Život redovništva nikad nije bio u krizi ovako kao zadnjih 50 godina, piše sluga Božji, o. J. Hardon.

Nikad više odlazaka iz kršćanstva,

nikada više profaniranja (sekularizacije),

nikada više takvog de-katoliciziranja kršćanstva.

U tome prednjači Amerika, kaže on, te se nameće zaključak da što je narod bogatiji dobrima ovoga svijeta to se više udaljuje od Isusa Krista.

Gdje je nestalo redovniško siromaštvo, onako kao kod utemeljitelja (svetog Benedikta, Dominika, Franje… )? A to je ono po čemu su redovnici u početku bili prepoznatljivi. Prošenje je danas kod redovničkih zajednica – nepoznat pojam, (govori o. Hardon), i nestaje ono prvotno pouzdavanje u Božju Providnost.  Toga više nema. Svi se čine  nekako dobro osigurani.

Sve je to zapravo započelo protestantizmom, čiji osnivač (Marthin Luther) je bio svećenik i redovnik (augustinac).

A koje je riješenje? Riješenje je da oni koji se priznaju katolici preispitaju svoju vjeru. Potrebno je da se stvarno pitaju:

• Vjerujem li ja stvarno da je Bog postao čovjekom?
• Vjerujem li ja da je Isus stvarno prisutan u svetoj Hostiji? …

Osim toga moramo vjerovati da je Bogu najugodniji život posvećenog djevičanstva, poslušnosti i siromaštva. Upravo takav život je i on želio živjeti.

Da bi katolik preživio u novonastaloj revoluciji  – mora čvrsto vjerovati da je Bog postao čovjekom. Ne biti onakav katolik kavih je sada većina.

Katolička vjera će opstati samo tamo gdje su katolici “živi mučenici” (J. Hardon)

Kako bi se pripremili biti herojski svjedoci moramo se učvrstiti u vjeru i u ljubavi prema Isusu stvarno prisutnom u svetoj Euharistiji.

Upravo iz tog razloga je papa Ivan Pavao II. početak ovog tisućljeća, jubilarnu 2000. god,  posvetio svetoj Euharistiji.

Tiha molitva u Njegovoj svetoj Prisutnosti dat će nam milosti koje nam trebaju…