Sv. Franjo Saleški bio je prvorođeni sin bogate francuske plemićke obitelji. Bio je zgodan i dobro obrazovan, vješt u mačevanju, jahanju i plesu (napomena: postoji razlika između plesova nekada i sada); bio je primjeran aristokrata koji bi bio dobrodošao u svaku dobru kuću. Obrazovao se da bi postao sudac i studij mu je dobro išao.

Zatim, jedne noći kad je Franjo imao osamnaest godina, išao je na jednu teološku raspravu o predodređenju (predestinaciji – prema tom krivovjerju već je unaprijed određeno tko će u raj tko će u pakao, tko će se spasiti a tko ne). To učenje ga je je potreslo dna duše i ispunio ga sa takvim strahom i nelagodom da ga je kroz naredne dvije godine to stanje dovelo i do fizičke bolesti, a ponekad se osjećao tako loše da je bio prikovan za krevet.

Konačno, posljednjim snagama  odvukao se do stare Pariške župe i molio “Memorare” ispred slike Gospe od Oslobođenja. Od tog trenutka pa nadalje nikada nije očavajavao u vezi Božje ljubavi za sve ljude i Njegova plana za Njegovu djecu i Franjo se zavjetuje Bogu na djevičanstvo.

Ljudi u njegovu okruženju su ga počeli pitati je li se odlučio na svećenički poziv. Mjesni biskup ga je osobno pitao, ali mladi Franjo je ostao tih u vezi toga. Želio je da volja Božja bude neupitna prije nego krene na put svećeništva i čekao je neki znak koji ne bi mogao zanijekati.

Znak je došao jednog dana dok je Franjo otišao na jahanje. Iako uspješan jahač nalazi se u neuspjehu, pao je s konja tri puta. Što je bilo još znakovitije, svaki put kad bi pao njegov mač i korice pali su na pod u obliku križa. Uzimajući ovo kao siguran znak od Boga koji je čekao, Franjo prima sveti red i započinje svoj život kao svećenik.

U početku stvari nisu dobro krenule. Župljani su osjećali kako ih Franjo u svojim propovijedima ismijava i nekoliko ljudi izvještava da ih ovaj svećenik kontrolira i da je usmjeren na sebe.

U ovakvom neuspjehu Franjo se odluči na nešto drugo: Otići u Švicarsku u misiju gdje će pokušati preobratiti 60 000 ljudi koji su pali pod krivovjerje Kalvinizma. S vjere i u pratnji jedino svog rođaka, Franjo ide pitati dopuštenje da ide u leglo krivovjerja o predestinciji, koje je i njega samoga jednom duboko potreslo.

Biskup se složio iako nije bilo novca da podupre njegovu misiju, a novac nije dobio ni od oca. Neustrašiv, Franjo ide u Švicarsku gdje ne nailazi na dobrodošlicu nego na pokušaj atentata, na zatvorena vrata i na proždrljive vukove. Kad nije bilo ni pojate u kojoj bi spavao Franjo bi spavao na stablu i dobro se zavezao kako ne bi po noći pao pa ga pojele divlje zvijeri. Jedne noći temperatura je bila tako niska da je kad se probudio shvatio da se smrzao.

Tri godine je nastavio ovako živjeti u neprijateljskom okruženju. Tri godine a niti jednog obraćenika. Situacija je to u kojoj bi se čovjek obeshrabrio ili postao nasilan. Franjo ne. Umjesto toga uhvatio se pisanja. Pisao je svoje propovijedi i stavljao ih pod vrata neprijateljski raspoloženih mještana te imajući pouzdanja u Boga da će On raditi u njihovim srcima.

S vremenom odnosi su se popravili. Djeci je bilo dopušteno da se igraju s Franjom, a kad su roditelji vidjeli kako on s njima nježno postupa s malenima počeli su i sami razgovarati sa svećnikom. Polako, Franjo napušta Švicarsku a njegova ljubaznost i strpljenje pomaže ljudima da se vrate sakramentima (40 000 ljudi).

U našim danima buke i instant zadovoljenja, u doba nasilja pod maskom ideološkog žara i mi trebamo više zagovor Franje Saleškog. I nama treba njegov primjer strpljenja i potpune vjere u Božju savršenu ljubav. Njegov savjet da se “usred raznih vremena povučemo u središte srca, pa čak i kad smo izvana u razgovoru s drugima, te da tamo razgovaramo s Bogom” je dobrodošao savjet i nama u našem dobu informacija.

a njegovo upozorenje da “biti anđeo u molitvi, a zvijer u odnosu prema drugima znači hramati na obje noge” je dobro upozorenje i za našu kulturu “imidža”.

Svetac zaštitinik novinara, sv. Franjo poučava ne samo da treba biti pobožan nego da trebate taj pobožni život učiniti lijepim, vrijednim promatranja.