Braćo svećenici, braćo i sestre!

Pripadamo generaciji koju je na putu vjere vodio sv. Ivan Pavao II. U našem susretu s ovim vodičem možemo razlikovati tri faze.

Starci se sjećaju pastoralne službe kardinala Karola Wojtyle u crkvi u Krakovu. Odrastao je u ovoj Crkvi da služi cijeloj zajednici Kristovih učenika, koji obuhvaća sve nacije, jezike i kulture. Ovdje u Krakovu je učio širem i dubljem pogledu na čovjeka. Učio je ne samo iz iskustva prošlih pokoljenja nego također suočavanjem sa ideologijama i sistemima u kojima nije bilo mjesta za Boga, a na koncu nije bilo mjesta za čovjeka. Bez Boga čovjek ne nelazi mjesto za sebe. Ne razumije tko je on, odakle je došao i kamo ide.

Druga etapa prisutnosti Karola Wojtile u našem životu vjere je njegovo papinsko služenje. Da bi poduzeo ovu službu morao je proširiti prostor svojega srca kako bi njime zaštitio svih, kao pastir Crkve univerzalne i duhovni vođa svijeta. Gotovo dvadeset sedam godina, od 16 listopada 1978. pratila nas je njegova živa riječ, njegovo naučavanje, njegove odluke i geste, koje su pomagale Crkvi da se suoči sa izazovima suvremenog svijeta.

Treća faza službe Ivana Pavla II započela je u trenutku njegove smrti, od koje nas dijeli deset (sada dvanaest!) godina. Došlo je vrijeme za njegovu duhovnu i još dublju prisutnost u Crkvi, u životu miliona učenika Isusa Krista. U ovom času svjesni smo da je s nama živio služio nam i predvodio nas sveti čovjek, sveti pastir. U njegovoj osobi, u njegovoj službi i svetosti ispunja se obećanje Božje dano preko proroka Jeremijee: “Dat ću vam pastire po svome srcu” (Jer 3,15). Ivan Pavao II bio je pastir po Božjem srcu. Njegovo služnje nije završilo u trenutku odlaska u dom Očev. Crkva je prepoznala vjeru naroda Božjega, uvjerenu u svetost Ivana Pavla II, te o njegovoj herojskoj ljubavi i životu u Bogu zauvijek. Ona potvrđuje vjeru nasljednika Ivana Pavla II na stolici Petrovoj, proglašavajući ga blaženim i svetim.

Duboko vjerujemo da nas Ivan Pavao II prati i posreduje za nas kod prijestolja Svevišnjega. zaslužio je naslov pape obitelji, što se nekoliko puta ponovilo tijekom biskupske sinode o obitelji koji je završio prije nekoliko dana. Neprestano je pridonosio razmišljanju Crkve o braku i obitelji kao i o temeljnim vrijednostima koje oblikuju to dvoje. Nije za podcjenjivanje taj doprinos u kontekstu opasnosti od suvremenih trendova sekularizma i hedonizma koji potkopavaju stabilnost obitelji i braka kao primarne zajednice muškarca i žene, zajednice ljubavi i života.

Ivan Pavao II je također zaradio i titulu pape mladih te pape Svjetskih dana mladih, jer zahvaljujući njemu to je postala jedna od najvažnijih pastoralnih inicijativa. Također mu dugujemo što će se i u Krakovu u Poljskoj održati Svjetski dan mladih. Uvjereni smo da je to zadatak obnove da se u nama probudi entuzijazam vjere i pokaže mlado lice Crkve u kojem se svaka osoba može susrest s Isusom kristom, s njegovim riječima vječnoga života i njegovim životvornim sakramentima.

Evanđelje nam govori o Isusovu razgovoru sa Šimunom Petrom kod Tiberijadskog jezera otkriva nam s jedne strane očekivanja da Usrkli živi s učenikom kojega je izabrao kao kamen na kojem je htio sagraditi svoju Crkvu. Uvjet za ovaj zadatak bio je – ljubav. Neočekivano ga tri puta pita: Šimune, Sine Jonin, voliš li me više nego ovi? Na sljedeća pitanja došao je nedvojben odgovor: “Gospodine, ti sv znaš, Ti znaš da te volim”: Tek što je to iskreno rekao učenik dobiva misiju: “Pasi janjce moje. Pasi ovce moje.” (Iv 21, 15-17)

Ivan Pavao II znao je napamet taj razgovor sa ribarem Galiljeskim. Bio je njegov nasljednik. Bio je Petar naših dana. Primio je sličnu misiju da jača svoju braću u vjeri. Sam je priznao da se svaki dan u njegovu srcu vodio sličan razgovor. Svakodnevno je davao Uskrslomu odgovor na pitanje o ljubavi, ne toliko u riječima koliko u molitvi, u neumornoj slubi navještanja evanđelja, dosežući najdudaljenije kutke svijeta.

Znamo da je na kraju života odgovor Ivana Pavla II na pitanje ljubavi bilo prihvaćanje križa i slabosti. Učenik ne može imati lakšega života nego Učitelj.

Čuli smo riječi apostola Pavla: “Potičem vas, dakle, sužanj u Gospodinu, da se ponašate dostojno svoga poziva na koji ste pozvani, s asvom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću podnosite jedni druge u ljubavi.” (Ef 4,1-2). Ovaj poziv je upućen svim kršćanima, ali danas posebno želimo pročitati kako je propisano za nas, svećenike, hodočasnike u svetište Ivana Pavla II. Živimo današnji dan razmišljajući o našem svećeničkom životu i službom.

Svjesni smo našeg poziva da služimo Kristu i njegovoj Crkvi, to jest našoj braći i sestrama. Uvjet za služenje je ljubav. Zapitajmo se: Koliko je ljubavi u nama? Koliko bezuvjetnosti? Koliko apostolske gorljivosti? Koliko imamo želje za služenjem, u kojoj ne gledamo na sat, jer puno radno vrijeme u Kraljevstvu Božjem je dvadeset četiri sata dnevno. Krist ima pravo na naše srce. I ljudi kojima smo poslani imaju pravo na naše srce. To je jednostavna posljedica izbora celibata, a time i izbora ljubavi.

Svjesni smo svojih slabosti i nevjernosti. Što više svjedoci smo da Bog djeluje u nama i preko nas. Nas podupire primjerom Šimuna Petra koji je prilikom čudesnog ribolova molio Učitelja: „Otiđi od mene Gospodine, grešan sam čovjek.” I baš tada, u momentu istine i pokore on čuje: “Ne boj se, od sada ćeš loviti ljude.” (Lk 5,8-10). Kako je napisao Luka evanđelist, Šimun i njegovi drugovi “ostaviše lađe na obali, ostave sve i pođoše za Njim (Lk 5,11). Neka nas ova scena prati u svakodnevnom radu, a također i u našem osobnom iskustvu skaramenta pomirenja, i kao pokajnicima i kao poslužiteljima sakramenta pomirenja. Doživljavajući milosrđe, budimo milosrdni prema našoj braći i sestrama. Krist računa na sve nas. Sve nas on treba.

U središtu svećeničke službe je slavljenje Euharistije. Pitajmo sami sebe često kako slavimo tu veliku tajnu naše vjere? kako se na to pripravljamo? Kako je živimo? Ivan Pavao II započeo je encikliku o Euharistiji riječima: “Crkva živi od euharistije”. I mi trebamo živjeti euharistiju jer je ona srce svijeta.

Pripadajući svećeništvu Crkve u Krakowu tvorimo svećeničku zajednicu. Ta zajednica se gradi kroz jedinstvo svećenika sa biskupom. Pripadanje svećeništvu zahtjeva uzajamnu odgovornost, osobito za one koji su otišli iz svećeništva ili su zalutali na putu.

Odgovornost se izražava u brizi za one koji su izgubljeni kako bi se mogli vratiti Kristu i svećeništvu da bi se služilo narodu Božjem. Moramo našoj braći dati ruku, pomoći im da obnove svećenički identitet. To je stvar koja mi je posebno na srcu.

Svećenička zajednica je zajednica koja se stvara pri oltaru, kada zajedno slavimo Svetu žrtvu i navješćujemo Riječ Božju. Zajednica je plod međusobnog pomaganja u pastoralnom radu – na primjer u župama i dekanatu, u katehezi i pri organizaciji hodočašća.

Svećenička zajednica je zajednica stola, kad se svećenici okupljaju na obrok u župi ili u nekim župnim slavljima. Svatko od nas je dužan preuzeti odgovornost za stvaranje ove zajednice na raznim razinama. Nitko ne može biti oslobođen ove obaveze.

Draga braćo i sestre, slavimo po prvi put hodočasnički blagdan svetoga Ivana Pavla II u njegovu svetištu, zahvaljujući Bogu za dar života, službe i svjedočanstva tog čovjeka. On ne samo da je napisao novo poglavlje u povijesti dvije tisućljetne Crkve, nego nas i dalje prati i služi cijeloj današnjoj Crkvi.

Svatko od nas nosi osobne uspomene njegova pontifikata, ali naravno ne ostajemo danas na uspomenama. Sveti Ivan Pavao II može i treba nas potaknuti na kreativnu službu u Crkvi, da se suočavamo s novim izazovima pred kojim stoji današnji svijet i pred kojim stoji Poljska. Sveti Ivan Pavao II osobit je primjer koji nas potiče na duboko duhovan život spojen sa apostolskim dinamizmom, da ne bismo samo čekali na one koji dolaze k nama, k našim crkvama, nego da bismo otišli do onih koji su izgubljeni i nevoljni. U Kristovoj Crkvi ima mjesta za sve.

Povjeravamo Bogu u toj Euharistiji sve poslove Krakowske i sveopće Crkve. Molimo za naše obitelji da bi bile jake u Bogu, da bi bile zajednice života i milosti te da bi bile škole učenja u ljubavi. Molimo za nova i dobra redovnička i svećenička zvanja, da ne bi Crkrvi manjkalo ljudi koji su spremni propovijedati Evanđelje, ljudi koji su spremni voljeti i služiti kao što je to činio sveti Ivan Pavao II. Amen.

Izvor: radiomaryja.pl