Moj veliki Bože, Ti znaš sve što je u svemiru, jer si to stvorio. To je djelo Tvojih ruku. Ti si sveznajući jer ti si sveobuhvatan. Ti znaš svaki dio, o kako savršeno Ti sve znaš. Ti znaš um savršeno kao Ti znaš stvar. Ti znaš misli i svrhe svake duše savršeno kao da u cijeloj Tvojoj tvorevini nema druge duše. Ti znaš svaki dio, svaku minutu kao što poznaš i cjelinu. Ti poznaješ misli tako dobro kao što poznaješ i stvari. Ti poznaješ misli i svrhe svake duše tako savršeno kao da u cijelom svemiru nema druge duše.

Ti me poznaš potpuno, svu moju sadašnjost, prošlost i budućnost i sve je to pred tobom cjelina. Ti vidiš sve one delikatne pokrete mojih misli koji meni pobjegnu. Ti možeš pratiti svaki čin, svako djelo ili misao, od samog početka i možeš ga pratiti u cijelom rastu i u svim posljedicama. Ti znaš što će sa mnom biti na kraju. Ti imaš pred sobom taj sat i kad ću doći pred tebe i kad ću ti doći da me sudiš.  Kako je strašno pomisliti na sebe pred Sucem.

Ipak, Gospodine na želim da me ne poznaješ. Najdraže mi je to što ti poznaješ moje srce. O, daj mi više te iskrene otvorenosti srca za kojom čeznem. Sačuvaj me da se ikad bojim tvoga oka, od unutarnje svijesti da se ne trudim ugoditi Tebi. Uči me da Te volim više i da mogu biti u miru, bez ikakvog straha od Tebe.

Ti si svet u Tvojim djelima, o Gospodine, i ako postoji grijeh u svijetu nije od tebe, on je od neprijatelja, i on je od mene. Mene, čovjeka, nek je sram – je mi možemo željeti što je dobro, a želimo što je loše. Kakva provalija je između Tebe i mene, o moj Stvoritelju – ne samo za narav nego i za volju!

Tvoja voja je uvijek sveta; kako, o Gospodinee, kako ću se ikada usuditi približiti ti se? Što ja imam s Tobom? Ipak, moram ti se približiti; Ti ćeš me pozvati sebe kad umrem i suditi me. Jao meni, jer ja sam čovjek nečistih usana i boravim među ljudima nečistih usana!

Tvoj križ, o Gospodine, pokazuje kolika je udaljenost između Tebe i mene, dok je oduzima. Pokazuje moju veliku grešnost i Tvoju krajnju odvratnost prema grijehu. Podaj mi moj dragi Gospodine, nauk Križa u punini, da mogu ne samo naučiti kako sam udaljen od Tebe nego da mi podariš krepost pomirenja s Tobom.

love one another

Njegoav majka je došla iz emigrantske francuske obitelji Hugeounot. Henry je bio najstariji od šest braće i sestara (imao je dvoje braće i tri sestre). Od svoje majke i bake, djeca su naučila jedonstavnu pouzdanu pobožnost. Henry se prisjeća da je bio ohrabrivan da svakodnevno čita Sveto Pismo, ali do dobi od petnaest godina nije imao nikakvih vjerskih uvjerenja.

Kriza vjere i prvo obraćenje.

Bio je izuzetno nadaren a njegov otac ga je odgajao u duhu liberalnog anglikanizma. U dobi od četrnaest godina naišao je na knjige koje su dovele u pitanje vjerodostojnost Svetog Pisma, izgurgivale Crkvu i nijekale postojanje čudesa i besmrtnost duše. Kao rezultat čitanja tih antikršćanskih knjiga petnaestogodišnji Henry je prestao vjerovati u Boga. U jesen 1816. gogađa se radikalna promjena u njegovu životu. Upoznao je sjajnog anglikanskog propovjednika koji mu je pružao bolje knjige. Od čitanja tih knjiga on je nadvladao krizu vjere i počeo vjerovati u besmrtnu dušu. Više nije sumnjao u transecendentalnog Boga koji je govorio kroz čovjekovu savjest i o komu je ovisilo čovjekovo spasenje.

Nakon obraćenja petnaestogodišnji Newman daje zavjet celibata. Počeo se često pričešćivati, svakodnevno se molio, razmatrao o Božjoj prisutnosti, meditirao o Svetom Pismu, vodio je neumornu borbu protiv oholosti, taštine, požude, te je nastojao ovladati svojim temperamentom i emocijama.

Odricanje od grijeha.

Dok je Newman odrastao iskusio je snažne napasti koje su zahtjevale i snažnu borbu s njegove strane. On je napisao: “Ljudi ovoga svijeta, tjelesni ljudi, nevjernici, ne vjeruju da se iskušenja koja doživljavaju mogu nadvladati. Oni to razumjevaju na način da je grijeh dio njihove prirode i zato nije njihova krivnja pa onda negiraju i postojanje grijeha.” Newman je dobro znao da je grijeh čovjekova najveća tragedija.

Nitko nije mogao hodati putem vjere savršenoj sreći u nebu ako nije na početku tog svog puta prezreo grijeh.  Zato je Newman molio: “Zašto si nas stvorio nego da nas učiniš sretnima? Zar si mogao biti više sretan stvarajući nas? I kako bi mi mogli biti sretni osim da Tebi budemo poslušni? Ipak mi se odlučujemo ne biti sretni na način na koji Ti to želiš i želimo naći sreću na naš način i tako te napuštamo. O Bože moj, kakva nezahvalnost je grijeh! I što će biti moja kazna za odluku da odbijam biti sretan i da radije želim pakao nego raj. Znam koja će kazna biti. Ti ćeš reći: Neka mu bude kako on hoće. On želi propasti, neka propadne. On prezire milosti koje mu dajem one će se prokrenuti u prokletstvo. Ti, moj Bože imaš pravo na me i ja sam posve Tvoj. Ja sam djelo Tvojih ruku i Ti si moj Gospodar i moja je dužnost da ti služim. O moj Bože, priznajem da sam da sam ovo zaboravljao i da i dalje nastavljam zaboravljati! Mnogo sam se puta ponašao kao da sam svoj gospodar i okrenuo se buntovno od tebe. Djelovao sam prema svojim porivima, ne prema Tvojoj volji. I do sada sam otvrdnuo tako da ne osjećam kako bi trebao koliko je to zlo. Ne razumijem kako je grozan grijeh i zato ga ne mrzim i ne bojim ga se kako bih trebao. Nemam užasa pred njim ni mržnje. Ne bježim od njega s ljutnjom jer je uvreda Tebi nego igram se s tim i iako ne počinjam velike grijehe nemam velike odlučnosti da ne činim male. O moj Bože, kako je velika i strašna razlika između onoga što jesam i što trebam biti!

J.H. Newman se moli oda može prezirati grijeh. Svakodnevno je poduzimao napor kako bi se penjao putevima čiste ljubavi i svetosti. Bio je poslušan glasu svoje savjesti što je smatrao glasom samoga Boga.

Žeđ za istinom

Newmn je bio beskompromisan u potrazi za istinom. napisao je:  “Svim srcem žudim za istinom i zagrlim je gdje god je nađem.”(…) 1817. započinje studij na Ofordu. za prve četiri godine čita književnost, matematiku i pravo a kasnije studira anglikansku teologiju. Godine 1822 zbog njegovih izvanrednih sposobnosti imenovan je profesorom teologije na sveučilištu Oriel. U svibnju 29., 1825 na svetkovinu Duhova, zaređen je za svećenika u anglikanskoj crkvi. 1828 njegova draga sestra Mary umrla je iznenada u devetnaestoj godini života. Ovaj događaj je za Newmana bio jedan od najbolnijih iskustava, dajući mu osjećaj krhkosti ljudskog života i upućujući ga u smjeru vječnosti. Shvatio je da su moralna i duhovna savršenost, jednom riječju – svetost- nešto daleko važnije od intelektualne izvrsnosti.

U prosincu 1832. Newman je krenuo na dugi put u Španjolsku, Gibratar, Alžir, maltu, Siciliju, Napulj i Rim. Do 2. 3. 1833. god. došao je do Vječnog grada. Pogled na rimske crkve i bogatstvo umjetnosti i arhitekture bacio je Newmana na koljena. Na povratku se zaustavio u ulici Bonifacio i napisao je pjesmu “Stup od oblaka” što je postala pjesma koja se pjevala u crkvama. Tu je izrazio osjećaj krhkosti i želje da se preda u ruke Milosrdnog Boga. Napisao je: “Ako ne ljubimo Boga to dolazi od našeg nedostatka želje da ga volimo, iz našeg nenastojanja da ga volimo, iz našeg nedostatka molitve da ga volimo. Znači da nismo nikada nosili ovu misao i ovu želju u svojim srcima, da ga nikad nismo držali neprestano pred svojim očima u jednostavnim događajima našega života. To je stvar želje da upoznamo svog Stvoritelja, impulsa srca da mu služimo, što predhodi vjerskom obraćenju.”

Stup i temelj istine.

Ubrzo nakon povratka iz Rima, u srpnju 1833 godine, zajedno sa svojim kolegama Johnom Kebleom, Edwardom Puseyom i Richardom Froudom, Newman je zapoeo obnavljanje pokreta anglikanske crkve poznat kao Oxfordov pokret Newman je postao njezin vođa. Jedan od glavnih ciljeva ovog pokreta bio je osloboditi Crkvu od ovisnosi o državi i boriti se protiv duha liberalizma koji je podvrgavanjem kršćanske vjere svojim ispitivanjem objektivne Objavljene istine. Doktrina anglikanske crkve postavljena je u službenoj shemi Trideset i tri članka, formuliranog u 16. st. u vrijeme vladavine Elizabete I. Pokret je imao za cilj obnoviti anglikanizam i vratiti ga katoličkim korjenima. U potrazi za katoličkim licem anglikanske crkve Newman je objavio Tract 90 u London Times-u. Objavljen u veljači 1841. članak je tvrdio da Trideset i tri članka nisu proturječila katoličkom nauku. Objavljivanje ovog članka rezultiralo je brojnim prelascima u Katoličku Crkvu. Sveučilišne vlasti snažno su osudili Tract navodeći autorovu neiskrenost u pokušaju pomirenja trideset devet članaka s “rimskim pogreškama”

U svojim pastoralnim pismima, biskup Oxford i drugi angikanski biskupi snažno su napali Newmanovu poziciju. Postao je objektom usklađene akcijske kampanje koju su anglikanski svećenici i sveučilišni liberali vodili preko tiska.

Ono što se pokazalo odlučujućim u Newmanovu otkriću istine bilo je njegovo studiranje rane povijesti Crkve i spisa crkvenih otaca. Newman je postao uvjeren da postoji velika sličnost između atmosfere koja je izazvala arijansku herezu u prvim stoljeima kršćanstva i onu koja je poticala liberalizam u anglikanskoj crkvi. Otrkivajući istinu o ranoj Crkvi Newman je primjetio: “Duboko sam vjerovao da postoj i nešto veće od engleske Crkve  i da je to “nešto veće” utemeljeno na Katoličkoj Apostolskoj Crkvi prvih stoljeća.”

Newman je dobio moralnu sigurnost da je anglikanska crkva bila u otpadništvu i da je Katolička Crkva ta koja je predstavljala Crkvu apostola. Njegova savjest mu je jasno govorila da treba biti u Rimokatoličkoj Crkvi. Samo tako je mogao biti spašen. Istodobno je osjećao veliku uznemorenost. Ovladao je tim strahovima strpljivim čekanjem i intezivnim životom molitve, pokore i učenja. Svakodnevno je posvećivao četiri i pol sata molitvi, a devet sati učenju. Tijekom korizme prakticirao je strogi post i uzdržavanje. Srijedom i petkom nije prihvaćao hrane i nije čitao novina do šest sati navečer. Cijelo to vrijeme primao je veliki broj pisama od prijatelja koji su ga upozoravali na strašne posljedice ulaska u Katoličku Crkvu.

Newman je podnio ostavku na sveučilištu. Povukao se u mirnu župu Littlemore gdje je provodio monaški život. Tamo se šest godina pripremao za konačnu odluku da se pridruži zajednici Katoličke Crkve. Ovo vrijeme svoje duhovne borbe opisao je u svojoj knjizi Apologia Pro Vita Sua. U rujnu 1843. u Littlemoreu je održao posljednju propovijed u anglikanskoj crkvi. Uzimajući u obzir crkvu svog djetinjstva, morao je napustiti sveučilišni ambijent Oxforda o kojem piše: “O svim zemaljskim stvarima, pretpostavljam da je Oxford najdraži mom srcu” Za Newmana je to bilo posebno teško iskustvo. Krajem 1844. godine počeo je pisati svoju filozofsku raspravu o teoriji razvoja kršćanske doktrine. Dok je dublje ušao u svoje proučavanje crkvenih otaca, Newman je došao do sigurnog zaključka da je Crkva iz prvih stoljeća bila u neizmjenjenom obliku samo u Rimokatoličkoj crkvi. Samo tu božanski poklad vjere je sačuvan u cijelosti. On je izjavio: “Kroz moje proučavanje sporova u ranoj Crkvi u mojim mislima je bilo jasno uvjerenje da smo mi anglikanci ti koji su bili – heretici.”

Newman, najveći anglikasnki teolog, odustao je od briljantne akademske karijere i udobnog mjesta profesora i župnog vikara kako bi postao član katoličke Crkve, koja je nemilosrdno progonjena u Engleskoj od vremena Henrika VIII. U devetnaestom stoljeću Engleske, katolici su bili tretirani kao građani druge klase. Tako je Newmanova odluka o ulasku u Katoličku crkvu došla je s nizom bolnih posljedica: gubitkom sredstava za život, mjesta stanovanja, prijatelja i društvenog položaja. 18. listopada 1845. Newman se baca pred noge blaženog Dominika barbierija, talijanskog pasionista, i moli ga za blagoslov, priznanje i dopuštenje da ga primi u Katoličku Crkvu. U roku od nekoliko godina od ovog događaja nekoliko stotina uvaženih sveučilišnih profesora su sljedili njegov primjer. Ostavili su svoje akademske karijere, profesorska mjesta i župne funkcije. Newmanovo obraćenje je bio veliki šok za Englesku i svijet. Stotine anglikanaca i utjecajnih laika slijedili su ga; nakon objavljivanja njegove knjige o razvoju kršćanskog nauka broj je porastao na nekoliko tisuća.

U svojim nadahnutim propovijedima Newman je naglašavao da je Crkva “stup i temelj istine” (1 Tim 3,15) i da put spoznaje Krista vodi kroz živu Katoličku Crkvu, koja je bila Kristova Crkva duhovnog nasljednika Rane Crkvee. Shvatio je Crkvu kao zajednicu u kojoj je Krist nastavio živjeti, djelovati i poučavati. Znao je da kao član ove zajednice Crkve mora podrediti svoju savjest, intelekt, emocijee vodstvu i učenju Isusa Krista.

Subjektivna savjest, intelekt i emocije nisu bili konačna mjerila. Iznad svega trebalo se podrediti autoriteetu Krista koji je nazočan u Crkvi i njenom nauku. Newman je objasnio istinu o nepogrešivosti Crkve i pape kao poglavara kako slijedi: “Evanđelje je prava poruka neba koja se čuva u zajednici Katoličke Crkve”. Ova objavljena poruka je povjerena Crkvi i “Crkva je nepogrešiva onoliko koliko je ova poruka povjerena njoj. Jer, kako netko može shvatiti nepogrešivost u poučavanju ako ne priznajući da je učitelj zaštićen od pogreške u naučavanju… Ako je papa nepogrešiv onda je to samo zato što je na čelu Crkve koja je nepogrešiva.”

Otkako sam postao katolik.

U veljači 1846. Newman se uputio u Rim. Tamo je ušao u Collegium De Propaganda Fide da bi proučavao teologiju u pripremi za njegovo svećeničko ređenje. Nakon ređenja Newman je pisao o Euharistiji kako slijedi: “Ništa me ne ispunjava radošću i utjehom, ništa ne govori mom srcu kao sveta misa. Mogao bih u misi sudjelovati zauvijek i nikad se ne bi umorio. To je najveći događaj koji se ikada dogodio u svijetu. Vječni stoji na oltaru kao onaj koji je bio u tijelu i krvi, pred kojim se anđeli klanjaju i demoni dršću. Krist je učinio neprekinuto čudo Njegova Tijela i Krvi pod vidljivim znakovima…

On daje svećenicima moć da čine ono što je on činio. On se povjerio rukama grešnika. Neznatan i grešna, neprosvjetljen i slab čovjek preko moći svećeničkog autoriteta koji mu je povjeren donosi Onog Vječnog na zemlju, ograničava ga u mali tabernakul, i dijeli ga grešnom narodu… Jasno je, moja braćo, da priznajući Boga kao Svemogućeg, mi posjedujemo samo djelomično znanje o njemu. Ako ga želim spoznati potpuno, moramo ga upoznati u Euharistiji, kao onog koji nosi ime “Bog s nama” i “Isus” (Bog je spasenje).

Sveti Otc u Rimu, papa Pio IX dopustio je Newmanu da utemelji oratorije sv. Filipa Nerija na engleskom tlu. Nazvao je Newmana poglavarom prvog takvog djela u Birminghamu i tamo od 1848 god služio je, pisao je članke i knjige, služio irskim radnicima i objavljujući “Rambler”, časopis za katoličke intelektualce. Newmanovi pogedi bili su mnogo ispred svog vremena i postavili temelje za Prvi  i Drugi Vatikanski koncil. Newman je osnovao još jedan oratorij u Londonu. Na zahtjev pape i irskih biskupa okupio je grupu briljantnih profesora i osnovao Katoličko sveučilište u Dublinu 1854. god. Tamo je bio rektor do 1858. godine.

Newman je bio uvjeren da će svatko tko  iskreno traži istinu, konačno doći do ulaska u Katoličku Crkvu. On je smatrao da “u bilo kojoj pravoj filozofiji nema srednjeg tla između ateizma i katolicizma. Uistinu dosljedan um mora se opredijeliti za jedno ili drugo. “Protestantizam je stajao između ta dva položaja. Newman je postavio jasno načelo razlikovanja. “Postoje samo dvije alternative, put prema Rimu i put prema ateizmu: anglikanizam je polusmjerna kuća s jedne strane, a liberalizam je polovina puta s druge strane”.

Godine 1864-1874 bile su Newmanove najplodnije razdoblje u smislu teoloških djela. Mnogi njegovi članci, knjige i pjesme postali su poznati diljem svijeta.

Godine 1879., priznajući Newmanov doprinos razvoju teološke misli, papa Leo XIII ga je imenovao kardinalom Katoličke Crkve. Za njegov kardinalski grb Newman je uzimao moto: Cor ad cor loquitur – “Srce govori srcu“.

Prenoseći svoje propovijedi, Newman je imao nadnaravni dar za dirne srca. Bio je genij riječitosti I pobožnosti  koja se rijetko susretala. Njegova glavna briga bila je da u ljudskim srcima probudi živu vjeru i stav poslušnosti Bogu. Za tražitelje nakon istine, on je dao sljedeće savjete: “Morate stvoriti u sebi takav stav da budete spremni predate se u ruke Božje i On će vas voditi do savršene poslušnosti.”

Govorio bi o nestrpljenju griješnika pozivajući ih da se ne opterećuju velikim molitvama i pokorama. Savjetovao ih je da počnu s malim mrtvljenjima, a da zatim dopuste da ih vode njihovi ispovjednici. Blaženi kardinal Newman upozorio je nove kršćane da će put vjere donijeti osude: “Bit ću stavljen na test: moj će se intelekt testirati, jer morat ću vjerovati; moji osjećaji će se staviti na test, jer ću morati biti poslušan Bogu, a ne slijediti moje sklonosti; moje tijelo će biti stavljeno na test, jer ću ga morati čuvati … Ne brini, idi naprijed. “Nebo nije za kukavice“, rekao je Sv. Filip. Pozovi Spasitelja ljudi. On će te čuti. On će liječiti sve tvoje rane dok mu služiš. ”

Blagoslovljeni kardinal Newman umro je 11. kolovoza 1890. Prije svoje smrti zatražio je da na njegovoj nadgrobnoj ploči piše: “Ex umbris et imaginibus in Veritatem” (Od sjene i slika do Istine).

“Budite oprezni da vas svijet ne vodi u propast!” Tako nam danas blagoslovljeni kardinal Newman govori. “[Svijet] bi vas uvjerio da je… religija stvar prošlosti … Nazvat će zlo dobrim a dobro zlim. I tako ćete sigurno biti kušani, ali pazite da ne padnete na testu. (Mt 26,41). Ili ćete osvojiti svijet, ili će svijet osvojiti vas. Izaberite i zapamtite: ‘Za slobodu nas je Krist oslobodio; stoga se čvrsto držite i ne padajte opet u jaram ropstva! ‘(Ga 5,1). Počnimo s vjerom. Počnimo s Kristom. Počnimo sa svojim križem i poniženjima na koje nas On vodi. Dopustimo da nas privuče onaj koji je uskrnuo, da bi On tako dao sebe i sve stvari nama. Prvo tražimo “kraljevstvo Božje i njegovu pravednost”, i sve će vam se nadodati. (Mt 6,33). Samo oni koji su došli u dodir s nevidljivim svijetom mogu stvarno uživati ​​u stvarima ovoga svijeta. Samo oni koji su se prvi put naučili odustati i odreći se mogu uživati ​​u svijetu. Oni koji su postili mogu uistinu blagovati. Samo oni koji su naučili ne zloupotrijebiti svijet, mogu uživati ​​u njemu, a samo oni koji ga prihvaćaju kao sjenu budućeg svijeta i koji će ostaviti ovaj svijet za taj budući svijet, oni će ga naslijediti. ”

više na: magazin “Love one another”, o. Mieczysław Piotrowski