GK: Dobra djela, služenje drugima i darivanje nekako su uvijek bili dio slavljenja božića, dio koji je, ako je suditi prema brojnim karitativnim i humanitarnim inicijativama u božićne dane, ipak i dalje snažno izražen..

Don JM: Jasno je da takve inicijative treba pozdraviti. Na kraju iza nekih od njih stoji, izravno ili implitictno i crkvena hijerarhija. Iapk, treba reći da postoji određena unutarnja logika, određeni redoslijed stvari. Ne započinje slućajno najveća i prva kršćanska zapovijed s ljubavlju prema Bogu, a onda nakon nje, rekli bismo logično, dolazi ljubav prema čovjeku. I ne navještaju slučajno anđeli u Betlehemu, prema Lukinu evanđelju, najprije slavu Bogu na visini, a potom mir ljudima. Ako nema pretpostavke u prvome, drugo zapravo nije moguće. Uzmimo za primjer svetce, recimo Majku Tereziju. Da nije satima u skrovitosti i molitvi tražila lice Božje, nikada ne bi ostvarila svoja djela koja su svemu svijetu vidljiva. Upravo je ona govorila da bez Boga, bez otvorenosti Bogu i molitve nije moguće ostvariti nikakvu autentičnu ljudsku ljubav, posebno misleći na bračnu ljubav. Da je čovjek sam kadar pobijediti zlo i sebičnost u sebi, zar bi se naš Spasitelj morao roditi u siromaštvu i umrijeti za nas na križu? Tako bez onoga bitnoga čak i darivanje može postati samo vanjski čin, običaj, dio poslovanja ili stvaranje iluzije sreće i dobrote. Valja tražiti Onoga koji nam je podarivši nam u božićnom Djetetu samoga sebe, stvarni uzrok i početak svih lijepih darova i običaja.

GK: Već se nekoliko Božića zaredom, čini se iz godine u godinu sve izraženije, nameću pitanja malodušja, odlaska mladih ljudi, obitelji, štoviše sve se otvorenije govori o ugrozi samoga opstanka hrvatskoga naroda. Ni stanje u europskim i svjetskim razmjerima nije ništa vedrije. Božić je uvijek povezan s čežnjom za mirom, za srećom…

JM: za odgovor ću se poslužiti zapisom koji je neimenovani Vodičanin ostavio za Božić jedne teške godine u razdoblju komunizma, koje prenosim u knjizi. Dijelovi zapisa glase: „Veselje naše nie namješteno, ono je iskreno, duboko proćućeno. Ali još nijedne godine, otkako se mi sjećamo, nismo… u ovako teškom stanju očekivali. Krupa i lozova bolest prorašetaše naše vinograde, skrojiše nam jadnu zimu. Na mnogiom našem božićnom stolu ove godine neće biti ni pečenoga, ni maraštine kao lani. (…) Ni masline nam nisu rodile (…) Ove će godine malo tko doći na ponoćku s škripećim cipelama i novom odijelu. (…) zar ćemo onda s manjom vjerom, ufanjem i ljubavlju doći k Tvojim jaslama?! (…) Usprkos svim nedaćama mi ćemo u svojim srcima sagraditi tebi tople jaslice. U ponoćnim urama hrlićemo u našu crkvu i pjevati tebi, Božiću naš, vesele božićne pjesme. (…) Božansko dijete, gladni smo duhovnog i tjelesnog kruha. Gladni smo pravice i ljubavi. Gladni smo, krvavo trebamo ljubavi i ćuta za čovjeka. Jer: iz ljubavi pravda, a po pravdi kruh. Jedini Spasitelju čovječanstva, gladni smo: nasiti nas, propadamo – spasi nas!“ Te nam riječi pomažu shvatiti svu snagu vjere: nije floskula kad kažemo da je vjera – konkretna vjera – konkretna vjera milijuna ovakvih bezimenih ljudi – očuvala hrvatski narod kroz brojna teška stoljeća. Zar nam ništa ne govore zapisi i zahvale u našim marijanskim svetištima? Od koga se nadamo pomoći? Mediji nam svakodnevno plasiraju slike i izjave političara: s jedne ih strane olako kritiziramo, a s druge smo skloni i od njih napraviti božanstva od kojih očekujemo spasenje. No čak i kad bi svi oni preko noći postali pošteni i čestiti, ostali bi samo slabi, ograničeni ljudi kao što smo i sami. I na sam Domovinski rat i na stjecanje neovisnosti možemo gledati kao na Božje čudo. Gledano ljudskim očima i računicom, tj. imajući u vidu našu golorukost, međunarodna nesklonost i svu silu špijuna i izdajica u vlastitim redovima, bez Božje bismo pomoći propali. Ako među ljudima treba tražiti razloge za taj uspjeh, onda su to prije svega drugoga žene koje su molile i junaci koji su izložili svoje živote. Možda je upravo ovaj Božić prigoda, barem za nas vjernike, da u drugi plan stavimo sve drugo i da, poput bezimenog Vodičanina, uzdignemo srca k malenomu Božiću, moleći da nam dade snage izdržati, ostati, boriti se; moleći ga da nam podari prave vođe koje će resiti bezkompromisno bogoljublje i domoljublje. Ako nam je Bog darovao ovu domovinu i dao da budemo dio hrvatskoga naroda, to je providonosno pa smo time dobili i milosti potrebne da pobijedimo sve protivšitine i ostvarimo se kao katolici i kao ljudi. Usudio bih se reći da, ako „dezertiramo“ s ovoga svoga „ratišta“, nigdje drugdje nećemo biti istinski sretni. Dakle: Gore srca!

Izvor: Glas Koncila, 3 dio

Intervju s don Josipom Mužićem

Vodičani i klen ispred crkvice na Okitu