Jedno od glavnih dostignuća kršćanstva u društvenoj sferi bilo je iskorjenjivanje strašnog zločina pobačaja i napuštanja djece, koji se u poganskom svijetu tolerirao ili čak prihvaćao. Poštivanje života, u katoličkoj viziji, proizlazi zapravo iz njegove savršene usklađenosti s prirodnim zakonom, čemu je pridodana svijest da je čovjek stvoren da slavi Boga i da, slušajući njegove zapovijedi, postigne vječno blaženstvo u nebu.

Ubijanje djeteta pobačajem stoga predstavlja vrlo ozbiljnu povredu Pete zapovijedi Dekaloga, koju još više pojačava činjenica da je žrtva nevina, bespomoćna i masakrirana (jer se radi o masakru) uz pristanak onoga tko je umjesto toga trebao štiti život svom snagom.

Moderno društvo – počevši od Francuske revolucije – pobunilo se ne samo protiv doktrinarnih i moralnih istina Učiteljstva, nego je napravilo lom izbacivši Boga iz društva kako bi se potvrdilo kao “sekularno” i stoga intrinzično antiklerikalno i antikršćansko.

Prvo načelo koje govori o zakonima naroda i nacija koje su prestale postojati, ništa ne može spriječiti pojedince i društva da usvoje norme suprotne zakonu prirode, ozakonjujući pobačaj i razvod kao slobodno korištenje sposobnosti, bez ikakvih kaznenih i moralnih posljedica.

Sustav vlasti koji svoju vlast crpi iz pristanka mase, a ne od Boga, kojemu pripada sva vlast – omnis potestas a Deo– samo se stoga treba smatrati protivnim bonum commune , jer dopuštajući vršenje lažnog pojma slobode i nepriznajući Kristovo gospodstvo nad pojedincima i društvima, zapravo stoji protiv cilja koji ga legitimira.

 No, kako to uvijek biva kad se radi zlo, i sami zagovornici pobačaja morali su nekako “učiniti probavljivim ovaj stravični zločin”, pokušavajući ga opravdati primjerima kakvih gotovo da nema, a koji bi ipak ostali neprihvatljivi: silovana žena, djevojka koju je zaveo opaki starac i svi teoretski slučajevi korisni za otvaranje “Overtonovog prozora”. Desetljeća masakra nad nedužnim stvorenjima – samo u Italiji više od šest milijuna djece vapaj je u nebo! – pokazali su da su opravdanja za uvođenje pobačaja u građansko zakonodavstvo bila izgovori, dok u stvarnosti s bolom primjećujemo da je čedomorstvo gotovo uvijek motivirano cinizmom, sebičnošću, neznanjem.

Cinizam, zbog nepažnje s kojom se pribjegavanje ubojstvu osobe za vlastitu osobnu korist prihvaća čak i kao zamislivo; sebičnost, jer osoba koja vrši pobačaj odlučuje da njegova vlastita volja prevlada nad pravima drugog čovjeka; neznanje, jer rijetko koja majka zna kakvim je mukama fetus zapravo izložen da bi se izbacio iz maternice i koliko je istraumatiziran.

Cinizam, sebičnost i neznanje sažeti su u nedostatku moralnog osjećaja, pogoršanom sada odričućim stavom s kojim se katolička hijerarhija suočava s ovim užasnim zločinom, gotovo kao da je na to prisiljena.

U vrijeme Ivana Pavla II takvo odustajanje bilo bi nezamislivo, jer, iako je poljski papa bio pod utjecajem heterodoksnih filozofija, on je još uvijek bio neumoljivi i ponosni pobornik zakona prirode. Moramo priznati da trenutni crkveni tim na čelu s Jorgeom Mariom Bergogliom ide daleko dalje od zbrke krivovjerja u teološkoj i moralnoj sferi financijskih i seksualnih skandala, dosežući točku da postane najgorljiviji promicatelj neomaltuzijanske agende i tzv. “osvajanja” modernog društva (na područjima) kao što su razvod, abortus, eutanazija, kontracepcija, sodomija i LGBTQ+ ideologija, rodna teorija i prekid hormonskog razvoja maloljetnika.

Nedavne burne izjave predsjednika Papinske akademije za život, tijekom televizijskog programa, s pravom su sablaznile i same vjernike laike, koji bi trebali moći vidjeti Crkvu kao garnizon Dobra i svjetionik Istine. 

U Pagliinim riječima možemo osjetiti banalnost zla, ciničnu želju da se ne bude kamen spoticanja , da se ne želi postaviti kao znak proturječnostiu svijetu koji se vratio u doba barbarstva i poganstva, servilno poštovanje Bergoglianskog Velikog vijeća prema civilnoj vlasti, budalasta udvornost onih koji se nadaju – ugađajući moćnima – dobiti malo prostora u konstituciji Novog svjetskog poretka, temeljenog na zabludna načela neomaltuzijanizma koja čovjeka smatraju parazitom planeta kojeg treba istrijebiti. Paglia se pokazuje kao grigio travet koji, baš kao u psihopandemijskom narativu, niti ne pokušava razumjeti nedosljednost onoga što se od njega traži da kaže i potvrdi, ograničavajući se na nekritičko prihvaćanje novog bergoglijanskog kursa, globalističke ideologije, transhumanizma. , Veliko resetiranje , zeleni novi dogovor , Plan 2030. Što se tiče Bergoglia i njegovog šarenog karavansaraja, čini se da su rijetke izjave s jakim medijskim odjekom protiv pobačaja dio tog scenarija kojem se on svako malo mora prilagoditi kako ne bi ispao onakav kakav jest.

 Treba reći da, kao i sve što promovira suvremeno društvo, čak ni promicanje pobačaja – prijevarno definiranog kao “prekid trudnoće” ili “reproduktivno zdravlje” – nije imuno na teške sukobe interesa, budući da oko ovog novog tržišta ekonomski interesi klinika za pobačaj, farmaceutskih tvrtki, istraživačkih laboratorija i proizvođača kozmetike. Tako se intrinzičnom zlu ubijanja nedužnih pridodaje beskrupulozna i profitabilna trgovina pobačenim fetusima, namijenjenim za proizvodnju lijekova, cjepiva, krema. Znamo na primjer, po istom priznanju proizvođača takozvanog Covid cjepiva, da se radi proizvodnje genskog seruma neprestano provociraju novi pobačaji kako bi se “osvježile” izvorne abortivne stanične linije, koje također dolaze iz pobačaja. Povlađivanje Kongregacije za nauk vjere diktatu BigPharme i njezinih izaslanika u vladama i agencijama za lijekove nemilosrdno razotkriva suučesnički stav Hijerarhije, nagrađene sponzorstvima i financiranjem jer je Pfizeru i Moderni dala veličanstveno svjedočanstvo eksperimentalnog genski serum.

Današnje obilježavanje Prvog svjetskog dana protiv pobačaja hrabar je izbor, jer stoji kao suprotnost horizontalnoj i utilitarističkoj viziji ljudskog života i sudbine. Vizija čije širenje nije strano vatikanskim vođama, uvijek u strahu da ne ispadnu zastarjeli, uvijek željni pokazati se à la page , do te mjere da transhumanizam učine svojim, u kojem bi spoj između čovjeka i stroja trebao predstavljati, u zabluda uma njegovih stvoritelja, osveta čovjeka protiv Boga, stvorenja protiv Stvoritelja, ubojice od početka na Gospodaru života.

 Vaš je boj ontološki predodređen za pobjedu: kultura smrti i grijeha predodređena je za poraz i za vječnu kaznu osude od strane Krista Otkupitelja. Ali ako je pobjeda sigurna, vaše djelovanje ne smije biti ništa manje odlučno, vaše društveno i političko opredjeljenje ništa manje hrabro. Kao građani i članovi zajednice imate pravo i dužnost obznaniti užas ovog zločina, njegovu neviđenu okrutnost, njegovo cinično iskorištavanje za ideološke i ekonomske interese.

Imate pravo i dužnost podsjetiti majke da ta beba nije dosadna smetnja, niti nakupina stanica, niti proizvođač ugljičnog dioksida; nego da je on stvorenje Božje, predodređeno da bude voljeno i da zauzvrat voli i odaje slavu svom Stvoritelju; prilika koja nije uskraćena majci: izaći na vidjelo.

Ne dajte se zastrašiti onima koji vas optužuju da želite prenapučiti planet “beskorisnim izjelicama” (kako kažu u Davosu), da želite silom prisiliti ženu da bude majka, da želite nametnuti svoje ideje onima koji nemojte ih dijeliti!

Neka vas ne zavaravaju oni koji prigovaraju da pravo na pobačaj ne podrazumijeva obvezu da ga učine za one koji to ne žele: to je sofizam, u kojem se život stvorenja prepušta izboru pojedinac, dok nitko ne može polagati pravo na život i smrt na vaše dijete. Jer to dijete nije ideja, nije pojam koji se može uzeti u obzir ili ignorirati, nego ljudsko biće, koje će dobiti ime, koje će imati život, odnose, budućnost; koji će u krštenju ponovno otkriti prijateljstvo s Bogom i moći će ga ljubiti i služiti mu da bi zatim s njime sudjelovali u vječnosti.

 Neka Presveta Djevica, čije Rođenje danas slavimo i koja je u posjetu svojoj rođakinji Elizabeti osjetila kako je Krstitelj poskočio u njezinoj utrobi, neka izmoli u Neba milosti potrebne za dovršetak vašeg rata protiv pobačaja, tako da narodi shvate užas ovog zločina i njihovi ih vlastodršci zabrane što prije.

 Svijet neće moći upoznati mir, sve dok svoju bespomoćnu djecu žrtvuje Molohu jednoumlja.

 Od srca vas blagoslivljam!

+ Carlo Maria, nadbiskup

 Izvor: marcotosatti.com