/dopunjeno/UPDATED/

Sv. Stanislav najmlađi od isusovačkih svetaca, uzor mladima u odlučnosti da postane svetac. U njegovu pozivu roditelji su se žeskoko protivili. Rođen je 1550. god u Poljskoj i umro u Rimu 15.8. 1568. u dobi od osamnaest godina. Njegov je otac bio Poljski senator i do dobi od čestrnaest godina Stanislav je imao svoje privatne učitelje kod kuće.

Otac ga je poslao, zajedno sa straijim bratom Pavlom u Beč na školovanje, u društvu Ivana Bolinskog (koji je bio važna osoba u svečevu životu) da bude njihov pratitelj i učitelj.

Otišli su u srednju isusovačku školu. Stanislav je bio vrlo posvećen studiju, ali je također dosta vremena posvećivao i molitvi. Već je u dobi od četrnaest godina bio poznat kao vrlo osjetljiv na ono što su ljudi govorili, a posebno na sve što se ticalo čednosti. Nepristojne priče ne samo da mu se nisu sviđale nego kad bi njegov otac zabavljvao svoje političke prijatelje takvim šalama rekao bi: “Nemojte to pričati pred Stanislavom jer će se onesvjestiti!”

Isprva su njih trojica, Stanislav, Bolinski i  Pavao odsjeli u jednom od domova koje su isusovci nudili svojim učenicima, ali tada je vladajući car oduzeo imovinu isusovcima tako da su morali pronaći smještaj drugdje. U svakom slučaju, oni su se smjestili u jednoj protestantskoj obitelji (luterani), što Stanislav nije volio, ali su Pavao i njegov učitelj inzistirali, i onda je počelo bratovo ruganje Stanislavu zbog njegove pretjerane pobožnosti. Dugi sati u kapeli i više vremena u molitvi. Nema dokaza da ga je nekad i udario, ali je bio vrlo grub.

Jednom prilikom Stanislav mu je rekao: “Ako se ovako nastavi – otići ću, a i ti i Bolinski ćete morati za to odgovarati mami i tati”.

Njegov životopisac bilježi da je puno učio što je dobro znati, jer učenikov zadatak je da uči. Revno je molio i primao bi pričest tjedno što je u to doba bilo maksimalno. Mrzio je satove o plesu. (o. Hardon komentira također kako ni on nije volio ples I kako smatra da je to bio važan preduvjet njegova duhovnog poziva).

To je trajalo dvije godine i prepostavljam dijelom zbog okolnosti u kojima je živio, a i zbog slaba zdravlja u svakom slučaju postao je teško bolestan. Zatražio je pričest. No luteranski vlasnik stana rekao je: “Ne u mojoj kući!” U očaju, sv Stanislav se pomolio – a onda je njegova je molitva uslišana – tako da su se pojavila dva anđela koja su mu donijela svetu pričest.

Neke od njegovih ranijih slika prikazuju ga gdje ga pričešćuju dva anđela. Tijekom te iste bolesti vidio je i Gospu koja mu je rekla da će se oporaviti i da i trebao ući u Družbu Isusovu. Oporavio se i odmah je počeo tražiti prijam. Šesnaet je mlada dob, ali u ranija vremena mladi su bili poprilično zrei u dobi od šesnaest.

Po zakonu je mogao biti primljen, ali provincijal u Austriji se bojao primiti ga zbog protivljenja njegova oca. Stoga je shvatio da je jedino moguće otić u drugu zemlju. Zato se Stanislav pješke uputio iz Austrije u Njemačku, oko 350 km, a tek što se bio oporavio od teške bolesti.

Tamo je provincijal bio (kasnije svetac!) sv. Petar Kanazije što je bilo od pomoći. Petar je prepoznao dječakovu svetost i obećao je promotriti stvar. U međuvremenu brat Petar i Bolinski su krenuli u potragu, ali ne na pješke nego na konju.

Kanazije ga je zadržao oko dva mjeseca u Njemačkoj, a onda ga je poslao u Rim, no poslao je dvojicu da ga prate na putu. Baš u to vrijeme u Rimu je generalni poglavar zajednice bio Franjo Borgia, još jedan kasniji svetac. Franjo je Stanislava primio u red 1567. God., u dobi od sedamnaest godina.

U međuvremenu je za to čuo otac, pisao mu i prijetio isusovcima. U svakom slučaju Stanislav je ostao čvrsto pri svom. Stanislav je pisao ocu riječima da će on učiniti sve što želi, ali ne i ono što on vjeruje da je suprotno Božjoj volji.

Tijekom dvije godine novicijata o njemu se govorilo da se čini kao da cijelo vrijeme moli. Čim bi ušao u kapelu ili crkvu on bi se promjenio. Često bi za vrijeme mise bio u ekstazi, osobito poslije svete pričesti.

Sljedeće ljeto je ponovo obolio. Bio je u novicijatu točno devet mjeseci. Deset dana prije svetkovine Velike Gospe 15.8., komentirao je kako su radosni bili sveci u nebu kad im se dušom i tijelom pridružila Gospa na dan njenog uznesenja u nebo te kako se nada da će na taj dan i on biti tamo s njima. Upravo oko ponoći, petnaestog rekao je kako je opet vidio Gospu skupa s anđelima. Umro je oko tri.

Oko mjesec dana kasnije njegov brat Pavao je stigao u Rim ne znajući da je Stanislav umro s očevim pismom kako se Stanislav mora vratiti kući. Stanislav je već bio pokopan. Ovo iskustvo je obratilo Pavla i učitelja Bolinskog.

Bolinski je komentirao kao taj blaženi dječak nije nikad čuo lijepe riječi od svog brata Pavla, a obojica su znali kako je svet bio.

Godinu dana kasnije i Pavao je ušao u red isusovaca. Stanislav je kanoniziran 1726. On je jedan od zaštitnika Poljske i stoljećima je uzor Crkve, osobito mladih.

Umro je u dobi od osamnaest. Nema on nekih svojih spisa. Što nas onda može naučiti sv. Stanisalav?

Prva lekcija: I u mladosti može postojati velika svetost. Bit svetosti je milost koju on dariva. Jedan primjer iz života. Djevojčica Jean kojoj je o. Hardon bio kum na krštenju, imala je oca koji je bio teški komunist, a majka je bila katolkinja.  Kad je djevojčica imala dvije i pol godine govorila bi kako puno voli Boga. U dobi od četiri je rekla mami: “Ja tebe mama puno volim, ali Boga volim više.” “ i naš Gospodin mene voli tako puno da će me brzo odvesti od tebe.”, –  a bila je savršenog zdravlja. Umrla je u dobi od pet godina. Pričestila se na bolesničkoj postelji i znam da je meni osobno puno pomogla, kaže o. Hardon. Bog dakle daje svoju milost komu hoće i kad hoće, a mi moramo taj dar prepoznati.

Druga lekcija: U okruženju suprostavljanja i svetost može rasti. Postoje ljudi koji prouzrokuju nevolje, kušnje, ponekad i veliku patnju svojim ponašanjima, nerazumjevanjima i sl. Ključ za takvo suprostavljanje nije nekad lako nći. To je vrlo dragocijen ključ. To je ključ koji otvara svetost i ne bi ga valjalo izgubiti. To neće učiniti progone ili kritiziranje manje bolno, kao što nije niti Stanislavu, ali čini taj teret podnošljivijim i daje nam motiv, razlog za ustrajanje u tim suprostavljanjima. Svetost raste sa suprostavljanjima i često od strane ljudi koje volimo, možda vrlo bliskima, članova iste obitelji ili zajednice. O. Hardon nastavlja o životu u zajednici isusovaca u ova luda vremena, kako isusovci nastoje živjeti u duhu sv. Ignacije ili ovog sveca, sv Stanislava, vjerno – ali ne poštuju to svi.

Treće: Imao je veliku pobožnost prema Presvetom sakramentu. Svaki slobodan trenutak koji je imao ako bi mu dopustio učitelj novaka proveo bi pred Presvetim sakramentom. Skoro božanskim instiktom duša koja teži za svetošću je kao magnet privučena svetoj euharistiji…

Četvrto: Pobožnost prema Gospi. Vidimo iz pobožnosti sv. Oca Ivana Pavla II da je pobožnost prema Gospi nešto kao urođeno poljskom narodu. U životu mladog Stanislava vidimo da je želio nasljedovati Gospu, biti kao ona. Mislim da je to jedan aspekt pobožnosti prema Gospi koji je najviše zaboravljen. Nasljedovanje. A osobito u njenoj dubokoj vjeri. Isus nije imao vjeru jer je nije trebao. On je Bog. Ima viziju Oca. On nije trebao nadu. Gospa je trebala I vjeru I nadu. I zato je ona za nas najbolji uzor za nasljedovanje u vjeri i nadi. Na oba pdručja Stanislav ju je nasljeovao do stupnja heroizma.

Peto: Hrabrost da se čini volja Božja. Moderni svijet puno priča o hrabrosti. Reći ćete Richard lavljeg srca je bio hrabar. Ok. U mnogo slučajeva ljudi pokazuju životinjsku hrabrost da poduzmu neke teške zadatke, da se penju na veliku planinu, da preplivaju neki veliki kanal, da lete nekim opasnim letjelicama… No, hrabrost je prije svega snaga da se izdrži. Drugim riječima, hrabrost je snaga da se izdrži. Stanislav nam pokazuje što je prava kršćanska hrabrost. Hrabro, čvrsto podnoseći svaku kušnju koju bi Bog poslao. Srce kršćanske hrabrosti je izdržljivost.  Drugim tiječima, osoba je nepokolebljiva u onom što zna da je Božja volja unatoč poteškoćama koje treba prijeći. Isus je govorio o jarmu i bremenu. Naravno. Božja milost čini da se teret lakše nosi, ali treba hrabrost da se nosi jaram… Sakrament krizme je sakrament koji nas također snaži. Daje hrabrost za življenje vjere, za svjedočenje vjere, za dijeljenje vjere i ako je potrebno – hrabrost da se umre za vjeru.

Šesto: Želja i volja da se bude svet. Bog daje milost komu hoće. Ali tko postaje svet? Svet postaje onaj tko hoće postati svet. Tko su sveci – to su oni koji su htjeli biti sveci. Tko ne želi biti svetac oni to ne žele. Snaga volje je bitna. I to skupa sa Božjom milošću. Stanislav nas uči kao netko tak mlad može psotati velik svetac. On je upotrebljavao svoju volju kako bi je stalno usklađivao s voljom Božjom.

Sedmo: Život redovištva proviđa sredstva potreba za rast u svetosti koja ne možemo naći vani. Stanislavova velika želja da živi redovnički život trebala bi biti ispit savjesti svim redovnicima da se zapitaju s koliko velikodušnosti žive svoj poziv. To je poziv od Boga, to je dar sebe. Mislim da se može reći kako Stanislav ne bi bio kanoniziran kao svetac da nije proveo devet mjeseci u samostanu. To je dio Božje Providnosti. … Poziv Božji nije dovoljan za svetost nego mi moramo nastaviti u odgovaranju na taj poziv. Ako odgovaramo velikodušno – Crkva nam garantira svetost.

Sv. Stanislave moli za nas.

Izvor: o. Hardon S.J.

Ignacije dolazi u vrijeme industrijalizacije, u vrijeme pronalazaka, u zoru pismenosti. U drugoj polovici petnaestog stoljeća pronalazi se tisak. Oko 1500 godine imamo knjige. Šesnaesto stoljeće počinje se smatrati modernim dobom.

No ono što je najviše doprinijelo različitosti Ignacijeve duhovnosti je pojavak protestatnizma. Protestanti su se odijelili od pape i Crkvenog učiteljstva, pa Ignacije naglašava odanost papi. To nije slučajno. Ignacije traži od svojih sljedbenika poseban zavjet poslušnosti Crkvenom poglavaru. Osim toga tu je zavjet siromaštva. o kojem o. Hardon S.J. često govori ne iz teorije nego iz života.  Treći zavjet, pored onih svečanih (vječnih) je – nikada ne tražiti niti prihvatiti, pod smrtni grijeh, osim iz poslušnosti papi, nikakvu časnu službu u Crkvi: “Nama je pod smrtni grijeh zabranjeno da postanemo biskupi”. Četvrti zavjet da bi zaštitio onaj treći – vezani smo, pod grijeh, da odbijemo svako nastojanje za unapređivanjem. Ono što je Ignacije želio jest da ima dobro poučene ljude, ali on je dobro znao da ljudi koji su vrsni u znanju imaju tendenciju da postanu oholi. Zato je želio biti siguran da će ostati ponizni. Činio je što je mogao kako bi ih zaštitio.

Druga stvar: Sloboda.

Ignacijeva posebnost je također bila naglasak na ljudskoj slobodi. Kao što se da primjetiti i prva i druga osobitost su pod utjecajem protestanta koji su običavali Kristovog namjesnika na zemlji zvati raznim pogrdnim imenima. (Protestanti danas –  ili postaju više katolici ili postaju manje kršćani.) No bit protestantizma je da niječe ljudsku slobodu.

Ignacije je naglašavao ljudsku slobodu dotle da bi milost Božju definirao kao Božji poziv ljudskoj slobodi.

Treća stvar: Sakramenti.

Opet u odnosu na protestante naglašava sakramente (7) kao one koje je Isus ustanovio i njihovu važnost za spasenje. Kod protestanata su dva (kršenje i Večera Gospodnja) no opet moramo razlikovati ono što oni zovu sakramenat i što mi zovemo sakramenat.

Četvrta stvar: Poslušnost.

Poslušnost je u redu (redovništvu) temeljna i sve drugo ovisi o tom. Družba Isusova sada prolazi kroz najgoru krizu. Izgubili smo 10 000 članova i tomu se nazire kraj. Samo Bog zna koliko nas je to koštalo. Razlog za naše problem mogao bi se sažeti u jednu riječ: neposlušnost. A razlog je das mo dobili izvanrednu slobodu. Moj poglavar mi daje tu slobodu, ali ona mora biti usklađena sa poslušnošću.

(Iz iskustva o Hardona S.J. Kad je bio u dilemi da li da nastavi poučavati na Zapadu ili ne, kontaktirao je provinicijala koji je tada bio u Inidiji i pitao da li da nastavi ili ne. Odgovor je bio – da nastavi. I ostao je.)

Dakle, poslušnost. Što god drugog da je protestantizam učinio – također je kanonizirao individualizam. To je naš problem u Americi, govori o. Hardon. I ne možete imati zajednicu bez poslušnosti. Jedino poi menu.

Peta stvar: Efikasnost apostolata. U ovom kontekstu je Ignacije kreirao moto Družbe: “Ad majorem Dei gloriam.” (Sve na veću slavu Božju!) “Veću” želi naglasiti ne samo “što mogu učiniti za Krista” nego “što VIŠE mogu učiniti za Krista?” Dakle, postoji li neki način na koji mogu biti uspješniji, efikasniji, učinkovitiji? Družba ima za cilj uvijek birati efikasnija sredstva, kako nešto možeš učiniti sa manje vremena, a da dosegneš više ljudi, da budeš učinkovitiji?

Zbog ovoga se Družba od početaka dala na pisanje i objavljivanje. Prvi autor Družbe je Peter Kanazije. Ako se više ljudi moglo doseći pisanom riječju onda moram ne samo pričati nego i pisati.

(o. Hardon navodi osobni primjer pokretanja “Katoličkog glasa Amerike” skupa sa još dva svećenika: Morthon Hill i Kenneth Baker, te o planu da se kupi radio stanica, u suradnji sa laicima. Radi usporedbe, “protestanti u Americi imaju 600 radio stanica posebno posvećenih religiji. Katolička Crkva nema niti jednu. Nije li to skandalozno!”

U svakom slučaju, Ignacije je bio čovjek organizacije, strukturiranja, planiranja…

Šesta stvar: Minimum monaških (samostanskih) dužnosti.

Sv. ignacije nije želio kao sv. Dominik da njegov red bude monaški. Primjerice, nema zajedničke molitve časoslova. Svatko svoj časoslov moli privatno.

Sedmo: Naglasak na osobi Isusa Krista kao onom koji nas posvećuje. Krist za Ignacija nije samo Spasitelj nego Posvetitelj svijeta. Posvećenje dolazi od Duha Svetoga, uzor za tu svetost je život Isusov. Zbog toga su duhovne vježne uglavnom – Život Isusov.

Osmo: U Ignacijevoj duhovnosti veliki naglasak je na logici. Stvari su međusobno povezane. To je Iizbog njegove vojničkog života. (Strategija, planiranje, raditi stvari najrpije na papiru, ne tek ići vani u borbu nego planirati… )

Deveto: za Ignacija svijet nije bio nešto loše nego nešto što je trebalo koristiti kao sredstvo za spasenje duša.

Konačno – obrazovanje. Ni jedan drugi red u Crkvi nema toliku usmjerenost na obrazovanje kao ovaj. To je stvorilo i mnoge probleme koje samo mi znamo. U svakom slučaju ignacije je video da razum treba biti korišten za Kraljevstvo Božje. Samo po sebi znanje nema moć spasenja, ali ima skupa sa milošću Božjom. Naglašavo je stoga važnost zdravog znanja, istisnskog znanja. Tu je naglašavo da osoba mora misliti skupa s Crkvom.

“Moramo ostaviti sa strane svoje vlastite prosudbe i uvijek spremni poslušati u svim stvarima istinsku Zaručnicu našeg Gospodina, našu Majku Crkvu.”

Ignacije je prepoznao da je razum moćno sredstvo apostolate, ali samo ako je udruženo sa poniznošću, a poniznost se očituje u poslušnosti Učiteljstvu Crkve.

Izvor svih problema u Družbi Isusovoj je oholost našeg intelekta i sama činjenica da smo jako učeni. (osobni primjer o. Hardona  – 31 godina formalnog obrazovanja prije nego je počeo studirati teologiju. To je dugo vrijeme!) Ali razum mora ostati ponizan. Oholi razum je sotonski instrument. (iz iskustva o. Hardona kad susretne oholog svećenika zna reći: “U ime Božje, daj malo poniznosti!”… “Protivim se oholom umu, jer je oholi um neprijatelj Kristov.”)

Glupost je tražiti veći kvocijent inteligencije i željeti sve vrste talenata ili još više je glupo što trošimo desetke tisuća dolara na školovanje nekih, bez da uzimamo u obzir oholost tj. da time možda samo raspirujemo oholost u umu u kojem ona već plamti.

  U svakom slučaju, traži se obrazovanje u kombinaciji sa poniznošću.

Izvor: o. Hardon S.J. 

therealpresence.org

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

Temeljni izvori Ignacijeve duhovnosti:

1. Postoji 40 svezaka napisanih što od strane samog sv. Ignacija što od njegovih suvremenika

2. Konstitucija Družbe Isusove tj. Isusovaca, koja se nije mijenjala kroz 400 godina iako je bilo pokušaja. Jednom je sam papa (Pavao VI) spasio Družbu od promjena Konstitucije, spasio ih je “od njihove vlastite gluposti”, jer je pozvao isusovce sa Generalnog kapitula (G.k. – sastanak redovničkih poglavara cijeloga reda) da se vrate kućama. Ako je nešto dobro onda ne treba mijenjati. Ovdje nije govor o duhovnosti isusovaca nego o Ignacijevoj duhovnosti. Kod benediktinaca, franjevaca I dominikanaca identificirmo duhovnost s njihovim utemeljiteljem. Ovdje to nije slučaj jer je Ignacije strogo zabranio da se Družba zove po njemu. Zabranio je bilo kojem isusovcu da se naziva po Ignaciju (Ignacijevac). Dakle, želio je Družbu Isusova. Ono što mi nazivamo duhovnost Družbe Isusove je nešto što je već drugčije, jer Ignacije je umro prije četiri stoljeća i od tada se puno toga promijenilo. Isusovci su razvili razne ideje i tradicije. Ovdje nije riječ o isusovačkoj duhovnosti nego Ignacijevoj. Ako je isusovačka duhovnost autentična onda mora biti – Ignacijeva. Isusovačka duhovnost je nešto za isusovce, a Ignacijeva, kao i benediktinska, franjevačka ili dominikanska je za sav narod Božji.

Konstituciju je Ignacije započeo pisati u Manressi, gdje je u špilji provodio vrijeme molitve i pokore, planirajući svoju budućnost. Tijekom ovog vremena osobito ga pohodi Blažena Djevica Marija zbog čega je razmišljao da družbu nazove po njoj (Družba Marijina). No, ona je bila ta koja mu je rekla: “Ne, nazovi je Družba Isusova!”

“Aktivni” – u odnosu na dosadašnje kontemplativne redovnike

Ignacije je obilježio ono što mi danas nazivamo apostolski (aktivni) život redovnika u modernom svijetu. Mi smo nekad žrtve vlastitog riječnika. Mi ne mislimo da zajednice prije Ignacija nisu bile apostolske, nego se misli na to kako su zajednice prije Ignacija bile u svojim temeljima konteplativne. Kontemplacija je srž. A onda iz te kontemplacije nosiš svoje zajedništvo s Bogom drugima. Ignacije je bio taj koji je primjetio da nešto treba biti učinjeno kako bi redovnici bili dostupniji, mobilniji nego do sada. Dakle, kad kažemo “apostolski” mislimo na one čija nije prvenstvena svrha samostanska kontemplacija.

Ne postoji ženski red Družbe Isusove

Ignacije nije želio žene u Družbi Isusovoj. Tako je to ostalo kroz četiri stoljeća. Mnoge su žene započinjale žensku granu Družbe Isusove, ali u to vrijeme isusovci su prikazivali mise i sve drugo kako bi zaštitili Družbu od onog što su vidjeli kao nevolju za Družbu. To je jedini red u Crkvi koji je i uspio u tomu da se odupre takvim nastojanjima, makar i od onih koji su imali dobre nakane. Najbliže ostvarenju takvog nečeg bila je Mary Ward, čiji život je fascinantna priča. Moglo bi se upitati – “Zašto ne žene u isusovačkom redu?” Pa, mi (Isusovci) volimo na to gledati kao na nešto što je od Boga nadahnuto!” – govori o. Hardon S.J. Nadalje, kaže on, Ignacije je imao neka loša iskustva sa ženama, neka prije svog obraćenja a neka i poslije. Nakon njegova obraćenja žene su mu pomagale i on ih je savjetovao, ali one su mu prouzrokovale daljnje nevolje. Jednoj od njegovih dobročiniteljica koja se potpisivala kao “duhovna kći”, rekao je kako joj ne može posvetiti vremena koliko ona želi. Isprva nije mogla vjerovati, a onda ga je podsjetila: “Znaš li ti koliko sam ti novca dala?” “Da” odgovorio je. “Onda, ili ćeš mi davati duhovne savjete ili želim svoj novac natrag.” Nedavno je u tisak izišao fascinanatan životopis sv. Ignacija od oko 500 stranica, naslovljen “Sveti Ignacije i žene” (o. Hardon S.J. preporuča)

Moglo bi se reći da je sv. Ignacije taj koji je, na neki način, doveo u postojanje sve redovničke ženske redove koje danas imamo. Ti redovi su dobili od Svete Stolice dobili dopuštenje da posude njegovo pisanje i onda im je odobreno osnivanje. Kad čitam neke konstitucije ženskih zajedica pomislim: “Pa to je moje pravilo!” – govori o: Hardon S.J.

Kad je uveo jednostavne zavjete otvorio je vrata za druge zajednice. Danas je preko million ženskih zajednica koje polažu jednostavne zavjete u katoličkoj Crkvi. Prije Ignacija nije bila niti jedna.

Misionarsko djelovanje Isusovaca

Nadalje, želio je biti siguran da će Tridentinski koncil odobriti Družbu Isusovu. (Tridentinski koncil, u današnjem gradu Trentu u Italiji, sazvan je u vrijeme širenja protestanskih hereza kako bi odgovorio na nastale probleme i pokrenuo obnovu u Crkvi. Trajao je 18 godina.)

Ignacijev duhovni sin, Franjo Ksaverski započeo je moderni misijski pokret. Franjo Ksaverski se uputio u Indiju gdje je krstio oko stotinu ljudi i otvorio put misionarskom djelovanju šireom svijeta. Nikad se nije vratio natrag. Do dana današnjeg Družba Isusova je najveći misijski red u cijeloj Crkvi.

Osnivanje škola u kojima su poučavali redovnici. Sv. Dominik je započeo ovu tradiciju. No, dok je Dominik bio više usmjeren na one koji su bili vođe u društvu, dakle na viši stupanj obrazovanja dotle je Ignacije bio usmjeren na one niže stupnjeve. U svakom slučaju Igancije je smatrao kako redovnici trebaju obrazovati i odgajati cjelokupnu osobu, ne samo razum.

Ignacije je također postavio temelje za apostolske (aktivne) ženske zajednice. Ponovimo, riječ “apostolske” (aktivne) nije najbolji izraz, ali nam objašnjava razliku između onih “kontemplativnih” zajednica. Riječ “apostolske” (aktivne) upotrijebljavam da označimo one koje nisu kontemplativne.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

John je imao sretno i pobožno djetinjstvo. Njegova je majka tijekom svog života prisustvovala svakodnevnoj misi i svetoj pričesti. U njihovu domu su bile svete slike, sveta voda i duhovni razgovori.

Sakramenat svete Pričesti primio je u dobi od šest godina. Hardon je komentirao ovaj događaj i njegov utjecaj na njegovo zvanje u svojoj Duhovnoj autobiografiji:

“Najzanimljiviji događaj mog djetinjstva je bio Prva sveta Pričest. Časna sestra koja ih je pripremala rekla im je:  “Što god zatražite od našega Gospodina na Danu prve pričesti, dobit ćete.” Kada sam se vračao sa Prve svete Pičesti odmah sam zamolio Isusa – učini me svećenikom!” Imao  sam pogešnu ideju o tomu što govorim, ali nikada to nisam zaboravio. Kad sam bio zaređen, dvadeset i šest godina kasnije, sjetio sam se svoje molitve i zahvalio Gospodinu što me uslišio.”

Kad je imao osam godina primio je sakramenat svete krizme, pri tom tražeći od Duha Svetog milost da postane mučenik. “Tijekom godina nikada se nisam umorio govoreći ljudima da ih potvrda priprema za život mučenika, ako je to Božja volja – umrijeti smrću mučenika”

John Anthony započeo je školovanje u školi Saint Wendelin u Clevelandu u državi Ohio, hodajući dug put od kuće do škole i natrag.  Nakon treće godine gimnazije s majkom se preselio u župu sv. Mihaela.  Sv. Hardon je bio izvrstan učenik, a tijekom svih dana katoličke gimnazije sve se više učvrstio u uvjerenju da želi postati svećenik.

Uz pomoć majčine štednje upisao se na sveučilište  John Carroll. Svakodnevno se po četiri sata vozio tramvajem. Majčina žrtva i ta duga putovanja učinili su da još više cijeni svoju vjeru i obrazovanje koje je primio.

Prve dvije godina studija razmišljao je o tom da postane liječnik, međutim pod duhovnim vodstvom svećenika, jasnije je razabrao svoj svećenički poziv. Privukao ga je primjeran život njegovih isusovačkih učitelja i rado je čitao životopise svetog Ignacija Loyolskog, svetog Franje Ksaverskog i sv. Alojzija Gonzage. Razmišljao je i o mogućnosti da se zaruči sa djevojkom s kojom je studirao no uvidio je da je njegov poziv u samostanu, pa joj je i saopćio tu vijest večer prije odlaska.

S majčinim blagoslovom nastavio je svoj svećenički put. Diplomirao je na Sveučilištu John Carroll 1936. godine, a iste godine ušao je u isusovački novicijat.  Kasnije je komentirao svoju strukovnu odluku: “Tijekom godina od te odluke, Božjom milošću, nikada nisam sumnjao da je ono što radim bilo u skladu s Božanskom voljom. … Poziv na svećeništvo je poseban poziv od Boga da ništa, i ne mislim ništa, treba sumnjati hoće li odgovoriti na poziv ili ne. ” Poljubio bi svako jutro Isusovački habit, koji je čekao svako jutro da ga obuče, i tu lijepu isusovačku naviku zadržao je tijekom svog svećeničkog života.

Tijekom svoje formacije s isusovcima stekao je magisterij iz Filozofije na Sveučilištu Loyola u Chicagu, 1941. godine. Zaređen je svećenstvu 18. lipnja 1947. na 33. rođendan.

Razmišljajući o milosti njegovog ređenja i pastoralnoj misiji koja stoji naprijed, Hardon piše:

“Nakon što je zaređen svećeništvu 1947. godine, još uvijek imam nekoliko godina pripreme za moju posljednju službu. Neočekivano mu je rečeno da će njegov poziv biti vezan uz formaciju svećenika. To je značilo dugu pripremu za razumijevanje katoličke vjere, ali baš razumjevanje katoličke vjere. I ne samo to – nego i plaćanje cijene u obrani onog što je upalo u krizu, u najtežem stoljeću kršćanstva.

Od njega je bilo traženo da osobno preuzme heretičke sveske koje su uzimali diplomirai studenti. Hardon piše da je, prije nego je dohvatio polovicu heretičkih svezaka, postao pravim borcem za pravovjerje, i zakleti neprijatelj modernista koji su prilagođavali svoju katoličku vjeru svojoj modernističkoj teologiji. Izgubio sam prijatelje za koje sam mislio da su vjernici, požalio se.

Ono što sam naučio bilo je od neprocjenjive vrijednosti. Naučio sam da se ona vjera, o kojoj smo tako lagano učili, može sačuvati samo cijenom mučeništva. Ta vjera je veliko blago i može se sačuvati samo uz veliku cijenu. Cijena nije ništa manje nego priznvati ono što tako mnogo ljudi otvoreno ili potajno odbacuje.

Otac Hardon je 1951. godine na Gregorijanskom sveučilištu dobio naslov dotora  teologije (S.T.D.) s disertacijom o papinstvu. Bio je izvanredni profesor fundamentalne teologije na Zapadnom Badenu, Indiana, od 1951. do 62. i kao izvanredni profesor religije na Sveučilištu Western Michigan od 1962./67. Hardon je potom poslao kao profesor fundamentalne teologije na Bellarmine School of Theology, u Sjevernoj Aurori, Illinoisu i Chicagu od 1968. do 73. godine. Godine 1973. postao je profesorom istraživanja na isusovačkoj školi za teologiju u Sjevernoj Aurori. Od 1974. do 88. godine predavao je kao profesor naprednih studija na katoličkom nauku na Sveučilištu Saint John na Jamajci u New Yorku, a gostovao je kao gostujući profesor komparativne religije na Sveučilištu Saint Paul u Ottawi, Kanada, od 1968. do 74. godine. Otac Hardon također je poučavao kao profesor na Institutu Notre Dame, Papinskom katehetskom institutu, u Virginiji, od 1981-1990.

U svim tim godinama, Otac Hardon nikad nije zalutao u svom pravovjerju,

odan Crkvenom Učiteljstvu.

(za više vidi izvor: )

Izvor: mariancatechist.com