AUDIO INTERVJU NA YT – VJERNI BOGU

U vrijeme najteže korona-krize, kad su se kršila elementarna ljudska prava, javno ste istupali protiv takvih postupaka. Objavili ste i knjigu „Cjepivo: Da ili ne? Moralno rasuđivanje u vrijeme korone“. Kako iz današnje perspektive, kad su mnoge stvari postale još jasnije, gledate na vrijeme korona-krize? Jesu li globalistički krugovi iskoristili to vrijeme za provođenje društvenih eksperimenata?

Korona-kriza bila je jedan veliki društveni eksperiment od kojega su njegovi tvorci puno naučili, a većina ljudi malo ili 

ništa. Uglavnom su ljudi zadovoljni što se mogu vratiti redovitom životu bez ograničenja i ne žele se više baviti onim što je bilo kao da će tako onemogućiti da se isto ponovi. To je velika pogrješka, jer sjetimo se da su prije korone bile svinjska i ptičja gripa i svaki put je bilo sve gore. Uostalom, u tijeku su naveliko pripreme za novu pandemiju, najavljuju je, prave vježbe, odobravaju nova cjepiva i mijenjaju zakone kako bi se još učinkovitije i globalnije mogla provoditi represija. Zato bi trebalo učiniti sve da oni koji su zloupotrebljavali korona-krizu za svoju zaradu, oni koji su svjesno obmanjivali javnost kao i oni koji su silili druge na cijepljenje za to i snose odgovornost. To bi bilo najbolje jamstvo da se takvo što ne će opet ponoviti.

Također, nužno je da se osigura pravo glasa svima oštećenima korona-mjerama, da se progovori o posljedicama cijepljenja te žrtvama, odnosno njihovim obiteljima, dade pravedna moralna i materijalna zadovoljština. S vjerske strane, svi oni koji su postupali protiv svoje savjesti i zdravog razuma za to bi se morali pokajati i ispovjediti jer su sagriješili protiv ljubavi prema samima sebi zbog straha, nepromišljenosti ili konformizma. Ako su pak i drugima naudili, dužni su uz to, barem zbog pravednosti, nadoknaditi im nanesenu štetu koliko je moguće.

Brojni korona-aktivisti sada su se prebacili na promicanje zelenog fundamentalizma. Kriju li se iza ove ideologije eugeničke i neomaltuzijanske inspiracije? Naime, oni radikalniji zeleni zeloti otvoreno govore o djeci kao o novim tonama ugljikova dioksida…

Na žalost, masovna je pojava da imamo sve više ljudi koji ne misle svojom glavom i daju se indoktrinirati svakom 

prijevarom koju ponude glavnostrujaški mediji. No poanta ostaje, ista a to je da je svaka nova ideologija protuljudska što ukazuje da iza nje stoji sotona koji je „ubojica čovjeka od početka“. Zlo se raspojasalo i postaje sve radikalnije. Krajnje je vrijeme da se probudimo i shvatimo da živimo u izvanrednim vremenima koja se zahuktavaju i vode k ubrzanom stvaranju jedne globalne diktature koja bi trebala pripraviti put dolasku Antikrista kao neprijepornoga tiranina svijeta. Bez Krista jednostavno nije moguće ostati u istini, posebno u ovom vremenu smutnje i laži.

Nakon šezdesetosmaške revolucije sve je prisutnija genderistička ideologija sa svim svojim bizarnostima i opasnostima. Čini se da njezini zagovornici žele pisati novu Knjigu Postanka i novu antropologiju. Radi li se tu o do sada najsnažnijem udaru na djelo Božjeg stvaranja?

Zlo je vrlo maštovito i uvijek može gore, no sada imamo veće tehnološke mogućnosti koje dopuštaju da se prividno može promijeniti spol, unajmiti tuđu maternicu i kupiti dijete po narudžbi. K tomu bi se za par godina trebala dodati umjetna maternica čime bi proces odvajanja spolnosti od prokreacije bio dovršen. Kako se istodobno sve više radi na sterilizaciji preko hrane, cjepiva i na razne druge načine, to bi dopustilo da se rađanje novih ljudskih bića stavi pod potpuni nadzor moćnika, a da se masi za uzvrat ostavi jalovi i sve izopačeniji razvrat. Čovjek tako više ne bi bio suradnik Božji, ne bi znao što je prava ljubav i roditeljstvo i bilo bi dovedeno u pitanje njegovo dostojanstvo kao osobe.

Čovjeka se želi kontrolirati i iznutra

Čini se da sve završava u transhumanizmu odnosno posthumanizmu. Prijeti li ova ideologija opstanku ljudske vrste?

Prijetnja je stvarna, kako vidimo na više područja. Imamo mali broj superbogataša koji sebe smatraju božanstvima koja se mogu igrati, preko novih tehnologija, životima svih drugih i sudbinom cijeloga čovječanstva. Sada nije 

dovoljno samo imati potpuni nadzor nad čovjekom izvana, nego ga se želi kontrolirati i iznutra posjedujući mu dušu. Preko novih tehnologija, posebno genetskog inženjeringa, događa se novo „stvaranje“ čovjeka, a umjetna inteligencija bi trebala zamijeniti Stvoritelja. Sotona je blizu vrhunca svoje moći, ali ujedno i blizu svoga poraza i zato mu se žuri.

Ovih se dana navršava godinu dana od povijesne odluke američkog Vrhovnog suda o pobačaju, čime su u SAD-u spašeni desetci tisuća života. Kako ocjenjujete tu odluku i njezinu važnost za pro-life pokret?

To je jedna važna i prijelomna odluka koja ima veću snagu od rušenja Berlinskog zida. Pokazuje da i onda kada izgleda sve izgubljeno Bog ima zadnju riječ i može stubokom promijeniti bezizlazno stanje. Ova pobjeda plod je gotovo pedesetogodišnjeg zalaganja pokreta za život, ponajprije molitvenog, koji okuplja ljude raznih vjera i uvjerenja. Ona pokazuje da ako se u SAD-u, zemlji koja je bila glavni arhitekt kulture smrti, dogodio ovaj preokret, on se može dogoditi bilo gdje drugdje. Nakon ove odluke svakako svijet više nije isti i ona je zorni dokaz da je molitva najjače oružje koje postoji.

Svojedobno ste objavili knjigu „Rat protiv čovjeka“. Mogli bismo dodati da je riječ i o ratu protiv Boga, protiv obitelji, ali i zdravog razuma ako ga shvatimo u onom chestertonskom smislu. Što je konačni cilj svih ovih ideologija?

Zajednički nazivnik jest pobuna protiv Boga, a krajnji cilj je propast što većeg broja duša. Nije čudno da se dogodio i nastavlja se događati masovni otpad od kršćanstva. To je jedan od pokazatelja da se bližimo zadnjim vremenima za koja se Isus upitao hoće li kada ponovno dođe još naći vjere na zemlji.

Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život

Čini se da je čovjek na Zapadu izgubio osjećaj za metafizičko, a dekadencija prožima sve pore zapadnih društva. Može li čovjek bez Boga uopće pronaći smisao? Dojma sam da je kriza smisla danas sve više prisutna, a posebno kod mlađih naraštaja koje odgajaju digitalne platforme…

Bez Boga čovjek gubi i sebe i svoju sreću već ovdje na zemlji. Naime, kako ga je Bog stvorio za sebe, on se može ostvariti jedino u njemu i u ničemu drugome. Zato se današnjem čovjeku nude razni surogati smisla koji su zavodljivi, ali ga sve više ostavljaju praznim i nesretnim. Najbolji primjer je virtualni svijet koji sve više jača i opsjeda ljude, a

paralelno psihičke bolesti imaju neviđenu ekspanziju. Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život i čovjek se tako sve više pasivizira, zaglupljuje i postaje puki promatrač dok mu moćnici kroje život po svome nahođenju i bez ikakvog otpora. Ohrabruje da mnogi uče iz svojih zabluda, vide da ih ovaj svijet ne može usrećiti i vraćaju se Bogu.

Katolička Crkva, ističu mnogi, nalazi se u stanju velike krize. Dijelovi Katoličke Crkve u Njemačkoj otvoreno zagovaraju protukatoličke ideje, a prisutni su i brojni drugi problemi. Gdje su po Vama korijeni današnje krize? Je li se Crkva previše otvorila prema svijetu? Je li rješenje u povratku Tradiciji?

Istina je da je Crkva u velikoj krizi i griješe oni koji misle da je to samo jedna od tolikih kriza koje je Crkva imala u svojoj povijesti. Važno je priznati činjenicu krize i krenuti od nje jer mnogi, pa i među teolozima, žive u nekom lažnom optimizmu koji im služi kao, svjesno ili nesvjesno, opravdanje da ništa ozbiljno ne poduzmu kako bi se stanje promijenilo na bolje. Mnogi su vjernici jednostavno postali konformisti i kukavice i nisu se spremni boriti sa svijetom i mijenjati ga, nego mu podilaze, dodvoravaju mu se, obožavaju ga i tako idu protiv Boga jer se ne može služiti dvojici gospodara. Zlo je toliko ojačalo i proširilo se i unutar Crkve da je potreban radikalni preokret koji može dati neki izvanredni Božji zahvat ili veliko progonstvo u kojem će se dogoditi čišćenje u krvi i muci. No Bog neprestano djeluje i posjeduje bezbroj mogućnosti da porazi zlo. Tako, unatoč svemu,

vidimo da je ovo i vrijeme posebnih milosti i da stasa jedan novi naraštaj, istina brojčano malen, kojemu je Krist prva ljubav. Odatle već sada kreće obnova.

Hrvatskim vjernicima posebno drag bl. Alojzije Stepinac i dalje nije kanoniziran. O ovoj je temi već mnogo toga rečeno i napisano. Kako Vi gledate na novu nepravdu koja se nanosi hrvatskom blaženiku?

To je providonosno jer na taj način on i dalje ostaje kamen spoticanja, preko kojeg se razotkrivaju naši neprijatelji, i svjedok koji nam je uzor kako odolijevati progonima. Ova nepravda ujedno jača pobožnost prema njemu i on prerasta u simbol svih naših povijesnih stradanja radi bogoljublja i domoljublja. Što ga više omalovažavaju i osporavaju, to se više pokazuje njegova veličina.

Imate li dojam da živimo u vremenu šutnje intelektualca i ključnih institucija. Je li se strah ponovno uvukao u hrvatsko društvo? Imamo li previše kukavičluka i konformizma, pa i u Crkvi? Tek rijetki pojedinci spremni su javno istupati i kritizirati društveno-političke anomalije i patologije…

Imamo vođe kakve zaslužujemo u društvu i u Crkvi jer golema većina vjernika živi kao praktični ateisti. Nikad provedena lustracija ostavila je poučak da se beskičmenjaštvo i izdaja isplati. Šutnja se objašnjava konformizmom odnosno strahom od gubljenja beneficija. Rijetke pojedince koji se ne libe nastupati odvažno u obrani vjere i naroda treba cijeniti i davati im prostora jer od njih treba krenuti preporod društva. Kad njima pribrojimo i one koji su se dokazali u inozemstvu i koji su se spremni vratiti ako im se ukaže povjerenje, onda imamo i više nego dovoljno ljudi koji mogu izvesti svoj narod iz ovog jadnog stanja. Pozvani smo kao vjernici moliti za obraćenje kukavica i izdajica kako ne bi završili u paklu, a istodobno da nam Bog podari svete vođe koji će nas voditi Kristovim putom u pobjede.

Mnogi se boje da će biti proglašenima tzv. teoretičarima zavjere… No nije li povijest ljudske vrste povijest mnogih zavjera?

Mnogi se boje i svoje sjene. Poslovica kaže: Boj se vuka, boj se lisice, a kad ćeš živjeti? Kod Hrvata koji su stoljećima bili pod tuđinom strah se samo nagomilavao i mnogim našim sunarodnjacima ne dopušta živjeti slobodno i misliti svojom glavom. Teoretičar zavjere je jedna od etiketa „novogovora“ koja onemogućuje argumentirani razgovor i diskvalificira svakog onog koji se usudi biti kritičan prema nametnutim svjetovnim dogmama. To je verbalno oružje kao što je proglašavanje rodoljuba ustašama ili opravdavanje komunističkih zločina takozvanim antifašizmom.

Koliko je današnja društvena i politička situacija u Hrvatskoj posljedica komunističkog nasljeđa?

Komunisti nikad nisu sišli s vlasti, samo su se s dolaskom demokracije rasporedili u razne stranke. Hrvatska je 

okupirana iznutra i mi smo se na to naviknuli, a većina i pomirila s time. Novina je samo da su naši komunisti iz oportunizma sada povezani s globalistima i poslušno izvršavaju njihove naloge kao što su prije i naloge Beograda. No treba priznati i da su se mnogi domoljubi u takvom okružju iskvarili i sve podredili svojim osobnim interesima. Jednako tako dio bivših komunista se, barem dijelom, iskupio za počinjene zločine pridonoseći stvaranju i izgradnji hrvatske države.

U ovakvoj situaciji važno je ne predati se nego se svatko treba ustrajno boriti tamo gdje jest, služeći Bogu i narodu, povezujući se s istomišljenicima i dogodit će se promjena prije ili poslije. Bog nam je dao državu u Domovinskom ratu preko običnih ljudi koji su sebe pregorili radi slobode svih nas i to je put uspjeha i sada. Vjerujem da spas dolazi od ove sinergije malenih i Boga, a ne od otuđenih elita i samozvanih lidera. Ako nam bude trebao vođa, njega će podignuti Bog kad to zaslužimo i za njega budemo spremni.

Iz Hrvatske se i dalje iseljava, prirodni pad stanovništva je stalan, a proporcionalno broju stanovnika Hrvatska je danas prva zemlja EU-a po useljavanju. Je li demografija ključni hrvatski problem?

Demografija je posljedica, a glavni problem je što se domoljubi osjećaju nepoželjni, diskriminirani, prevareni i 

obespravljeni u svojoj domovini. Povijesna stradanja i sustavne izdaje Zapada, tragedije kao Bleiburg i komunistička represija koji su ostali nekažnjeni, abolicija zločinaca u Domovinskom ratu, nepravedna privatizacija i pretvorba, marginalizacija branitelja, manipuliranje demokracijom koje onemogućuje pojavu prave rodoljubne alternative, medijsko protunarodno i protukatoličko jednoumlje, sluganski odnos naših političara prema svjetskim moćnicima na štetu vlastite države… To su duboke rane koje se ne liječe, nego se stalno drže otvorenima, metastazirale su i prijete fizičkom opstanku naroda.

Za početak treba zaštiti domoljublje te vrjednovati i nagrađivati sve koji doprinose dobru naroda, a kažnjavati one koji rade protiv njega. Najvažnije je prestati s prinošenjem ljudskih žrtava sotoni preko ubijanja djece u majčinoj utrobi i onda ćemo dobiti u punini blagoslov Božji koji će nam donijeti svekoliki preporod. I na koncu treba promicati kulturu života te staviti državne institucije u službu aktivnog podupiranja obitelji kao što to radi primjerice Mađarska.

Biti sol zemlje i svjetlo svijeta

Papa Ivan Pavao II. govorio je o nama kao o narodu nade. Kako danas, u stanju posvemašnje rezignacije i apatije, ljudima vratiti nadu? Kako im vratiti vjeru u to da je u Hrvatskoj moguće bolje živjeti? Imamo li razloga za optimizam?

Samo vjernici imaju razloga za optimizam jer znaju da je samo jedan Bog i da je svemoguć. No da bi se On proslavio 

moramo, bez obzira na to koliko nas je malo ostalo, vratiti zahvalni ponos da smo izabrani i poslani od Boga biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sve ove nedaće Bog dopušta da se otrijeznimo i prestanemo klanjati zemaljskim idolima (užitka, slave, bogatstva, izgleda, moći…) i u Njega položimo svu svoju nadu vjerujući da s Njime možemo pobijediti bilo kojeg neprijatelja.

Mi smo teritorijalno i demografski svedeni na ostatke ostataka, ali je vjera kod nas još jača nego u bilo kojoj državi Zapadne Europe. To što smo nakon toliko stoljeća opstali, čudo je kao i to što smo, unatoč svim izdajama, u oslobodilačkom ratu izvojevali svoju državu. To dokazuje da smo, unatoč svojoj malenosti i nedostojnosti, izabrani biti narod svjedok koji vraća vjeru ovom bezbožnom svijetu da je Krist jedini spasitelj. Sinovski odnos koji imamo s Majkom Božjom donio nam je Gospinu zaštitu koja se toliko puta pokazala u našoj povijesti, podarivši nam između ostalog i velike vojne pobjede kao što je Oluja koja pada upravo na Njezin blagdan.

Razgovarao: Davor Dijanović – Izvor; hkv.hr

Svijet u svom negativnom izdanju mrzi kršćane i obitelj

kao što pokazuje i nedavni slučaj u Zagrebu. Protubošci su umreženi u “grešne strukture” imaju za poslodavca samoga sotonu i rade sustavno na našem istrebljenju. Nikakvo dodvoravanje ili kompromisi s naše strane ne mogu to promijeniti. Mrzitelje moramo ljubiti, moliti za njihovo obraćenje, ali i znati se braniti i boriti protiv zla kojeg čine.

Gospina je kućica od apostolskih vremena postala mjesto bogoštovlja jer su se u njoj zbila dva ključna misterija naše vjere: navještenje i utjelovljenje

Sv. Jelena je nad Svetom kućom i s njom povezanom špiljom podigla crkvu.

Bazilika je tijekom raznih povijesnih promjena opstala sve do 1260. godine kada ju je porušio egipatski sultan Mameluk ed-din Bondokar.

Unatoč tomu podzemna kapela i Sveta kuća ostale su sačuvane.

Kada je 16. lipnja 1291. godine pao Akkon, zadnje križarsko uporište u Svetoj zemlji, Gospina kuća čudesno dolazi na Trsat.

Svetu su kuću 10 svibnja prvi opazili ljudi koji su se bili uputili u sječu drva, dojmilo ih se što je kuća bila bez temelja i što je u njoj bio križ i drveni Bogorodičin kip.

Vjernici su se odmah počeli okupljati, a neki su od njih na povratku obavijestili svog župnika don Aleksandra koji je već tri godine bolovao do neizlječive bolesti.

On im je rekao da je to kuća Majke Božje, da se ne brinu i da će im sljedećeg dana, u nedjelju, dati objašnjene.

U nedjelju se, na čuđenje vjernika, župnik pojavio zdrav i rekao im da je u snu dobio objavu da je to Gospina kuća i da ga je Gospa ozdravila.

(…)

Više na videu u prilogu – iz knjige GOSPA I HRVATI, autora don Josipa Mužića

A što kad se tradicija nasilno prekine? Kad je se uguši, posiječe, kad joj se korijen iščupa?

Ima li joj više puta kad je zatrpan, kad je razrušen kao i crkva u nekoliko navrata, a klen koji cvijeta na Božić svake tri godine, posječen? Može li se Božje čudo sasjeći, ljubav njegova utrnuti gašenjem oltarske svijeće ili rušenjem crkvenih zidova? Može li se Božji plan i njegovo darivanje baciti u zaborav?

Sedam dana uoči Božića, 18. prosinca 2021. godine, već četvrtu godinu zaredom, pošli smo iz Splita u Vodice, s ciljem popeti se na brdo Okit i slaviti svetu misu u zajedništvu s mještanima i mjesnim župnikom don Franjom Glasnovićem, koji je naglasio da nešto postaje tradicija kad se  ponavlja nekoliko puta.

Don Josip Mužić je istraživanjem marijanskih čuda u hrvatskom narodu naišao na božićno čudo jedinstveno u čitavom svijetu, a to je upravo čudo na Okitu. Iz njegova istraživanja nastala je knjiga “Božićno čudo na Okitu.” Ali nije sve ostalo na tome. Pokrenuo je hodočašća, koja su uz Božju pomoć, unatoč otežanim okolnostima, postala tradicijom. Možda nije ni slutio da će se to dogoditi i da će ta hodočašća oživjeti tradiciju koja je bila nepoznata i prekrivena zaboravom. Posvijestio nam je kako se čudo da Bog znakovima slavi rođenje svog sina, nije dogodilo nikad nigdje na svijetu, osim na Okitu.

Župnik crkve svetog Križa Veli Varoš, don Mihael Jelavić, poveo je vjernike svoje župe, tako da smo imali i duhovno pojačanje u odnosu na prethodne godine.

Putem smo se pripremali za ovu milost molitvom svete krunice. Na taj način naše duše su se okrenule od izvanjskog prema nutarnjem usmjeravajući misli sa dnevnih tema koje nam pritišću počesto srca i stvaraju borbu koja otežava smirenje. No, Bog koji je mir naš, po otajstvima krunice nalazi način da dopre do nas i usmjeri nas na čudo koje nas čeka.

Župnik nas je dočekao u župnoj crkvi Našašća sv. Križa, te nas pozdravio i upoznao nas s poviješću crkve i svetišta, a potom nam iskazao gostoprimstvo okrjepom koju je za nas pripremio zajedno sa mještanima. Otkrio nam je i jednu tajnu, što nas je posebno dirnulo, koja pokazuje koliko je na nas mislio i s kolikom nas ljubavlju iščekivao. Naime, u svetištu na brdu Okit postoji slika Gospe Karmelske s djetetom Isusom koji u ruci drži škapular. To je replika, a original slike se čuva u župnoj kući. Original se postavi u crkvu Gospe Karmelske na Okitu na blagdan Gospe Karmelske, u srpnju,  a potom zamijeni kako bi se sačuvao. Ali ove godine, don Franjo je odlučio ostaviti originalnu sliku sve do našeg dolaska. Ona nas je čekala. I dočekala.

Nakon druženja uputili smo se svi zajedno do kuće Jole Mateše, koji nas je proveo kroz svoj vrt i objašnjavao nam kako su nastala njegova djela uglavnom iz drva, ali i drugih materijala. Svojim golim rukama sačinio je od žice raspelo u prirodnoj veličini, koje se nalazi u blizini župne crkve. Uz to nam je na svoj jednostavan način, kao i uvijek, iz svoje duše iznio darovanu mudrost poučivši nas o temeljnim vrijednostima života. Pozvao nas je da pomognemo Isusu prikupiti i nositi odbačene križeve koji su posvuda oko nas, a čijim se odbacivanjem ruše temelji društva. Kod Jole smo se opet okrijepili i krenuli pješke do podnožja brda. Izmolili smo žalosna otajstva krunice i pjevali. Kad su nam se pridružili mještani krenuli smo s novom krunicom, ovog puta s radosnim otajstvima jer nam naše zajedništvo pobuđuje radost a uspon na brdo misli usmjerava na radosne događaje iz Isusova i Marijina života.

Misno slavlje predvodio je don Josip Mužić, u koncelebraciji s don Mihaelom Jelavićem. Propovjedao je odvažno, u duhu Evanđelja opominjući nas da je malodušje pokazatelj napasti zloga i da mu se odupremo. Pozvao nas je na hrabrost posvijestivši nam kako nam sve mogu oduzeti, pa čak i život, ali i da se to dogodi, Boga nam nitko ne može oduzeti, a trpljenja nas mogu spasiti od čistilišta.

Don Josip svoju propovijed nikad ne završi beznađem, kakve god okolnosti bile, jer znamo da je Isus pobjednik i na to nas uvijek na kraju usmjeri. Istinu iziriče ali ne bez nade, i uvijek u vjeri i ljubavi. Nije lako slušati tvrd govor istine, ali zapravo kad se uši ne začipaju istina oslobađa, čega smo svi koji tu riječ slušamo svjedoci.

Vodičani su misu pratili svojim pjevom, a duša ne može ostati na zemlji dok sluša Marijin hvalospjev “Veliča” a i druge pjesme koje su pripremili za nas. Nakon mise otišli smo pogledati novi klen koji je prilično narastao, i koji je procvjetao u nama kao što to čini već četiri godine uoči Božića.

Na kraju smo se ugrijali čajem pred crkvom i radosna srca krenuli s Okita. Nebo je, unatoč tome što su bili noćni sati, bilo svijetlo i putem natrag nismo trebali dodatnog svjetla.

Nama je proslava Božića počela sedam dana ranije i traje toliko duže. Mali se Isus sa svojom majkom Marijom smjestio u štalicama naših duša koje mu pjevaju, usprkos svim nedaćama vremena u kojem živimo, potvrđujući da čudo na brdu Okit živi i da se procvjetali klen Božje ljubavi u nama nikada ne može sasjeći.

Piše: hodočasnica Vesela Dujmić

Uvod
Nakon Drugog vatikanskog sabora više se ne govori o vojujućoj Crkvi nego o putujućoj Crkvi, ali kako su istine vjere nepromjenjive to je samo drugi način za izreći istu istinu kojoj odgovara slika kršćanskog viteza koji je stalno u pokretu i bori se za „krst časni i slobodu zlatnu“.

1.Kriza

Krizaje uvijek bilo nekad više a nekad manje ali sada imamo razloga za misliti da smou posebnom vremenu kada kriza dolazi do kulminacije. Znakovi u prilog tog zaključka su: obnova države Izrael nakon skoro 2000 godina, masovni nikad zabilježeni otpad od vjere, nastajanje novog svjetskog poretka i globalne vlade, evanđelje rašireno po cijelom svijetu. Nismo još u posljednjim vremenima jer se nije pojavio Antikrist ali lako je moguće da smo u pretposljednjim vremenima. Ova korona-kriza može biti presudna jer je izuzetno ubrzala nametanje globalne diktature u kojoj se želi potpuni nadzor nad tijelom i dušom čovjeka.

Tri su modela uništavanja kršćanstva na djelu: njemački ili materijalistički gdje najbogatija Crkva u svijetu, na valu hedonizma, ubrzano i masovno gubi vjernike a u isto vrijeme širi krivovjerja kod sebe i u svijetu; kineski ili statalistički gdje komunistička partija upravlja klerom koji je prisiljen aktivno surađivati u ateizaciji naroda i američki ili podrivački gdje lobiji sodomita i tajnih organizacija vode glavnu riječ sablažnjavajući malene, diskreditirajući Crkvu moralno, razarajući je iznutra.

U sva tri slučaja rušiteljima, kako laicima tako i klericima, je zajedničko da se tjelesne slabosti pretvaraju u poroke, potom se vezuju uz častohleplje, koje vodeći mediji raspiruju, i na koncu završe u oholosti života kada je osoba zbog postizanja ili uvećanja moći spremna, neizravno a nekad i izravno, na klanjanje Sotoni. U skladu s time neki se, svjesno ili nesvjesno, stavljaju iznad Krista želeći Crkvu promijeniti na svoju sliku, drugi sluganski provode planove mrzitelja kršćanstva a treći, kod kojih još savjest nije okorjela ali žive poročno postaju lak plijen ucjene neprijatelja. U većini slučajeva razlog je nedosljedno življenje, prihvaćeno kao normalno, i posljedična malovjernost što se svodi na ponovljene, sve jalovije, pokušaje služenja dvama gospodarima. Jednom kada se krene tim putem nema zaustavljanja i slijede stalna popuštanja i ustupci zlu koji vode do gubljenja vjerodostojnosti i bljutavosti te na koncu završavaju u osobnoj propasti.

U ubrzanom procesu stvaranja novog svjetskog poretka sad smo došli do velike prekretnice kada se, u ime spašavanja zdravlja od korone, sva tri modela sjedinjuju i nastupaju udruženim snagama u provođenju istog cilja – konačnog uništenja kršćanstva.

To je očito na primjeru kovid-potvrda koja su preteča žiga zvijeri i trenutno glavno sredstvo za prisiliti ljude na cijepljenje jer im se preko njih ukidaju osnovna ljudska prava, kao što je pravo na kretanje i rad. Sve više se u mnogim zemljama i unutar Crkve traži ova segregacijska potvrda kako od svećenika, da bi mogli obavljati svoju službu, tako i od vjernika da bi mogli pristupati sakramentima. Pod tim silnim pritiskom ostat će samo mala manjina katolika koja neće praviti kompromise sa svojom savješću. Rezultat je da će silom prilika doći de facto do raskola, poput onog u Kini: s jedne strane „podobni“ koji će se naći u polupraznim crkvama, jer će mnogi sablažnjeni gaženjem prava na slobodan izbor i sluganstvom prema vlastima napustiti Crkvu, a s druge strane nesalomljivi ostatak „nepodobnih“ koji će se biti prisiljeni sastajati u kućama, u prirodi, i na koncu u katakombama, poput prvih kršćana.

2.Vjerni ostatak

Brojni unutarcrkveni problemi mnoge vjernike dovode do uvjerenja da se treba samo njima baviti dok se ne riješe. No puno je bolji drugi pristup na koji nas poziva Krist kad kaže: „pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve“ a ti idi za mnom i navješćuj evanđelje (Mt 8,22; Lk 9,60). Drugim riječima, zaobilazimo nominalne kršćane – hodajuće mrtvace – u širokom luku kao najveće prenositelje zaraze, dok se ne odluče obratiti, a bavimo se onima koji se trude biti vjernici i ljudima dobre volje koji traže istinu. Prvenstveno zadaća nam je skrbiti  o onima koji su, unatoč svega, ostali vjerni sinovi Crkve. Protivno je i naravnom zakonu da ispred njih stavljamo brigu o ateistima i inovjercima u ime dijaloga, o odijeljenim kršćanima u ime ekumenizma, o krivovjercima u ime snošljivosti i javnim grešnicima u ime milosrđa. Kler, a poglavito crkvena hijerarhija, lako upada u zanemarivanje dosljednih katolika. Razlozi su dvojaki: jedni drže da takvi vjernici mogu sami jer su jaki, izgrađeni i naučili su se trpjeti, drugi, pak, na njih gledaju sa podozrenjem kao rigidnima i fundamentalistima. Tijekom vremena ta se zanemarena manjina pod navalom zla sve više smanjivala i svela se na ostatak ostataka u kojem su mnogi pokolebani i u kušnji apostazije. Zato je važno baš sada, kada su u krajnjoj nuždi, dati im prioritet u skladu sa zakonom ljubavi jer su nam domaći u vjeri i od svih bližnjih najbliži. I sam Isus je poštovao red ljubavi djelujući unutar svoga naroda. Uzajamno prepoznavanje i podrška revnih katolika pomaže ne samo da oni ustraju nego i da se uspješno uhvate u koštac sa bilo kojom krizom.
Isus je predvidio i najavio da će vjerni biti stado malo (Lk 12,32) baš zato da se ne obeshrabrimo i da budemo svjesni da bez Njega ništa ne možemo, odnosno da po Njemu sve možemo (Mk 9,23). Oslobodimo se materijalističkog traženja sigurnosti u velikim brojevima i tlapnje o trijumfirajućoj Crkvi na zemlji. Naša je snaga u nadnaravnoj stvarnosti zajedništva s Bogom a ne u održavanju izvanjskih privida lišenih sadržaja. Kairos sadašnjeg stanja je prilika da se oslobodimo svega suvišnoga i posvetimo onome što je bitno – izgradnji žive Crkve.

Prve kršćane su prepoznavali po međusobnoj ljubavi koja je zadivljivala i posramljivala bezbošce svojom silinom jer je u njoj djelovala Božja milost.
Kao samosvjesna manjina poslani smo kao ovce među vukove (Mt 10,16) i upozoreni da računamo na progonstva i mržnju svijeta. U isto vrijeme valja nam se čuvati kukolja lažne braće (Mt 13, 24-30) i kvasca farizejskog (Mt 16,6). Vojevanje za kraljevstvo Božje odvija se dakle istodobno na dvije bojišnice: vanjskoj i unutarnjoj. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile pogotovo jer su sile zla neusporedivo moćnije i koriste se svim sredstvima pa zato treba računati na milost odozgor. Kad Isus pita da li će kod drugog dolaska zateći još vjere na zemlji (Lk 18,8) to može značiti da na zemlji može ostati i samo nekolicina pravednika kao za vrijeme Noe. No, od ostatka ostataka doći će obnova Crkve i svijeta ili će se dogoditi Njegov drugi dolazak u slavi.

Kardinal Josip Ratzinger još je 1969. godine dao realističnu prognozu budućnosti koju sada već živimo: „Iz ove krize izići će Crkva koja će izgubiti mnogo. Postat će mala i morat će više-manje ponovno krenuti od početka. Neće više biti u stanju nastanjivati zgrade koje je izgradila u vremenima prosperiteta. Smanjenjem svojih vjernika, izgubit će također veliki dio društvenih privilegija. …ali kad sva muka bude prošla, pojavit će se velika moć duhovnije i jednostavnije Crkve.“[1] Tada će ljudi otkriti da žive u svijetu „neopisive samoće“ i vidjet će „ono malo stado vjernika kao nešto sasvim novo: otkrit će ga kao nadu za njih same, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.“[2]

3.Opredjeljenje za borbu

U Kafarnaumu kada je Isus navijestio euharistiju dogodio se prvi masovni otpad od vjere. Danas kada ljudi otpadaju od Crkve i kada rade sve veće kompromise sa svojom savješću Isus kao i tada apostolima upućuje pitanje svakome od nas: „Hoćete li i vi otići?“ (Iv 6,67).  U ovoj takozvanoj pandemiji to je sada presudno pitanje na koje svatko osobno treba dati odgovor, odnosno donijeti odluku. Za one koji žele biti Kristovi i ući u njegovo vječno kraljevstvo nema napuštanja bojišnice odnosno Crkve pa makar po cijenu polaganja života. Nema više prostora za samozavaravanje i kompromise. Predaja znači izdaja, a izdaja znači gubitak raja i odlazak u pakao. U Crkvi nisam ni zbog bilo kojeg čovjeka, bez obzira koliko bio svet, nego zbog Krista koji ju je ustanovio, koji je čudesno drži u postojanju i koji je zajamčio da je vrata paklena neće nadvladati (Mt 16, 18). Ljubav prema Bogu dolazi prije negoli ljubav prema sebi i prema ljudima.
Papa Benedikt XVI. nas je upozorio da postoje načela sa kojima se ne može trgovati. Ona tvore zadnja crtu obrane za koju treba biti spreman žrtvovati sve pa i vlastiti život. Samo tada se može kazati kao blaženi Stepinac moja je savjest čista. Ako toga nema onda nemamo katolički identitet nego fluidni džender identitet u kojem je sve relativno.

Doista diktatura relativizma, već odavno, nije samo stvar svijeta nego je ušla i u Crkvu i to na velika vrata. Zato nam je nužno potrebna sveta nepopustljivost. Na nama je boriti se do kraja, do zadnjeg daha, bez odustajanja sa sviješću da onima koji ga ljube Bog sve okreće na dobro (Rim 8,28) pa i ono što u ljudskim očima izgleda najveći poraz. Dok se god borimo Bog je uz nas i nikada nas neće napustiti ne dopuštajući izazove veće od naših snaga. Ne smijemo se zavaravati, ovaj sadašnji rat nije ni biološki ni politički nego je u konačnici rat protiv Krista. Mi kršćani smo pozvani da budemo sjeme koje će dragovoljno umrijeti za Njega, vjerojatno i u krvi, da donese obilan rod.
Sveto pismo ne ostavlja prostor za nikakve dvojbe kad kaže: „Nije li borba život čovjekov na zemlji?“ (Job 7,1). Zovemo se i pozvani smo od Krista biti vojujuća Crkva, a mnogi su to zaboravili.

Zato je aktualna poruka blaženika Franza Jägerstättera, koji je bio pogubljen jer je odbio služiti u Hitlerovoj vojsci. U zatvoru je zapisao: „No mi se, njemački katolici, vjerojatno nadamo da ćemo i bez borbe doći do slavne pobjede za našu vjeru, pa čak i ako se prvo borimo za druge i njima pomažemo pobijediti. Smije li čovjek o tome uopće razmišljati? Uvjeren sam da takvo što svijet još nije doživio. Čovječanstvo je danas veoma pametno i domišljato, ali još nisam čuo da je izumljen način dolaska do pobjede bez borbe.“[3]

Od defetizma, u bilo kojem obliku, do dezerterstva je mali korak kako nam zorno potvrđuje povijest. Primjerice za vrijeme engleskog raskola 1534. godine svi su engleski biskupi iz straha od kralja izdali Crkvu, John Fisher bio je jedini koji se usprotivio i to platio glavom, a za svoju subraću je rekao: „Tvrđava (to jest Crkva) je izdana čak i od onih koji bi je trebali braniti!“[4] Sustavna izdaja je zorno vidljiva kod primanja sakramenta potvrde po kojem bi krizmanici trebali postati Kristovi vojnici, a velika većina njih upravo tada prestaje pohađati crkvu, a neki postanu i moderni janjičari. Stoga je osnovni uvjet za spasenje, uz pomoć Božju, nadvladavati svaki strah u svijesti da je kukavicama pripremljen neugasivi oganj (Otk 21,8). Kršćani se trebaju odlučno opredijeliti za borbu kao glavnu i trajnu odrednicu svoga života da bi Njega bili dostojni.

Uspostava novog normalnog je u naumima bezbožaca konačni obračun sa kršćanstvom i zato nije slučajno da je 15. listopada 2021. u Rimu, baš na dan uvođenja kovid potvrde u Italiji, postavljena skulptura A. Rodina „Vrata paklena“ pred nekadašnjom papinskom palačom na najvišem od sedam brežuljaka. To je ne samo demantiranje Kristova obećanja i pokušaj demoraliziranja vjernika nego i proglašenja pobjede kao kad neprijatelj osvoji tuđu utvrdu pa izvjesi svoj barjak. Na ponos nam je što smo poslani i izabrani upravo za ovo vrijeme jer što su veće protivštine veće su i milosti, a onda i zasluge.

Uzor Kristova ratnika je sveti Pavao koji svoj život sažimlje u nekoliko riječi:  „dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2 Tim 4,7). Tu je program našeg vojevanja: bespoštedna borba s neprijateljem, koja širi evanđelje po cijelom svijetu, i silovita obrana vjere, po kojoj se osvaja nebo (Mt 11,12).

Za vrijeme najgoreg komunističkog progona Crkve u Poljskoj, kardinal Wyszynski je ustvrdio: „U našem radu ne slijedimo samo načelo fortiter sustinere (hrabro podnositi), to bi bilo premalo. U našoj situaciji potrebno je učiniti nešto više: fortiter aggredi (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo s podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva patnika.“[5] Ova odvažnost je na dugu stazu, uz Božju pomoć, polučila uspjeh za vrijeme Ivana Pavla II. kada je željezna zavjesa pala bez ispaljenog metka. Bog se ne da nikad nadmašiti u velikodušnosti i stoga se služi našom vjernosti u malom da učini nemoguće. Istinski katolici imaju priliku biti novi Makabejci koji ratuju „s oduševljenjem“ (1 Mak 3,2) i zahvaljuju i raduju se, poput apostola nakon Duhova, kad što pretrpe za Isusa (Dj 5,40-41). Ne znamo ishode pojedinih bitaka ali znamo da je konačna pobjeda u ratu Njegova. Sjetimo se samo Sigeta u kojem je obranjen Beč i Vukovara koji je omogućio Oluju.

Zaključak
Katekizam kaže da Crkva, prije završetka povijesti, treba proći slično kao i njena Glava.[6]  U krajnjoj agoniji Crkve stoga će biti kao i pod križem kad su uz Isusa ostali Gospa, par žena i Ivan. Marija je stajala pod križem ostavljajući nam uzor jakost i nepobjedive ljubavi. Dva uporišta Crkve, ili po snoviđenju don Bosca dva stupa, za bogoljubne duše su i danas Isus, kojega se posebno razapinje preko svetogrđa euharistije, i Gospa, koju mnogi takozvani intelektualci omalovažavaju. Oni su znak prepoznavanja pravovjerja, jednostavna i ogoljena sinteza najbitnijeg te obrana od krivovjerja. Isus nas nikad neće napustiti a od ljudi jedina koja nije zakazala je Gospa. Bezboštvo je na vrhuncu svoje moći i žuri mu se jer sluti da mu se bliži kraj. Gospa je od početka navještena kao ona koja gazi glavu zmiji – glavnom neprijatelju koji predvodi i huška sve sluge zla protiv nas. Ona je zatornica krivovjerja i vrata nebeska po kojima ulazimo u nebesko kraljevstvo.

Prof. dr. sc. don Josip Mužić
Održano izlaganje na 1. Međunarodnoj konferenciji u organizaciji Apologetske udruge bl. Ivan Merz, Duhovna kriza Crkve, 20.11.2021. u hotelu Phoenix, Sesvete, Zagreb.
Slika: don Josip Mužić drži izlaganje na konferenciji
[1] Marco Bardazzi, „La profezia dimenticata di Ratzinger sul futuro della Chiesa“, La Stampa, 18. veljače 2013., na:  http://www.lastampa.it/2013/02/18/vaticaninsider/ita/vaticano/la-profezia-dimenticata-di-ratzinger-sul-futuro-della-chiesa-vAg79bFRBPcXwaVznUshbN/pagina.html,  (13. rujna 2016.).
[2] Marco Bardazzi, „La profezia dimenticata di Ratzinger sul futuro della Chiesa“, La Stampa, 18. veljače 2013., na:  http://www.lastampa.it/2013/02/18/vaticaninsider/ita/vaticano/la-profezia-dimenticata-di-ratzinger-sul-futuro-della-chiesa-vAg79bFRBPcXwaVznUshbN/pagina.html,  (13. rujna 2016.).
[3] Franz Jägerstättera, Pisma i zapisi iz zatvora, Verbum, Split, 2021., 248.
[4] T(homas) E(dward) Bridgett, Life of Blessed John Fisher, Burns & Oates, London, 1890., 336.
[5] Raffaello Uboldi, Vita di Papa Wojtyla narrata come da lui stesso, Rizzoli, Milano, 1983., 82-83.
[6] „Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojem čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.“ (KKC, 188, br. 675).

Izvor: katolik.hr

]]> https://magnifikat.hr/predstavljanje-knjige-cjepivo-da-ili-ne-josip-muzic/ Sun, 28 Nov 2021 13:05:35 +0000 http://magnifikat.hr/?p=9717

Prvo da krenem od osobnoga: U Italiju, u Rim samo otišao sa 16 godina, nakon reforme školstva. Završio sam klasičnu gimnaziju tamo, kao civil sam studirao filozofiju, na državnom sveučilištu, doktorirao tu filozofiju, i tek onda se pojavilo svećeničko zvanje.

Dolazim iz obitelji u kojoj je otac bio odvjetnik i povjesničar. Bio sam situiran, u Italiji sam dobio papire, mogao sam tamo ostat i živjet, ali jednostavno Božji poziv je bio jači.

To govorim zato jer nisam postao svećenik niti da se uhljebim, niti da radim neku karijeru, nego da se odazovem na Božji poziv i da služim Bogu.

Vjerujem da takvih svećenika u našem narodu ima puno.

To je onaj glavni motiv koji me naveo da uđem i u ovu temu, jer je tu pitanje mog osobnog odnosa s Bogom: Što sam ja spreman učinit za Istinu pisanu velikim slovom? „Ja sam Put, Istina i Život!“ – To je Krist, pisan velikim slovom. On je Bog. Ovdje u vremenima kad se gazi Istina, to postavlja prozivlje moju osobnu vjeru – Jesam li ja Kristov ili sam se ja jednostavno omekoputio, uklopio, spreman na razne kompromise, bojim se za sačuvati posao, bojim se da se neću imat di liječit jer neću imat Covid-propusnicu, pa neću moć ić u bolnicu i slično, ili sam spreman za Onim za kojim sam pošao – ić za Njim do kraja, kao što su išli toliki sveti u prošlosti.

Ređen sam 1992., vratio sam se 1993., kad je praktički Domovinski rat bio gotov, kao bogoslov i budući svećenik nisam bio podoban za to da sudjelujem u ratu jer je moj rat druge naravi, ali mogu reć da ono što nisam mogao sudjelovat ’91., da je to došlo na tapet sada, dočekalo me, ja sam se osjetio pozvanim, … (podrška!!!!!!!!!) da budem u prvim redovima one manjine koja brani ona svoja osnovna prava koja su ugrožena. Ko što je dr Marović rekao, nisam našao da je igdje Crkveno učiteljstvo reklo nešto sporno, s čim se ja ne mogu složit ili što moram osporavat. Nije ništa bilo rečeno sporno. Međutim bilo je puno diplomacije, puno šutnje, puno prešućivanja, puno naglašavanja jedne strane istine, ali najgore je padala šutnja naših pastira, koji onda kad je trebalo govorit nisu govorili. To je ono što možemo reći da je bilo problematično. Sadržaj onoga što je rečeno nije po sebi problematičan, nego onoga što nije rečeno, i vrijeme kad se progovorilo.

Sad smo dočekali izjavu koja daje jako uporište od strane biskupa, da su se javno izložili za dobrovoljnost, po pitanju cjepiva pokazuje da molitve, žrtve i rad onih koji su ustrajali sve ovo vrijeme i nisu se dali pokolebat u svojoj privrženosti Istini, da je sad to urodilo plodom. I moramo ih nastavit podržavat da nastave tim putem.

Ono što mislim da može biti korisno u ovoj knjizi jest što je ona prva knjige ove vrste u našem narodu i pisana je tako da prije svega se obraća vjernicima, ali mislim da može poslužiti i onima koji nisu vjernici.

Jer pitanje moralne okaljanosti cjepiva – to je u prvom dijelu knjige, one koje to ne zanima koji to drže nevažnim, jer nisu vjernici pa ih ne zanima, to mogu preskočit, a onda imamo druga dva djela, koja se zdravorazumski gdje se kroz prizmu dostojanstva čovjeka govori se o tome da se čovjek ima pravo odrediti slobodno hoće li primiti cjepivo ili neće. To je ono što se gazi ta temeljna sloboda, gazi se savjest i od nas se očekuje da mi prednjačimo u ime tzv. poslušnosti podložnosti stožeru. Pa nije stožer Učiteljstvo Crkve. Nije stožer iznad pape, iznad 2000 godina tradicije i Predaje Crkve, iznad Svetog Pisma.

Stožer je jedno tijelo koje je izmišljeno, koje sad trenutno postoji, kojeg nema nigdje u Ustavu, u zakonu, i sl. i koje će kad ovo prođe – nestat. (!!!!!!!!!) Ono je nešto što je prolazno.

Mi svi imamo zdrav razum, slobodnu volju, da nas to čini ljudima i da nam je to dano od Boga. I ja se sad u ovoj krizi osjećam puno bliži ljudima koji možda nisu vjernici i koji su raznim drugih opredjeljenja, a koji su čvrsto ustali protiv toga temeljnog dostojanstva čovjeka, u obranu slobodnog razmišljanja, zdravog razuma i u obrani slobodne volje. Onih drugih unutar Crkve koji se slijepo pokoravaju i ne žele koristit svoj razum, ne žele koristit svoju slobodnu volju, nego se pokrivaju poslušnošću, njih se jednostavno prepoznaje kao strance. Vidimo da je ta podjela došla i unutar naših obitelji i naših župa. I tu je jedno veliko razdjeljenje koje je bolno, ali evo od kojega ne možemo pobjeći i s kojim se moramo nosit.

Također ono što se zaboravlja da smo mi često bili fokusirani samo na temu moralne okaljanosti cjepiva. Moralna okaljanost je nedvojbena. Znači kad Crkva kaže da je dopušteno uzeti takva cjepiva, ona ne niječe da su ona moralno okaljana. Jer kaže da tu postoji – materijalna, daleka i stvarna suradnja. Znači, ta daleka, pasivna suradnja je uvijek suradnja. To je suradnja sa zlom. Znači, možemo se mi zavaravati, ali to je tako.

Znači, Crkva kaže da je to jedna suradnja sa zlom, ali da je ona u ovom slučaju dopuštena. Dakle, to je ono što kako vidimo da je fokusiralo našu preokupaciju, našu pažnju dugo vremena, i onda jednostavno kad je došao taj stav Crkve onda se zaboravilo puno toga drugoga. Zaboravilo se da Crkva unutar toga ostavlja SLOBODU – da ti imaš pravo – ako je dopušteno, to ne znači da je obavezno. Svatko od nas ima SLOBODU NE POSEGNUT ZA TAKVIM CJEPIVOM. I to je ono što mora svima biti jasno. Drugo što se zaboravlja – da nije to jedini aspekt. Ostaje pitanje dostojanstva čovjeka, tj treće – pitanje – u kojem svijetu ćemo se mi nakon ovih mjera probuditi. To je ono što tvorci ove krize ne kriju – da oni žele stvoriti jedan novi svijet, novi svjetski poredak, novi reset ili novo normalno. Kažu – nema više povratka na staro, na dosadašnje normalno. To znači, da nas čeka nešto sasvim drugo, jedan sasvim drugi život. To je ono što dolazi od najviših instanci moćnika ovoga svijeta. Znači, to je nešto što ne možemo shvatit neozbiljno, nego moramo shvatiti ozbiljno.

Mi vidimo da nas stalno iznenađuju sa novim mjerama i stalno na sto zaprepasti: Jel to moguće? Kad su počeli s mjerama nezamislivo je bilo da će ljudi prihvatit nosit maske, pa smo prihvatili, (mnogi su prihvatili), onda su rekli da će zaključavanje trajat dva tjedna, pa evo mi smo zaključani godinu ipo dana, skoro dvije, pa Covid-potvrda je izgledala fantazija, a sad nam je to postala stvarnost, a onda već u onim naprednim zemljama kao Kanada, Australija, možemo vidjeti što nam se sprema sljedećih tri-četiri koraka, znači sutra nas mogu smještat kao Kanađane ili Australce u karantene, koje su jedna vrsta modernih logora, jer si prisilno odveden od svoje kuće, stavljen u taj kamp, koji je čuvan od policije, šta je to nego jedna vrsta modernog logora… Oni planiraju i puno drugih koraka, da se ukine gotovina, da se sutra ukine privatno vlasništvo, … To je nešto što se događa izuzetno brzo i što nas sve iznenađuje.

Da li sam ja spreman živjet i prihvatit takav novi svijet, novi poredak koji ima totalitarne konotacije? To je u biti jedna diktatura koja je gora od diktature u komunizmu.

Ako se mi ne odupremo, bori se, čini pokoru, bori se svim mirnim, dopuštenim sredstvima, oni će nas jednostavno poklopit potpuno – Mi ćemo se probudit u jednom novom poretku, novom resetu, koji će biti duboko nekršćanski, tj. poganski.

I zato je ovo pitanje cjepiva nije samo pitanje cjepiva nego je pitanje naše budućnosti koja se tiče svakog od nas osobno, tiče se naše djece, i tiče se nas kao vjernika. Mi sutra u jednom takvom društvu možemo zaboraviti na vjerske slobode, bit ćemo sretni ako budemo tada živi, ako budemo mogli slavit mise, kao što smo imali za vrijeme Turaka, kad su se ljudi okupljali u prirodi i u privatnim kućama, i onda skrovito slavili euharistiju.

Jedno takvo totalitarno društvo koje se rađa – rađa se vrlo agresivno, bahato, i traži da mi kao ljudi, kao vjernici na to damo odgovor. Hvala!

…

Video na: Vjerni Bogu

UVOD u knjigu

Cjepivom protiv korone počeo sam se baviti silom prilika – kada su nastupila zaključavanja, a posebno zatvaranja crkava u Hrvatskoj. Naime, osobno sam se u toj nezavidnoj situaciji trebao snaći i kao čovjek i kao svećenik. Također, htio sam pomoći svim ljudima dobre volje  razlučivanju i zauzimanju ispravnog stava.

Od tada sam svakoga mjeseca jednu radioemisiju na Radio Mariji posvećivao toj temi. Emisije su imale vrlo dobar odaziv pa sam neke kasnije dodatno obradio i objavljivao i u pisanom obliku, potkrijepljene bilješkama, sve kako bi pravodobno došle do zainteresiranih.

Istodobno, sve je izraženija potreba da se s moralnoga stajališta sustavno obradi ta tema. To su razlozi koji su me potaknuli na pisanje ove knjige. Napominjem da sam iskoristio već objavljene radove koji su ostali  nepromijenjeni izuzev što su prošli novu lekturu i prilagodbu bilješki cjelokupnom tekstu njih sam dopunio novim poglavljima (trećim, četvrtim, osmim, devetim i desetim) i tako dobio jednu zaokruženu cjelinu.

Naziv Covid-19 u tekstu je pohrvaćen i jednostavno skraćen u kovid. Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi se bavi problematikom moralne okaljanosti cjepiva pobačajem; drugi je posvećen pitanjima odgovornoga i slobodnoga donošenja odluke o cijepljenju, a treći se bavi razlozima koji opravdavaju odbijanje cjepiva.

Knjigom želim omogućiti svakom tragatelju za istinom da dobije potreban uvid u temu cijepljenja kako bi mogao donijeti argumentiranu i moralnu prosudbu te osobnu odluku želi li se cijepiti ili ne želi.

Kako smo okruženi svestranom često nekritičnom promidžbom cijepljenja više sam naglasio problematične aspekte koji se zaobilaze i prešućuju  u glavnim medijima. Tema se mogla još produbljivati i proširivati, ali sam potaknut mišljenjima drugih držao da je knjigu važno što prije objaviti i učiniti ju dostupnom javnosti.

Naime, događaju sustižu jedan drugoga i ne uspijeva ih se pravo ni popratiti, a kamoli o njima mirno razmisliti. Pitanje je hoće li, uslijed uvođenja sve veće neslobode govora, uskoro uopće biti moguće objaviti ju.

Dosadašnja moja izlaganja i objavljeni radovi o cijepljenju izazvali su brojne reakcije kako pozitivne tako i negativne. Susreo sam se s omalovažavanjem i neskrivenim prezirom, prešućivanjem pa čak i mržnjom, cenzurirali su me i Youtube, ali neki katolički mediji.

No sve to nije usporedivo sa zadovoljstvom da sam se mogao boriti za istinu i pomagati ljudima koji su to primali sa zahvalnošću, molili za mene i iskazivali mi podršku na razne načine.

Od samoga početka korone u pitanju nije samo spašavanje zdravlja nego i osnovnih ljudskih prava koja su sustavno ukidaju.
Odgovornost prema bližnjima i pred Bogom traži i od svećenika da se izloži i založi za dostojanstvo osobe svjestan da se sve više dovodi u pitanje i sama sloboda vjere, odnosno spas duša.

Svi ćemo na Posljednjem sudu morati položiti račun a sve to smo činili ili propustili činiti.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ali jednako tako svatko ima pravo na istinu koja ispravlja, opovrgava ili potvrđuje osobna razmišljanja.

Znanost se temelji na slobodnom i kritičkom propitivanju bez kojega se ona pretvara u karikaturu vjere. Ako ne želimo biti robovi, moramo dopustiti da nas istina oslobađa i na koncu, prije ili kasnije, jedino istina pobjeđuje.

Kao vjernici ne smijemo koristi krijepost poslušnosti kao izgovor za konformizam i servilnost koji nas vode u grijeh neposluha prema Bogu. Pozvani smo, kao razumne i slobodne osobe, slušati legitimne ljudske autoritete u onome što imaju pravo tržiti od nas iskazujući tako poslušnost Bogu.

Cijepljenje se uz združene napore vladajućih, sve agresivnije promiče i nameće pa se ljudi povlače, ne usuđuju se iznijeti svoje mišljenje i žive paralizirani u strahu nadajući se da će ovo brzo proći. No ništa ne prolazi, nego stanje postaje sve gore.

Istina je da pojedinac može učiniti malo, ali ako svatko da svoj doprinos, stvara se kritična masa koja nužno donosi primjenu nabolje.

Kao vjernici uz to trebamo računati na Boga kojem je sve moguće, ali koji traži naši suradnju pa se onda i jednom osobom kao nekoć Mojsijem može poslužiti da oslobodi svijet od epidemije, ali i svakoga drugoga zla s njom povezanoga.

Riječi Jude Makabejca i danas su aktualne: „A Nebu je svejedno izvojevati spasenje s mnogima ili sa šačicom. Pobjeda u ratu ne zavisi od jačine vojske, jer nam od Neba dolazi jakost. Ovo izlaze na nas u premoći drskosti i bezakonja, da istrijebe nas i naše žene i djecu našu i da nas oplijene, a mi vojujemo za goli život i za svoje svete uredbe. Zato će ih Gospod pred našim očima satrti, ništa se ne bojte.“ (1 Mak 3,18-22)

U ovoj globalnoj krizi prijeko je potrebno sačuvati zdrav kritički duh ne rukovodeći se osjećajima, nego razumom. Kršćani, pak, imaju zadaću donositi sudove u svjetlu vjere kako bi doista bili ispravni.

Situacija je složena i nije lako zauzeti kategorički, općeprihvaćeni stav pa je zato važno ne nametati svoje mišljenje kao jedino mjerodavno – bez poštovanja drugih.

Katolički nauk pokušava ne upadati u krajnosti kako laksizma (koji odobrava upotrebu moralno okaljanih cjepiva bez ikakvih uvjeta), tako ni rigorizma (koji kategorično odbija moralno okaljana cjepiva u svakom slučaju).

Razborita prosudba nije jednaka za svakoga i u svim okolnostima. Svatko je dužan informirati se i sam donositi odluku svjestan da za nju snosi i posljedice i odgovornost.

Cjepivo je donijelo i velike podjele ne samo u svijetu nego i među vjernicima pa čak i među pripadnicima pokreta za život.

Oni koji su se cijepili kao da se osjećaju dužni pošto poto braniti svoj izbor i u pravilu ne ostavljaju mogućnost za razgovor i propitivanje.

Oni, pak koji odbijaju cijepljenje šute ili brane svoje stavove strastveno i puni emocija što zna odbiti moguće sugovornike, važno je da unatoč različitim stavovima „istinujući u ljubavi“ čuvamo jedinstvo u Kristu priznajući i popravljajući eventualne pogreške.

Na koncu, u cijeloj ovoj zdravstvenoj krizi treba vidjeti i pozitivne mogućnosti kao što je prilika za pročišćavanje vjere u kojoj se može obnoviti i učvrstiti pripadnost Crkvi.

Ovo je vrijeme velikih izazova, kušnji i milosti kada je moguće izaći iz gubitničkog sivila mlakosti i ponosno se boriti na strani dobra s uvjerenjem da će već na ovoj zemlji nagrada biti velika.

Mnogi će otpasti od Krista ali oni koji ostanu vjerni do kraja bit će istinski svjedoci i pridobit e mnoge izgubljene Zlo može dobivati bitke, ali je osuđeno da izgubi rat jer nam to jamči Uskrsli.

Zato „oduševljeno“ (1 Mak 3,2) vojujmo na strani istine.

UVOD KNJIGE NA YOUTUBE – kanalu

———–

Objavljivano na Radio Mariji i u obliku članaka:

1. Posluh u doba korone 25.4.2020.
2. Sloboda mišljenja i korona; 26.9.2020.
3. Odluka o cijepljenju, 28.11.2020
4. (Moralno promišljanje o cjepljenju, Agape) 19.12.2020.
5. Što nam je činiti, 27.2.2021.
6. cenzurirano na Youtube: Moguća grešnost cijepljenja, 6.5.2021.
7. Uvjeti Crkve za cijepljenje, 23.5.2021.
8. Papa i savjest, 6.11.2021.
9. … …
10. više na; MORALNA UPITNOST ANTI-COVID CJEPIVA – PROF. DR. SC. DON JOSIP MUŽIĆ