(14) Ivan ga je riječima odvratiti htio:
Ti bi mene trebao krstiti,
a Ti k meni dolaziš da bi kršten bio.“

(15) „Pusti sada. Ta dolikuje nam
da tako ispunimo svu pravednost.“
I kad Isus te riječi izusti
Ivan posluša te popusti.

(16) Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode.
I gle! Nebo se rastvori!
I ugleda Ivan Duha Božjeg
Gdje silazi kao golub i spušta se na nj.
(17) I začu glas gdje govori.

Glas taj prozbori s nebeskih visina:
„Ovo je Sin moj ljubljeni!
U njemu mi sva milina!“

(Prema Mt 3,13-17)

Isus je Sin Božji i On ne treba krštenje
jer grijeha nema, jer je svet, jer je Bog
al takvo je Božje htijenje.

Ko jedan od grešnika spušta se ka vodi
rad naših grijeha sagiba se,
ko da Oca čuje: Sine, hodi…!

I nebo se tad u licu svom promjeni,
Otac s neba tajnu zbori
da Sin je njegov to Ljubljeni.

I Duh Sveti u tom času vidljiv biva
Na Isusa ko golub slijeće
I slika Trojstva tu je živa.

Jedan je Bog, a božanske osobe tri
Otajstvo je to naše vjere
Gdje um staje i ne može to pojmiti.

No Objava to je s neba, Božja i sveta
I ona se ne mijenja
prema shvaćanjima svijeta.

Bog i nama vel’ku milost želi dati,
Dušu našu oprati od grijeha
te nas djecom svojom zvati.

I Boga u duši mi nosimo od tada
sve dok teški grijeh ne pobjedi
i na radost Zloga duša strada.

A Isus želi u dušama trajno biti
I milost Božju izgubljenu
kroz ispovijed obnoviti.

Milost Božja čuda čini
Obraćenike mnoge daje,
i svece u Nebeskoj visini.

Al za život svetaca svijet ne mari
I što li je Bog učinio u dušama tim
Kakve čudesne, nadnaravne stvari!

Oni su željeli više od života
I život s Bogom stvarno im je bio
Cilj na kraju i vrhunska vrednota.

Ni sportskog uspjeha nema bez rada
Ni kršćanina nema bez života žrtve
Ni sveca kojim duh ovog svijeta vlada.

Životom svojim Boga proslaviti!
To je ono za što živjeli su sveci
A cilj i svakog kršćanina to ima biti!

A što možemo učiniti Njemu na slavu?
Kako ruke svoje koristiti, noge svoje,
usta svoju, uši svoje, svoju glavu?

Od početka naše udove On stvara,
i muško i žensko On stvori,
da život svaki o Bogu progovara.

Muško il žensko, to određuje Bog,
sve na nama Božji je dar, a naše je:
živjeti na slavu Stvoritelja svog.

Danas ljudi i spol sami žele odrediti
ko da Bog već dao nije, i rod neki,
I tako sami sebi nekim bogom biti.
…

Da Te bar svi ljudi Ocem zovu!
Da je bar kršćane briga za Zakon Tvoj
i za onu sliku u duši, sliku Isusovu!

Bože, dokle li će ljudska samovolja ići?
Dokle ljudi mogu u oholosti rasti?
Dokle u ponore Zloga mogu sići?

Ti i danas želiš duše da Te Ocem zovu
Želiš u njima razvijat vjeru, ufanje i ljubav,
da rastu svete, na sliku i priliku Isusovu.

Al kako s tugom ko Otac moraš gledat
kako Tvoja djeca ne žele Tvoja djeca biti
te im ne možeš silom svoje darove dat.

Vidiš li Oče u našoj duši svog Sina?
Jesmo li sačuvali milost sa krštenja?
Što bi nama rekao Tvoj glas sa visina?

Oče nebeski, kad gledaš u nas,
vidiš li Ljubljenog Sina svog?
Iako smo mi samo ljudi grešni
a On od vijeka, pravi Bog…

Je li naš život Tebi po volji?…
Oprosti nam sve nemare naše
i pomozi nam da budemo bolji.

O Isuse, koji od krštenja živiš nam u duši
Diši s nama dahom našim
I ne daj grijehu
svetu milost da uguši.

Duše Sveti, ne dopusti duhu svijeta
da nas u zamamne zamke uvuče
i da nam na putu k Nebu smeta.

Marijo, o Majko,
i Tvoji smo od dana krštenja!
Čuvaj Isusa u nama,
nek nas On na svoju sliku mijenja.

(3) On onda svu okolicu Jordana obađe
Propovijedajući obraćeničko krštenje
Da narod otpuštenje grijeha nađe.

(4) Kao što je pisao Izaija
u one dane davne:
„Glas viče u pustinji
Pripravite put Gospodinu,
Nek mu staze budu ravne!

(5) Neka se ispuni dolina svaka
Svaka gora i brežuljak nek se slegnut znade
Što je krivudavo neka se izravna
A hrapavi putevi neka se izglade.

(6) I za svako će tijelo
Spasenje Božje
Doći na vidjelo.“

(7) I čulo je to mnoštvo što dođe da se krsti
Gdje Ivanova usta glasno zbore:
„Leglo gujinje! Tko vas samo upozori
Da bježite od srdžbe skore!

(8) Donosite dakle obraćenja dostojnih plodova
I nemojte početi u sebi govoriti:
Djeca smo Abrahamova!

Jer kažem vam i riječ ovu:
Bog iz kamenja ovog
Može podići djecu Abrahamovu.

(9) Već je na krojen stablima sjekira položena sada:
Svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda
Siječe se i baca u oganj, da strada.“

(10) Mislilo je stoga mnoštvo
Riječ njegova – šta je?
Što nam je dakle činiti? – pitaju ga.(11)

I on im odgovor na to daje:

„Tko ima dvije haljine, neka podijeli svatko
S onim koji nema.
U koga hrane ima, neka učini isto tako.“

(12) I carinici se dođu k njemu krstiti
Pa ga pitahu:
„Učitelju, što je nama činiti?“

(13) Reče im tada da rade pošteno:
„Ne uzimajte više
Nego vam je određeno!“

(14) A i vojnici bijahu onamo
Pa ga upitahu:
„A mi, što mi činiti moramo?“

I reče im:
„Nikome nasilja ne činite,
Nikoga krivo ne prijavljujte
I plaćom svojom zadovoljni budite.“

(15) Narod bijaše u iščekivanju
I svi se u srcu pitahu
„Tko je Ivan?
Nije li on možda Krist
Od davnina obećan?“

(16) Zato im Ivan svima govoriti krene:
Ja vas, istina, vodom krstim.
Ali dolazi jači od mene.

Ja nisam dostojan
Ni remenje na obući njemu odriješiti.
On će vas krstiti ognjem
I Duhom Svetim.

(17) U ruci mu vijača da gumno svoje čistim stvori
I sabere žito u žitnicu svoju,
A pljevu da spali ognjem što neugasivo gori.

(18) I mnogim je drugim pobudama pričati stao
I tako je narodu Ivan evanđelje navještao.

(19) A Heroda je Ivan zbog Herodijade prekorio
Zbog žene njegova brata i zbog svih zlodjela
Ivan je protiv njega zborio.

(20) Svemu tome nadoda Herod još i to zlo djelo
Da je Ivanovo u tamnicu ubacio tijelo.

(Prema Lk 3,1-20)

…

Baš u ono određeno vrijeme davno
Ivan započe svoje propovijedanje
prije neg Isus nastupi javno.

Crkva riječi Ivanove pred Božiće ponavlja:
“Pripravite put Gospodinu! Obratite se!”
Jer u grijehu nema pravog slavlja.

Samo kršćansko ime ništa ne znači
ko ni židovima što su Abrahamov rod
već vjera i djela u koja se oblači.

Bog i danas poziva svakog tko ga sluša
da dobro čini, a izbjegava zlo,
kako bi živjela sretno naša neumrla duša.

Vrijeme će proći i Božji doć će sud,
doć će Sin Božji kad Sudac svijeta
i odjednom pojaviti se svud.

Tada ćemo dobro vidjet sav život svoj
misli, riječi, djela i propuste,
grijehe svoje i njihov broj.

Za srca tvrda Ivan će oštru pouku dati
Leglom zmijskim ih naziva
da se sva ozbiljnost grijeha shvati.

Ne štedi on ni moćnika koji preljub čine
jer nije mu stalo do mladosti svoje
već do vječnog spasa i istine.

U Ivanovu pozivu i nama riječ je dana
da se obraćamo i klonimo grijeha,
al to je danas neka riječ strana.

No grijeh je onaj rad kojeg Isus dođe
da nas krvlju nevinom otkupi i spasi,
Sin Božji, kao čovjek rođen.

I mnogi se trude riječ “grijeh” ukloniti
samo da je griješiti nekako lakše,
i nekako lakše u pokvarenu svijetu biti.

Zar je svejedno ima li vječnosti il nema?
Zar je svejedno dal nam se sreća rajna
il možda propast vječna sprema?

Zar je svejedno raj il leglo zmija?
Radost vječna il oganj vječni
gdje se sve od boli svija?

A Sud će Božji jednom sigurno doći
i svi ćemo o svima tada sve znati
i ništa se od svega sakrit neće moći.

…

O Isuse Spasitelju,
udovi Ti za nas krv svetu proliše
pa ipak mnogi ljudi
grijeh od Tebe više zavoliše.

Spasi nas, o Isuse,
jer Spasitelj Ti si,
od grijeha, zla i smrti vječne,
neka zalud umirao nisi.

Ne daj nam doći u ono mjesto muka,
gdje izlaska više nema,
iz mjesta boli i jauka.

Ne daj nam dugo ni u čistilištu biti
i u trpljenju bolnu
da nam nitko nema
naše boli malo ublažiti.

O ne daj nam u mukama ni jedan dan
povedi nas, Spasitelju,
k sebi,
u vječni stan.

M.G.

Kad su židovi u gradu Jeruzalemu
svećenike i levite poslali k njemu
da im odgovor o sebi da
on ne zanijeka nego prizna.

Na pitanje: “Tko si ti?”  (20)
Ja nisam Krist” – Ivan neće kriti.
Jesi li Ilija? – opet ga upitaju,  (21)
a kad kaza: “Nisam” – pitanja ne prestaju.

“Jesi li Prorok?” – novo je pitanje
“Ne!” – Ivan opet daje im na znanje.
Pa tko si ti – da odgovor damo  (22)
onima što su nas poslali ovamo.

Bez odgovora se vraćali ne bi
pa još upitaju:
“Što ti kažeš sam o sebi?”

“Ja sam glas
koji u pustinji viče:  (23)
“Poravnite Put Gospodnji!”
– ko što Izaija prorok proriče.

A neki izaslanici što farizeji su bili (24)
Riječ su njegovu sa upitom prihvatili: (25)
“Zašto onda krstiš?” – upitaše ga
Kad nisi ni Krist, ni Ilija,
ni Prorok Svevišnjega?”

Ivan će im “Ja vas krstim vodom,  (26)
ljudi moji,
a koga vi ne poznate među vama stoji.

Onom koji za mnom dolazi krstiti (27)
ja nisam dostojan
ni remenja na obući odriješiti.”

U Betaniji ovaj događaj se zbio  (28)
s onu stranu Jordana
gdje je Ivan krstio.

Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu   (29)
pa reče tom puku svemu:

(i do danas na misi slušamo ta slova sveta)
“Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta!”  (29)

“To je Onaj o kom sam vam govorio:  (30)
Za mnom dolazi onaj što je prije mene bio!

Ja ga nisam poznavao  (31)
al Onaj koji me krstiti posla  (33)
riječi mi je davao:

“Na koga vidiš da Duh silazi i na njem ostaje  (33)
To je Onaj koji Duhom Svetim krsti.”
(Tako nam Ivan o Isusu riječ daje)

“I ja sam vido taj čin –  (32)
promatrao sam Duha  (34)
gdje s neba silazi kao golub
i ostaje na njemu. I svjedočim:
On je Božji Sin.”

(Prema Iv 1,19-34)

(Usp. Biblija na internetu)

Čovjek koji je odrastao u pustari

pojavio se pred svijetom
da im velike najavi stvari.

Tamo je rastao od djetinjstva svoga
u molitvi, daleko od ljudi
stalno s mišlju na Boga.

Zna da je došao njegov čas
da iziđe međ ljude
i pozove ih na obraćenje i spas.

Obučen u devinu dlaku dolazi k njima
i priprema ih na dolazak Isusov
koji se tek dogoditi ima.

Oko njega se okupljahu razni ljudi,
jedni istinu tražeć i krštenje obraćenja,
a kod nekih samo radoznalost budi.

Dugo je nardo Spasitelja čekao.
I o Ivanu se pitaju: Nije li On…?
al on nije Krist, jasno im je rekao.

Ivanova uloga, prorečena davno
jest da glas bude
i Isusovo ime navjesti slavno.

Isus je taj koji za njim stiže
da ispuni obećanja jednom dana
i pokaže nam kako Bogu doći bliže.

Isus je taj u kog Ivan želi da gledamo,
u Sina Božjeg, u Spasitelja svog,
i njemu grijehe svoje predamo.

Isus je taj na kog Ivan nam pači
da ga nikad ne izgubimo iz vida,
da nam on više od života znači.
…
I ti Isuse želiš od grijeha nas oteti
da budemo što bliže Bogu
da budemo što više sveti.

I ti želiš da ti ostanemo blizu,
jer znaš da dani bez tebe
nespokojem duše grizu.

Jaganjče Božji,
koji oduzimaš grijehe svijeta,
uzmi od nas grijehe naše,
uzmi sve ono
što nam na putu do Tebe smeta.

Od Tebe dolazi sve što čovjek dobra ima
O dtebe se i prvi otkucaji srca
od Tebe svaki novi dah koji prima.

Ipak čovjek tako malo za dušu mari,
a grčevito se drži za tijelo, zazdravlje,
i za ove prolazne, zemaljske stvari.

Život vječan, život sretan,
ti nam želiš dati
Samo treba zla se klonit
i uz Tvoje riječi stati.

Čuvaj nas od grijeha
koji na čas dušu slade
Nek nam zagovor i Majke Tvoje
čistu dušu dade.

Čini se malo duša koje se grijeha plaše
a ti si došao k nama,
Jaganjče Božji,
umrijeti za grijehe naše.

Hvala Tebi dobri Bože,
što nas otimaš od Zloga,
Nek te svatko od nas prizna
za Spasitelja svog i Boga.

Draga braćo i sestre, slaviti mučeništvo svetog Ivana Krstitelja podsjeća također nas, kršćane ovog našeg vremena, da se ne smije pristajati na kompromise kada je riječ o ljubavi prema Kristu, njegovoj riječi, istini. Istina je istina i tu nema kompromisa. Kršćanski život zahtijeva, tako reći, “mučeništvo” svakodnevne vjernosti evanđelju, hrabrosti da dopustimo da Krist raste u nama i da Krist usmjerava našu misao i naše djelovanje. Ali to se može dogoditi u našem životu jedino ako postoji čvrsta povezanost s Bogom.

…

Draga braćo i sestre, na ovu posljednju srijedu mjeseca kolovoza pada liturgijski spomen mučeništva svetog Ivana Krstitelja, Isusova preteče. To je u Rimskom kalendaru jedini svetac čije se slavi rođenje, 24. lipnja, i smrt koja se zbila kroz mučeništvo. Današnji spomen potječe od posvećenja jedne kripte u Sabasti, u Samariji, gdje se, već sredinom četvrtoga stoljeća, častila njegova glava. Štovanje se kasnije proširilo u Jeruzalem, u Istočne Crkve i u Rim, s naslovom Glavosjek svetog Ivana Krstitelja. U Rimskom martirologiju se spominje još jedan pronalazak te dragocjene relikvije, koja je, u posebnoj prigodi, prenesena u crkvu Sv. Silvestra u Campo Marziju, u Rimu.

Ti mali povijesni podsjetnici pomažu nam shvatiti koliko je bilo drevno i duboko čašćenje svetog Ivana Krstitelja. U Evanđeljima je vrlo jasno istaknuta njegova uloga obzirom na Isusa. Na poseban način, sveti Luka opisuje njegovo rođenje, život u pustinji, propovijedanje, a sveti Marko nam govori o njegovoj dramatičnoj smrti u današnjem Evanđelju. Ivan Krstitelj započinje svoje propovijedanje pod carem Tiberijem, između 27. i 28. godine poslije Krista, i narodu koji je hrlio da ga sluša upućuje jasan poziv da pripravi put za prihvaćanje Gospodina i ispravi krive putove vlastitog života putem jednog obraćenja srca (usp. Lk 3, 4). Međutim, Krstitelj se ne ograničava samo na propovijedanje pokore i obraćenja, već, priznavajući Isusa kao “Jaganjca Božjeg” koji je došao odnijeti grijeh svijeta (Iv 1, 29), ima veliku poniznost da pokaže u Isusu pravog Božjega Mesiju, povlači se u drugi plan da bi Krist mogao rasti, biti slušan i nasljedovan. Kao posljednji čin svoga života, Krstitelj svjedoči krvlju svoju vjernost Božjim zapovijedima, ne povlačeći se i ne uzmičući, izvršivši do kraja svoje poslanje.

Sveti Beda, monah iz devetog stoljeća, u svojim homilijama kaže kako je sveti Ivan za [Krista] dao svoj život, iako mu nije naređeno da zaniječe Isusa Krista, bilo mu je zapovjeđeno da ne govori istinu (usp. Om. 23: CCL 122, 354). On nije pristao šutjeti o istini i tako je umro za Krista koji je Istina. Upravo iz ljubavi prema istini nije pristao na kompromise i nije se plašio uputiti snažne riječi onima koji su skrenuli s Božjeg puta.

Mi vidimo taj veliki lik, tu snagu u velikoj ljubavi, u otporu protiv moćnika. Zapitajmo se: odakle dolazi taj život, ta tako snažna, tako ispravna, tako dosljedna interiornost, utrošena na tako potpun način za Boga i za pripravljanje puta Isusu? Odgovor je jednostavan: iz odnosa s Bogom, iz molitve, koja je nit vodilja čitavog njegovog života. Ivan je Božji dar za kojeg su njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta (usp. Lk 1, 13), dugo molili; to je veliki dar, za kojeg ljudski gledano nije bilo nikakvih izgleda da će se obistiniti, jer su oboje bili u poodmaklim godinama a Elizabeta je bila neplodna (usp. Lk 1, 7); ali Bogu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1, 36). Navještaj toga rođenja dogodio se upravo u mjestu molitve, u jeruzalemskom hramu, štoviše događa se kada je Zahariju dopala velika povlastica da uđe u najsvetije mjesto i ondje prinese tamjan Gospodinu (usp. Lk 1, 8-20). I Krstiteljevo rođenje je u znaku molitve: pjesma radosti, hvale i zahvaljivanja koju Zaharija uzdiže Gospodinu i koju molimo svakog jutra u Jutarnjoj, “Benedictus” (“Blagoslovljen”), veliča Božje djelovanje u povijesti i na proročki način naznačuje poslanje sina Ivana: biti preteča Sina Božjega koji se utjelovio da mu pripravi putove (usp. Lk 1, 67-79). Čitav život Isusova preteče je jačan odnosom s Bogom, a na osobit način razdoblje koje je proveo u pustinjskim krajevima (usp. Lk 1, 80); pustinjski su krajevi mjesta napasti, ali također mjesta u kojima čovjek osjeća vlastito siromaštvo jer je lišen materijalnih oslonaca i sigurnosti i shvaća kako je jedino čvrsto uporište sam Bog. Ali Ivan Krstitelj nije samo čovjek molitve, stalnog dodira s Bogom, već je također vođa drugima u tome odnosu. Evanđelist Luka prenoseći molitvu koju je Isus naučio svoje učenike, Oče naš, bilježi da je taj zahtjev učenika formuliran ovim riječima: “Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike” (usp. Lk 11, 1).

Draga braćo i sestre, slaviti mučeništvo svetog Ivana Krstitelja podsjeća također nas, kršćane ovog našeg vremena, da se ne smije pristajati na kompromise kada je riječ o ljubavi prema Kristu, njegovoj riječi, istini. Istina je istina i tu nema kompromisa. Kršćanski život zahtijeva, tako reći, “mučeništvo” svakodnevne vjernosti evanđelju, hrabrosti da dopustimo da Krist raste u nama i da Krist usmjerava našu misao i naše djelovanje. Ali to se može dogoditi u našem životu jedino ako postoji čvrsta povezanost s Bogom. Molitva nije izgubljeno vrijeme, nije uskraćivanje vremena djelovanjima, pa bila ona i apostolska, već je upravo suprotno: jedino ako smo kadri imati jedan život vjerne, stalne, pouzdanje, molitve sam će nam Bog dati hrabrost i snagu da živimo sretno i radosno, da prevladamo teškoće i hrabro svjedočimo.

Neka nas Ivan Krstitelj zagovara kod Boga, da u našem životu Bog bude uvijek na prvome mjestu. Hvala!

Izvor: opća audijencija pape Benedikta XVI, 29.8.2012., na spomendan Mučeništva Ivana Krstitelja