Među onima koji iskazuju podršku Stricklandu svakako valja spomenuti KARDINALA MULLERA,  ex prefekta Kongregacije za nauk vjere (a koja više ne postoji pod tim nazivom, već je taj najvažniji ured u Vatikanu papa Franjo preimenovao u Dikasterij za nauk vjere, kojim sada upravlja kontroverzni biskup, odnedavna kardinal, Victor Fernandez koji, između ostalog, podržava blagoslove istospolnih parova…).

BISKUP STRICKLAND je poznat po obrani života nerođenih, u vrijeme Korona-krize zalagao se za pravo na ne-cijepljenje upitnim, experimentalnim “cjepivima” , a svom nauku redovito podsjeća da moramo ostati vjerni Evanđelju Isusa Krista i Crkvi koju je Isus ustanovio, ne pristajući na to da se od Crkve radi neka nova ili drugačija Crkva.

Na njegovoj stranici možemo pročitati i pastoralna pisma koja je nedavno pisao kako bi utvrdio braću svećenike u vjeri. No, umjesto očinske papine podrške što je dobio? Apostolsku vizitaciju iz Vatikana! (moguće baš zato kako bi se moglo reći da je otišao sa službe nakon Vatikanske “inspekcije”) Nakon toga – tišina. Nikakve izjave o bilo čemu što bi se pokazalo ozbiljan razlog za uklanjanje sa službe biskupa biskupije Tyler u Teksasu. Kao da se koristila metoda zastrašivanja i kao da se očekivalo da sam odstupi sa dužnosti  – a samo zato jer želi ostati vjeran nepromjenjivom učiteljstvu Katoličke Crkve. A pošto nije želio sam odstupiti papa ga je sam razriješio dužnosti. I onda čitamo natpise: “Razriješen s dužnosti nakon apostolske vizitacije…”, a većina onih koji ništa ne znaju o biskupu Stricklandu i njegovim apostolskim nastojanjima,  tako olako mogu zaključiti da Vatikan (tj. papa) zasigurno ima neke razloga za svoje takvo postupanje.   A ima li zaista? Nitko ne zna za te “razloge”, osim pape, izgleda. (A možda se pravi razlog krije u govorima kao što je ovaj iz 2018. KRATKI VIDEO). I očito je da se biskup Strickland našao u situaciji kao i kardinal Muller, kad ga je papa Franjo, bez ikakva objašnjenja otpustio iz najvažnijeg ureda u Vatikanu.

U jednoj izjavi kardinala Mullera, prije nego se dogodilo ovo najnovije razrješenje, stoji:

Ono što se radi biskupu Stricklandu je strašno. To je zlouporaba božanskog prava episkopata.
-Kad bih mogao savjetovati mons. Stricklanda, on nikako ne bi trebao (sam) dati ostavku, jer bi se onda moglo oprati ruke od krivnje.

Nadalje, kardinal Muller objašnjava:

Prema zakonu pravednosti, Papa može smijeniti biskupa samo ako je učinio neko zlo (krivovjerje, raskol, otpad, zločin ili potpuno nesvećeničko ponašanje), na primjer pseudo-blagoslov koji vrijeđa Boga i vara ljude o njihovom spasenju – blagoslivljajući osobe suprotnog ili istog spola u izvanbračnim zajednicama.

Samovoljno razrješenje s mjesta biskupa u biskupiji u kojoj je biskupa postavio sam Krist kao vlastitog pastira potkopava Papin autoritet, kao što se povijesno dogodilo s nedostojnim pogađanjem za službu pod avignonskim papinstvom (ovaj gubitak povjerenja bio je jedan od glavnih razloga reformacijskog odvajanja kršćanstva od Katoličke Crkve i mržnje prema papi koji se svojim samovoljnim postupcima stavio na Božje mjesto).

Prema katoličkom nauku, papa ni na koji način nije gospodar Crkve, nego je, kao Kristov zastupnik za sveopću Crkvu, prvi sluga svoga Gospodina, koji je trebao reći Šimunu Petru, koji je upravo postao stijena Crkva: “Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mt 16,23).
Papa nema ovlasti od Krista da zastrašuje i maltretira dobre biskupe koji slijede Krista Dobrog Pastira koji, u skladu s biskupskim idealom Drugog vatikanskog sabora, posvećuju, poučavaju i čuvaju Božje stado u Kristovo ime, samo zato što lažni prijatelji prokazuju te dobre biskupe papi kao neprijatelje,

dok heretički i nemoralni biskupi mogu raditi što hoće, odnosno svaki dan uznemiravati Kristovu Crkvu nekim drugim glupostima. 

*******

Biskup Strickland nakon razriješen nije ljut ili ogorčen. Njegova je snaga u euharistijskom Isusu i molitvi, osobito molitvi krunice.  Na nama je da molimo za papu i svećenike. U kratkom videu od minute možete poslušati biskupovu poruku – nakon razrješenja

( LifeSiteNews ) – Kardinal Gerhard Müller u nekim od svojih dosad najsnažnijih komentara o smjeru Katoličke crkve pod papom Franjom, opisujući sinodalni proces kao “neprijateljsko preuzimanje” Crkve koje prijeti “krajem” katoličanstva.

U eksplozivnom intervjuu održanom u četvrtak u EWTN-ovoj emisiji The World Over, bivši poglavar vatikanskog najvišeg doktrinarnog ureda je osudio  heterodoksne ideje koje je izrazilo vodstvo Sinode i u sinodalnim izvješćima te oštro osudio fokus inicijative za “samo-objavom” nasuprot katoličkoj vjeri.

“Ovo je sustav samo-objavljivanja i okupacija Katoličke crkve” i “neprijateljsko preuzimanje Crkve Isusa Krista, koja je stup Otkrivene istine”, rekao je kardinal Müller voditelju EWTN-a Raymondu Arroyu.

“Ovo nema nikakve veze s Isusom Kristom, s Trojedinim Bogom, i oni misle da je doktrina samo kao program političke stranke koja ga može promijeniti prema svojim biračima.”

Sinoda o sinodalnosti , koju je papa Franjo pokrenuo 2021., višegodišnji je proces koji uključuje prikupljanje mišljenja katolika laika – pa čak i nekatolika – u svakoj biskupiji u svijetu prije Biskupske sinode u Rimu sljedećeg listopada. Papa Franjo opisao je cilj Sinode kao stvaranje “drugačije Crkve”, a najviši sinodalni dužnosnici naznačili su da bi to moglo dovesti do promjena u crkvenom nauku i vodstvu .

Generalni referator Sinode, kardinal Jean-Claude Hollerich, izazvao je bijes i optužbe za krivovjerje ranije ove godine tvrdnjom da katoličko učenje o grešnosti homoseksualnih čina “više nije ispravno” i treba “reviziju”.

Nacionalna sinodalna izvješća iz više zapadnih zemalja također su istaknula pozive na doktrinarne promjene, uključujući homoseksualnost i ređenje žena, a službena vatikanska web stranica za Sinodu opetovano je razbjesnila katolike promičući homoseksualne veze i protivničke aktivističke skupine.

Upitan oblikuje li se sinoda o sinodalnosti kao “pokušaj uništenja Crkve”, kardinal Müller je oštro odgovorio:

• “Da, ako bi im to uspjelo, to bi bio kraj Katoličke Crkve.”

Usporedio je stanje sinodalnog procesa s krivovjerjem arijanizma i “marksističkim oblikom stvaranja istine”, inzistirajući da se katolici tome “moraju oduprijeti”.

“To je poput starih krivovjerja arijanstva, kada je Arije prema svojim idejama razmišljao što Bog može, a što Bog ne može”, rekao je kardinal. “Ljudski intelekt želi odlučiti što je istina, a što pogrešno.”

Čelnici Sinode “sanjaju o još jednoj crkvi [koja] nema nikakve veze s katoličkom vjerom” i “apsolutno su protiv” toga, oštro je rekao kardinal Müller.

“Oni žele zloupotrijebiti ovaj proces za pomicanje Katoličke Crkve ne samo u drugom smjeru, nego za uništenje Katoličke Crkve.”

“Nitko ne može napraviti apsolutni pomak i zamijeniti objavljeni nauk Crkve”, naglasio je, “ali oni imaju te čudne ideje”, poput one da je “nauk samo teorija nekog teologa”.

To uopće nije slučaj, naglasio je njemački prelat:

Apostolski je nauk odraz i očitovanje Objave Riječi Božje.

Moramo slušati Riječ Božju, ali u autoritetu Svete Biblije, Apostolske tradicije i Učiteljstva, i svih koncila koji su prije rekli da nije moguće zamijeniti onu Objavu koja je dana jednom i zauvijek u Isusu Kristu – nekom drugim objavom.

Izvor: Eksplozivni intervju – kardinal Muller – Lifesitenews.com – 7.10.2022.

U svjetlu nedavnih i kontroverznih riječi pape Franje podržavajući civilno partnerstvo za istospolne parove, kardinal Gerhard Müller objasnio je u novom današnjem intervjuu u Italiji prirodu papinstva i ograničenja njegovih ovlasti. Inzistirao je na tome da Papa mora služiti Bogu i njegovom učenju, dodajući da postoje trenuci u kojima katolici “moraju kritizirati mnoge ideje i postupke pojedinih Papa”. Takvo propitivanje, međutim, ne dovodi do “propitivanja božanske misije i mandata Pape kao Petrovog nasljednika”, objasnio je Kardinal.

Riječi kardinala mogu biti korisne mnogim katolicima koji se suočavaju sa situacijom da moraju proturječiti vlastitom Papi.

U razgovoru s talijanskim novinama La Verità , o nedavnim papinskim riječima o istospolnim civilnim zajednicama, kardinal Müller istaknuo je kako ta “privatna pastoralna razmišljanja” Pape “nisu locus theologicus” i “nemaju autoritet za katoličkog kršćanina . “

“Vjera proizlazi iz Božje objave, a ne iz manipulativnih formulacija…  ” izjavio je bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere.

Također je inzistirao na tome da je “brak cjeloživotna zajednica između muškarca i žene”, dodajući da je “svako spolno zajedništvo izvan braka objektivno težak grijeh”.

U novom dokumentarnom filmu koji je premijerno prikazan u Italiji 21. listopada, papa Franjo pozvao je na legalizaciju homoseksualnih civilnih zajednica. Govoreći o homoseksualnim civilnim partnerstvima, rekao je, „Ono što moramo stvoriti je zakon o civilnom partnerstvu. Na taj su način zakonski pokriveni. Zauzeo sam se za to.”

Dalje komentirajući ove riječi koje dolazi od pape, kardinal Müller ističe da su papinske granice definirali Vijeće u Firenci, kao i Prvi i Drugi Vatikanski sabor, te da je „autoritet papinskog učiteljskog i upravnog ureda se ne temelji na ograničenoj osobnosti bilo kojeg okupatora Petrovog prijestolja. “

Počevši od Petra, objasnio je prelat, papin se autoritet temelji na “božanskoj misiji”. „Njegov autoritet koji poziva na vjersku poslušnost svih katolika”, nastavio je Müller, „samo je ispovijedanje onoga što mu je otkrio nebeski Otac: naime, da Isus nije samo neka vrsta proroka ili moralnog modela , nego, bolje reći, Sin Božji (Mt 16,16) “, to jest,„ Sin Presvetog Trojstva, Koji nam je objavio svoga Oca (Mt 11,27) i kome – kao Sinu – data je sva sila na nebu i na zemlji. ”

“Apostoli i njihovi nasljednici”, nastavio je kardinal Müller, “poučavaju samo ono što im je dao Isus.”

U tom je smislu vjerska poslušnost ovdje dio „natprirodne vjere, koja je izravno usmjerena na Boga koji to ne čini i ne može zavarati“. Takvo učenje tada isključuje “slijepu poslušnost prema čovjeku, kao što je poznato u totalitarnim sustavima i njihovom kultu ličnosti njihovih vođa”.

Na pitanje La Verita o činjenici da svojom novom izjavom Papa zapravo proturječi tekstu magisterija Kongregacije za nauk vjere 2003. godine u kojem je presuđeno da Crkva ne može priznati civilne zajednice istospolnih parova, Nijemac prelat je objasnio:

Prije svega, Papa mora biti u skladu s Otkrivenjem, jer se to može naći i svjedočiti u Svetom pismu i u apostolskoj predaji. Tada također mora prepoznati sve dogmatske odluke prethodnih vijeća i papa. Ni trenutni Papa ni njegovi prethodnici ne mogu nametnuti vlastita subjektivna uvjerenja (o svjetskoj politici, obrazovanju djece ili umijeću kuhanja) cijeloj Crkvi.

Kardinal Müller jasno je stavio do znanja da se “može i mora kritizirati mnoge ideje i postupci pojedinih papa, a da se ne dovodi u pitanje misija i mandat pape kao nasljednika svetog Petra.”

Iako je Isus postavio svetog Petra prvim papom, ali u isto vrijeme Isus ga je također “žestoko kritizirao”, posebno zbog negiranja Krista tijekom njegove muke.

Stoga su sveti Jeronim, sveti Augustin, kao i sveti Toma, hvalili svetog Pavla zbog njegove hrabrosti, “njegove najžešće kritike Petra”, a istodobno su hvalili svetog Petra zbog “poniznosti, s koji je prihvatio ovu bratsku ispravku «. U to je vrijeme, nastavio je njemački kardinal, „St. Petar je činio neizmjernu službu za jedinstvo Crkve. ”

Müller je predstavio ovu situaciju između svetog Petra i svetog Pavla – gdje se sv. Pavao usprotivio sv. Petru u lice – kao uzor našoj Crkvi i danas: „Uloga primata Rimske crkve uvijek moraju voditi dva apostolska viteza koji su svojom mučeničkom krvlju kupili za Rimsku crkvu primat u zajedništvu s biskupskim mjesnim crkvama.”

Ovdje je kardinal Müller također inzistirao da su u povijesti Crkve postojali trenuci u kojima su pape u prošlosti griješili. “Povijesno se događalo da su čak i pojedini pape bili nesigurni u pogledu pitanja vjere ili čak ozbiljno pogriješili.”

Ovdje nas je njemački kardinal podsjetio na vrlo ograničenu narav dogme o papinskoj nepogrešivosti. Nepogrešivost stupa na snagu tek kad papa govori „ex cathedra “ i cijeloj Crkvi predstavi „otkriveni nauk vjere“. Dakle, papa ne može Crkvi “nametnuti” svoje “subjektivne vrijednosti i ograničene filozofske i teološke teorije”, kao da su “otkrivene od Boga”.

Prelat očito kritizira svaki novi koncept otkrivenja prema kojem bi nova nadahnuća mogla voditi papu da nadiđe ono što je oduvijek učila Katolička crkva.

Ovdje Kardinal odbacuje svaku teoriju prema kojoj postoji trajna objava i da je papa Franjo sada božanski nadahnut u svojim novim idejama.
“Objava je definitivno završila u svojoj konstitutivnoj stvarnosti smrću posljednjeg apostola“, inzistirao je Müller. „Pape i biskupi samo su Kristovi sluge i svjedoci jednom zauvijek Božje objave u Isusu Kristu, a ne primatelji nove objave koja nadilazi Krista ili ga čak svodi na preliminarnu fazu do višeg znanja o Bogu . ”

Bilo koji „pseudo-intelektualni razgovor o promjeni paradigme“ ovdje se jasno ocjenjuje kao „neskrivena hereza koja krivotvori Riječ Božju i koja vino bračne gozbe iz Kane pretvara natrag u vodu“.

U tom smislu ne postoji način da se “apsolutizira crkveno-politička moć Pape i njegove misije”, i, prema tome, kako je izjavio kardinal Müller, “s pravom branimo autentično učenje o papinstvu prema onim katolicima” koji to čine tako.

Life site news

Svaki je svećenik je pozvan biti slika Krista, sluge. To je naš poziv – piše cardinal Müller. Ali, također, svaki je je svećenik, barem u nekoj mjeri pozvan biti slika Isusa, Sluge Patnika. Ne zato što je trpljenje samo po sebi sveto nego zato što smo kroz bol i trpljenje bliži Kristu i bliže onima koji su u bilo kojoj patnji i nevolji.

Svijet oko nas je u stanju tjeskobe i zbunjenosti. Je li, dakle, čudno što se osjećamo od Krista pozvani da imamo udjela u ovoj boli i poniženju?

Blažena Terezija iz Kalkute, Majka Terezija, jednom je prilikom napisala prijatelju koji je bio očito zbunjen zbog nekih tragičnih događaja koji su se događali u Crkvi u to vrijeme. …

“Ne … dopusti sadašnjim događanjima da te zbunjuju … Boli te – jer to boli [Krista] … To je prirodno da Isus ponovo trpi svoju bol – u tebi. Djelimo, dakle, s Njim Njegovu bol. Osjetimo ono što je On osjećao. Kako je duboka morala bit Njegova bol, a ipak će Crkva, Njegove zaručnica, a naša Majka, iz ovog pročišćenja izići istinitija i ljepša, s više života i više ljubavi. Bilo je neophodno da Ona dijeli s Isusom Njegovu muku širom cijelog svijeta kad Njena su njena djeca razapeta – kroz ratove, potrese, poplave, bolesti i gladi… Isus želi da i njegova Zaručnica osjeća u svojoj duši sve te strašne katastrofe i zato sve to (trpljenje).”

Izvor: Catholic Herald, 2013.

Uzoriti gospodine Kardinale, preuzvišena gospodo biskupi, prečasni Prvostolni kaptole, svećenici, redovnici i redovnice, cijenjeni predstavnici građanskih i vojnih vlasti, dragi vjernici. Zahvalni smo u poniznosti Božjoj Providnosti koja nas danas sjedinjuje u slavnome spomenu na blaženoga nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Dana 11. listopada 1946., nakon mjeseci orkestriranoga blaćenja od strane vladajućega komunističkog režima, završavao je proces protiv vjernoga i neustrašivoga Pastira ove mjesne Crkve. Poput Krista na koga je natovaren teški križ u Pilatovu pretoriju, bio je nepravedno osuđen na šesnaest godina prisilnoga rada i na dodatnih pet godina gubitka građanskih prava, da bi konačno – dvije godine prije izdržane nepravedne osude i nakon što je bio susljedno trovan – Gospodinu predao svoju napaćenu dušu.

Dvadeset i šest godina na čelu ove Crkve, nakon skoro petnaest godina prisilne odsutnosti, ova ga je katedrala, sa svim sprovodnim počastima, ponovno primila, tada kao kardinala, kao prokušanoga svjedoka vjere i promicatelja jedinstva Crkve; onoga istoga jedinstva Kristova Tijela koje danas, otajstveno predstavljeno u redu i izražaju vidljive crkve-građevine, slavimo u liturgijskome slavlju posvete Lateranske bazilike, rimske katedrale koja je caput omnium ecclesiarum (glava svih crkava).

Upravo odavde, s njegova groba, blaženi Alojzije snažno pred pravednim i milosrdnim Bogom zagovara svoj narod i jedinstvo Crkve. Optužba na toj sudbenoj predstavi, dok je bio sam i napušten od svih pred totalitarnom vladavinom (usp. 2 Tim 1, 15), bila je najpobjedonosnija postaja na njegovu zemaljskom Križnom putu.

Nije se brinuo što će reći, jer je znao da u njemu govori Duh Sveti (usp. Mk 13, 11). I baš iz riječi koje je Božji Duh stavio u njegova usta (usp. Ps 40, 4) želio bih izvući nekoliko poticaja za razmišljanje i nekoliko pouka za nas koji, udaljeni sedamdeset godina od tih događaja, u blaženome Alojziju razmatramo djelo Onoga čija je mudrost mudrija od ljudi i čija je slabost jača od ljudi (usp. 1Kor 1, 25).

 Krist Božji Sin

„Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati.“

To je ispovijest vjere u Isusa Krista koji je isti jučer i danas – i uvijeke (usp. Heb 13, 8); ispovijest je to koju je posvjedočio blaženi Stepinac pred nepravednim sudom, uspostavljenim da bi se njega osudilo. Osim toga, pred tim je sudom i pred publikom koja je izabrana da bi ga izrugivala svečano izjavio i sljedeće: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti.“

Tu se nalazi temelj života, djela, same osobe nadbiskupa Stepinca: Krist je Bog. Isus Krist, čije ime znači ‘Bog spasava’, je jedini Otkupitelj ljudskoga roda, jedini Spasitelj svijeta. (Usp. sv. Ivan Pavao II., Kateheza, 4. veljače 1998.) Božji Sin, utjelovljen od Djevice Marije po Duhu Svetome, rođen u krajnjemu siromaštvu u Betlehemu, koga su kao dijete neprijatelji Božjih planova prognali u Egipat, koji je živio u samoći Nazareta, bio Utemeljitelj novoga Božjeg naroda, Objavitelj ljubavi Očeve, dovođen pred židovske i rimske sudove, osuđen na smrt i raspet za nas, slavno uskrsnuo i uzašao zdesne Ocu. To je onaj čije je jelo vršiti volju Onoga koji ga je poslao i dovršiti Njegovo djelo (usp. Iv 4, 34), koji je želio podnijeti ne samo ismjehivanja i poniženje nego i smrt na križu moleći nebeskoga Oca oproštenje za svoje ubojice (usp. Lk 23, 34). Mitis iudex Dominus Iesus! Blagi sudac Gospodin Isus! Jezgra ispovijedi vjere apostolâ koja glasi: Krist je Bog, duboko je obilježila Nadbiskupov život, njegovo proučavanje i službu. Toj je ispovijedi vjere on podredio svoje intelektualne sposobnosti. Iz te su ispovijedi vjere provrele njegove karitativna i pastoralna nastojanja. Tom su ispovijeđu vjere odisali njegovi spisi i odjekivali njegovi govori. Konačno, na toj je ispovijedi vjere temeljio svoje djelovanje kao pastir i svoju žrtvu kao patnik. U svjetlu te istine on je prinio svoj život kao znak svoje vjere, odražavajući tako za sve vjernike svoga stada, uznemirenoga i uplašenoga nepravednim i nasilnim postupanjem vlastodržaca, Gospodinove moćne riječi: „Ja sam! Ne bojte se!“ (Mk 6, 50) Crkva, kao cijela zajednica i u svakome svom članu, živi i umire snagom te vjere u Isusa Krista, Boga od Boga, Svjetla od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Ceremonije i obredi bez te su vjere isprazni. Bez te vjere kršćanstvo postaje pukim 3 sustavom vrijednosti, sposobnim ponajviše sakriti, a ne navijestiti Onoga koji je pobijedio bol, grijeh i smrt! Zbog toga mi se čini da mogu reći, riječima Svetoga Oca Franje, da smo danas „potaknuti, naročito u vremenu kakvo je naše, tražiti svjetlo koje zrači s Kristova lica, punoga milosrđa i vjernosti, predstaviti mu svoje darove: svoju slobodu, svoju razumnost i svoju ljubav: tu se nalazi sažetak života Crkve“ (Homilija Svetoga Oca Franje, Bazilika sv. Petra u Vatikanu, srijeda, 6. siječnja 2016., svetkovina Bogojavljenja).

Mirna savjest

Biti siromašan u duhu znači korjenito se suobličiti Kristovim nakanama i njegovu životnom putu. Gospodin nije prihvatio ljudsku narav u nekome apstraktnom smislu, nego je to učinio u povijesnoj konkretnosti robovanja i iskrivljenosti te naravi, prouzročenih grijehom. Riječima koje nadilaze bilo koju kategoriju ljudskoga razmišljanja, sveti je Pavao taj ulazak grijeha, sa svom njegovom razornošću, formulirao u odnosu na Bogočovjeka Isusa: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ (2Kor 5, 21) Tako je sve što je: mržnja prema Bogu, obescjenjivanje ljudskih prava, dovođenje u ropstvo i iskorištavanje bližnjega, ne pružanje pomoći i izdaja ljubavi prema čovjeku, zahvaćeno otajstvom ljubavi i milosrđa, kako bismo postali Božjom djecom te Gospodinovom braćom i sestrama. Djelujući s puno umješnosti u četirima različitim političkim sustavima (1898.- 1918.; 1918..-1941.; 1941.-1945. i 1945.-1960.), unutar triju svjetova koji se nipošto ne mogu zvati prijateljima Crkve (nacizam, fašizam i komunizam), unutar dvaju svjetskih ratova: u prvome kao vojnik (1914.-1918.), a u drugome kao nadbiskup (1941.-1945.), blaženi je Alojzije kao nepromjenjivo i trajno uporište imao savjest. Savjest mu je bila svetište susreta duše s Kristom, kao vjerodostojni Božji glas koji mu je u svakome trenutku omogućavao razlučiti dobro od zla, istinito od lažnoga, lijepo od ružnoga, jedinstvo od razdora, mir od bilo kakvoga nereda. Takvom je svojom savješću služio Bogu, svojoj Crkvi i spasenju čovjeka. Gospodinov križ, simbol nade i sakrament pomirenja ljudi s Bogom i ljudi međusobno, postao je – po vjernosti savjesti – novo ‘biskupsko sjedište’ toga pastira i u njemu je susreo mir i čvrstoću. Tako se pred pogrdama tijekom sudskoga ‘procesa’ i u zatvorskome uzništvu, uspio po milosti hrabro oduprijeti zavodljivim pozivima koji su ga – u zamjenu za kratkotrajnu zemaljsku slobodu – pozivali da se odvoji od Apostolske Stolice, od Kristova zamjenika i Petrova nasljednika. U svakome je  trenutku mogao izići iz zatočeništva, samo da se odvojio od zajedništva s Rimom. On je odgovarao: „Prije umrijeti negoli izdati!“ Evo razloga zbog kojega je nadbiskup Stepinac za života na zemlji bio imenovan kardinalom i proglašen blaženikom i mučenikom jedinstva Crkve nakon njegova prjelaska s ovoga svijeta. Njegova je savjest bila nadvremenska, jer je bila ukorijenjena u Vječnome: jučer, danas i uvijek ista. O svim optužbama koje su podignute tijekom procesa, a od kojih mu nije bilo dopušteno braniti se na sudu: optužbe da je ‘prekrštavao’ pravoslavne, optužbe vezane uz vojni vikarijat, optužbe da se zauzimao za nezavisnost Hrvatske, da je bio neprijatelj ‘narodne vlasti’, optužbe za ‘terorističko djelovanje’, najprije mu je dala za pravo njegova savjest, a zatim i povijest. Dana 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, na obljetnicu hrabroga Govora koji je pred sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. izgovorio nadbiskup Stepinac, sveti Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim i mučenikom.

Ovdje želim također naglasiti da navještaj suda i milosti grješnike oslobađa njihova ropstva. U vremenu u kojemu su prekomjerno narasla neprijateljstva i pohlepa i u kojemu se – kao nikad prije – osjećala potreba za živim Bogom koji nas je ljubio do smrti, blaženi se Alojzije, poput dobroga Samarijanca, svojom nemjerljivom ljubavlju i tjelesnošću svoga konkretnog života, prignuo nad patnike, nad potlačene svoga vremena i nad one koji su najviše trebali spasenje. Blaženi Alojzije nikada nije tako duboko bio zagrebački nadbiskup i kardinal kao tijekom zatočeništva u Krašiću, gdje je – zaogrnut otajstvom zla (mysterium iniquitatis) – vježbao opraštanje progoniteljima hrvatske Crkve. Kao što nas podsjeća papa Franjo, bez milosrđa se danas ne može puno učiniti da bi se uronilo u svijet ranjenih, koji trebaju razumijevanje, oproštenje i ljubav. (Homilija Svetoga Oca Franje, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.)

Bogorodica

I na kraju: nadbiskup Stepinac, ukorivši izrugivanje i psovke svojih progonitelja upućene Blaženoj Djevici Mariji izjavljuje: „Znadete li da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?“ Od djetinjstva napojen u obitelji istinskom pobožnošću prema Presvetoj Djevici, blaženi je Alojzije uvijek u svojoj pastvi širio veliku marijansku pobožnost. Svojim propovijedima i svojim spisima, hodočašćima u predivno, danas nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, posvećivanjem mnogih crkava Bogorodici, neprestano je poticao svoj narod na ljubav prema Majci kojoj je Krist taj narod povjerio s križa: „Evo ti majke!“ (Iv 19, 27) Taj je narod, tako hranjen vjerodostojnom pobožnošću prema Majci Božjoj, bio sposoban oduprijeti se zlu i živjeti u dobru. U poučljivosti prema pouci koju je Majka uputila poslužiteljima u Kani Galilejskoj, kada im je rekla: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5), vi ste se, hrvatski katolici, bez obzira na teške kušnje pretrpljene zadnjih desetljeća, zauzeli u naviještanju evanđelja siromasima i potlačenima, sudjelujući u izgradnji mirnoga, slobodnoga, solidarnoga i pravednoga društva u poštivanju neotuđivoga dostojanstva svakoga pojedinog ljudskog stvorenja.

Ovaj vaš plemeniti narod, postojan u vjeri u Gospodina, časti Bogorodicu kao ‘Kraljicu Hrvata’. Neka ta Majka i Kraljica bude zagovornicom kod svoga Sina, da bi Hrvatska imala život, da bi ga imala u izobilju, da bi rasla i donijela puno roda, te „da rod vaš ostane“ (Iv 15, 16).  Amen.

Homilija

na blagdan Posvete Lateranske bazilike

Uzoriti gospodin Kardinal Gerhard L. Müller

pročelnik Kongregacije za nauk vjere

Zagrebačka prvostolnica, 9. studenoga 2016

Izvor: Kardinal Muller: Stepinčeva savjest bila je nadvremenska, stranica Zagrebačke nadbiskupije

Homilija, u pdf-u