Danas sveta Crkva slavi blagdan svete Tereze Avilske, koja se rodila u Avili, u Španjolskoj 1515. God. Terezija potječe od vrlo uglednih bogatih roditelja, čestitih i ppbožnih kršćana. Otac se zvao Alonso, majka Beatriz, imali su dvanaestero djece, a Terezija je bila najmlađa. Roditelji su svu svoju djecu brižno odgajali u pobožnosti i strahu Božjem. Zato je Terezija već u sedmoj godini svoga života pokazivala znakove prave pobožnosti, pa je vrlo rado čitala životopise svetaca i svetica Božjih. Sve što bi joj došlo pod ruke ona je pročitala. Čitala je pustolovne priče i ljubavne romane. Dan i noć  bi bez prestanka čitala takve knjige. Mašta joj je već bila puna takvih praznih pričanja, zato je pri tome gubila  svaki smisao za molitvu i ozbiljan rad. Kako je Terezija po naravi bila dražesna, ugodna u društvu i u igri upravo čarobna, zato joj nikada nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga I ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnostii da svakoga razveseli i nasmije, što joj kao ljudska vrlina ostati kroz cijeli život. Terezija je na svaki način htjela da se sa svojim zgodnim stasom i ljepotom svidi drugima. Zato se lijepo oblačila i dotjeravala raznim nakitima. Tako bi oko svoga uređivanja potrošila puno vremena, a najviše oko uređivanja svoje kose. Kad je brižni otac opazio ospasnost, koja je prijetila njegovoj kćerki, odmah ju je poslao u daljnji odgoj u samostan sestara augustinki. U samostanu je Terezija opet postigla prijašnju pobožnost i počela je moliti i razmatrati. Krepostan život redovnica naveo je Tereziju na odluku da se sasvim posveti Bogu, te se ona odluči na redovnički stalež. Oduku nije donijela iz neke nužde već posve slobodno i promišljeno. Kad je Terezija odlučila stupiti u karmelićanski red od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje I za nju samu I za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu, jer se poznavajući svoju narav bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je za nju stupanje u samostan bio veoma bolan, težak i dramatičan doživljaj. Ona je zaista svoje znanje skupo platila, a upravo je to mnogo doprinijelo njezinoj veličini.

U dvadesetoj godini svoga života stupila je u karmelski red. Prvu godinu redovnitva nastojala je oko svoje savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno posve iscrpila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svi su mislli da će umrijeti i već su sve spremali za sprovod. No ona se najedanput probudila iz svojega mrtvila i ukočenosti.

I nakon te krize, tog bolnog istustva Terezija se počela oporavljati, ali je opet popustila u svom duhovnom životu, što će kasnije teško okajati. Tako je Terezija punih osamnaest godina kao redovnica provela u duhovnoj osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili u kojem je ona živjela bio je bez klauzure i bez prave discipline, a imao je oko 180 sestara karmelićanki. Ali je u njemu bilo takvo ozračje, koje nije mnogo poticalo na savršenost I svetost. Tko se je tu želio ipak posvetiti, morao je to učiniti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogućavan. Lakše je bilo u samostanu provoditi jedan udobniji život u onoj osrednjosti bez prevelikog zalganja i naprezanja. Takav život u samostanu u onoj osrednjosti bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Takav život u samostanu Tereziju je strahovito razočarao, te je u duši sve jasnije osjećala zov da se iznad svogea toga izdigne. I kad joj je bilo četrdeset godina, u jednom svom viđenju vidjela je mjesto u paklu koje je njoj priravljeno, ako ne krene drugim boljim i savršenijim putem. A u drugom svome viđenju vidjela je izbičevanog Isusa. Nakon tih viđenja Terezija je doživjela pravo obraćenje i od tada izlazi potpuno iz svoje mlakosti. Od toga časa jenda prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život živjeti u duhu Evanđelja. Zato se energično odlučila na temeljitu reformu karmela. Radi obnove Karmela Trezija je krstarila cijelom Španjolskom. Ona je svojom upornom voljom i jakošću duha, poniznošću i pokorom uspjela obnoviti karmelski red. Terezija je kod obnove nailazila na velike poteškoće I bezbrojne zareke, napadali su je sa svih strana.

Ustadoše protiv nje sestre karmelićanke is većenici karmelićani, te poglavari čitagovga karemlenskoga reda, ali nju više ništa nije moglo zaustaviti. Ona se branila molitvom i čvrstim pouzdanjem u Boga, te je tako uz posebnu Božju pomoć pobijedila. Rodio se novi i idealni Karmel, dakle bosonoge karmelićanke dostojne kćeri majke Tereziej Avilske. Tako je Terezija već 1563. godine preuzela sama vodstvo novoga samostana. Ona je nakon reforme karmelskoga reda živjela još dvadeset dvije godine. Terezija je znala I čvrsto vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva, jer iz nje I druga sredstva dobivaju svoju snagu. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojim će se njezine sestre moliti i na taj način se za Božje kraljevstvo boriti. Prije Terezijine smrti već je bila s Bogom stalno sjedinjena u molitvi i razmatranju. Bog je bio njena najveća radost, iz ljubavi prema njemu ona se odrekla svih stvorenih stvari, pa i svojih najbližih, pa i dopuštenih uživanja. Ona je u svome životu podonosila vrlo teške kušnje i bolesti na duši i na tijelu i to s najvećom strpljivošću. Resila ju je duboka poniznost, žarka pobožnost, anđeoska čistoća i druge kreposti. Taj visoki stupanj svetosti postigla je Terezija revnim upotrebljavanjem onih sredstava koja vode k savršenstvu, a to su molitva i sveti sakramenti.

Kako je Terezija bila sva iscrpljena od napornog rada, blago je preminula u Gospodinu u mjestu Alba Tormes, 1582 god u 67 oj godini svoga života. Papa Grgur XV Tereziju je progalasio svetom 1622, a papa Pavao VI proglasio ju je Crkvenom naučiteljiom 1970 god. Neka Gospodin proniče svojom milošću mnoge poput sv. Terezije Avilske.

Pobožnost Gospi Karmelskoj

Dok je ustrajno molio ukazala mu se Gospa koja je rekla: „Evo povlastice koju dajem tebi i svim članovima tvoga reda; tko god umre odjeven odjećom karmelskog škapulara spasit će se.” Tada sveti Šimun sazove svu braću ikaza im što je Gospa rekla. Potaknuo je braću da šire tu pobožnost i među drugima u svijetu. Veza škapulara je veza između duše i Gospe. Onaj tko nosi škapular uživa Gospinu prisutnost po njenom i svom ugovoru. A škapular je znak toga ugovora. I budući da Sotona ne može učiniti ništa protiv Gospe koja je bez grijeha začeta tako ne može ništa ni protiv nas ako nas Ona štiti.

Naravno, ne smije čovjek biti preuzetan pa zaključiti: „stavit ću na se škapular pa mogu radit što me volja, spasit ću se“ To bi bio grijeh protiv Duha Svetoga. Gospa obećaje svoju pomoć onima koji se obećaju čuvati grijeha, koji Boga i Gospu vole i nastoje vršiti svoje kršćanske dužnosti.

Karmelski škapular donosi pomoć i u vremenitim potrebama. Mnogima koji su imali na sebi taj sveti znak Gospa je pomogla u bolesti, siromaštvu, progonstvu i mnogim drugim nevoljama…

Mnoge duše svoje vječno spasenje duguju Gospinoj pomoći preko škapulara…

Evo jedan primjer:

…

Jednoga dana Šimuna Stocka pozove svećenik Petar Lington da dođe što prije njegovu bratu Walteru u pomoć koji je umirao sav u očaju. Bio je to grešnik vrlo ohol i svadljiv i predan svim vrstama magije; prezirao je sakramente i započinjao svađe sa susjedima. Kad je vidio da mu je blizu vrijeme da stupi pred Božji sud spopao ga je očaj zbog grijeha što mu ih je Sotona prizivao u pamet. Nije htio ništa čuti o Bogu. Bolesnik je umirao u očaju, pjenio se od srdžbe, škrgutao zubima i pretvrtao očima. Kad je svećenik vidio da nesretnik umire i da je već izgubio upotrebu osjetila, načini nad njim znak križa i stavi na njega škapular Gospe Karmelske, zatim podižući oči prema nebu zavapi Bogu da dopusti bolesniku da ponovo zadobije uporabu osjetila, da njegova duša otkupljena Kristovom Krvlju ne postane plijen sotone. Bolesniku se odmah povratila snaga, ponovo mu se vratila uporaba osjetila, prekrsti se i počne govoriti: „Moji su grijesi brojniji od pjeska u moru. A moj Bože, tvoje je milosrđe veće od Tvoje pravednosti. Smiluj mi se. A vi oče, pomozite mi. Tada se Walter od srca pokajao za sve svoje grijehe i skrušeno ispovjedio i pričestio. Isti dan je umro. Spasila ga Presveta Djevica Marija, preko svetog znaka škapulara što mu je svećenik stavio oko vrata.

…

Gospa Karmelska slavi se 16.7.

(Usp. Gospodnje i svetačke propovijedi, fra A. Ž., 75-76)