José je imao 12 godina kada je počela “Kristiada” – pobuna kršćanskog naroda protiv bezbožne vlasti u Meksiku. 

Tijekom ovog vremena, meksička vlada htjela je unitštiti utjecaj katoličke Crkva u cijeloj zemlji.

Počeli su likvidirati svećenike, otimajući im imovinu te zatvarati vjerske škole i samostane, u skladu sa protucrkvenim zakonima koji su bili upisani u meksički ustav.

Joséova braća su se pridružila pobunjenicima, ali njemu je majka branila da sudjeluje.

General pobunjenika, P. Mendoza je također odbio  Joséovu regrutaciju jer je bio premlad da im se pridruži. No, Jose je žarko želio biti Kristeros. 

Želio je priliku da ustane za svoju vjeru. Molio je majku da mu dopusti  govoreći joj: „Mama, ne daj da izgubim ovu priliku da tako lako i tako brzo zadobijem Nebo!”

General je konačno dopustio Joséu da on bude taj koji će nositi zastavu. 

Dobio je nadimak Tarzicije od Kristerosa, po svetom Tarziciju koji je izgubio život braneći Isusa u Presvetom sakramentu.

25. siječnja 1928. događa se da, nakon teških borbi,  strada konj generala Mendoze. José je dao svoga konja generalu kako bi se borba nastavila. Potom je José tražio zaklon, pucajući na neprijateljske trupe dok mu nije ponestalo streljiva.

Joséa su naposljetku zarobili vladini vojnici i zatvorili u sakristiju mjesne crkve.

Tijekom zarobljeništva, Joséu je naređeno da se odrekne svoje vjera u Krista. Čak i pod prijetnjom smrću, José je to odbio. Bio je prisiljen gledati vješanje drugog Kristerosa. Umjesto da se uplaši Jose ga je ohrabrio riječima da će se uskoro sresti u Nebu.

Dok je bio u zatočeništvu, José je svakodnevno molio krunicu i pisao pismo majci. Pisao joj je da je  spreman ispuniti volju Božju. 

 U pokušaju njegova spašavanja Joséov otac je pokušao je prikupiti sredstva za otkupninu, ali nije uspio na vrijeme.

Dana 10. veljače 1928., nakon što su shvatili da neće slomiti Joséovu vjeru, vladini vojnici su mu izrezali stopala te ga natjerali da tako ranjen hoda okolo prema groblju.

Hodajući tako teškom mukom,  José je molio krunicu, molio se za svoje neprijatelje i pjevao pjesme Gospi Guadalupskoj. 

Vikao je od boli, ali se nije pokolebao. Rekli su mu ako vikne: “Smrt Kristu Kralju”, poštedjet će mu život.

Umjesto toga, José je vikao: “… Živio Krist Kralj i Sveta Marija Gudadalupska!” 

U dobi od 14 godina, sv. José Luis Sánchez del Río preminuo je kao mučenik 10. veljače, 1928. godine.

Njegovi posmrtni ostaci pohranjeni su iznad bočnog oltara u crkvi Svetog Jakova Apostola u svom rodnom gradu, Sahuayu.

Sveti José Luis Sánchez del Río proglasio je blaženim papa Benedikt XVI. 20. studenog 2005., preko kardinala-prefekta Kongregacije za kauzu svetaca.

Papa Franjo je 21. siječnja 2016. odobrio čudo koje mu se pripisuje
a službeno je proglašen svetim 16. listopada 2016. godine.

Sveti José Luis Sánchez del Río zaštitnik je progonjenih kršćana,
djece, mladih i grada Sahuayo.

 Blagdan mu je 10. veljače.