“Objavljivanje ovog djela svakako treba smatrati jednim od najistaknutijih događaja u novijoj povijesti Crkve”.

Čuvanje pologa vjere poslanje je koje je Gospodin povjerio svojoj Crkvi i koje ona ispunjava u svakom vremenu. 

Glavna zadaća koju je Koncilu povjerio papa Ivan XXIII. bila je čuvati i bolje prezentirati dragocjeni polog kršćanskog nauka.

Papa Ivan Pavao II morao je nositi na svojim plećima ogromnu odgovornost čuvanja božanskog pologa objavljene istine protiv svih pokušaja da se božanske istine zamijene ljudskim percepcijama ponekad bez zlobe, a u nekim slučajevima čak i u uvjerenju da rade to “za dobrobit čovječanstva”.

Od početaka Crkve sveti Pavao je morao opominjati Timoteja: “Čuvaj polog vjere uz pomoć Duha Svetoga koji prebiva u nama.” Za obavljanje dužnosti čuvanja pologa vjere potrebna je “pomoć Duha Svetoga”.

Isus je rekao apostolima da čekaju Duha Svetoga kojega će, kako kaže: „Otac poslati u moje ime, koji će vas poučiti o svemu i podsjetiti vas na sve što vam rekoh“…“i “znajte da sam ja s vama u sve dane, do svršetka svijeta!”

Uvijek će biti pokušaja zanemarivanja božanskog učenja, traženja učitelja koji će radije ugađati ljudima nego Bogu, lažnih proroka koji će dolaziti u pastirskom izgledu.

Sveti Pavao piše Timoteju:
Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: 2 propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. 3 Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; 4 od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. 5 Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni! (2 Kor 4,1-5)

Papa Ivan Pavao II., u enciklici Sjaj istine piše:

“Nastalo je, zapravo, novo stanje unutar same kršćanske zajednice koja je doživjela širenje višestrukih sumnji i prigovora, ljudske i psihološke, društvene i kulturne, religijske pa čak i teološke naravi, u pogledu moralnog naučavanja Crkve. Nije više riječ o djelomičnim ili prigodnim osporavanjima, nego o stavljanju moralne baštine na globalni i sustavni ispit, utemeljene na određenim antropološkim i etičkim poimanjima. U njihovu korijenu nalazi se više ili manje skriven utjecaj misaonih struja koje završavaju tako da iz ljudske slobode iskorijene njezin bitni i sastavni odnos prema istini. Tako se tradicionalni nauk odbacuje kad se govori o prirodnom zakonu, o univerzalnosti i o trajnoj valjanosti njezinih propisa, jednostavno se smatraju neprihvatljivima neka moralna učenja Crkve, drži se da se i samo Učiteljstvo može umiješati u moralna pitanja samo da “potakne savjest” i da “predloži vrijednosti” kojima će se poslije svatko samostalno nadahnjivati u životnim odlukama i izborima.“ (Veritais Splendor – Sjaj istine 4)

Papa Ivan Pavao II. poduzeo je potrebne korake koji su doveli do pripreme, dovršetka, odobrenja i objave Katekizma Katoličke Crkve s posebnim povjerenstvom kardinala i biskupa. str 9.

Postojala je tendencija provjere istine putem popularnih anketa, koje nisu posve oslobođene manipulacije, čini se da su zašle u područje crkvenog nauka i prakse, pokušaja rascjepa jedinstva jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Dvosmislenost u doktrini gdje je prije postojalo jedinstvo dovodi do sumnje u vjerodostojnost same Crkve, sumnja dovodi do zbunjenosti i na kraju do ravnodušnosti, što dovodi do odustajanja od vjere.

Krist je apostolima dao posljednju zapovijed – da učine Njegovim učenicima sve narode i da ih uče držati sve što je On zapovjedio. „Primit ćete snagu kad Duh Sveti siđe na vas; tada ćete mi biti svjedoci…, sve do nakraj zemlje”. Kristova zapovijed i danas je aktualna.

Katekizam im je dan da bi mogao biti siguran i autentičan referentni ispit za podučavanje katoličkog nauka.

Ovaj dar koji nebeski Otac daje svojoj djeci nudeći im kroz ovaj Katekizam mogućnost da ga bolje upoznaju.

Katekizam je dan pastirima i kršćanskim vjernicima. Upućen je cijeloj Crkvi. Trebaju ga primati u duhu zajedništva i marljivo (stalno) koristiti u ispunjavanju poslanja naviještanja vjere i pozivanja ljudi na evanđeoski život.

Katekizam služi odgoju u vjeri koju Katolička Crkva ispovijeda i naviješta. Stoga je to dar za svakoga. Tu nije riječ o prilagođavanju prilikama vremena, nego o vjernosti Kristovoj volji za Njegovu Crkvu.

Starješine dakle među vama opominjem, …  ² pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; ³ i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. (1 Pet 5,1-3)

Katekizam Katoličke Crkve nudi se svakom pojedincu u potrazi za spasonosnom Istinom, koji želi znati što Katolička Crkva vjeruje.

Prema therealpresence, Sluga Božji Fr. John Hardon

Poslušaj članak na: YT – Vjerni Bogu

Karol Wojtyła, (budući papa Ivan Pavao II.), nakon što je završio osmogodišnju školu u Wadowicama, imao je neke svoje planove za život u kojima nije bilo svećeništvo. No, ubrzo je izbio rat i svi planovi mladog Karola su se okrenuli naglavačke.

Nakon kratkog vremena, “na horizontu Karolovog života, pojavio se čovjek vjere –  Jan Tyranowski”, krojač koji je nakon završene srednje škole dobio posao u računovodstvu.

Karol se želio molitvom i kontemplacijom približiti Bogu pa se tako pojavio se u crkvi sv. Stanisława Kostke u Dębniki, među mladima okupljenim oko svećenika Mazerskog, koji je u proljeće 1940., nakon povlačenja mladih, započeo svoja tjedna predavanja za mlade gdje se  rodila ideja o stvaranju Žive krunice za mušku mladež.

Svećenici su taj pothvat predali Janu Tyranowskom. I tako je “gospodin Jan” – kako su ga zvali – započeo to djelo, okupljajući jednom tjedno petnaestak članova Žive krunice, kojemu je pripadao i Karol.

U toj okupatorskoj stvarnosti, u neljudskom vremenu, u poplavi mržnje momci u molitvenoj grupi krunice su osjećali kako bi svijet trebao izgledati, svijet u kojem bi čovjek trebao živjeti.

U razgovorima s njima sugerirao je nužnost apostolata, brige za druge ljude i odgovornost za druge duše, posebno mlade.

Najrevnije je imenovao voditelje novih grupa Živih krunica. Tako je Karol postao birač novih petnaest osoba, poduzimajući onaj isti “posao” koji je radio gospodin Jan.

Upravo je laik, gospodin Jan, imao odlučujući utjecaj na Karolov izbor zvanja.

(izvor: Vlč. Mieczysław Maliński)

Papa Ivan Pavao II je u mnogim prigodama, kao i u ovoj (u Kaliszu, Poljska)  govorio o potrebi obrane života nerođenih, nazivajući svijet arenom bitke za život. Ovdje na početku navodi riječi Majke Tereze koja napominje da

“nitko, ni majka ni otac, a niti liječnik nemaju pravo oduzimati život. To pravo ima samo Bog koji je život dao. Život je u mnogim djelovima svijeta namjerno uništavan, ratom, nasiljem, a pogotovo pobačajem. ​Nakon smrti suočit ćemo se s Bogom, Davateljem života. Tko će odgovarati Bogu za milijune i milijune djece koja nisu dobila priliku živjeti,…” – govorila je, između ostalog Majka Tereza.

Papa nadodaje:

​“Draga braćo i sestre, budite solidarni sa životom. Ovaj vapaj upućen je svim mojim sunarodnjacima, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja. Svim ljudima, uključujući nikoga. Odavde još jednom ponavljam ono što sam rekao prošlog listopada: “narod koji ubija vlastitu djecu postaje narod bez budućnosti”. Vjerujte da mi ovo nije bilo lako reći. Nije mi lako to reći misleći na svoj narod. Zato što mu želim budućnost, lijep ubudućnost. (…) Izražavam svoju zahvalnost svima onima u našoj domovini koji s osjećajem velike odgovornosti pred Bogom, svojom savješću i narodom brane ljudski život, dostojanstvo braka i obitelji. 

Na kraju poziva sve da budu čuvari života:

“To je vaš veliki doprinos izgradnji civilizacije ljubavi.
Neka redovi branitelja života i dalje rastu.
Nemojte biti obeshrabreni.
Ovo je velika misija koju vam je Providnost povjerila. 

Poruka je to iz 1997, (Kalisz, Posljka), ali ipak, i danas tako aktualna.

Video na:

Krvave suze i Gospina ukazanja u Civitavecchiji još su jedan poziv na obraćenje kojemu se Bog pun ljubavi obraća svakome od nas pred „nadljudskom, dramatičnom borbom između zla i dobra, između smrti i života, između kulture smrti i kulture života“
(Evangelium vitae , 28)

Civitavecchia, (80 km od RIma) 2. veljače 1995 16.20. Fabio Gregori išao je s djecom na misu, u crkvu kamo je prije išla njegova supruga. Dok je svog dvogodišnjeg sina Davida smještao u auto, začuo je iz vrta glas svoje kćeri, šestogodišnje Jessice:

“Tata, Gospa plače!”

Ne obazirući se na kćeri, prekorio ju je riječima:

“Kako figura od gipsa može plakati?! Ne kukaj, već kasnimo, dođi brzo!

Jessica se, međutim, nije pomaknula sa svog mjesta i povikala:

“Tata, dođi vidjeti, Gospa plače krv!”

Kad je Fabio čuo riječ “krv”, zabrinuo se misleći da je njegova djevojčica ozlijeđena. Odmah je potrčao do nje, stojeći hipnotiziran i ponavljajući:

– Gospa plače.

Provjerio je figuricu, provjerio Jessicine ruke i uvjeren da je ona kriva, ošamario je. Kad je djevojčica počela plakati, vičući da to nije ona, Fabio je vidio da su iz lijevog oka figurice krvave suze počele obilno teći i da su padale na srce Gospe.

Isprva je mislio da bi to mogla biti iluzija. Instinktivno je ispružio ruku, dodirnuvši prstom crvenu tekućinu na obrazu figurice. Na taj je način ostavio trag vidljiv na fotografijama snimljenim kasnije. U ovom je trenutku Fabio postao uvjeren da to nije iluzija, već da su Gospine oči zapravo plakale krvave suze.

Ne razmišljajući dugo, otišao je s djecom u crkvu, gdje je sveta misa već bila započela. Duboko potresen onim što je vidio, o svemu je ispričao supruzi, a nakon svete mise župniku.

Bio je to vlč. Pablo Martino Sanguiao koji je kip donio iz Međugorja i poklonio ga obitelji Gregori, koja ga je smjestila u svoj mali vrt.

Nakon mise svi su otišli vidjeti figuricu. Pukovnik Enea Rubolotta, kao i Fabiova rodbina pridružili su im se. Svi su bili svjedoci ponovnog plakanja figurice.

“Legao sam”, rekao je pukovnik, “da vidim točno odakle dolazi krv, a ispostavilo se da je to s oba oka, ali najsitnija čestica nije izlazila na kapke ili bočno.”

Te su večeri svi dugo molili kraj uplakanog Gospina kipa. Po savjetu župnika odlučili su sve držati u tajnosti. Napravili su nekoliko fotografija. Međutim, 3. veljače popodne za vrijeme svete mise don Pablo je navijestio ljudima da se u njihovoj župi događa izvanredna pojava:

– “Gospa plače krvave suze. Ne ostavljajmo ovu poruku u vakumu. ”

Nakon mise župnik je otišao gospodinu i gospođi Gregorich, gdje je bilo nekoliko ljudi. Oko U 18 sati svi su ponovno svjedočili Gospinu plaču. Svi su mogli jasno vidjeti krvave suze kako teku iz očiju figurice.

U subotu, 4. veljače, vijest se proširila po tom području. Sve veća gužva okupljala se ispred kuće obitelji Gregori. Ljudi su željeli vidjeti figuricu kako vlastitim očima plače krvave suze. Tog dana je plakanje ponovljeno mnogo puta. Mnogi ljudi svjedočili su neobičnoj pojavi, uključujući zapovjednika općinske straže zajedno s trojicom policajaca. Komandant je kasnije rekao:

“Kako sam se približavao, uspio sam vidjeti dvije suze, dvije crvene kapi koje su se tek stvorile u njezinim očima.

Svjedoci su bili i novinari i fotograf rimskog dnevnika “Il Messaggero”.

ISTRAŽIVANJE

Već u subotu, 4. veljače, napravljena je prva analiza tekućine koja je potekla iz Gospinih očiju. Pokazalo se da je to prava ljudska krv. Tijekom cijele nedjelje, 5. veljače, tisuće ljudi prolazilo je kroz mjesto ovog izvanrednog događaja.

Oni koji su stajali najbliže mogli su vlastitim očima vidjeti krvave suze Madone. Među njima su bili i službenici  policije koji su promatrali fenomen  20:00 i zapisali u poslovnu bilježnicu.

Svi su izravni svjedoci vidjeli kako se u očima figurice stvaraju krvave suze i slijevaju niz obraze. To u potpunosti isključuje hipotezu o halucinaciji.

Taj se fenomen ponavljao u kući Gregori od 2. do 6. veljače, sve dok figurica nije uzeta odatle. Ujutro toga dana Fabio Gregori začuo je unutarnji glas:

“Odnesi je u crkvu, ona želi ići svom sinu.”

SUMNJIČAVI BISKUP

Fabio je Marijin kip dao svom župniku, koji ga je sakrio u kući brata Fabija. 10. veljače figurica je dana biskupu Grillu, koji je s velikom skepticizmom primio raniju vijest o krvavim suzama na kipu Madone, pa čak i vikao od župnika, protiveći se kipu koji je ostavljen u crkvi, istovremeno naređujući svećenstvu i svim vjernicima da se ne okupljaju ispred kipa koji plače.

Biskup Grillo obavio je kratko egzorcizam nad kipom kako bi se uvjerio da ovaj neobični fenomen nije djelo zlog duha. Figuricu je također držao kod sebe. 10. veljače osobno, uz pomoć prof. Marca di Gennaro odnijela je uzorke krvi i kipić u Polikliniku Gemelli na radiološke pretrage.

Sljedećih nekoliko dana njegov je skepticizam počeo slabiti, pogotovo kad su mu pružili laboratorijske pretrage za suzenje krvi i mišljenje o obitelji Gregori. Ovi testovi pokazali su da je figurica jednoliko ispunjena iznutra i da nema rupa ili mehanizama koji bi omogućili varanje. Također, prikupljeni uzorak suze prava je ljudska krv sa svim svojim svojstvima.

Istraživanje je proveo prof. Angelo Fiori i prof. Giancarlo Umani Ronchi.

Figurica je bila u biskupovoj rezidenciji, a prekrasan miris širio se cijelim stanom. Biskup Grillo imao je i nekoliko telefonskih poziva koji su ga šokirali. Iz Vatikana ga je dva puta pozvao državni tajnik kardinal Angelo Sodano, prvo 11. veljače – moleći ga da ne bude toliko skeptičan, zatim 23. veljače – zahvalivši mu što nije isključio nadnaravnu prirodu događaja.

“Zna li Papa tajnu koju ja ne znam?” – pitao se biskup Grillo.

Nakon nekog vremena vlč. Gabriel Amorth, poznati talijanski egzorcist obavijestio ga je da su suze Gospe iz Civitavecchije nagovijestile tužne događaje u Italiji.

ZNAK ZA BISKUPA – KIPIĆ MU PROPLAKAO U RUKAMA

Biskupov stav se radikalno promijenio 15. ožujka. Neposredno nakon završetka svete mise u 8:15 počeo je moliti za pravilno razlučivanje. Zajedno s onima koji su ga pratili, molio je Salve Regina (Zdravo Kraljice), držeći figuricu u rukama. Tad je, pred očima sviju, Gospa počela plakati krvave suze. To su vidjeli i stručnjaci koji su odmah uzeli uzorak krvi. Kip koji je plakao u njegovim rukama bio je pravi šok za biskupa. Kasnije je rekao:

„I sam sam, kao što znate, u početku bio sumnjičav, nisam vjerovao; tada je polako i sama Gospa pronašla put do mene – i nastavlja ga pronaći, na nevjerojatan način svladavajući sve prepreke ”.

Biskup je najavio da će na Veliki petak u 15.00 figurica vratiti u župnu crkvu sv. Augustin u svečanoj procesiji. Tada je na mjesto događaja stupilo tužiteljstvo.

6. travnja u U 17:00 sati tužitelj Antonio Larosa došao je u biskupovu kuću zajedno s tehničarima koji su trebali obaviti još jedan radiografski pregled. Rezultat je bio isti: na kipiću nema tragova izmjena i sumnjivih rupa. Na kraju je, međutim, tužitelj naložio biskupu da “uhiti” kipić.

Najava procesije Velikog petka nije se svidjela tužiteljstvu i zato su oduzeli kipić i zapečatili prostor u kojem je kipić bio zatvoren. Biskup je snažno prosvjedovao protiv kršenja ustavne slobode vjere i nepoštovanja neovisnosti Crkve.

Prosvjedi i nestrpljenje vjernika natjerali su vlasti da vrate kipić koji je svečano prenesen u crkvu sv. Augustina 17. lipnja 1995. i postavljen u kamenu nišu bočnog oltara.

Tada je za vrijeme molitvenog bdijenja biskup Grillo rekao dirljive riječi:

“Hvala ti, Marijo, što sam ja, možda zato što nisam vjerovao, dobio znak kao i prvi meksički biskup, 12. prosinca 1531., koji je, ne vjerujući svjedočenju siromašnog Indijanca, rekao:

»Ako vam se Gospa zaista obraća, recite joj da mi da znak«, a Ti si  ispod ruža skrivenih u indijanskom ogrtaču ostavia onu nevjerojatnu sliku koja se do danas štuje kao Gospa Guadalupska. Hvala, o Marijo, i oprosti mi – molim Te pred svima – da jednom nisam vjerovao”.

Istraga tužitelja
Otkako je kip Majke Božje počeo plakati  krvave suze, započela je prava kalvarija za gospodina i gospođu Gregorich. Sve su se vrste optužbi i napada pojavile s različitih strana. Policijski agenti pretražili su njihov dom zbog kemijskih materijala, a telefon su im prisluškivali s obrazloženjem da su osumnjičeni za zavaravanje javnosti.

Fabio je mnogo puta ispitivan. Optuživali su ga za pripadnost kriminalnoj bandi, varanje o čudu, zlouporabu vjere ljudi. Tek nakon 5 godina, 2000. godine, tužiteljstvo je prekinulo istragu, navodeći:

“Suze koje su zabilježile druge obaviještene osobe (uključujući zapovjednika općinske policije Civitavecchia, kaznenu policiju i državnu policiju) mogle su nastati kao rezultat kolektivnih prijedloga ili natprirodnih čimbenika.”

REZULATATI ISTRAŽIVANJA TEOLOŠKOG POVJERENSTVA

Već u travnju 1995. biskup G. Grillo osnovao je teološko povjerenstvo koje je istraživalo fenomen krvavih suza u kipu Majke Božje. Jedanaest članova komisije prvi put se sastalo 19. travnja 1995. Komisija je saslušala 40 svjedoka i konzultirala rezultate istraživanja s profesorima s Katoličkog sveučilišta Sacro Cuore i Sveučilišta La Sapienza. Završila je svoj rad 22. studenog 1996. godine, navodeći natprirodnu prirodu događaja.

GOSPIN KIPIĆ I IVAN PAVAO II

Petnaest godina nakon tih događaja, nakon proglašenja blaženim Ivana Pavla II., Biskup Grillo otkrio je tajnu – da se papa Ivan Pavao II., 9. lipnja 1995., molio se pred Gospinim kipom  iz Civitavecchije u Vatikanu. Biskup Grillo podsjeća na događaj kako slijedi:

“Večera sa Svetim Ocem nije bila planirana. Primio sam poziv tajnika Ivana Pavla II. Stanisława, koji mi je dao do znanja da bih kipić trebao donijeti na izričit zahtjev Svetog Oca. (…)

Kad sam ušao u papinski stan, vlč. Monsinjor Dziwisz odveo me u sobu uz blagovaonicu, gdje sam postavio Gospin kip. Kad je Papa došao,  počeli smo zajedno moliti ispred kipa. Zatim smo otišli u blagovaonicu i sjeli večerati.

Sveti Otac me zamolio da mu iznesem činjenice. Tako sam započeo svoju priču, ali nakon nekoliko rečenica Papa me prekinuo i sam objasnio značenje i značenje suza. Nekoliko je puta citirao teologa von Balthasara i objasnio mi je da je otajstvo povezano s Gospinim krvavim suzama. Jednom riječju, Ivan Pavao II razumio je tada ono što ja još nisam mogao razumjeti.

Nakon večere, ponovno smo se pomolili pred kipom, na koji je Papa stavio zlatnu krunu i krunicu, također od zlata. Te mi je večeri Sveti otac naredio da šutim, ali rekao je:

»Doći će dan kada će biskup svijetu reći da je Ivan Pavao II štovao Gospu iz Civitavecchije«.

Zatim je dodao:

»Sad sve predajemo kardinalu Ratzingeru …« ».

Nakon ovog događaja ostao je određeni dokument. Dana 8. listopada 2000. biskup Grillo poslao je pismo Ivanu Pavlu II koje glasi kako slijedi:

„Kao što se vaša svetost sjeća, prije večere, tijekom koje smo razgovarali o krvavim suzama Gospe od Civitavecchije, s kojeg je ona zaplakala u mojim rukama, zajedno smo molili pred ovom Marijinim likom, koju je Vaša svetost blagoslovila stavljajući joj malu zlatnu krunu na glavu nakon ljubljenja i zlatnu krunicu koja nikada nije skinuta. “

Uz pismo je priložena biskupova izjava kojom je potvrđena da je 15. ožujka 1995 u  8:15 kipić Majke Božje plakao krvave suze. Na ovom se dokumentu 20. listopada 2000. potpisao Ivan Pavao II.

DRUGI KIPIĆ

10. travnja 1995., na zahtjev Ivana Pavla II., Kardinal Andrzej Maria Deskur došao je u Civitavecchiu. Tijekom homilije u župnoj crkvi usporedio je uhićenje kipa Majke Božje s postupcima poljskih komunističkih vlasti koje su 1967. godine zatvorile sliku Gospe od Čenstohove.

Kardinal je blagoslovio kip Gospe iz Međugorja u ime Svetog Oca Ivana Pavla II i poklonio ga obitelji Gregori. Bila je identična onom koji je plakao suze i koju je uhitilo talijansko tužiteljstvo. Nova figurica također je postavljena u vrtnu špilju gospodina i gospođe Gregori.

7. rujna 1995. iz ovog novog kipića je poečla istjecati tajanstvena uljna, balzamična tekućina vrlo jakog, divnog mirisa. Taj se fenomen ponavljao iznova i iznova(!). Mirisna uljna tekućina tekla je iz očiju ili iz cijele figure.

Nitko nije mogao predvidjeti kada će se to dogoditi – to se obično događalo na Božić, Uskrs i liturgijske Gospine svetkovine. To se radi u nazočnosti pojedinaca, obitelji ili većih skupina ljudi. Oni koji su svjedoci ovog fenomena namočili bi maramice ili vatu divnim mirisnim balzamom. Ponekad treba nekoliko minuta, a ponekad sati ili dana. Često se masni melem pojavljuje i na ružama, lišću drveta i bršljanu koji rastu u blizini špilje i na kamenju od kojeg je izrađen.

Na zahtjev biskupa Grilla, prof. Angelo Fiori sa Sveučilišta Sacro Cuore pregledao je tekućinu iz figurice i zaključio da to nije ulje, već neka esencija čija DNA nije ljudskog ili životinjskog podrijetla; Najvjerojatnije je biljnog podrijetla i sadrži mnogo mirisa.

Ovom fenomenu svjedočila je ekipa BBC televizije. Ovi novinari doživjeli su pravi šok kad su vidjeli ovaj nevjerojatan fenomen.

Kip Majke Božje odiše mirisnom tekućinom gdje god ga obitelj Gregori ponese sa sobom.

GOSPIN PLAČ –  PRIJE SMRTI IVANA PAVLA II

Vrijedno je napomenuti da je ova figurica plakala prave ljudske suze prije smrti Ivana Pavla II. 2. travnja 2005 21.37.

Taj se fenomen ponovio 28., 29. i 31. ožujka 2006. Mnogi su ljudi bili svjedoci ovog izvanrednog događaja, uključujući biskupa Grilla i župnika vlč. Pabla.

Kada je riječ o izlučivanju mirisne tekućine iz figurice, ovaj se fenomen ponavljao iznova i iznova. Vidjeli su ih mnogi svećenici, redovnici, biskupi i laici. Tu su i brojne snimke i fotografije ovog izvanrednog fenomena.

Međutim, kako krv ili mirisno ulje mogu izaći iz komada gipsa? To je nesumnjivo Božji znak, poziv na obraćenje, okretanje od grijeha i život u skladu s zapovijedima.

Izvor: milujciesie.pl

Sv. Toma Akvinski o islamu kaže:

“Također je [Muhamed], popuštajući uzde tjelesnoj nasladi, dao zapovijedi koje su u skladu s tim obećanjima i koje su puteni ljudi spremni slušati. Osim toga, glede istine donio je samo ono što svaki osrednje nadareni mislilac može lako spoznati. Štoviše, istine koje je naučavao isprepleo je s mnogim i posve neistinitim naukama. Nadalje, nije pružio znakove nadnaravnog podrijetla, a ipak samo oni pružaju primjereno svjedočanstvo Božjem nadahnuću, ukoliko vidljivo djelo koje se može samo Bogu pripisati pokazuje da je učitelj istine nevidljivo (od Boga) nadahnut. Naprotiv, on reče da je poslan u sili oružja, a takvi znakovi ne nedostaju ni razbojnicima, ni silnicima. (…) S pomoću mnoštva tih ljudi druge je podvrgao svome zakonu silom oružja.
Konačno, njemu ne pružaju svjedočanstvo nikakva proroštva drevnih proroka. Nevjerojatnim pripovijedanjem čak izopačuje nauke Staroga i Novoga Zavjeta, u što se može uvjeriti svatko tko pogleda njegov Zakon. Zato namjerice i lukavo nije dopustio svojim sljedbenicima da čitaju knjige Staroga i Novog zavjeta da mu na osnovi njih ne bi bila dokazana neistina. Prema tome, jasno je da oni koji vjeruju njegovim riječima vjeruju lakomisleno.”

(sv. Toma Akvinski, Suma protiv pogana, 6. Poglavlje: ‘Prihvaćanje zbiljâ vjere ne spade u lakovjernost, premda nadilaze ljudski razum’)

Kako svaka klica daje ploda, tako je i Islam plod Muhameda,

a o njemu govori i sv. Ivan Pavao II.:

“Svatko tko poznaje Stari i Novi zavjet, čitajući Kur’an jasno vidi proces smanjenja božanske objave što je u njemu izvršen. Nemoguće je ne primijetiti udaljavanje od onoga što je Bog rekao o sebi samome, najprije u Starome zavjetu preko prorokâ, a poslije, na konačan način, u Novome, preko svoga Sina. Sve to bogatstvo Božje samoobjave što predstavlja baštinu Staroga i Novoga zavjeta u islamu je zanemareno.
Boga u Kur’anu krase imena među najljepšima koja je ljudski jezik stvorio, ali zapravo je riječ o nekome Bogu izvan svijeta, Bogu koji je samo Veličanstvo, nikada Emanuel, Bog-s-nama.
Islam nije religija otkupljenja. U njoj nema mjesta za križ i uskrsnuće.

Isus je spomenut, ali samo kao prorok u pripravi za posljednjega proroka, Muhameda. Spomenuta je i Marija, njegova djevičanska Majka, ali nema ni riječi o drami otkupljenja. Stoga su ne samo teologija, nego i antropologija islama vrlo daleko od kršćanske.
Ipak, religioznost muslimana zaslužuje poštovanje. Zadivljuje, na primjer, njihova vjernost molitvi. Slika Alahova sljedbenika koji pada na koljena i predaje se molitvi, bez obzira na vrijeme i mjesto, ostaje model za vjernike istinskoga Boga, posebno za one kršćane koji ne posjećuju svoje divne katedrale i mole se malo ili nikako.”

(izvatci iz: Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, str. 53)

Izvor: quovadiscroatia.com

No, događa se nezamisliva reforma Instituta. 

Naime, projekt koji je zamislio Ivan Pavao II pokušava se srušiti. Želi se staviti ljudske znanosti iznad teologije. Želi se više sociologije, manje teologije, manje morala. Postaje to svojevrsni sociološki odjel. S instituta se otuštaju profesori koji su tu radili od početka, profesori koji su bili najbliži učenju Ivana Pavla II, i to bez ikakva valjana razloga, već zato što se ne uklapaju u „nove satute“.  Ako se potvrde najavljene promjene na Institutu će predavati  profesori poput Maurizia Chiodija, a koji zagovara kontracepciju i homoseksualne čine kao „moguće dobro“ u određenim okolnostima (!).

I kako se onda može reći da je sačuvna baština Ivana Pavla II?

Moralni nauk je temelj katoličke vjere. Ako te stvari nisu poznate onda i bračni moral ostaje negdje u zraku, govori potpredsjednik Papinskog instituta Ivan Pavao II, o. José Granados. Profesorima je otkaze uručio kardinal Paglia, koji je sada jedini nadležan za primanje i otpuštanje profesora. Prije se to činilo na vijeću, gdje je o tomu odlučivala većina. Iako Institut tvrdi da su dostupni za objašnjenja činjenica je da nisu, jer je Catholic Herald ostao bez traženih objašenjenja, a koja će se navodno dati kroz sljedećih nekoliko tjedana. Valjda u nadi da će se do tada promjene učiniti i nekako zaboraviti. Tako, čini se da se pitati može, ali odgovore se ne može dobiti.

Promjene su se dale naslututi već nakon smrti kardinala Caffare, jer dva dana nakon njegove smrti promjenjen je naziv instituta u „Institut za brak i obiteljske znanosti“. Kardinal Caffara bio je prvi predsjednik Instituta i  govorio kako su svi učitelji  spremni boriti se za katolički moralni nauk, za učenje Humanae Vitae, o bračnoj ljubavi i neraskidivosti braka itd.  Do sada su svi profesori branili ove dvije istine. A što će biti od sada?

Oni koji su vjerni učenju Ivana Pavla II smatraju da bi bolje bilo da se ukloni ime Ivana Pavla iz imena instituta, s obzirom da se stvari drastično mijenjaju.

Studenti se bune protiv ove reforme jer vide da je to nešto posve drugo od onog što su željeli upisati. Do 4.8.2019. skupljeno je šetsto potpisa studenata, kao APEL da se obrani Institut Ivana Pavla II. tj. ono što je on zamislio. Moralna teologija je bila od velike važnosti za Ivana Pavla II, a sad, prema novom kurikulumu, moralna teologija je prepolovljena, a oni koji su je predavali dobili su otkaz. Također su otkazana predavanja poljskih profesora koja su se trebala održati u ožujku, a inače su, kao stručnjaci, držali predavanja na temu spisa Ivana Pavla II, obiteljske duhovnosti i njegove filozofije.

P.S. I oni koji nisu studenti mogu pročitati pismo predsjedniku Instituta (dostupan prijevod na više jezika u pdf) koje je napisano kao apel,  u svrhu obrane Instituta Ivan Pavao II.

…

Uređivano 5.8.2019.

Pridružite se apelu studenata!
kliknite na link: https://www.appellostudentigp2.com/
pa (za sad dok nema prijevoda na hrvatski) može se (dovoljno dobro) prevesti

uz pomoć google-translate,
te poslati svoju podršku (potpis)
na linku: https://docs.google.com/…/1FAIpQLSdTUbZoLnywZB…/viewform

*Smatrate li da je Hrvatskoj potrebno duhovno osnaživanje i jačanje u vjeri?

Hrvatskoj je neophodno potrebno obraćenje i to na svim razinama od svećenika do vjernika ili je neće biti, odnosno ne će biti više država hrvatskog naroda koji će jednostavno nestati. To se tiče svih nas i ludost je i

kukavština praviti  se da se ništa ne događa.

Prije svega treba jasno razgraničiti grijeh od grješnika kako je upozorio kardinal Stepinac 1941. Rekavši: „Ono, dakle, na što moramo mrziti, nije čovjek nego grijeh. Ako dakle hoćemo da budemo pravi štovatelji majke Božje, i ako hoćemo da računamo sa sigurnošću na Njezin sveti zagovor, bilo za sebe, bilo za obitelj, bilo za našu domovinu Hrvatsku, koja nam je toliko na srcu i čiji su sinovi upravo ovdje nalazili utjehe u teškim danima prošlosti, onda valja da mrzimo na grijeh i opačinu i na sve ono, što nije u skladu sa zakonom Božjim.“

Svatko od nas neka se ispita da li doista mrzi grijeh ili se dao povesti kolektivnom zabludama koje ga veličaju te preko lažnih proroka i političke korektnosti pretvaraju zlo u dobro. Apostol Pavao podsjeća i prekorava u svojoj poslanici. „Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.“ (Heb 12,4). Ne podcjenjujmo dakle tu borbu, ne umanjujmo je nego budimo spremni i na najveće žrtve jer u njoj nema kompromisa ni tolerancije. Milosrđe treba iskazivati grješniku, a nemilosrdan treba biti prema grijehu i kod sebe i kod drugih.

*Kako to postići?

Za to postići ne treba izmišljati ništa novo, treba se sjetiti Domovinskog rata kada smo pobjedu dobili čudom odozgo preko molitava i junačkih žrtava malenih; treba se ugledati u naše stare i kako su oni uspjeli sačuvati svoju katoličku vjeru i opstati fizički. Treba krenuti od osobne vjere koju treba pretočiti u borbu. Nedavno smo u crnoj kronici imali priliku čitati o slučaju kada se na javnom mjestu muškarac divljački zamalo do smrti pretukao djevojku, a da nitko nije ustao u njenu obranu. Nešto slično se događa i s našim narodom, našom državom, našom vjerom koji se sustavno godinama uništavaju, a pravi odgovori izostaju. Neki kipte od muke i bjesa, neki su ravnodušni, neki prestrašeni, ali svima nam je zajedničko da ne branimo svoje svetinje i ne onemogućujemo zlo provođenjem pravde. Tako se zločinci ne mogu pokajati ni popraviti nego su se razmahali u svom bezakonju. Potrebna nam je politička, ekonomska, medijska, ali i crkvena lustracija kako pokazuju slučajevi pedofilije. Isus je rekao da je bolje biti pogubljen najsramotnijom smrću, utopljen s mlinskim kamenom oko vrata, nego li sablazniti i jednog od malenih (Lk 17,1-3).

Bogu je sve moguće pa tako nas On jedino može izbaviti od stvaranja globalnog paklenog poretka na zemlji od strane grješnih struktura i njihove diktature relativizma. Ali On nas neće spasiti bez nas i zato je važno da svatko od nas čini što može. Masovni otpad od vjere koji se događa na Zapadu i koji je zahvatio našu zemlju urgentan je poziv na radikalno življenje evanđelja i pokora svih katolika u prvom redu nas svećenika. Mi smo sada u ratnom stanju kad se borimo za svoje pravo na postojanje kao katolici i Hrvati, a oni koji se ne bore su dezerteri i izdajice Boga i naroda.

*Što Vam je iduće u planu, što pripremate?

Dovršavam knjigu Hrvatska marijanska pobožnost i Ivan Pavao II. Gospa je bila i jest jedan od temeljnih stožera vjere našeg naroda, tješiteljica, zaštitnica, predvodnica u boju nadasve naša Majka. Tako tajnu svoje neustrašivosti, unatoč svih progona, naš blaženi kardinal sam objašnjava u jednom pismu. „Ako se koji taj čovjek možda čudi, odakle u slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanje, mogu vam reći, što i Vi naslućujete u Vašem pismu, da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudno isprepleten s čitavim mojim životom. To povjerenje želim i Vama i svim ostalima.“ Po Mariji i s Njom danas, bez obzira što ljudski gledano nemamo šanse, možemo pobjediti zlo i đavla.

*Koje su Vaše božićne i novogodišnje poruke?

Nikada nije kasno ustati i početi se boriti. Iskoristimo stoga Božić, koji nekima može biti i zadnji, da budemo dostojni naših starih koji su umirali kao mučenici i ispovjedatelji katoličke vjere. Ne dopuštajmo nikome da „ubija Boga u nama“ ni medijima ni politikom ni na bilo koji drugi način. Odmaknimo se od vukova prerušenih u ovce i idimo za pravim pastirima koji nasljeduju Krista. Zaštitimo svoje svetinje od svetogrđa pa moćnike i veleizdajice kad dođu na velike svetkovine ostavimo u zadnjim redovima dok se stvarno ne obrate.

Otkrijmo i živimo svoje kršćansko dostajanstvo i vratit će nam se zahvalni ponos što možemo biti Kristovi junaci i svetci, a ne slugani i robovi đavla. Na nama je odgovornost za spasenje duša od vječne propasti u paklu koji se vjerojatno u ovoj našoj kulturi smrti puni kao nikada do sada. Kardinal Ivan Dias, tadašnji prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, u Lurdu je 2007. Kazao u homiliji: „Borba između Boga i njegova neprijatelja uvijek je žestoka, danas još više nego u Bernardičino vrijeme, prije 150 godin. Jer je svijet strašno zaglibio u močvaru sekularizma koji želi stvoriti svijet bez Boga; relativizma koji guši trajne i nepromjenjive vrijednosti evanđelja;  vjerskoga indiferentizma koji ostaje hladan pred većim dobrima i stvarima koje se tiču Boga i Crkve. Ova borba žanje bezbrojne žrtve u našim obiteljima i među našim madima.

Nekoliko mjeseci prije nego je izabran da postane papa pod imenom Ivan Pavao II, kardinal Krakowa Wojtyla rekao je 9. Studenoga 1976.: „Danas smo suočeni s najvećom bitkom koju je čovječanstvo ikada vidjelo. Mislim da kršćanska zajednica to još uvijek nije u potpunosti shvatila. Danas smo pred konačnom bitkom između Crkve i anticrkve, između evanđelja i antievanđelja’. Jedna stvar je ipak sigurna: konačna pobjeda pripada Bogu i ostarit će se zahvaljujući Mariji, Ženi Postanka i Apokalipse koja će se boriti na čelu vojske svojih sinova i kćeri protiv neprijateljskih snaga Sotone i zgazit  će glavu zmije.“

klikom na link – Pročitaj i 1. dio intervjua

Za Hrvatsko slovo: Kristina Repar

Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici.

…

*Molimo da nam predstavite svoj znanstveni i pastoralni rad.

Redoviti sam profesor na KBF-u u Splitu gdje sam voditelj poslijediplomskog studija Povijest teologije i kršćanskih institucija, mjesečno držim emisiju Sjaj istine na Radio Mariji. Pastoralno djelujem kao upravitelj akademske crkve svetog Filipa Nerija gdje imam dnevnu sv. Misu, osim nedjeljom. Radim uglavnom s mladima, mladim obiteljima i osobama s invaliditeetom. Držim duhovne vježbe nekoliko puta godišnje u domovini i u inozemstvu.

*Vaša najnovija knjiga je  „Božićno čudo na Okitu“. Kako ste došli na ideju za istraživanje tog fenomena te kako je čitateljska publika na nju reagirala.

Proučavao sam marijansku pobožnost nakon Drugog svjetskog rata te naišao na podatak o čudu na Okitu. Počeo sam dalje istraživati i unatoč malom broju objavljenih  dokumenata zahvaljujući zapisima pokojnog Josipa Šprljana i pomoći vodičkih entuzijasta posebno Dinka Križana Vučka, Josipa Jole Mateše i Tonča Juričeva Grgina prikupio sam dovoljno građe za knjigu. Koliko je knjiga prihvaćena najbolje govori podatak da iako je izišla polovinom srpnja ove godine i nije dana knjižarama, ipak se u svega nekoliko mjeseci, uglavnom na tri predstavljanja, gotovo u cijelosti prodala naklada, velika za naše prilike, od tisuću primjeraka. Izgleda da je dobro prihvaćena i da pomaže ljudima. Jedna čitateljica mi je tako napisala: „Guštala sam čitajući je – uživala u svakoj misli, riječi, izričaju, veličini značaja okitskog čuda – radovala se svakom sljedećem retku, koje otkriva nova velika spoznanja!“

*Zašto, prema Vašem mišljenju, ljudi danas ne vjeruju u čuda, premda njima svaki dan svjedoče?

Rekao bih da mnogi više ne vjeruju u čuda, a  ne svi. Iamo još dovoljan broj onih koji vjeruju i koji mogu biti dobar kvasac. One koji ne vjeruju možemo podijeliti na dvije skupine: bezbožce koji vjeruju samo u materiju, a sve nadnaravno odbacuju i one koji su još formalno vjernici ali su se toliko suobličili sa svijetom da su razvodnili i uvelike izgubili svoju vjeru. Zajedničko i jednima i drugima jest da su, uglavnom nesvjesno, Boga zamijenili idolima u ljudskom obličju od raznih „zvijezda“ zabavne industrije do onih političkog i gospodarskog života. Zato je pitanje čuda najčešće ispit za vjeru. No treba također reći da što je veći proces sekularizacije to tim više raste glad za duhovnim i nadnaravnim. U tome mnogu budu prevareni surogatima koji se znaju dobro reklamirati ali oni koji ustrajno i temeljito traže dolaze do pravih čuda i preko njih otkrivaju i jedinog istinskog Spasitelja Isusa Krista. Na nama katolicima je da duhovnu baštinu nadnaravnih zahvata i znakova kojima je protkana hrvatska povijest čuvamo i ponosno dijelimo sa svim istinskim bogotražiteljima.

*Kako doskočiti današnjoj relativizaciji i konformizaciji društva, progašavanju legitimnim i ispravnim gotovo svega, sve pod krinkom zaštite čovjekove dobrobiti?

Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici. Blaženi Alojzije se, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, držeći evanđelja javno usprotivio nacizmu i fašizmu a jednako i komunizmu. Kardinal je bio i te kako svjestan potrebe da se katolici ne boje zato je poručio hrvatskim vojnicima 1944.: „Onaj, koji je prošao jedan rat, znade vrlo dobro, da se bez osobne hrabrosti vojnika i časnika ne dobiva ni jedna bitka. To je naša narodna poslovica sažela u riječi: „Boj ne bije oružje, već boj bije srce junaka!“ Drugačije, vojnici, ne ide ni u duhovnom ratu, koji je mnogo teži i mnogo mučniji nego ikoji drugi rat.“ Na takav odnos je stalno poticao svećenike prema komunističkim vlastodršcima pa tako Vraneković piše u svom Dnevniku: „Ja stalno ponavljam – veli Eminencija – da se njih ne treba bojati. Odlučno im se suprostaviti, kad se radi o obrani osnovnih prava. Oni u duši više respektiraju i prije će pustiti na miru one koji su odlučni, negoli puzavce i kukavice. Čemu se mi od njih imamo nadati i što nam uopće oni mogu dati, kad njihov cilj jest i ostaje: „Istrebljenje Imena Božjega sa zemlje“. I sam je prednjačio primjerom na razne načine. Koncem 1959. Stepinac je izjavio: „Što ću se obazirati na ove ili ih se još i bojati! Pregazili bi nas, da smo se u početku dali zastrašiti! Neka mi i ulove pismo! Ne pišem ništa protiv države, kako sam i naglasio u onom pismu od 5.XII. o.g., ali bome ne ću štedjeti ideologiju bezbožne Partije, ni laskati njezinim trabantima! Važno je da se ljudi ne daju zastrašiti. Kad nekog prestraše, on je gotov. Takav ne može više odolijevati najrazličitijim navalama i pomalo će u svemu popustiti. To ovi krvnici dobro znaju, pa kad vide da nisu mogli osvojiti simpatije naroda, onda su se dali na osnovnu svoju borbu: laž i teror! I ja da onda šutim! A to ne ću. Pastir ne smije šutjeti, dok vukovi navaljuju.“

Nemojmo se zavaravati, situacija danas, iako više nismo u komunizmu, nije puno drugačija – u takozvanoj demokraciji katolici su i dalje progonjena većina. Razlika je samo što se bezbošci nazivaju drugim imenima, koriste suptilnijim metodama i u svojoj drskosti idu dotle da se prikazuju pravim vjernicima želeći i druge zavesti. Ivan Pavao II je djelovao odlučno i odvažno i pokazao je da je Stepinac  bio u pravu. Na samu početku papinstva riječima: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“, pozvao je sve vjernike da ga u tome slijede, i to se dogodilo.  Njegov nasljednik Benedikt XVI. 2011. ovako komentira taj poziv: „Ono što je novoizabrani papa tražio od svih, on sam je prvi učinio: otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, preokrećući snagom diva – snagom koja mu je dolazila od Boga – trend koji je mogao izgledati nepovratnim.“

*Stječe se dojam da katolici sve više gube iz vida krjepost jakosti ili je drže zastarjelom?

Naši su predci u borbama s dušmanima nosili sliku Gospe na svojim barjacima i u presudnim trenucima uz njenu pomoć pobjeđivali. Iz uzmicanja, povlačenja i defenzive moramo mobilizirati snage, zbiti redove i prijeći u ofenzivu. Zato je važno da svatko raščisti sa sobom i pregori se jer nas Isus uči da umremo sebi ako želimo biti Njegovi (Mt 16,24-25). Nije važno dugo živjeti nego se časno boriti, pa ako pritom i poginemo nismo izgubili dušu i dobili smo život vječni u raju.

U knjizi ‘Ustanite hajdemo’ sveti Ivan Pavao II piše: „Zaista, nije dopušteno okrenuti leđa istini, prestati propovijedati istinu, sakrivati je, čak ni kada je istina teška i njezino se očitovanje veže uz veliku bol. „Upoznat ćete istinu i istina će vas oslooditi” (Iv 8,32). To je, eto, naša zadaća i, istodobno naš oslonac! U tome ne može biti kompromisa niti oportunističkoga pribjegavanja ljudskoj diplomaciji. Istinu valja svjedočiti, čak i po cijenu progonstva, pa i prolijevanja krvi, kako je to učinio sam Krist i kako je nekoć učinio moj sveti predhodnik u Krakowu, biskup Stanisav iz Szczepanowa.“ U tom smislu navodi da su ga se posebno dojmili pozivi kardinala Wyszynskoga na apostolsku hrabrost koja omogućuje svjedočanstvo istine po uzoru na Krista. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme najgoreg komunističkog progona Crkve u Poljskoj, kardinal Wyszynski je ustvrdio. „U našem radu ne slijedimo sam načelo ‘fortiter sustinere’ (hrabro podnositi); bilo bi premalo. U našoj situaciji  potrebno je učiniti nešto više: ‘fortiter aggredi‘ (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo sa podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva ‘patnika’“.
Hrabrost ne smije biti iznimka nego pravilo jer se bez ove krjeposti kršćanin ne može spasiti. Kad Gospodin u Otkrivenju nabraja osam kategorija onih koji će završiti u paklu, na prvom mjestu spominje kukavice, a odmah iza njih nevjernike: „’Kukavicama pak, nevjernicima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.“ (Otk 21,89. Jasno, nitko nije rođen jak, ali svatko to može postati ako traži tu milost od Boga i uz njenu pomoć pobjeđuje strah, slabost i malodušnost. 

(Objavljeno u listu “Hrvatsko slovo”, na internetskoj stranici Hrvatskog slova samo je početak razgovora.)

klikom na link: Pročitaj i 2. dio intervjua

Litvanski, ukrajinski, slovački, židovski ili poljski? Istraživanje korijena Emilije Kaczorowske-Wojtyła

Kanonizacija Ivana Pavla II. značila je i da se povećao interes ne samo za njega nego i za njegovu obitelj. Jedna od najvećih tajni donedava je okruživala Papinu majku – Emiliju Kaczorowski-Wojtyle  koja je umrla kad je Karol imao samo devet godina. Papa nije mnogo govorio o svojoj majci. Nije ni čudo da se tijekom godina pojavljuju različite teorije o njenu životu I porijeklu. Prije samo nekoliko mjeseci konano su pobijeni mitovi vezani uz Emiliju Wojtyla.

 Pola srca pripada Litvi

Litvi Prije hodočašća u Litvu 1993. godine Ivanu Pavlu II je rečeno da su lokalni mediji izvijestili o litvanskom porijeklu njegove majke. Sugerirano je da se isrprave te informacije. A zašto? – odgovorio je, odmahujući rukom.

Nisu se pojavljivali nikakvi ispravci kad su se u majčinu porijeklu tražili ukrajinski, židovski ili slovački korjeni, iako se nikada nisu davali za to jasni dokazi.

Litvansko porijeklo Emilije Kačorowske bilo je dosta glasno u Litvi prilikom Papina posjeta 4. i 8. rujna 1993. god. “Majka pape Ivana Pavla II Emilija Kačorovska bila je Litvanka.” – napisao je litvanski dnevnik “Republika”.  Novine su se oslanjale na svjedočanstvo određene Birute Šadauskiene, prema kojem su otac njenog muža i Emilijina majka bili – njeni rođaci. Emilija je bila litvanka, govorila je je jednim litvanskim dijalektom (“po żmudzku”) Čak i prije proglašenja neovisnosti (Litve u god 1918.) ostala je studirati u Vilnus i ostala je tamo da bi radila kao učiteljica. Tamo je upoznala Poljaka za kojeg se udala” – tako su novine citirale riječi Šadauskiene. Prema novinama, pretpostavlja se da je papa znao o svojim litvanskim korjenima što potvrđuju njegove riječi da – pola njegova srca pripada Litvi. Šadauskiene nije iskuljučila to da majka možda nije otkrila sinu svoje litvansko prijeklo. Bilo mu je devet godina kad mu je umrla majka. Kako su Poljska i Litva bile u neprijateljskim odnosima Emilija nije mogla razgovarati o tome. Muž joj je bio časnik u vojsci. Žena je živjela kao u neprijateljskom kampu – tvrdila je Šaudeskeiene. Prema njenim riječima, nakon Emilijina odlaska u Posljku njeni su kontakti sa litvanskom obitelji prekinuti, između stalog zbog tada neprijateljskih poljsko-litvanskih odnosa. Međutim, Emilija je poslala sliku njezina supruga i četverogodišnjeg Karola – tvrdi Šadauskiene.

Na zamolbu novina traženi su podaci o litvanskom porijeklu majke Ivana Pavla II. Tražili su u državnom povijesnom arhivu u Litvi, gdje se čuvaju crkvene isprave, ali dokaz da Emilija Kačorovksa nije došla iz Litve nije pronađen. Litvanski mediji su više puta spomenuli litvansko porijeklo majke osobito nakon smrti Ivana Pavla II.

OBITELJSKI ODNOS S PAPOM

Ukrajina je također priznala povezanost sa Ivanom Pavlom II. Dnevnik “Den” (dan) odmah je nakon njegove smrti napisao da stanovnici Lwowa osjećaju gotovo “obiteljski odnos s papom”. Tim više što je majka Karola W. došla iz ukrajinske obitelji Kačorovski. Prije toga, tijekom hodočašća u Ukrajinu 2001. god. jedne od dnevnih novina u Lwowu izvijestile su: “Majka Ivana Pavla II bila je ukrajinska žena.” Referentna točka za ovu tvrdnju bila je Emilijina baka Uršula Malinowska (druga žena Nikole Kačorovskog, majka Feliksa). Rođena je 22. listopada 1818. U u Komaszycu, u župi Chodel u regiji Lublina. Žendiba s Nikolom Kačorovskim bila je 1842. god. u Szczebreszynu (Ščebrešinu?). Bila je to Nikolina župa, koji je tada živio i radio u Michalowu. Je li u Uršulinim korjenima bilo ukrajinsko porijeklo, kako bi to htjeli neki ukrajinski autori, a također i poljski i drugi? Doista, njezin otac, Jan Malinowski, rođen je u blizini Cudnowa, u sadašnjoj Ukrajini. Samo podrijetlo s tog područja ne određuje etničku pripadnost. U Cudnówu, u regiji Zhytomyr, nisu živjeli samo Ukrajinci. Tim više što je prapradjed Ivana Pavla II – Jan Malinowski (rođen 1779.), tim više što je prapradjed Ivana Pavla II došao na svijet

To je još više zato što je u vrijeme kada je veliki pradjed Jan Malinowski Ivan Pavao II došao na svijet (rođen 1779.), grad je još uvijek bio unutar poljsko-litavskih granica, a koji je uklopljen je u Ukrajinu tek nakon promjene granica Rusije kao rezultat drugog cijepanja Poljske. U stvari, Jan Malinowski rođen je u Poljskoj. Moguće da su cijepanja imala i neki utjecaj na migraciju obitelji iz Cudnowa. To bi značilo da  je obitelj pobjegla od ruske podjele, to jest iz Ukrajine u Poljsku. Poznato je da se Jan Malinowski oženio već 1815. god. god. u Chodelu s Agatom (iz obitelji Migora), koji je došao iz Godowa u regiji Lublina. Nema jasnih osnova za traženje ukrajinskih korjena u porijeklu Jana Malinowskog. Nema također razloga za predlaganje da su sin i unuk njegove kćerke Nikola ili Feliks Kačorovski, bili progonjeni iz Chelmszcyzna u rusko-ukrajinski kraj. Poznato je da je obitelj Kaczorowski došla u područje Zamošć iz središje Poljske, a glavni razlgo tomu bio je odnos s grofom Zamoyski. U svim zapisima svadbenim, krsnim ili pogrebnim kod Kočorowskih se ponavlja izraz: “rimokatolička denominacija” a  kao značajan spomen je smrtni list Feliksa Kočorovskog, oca Emilije, koji je umro 1908. Taj dokumenat je napisan ćirilicom (!) što ukazuje na etničku pripadnost pokojnika. Krakow je pripadao Galicji, dijelu Austro Ugarskog carstva. U Galiciji (službeni naziv Kraljevine Galicije i Lodomerije), koji se protezao od Bukovine do Biale, velik dio stanovnika bili su Ukrajinci. Ta činjenica je uzeta u obzir u mnogim publikacijama. Jozef Czech u svom “Krakovskom kalendaru” 1884 objavljivao je svaki mjesec u jednoj rubrici “Rimski blagdani”, a i u drugoj “blagdani ruski”. Formulari popisa stanovništva u Krakowu 1890. god. napisani su ćirilicom. Crkveni dokumenti, čak i u zapadnoj Galaciji, i stoga oni u Krakowu, Wadovicama ili Bialoj, napisani su na latinski, ali i na njemački, ukrajinski i poljski.

istina je da je smrtni list djeda Karola Wojtyle bio napisan na ćirilici. Nije to zbog činjenice da je obitelj Kaczorowski napustila rusku oblast i nastanila se u Bialoj, u austrijoj Galiciji, a kamoli zbog toga da je imala ukrajinske korjene. To je bila jedna forma zapisa u Krakowu.

U interenetskim publikacijama, ali i u tiskanim, pojavljuju se mišljenja o židovskim korjenima majke Ivana Pavla II. Razgo je ovaj: Kad je Emilijin otac Feliks Kačorowski stigao u Galaciju, oženio je Mariju Scholz, koja je rođena u Bialoj, kćerku Jana Sholza, krojača iz Biale, i Suzane iz doma Rubicki.

Nema dokumenata koji bi vodili dublje u genealogiju rodbine, ali može se reći da je obitelj “stoljećima” bila naseljena u Bijeloj. Na temelju istog imena – pisano drugčije – čak i u njemačkim zapisima pojavljuje se Marija Scholz – ne može se zaključiti o porijeklu je li židovsko ili njemačko. Na tim područjima njemačka prezimena nisu bila rijetkost, i mogla ih je nositi i obitelj koja je kroz mnoge generacije bila Poljska. Čak i u posljednjim talijanskim publikacijama na temu nacizma pojavilo se mišljenje da Karol Wojtyla u času Drugog svjetskog rata bio pod budnim okom “SS”-ovac, a to je bilo zato što je, kako su znali, bio sin židovke, koja se zapravo prezivala Emilija Katz, te je kasnije promijenila prezime u Kačorowski. Može biti čudno da je prezime papine majke Kačorovski bio oblik židovskog obiteljskog prezimena Katz. Povijest Emilijinih predaka ili obitelji Kačorowski jasno ovom proturječe.

Konačno, trebali bismo spomenuti teorije o slovačkom porijeklu majke Ivana Pavla II. Činjenica je da je gotovo mjesec dana (1914/1915.) Karol Woytla, zajedno sa suprugom Emilijom sa sinom Edmundom prebivao u Morawskoj. Boravak je vio vezan uz ratne aktivnosti tog vremena. To ni na kji način nije dokaz o bilo kakvim obiteljskim odnosima s toh područja. Nema razloga za takva mišljenja.

Iz Mazovije do Krakowa

Lijepo je što različite nacije žele uključiti Ivana Pavla II u svoju obitelj. Vjerojatno je to stoga što Kočorovski koji dolaze iz središnje Poljske imali su sreću živjeti na pograničnim područjima koji imaju zanimljivu povijest i raznoliku kulturu. Najpijre su prebivali pod Sczebrzeszinom na Michalowu, tako da su prebivali na pograničnom području smješetenom uz Chelmno, Crvene Rusije i Ukrajine. Potom Feliks Kačorowski uzima ženu iz Biale, a to je mjesto koja je ležalo na rijeci Bialoj, koja je stoljećima formirala granicu Malopoljske i Šleske ili Poljske i Češke, a pod Austrijom to je bila granica između Galacije i tzv austrijske Šleske. Zato je Biala postao grad koji se s pravom može nazvati multikulturalnim, a prezime nije uvijek pokazivao etničku pripadnost.

Ova činjenica dovela je do raznih mišljenja koja se pojavljuju u popularnim i ozbiljnim publikacijama o  litvanskom, ukrajinskim, židovskom ili slovačkom porijeklu predaka Karola Wojtyle. Naravno, grko-katoličko ili židovsko korjenje Wojtyle ne bi bilo ništa uvredljivo. Naprotiv, oni će svjedočiti kulturnom bogatstvu. Međutim, trebalo bi se držati činjenica. Analiza povijesnih činjenica pokazuje definitivno da Emilija Kačorowska nije bila ni litvanka ni ukrajinka ni židovka ni slovakinja. Njena obitelj je došla iz Mazovije, i tamo bismo trebali tražiti najstraiji trag Papine obitelji. Korjeni njegove majke dakle sigurno su poljski. Dr. Milena Kindziuk, docentica na institutu za medijsku edukaciju i novinarstvo UKSW, autor je knjige pod naslovom “Papina majka. Uzbudljiva priča o Emiliji Wojtyla”

Izvor: ww.rp.pl.