Uzoriti,

mi, niže potpisani svećenici, odgojno-obrazovni radnici i autori, obraćamo vam se povodom zadnjega dokumenta koji je objavio Dikasterij za nauk vjere Fiducia supplicans, koji je prouzročio toliko sablazni u Crkvi tijekom protekloga božićnoga vremena.

Kao što je široko poznato, nemali dio svjetskoga episkopata praktički ga je odbacio, zbog očita prekida sa Svetim Pismom i Predajom Crkve. Dvadesetak biskupskih konferencija, desetci prelata, pa čak i kardinala koji su obnašali najviše dužnosti, kao kardinali Müller i Sarah, izrekli su nedvosmislen sud osude. Isto su učinile bratovštine britanskoga, američkoga i australskoga katoličkoga klera. Nikada u povijesti Katoličke Crkve neki dokument rimskoga učiteljstva nije potaknuo tako snažno odbacivanje.

Doista, usprkos izričitu potvrđivanju tradicionalne nauke Crkve o ženidbi sadržanom u dokumentu, ispada da je pastirska praksa koju dokument dopušta u izravnoj suprotnosti s njim. Toliko da je dokument vrlo povoljno primljen od onih nekoliko episkopata i prelata koji već desetljećima otvoreno zagovaraju promjenu nauke o spolnom ćudoređu. Očito je kako je praktična poruka koju prenosi ova nova izjava puno više u skladu s programom i zamislima onih koji žele promijeniti nauku, nego sa samom naukom za koju se u dokumentu tvrdi da ostaje netaknuta.

Dokument zapravo pokušava uvesti razdvajanje nauke i liturgije s jedne strane i pastirske prakse s druge strane. Ali to je nemoguće: u stvari dušobrižna skrb, kao i svako djelovanje, uvijek pretpostavlja teoriju i, prema tome, ako pastirska skrb čini nešto što nije u skladu s naukom, ono što se stvarno predlaže jest drukčija nauka.

Blagoslivljanje (bilo „bogoslužno“ ili „pastirsko“) nekoga para jest takoreći prirodni znak. Konkretna gesta govori nešto prirodno, pa stoga ima prirodan, neposredan komunikacijski učinak, koji se ne može umjetno promijeniti domišljatim i istančanim upozorenjima dokumenta. Blagoslov kao takav u sveopćem poimanju čovječanstva uvijek podrazumijeva odobravanje onoga što se blagoslivlja.

Stoga konkretan znak koji se daje takvim blagoslovom pred cijelim svijetom jest da bi „neregularni parovi“, kako izvanbračni tako i homoseksualni, prema Katoličkoj Crkvi sada bili prihvatljivi Bogu, upravo u obliku zajednice koja ih posebno uobličuje kao parove. Nema smisla ni odvajati „par“ od „zajednice“, kao što je pokušao kardinal Fernández, jer je par – par zbog zajednice koja mu daje postojanje.

Činjenica da su druge znakovite i pripadne okolnosti, kao što su vrijeme, mjesto ili ukrasi, kao što su cvijeće i svadbeno ruho, isključene iz čina ne mijenja narav samoga čina, jer u njemu ostaje središnja i bitna gesta. Nadalje, svi iz iskustva znamo koliko takva „ograničenja“ vrijede i koliko dugo traju.

Odlučujuća je činjenica da svećenik podjeljuje blagoslov dvjema osobama koje se predstavljaju kao par u spolnom smislu i to upravo par kojega spaja i određuje objektivno grješni odnos. Stoga – bez obzira na nakane i tumačenja dokumenta ili objašnjenja koja svećenik može pokušati davati – taj će čin biti vidljiv i opipljiv znak drukčije nauke, koja je u suprotnosti s tradicionalnom naukom.

Sjetimo se da se tradicionalna nauka o ovoj temi mora smatrati neprjevarljivom, jer je nedvosmisleno potvrđena Svetim Pismom i Predajom, sveopćom i neprekinutom predajom, ubique et semper (svuda i uvijek). I mora se zapamtiti da je to nauka naravnoga zakona, koja ne dopušta nikakvu promjenu.

U praksi vjernici ne će biti ni svjesni prepredenih teorijskih opravdanja koja donosi Izjava, a još manje onih koja su dodana u nedavnom pojašnjenju izjave. Poruka koja je u stvarnosti poslana i koju će Božji narod i cijeli svijet neizbježno uočiti i već je primjećuje jest da je Katolička Crkva konačno evoluirala i sada prihvaća homoseksualne zajednice, i, općenito, izvanbračne zajednice.

Ovo stanje u potpunosti opravdava odlučno odbijanje tolikih biskupskih konferencija, tolikih prelata, tolikih učenjaka i tolikih običnih laika. U tom kontekstu svakako nije opravdano šutjeti, osobito kardinalu ili biskupu, jer je skandal koji se već dogodio ozbiljan i javan, a ako se ne zaustavi, prepušten sam sebi sigurno će se sve više pojačati. Prijetnja ne postaje manja nego sve ozbiljnija, budući da zabluda dolazi od Rimske stolice, i sablaznit će sve vjerne, prije svega malene, jednostavne vjernike koji se u ovoj pomutnji nikako ne mogu snaći i obraniti:

„Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u morsku dubinu“ (Matej 18, 6).

Pastiri i svi oni koji imaju neku odgovornost u Crkvi postavljeni su kao stražari:

„Ako stražar – videći da mač dolazi na zemlju – ne zatrubi u rog i ne opomene narod te mač dođe i pogubi koga od njih: taj je, doduše, poginuo zbog svoga grijeha, ali ću ja krv njegovu tražiti iz stražarove ruke“ (Ezekiel 33, 6).

U svjetlu gore navedenoga, gorljivo vas molimo:

1. Slijedite hrabar primjer tolike braće biskupa diljem svijeta: molimo vas da odmah zabranite primjenu toga dokumenta u svojoj biskupiji.

2. Izravno zamolite Papu da žurno opozove ovaj nesretni dokument, koji je u suprotnosti i sa Svetim Pismom i sa sveopćom i neprekinutom Predajom Crkve i koji očito proizvodi ozbiljnu sablazan.

U ovom teškom trenutku jasna riječ istine bila bi najbolji primjer vaše vjerne i srčane posvećenosti povjerenomu vam Božjemu narodu, znak vjernosti pravomu poslanju papinstva i ujedno najbolja pomoć samomu Papi, rječita „bratska opomena“, koja mu je hitno potrebna u ovom posljednjem i najkritičnijem razdoblju njegova pontifikata, a vjerojatno i života. Ako odmah djelujete, još uvijek postoji neka nada da može spasiti svoj pontifikat i vlastitu osobu od ljage koja bi ga inače mogla neizbrisivo opterećivati, ne samo u povijesti, nego i u vječnosti.

Prvi potpisnici:

Edmund P. Adamus, tajnik Povjerenstva za istraživanje diskriminacije protiv kršćana, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Wolfgang R. Ahrens, Čile
Sergio González Arrieta, Čile
Gil Bailie, osnivač i predsjednik foruma Cornerstone
dr. Heinz-Lothar i Raphaela Barth, Bonn, Njemačka
Donna F. Bethell, iuris doctor, SAD
Judie Brown, predsjednik Američke lige za život, Falmouth, Virdžinija, SAD
dr. Sergio R. Castaño, CONICET, Argentina
Paweł Chmielewski, komentator za Polonia Christiana, Varšava, Poljska
dr. Michelle Cretella, Sjedinjene Američke Države
Edgardo J. Cruz Ramos, predsjednik Una Voce Puerto Rico
dr. Tomasz Dekert, Rajbrot, Poljska
đakon dr. Julian L. Delgado
Roberto de Mattei, povjesničar, predsjednik Zaklade Lepanto, Rim, Italija
đakon Nick Donnelly, Engleska
C. Joseph Doyle, izvršni direktor Zajednice Katoličke akcije Massachusettsa, SAD
vlč. Angelo Luigi Fratus, montfortski misionar, Zambija
vlč. Stanisław Gibziński, Portsmouthska biskupija, Engleska
Corrado Gnerre, profesor teologije i osnivač Il cammino dei tre sentieri
Maria Guarini, autorica i urednica Chiesa e postconcilio
Michael K. Hageböck, ravnatelj škole i novinar, Njemačka
Michael Hichborn, predsjednik Zavoda Lepant, Virdžinija, SAD
dr. Maike Hickson, Front Royal, Virdžinija, SAD
prof. dr. Rudolf Hilfer, Stuttgart, Njemačka
vlč. Joseph Illo, župnik Zvijezde Mora, San Francisco, Kalifornija, SAD
Marek Jurek, bivši predsjednik Sejma (poljskoga paralmenta), Wólka Kozodawska, Poljska
Bogusław Kiernicki, predsjednik Zaklade sv. Benedikta, Dębogóra, Poljska
Kacper Kita, publicist, analitičar međunarodne politike, Poljska
vlč. Donald Kloster, ravnatelj akademije Lumen Christi, Pipe Creek, Teksas, SAD
dr. Adorján F. Kovács, Frankfurt am Main, Njemačka
dr. Thaddeus Kozinski, Memoria College
Gabriele Kuby, sociologinja i autorica, Prien am Chiemsee, Njemačka
dr. Peter A. Kwasniewski, Lincoln, Nebraska, SAD
dr. John R. T. Lamont
Philip F. Lawler, autor i urednik Catholic World News
Leila M. Lawler, autorica
vlč. Joseph Levine, župnik, Holy Family Catholic Church, Burns, Oregon, SAD
Pedro L. Llera, ravnatelj odgojno-obrazovnoga središta, Gobiendes, Španjolska
Maria Madise, direktorica Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Patrick H. Magee FLHF, Fall River, Massachusetts, SAD
dr. Regis Martin, profesor teologije, Franciscan University Steubenville
Brian M. McCall, Katedra prava Orpha i Maurice Merrill, University of Oklahoma
đakon Eugene McGuirk, Front Royal, Virdžinija, SAD
dr. Justyna Melonowska, psychologist and philosopher, Varšava, Poljska
vlč. Cor Mennen, predavač emeritus kanonskoga prava, Sjemenište u ‘s-Hertogenboschu
dr. Paweł Milcarek, urednik Christianitas, Brwinów, Poljska
dr. Sebastian Morello, viši urednik The European Conservative
vlč. Alfredo Morselli, Italy
vlč. Gerald E. Murray, JCD, župnik Svete Obitelji, New York, New York
dr. Dina Nerozzi, dječja psihijatrica i endokrinologija, bivša profesorica na Sveučilištu u Rimu
dr. Doyen Nguyen, moralni teolog, bioetičar, SAD/Portugal
vlč. Daniel R. Nolan, FSSP, Littleton, Kolorado, SAD
đakon dr. Bart Overman, Den Bosch, Nizozemska
dr. Michael Pakaluk, profesor etike i društvene filozofije, Washington DC, SAD
Gottfried Paschke, teolog, umirovljeni profesor matematike, Bad Homburg, Njemačka
Paolo Pasqualucci, umirovljeni profesor filozofije, Pravni fakultet, Perugia, Italija
Rod Pead, urednik Christian Order, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Claudio Pierantoni, Čile
vlč. dr. John A. Perricone, profesor filozofije, Iona College in New Rochelle, New York
prof. Thomas Pink, professor emeritus filozofije, King’s College, London
vlč. dr. Andrew Pinsent, University of Oxford, Ujedinjeno Kraljevstvo
Tomasz Rowiński, povjesničar ideja, urednik Christianitas, Grodzisk Mazowiecki, Poljska
Anna Rist, umirovljena profesorica klasičnih jezika, Toronto, Kanada
dr. John Rist, umirovljeni profesor klasičnih jezika i rane kršćanske filozofije i teologije
Luis Román, teolog i katolički komentator, Florida, SAD
Jesse Romero, katolički apologist, propovjednik, autor, Queen Creek, Arizona, SAD
Eric Sammons, urednik Crisis Magazine
dr. César Félix Sánchez Martínez, profesor filozofije, Universidad Nacional de San Agustín, Peru
dr. Tommaso Scandroglio, autor, Italija
Wolfram Schrems, vjeroučitelj, aktivist za život, Beč, Austrija
dr. Anna Silvas, stručnjakinja za grčke otce u mirovini, University of New England, Australija
vlč. Robert Sirico, President, St. John Henry Newman Institute, Grand Rapids, Michigan
dr. Michael Sirilla, profesor teologije, Franciscan University of Steubenville, Ohio
John Smeaton, suosnivač Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Tam X. Tran, S.T.L., Pastor of Our Lady of Vietnam Catholic Church, Silver Spring, Maryland
vlč. Glen Tattersall, župnik Sv. John Newman, Melbourne, Australija
Inge M. Thürkauf, glumica, novinarka, javnoga zagovarateljica obitelji, Njemačka
José Antonio Ureta, autor, Pariz, Francuska
Aldo Maria Valli, pisac, Rim, Italija
dr. Gerard van den Aardweg, autor, psiholog and psihoterapeut, Nizozemska
Mathias von Gersdorff, autor i aktivist za život, Frankfurt, Njemačka
prof. dr. Berthold Wald, umirovljeni profesor filozofije, Münster, Njemačka
dr. Thomas Ward, predsjednik Akademije Ivana Pavla II. za ljudski život i obitelj
dr. Leonard P. Wessell, professor emeritus, German Studies, University of Colorado
John-Henry Westen, suosnivač i glavni urednik LifeSiteNews
dr. Elizabeth D. Wickham, izvršna direktorica Lifetree.org, Raleigh, Sjeverna Karolina, SAD
dr. Timothy Williams, profesor francuskoga, Franciscan University of Steubenville, Ohio, SAD
Chilton Williamson, pisac, bivši urednik National Review and Chronicles, Laramie, Wyoming, SAD
dr. Hubert Windisch, svećenik, umirovljeni profesor pastoralne teologije, Burglengenfeld, Njemačka

đakon Timothy Woods, Huntington, Indiana, SAD
Elizabeth F. Yore, Esq., utemeljiteljica Yore Children, Chicago, Illinois, SAD

Kardinali Brandmüller i Burke su uputili sinodi pismo u želi da se ukaže na problem homoseksualnosti u Crkvi i o njemu raspravlja, ali to se nije dogodilo. Na proteklom skupu predsjednika biskupskih konferencija nije se o tom raspravljalo. Zašto? “Jer je ta tema opasna. Jer je očito da u Vatikanu postoji mreža homoseksualaca. To je problem.”

Tu stvar teško je dokazati, jer se radi o dobro organiziranoj mreži i zato je to strašan problem. Problem je nedostatak pravog moralnog nauka u Crkvi i to što su na Gregorijanskom sveučilištu moral poučava krivo, tako se i mladi bogoslovi poučavaju kako je homoseksualnost u redu (kardinal navodi i imena takvih profesora), a onda su polaznici to počeli i prakticirati.

Problem je dakle u tome što su crkveni vođe udaljile od istine evanđelja.

Na pitanje: “Kako se može prekinuti ova šutnja?” – To je zadatak vas novinara. – odgovorio je kardinal Brandmüller .

Više na ncregister.com

U drugom čitanju danas nam sveti Pavao govori da moramo iskoristiti našu šansu jer su dani zli. Ne samo da živimo u danima koji su zli, živimo u danima o kojima je govorio Izaiji, u danima kad će zvati zlo dobrim i dobro zlim. I nama je ispiran mozak kako bi mislili da su zle stvari – u redu. A nisu.

Dakle, od ovog trenutka, ono što ću reći je potpuno politički nekorektno i ako netko ne želi slušati može se petnaest minuta prošetati.

Posljednjih nekoliko tjedana čujemo neke prilično žalosne stvari. Kardinal Crkve je zlostavljao djecu i mlade ljude, a sada u Pennsylvaniji izvještava se da 301 svećenika zlostavljalo više od tisuću djece. I sveh svega toga toga imamo episkopsko prikrivanje, (episkopsko znači biskupsko) dakle, prikrivanje od strane biskupa. I to nije samo prikrivanje, to je plan.

Ako ste pažljivo slušali, od 2002. godine kada je sve to izbilo, biskupi se vraćaju na istu stvar: to je Pedofilija! Pedofilija!, Pedofilija!, Pedofilija!. Ne, nije. Zapravo, John Jay institut, skupina koju su sami biskupi angažirali da promatra što se događa, vratila se i kaže: To problem homoseksualnosti! 86,6% svih slučajeva zlostavljanja bili su na post-pubertetskim muškarcima, a biskupi su im rekli “ne, vratite se, to prepravite i kažite da nije homoseksualni problem”. , Oni su se vratili i rekli su da 86,6% ovo govori o post-pubertetetskim muškarcima, ali to nije homoseksualni problem. Stvarno?

Dakle, pedofilija je nasilje nad pre-pubertetskom djecom. Manje od 3% svih tih slučajeva bila su pedofilija. Ephebofilija je zlostavljanje post-pubertetske djece, osobito pederastija, post-pubertetskih muškaraca. To imamo ovdje.

Sada moramo napraviti važnu razliku, postoje neki vrlo, vrlo dobri ljudi koji se bore s homoseksualnom orijentacijom. Svi mi imamo problema s različitim stvarima, to ne znači da smo loša osoba samo zato što imamo određene slabosti. I Crkva priznaje da ta orijentacija nije zlo, ono što je zlo jest aktivnost (čini). I tako, za one ljude koji žele živjeti dobar život i koji se pokušavaju boriti protiv tih iskušenja i borbi, ovo je križ. I to je veliki križ koji moraju nositi. Zapravo, možete zamisliti koliko Bog voli ove ljude ako im dopušta da nose križ tako velik. velik je.

Sada nam je potrebno, kako se opet gledamo u sebe, možemo reći kako se, primjerice, neki se bore s alkoholom ili neki se bore s pornografijom, štogod. Ako se stvarno pokušavaju boriti protiv tih iskušenja, to su dobri ljudi s slabostima. To je drukčije od dilera droge, od tipova koji rade pornografiju, ili tipa koji se bave trgovinom ženama ili nečim takvim; ti ljudi su svinje. A onaj koji se bori i pokušava živjeti dobar život je dobra osoba s slabostima. A to je razlika koju moramo imati na umu.

I tako, Crkva je vrlo jasna da čak i za muškarce s dubokom homoseksualnom tendencijom, da ne idu u sjemenište. To nije zato što je Crkva diskriminira ili mrzi te ljude, nego zato što važi isti princip kao npr. – kad vidite da se netko bori sa ovisnošću o alkoholu hoćete i ga odvesti u bar? To je stvar napasti. Ne dopuštamo muškarce u ženski samostan jer neće proći puno vremena prije nego će netko imati problema. I to je ono zašto Crkva promatrajući to kaže: To nije dobro.

Vratit ću se na vrijeme kada sam bio u bogosloviji. Razgovarao sam s drugim bogoslovom, usred razgovora pogledao me i rekao: Bi li tebi ikad palo na pamet da se tuširaš u ženskoj svlačionici? Rekao sam: Sigurno da ne.  Dobro, rekao je, a  zašto ne? Zbog napasti i problema… Rekao je: Imaš pravo. Sad onda znaš što moram proći kad odem u mušku garderobu. Pomislio sam: O moj Bože…

Zato Crkva kaže čak i za ove dobre ljude koji se bore i pokušavaju prevladati ovo, ne želimo ih staviti u grešnu prigodu, u napast.

Dakle, to nisu ljudi s kojima imamo problema. Ljudi s kojima imamo problema dolaze iz dvije različite skupine i shvaćamo da postoji namjerna i zlobna infiltracija Crkve u svrhu uništavanja iznutra.

To je ono što treba shvatiti.

Kad sam bio u bogosloviji, bila je to jedno od najgorih bogoslovija u zemlji. 1983. kada je naša bogoslovija bila to u najvećoj mjeri; Ja sam počeo sam ’85. Kasnije je bilo malo bolje. Ali ti su ljudi bili tako arogantni. Trebao bih istaknuti kad sam ja bio u bogosloviji –  ako niste bili homoseksualac ili radikalna feministica . bili ste u velikoj nevolji. Jedan od profesora bio je dovoljno arogantan da ustane ispred svih i kaže: “Martin Luther je imao pravu ideju, ali je to učinio na pogrešan način – napustio je Crkvu. Ne možete mijenjati crkvu izvana, samo je možete mijenjati iznutra, tako da ne napuštamo.” Dakle, to su ljudi koji imaju plan. A koje su dvije grupe? Dvije su grupe: broj jedan, grupa GRABEŽLJIVIH HOMOSEKSUALCA. Oni su započeli svoju infiltraciju Crkve 1924. Želite li to potražiti? Postoji knjiga pod nazivom „Homoseksualna mreža“, napisana 1982. godine, tako da je ovo 20 godina prije nego što je sve ove stvari izišle. Čovjek po imenu Enrique Rueda promatrao je sve ovo, proučavao sve svoje vlastite publikacije (svake godine objavljuju broj sjemeništaraca, svećenika i biskupa koji su imali), vraća se natrag na početke, a poečlo je 1924.

A onda pet godina kasnije, 1929. godine, KOMUNISTI su počeli prodrijeti u svećeništvo. A ove dvije skupine su činile točno istu stvar. Želite li čitati o komunističkoj infiltraciji? Postoji žena s imenom Bella Dodd koja je bila duboko uvjerena komunistkinja koja je izašla iz komunizma i obratila se. Ona je svjedočila prije kongresa 1953. i u tom svjedočenju rekla je da “1929. godine dobili smo upute od Kremlja o tome što trebamo učiniti“, a ona je rekla “trebali smo uzeti najbolje i najsjajnije, dečke koji su bili pametni dovoljno da bi živjeli dvostruki život, naočite dečke koji su bili društveni kako bi ih primijetili njihov biskup, a oni bi bili promaknuti, postali bi promicatelji zvanja, postali bi biskupi, postali rektori sjemeništa, imali bi utjecajne pozicije “, a ona je rekla: „Bili smo tako uspješni da je to nadmašilo sva naša očekivanja.“ Rekla je:” Osobno sam odgovorna za više od 1.200 bogoslova, svećenika i biskupa.” I 1953. godine, ponovno, sada su počeli 1929. godine 1953, rekla je: “Već smo imali četiri kardinala u Vatikanu.” To je 1953., danas je situacija još gora.

Dakle, imamo ove dvije skupine. Ako želite čitati o njoj, napisala je knjigu zvanu „Škola tame“, koja je objavljena 1954. Želite li razumjeti zašto sve promocije, propaganda, plan? Možete se vratiti i pročitati još jednu knjigu koju je napisao 1932. godine čovjek po imenu William Foster. William Foster kandidirao se za predsjednika Sjedinjenih Država 1924., 1928. i 1932. godine za Komunističku partiju SAD. Godine 1932. napisao je knjigu pod naslovom „Prema Sovjetskoj Americi“. I u toj je knjizi rekao “Ne možemo prodrijeti do Amerikanaca zbog tri stvari:  njihovog morala, njihove obitelji i njihova patriotizma”. On je rekao: “Način na koji ćemo napasti ove tri stvari su – kroz homoseksualnost i radikalni feminizam.” I bili su izuzetno uspješni.

Onda, s čim imamo posla? Imamo posla s grupom grabežljivih homoseksualaca koji su postali svećenici da ne služe Crkvi nego da ga unište iznutra. U tome, oni su na svakoj razini. Bilo je – postoji članak koji je upravo izašao iz „Catholic register“ u kojem su intervjuirali šest svećenika iz biskupije New York i govorili o homoseksualnoj mreži u svojoj biskupiji. U svima je, ne samo u New Yorku. Oni prikrivaju jedni druge, dijele žrtve jedni s drugima, rade sve vrste strašnih stvari. Sada je tako prošireno da se na federalnoj razini zapravo govori o korištenju RICO zakona protiv Crkve zbog takvih gluposti koji se događaju.

I ljudi pitaju zašto dobri svećenici ne progovore? Danas sam razgovarao s nekim svojim prijateljem, on me pogledao i rekao: “O tome poznajem već 50 godina i ti si poznavao već 40 godina.” Da, vrijeme je da izađe , Pa zašto netko nije javio? Kao prvo: ako bih stajao ovdje čak i prije nekoliko godina, biste li mi vjerovali što vam govorim? Broj dva, kome bismo trebali ići? Bilo je toga na svakoj razini, sve do vrha. Ako si želio biti zaređen za svećenika, nisi smio napisati ni jednu riječ. I kao svećenik  -ne možete. A ovi svećenici koji su intervjuirani u „Catholic register“ intervjuirani su samo zbog anonimnosti. To je zahtijevalo anonimnost jer su se bojali onoga što će se dogoditi s njima ako biskupi i ljudi u kancelariji saznaju tko je to govorio. Ti ljudi imaju toliku moć. I  moramo to shvatiti.

Dakle, opet samo da vam kažem kratku priču o tome kako su stvari bile loše. Kad samo bio u bogosloviji oni bi stavljali komunističku propagandu, a ja bi to svaki put maknuo, i svaki put kad bih to učinio, bilo bi najava: “Tko uzima obavijesti s oglasne ploče …” Kad bih stavio obavijest da kažem da ćemo moliti krunicu – odmah bi se maknulo i ništa se nije reklo. Sada, govoreći to, dobro je da bogoslovija danas bolja nego što je bila.  Ti mladi momci se ne moraju nositi s tim smećem, ali to je bila klima u to doba.

Sada, ako samo gledamo situaciju sa (kardinalom) McCARRICKOM, budući da je to bilo u vijestima, svatko je s pravom užasnut zbog onoga što je ovaj čovjek učinio dječacima i mladićima. Ali usput, svatko tk omisli da je to sve super, da su oni krasni ljudi, oni nisu ništa različiti – pogledajte što je McCarrick učinio: to je ono kako izgleda predatorska homoseksualnost. To nisu „krasni ljudi“ – koji su baš kao i svi ostali. No, kako je odvratno kao i sve, razmišljajte o činjenici da je ovaj čovjek propovjedao 50 godina, sjedao je u ispovjedaonicu, bio je u biskupskom uredu donosio odluke o životima svećenika, o biskupijskim financijama, o smjeru biskupije i tako dalje. Služio je na vatikanskim povjerenstvima, bio je savjetnik u Vatikanu, on je zaredio mnogo biskupa. Kakav savjet misliš da bi netko tko se bori s nekim seksualnim problemom u ispovjedaonici mogao dobiti od nekoga ovakvog? Kakvi su ti ljudi koje je on zaredio za biskupe?

Sada razumijete zašto sve te brbljarije umjesto dobrih propovijedi? Razumijete zašto postoje problemi u svijetu koji se ne rješavaju? To je o čemu se radi. Gdje je doktrinarni integritet? Gdje je moralno poučavanje? Netko tko ga ne živi, ​​neće ga naučavati. Sada postoji, nakon što je ovaj izvještaj iz velikog suda izišao prije nekoliko dana iz Pennsylvanije, postoji još nekoliko država koje već pričaju o tome kako provode vlastitu istragu. Vjerojatno će ići posvuda, i tako će tih stvari sve više biti po vijestima. I iako je to tužno moramo priznati da je ovo zapravo i nešto jako dobro. To je čišćenje Crkve i to će na kraju dovesti do Njenog raspeća. Nažalost, mnogi neće ostati vjerni.

Ali kad to pogledamo i kažemo: “Pa, ako se to događa u Crkvi, što bismo trebali učiniti?” Trebali bismo pogledati Isusa i reći točno što je Sveti Petar rekao: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi vječnog života. “Isus je utemeljio jednu Crkvu i ta jedna Crkva jedina institucija na svijetu za spasenje duša. Osnovana je za tu svrhu i ona će ostati na kraju svijeta u tu svrhu.

Posljednjih tjedan ili dva razgovarao sam s brojnim ljudima o tome što se događa, ljudima koji mole, svetim ljudima i svi su se složili oko jedne stvari: Gospino djelo je napokon počelo.  Hvala Bogu! Ona je dala je biskupima 16 godina da očistite ovaj nered i nisu učinili ništa. Sada slušamo od biskupa istu stvar koju smo čuli 2002. godine: “O, trebamo više pravila,  više ovog više onog… …” Gluposti! Trebamo akciju, ne trebamo više pravila,… ali nitko ne sluša. Prekasno je.

Biskupi čak priznaju da su izgubili svu moralnu vlast. Nitko im više ne vjeruje, što je stvarno tužno jer imamo neke stvarno dobre biskupove i oni će završiti u istu grupu. No sjetite se da naša vjera nije u svećenicima, nije u biskupima ili kardinalima, nije čak ni u papi. Naša je vjera u Isusu Kristu. Točka. I trebamo se usredotočiti na Isusa, On je onaj koji je osnovao Crkvu, On je onaj koji je obećao da će joj vrata paklena neće nadvladati.

Dakle, ovo je vrijeme kušnje za Crkvu, a Crkva će izgledati uništena. Crkva je Isus Krist, pogledaj što se dogodilo Isusu. Njegovi su apostoli morali donijeti odluku: hoće li ostati vjerni sve do Kalvarije ili će oni pobjeći? I vi i ja morat ćemo donijeti istu odluku: hoćemo li ostati vjerni ili ćemo pobjeći?

Ono što prolazimo – ili tek početak – je kao mama s djetetom tinejdžerom. Mama kaže djeci: „očistite sobu, očistite sobu, očistite sobu, očistite sobu”… I oni to nisu učinili. Konačno, mama se umori, uhvati vreću za smeće i krene prema tinejdžerskoj sobi. U tom trenutku djeca paničare, ali je prekasno; nema zaustavljanja mamice kad se počne čistiti soba. A djeca počne očajavati, misleći da će mama sve baciti. Kad je sve to učinjeno, dijete je stvarno sretno, soba je besprijekorna. To je ono što će se dogoditi.

Već 20 godina govorim ljudima da je prije 2000 godina Isus očistio hram, ali on je to učinio poput čovjeka: Podigao je velike stvari usred prostorije. Ovaj put šalje mamu; ona će se očistiti poput žene: nećete ostati ništa ne počišćeno, ni prašine u kutovima. Ona će očistiti kuću i bit će lijepa. Ali, neće biti ugodno doći tamo. Uskrsnuće će se dogoditi tek nakon raspeća, i hoćemo li ostati vjerni?

Dakle, ono što se dogodilo i što se događa je: užasno, tragično, odvratno… staviti bilo koji drugi pridjev koji želite staviti tamo pokušavajući ga opisati,… ali zapravo u Crkvi to nije ni najgore. Ovisno o tome koju studiju pročitate, u javnim školama bilo gdje između 4 i 8 od 10ero djece zlostavlja se negdje u 13 godina u javnim školama od strane učitelja. I to je sve zataškano. Primjetit ćete da su mediji, političari, odgojitelji svi usredotočeni na Crkvu jer pokušavaju zadržati fokus dalje od sebe. To je u redu, jer znate što: pročitajte prvu poslanicu sv. Petra, kaže da čišćenje počinje u Božjoj kući i on je rekao, ako se to dogodi u Božjoj kući što će se dogoditi kad se izađe iz kuće Božje? Sve ide dolje. Samo počinje u Crkvi, …hvale Bogu, jer treba biti očišćena. Naša Majka će očistiti kuću i ona je počela raditi.

Ivan Pavao govorio je o novom proljeću, Gospa Fatimska govorila o trijumfu svog Bezgrješnog Srca, a nakon tog trijumfa rekla je da će dugo razdoblje mira i rasta za Crkvu. To je ono što dolazi. Nije to nešto za očajavnje, nije nešto od čega bismo trebali pobjeći, moramo ostati vjerni, moramo nastaviti moliti i moramo postiti, jer nam je Gospodin rekao se te vrste demona može riješiti samo postom i molitvom. Dakle, to je izbor kojeg svi moramo napraviti, proći ćemo kroz neka teška vremena, ali imamo to uskrsnuće, novo proljeće, trijumf Bezgrješnog Srca. Dakle, sve što vam mogu reći jest: bez obzira što se dogodilo, ostanite vjerni Isusu. To je tako jednostavno.

 Sveti Louis de Montfort nam je rekao da je u ovim vremenima, u posljednjim vremenima, rekao da će Bog podići najveće svece koje smo ikada vidjeli. Čak i do točke, rekao je on, da će ti sveci nadmašiti svece prošlosti kao što se cedar libanonskui nadvija nad grmom. Zamislite jednog od velikih svetaca i on će izgledati kao grmlje u usporedbi s onim što dolazi. A vi možete biti jedan od tih svetaca. Nema razloga zašto ne možete. Zato je to, kada smo ga ponovno stavili u kontekst onoga što je sv. Pavao rekao u drugom čitanju danas, to je ono – učiniti najbolje iz ove situacije.

Vrijemena su zla, stoga iskoristi tu šansu najbolje što možeš. Ostani vjeran Isusu sve do raspeća i postani veliki svetac.

www.romancatholicman.com