Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

I nije da po tom pitanju puno čine naši dužnosnici da stvari promijene nego možemo reći da čak pogoršavaju posebno financiranjem tzv. Srpskog svijeta koji aktivno radi protiv Hrvatske Zato je presudno upoznati istinu o svom narodu i njegovoj povijesti u odnosu na svijet koji nas okružuje i na duhovnu borbu koja se na tom svijetu nesmiljeno odvija 4:58

Druga odrednica je VJERA. On nije bio svetac, i nije krio svoje mane, bio ih je svjestan

Nekad su mu se sviđale, nekad se šalio na svoj račun a ono što je kao zaključak znao reći je da je on još uvelike poganin da pripada više Starom zavjetu nego Novom zavjetu. Nije imao teološku izobrazbu, a ipak je zadržao djetinju pobožnost i jak osjećaj za pravovjernost koji su mu omogućavali da sačuva vjeru da se bori protiv neprijatelja kršćanstva i zabluda te da unatoč svega ostane na strani preostalih kršćana koji ljube BOGA iznad svega i da ne pristupi bezbošcima koji ljube SEBE iznad svega.

Ono što ga je resilo je velika LJUBAV PREMA SLOBODI. Kad već nije mogao živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, svojski se trudio da osigura svoju neovisnost, materijalnu i duhovnu. Nije pripadao nikakvoj strukturi ni javnoj, kao što je bila Partija, ni tajnoj kao što je tajna služba ili Loža, nije se uhljebio ni u Crkvi, ni radio u nekoj firmi, već je bio neovisan i sam je zarađivao sebi kruh, kako odvjetništvom, tako kasnije privatnim obrtom svoje supruge.

To mu je omogućavalo da na tragu seljačke samosvojnosti našeg naroda bude istinski SLOBODNI MISLILAC. U tome se naučio dobro braniti u neprijateljskom okruženju, ali i napadati kad je bilo potrebno uvažavajući okolnosti i razborito koliko je mogao. Nije se ustručavao pred nikakvim autoritetom, ići u napad. Bio je svjestan svojih slabosti, ali nije dao da strah ima zadnju riječ pokazujući hrabrost kad je to bilo potrebno. Od Hrvatskog proljeća bio je prijatelj s Tuđmanom, kojeg se ja sjećam kao dijete, bio je mjesec dana kod nas u kući, pisao je tada recenziju za njegovu knjigu, i usput se odmarao, Bio je također prijatelj i sa bivšim predsjednikom vlade Ivom Sanaderom, a ipak nije ušao u HDZ. To je, moramo priznat, znakovito. Tuđman mu je ponudio da sudjeluje u vladi, no on je to odbio.

U privatizaciji mu se nudilo da sudjeluje i obogati se, ali ni to nije prihvatio. Nije se okoristio svojim hrvatstvom nego je zbog njega bio na gubitku materijalno i egzistencijalno. Jednako tako, nije se okoristio ni svojom vjerom iako je bio prijatelj sa nadbiskupom Franićem, a sa nadbiskupom Jurićem je bio rodbinski vezan, jer je on bio ujac mojoj majci.

Dozvola od nadbiskupa Franića da prvih godina braka živi u župskoj kući ovdje na Gospinom otoku, bila je vezana uz protu uslugu – da njegova supruga, nećakinja župnika, nastavi biti njegova domaćica. Moja je majka bila tu i domaćica. Tako da sam ja imao priliku, privilegij, da prvih godina života od rođenja, provedem ovdje, na Gospinu otoku.

Štoviše, radi vjere je više puta materijalno bio oštećen jer ga je već kao studenta šetnja sa župnikom, preko Starina, koštala gubitka stipendije. Nije ga spasilo ni to što je imao dva ujca prvoborca, niti to što su talijani spalili kuću njegova djeda i babe u Rupotini, svejedno je odmah bio suspendiran i oduzeta mu je stipendija. Kao odvjetnik je pomagao svećenicima u pravnim postupcima, kao npr. što je bilo franjevcima oko brošure sa Širokobriješkim mučenicima. On ih je branio u procesu koji se vodio protiv njih. Omogućavao je izgradnju novih crkava u privatnim kućama izigravajući tadašnje zakone, jer Split se bio raširio i povećao značajno, a vlasti nisu dozvoljavale gradnju novih crkava. Kad bi dolazili stranci oni bi se zadržavali u povijesnom centru vidjeli bi da je povijesni centar pun crkava i onda bi zaključivali da imamo mi vjersku slobodu, a nisu znali da svi ovi kvartovi koji su izgrađeni nisu imali crkvu. Nije im bilo dozvoljeno da izgrade crkvu, nisu bili predviđeni u urbanističkim planovima, i on je našao način da to zaobiđe tako što je pomagao svećenicima da kupe privatne kuće, pretvori ih onda u crkve i tako smo onda imali crkvu na Kmanu, crkvu na Brdima, na Visokoj i sl. i to su onda bili zametci prvih crkava. To je, jasno, radio u dogovoru sa nadbiskupom.

Davao je svoj obol, kao povjesničar, crkvenoj povijesti kroz knjige o Stepincu, konkordatu i mnoge druge.

 Evo, postavlja se pitanje: Zašto pročitati ovu knjigu? Ona nije samo govor o prošlosti, nego još više o sadašnjosti i budućnosti.

–       Prvo poglavlje govori o Solinu u 1. svjetskom ratu i poraću, što odgovara njegovu djetinjstvu i osvjetljava drugu cenzuriranu stranu povijesti, jer mi još ni danas ne znamo što se događalo, koje su zločine činili komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata. To je još zabranjena povijest, i tu nas još istina nije oslobodila.

–       Drugo poglavlje govori o njegovu mladenaštvu i prvim progonima i uhićenju za vrijeme studija radi priključenja ilegalnom hrvatskom pokretu otpora.

–       Treće govori o odnosu sa slugom Božjim Antom Antićem, koji je čudesno zahvatio nekoliko puta u njegov život i gdje je on doživio čudo na temelju njegova zagovora. Kad je kao student radio pravosudni ispit i mislio odustat, jer mu se to činilo preteško, prezahtjevno, onda je došao Antiću i rekao da će izaći na pravosudni ispit jedino ako mu on kaže da će ga položit. Nakon dugo nagovaranja, Antić se izjasnio i on je na temelju toga izašao i položio.

–       Četvrto poglavlje o Hrvatskom proljeću, u kojem je kao jedan od vodećih ljudi bio suđen i proces je trajao 5 godina, na kraju je bio oslobođen, ali tih 5 godina nije mogao radit. U tom poglavlju je cijela tema posvećena razotkrivanju Damira Petrića koji je važio kao jedan od nositelja Hrvatskog proljeća, kao jedan od lidera studentskog pokreta tada, a u biti je bio ubačeni doušnik KOS-a, i on ga razotkriva da je on radio tada protiv Hrvatske i da je to nastavio radit u emigraciji.

–       Peto poglavlje je sjećanje na Franu Franića koji je zajedno sa Stepincem spriječio širenje svećeničkih staleških udruženja, i to je trebalo biti kukavičje jaje, kad već nisu uspjeli odvojit Katoličku Crkvu od Rima, od Svete stolice, kao što se to učinilo u Kini, sa patriotskom crkvom, onda su pokušali preko

staleških udruženja, gdje su svećenicima davali materijalne beneficije, omogućavali da tiskaju knjige, izdanak toga je Kršćanska sadašnjost, koja se nikad nije pokajala za svoju kompromitiranu prošlost,

Oni su se zagovarali za kompromis, za suradnju s Partijom, bili su dio socijalističkog saveza i objavljivali su klasike Teologije oslobođenja, i razne druge knjige koje su širile hereze i razdor u Crkvi.

Nadbiskup Franić je tu odigrao ključnu ulogu skupa sa kardinalom Stepincem.

– Šesto poglavlje: Odnos sa Udbom, koja je bila svugdje infiltrirana, pa tako i u Crkvi i koja je nastavila vladati i nakon uspostave Hrvatske države.

– Sedmo poglavlje su polemike sa režimskim i masonskim intelektualcima.

-Osmo poglavlje je odnos prema masoneriji o kojoj je prvi pisao u bivšoj državi i ukazao na njenu ključnu ulogu u sarajevskom atentatu, stvaranju Jugoslavije, koja je bila pilot – projekt kako će izgledat Europska unija, i njenoj ulozi u suđenju kardinalu Stepincu. Nisu samo komunisti Srbi tome kumovali nego je masonerija (!) odigrala veliku ulogu da Stepinac bude osuđen. I vjerojatno igra i danas – da Stepinac ne bude proglašen svetim.

– Deveto poglavlje ukazuje na protukatoličko djelovanje masonerije, pokušaju da se stvori Hrvatska domoljubna masonerija, i njegovom osobnom odbijanju pristupa masoneriji.

Čak mu je bilo predloženo da on osnuje ložu, nakon što se konzultirao sa Vatikanom, i zauzeo stav da je to za katolika jednostavno neprihvatljivo.

–       Deseto poglavlje o novom svjetskom poretku, o ulozi Židova u svjetskoj povijesti i ubrzanim pripremama da dolazak Antikrista i izgradnju novog Jeruzalemskog hrama.   14.54.

Zašto sam izabrao Solin za ovo predstavljanje?

 Prvo poglavlje je, kako je rečeno posvećeno Solinu, on je Solinjanin, a upravo ovdje, na Gospinu Otoku je proveo svoje prve godine braka i Solin mu je uvijek bio u srcu. Ono Isusovo: Nitko nije prorok u svom zavičaju, vrijedi i ovdje jer ga je komunistički Solin smatrao svojim neprijateljem, a demokratski Solin ga nije upoznao, pa je ovo jedna vrsta posthumne rehabilitacije

Završit ću sa jednom značajnom i znakovitom anegdotom.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća najuže Partijsko vodstvo tvornice Dalmacijacementa vijećalo je o likvidaciji moga oca. Presudan je bio glas Solinskog komunista Orela Jurića, koji je bio protiv toga da ga se likvidira jer mu je bilo žao njegove troje djece. To sam doznao kad sam prvi put stupio u njegov dom, dom Orelov tijekom priprema njegova sina za krštenje.

Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene. Ovom prilikom zahvaljujem pokojnom Orelu i pozdravljam njegova sina koji je večeras ovdje među nama. To je primjer kako Dobro pobjeđuje, jer je Bog gospodar povijesti koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Hvala.

Danas je bio pogreb hrvatskog povjesničara, pravnika, publicista, istaknutog vjernika laika, Ivana Mužića. Iza sebe je ostavio mnoga vrijedna djela i primjer hrabrosti u borbi za ideale. Hvala mu na požrtvovnosti, strpljenju i vremenu kojeg je posvetio Bogu i Hrvatskoj. Neka njegova vjernička duša nađe svoj pokoj u vječnoj radosti s Onim u koga je vjerovao i u kog se uzdao. Iskrena sućut don Josipu Mužiću, Anti M. i cijeloj obitelji. 

Ovdje je životopis preuzet iz jedne od njegovih posljednjih knjiga (2018.) Danteova vjera.

Ivan Mužić rođen je 14.rujna 1934. godine u Solinu. Prof. Dr. Marin Zaninović u Predgovoru II. izdanju Mužićeve knjige Hrvatska povijest devetoga stoljeća ovaj podatak interpretira ovako: “I. Mužić rođen je 1934. U Solinu, prepunom povijesti i njenih spomenika i tu je upijao bez sumnje veličajnu prošlost od najmlađih dana. Završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu, jednu od elitnih hrvatskih obrazovnih ustanova 1953. godine. Studij prava diplomirao je u u Zagrebu 1958.godine. Već kao mladi stručnjak objavio je studije, koje su izazvale široku pažnju javnosti. Bila su to Razmatranja o povijesti Hrvata 1967,. Godine kojoj je slijedila Hrvatska politika i jugoslavenska ideja 1969. Godine. Djelomično opadanje najrigidnijeg totalitarizma u ‘jugoslavenskoj’ varijanti, nakon pada sveprisutna udbaške strahovlade Aleksandra Rankovića, omogućio pristup i nekim zabranjenim temama naše povijesti. Pa ipak, bilo je prerano i sjećam se kako su na ove knjige reagirali južni i sjeverni hrvatski unitaristi, pa se na kraju u debatu umiješali i Centralni komitet SK BiH, Okružni javni tužilac Ljubo Pervan u Vjesniku i drugi. Od tada Mužić nosi žig čovjeka opasnog po federalni javni red. Mraz Hrvatskog proljeća i svih iluzija koje je pobudio dohvatio je i Mužića i podvrgnuo ga sudskom progonu koji je trajao od početka 1972. do jeseni 1975., kada je apsurd te optužbe sagledan, pa je optuženi od Vrhovnoga suda u Zagrebu bio oslobođen zbog ‘’pomanjkanja dokaza’’… Sreća je da je Mužić došao na javnu scenu, kada ovakve barbarske egzekucije bivaju rjeđe, jer da je djelovao desetljeće ranije, pitanje je kakva bi ga sudbina zadesila. On naime u svojim djelima ruši brojne zabrane i raščišćava pojmove.”  

I. Mužić je bio delegat hrvatske Katoličke crkve na Svjetskom kongresu laika od 11. do 18. listopada 1965.godine u Rimu. Vodio je kao odvjetnik mnoge političke procese od 1965. do kraja 1971. Godine (slučaj prof. Ivana Alilovića, obranu izdanja Široki Brijeg i dr.). Dr. Fra Rufin Šilić kao Provincijal hercegovačkih franjevaca završava Izjavu oca provincijala, između ostalog, ovako: “Zahvaljujemo odvjetniku Ivanu Mužiću što je obranu naše stvari preuzeo u svoje ruke i vodio je vještinom velika pravnika i izvrsnog poznavaoca povijesnih činjenica.” (Franjevačko glasilo Mir i dobro/Mostar/br. 7 za 1971., str. 295-296.) Početkom 1972. godine I. Mužić je izložen neviđenoj medijskoj hajci i procesuiran je kao neprijatelj komunističkog režima. Tijekom trajanja sudskoga progona nije mu dopuštena ni obrana disertacije na Pravnom fakultetu koja je bila predviđena u proljeće 1972. Godine. (Članovi komisije bili su profesori: B. Krizman, I. Beuc i H. Sirotković.) On je zbog takve odluke sa tim profesorima prekinuo sve kontakte i objavio (1978.) rukopis pripremljen za obranu kao knjigu pod naslovom Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji u izdanju Crkve u svijetu nadbiskupa F. Franića.  

I. Mužić je 13. prosinca 1990. godine u Rimu održao glavni referat na svečanoj akademiji, koju je organizirala Papinska međunarodna Marijanska akademija u suradnji s Papinskim hrvatskim zavodom sv. Jeronima i Hrvatskom zajednicom u velikoj dvorani Papinskog Sveučilišta Antonianum u spomen kardinala Alojzija Stepinca.       Hrvatska biskupska konferencija u dopisu iz Zagreba od 16. lipnja 1993. godine posebno se zahvalila I. Mužiću za njegovu dotadašnju angažiranost. “U ime naših biskupa ja Vam zahvaljujem na Vašoj požrtvovnoj suradnji kojom ste se kroz više godina zalagali za opće dobro naše Crkve. (Br/N°203/BK-93. Dr. Vjekoslav Milovan generalni tajnik HBK.) I. Mužić nije nikad istupao s klerikalnih pozicija i to je dobro shvatio predsjednik Franjo Tuđman, kada je u svome Zatvorskom dnevniku iz 1972. Dana 4. ožujka 1972. Godine zapisao: “Mužić uhićen. Nikada mi nije djelovao politički angažirano, pa ni klerikalno, kako su ga neki obilježavali. Za vrijeme moga boravka u Splitu razgovarali smo isključivo o njegovoj disertaciji… Očito i Mužić plaća svoje bavljenje poviješću! Jer teško mi je zamisliti nešto drugo… A unitaristi ga imaju u nosu, vjerojatno i zato što je branio Alilovića i neke druge slučajeve.” (F. Tuđman, Petrinjska 18. Zatvorski dnevnik iz 1972. Naklada Pavičić, Zagreb, 2003., str 195.)  

I. Mužić je autor dva povijesno-politička spisa: Razmatranja o povijesti Hrvata (1967.); Hrvatska politika i jugoslavenska ideja (1969.). On je od povijesnih djela objavio: Katolička crkva (1978), Pavelić i Stepinac (1991. 2002.); Stjepan Radić 1918.-1928. (1980., 1987., 1988, 1990.) Masonstvo u Hrvata (1983.,1983.,1984.,1989.,1993.,2001.,2004.); Hrvati i autohtonost / Podrijetlo i pravjera Hrvata/ ( 1989., 1992.,1994.,1996.,1997.,1998.,2001.) Masoni u Hrvatskoj 1918.-1967 (1993.) Hitler i Izrael (1995.,1997.,2000.); Hrvatska kronika 547-1089 (1998,.1999.,2001.,2002.) Smisao masonstva (1986.,2003); Hrvatska povijest devetoga stoljeća (2006.,2007.,2011.); Vjera Crkve bosanske (2008); Hrvatski vladari od sredine VI, do kraja X. stoljeća (2012.,2013.,2014.) Alojzije Stepinac (2013.,bibliografsko izdanje na talijanskom jeziku.) Koautor je (s Nenadom Cambijem, Heinrichim i Ingrid Kusch) knjige: Mjesec u Hrvata i Zmajeva pećina (2003.,2004.) 

I. Mužić je objavio i dvije knjige polemika (Zlodusi u Hrvatskoj, Split, 2004. I O hrvatskoj etnogenezi i masonstva u Hrvata, Split, 2009.) i O hrvatskoj etnogenezi i masonstvu u Hrvata, Split, 2009.) On je priredio i izdanja djela raznih autora (O. Spengler, Tacit., J. Strossmayer, M. K. Begić, I. Šarić, G. Szabo, S.Rendić, L. Katić, S.T.Poglajen, A. Carrel, K. Šegvić, I. Guberina, D. Kalajić, Emil Orozović, Danijel Uvanović i dr.) Posebno su zapažene od Mužića priređene knjige: Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji (2010.) i Hrvatska kornika popa Dukljanina (2011.) Autor je i knjiga o metafizici povijesti: Isus Krist i Izrael, 1976., 2001.; Sikstinska Madona, 2014; Sudbina i sloboda volje, 2014; Jeruzalemski hram na kraju vremena, 2016. I. Mužić je u suradnji s Brekerovom zakladom u Njemačkoj (Breker Archiv der Europaischen Kultur-Stiftung Detschland, Arno-Breker–Gesellschaft) priredio i knjigu: Kod kipara Arne Brekera.  

I.Mužić je posebno objavio i knjige: Sjećanja na Franu Franića, Franju Tuđmana i Zvonka Bušića, 2015.; Pavelić i Staljinova ponuda priznanja NDH, 2015.; Ivan Meštrović i slobodno zidarstvo, 2015.; Kult svetog Jurja u Hrvata, 2016.; Pisma Bogdana Radice Ivanu Mužiću, 2016.,; o Josipu Manoliću, Eugenu Laxi i SImboličkoj velikoj loži Libertas, 2016.; Jozo Kljaković i slobodno zidarstvo, 2016.; Richard Coudenhove Kalergi o vladarskoj kasti svijeta, 2017.; O hrvatskom masovnom pokretu 1971. Godine u Splitu, 2017.  

Mužić je dana 16. Rujna 2017. U Zagrebu na Međunarodnom znanstvenom simpoziju “Vojska Bezgrešne i masonerija” održao dva predavanja (Masonstvo i monoteizam i Ivan Meštrović i slobodno zidarstvo). On je dana 25. Rujna 2017. U Splitu na Znanstvenom skupu o Bogdanu Radici (u organizaciji Književni krug Split – Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu – Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu) održao referat o svjetonazoru Bogdana Radice.  

Mužić je surađivao u mnogim povremenim publikacijama (Hrvatski tjednik, Hrvatsko slovo, Crkva u svijetu, Kolo, La cultura nel mondo/Rim/, Marulić, Starohrvatska prosvjeta, Politički zatvorenik/Zagreb/, Hrvatska obzorja, Peristil, Slobodna Dalmacija, Polet, Naše videlo /Beograd/, Studia Slavica et Balcanica Petropolitana/Sankt Petersburg/, Lamed/Tel Aviv/ i dr.).  

Mužić je nosilac više javnih priznanja i član raznih kulturnih društava. Dr. Je h.c. Marquis Giuseppe Scicluna International University Foundation (1987.). Dopisni je član Talijanske arheološke akadmije u Rimu, član je Hrvatskog domobrana u Zagrebu, Hrvatskoga kulturnoga vijeća u Zagrebu, te član-radnik Matice hrvatske.  Pridruženi je član Hrvatskoga arheološkoga društva u Zagrebu. Dobio je u travnju 2003. Godine nagradu za životno djelo Županije Splitsko-dalmatinske. Tadašnji župan prof. dr Branimir Lukšić na dodjeli ovog priznanja u Muzeju hrvatskih spomenika u Splitu posebno je istaknuo ovo: “Ivan Mužić je obogatio našu historiografiju. Sjećam se, kako (mi je jednom) Mužić izjavio da ga nikakav argument sile s bilo koje strane ni onda ni danas ne može uvjeriti nego samo sila argumenata, zbog čega je bio i politički progonjen.” (Kronika Županije Splitsko – Dalmatinske, br. 35. Od 5. svibnja 2003., str. 7) 

Historiografija u obje Jugoslavije bila je u službi vladajućih režima, a osobito u komunističkoj državi. Mužić je upravo u toj historiografskoj realnosti komunističke Jugoslavije imao hrabrosti, da objavi djela utemeljena na arhivskoj i drugoj građi, koja su označila potpuno novi pristup najosjetljivijim temama hrvatske povijesti. Tako je on, između ostaloga, nepobitno utvrdio da je Stjepan Radić poslije I. svjetskog rata htio stvaranje nezavisne države Hrvatske. Radićeva je kći prof. Mira Košutić, u jednoj izjavi (u svibnju 1988. Za Glas koncila) rezimirajući gotovo nepreglednu literaturu o svom pok. ocu ocijenila “da je do sada, u historiografiji, Radića najbolje uspio shvatiti naš poznati povijesničar Ivan Mužić.” Bogdan Radića poslije knjiga o Radiću i masonstvu ocijenio je Mužića “najvećim našim suvremenim pjesnikom”. (Hrvatska revija, godište XXXVII. za 1987. godinu, br.3, str 453.) 

Rezultati, koje je Mužić obradio, nikoga ne ostavljaju ravnodušnima i zato su njegova djela o autohtonosti Hrvata i masonstvu u Hrvatskoj prodana u više od četrdeset tisuća primjeraka. Te su knjige izazvale brojne polemike u zemlji i inozemstvu. To se osobito dogodilo s knjigom Masonstvo u Hrvata u kojoj je autor utvrdio da je vodeći politički čindbenik u Jugoslaviji između dva rata bilo slobodno zidarstvo, kojemu je poseban cilj bio odvajanje hrvatske Katoličke crkve od Rima. Da su napadi nekih novinarskih anonimusa na to djelo bili neutemeljeni potvrdili su objavljeni osvrti istaknutih masonskih autoriteta u svijetu. Tako je profesor dr. Leo Magnino ocijenio knjigu kao “izvanredno djelo” (La cultura nel mondo,/ Roma/, XXXVIII/1984.,1,77), a jednako tako smatra i dr. Eugen Laxa iz Brazila. (Slobodna riječ, /Buenos Aires/, XXXVIII/1984.,335,3) Organ austrijskog masonstva Blaue Blatter (Beč) zaključio je da je pisac izvanredno duboko ušao u materiju i pokazao neočekivanu objektivnost. (Blaue Blatter, broj za veljaču 1985.,str.5.) 

Posebnu pažnju izazivala je i Mužićeva knjiga o autohtonosti. On je već u prvome izdanju knjige (1989.) o toj problematici istaknuo zaključak Nade Klaić iz 1971.god. 

Mužićevo je shvaćanje da prva stranica hrvatske povijesti može biti napisna tek kada se prihvate rezultati antropoloških i antropogenetičkih istraživanja. Ovaj autor u svojim izdanjima knjige o najstarijoj hrvatskoj povijesti utvrđuje da je u današnjih Hrvata sadržano oko tri četvrtine gena starosjeditelja. To je njegovo djelo u dva navrata (U Predgovoru prvom izdanju 1989.) recenzirao akademik prof. Dr. Mate Suić, koji o Mužićevoj znanstvenoj metodi u Pogovoru šestom izdanju knjige o autohtonosti (1998.) ističe: “Mužić spada u one koji se ne zadovoljavaju samo nabrajanjem naslova i imena autora, nego često uspjeva do srži iz izvora iscijediti ono što se uopće može. A to traži mnogo znanja, strpljenja i vremena.” M.Suić u Predgovoru prvom izdanju Mužićeve knjige o autohtonosti (1989.) zaključuje: “U našoj pak historiografiji Mužićevo djelo o kontinuitetu življenja i elementima autohtonosti na našem hrvatskom prostoru jest i bit će još dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i u svjetskoj povijesnoj znanosti.” I. Mužić doživio je najveće priznanje kada su antropogenička istraživanja (objavljena od 2000. godine pa nadalje) potvrdila njegovu temeljnu tvrdnju da u današnjih Hrvata, ali i na južnoslavenskom prostoru Balkana, prevladavaju geni balkanskih starosjeditelja.  

Dr. Sc. Vlado Nuić