Prema viđenjima blažene Katarine Emmerick:

“Na dan kad Crkva slavi ovaj blagdan, imala sam viziju Navještenja. Vidjela sam
Blaženu Djevicu kratko nakon njena vjenčanja u Nazaretu. Nije bilo Josipa. On je tad
bio s dvije tegleće marve na putu za Tiberijadu, gdje je išao po svoj alat.
Ali, Ana je bila u kući, zajedno sa svoje dvije sluškinje i dvije djevice, koje su inače
bile s Marijom u Hramu. Sve je u kući bilo nanovo namješteno od Ane. Predvečer, svi
su molili stojeći oko okruglog stola, s kojeg su kasnije jeli povrće koje je već bilo

servirano. Ana je bila zabavljena kućanskim poslovima, s vremena na vrijeme je išla
tamo amo, dok se Blažena Djevica penjala stepenicama u svoju sobu.

Tamo je odjenula dugu bijelu vunenu haljinu, kao što je bio običaj nositi je kad se
molilo, oko pasa je imala pojas, a žućkasto bijeli veo na glavi. Ušla je jedna djevojka,
upalila višekraki svijećnjak, pa se povukla. Marija privuče mali niski stolić, koji je bio
uza zid i postavi ga u centar sobe. Marija preko stola postavi crveni stolnjak, pa onda
preko njega bijelo prozirni. Na krajevima i u centru stolnjak bijaše ukrašen vezom.
Kraj stolića postavi mali okrugli jastučić, te kleknu na njega. Leđa je naslonila na
ležaj, vrata od sobe joj bijahu zdesna. Na podu je bio tepih.
Marija nabaci veo s glave preko lica, postavi šaku u šaku na prsa, pa započe moliti.
Vidjela sam je kako dugo moli s unutrašnjim žarom. Molila je za Otkupljenje, za
dolazak obećanog Kralja, i da njene molitve imaju bar nekog utjecaja na Njegov
dolazak. Dugo je klečala, kao da je u ekstazi, pogleda uprta k nebesima. Tad spusti
glavu na prsa, pa tako nastavi moliti. Sad je pogledala udesno, te ugledala blještavi
lik plavokosa mladića s krilima. To bijaše arhanđeo Gabrijel. Noge mu ne doticahu
tla. U jednoj poluokrugloj putanji, okružen ogromnim svjetlom i slavom, dođe lebdeći
do Marije. Lampa postade mračnija, jer se cijela soba ispunila njegovom svjetlošću i
slavom.

Anđeo s rukama blago podignutim na prsima, progovori Mariji. Vidjela sam riječi kako
izlaze s njegovih usana kao slova blještava svjetla. Marija odgovori, bez da je
pogledala gore. Tad anđeo ponovo progovori, a Marija, kao da je potaknuta
poslušnošću prema njegovoj zapovijedi, skinu malo svoj veo, pogleda ga, pa reče:
“Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj!”

Sad sam je vidjela u još većoj ekstazi. Strop sobe je nestao, a iznad kuće se pojavio
svijetli oblak sa svjetlosnim tragom iza sebe, koji je sezao visoko u nebo. Daleko gore
u izvoru ovoga svjetla, vidjela sam viziju Presvetog Trojstva. Izgledalo je kao trokut
slave, i mislim da sam unutra vidjela Oca, Sina i Duha Svetog.

Kad je Marija izgovorila riječi:”Neka mi bude po riječi tvojoj!”, vidjela sam pojavu
Duha Svetog. Lik je bio ljudski, a cijela pojava je izvirala iz blještava svjetla, u obliku
krila. Vidjela sam kako s prsiju i ruku tog lika isijavaju tri zrake svjetla. One su
prodrle u desnu stranu prsa Blažene Djevice i združile su u jedno pod njenim srcem.
Odmah, taj tren, Marija postade perfektno prozirna i blještava. Bilo je to kao da
materija nestaje, kao što tama nestaje pred strujom svjetlosti.

Kad je anđeo nestao, a s njime i struja svjetlosti, ugledala sam, dolje ispod traka
svjetlosti koji je vodio u nebo, pljusak polu propupalih ruža i malog zelenog lišća,
kako pada na Mariju. Ona bijaše cijela uronjena u sebe. U sebi je vidjela Utjelovljenje
Sina Božjeg, jedno sićušno ljudsko biće svjetlosti, sa svim svojim udovima, čak i
prstići već bijahu savršeno razvijeni. Kad sam gledala tu misteriju, bilo je oko ponoći.

Prošlo je nešto vremena, a tad Ana i druge žene uđoše u Marijinu sobu, ali kad je
vidješe u ekstazi odmah se povukoše. Tad Blažena Djevica ustade, priđe malom
oltaru na zidu, postavi sliku malog djeteta u povojima, pa se stade moliti stojeći pod
lampom koja je gorjela pred oltarom. Tek pred samo jutro otišla je na počinak. Kad
se to zbilo, Marija je imala malo više od 14 godina.”

…

(osvrt na gornji tekst: don Josip Mužić, siječanj 2019., bilješke MG) :

Ovo je prizor kojeg su umjetnici prikazivali na razne načine. Centralni likovi su anđeo i Gospa. U prostoriji nije bilo Josipa. Marija je bila sama. Mi smo s Nazaretom vezani i preko Nazaretske kućice koja je bila na Trsatu, pa je prenešena u Loreto. Dugo su naši hodočasnici odlazili u Loreto moleći: „Vrati nam se Gospe, vrati!“

Vidimo koliko znači i sami kameni spomen tog događaja. Loreto je postao vrlo brojno hodočasničko mjesto. Jedno zdanje od cigle, ali čudesno prenešeno. Mjesto gdje su živjeli Marija, Josip i Isus. Nešto je ostalo i u tim zidovima. Mi smo svjesni kako se znamo na nekim mjestima osjećati ugodno, a u nekim mjestima se osjeća hladnoća. … U kući gdje se moli nešto ostaje. Tko tu dolazi osjeća nešto toplo oko srca. A tamo gdje je razdor osjeti se neki led, kao na groblju. Mi imamo sposobnost da ono što je u duši možemo utisnuti u materiju. Ljubav Božja oplemeni čovjeka, njegove crte lica, pročisti dušu. Grijeh to promijeni na gore. I zlo se vidi izvanjski. Možda se to najbolje vidi u pogledu, u izrazu lica. Ima takvih pogleda da se čovjek zaledi. Ima mržnje koja kao da probada.

Isus je u Nazaretu imao najbolji mogući ljudski život. Bio je okružen ljubavlju Marije i Josipa i tu je na prvom mjestu bila Božja ljubav koja ga je grijala. Marijina majka je bila u kući sa dvije sluškinje, dvije djevojke koje su odrastale s Marijom u hramu. U kući su bile samo žene. Pet žena i Marija. Tu se živjelo u jednoj kućnoj crkvi, u okruženju koje pomaže i izgrađuje. Josip nije bio dobrog imovinskog stanja. Ana je bila bolje stojeća.

Predveče su svi jeli oko stola, sigurno su molili i duže nego su molili naši stari, a naši stari su molili krunicu prije večere. Što se vremenski više udaljujemo od početka stvaranja to se čovjek više udaljuje od Boga… Povijest je u znaku nazadovanja, čovjek se udaljuje od Boga, raste bezboštvo… Isus je postavio pitanje: „Kad se vratim hoću li naći vjere na zemlji?“ Dogodit će se kolektivni otpad od vjere. A to se događa danas na Zapadu.

Katarina Emmerick opisuje detalje. Kaže da jedu povrće.. Ana je bila zabavljena kućanskim poslovima. Mogli bi se pitati što njoj to treba, mogla se posvetiti samo duhovnim stvarima i molitvi. Duhovnost, međutim, nije odvojena od materijalnog. Bog je postao čovjekom – da pokaže kako je i materija pozvana da proslavi Boga. … Sve materijalno što nam je povjereno je za dobro. Da nas je Bog stvorio tako da nemamo potrebu jesti što bi onda radili? Nagon za obdržavanjem nas goni da radimo, drži nas u ravnoteži da ne budemo gotovani, kao razmažena djeca. Ne znaju što će sa sobom pa rade ludosti. … Bolje da služe roditeljima nego neznancima…. Kućanski poslovi nisu prokletstvo nego blagoslov.

Ana ovdje podsjeća na Martu koja je obuzeta poslom, (obavlja razne stvari, nije nervozna… u određenom trenutku počinje sebe sažaljevat – Zašto Marija ne radi, …)

Gospa se penjala uz stepenice, u sobu. Bijela haljina… zanimljivo da se uz molitvu vezuje jedan oblik oblačenja. Haljina je najprikladnija za molitvu. Tišina, Presveto, svete slike, klečanje – znamo da nam sve to pomaže u molitvi – ali možda nismo razmišljali da nam i odjeća pomaže u tomu. Znamo da se treba dolično obući da bi smo saobraćali s Bogom. Kartuzijanci radi toga imaju kapuljače i onda su …kao u zagrljaju Božjem. Čovjek se izdvoji. To je jedna zaštita od svijeta. Prije koncila žene su za vrijeme mise nosile marame. To se zadržalo u nekim zemljama. Korejanci u Međugorju npr. – to je jedan izvanjski znak koji pomaže čovjeku da se usredotoči na Gospodina.

Jasno je da je Marija tu za molitvu. Vidi se po odjeći. Marija se organizira za molitvu. Stolić je u centru sobe, preko njega crveni pa bijeli stolnjak. Izvanjske stvari su potrebne, ali ovo daje i jednu notu svečanosti (kao što mi za blagdane stavljamo svečani stolnjak). Svjesna je da je biće i da joj trebaju ove izvanjske stvari. Bila je u takvom položaju klečanja u kakvom je mogla ostati dugo vremena. Bio je tu i tepih. Kad se čovjek više puta kleči, nakon nekog vremena koljena otvrdnu, odeblja koža, organizam se navikne. I nije tako teško, a u molitvi pomaže.

Marija nabaci veo preko lica, nestaje je. Izolira se od svijeta. Mi možemo zatvoriti oči i to nas usredotočuje na Gospodina. „Postavi šaku u šaku, na prsa“. Sve to joj služi da može bolje moliti. Vidjela sam je da dugo moli sa nutarnjim žarom, usredotočena je. Znamo što je molila. Za otkupljenje, mada ne zna što to sve znači. Moli da dolazak obećanog kralja i da njena molitva ima nekog utjecaja. Da dade svoj doprinos. Dugo je klečala pogleda uprta k nebesima. Vrijeme s Bogom prolazi brzo. To je kao kad imamo milost utjehe – teško se odvojiti od molitve. A u suhoćama vrijeme nikako da prođe. „glava na prsima“, sad se nešto promijenilo, jer prije je gledala u nebo. Pogleda u desno i vidi plavokosog mladića s krilima. Bio je to Gabrijel.

Anđeli nisu tjelesna bića nego duhovna, ali da bi komunicirali s nama mogu uzeti bilo koji oblik. A ako se pojave sa krilima jasno je onda da nisu ljudi nego drugčija stvorenja. Daju se prepoznati. Noge mu nisu doticale tla. Kao Gospa kad se ukazuje u Fatimi – u špilji – ne treba joj oslonac za noge.

Svjetlost i slava… ljudsko svjetlo se ne može mjeriti sa Božjom slavom. … Anđeo progovori… „vidjela sam riječi koje izlaze“…. Marija je vidjela lik, prepoznala ga je, ali ne gleda u njega, … katarina Emmerik se ne zadržava na riječima koje anđeo govori, imamo ih u evanđelju. Marija skinu veo pogleda ga i reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj!“ sve se to događa na jednostavan način. Jedna djevojka i jedan anđeo. Bogu ne trebaju reklame. On se ne nameće. Prave stvari se događaju u dušama. Mi znamo raditi mnoge stvari da nas ljudi prepoznaju po djelima, ali najviše što možemo učiniti za druge je osvajati ljude za Boga, možemo moliti Boga da okrene srca Bogu…

Preko Boga možemo spašavati duše, … Marija je dala pristanak. To je možda desetak sekundi koje su promjenile cijelu povijest!  Bog joj daje potvrdu da je dobro odlučila. Sad sam je vidjela u još većoj ekstazi. Majka Tereza – (… ) a onda ju je Gospodin pustio da se bori, da živi od sjećanja. I Marija vjerojatno nije doživjela tako nešto više.

… (…) Bog i slikama može dočarati otajstvo. Kao da materija nestaje. Trenutak začeća – u trenutku njenog pristanka. Naš život se događa preko odluka za Boga. Nije najvažnije ni jesmo li u samostanu ili u obitelji, najvažnije je – kakvi smo kršćani. Jesmo li Kristovi? Ili svaštarimo pa smo nikakvi kršćani.

… „kad je anđeo nestao… … “  Nebo je proslavilo ovaj događaj. Preko ovog znaka je uronjena u sebe.

Prošlo je nešto vremena i žene kad su ušle vidješe da je u ekstazi… Prije smo vidjeli kako su Joakima zatekli u ekstazi i ostavili su ga tako cijelu noć. Kad smo mi nekog vidjeli u takvom stanju? Malo je pravih svetaca i molitelja.

Marija stavi sliku djetešca … Ne znamo odakle joj ova slika, ali to joj je pomagalo da moli za dolazak Mesije. Sad moli molitvu zahvale. Zahvala produljuje molitvu. Odlazi na počinak. Ulazimo dublje u Božja dobročinstva. Marija je znala da je začela otkupitelja. I to je jedna stvarnost pred kojom sve drugo nestaje. Treba vremena da to prihvati, da to usvoji. Tu pomaže zahvalnost. Da je Marija požurila pogasiti svjetla  izgubila bi milosti… Zato trebamo biti obazrivi s milostima.

…Za njih dvoje kaže se da su godinama zazivali blagoslov na svoj brak. Evanđelje o njima ne govori ništa, ali o njima znamo iz Predaje. Kao stari još prinose žrtve i nadaju se, ali već su na izmaku plodnih godina. U židovskom narodu najveći je blagoslov imati djecu. Biti u braku, a ne imati djece je znak odbačenosti od Boga. Ljudi su u tome iščitavali grešnost.

Danas je grugčije pa se na parove koji imaju više djece gleda čudno. Tu je sadržana tragedija pravednika – ono do čega mu je najviše stalo ne dobiva od Gospodina. I kako je to biti dvadeset godina stavljen „na led“, na čekanje a ne pokolebat se. Pouzdat se da je to za neko veće dobro koje mi sad ne vidimo.

Bog prema pravednicima to čini da porastu u vjeri, da budu još jači, da se po njima više proslavi. Primjer kanaanke: kao da je Isus tjera, ali ona ne posustaje. Ustrajna je i ponizna. I on hvali njenu vjeru. Pravednik ne može biti pošteđen muke. Mi i sami sebi svojim postupcima stvaramo muku. Kod pravednika je to za spasenje drugih duša. Joakim i Ana su kušani dotle da ih je Bog našao dostojnima da budu roditelji Isusove majke. Jokim nije došao u kušnju da je pošalje kući, a mogao je. Mojsije je to dozvolio. Žrtava je bilo puno. To je samo jedna u nizu. Par se povukao na molitvu. Iz teksta se vidi da su imali i neke male metalne lančiće koji bockaju i stvaraju nelagodu. Prostrijeti se po podu znači i da su bdjeli. Pokornički stav. Prostracija.

U hram su se donosile stvari na prikazanje. Vidimo kako se oni nose sa neplodnošću. Nemaju oni tada saznanja o umjetnoj oplodnji, ali i tada su se nudila neka ljudska riješenja, no oni riješenje traže od Boga i koriste tri sredstva: – milostinja, – pokora i – molitva. Mole ustrajno, godinama. U tome su složni. Vidimo tu na djelu kako se supružnici mogu skupa nositi s tim, jedno drugo osnažuju i krijepe.

Jučer smo slavili svetog Bazilija i Grgura. Tu je bilo prijateljstvo iz ljubavi prema Bogu i teologiji. Jedan drugoga su poticali u ljubavi prema Bogu. To se može živjeti u braku. Važno je da se tu ima osjećaj odgovornosti. Potrebno je da se i zajednički prakticira vjera. Iz toga dolazi blagoslov za njih i za djecu.

Joakim dolazi u hram. Što mu je sve moglo prolaziti u glavu. Kako je mogao izgledati? Imamo poznanika tih godina pa možemo sebi stvoriti neku sliku. Ljubav preobrazi ljude na pozitivan način. Sve se odvija svečano. Sluge nose darove. Dočekuju ih vratari. Joakim je zadnji. Sam uđe u dvoranu. Tada prođe. Nemaju oltar za euharistijsku žrtvu oni imaju žrtvenik. A naš oltar se isto zove žrtvenik. Možemo zamisliti žrtvenik kao jedan kameni oltar. Tu je sve za kađenje, za prinos kruha… i tamjan i kruh. Bilo je puno ljudi koji su donijeli darove. Bilo je to jedno pobožno mnoštvo. Dočekani od svećenika. Sve se odvija određnim redom. A Joakim je primljen na prezriv način. Joakim je već u svojoj muci, možda drži da mu je to zadnji čas da dobije dijete i osjetljiv je na najmanju stvar. Prezir se mogao pokazati gestama, izrazima lica, pogledima,… odnos odbijanja. Svećenik ga je jedva poznavao ali je o njemu stvorio sliku i zaključio je da nije dostojan toga dara. Joakim je stjeran u kut. Darovi su bili bogati. Njegov dar je stvaljen iza rešetke, neuredno, kao da nije toliko važno, a drugi ispred poredani, lijepo posloženi. Došlo je vrijeme za Joakimove darove, ali se ništa bitno nije promijenilo. Hladnoća i odbacivanje. Napušta hram. Tjeskoban zaključuje da mu molitva nije uslišana. Bez obzira koliko se trudio ljudi to ne prepoznaju kao dobro. Nutarnja muka. No, on ne dopušta da ga to pokoleba u vjeri. Traži utjehu monaha tog vremena. Oni su tad u molitvi i pokori čekali Mesiju. To je bio čovjek u kojeg može imati povjerenja. Tu traži utjehu. I to mu je pomoglo. Ali ostaje tuga ode do stvojih stada. Želi biti sam sa sobom i sa Gospodinom. Treba mu samoća i odvojenost od ljudi.

Prelazi put … planine se opisuju kao s jedne strane pod snijegom a s druge obasjane suncem…. i tamo je proveo pet mjeseci (!) a Ana o tome ništa ne zna. Bijaše tako snužden. Poslao je njih kući, nije htio da s zna gdje se nalazi da mu ne ometu plan. Želi ostat koliko je potrebno. I radi sam duhovne vježbe, skoro pola godine. Ana je bila zabinuta iz više razloga. Na njenom licu se sigurno vide i prve bore, možda ima i pokoju sjedu. Zabrinuta je jer čuje kako su se stvari odvile. Žrtva nije bila prihvaćena. Ako je Joakim bio povrijeđen i ona je isto, od služavke. Povod je bio taj što ju je Ana odbila pustit na zabavu. Zabava je nešto što nije bilo u skladu sa stegom esena. Tom duhovnom pokretu pripadali su i Ana i Joakim. Sluškinja ju je optužila da je sama kriva i da je sad i napuštena. Pripisuje to njenoj nagloj i nerazumnoj ćudi. Ana nije ni nagla ni nerazumna. Ova sluškinja joj je više puta prigovarala i sad je Ana otušta, šalje je natrag s darovima, k roditeljima. Služavku ne okrivljuje nego govori da o njoj više ne može voditi brigu. Služavka je mogla biti mlada i poslana tamo da dobije jedan dobar odgoj. Ana preuzima odgovornost i ne ocrnjuje je. Daje joj darove i pratnju da se sigurno vrati kući. Ana upade u žalost kao i Joakim. I ona se odaje molitvi. Traži utjehu u Bogu. Stavi šal na glavu i omota se. Nastavlja moliti i po noći. Ode pod stablo. Mijenja samo mjesto. I što ona moli? Moli da je Bog ne odvoji od njena pobožnoga muža. Moli da ih Bog ne razdvoji unatč neplodnosti. I tada imamo najveštenje. Ono najvažnije je navještenje Mariji, a imamo i navještenje Zahariji, a onda ovdje imamo navještenje Ani i Joakimu. To je bilo nešto što židove nije čudilo. Oni su računali na anđele i na njihovu prisutnost u svom životu. Reče joj da bude mirna jer je Bog čuo njenu molitvu. Reče da će Joakimova žrtva biti uslišana. Ne samo da je tješi da će se Joakim vratiti ngo i da će molitva biti uslišana i da će dobiti dijete.

Ana se vrati u kuću. I tu je odgovor: molitva. Molitva je sastavni dio života. I stvari se riješavaju kroz molitvu.

Joakim i Ana su ljudi prokušane vjere i ostaju uz Gospodina, donose sve Gospodinu i znaju biti zahvalni.

(Izvor: Bilješke MG, duhovne vježbe, siječanj 2019., voditelj don Josip Mužić)

…

usp. viđenja blažene Katarine Emmerick – PDF, str 157 i dalje…

Predvečer je Joakim stigao pred Hram. Magarci su spraćeni u iste štale, koje će isto
tako poslije koristiti kod Marijina prikazanja, a darovi su nošeni stepenicama duž brda
na kojem je ležao Hram. Kad su ih dočekali vratari, Joakimove sluge se vratiše dolje,
a sam Joakim uđe u dvoranu, gdje bijaše voda u kojoj su se prali darovi.

Tad prođe dugačkim hodnikom sve do dvorane sa sedmokrakim svijećnjakom,
oltarom za tamjan i oltarom za prinos kruha. Dvorana bijaše lijevo od Svetinje, a bila
je puna ljudi koji su donijeli darove. Od strane svećenika koji se zvao Ruben, Joakim
bijaše primljen na vrlo prezriv način, a taj ga je svećenik jedva poznavao. Bio je
stjeran u jedan kut, iza rešetke, a njegovi darovi ne bijahu tako brižno posloženi, kao
oni nadesno iza rešetke, nego nekako sami, postrance.
Svećenici su bili oko oltara za tamjan, na kojem se baš jedan dar prinosio. Svjetiljke
su gorjele, a sedmokraki svijećnjak je bio upaljen, ali svijeće nisu bile upaljene sve
odjednom. Često sam primjećivala da su razni krakovi svijećnjaka paljeni u raznim
prilikama.

Vidjela sam Joakima kako napušta Hram. Bio je vrlo zabrinut i tjeskoban. Ode iz
Jeruzalema preko Betanije do zemlje Maharuš, gdje je potražio utjehu, u kući jednog
Esena.
Prorok Manahejm je nekoć boravio tamo i kod obitelji jednog Esena u Betaniji. Ovaj
je prorok prorokovao Herodu, dok je Herod još bio dijete, budućnost njegova
kraljevstva i njegovu pokvarenost.
Odavde, Joakim ode do svojih najudaljenijih stada na gori Hermon. Put je vodio kroz
divljinu Gadi i preko rijeke Jordan. Hermon bijaše dugi i uski neprekinuti planinski
lanac, čija je sunčana strana bila zelena i rascvjetana, dok je druga bila pokrita
snijegom.

Joakim bijaše toliko snužden, toliko smrvljen, da nije dopustio svojim ljudima da
obavijeste Anu gdje je otišao. Međutim, Ana je bila zabrinuta kad je čula kako su se
stvari odigrale u Hramu i kad je vidjela da Joakima nema doma.
Joakim je tako ostao na planini Hermon pet mjeseci. Vidjela sam ga kako plače i
moli. Kad bi išao pogledati svoja stada, bio bi toliko pogođen tugom, da bi se odmah
bacio na zemlju s rukama na licu. Sluge ga ispitivale o razlogu njegove žalosti. On
nije htio reći da je to zbog neimanja još djece. Ponovo je razdijelio svoja ogromna
stada na tri dijela. Najbolji dio je poslao u Hram, drugi je razdijelio potrebitim
Esenima, a najgori treći je zadržao za sebe.

Ana je u svojoj zabrinutosti mnogo propatila od jedne zle sluškinje, koja ju je gorko
napadala zbog njene neplodnosti. Sluškinja je dugo bila kod Ane, ali sad je napokon
Ana otpusti iz kuće. Djevojka je tražila dozvolu da ide na neku feštu. To ne bijaše u
skladu sa striktnom disciplinom Esena. Ana je odbila dati pristanak, a tad joj sluškinja
priđe, rekavši joj da je zaslužila što je sterilna i ostavljena od muža, jer ima naglu i
nerazumnu ćud. Tad je Ana otpusti i pošalje s darovima natrag k njenim roditeljima,
praćena dvojicom slugu kako bi je sigurno doveli kući. Ana je poslala poruku
sluškinjinim roditeljima, da više ne može brinuti o djevojci.

Nakon djevojčina odlaska, Ana upade u žalost, uđe u svoju sobu i stade moliti. Kad je
pala večer, stavi dugi šal na glavu i cijela se njime omota. Ispod ogrtača ponese
svjetlo, ode pod razgranato stablo koje je raslo u dvorištu, upali svjetiljku i stade
moliti.
Ovo je stablo imalo grane sve do zemlje i tako je formiralo brojne hodnike pod
krošnjom. Imalo je vrlo veliko lišče. Mislim da su se u Raju pod ovakvim stablom
Adam i Eva obukli njegovim lišćem. Cijelo je stablo imalo karakteristike toga
zabranjenog stabla, plod u obliku kruške visio je na rubu grane, u pet struka. Unutra
je bio mesnat s prošaranim crvenim venama. Usred ploda bijaše udubljenje s
jezgrom. Židovi su od njegova lišća uglavnom pravili vijence na Blagdan posvećenih
kruhova. Lišćem bi kitili zidove, postavljajući ga stepenasto kao krljušti ribe. Oko
stabla su bile postavljene klupe i sjedala.

Kad je Ana molila Boga da je ne odvoji od njena pobožna muža, bez obzira ako je to
Njegova volja da nemaju još djece, odjednom se pred njom pojavi jedan anđeo.
Lebdio je iznad nje. Reče joj da bude mirna, jer je Gospodin čuo njenu molbu. Reče
joj da bi sutra ujutro trebala otići zajedno s dvije sluškinje u jeruzalemski Hram. Neka
uđe sa strane doline Jošafat i tamo u Hramu pod Zlatnim vratima, susresti će
Joakima, koji je upravo sad krenuo prema Jeruzalemu. Reče da će Joakimova žrtva
biti prihvaćena, molitva mu uslišana, a da će se on (anđeo) tamo pojaviti pred njim.
Anđeo još uputi Anu da ponese par golubića kao žrtveni dar. Još joj obeća da će joj
uskoro biti obznanjeno ime djeteta, koje će uskoro začeti.

Ana zahvali Gospodinu, pa se vrati u kuću. Nakon poduge molitve, leže na ležaj i
zaspa. Tad ugledah svjetlo kako silazi nad nju. Okruživalo ju je, da, prodiralo je u
nju. Vidjela sam je, nekom unutarnjom percepcijom, kako se dršćući budi i sjeda na
ležaj. Zdesna blizu nje, Ana ugleda obasjani lik, kako piše na zidu velika sjajna
hebrejska slova. Pročitah i shvatih napisano, riječ po riječ. Baš po tome efektu će
Ana začeti, zato će plod njene utrobe biti poseban, a Blagoslov koji je dan Abrahamu,
biti će izvor začeća. Vidjela sam da je Ana zabrinuta kako će sve to saopćiti Joakimu,
ali anđeo je umiri, rekavši joj da je i Joakim imao viziju o tome. …