah pronose i apostoli nakon Isusa po njegovoj zapovijedi: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ²⁰i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! (Mt 28,19)

Naš Bog je svemoguć. Ništa mu nije nemoguće. On stvara iz ljubavi, u mudrosti i od ničega. Vjerujemo da je Bog sve stvorio i to stoji na početku Njegove Objave. Tu otkrivamo svoj početak i svoju svrhu. Od Boga dolazimo i k Njemu idemo. Bog je stvorio svijet u želji da izrazi svoju dobrotu, ljubav, istinu i da nas pridruži svom blaženstvu tj. vječnoj sreći.

Bog nije samo stvorio svijet nego ga podržava u postojanju svojom Providnošću. On želi da se svi ljudi spase. Prati nas svojom Providnošću, brigom za sve stvoreno. Mi mo pozvani surađivati s Božjom Providnošću i njegovim planom na način da molimo, da činimo dobra djela, da mu prikazujemo svoja trpljenja.

Naš je Bog dobar iako u svijetu postoje mnoga zla. Problem zla nije moguće ispravno tumačiti bez pogleda na Isusov križ, koji je zbog zla došao na ovaj svijet da „oduzme grijehe svijeta“. Bog nije uzrok zala. Ljudski grijeh je u korjenu svih zala. „Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi nikada dopustio zlo kada iz samog zla ne bi izvukao dobro.“

***

SIMBOLI VJERE

33. Što su Simboli vjere?
To su oblikovani obrasci vjere koji se još nazivaju »Vjeroispovijesti« ili »Vjerovanje«, a kojima je Crkva od svojih početaka sažeto izražavala i predavala svoju vjeru obrascima koji su bili mjerodavni za sve vjernike.

34. Koji su najstariji Simboli vjere?
To su ponajprije krsni Simboli. Budući da se krštenje podjeljuje »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« (Mt 28,19), vjerske istine na krštenju ispovjeđene, raščlanjene su na temelju njihova odnosa prema trima Osobama Presvetoga Trojstva.

35. Koji su najvažniji Simboli vjere?
To su Apostolsko vjerovanje, koje je zapravo drevni krsni Simbol Rimske Crkve, i Nicejsko-carigradsko vjerovanje, plod prvih dvaju općih sabora, tj. Nicejskoga (325. g.) i Carigradskoga (381. g.), koje je i danas zajedničko svim velikim Crkvama Istoka i Zapada.

»VJERUJEM U BOGA, OCA SVEMOGUĆEGA, STVORITELJA NEBA I ZEMLJE«

36. Zašto ispovijest vjere započinje s »Vjerujem u Boga«?
Jer je izjava »Vjerujem u Boga« najvažnija, ona je izvor sviju ostalih istina o čovjeku i svijetu, o čitavu životu svakoga tko vjeruje u njega.

37. Zašto ispovijedamo jednoga Boga?
Jer se on židovskome narodu objavio kao Jedini rekavši: »Čuj, Izraele! (Gospodin je jedan« (Pnz 6,4) »i nema drugoga« (Iz 45,22). Sam Isus to potvrđuje: Bog je »jedini Gospodin« (Mk 12,29). Ispovijedati da su Isus i Duh Sveti također Bog i Gospodin ne unosi nikakvu diobu u jedinome Bogu.

38. Pod kojim se imenom Bog objavljuje?
Mojsiju se Bog objavljuje kao Bog živi, »Bog Abrahamov, Bog Izakov, I tog Jakovljev« (Izl 3,6). Tom istom Mojsiju objavio je i svoje tajanstveno ime: »Ja sam koji jesam (JHWH).« Neizrecivo Božje ime još se u Starome zavjetu zamjenjivalo riječju Gospodin. Tako se u Novome zavjetu Isusa kao pravoga Boga naziva Gospodinom.

39. Zar samo Bog »jest«?
Dok su sva stvorenja, sve što jesu i što imaju, to primila od Boga, jedino je Bog u sebi punina bitka i svakoga savršenstva. On, »Onaj koji jest«, bez početka je i bez kraja. Isus otkriva da i on nosi božansko Ime: »Ja jesam« (Iv 8,28).

40. Zašto je važna objava Božjega imena?
U objavi svoga imena Bog daje spoznati bogatstvo sadržano u svome neizrecivu otajstvu: on jedini jest, oduvijek i zauvijek, on nadilazi svijet i povijest. On je Stvoritelj neba i zemlje. On je vjeran Bog, uvijek blizak svome narodu da ga spasi. On je nadasve svet, »bogat milosrđem« (Ef 2,4), uvijek spreman napraštanje. On je duhovno, nadnaravno, svemoguće, vječno, osobno i savršeno Biće. On je istina i ljubav.

»Bog je neizmjerno savršeno biće koje je Presveto Trojstvo«
(sveti Toribio iz Mogroveja)

41. U kojemu je smislu Bog istina?
Bog je sama Istina i kao takav ne može prevariti ni prevaren biti. On je »svjetlost, i tame u njemu nema nikakve« (1 Iv 1,5). Vječni Božji Sin, utjelovljena Mudrost, poslanje na svijet »da posvjedoči za Istinu« (Iv 18,37).

42. Kako Bog objavljuje da je ljubav?
Bog se objavljuje Izraelu kao onaj čija je ljubav jača od ljubavi oca ili majke prema vlastitoj djeci ili ljubavi među supružnicima. U sebi »Bog je ljubav« (I Iv 4,8.16) koja se potpuno i nezasluženo dariva i koja »je tako ljubila svijet daje dala svoga Sina Jedinorođenca, da se svijet po njemu spasi« (Iv 3,16). Slanjem svoga Sina i Duha Svetoga Bog objavljuje daje i sam vječna razmjena ljubavi.

43. Što znači vjerovati u jedinoga Boga?
Vjerovati u jedinoga Boga znači: spoznati mu veličinu i uzvišenost, živjeli u zahvaljivanju, uzdati se u njega u svakoj prilici, pa i u nesreći; upoznali jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi stvorenih na njegovu sliku, znači pravilno se služiti onim što je stvorio.

44. Što je središnje otajstvo kršćanske vjere i života?
Središnje otajstvo kršćanske vjere i života jest otajstvo Presvetoga Trojstva. Kršćani se krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

45. Može li se otajstvo Presvetoga Trojstva spoznati samim razumom?
Bog je, istina, ostavio neke tragove svoga trojstvenog Bića u stvoriteljskom djelu i u starozavjetnoj objavi. No, nutrina njegova Bića kao Presveto Trojstvo tvori tajnu nedostupnu samu razumu, pa i vjeri Izraelovoj, prije Utjelovljenja Sina Božjega i poslanja Duha Svetoga. To je otajstvo objavio Isus Krist i ono je izvor sviju drugih otajstava.

46. Što nam Isus Krist objavljuje o otajstvu Oca?
Isus Krist nam objavljuje daje Bog »Otac« ne samo kao Stvoritelj svijeta i čovjeka, nego poglavito jer u svome krilu vječno rađa Sina, svoju Riječ, »odsjaj Slave i otisak Bića njegova« (Heb 1,3).

47. Tko je Duh Sveti kojega nam je Isus Krist objavio?
Duh Sveti je treća Osoba Presvetoga Trojstva. On je Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu. On »izlazi od Oca« (Iv 15,26) i kao počelo bez počela izvor je čitava trojstvenoga života. On izlazi i od Sina (Filioque) vječnim darom što ga Otac daje Sinu. Poslan od Oca i od utjelovljenoga Sina Duh Sveti uvodi Crkvu »u svu Istinu« (Iv 16,13).

48. Kako Crkva izražava svoju trojstvenu vjeru?
Svoju trojstvenu vjeru Crkva izražava ispovijedajući jedinoga Boga u tri Osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Tri Božanske Osobe samo su jedan Bog jer svaka od njih je istovjetna punini jedincate i nedjeljive božanske naravi. One su zbiljski među sobom različite po odnosu jedne prema drugoj: Otac rađa Sina, Sin biva rođen od Oca, a Duh Sveti izlazi od Oca i Sina.

49. Kako djeluju Tri Božanske Osobe?
Nerazdvojive u svojoj biti, Božanske su Osobe nerazdvojive i u svome djelovanju: Trojstvo ima samo jedno i isto djelovanje. No, u jednome božanskome djelovanju svaka je Osoba prisutna na način koji joj je u Trojstvu vlastit.

»Bože moj, Trojstvo kojemu se klanjam… smiri moju dušu; učini od nje svoje nebo, svoje milo boravište i mjesto svoga počinka. Ne daj da te kada ostavim sama, nego da svim svojim bićem budem tamo, posve budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana tvome stvarateljškom djelovanju«
(blažena Elizabeta od Trojstva)

50. Što znači da je Bog svemoćan?
Bog se objavio kao »Silan i Junačan« (Ps 24,8), onaj kome »ništa nije nemoguće« (Lk 1,37). Njegova je svemoć sveopća, otajstvena i očituje se u stvaranju svijeta ni iz čega i čovjeka zbog ljubavi, a poglavito u Utjelovljenju i Uskrsnuću njegova Sina, u daru posinaštva i u praštanju grijeha. Zbog toga Crkva svoje molitve započinje riječima: »Svemogući vječni Bože« (»Omnipotens sempiterne Deus…«).

51. Zašto je važno ispovjediti: »U početku stvori Bog nebo i zemlju« (Post 1,1)?
Jer je stvaranje temelj svih spasenjskih nauma Božjih, očituje Božju svemoguću i mudru ljubav, prvi je korak prema savezu jedinoga Boga s njegovim narodom, početak je povijesti spasenja koja dosiže vrhunac u Kristu, prvi je odgovor na čovjekova temeljna pitanja glede vlastita podrijetla i vlastite svrhe.
52. Tko je stvorio svijet?
Otac, Sin i Duh Sveti jedinstveno su i nedjeljivo počelo svijeta, makar se djelo stvaranja svijeta posebno pripisuje Bogu Ocu.53. Zašto je svijet stvoren?
Svijet je stvoren na slavu Božju, koji je htio očitovati i priopćiti svoju dobrotu, istinu i ljepotu. Konačna je svrha stvaranja da Bog u Kristu bude »sve u svima« (1 Kor 15,28) na svoju slavu i za naše blaženstvo.

»Jer slava je Božja živi čovjek, a čovjekov je život gledanje Boga« (sveti Irenej).«

54. Kako je Bog stvorio svijet?
Bog je svijet stvorio slobodno po svojoj mudrosti i ljubavi. Svijet nije proizvod nikakve nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja. Bog je »ni iz čega« (ex nihilo: 2 Mak 7,28) stvorio uređen i dobar svijet, kojega on neizmjerno nadilazi. Bog svoje stvorenje uzdržava u postojanju dajući mu sposobnost djelovanja i vodeći ga prema njegovu cilju, po svome Sinu i Duhu Svetome.

55. Što je Božja Providnost?
To je rasporedba kojom Bog svoja stvorenja privodi konačnome savršenstvu na koje ih je On pozvao. Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da ga ostvari, služi se suradnjom svojih stvorenja. Istodobno stvorenjima dariva dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima.

56. Kako čovjek surađuje s Božjom Providnošću?
Ljudima Bog daje i od njih traži, poštujući njihovu slobodu, da surađuju svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama izvodeći u njima »htjeti i djelovati po svojim dobrohotnim naumima« (Fil 2,13).

57. Ako je Bog svemoguć i providonosan, otkuda onda zlo?
Na to pitanje, koliko bolno toliko i tajnovito, odgovor može dati samo cjelina kršćanske vjere. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok zla. On tajnu zla osvjetljuje u svome Sinu Isusu Kristu, koji je umro i uskrsnuo da pobijedi veliko ćudoredno zlo, tj. ljudski grijeh koji je korijen svih ostalih zala.

58. Zašto Bog dopušta zlo?
Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi nikada dopustio zlo kada iz samoga zla ne bi izvukao dobro. Bog je to već čudesno ostvario u Kristovoj smrti i uskrsnuću: doista, iz najvećega ćudorednog zla, ubojstva njegova Sina, on je izveo najveće dobro, Kristovu proslavu i naše otkupljenje.

U drugom poglavlju učimo – o Božjoj Objavi. Objava je otkrivanje. Bog nam otkriva sebe kroz povijest. Pokazuje koji plan ima s nama. Otkriva da je taj plan ljude učiniti Njegovom djecom i dionicima raja.

U povijesti ljudskog roda Bog nam se otkriva preko ljudi, svojih odabranika. Najprije se otrkiva Adamu i Evi, a nakon što se ljudki rod izopačio otkriva se Noi i s njim sklapa savez. Nakon Noe objavljuje se Abrahamu od kojeg čini cijeli jedan odabrani narod (Izrael). Abraham i njegov sin Izak, te Izakov sin Jakov jesu patrijarsi (praoci) i sam Bog se kasnije Mojsiju predstavlja kao: Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. S Mojsijem sklapa savez na Sinaju i daje mu svoje zapovijedi. Kasnije se objavljuje preko proroka (4 velika i 12 malih) i navješta jedan novi i vječni savez i jedno kraljevstvo koje neće imati kraja. Otkriva da će se iz loze slavnog izraelskog kralja Davida roditi Mesija, Spasitelj, Isus. Isus je  u starom zavjetu od više proroka navješten. I Isusov dolazak na zemlju jest punina Božje Objave. Isus je savršena objava Božja. U Njemu vidimo kakav je Bog. U Njemu je punina objave. Sve što nam je bitno za spasenje nalazi se tu, ali Crkva sav sadržaj Božje objave polako sve više otkriva. A što je s privatnim objavama? One mogu pomoći življenju vjere, ali ne mogu ispravljati ili dopunjati ono što je jednom objavljeno.

IZ KOMPENDIJA:

6. Što Bog objavljuje čovjeku?

U svojoj dobroti i mudrosti Bog se objavljuje čovjeku. Djelima i riječima objavljuje sama sebe i svoj dobrohotan naum koji je utvrdio od vječnosti u Kristu u prilog čovječanstvu. Taj naum ide za tim da milošću Duha Svetoga sve ljude kao posinjenu djecu u njegovu jedinome Sinu učini dionicima božanskoga života.

7. Koje su prve etape Božje Objave?

Već od početka Bog se otkriva praroditeljima Adamu i Evi te ih poziva na usrdno zajedništvo sa sobom. Nakon njihova pada ne prekida svoje objave, već obećava spasenje njihovu svekolikom potomstvu. Nakon potopa sklapa s Noom savez između sebe i sviju živih bića.

8. Koje su daljnje etape Božje Objave?

Bog odabire Abrahama pozivajući ga da izađe iz svoje zemlje, da ga učini »ocem naroda mnogih« (Post 17,5), obećavajući mu da će u njemu blagosloviti »sva plemena na zemlji« (Post 12,3). Abrahamovo će potomstvo biti nosilac božanskih obećanja danih patrijarsima. Bog čini Izrael svojim izabranim narodom, izbavivši ga iz egipatskoga ropstva, s njime sklapa Savez na Sinaju i po Mojsiju mu daje svoj Zakon. Proroci navješćuju korjenito otkupljenje naroda i spasenje koje će uključiti sve narode u novi i vječni Savez. Iz izrael­skoga naroda, iz plemena Davidova, rodit će se Mesija-Pomazanik: Isus.

9. Koja je etapa punina i dovršetak Božje Objave?

To je ona ostvarena u njegovoj Utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu, posredinku i punini Objave. Budući daje Jedinorođeni Sin Božji koji je postao čovjekom, on je savršena i konačna Očeva Riječ. Poslanjem Sina i darom Duha Svetoga Objava je već potpuno dovršena, mada Crkvi ostaje da postupno tijekom vjekova dosegne sav njezin domašaj.

10. Koja je vrijednost privatnih objava?

Premda ne pripadaju u polog vjere, one mogu pomoći življenju same vjere samo ako zadrže svoju usmjerenost prema Kristu. Crkveno učiteljstvo, na koje spada razlučivanje takvih privatnih objava, stoga ne može prihvatiti one objave koje bi htjele nadići ili ispraviti dovršenu Objavu koja je Krist.

….

“Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je tom svojom Riječju ujedno rekao sve i nema nam što više reći« (sveti Ivan od Križa).

KOMPENDIJ KKC

Stvaranje svijeta

/iz Velikog katekizma svetog pape Pia X.)

…

10. U početku je Bog stvorio nebo i zemlju sa svim što nebo i zemlja sadrže. Premda je ovo veliko djelo mogao izvršiti u jedan jedini čas, htio je ipak svijet stvoriti u šest vremenskih razdoblja, koja Sveto pismo nazivadanima.

                Prvi dan je rekao: neka bude svjetlo i nastalo je svjetlo, drugi je dan stvorio nebeski svod, treći je odijelio vode od zemlje, a zemlji je zapovjedio da na njoj raste trava, cvijeće i svaka vrst plodova, četvrti dan je stvorio sunce, mjesec i zvijezde, peti je stvorio ribe i ptice, šesti dan je stvorio sve ostale životinje, a onda je napokon stvorio i čovjeka.

                Bog je sedmi dan prestao stvarati pa je taj dan nazvan subotom, a to znači odmorom, a poslije je po Mojsiju naredio židovskom narodu, da taj dan bude posvećen Gospodinu.

Stvaranje muškarca i žene

11. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i to ovako: tijelo mu je učinio od zemlje, a onda mu je udahnuo u lice besmrtnu dušu.

                Bog je prvom čovjeku dao ime Adam, što znači učinjen od zemlje, i smjestio ga na mjesto puno ljepote koje se zvalo Zemaljski raj.

12. Adam je međutim bio sam. Ali, Bog je želio da ima društvo i suprugu pa je učinio da Adam duboko zaspi. Dok je spavao, Bog mu je izvadio jedno rebro i od toga rebra napravio ženu i dao je Adamu. On ju je primio sa zahvalnom ljubavlju i nazvao jeEvom, što znači život, jer Eva je trebala postati majkom svih ljudi.

O anđelima

13. Prije čovjeka, koji je najsavršenije biće čitava vidljivog svijeta, Bog je stvorio beskrajan niz drugih bića čija je narav bila viša od čovjekove i koji su se zvali anđelima.
14. Anđeli su bića bez opipljiva oblika, jer su čisti duhovi stvoreni tako da postoje bez ikakva tijela, također su stvoreni od Boga na njegovu sliku, sposobni da ga upoznaju i ljube te slobodni, da rade dobro i zlo.
15. U doba kušnje mnogi su od tih duhova ostali Bogu vjerni, ali neki su od njih sagriješili. Njihov je grijeh bila oholost. Oni su naime željeli biti slični Bogu i nisu željeli ovisiti o njemu.
16. Vjerni duhovi, nazvani dobri anđeli ili “nebeskim duhovima”, jednostavno “anđeli“, bili su nagrađeni vječnom srećom u raju.
17. Nevjerni duhovi nazvani “đavli” ili “demoni”, sa svojim vođom nazvanim Lucifer ili Sotona, bili su istjerani iz raja i osuđeni na pakao za svu vječnost.

Grijeh Adama i Eve i njihova kazna

18. Bog je stvorio Adama i Evu u savršenom stanju nevinosti, milosti i sreće, stoga su bili izuzeti od smrti i od svake duševne i tjelesne bijede.
19. Bog im je dopustio jesti od svih plodova u zemaljskom raju, ali im je samo zabranio okusiti plodove jednog stabla koje je raslo usred zemaljskog raja i koje Sveto pismo naziva “drvetom spoznaje dobra i zla”. Tako je to drvo nazvano, jer bi Adam i Eva, da su bili poslušni, tim drvetom, stekli svako dobro, to jest obilje milosti i sreće, a u slučaju neposluha oni bi izgubili svoje savršenstvo za sebe i za svoje potomstvo, iskusili bi zlo, i to ne samo duhovno, nego i tjelesno.

                Bog je htio da ga Adam i Eva u znak te poslušnosti priznaju za Gospodina i Gospodara.

                Sotona, zavidan zbog njihove sreće, počeo je napastovati Evu, šaptati joj služeći se zmijom i poticati je da prekrši primljenu zapovijed. Eva ubere zabranjeno voće, okusi ga i navede i Adama da i on kuša i tako oboje sagriješiše.

20. Ovaj je grijeh proizveo za njih, kao i za čitavi ljudski rod, najkobnije učinke.

                Adam i Eva izgubili su posvećujuću milost, Božje prijateljstvo i pravo na raj, pa su postali robovima sotone i zaslužili pakao. Gospodin ih je osudio na smrt, potjerao ih je iz onoga mjesta uživanja, tako da su morali zarađivati kruh u znoju svoga lica uz neizbrojne muke i umore.

21. Adamov se grijeh proširio na sve njegovo potomstvo, osim djevice Marije. To je grijeh s kojim se rađamo i koji se zove istočni grijeh.
22. Istočni grijeh je ljaga na našoj duši od početka našeg postojanja. Ta ljaga čini nas Božjim neprijateljima, sotonskim robovima, isključenima zauvijek iz raja te podložnima smrti i svim drugim nevoljama.

Obećani Otkupitelj

23. Bog ipak nije ostavio Adama i njegovo potomstvo u tome nesretnom stanju. U svom beskrajnom milosrđu on mu je ubrzo obećao Spasitelja ili Mesiju, koji će doći i spasiti ljudski rod od robavanja sotoni i od grijeha te mu zaslužiti raj. To je obećanje Bog više puta ponovio patrijarsima i židovskom narodu glasom svojih proroka.

Adamovi sinovi i patrijarsi

24. Pošto su Adam i Eva protjerani iz zemaljskog raja, dobili su dvoje djece kojima su dali imeKain i Abel.

                Kad su odrasli Kain se posvetio zamljoradnji, dok je Abel postao pastir. Bog je pokazao da više voli Abelove žrtve paljenice, jer mu je on, pobožan i nevin, prikazivao najbolje žrtve svoga stada, a Kainove je žrtve, koji mu je prikazivao plodove zemlje, odbacivao. Kain, pun ljutine i zavisti na brata, poveo ga je sa sobom na šetnju u polje, nasrnuo na nj i ubio ga.

25. Bog je htio utješiti Adama i Evu zbog Abelove smrti, pa im je dao drugog sina, kojega su nazvali Set, a on je bio dobar i bogobojazan.

                Adam je tijekom svoga dugog života od 930 godina imao još mnogo sinova i kćeri, koji su se množili pa su malo po malo napučili zemlju.

26. Među Setovim potomcima i drugom Adamovom djecom stari oci brojnog potomstva postajali su glavarima plemena, koja su nastala od sinova i njihovih unuka. Oni su bili i njihovi knezovi i suci i svećenici. Povijest ih časti časnim imenom patrijarha. Providnost im je davala vrlo dugi život, da bi mogli naučiti potomke o objavljenoj vjeri i da bi čuvajući vjernost tradiciji o Božjim obećanjima, ovjekovječili vjeru u budućeg Mesiju.