/isticanje teksta: admin/

Dana 16. rujna 2026., Dikasterij za nauk vjere, Dikasterij za promicanje kršćanskog jedinstva i Dikasterij za međureligijski dijalog objavili su bilješku pod nazivom „Putovanje nade: Šezdeset godina međureligijskog dijaloga i bratstva u svjetlu koncilske deklaracije Nostra Aetate “.

Dokument sadrži mnogo toga što bi svaki katolik trebao potvrditi. Osuđuje vjersko nasilje, antisemitizam, prisilu, mržnju, prezir i kršenje vjerske slobode. Podsjeća da svaka osoba posjeduje nepovredivo dostojanstvo jer je svaka osoba stvorena na sliku Božju. Potvrđuje važnost miroljubivih odnosa među ljudima i inzistira na tome da međureligijski dijalog ne smije pasti u relativizam ili sinkretizam.

U bilješci se također izričito navodi da ne postoje dva paralelna puta spasenja, da je Krist „jedini Otkupitelj“ i da je vjernost Isusu Kristu – „Putu, Istini i Životu“ – neodvojiva od autentičnog dijaloga.

Ove tvrdnje su istinite i potrebne.

Ipak, drugi odlomci koriste jezik koji, ako se čita bez kontrolirajućeg svjetla Svetog pisma i vječnog crkvenog nauka, može izazvati veliku zbrku. Vjernici se s pravom mogu pitati je li dijalog stavljen iznad evangelizacije; treba li sljedbenike nekršćanskih religija smatrati onima koji već putuju autentičnim putovima prema Bogu; treba li Crkva i dalje tražiti njihovo obraćenje; i ostaje li misionarski mandat koji je Krist povjerio svojoj Crkvi obvezujući u svojoj punini.

Opsežna i nužna osuda antisemitizma u bilješci također postavlja povezano pitanje: Kako Crkva može potvrditi trajno ostajstvo Izraela, a da ne dopusti da ta potvrda postane teološko odobravanje političkog cionizma ili nekritička obrana moderne Države Izrael?

Budući da ta pitanja dotiču srž katoličke vjere, moralnog svjedočanstva Crkve i vječnog spasenja duša, ne mogu se odbaciti kao puki otpor dijalogu. Ona zahtijevaju jasne razlike i puninu katoličkog nauka.

Kao biskup, zadužen pred Bogom čuvati poklad vjere i utvrđivati ​​vjernike u istini, nudim sljedeći nauk:

1. Misionarski mandat nije opozvan

Poslanje Crkve ne proizlazi iz promjenjivih povijesnih okolnosti, socioloških potreba ili crkvenih strategija. Ono proizlazi iz Isusa Krista.

Nakon svog uskrsnuća, Gospodin je zapovjedio apostolima: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle, poučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!“ (Matej 28,18-20).

Sveti Marko bilježi zapovijed jednako izravnim riječima: „Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju! Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Marko 16,15-16). 

Crkva nije izmislila ovo poslanje i stoga Crkva nema ovlasti da ga napusti. Nijedan dikasterij, biskupska konferencija, teološka škola ili pastoralni program ne mogu osloboditi Crkvu od zapovijedi koju je dao sam Gospodin. 

Činjenica da je svijet postao međusobno povezano „globalno selo“ ne čini misionarski mandat zastarjelim. Ona čini narode neposrednije prisutnima jedni drugima i stoga nam čini misionarsku odgovornost Crkve još hitnijom.

Kulturni pluralizam ne poništava božansku objavu. Sličnost među religijama ne čini njihove proturječne tvrdnje jednako istinitima. Zahtjevi mirnog suživota ne dopuštaju Crkvi da prikrije identitet Onoga po kojem se daruje istinski mir.

Drugi vatikanski koncil uči: „Crkva hodočasnica je misionarska po samoj svojoj prirodi, jer iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga vuče svoje podrijetlo“ (Ad Gentes, 2).

Crkva nije povremeno misionarska. Ona je misionarska po samoj svojoj prirodi. Ako prestane evangelizirati, ne napušta samo jednu aktivnost među ostalima, već djeluje protiv vlastitog identiteta.

Svaki prikaz međureligijskog dijaloga koji ne čuva ovaj misionarski identitet je nepotpun. Svako tumačenje dijaloga koje potiskuje poziv na vjeru, pokajanje, krštenje i zajedništvo s Kristom proturječi Gospodinovom nalogu. 

2. Isus Krist nije jedan vjerski učitelj među mnogima

U središtu kršćanske vjere ne stoji teorija religije, već Osoba Isusa Krista.

Naš Gospodin ne kaže samo da uči put, prenosi dio istine ili nudi jedan mogući oblik duhovnog života. On izjavljuje: „Ja sam put i istina i život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Ivan 14,6).

Sveti Petar proglašava: „I nema spasenja ni u kome drugome. Nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima po kojem bismo se mi mogli spasiti“ (Djela 4,12).

Sveti Pavao uči: „Jer jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji sebe dade kao otkupljenje za sve, kao svjedočanstvo u vrijeme određeno“ (1. Timoteju 2,5-6). 

To nisu periferne ili pregovaračke tvrdnje. One pripadaju temeljima kršćanstva. 

Isus Krist je vječna Riječ koja je utjelovljena. On je pravi Bog i pravi čovjek. On je punina i dovršenje božanske objave. Njegov križ je jedina žrtva kojom je svijet otkupljen. Njegovo uskrsnuće je pobjeda nad grijehom i smrću. Svaka milost dana bilo kojem ljudskom biću dana je po Njemu.

Deklaracija Dominus Iesus potvrdila je ovu doktrinu protiv teorija koje bi kršćanstvo smjestile uz druge religije kao jedan ograničeni izraz univerzalnog religijskog otajstva.

„Stoga se mora čvrsto vjerovati kao istina katoličke vjere da se univerzalna spasenjska volja Jednog i Trojedinog Boga prinosi i ostvaruje jednom zauvijek u otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Sina Božjega“ (Dominus Iesus, 14).

Spasenje se ne proizvodi neovisno od strane različitih religija. Bog može djelovati u srcima onih koji vidljivo ne pripadaju Crkvi, a elementi istine i dobra mogu se naći u njihovim tradicijama. Ali gdje god je prisutna milost, to je milost Isusa Krista. Gdje god se daje spasenje, ono se daje kroz Njegovo pashalno otajstvo. Gdje god se nalazi istina, ona sudjeluje u Onome koji je Utjelovljena Istina.

Crkva stoga ne može govoriti kao da je Krist samo kršćanski doprinos širem religijskom razgovoru. On nije jedna manifestacija božanskog misterija jednako dostupnog kroz međusobno proturječne religije. On je utjelovljeni Sin u kojem je Božje otajstvo definitivno objavljeno.

3. Što znači „poštovati“ druge religije

Izjava (dokumenta) Nostra Aetate da Crkva „ne odbacuje ništa što je istinito i sveto“ u drugim religijama – mora se čitati sa jasnoćom.

Predmet Crkvenog priznanja jest ono što je istinski istinito i sveto – a ne zabluda kao zabluda, idolopoklonstvo kao idolopoklonstvo ili lažno učenje kao lažno učenje. Istinu treba prepoznati jer sva istina u konačnici dolazi od Boga. Moralnu dobrotu treba poštovati jer svako istinsko dobro odražava dobrotu Stvoritelja. 

Ali prisutnost neke istine unutar religije ne čini religiju istinitom u cijelosti. 

Religijski sustav može očuvati prirodne istine o Bogu, molitvi, postu, žrtvi, obitelji, pravdi ili moralnom životu, a istovremeno nijekati Trojstvo, Utjelovljenje, božanstvo Krista, Njegovu otkupiteljsku smrt, Njegovo tjelesno uskrsnuće ili sakramentalni poredak koji je On uspostavio. 

Kontradiktorne tvrdnje ne mogu biti istinite u istom smislu u isto vrijeme. Isus Krist ne može istovremeno biti i ne biti božanski Sin Božji. Ne može istovremeno tjelesno uskrsnuti od mrtvih i ne uskrsnuti. Euharistija ne može istovremeno biti i ne biti Njegovo Tijelo i Krv. Bog ne može istovremeno biti Sveto Trojstvo i ne biti Sveto Trojstvo.

Milosrđe ne zahtijeva od nas da se pretvaramo da su takve kontradikcije beznačajne. Iskreno poštovanje prema drugoj osobi zahtijeva iskrenost u vezi s istinom. Stoga moramo pažljivo razlikovati tri stvari: 

Prvo, sa svakom ljudskom osobom treba postupati s ljubavlju i poštovanjem prema njezinom Bogom danom dostojanstvu.

Drugo, sve što je istinito i dobro u drugoj religijskoj tradiciji može biti prepoznato i cijenjeno.

Treće, zablude o Bogu i spasenju ne mogu se hvaliti, čuvati ili tretirati kao alternativne objave koje je Bog dao.

Bezuvjetno poštujemo sve osobe. Potvrđujemo istinu gdje god se ona nalazi. Odbacujemo zabludu jer zabluda ne može spasiti i jer ljubav želi za svaku osobu puninu istine.

4. Jesu li druge religije „putevi istine“?

Bilješka podsjeća na jezik koji sljedbenike drugih religija opisuje kao „suputnike na putu istine“ i kao „hodočasnike istine“ s kojima kršćani dijele dio putovanja. Ovaj jezik zahtijeva bitnu razliku.

Osoba može tražiti istinu, a da još ne posjeduje puninu objavljene istine. Osoba može iskreno odgovoriti na svjetlo savjesti i na milost koju Bog daje, a istovremeno ostati u zabludi oko ozbiljnih vjerskih pitanja. U tom subjektivnom smislu, možemo prepoznati drugo ljudsko biće kao su-tragatelja ili hodočasnika.

Ali iz toga ne slijedi da je svaka religija sama po sebi autentičan put koji je Bog uspostavio i koji vodi prema spasenju. Osoba i religijski sustav ne smiju se miješati. 

Osoba može biti potaknuta milošću dok se pridržava uvjerenja koja sadrže ozbiljne pogreške. Bog može upotrijebiti fragmente istine, prirodni moralni uvid ili iskrenu molitvu kao pripremu za primanje Evanđelja. Ali Krist djeluje kroz takvu milost – ne sama vjerska pogreška.

Crkva uči da oni koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Krista ili Njegovu Crkvu mogu postići spasenje ako iskreno traže Boga i odgovore na milost. Pa ipak, ta mogućnost ne čini vjersko neznanje spasonosnim dobrom i to ne čini evangelizaciju nepotrebnom. 

Katekizam uči: „Iako Bog, na načine koje poznaje, može one koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Evanđelje, dovesti do vjere bez koje mu je nemoguće ugoditi, Crkva ipak ima obvezu, a i sveto pravo, evangelizirati sve ljude“ (KKC 848).

Stoga možemo hodati uz osobe drugih religija u građanskom prijateljstvu, djelima milosrđa, obrani ljudskog dostojanstva i težnji za mirom. Možemo ih slušati i tražiti međusobno razumijevanje. Ali ne možemo tvrditi da su vjerski sustavi koji niječu Krista paralelni putovi objavljene istine.

Hodamo uz druge ne zato što je Krist nepotreban, već u nadi da će ga svaka osoba susresti.

5. Dijalog i navještaj ne smiju biti odvojeni

U bilješci se s pravom primjećuje da dijalog i naviještanje pripadaju poslanju Crkve. Također se kaže da su neodvojivi.

Pa ipak, neki od njegovih izraza riskiraju zasjeniti tu nerazdvojivost. Konkretno, odlomak 46 kaže da misionar, nakon što je svjedočio o Kristovoj ljubavi, „jednostavno čeka“ da ga drugi pitaju o toj ljubavi.

Strpljenje i poštovanje slobode su neophodni. Obraćenje nikada ne smije biti prisilno. Vjera se ne može proizvesti manipulacijom. Ipak, samo čekanje na upit nije adekvatan prikaz apostolskog poslanja. Apostoli nisu čekali da im se narodi približe. 

Sveti Petar je javno propovijedao raspetoga i uskrslog Krista, pozivajući svoje slušatelje na pokajanje i krštenje (Djela 2,22-41). Sveti Pavao je ulazio u sinagoge i javna mjesta, raspravljajući i propovijedajući. Naviještao je Krista u Ateni, Korintu, Efezu i Rimu. Molio je svoje slušatelje da se pomire s Bogom. 

Učinio je to jer: „Ljubav Kristova nama upravlja“ (2. Korinćanima 5,14).

I opet: „Teško meni ako ne propovijedam Evanđelje!“ (1. Korinćanima 9,16). 

Dijalog može prethoditi navještaju, pratiti navještaj, uklanjati prepreke navještaju ili pomoći kršćanima da shvate kako najbolje naviještati. Ne može trajno zamijeniti navještaj. 

Papa Ivan Pavao II. učio je: „Međureligijski dijalog dio je evangelizatorskog poslanja Crkve. Shvaćen kao metoda i sredstvo međusobnog upoznavanja i obogaćivanja, dijalog nije u suprotnosti s poslanjem ad gentes ; štoviše, on ima posebne veze s tim poslanjem i jedan je od njegovih izraza“ ( Redemptoris Missio, 55). 

Isti papa upozorio je da dijalog ne oslobađa Crkvu od naviještanja Isusa Krista i pozivanja drugih da prime puninu objave. 

Dijalog je postao iskrivljen kada se mir među religijama kupuje šutnjom o Kristu. Dijalog u kojem kršćani mogu slobodno raspravljati o bratstvu, ekologiji, migracijama ili socijalnoj pravdi, ali im je implicitno zabranjeno pozivati ​​druge na vjeru u Krista, nije u potpunosti kršćanski dijalog. To je ograničavanje kršćanstva unutar granica koje je uspostavio religijski pluralizam.

Crkva ulazi u dijalog kao Crkva Isusa Krista. Ona ne može staviti svoj identitet u zagrade. 

6. Prozelitizam nije isto što i evangelizacija

Mnogo zbrke proizlazi iz riječi “prozelitizam”.

Ako prozelitizam znači traženje sljedbenika putem prisile, obmane, političkog pritiska, prijetnji, materijalnih poticaja, iskorištavanja siromaštva ili nepoštivanja savjesti, mora se odbaciti. 

Nitko ne može biti prisiljen prihvatiti vjeru. Bog želi slobodan čin vjere, a Crkva brani vjersku slobodu svake osobe.

Ali u suvremenoj upotrebi, “prozelitizam” se ponekad koristi tako široko da se čini da uključuje svaki namjerni napor da se druga osoba uvjeri u istinitost katoličke vjere ili da se ta osoba pozove na obraćenje.  Takva upotreba je neprihvatljiva.

                      Nije pogrešan prozelitizam:

• Proglasite da je Isus Krist Gospodin;
• Objasni zašto je katolička vjera istinita;
• Branite vjeru od prigovora;
• Pozvati osobu da se pokaje i vjeruje u Evanđelje;
• Poticati pohađanje mise ili sudjelovanje u kršćanskoj pouci;
• Pozovite nekrštenu osobu da primi krštenje;
• Pozvati krštenog nekatolika da uđe u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom;
• Molite se i žrtvujte za obraćenje onih koji ne poznaju Krista.

Ove aktivnosti pripadaju evangelizaciji kada se provode istinito, s ljubavlju i bez prisile. 

Izjava u odlomku 54 da prozelitizam više nema smisla smatrati „jedinim načinom interakcije s drugima“ može se razumno shvatiti kao odbacivanje agresivnog ili manipulativnog načina interakcije. Ne može se shvatiti kao izjava da obraćenje više nije prava nada ili svrha kršćanske misije.

Crkva ne traži obraćenike kao trofeje, političku imovinu ili dokaz institucionalne moći. Ona traži obraćenje duša jer želi da svaka osoba sudjeluje u Kristovom životu.

Željeti obraćenje druge osobe nije čin agresije. Ispravno shvaćeno, to je čin nadnaravne ljubavi.

7. Vjerska sloboda ne znači vjersku ravnodušnost

Crkva brani vjersku slobodu jer ljudska bića moraju biti slobodna od prisile u vjerskim pitanjima. Vjerska sloboda odnosi se na imunitet od prisile od strane pojedinaca, društvenih skupina ili države. To ne znači da su sve religije jednako istinite.

Pravo osobe na slobodu od prisile ne utvrđuje istinitost svega u što ta osoba vjeruje. Katolik može braniti građansku slobodu muslimana, hinduista, budista, Židova, ateista ili pripadnika druge religije, a istovremeno i dalje ispovijedati da je Isus Krist jedini Spasitelj i da punina objavljene istine postoji u Katoličkoj crkvi. 

Sloboda se odnosi na način na koji se prihvaća vjera. Ona ne ukida moralnu obvezu traženja i pridržavanja vjerske istine.

Dignitatis humanae uči da su svi ljudi dužni tražiti istinu, posebno u onome što se tiče Boga i Njegove Crkve, i, kad se istina jednom spozna, „prigrliti je i čvrsto se držati nje“ ( Dignitatis humanae, 1) . 

Vjerska sloboda i misionarski navještaj stoga nisu neprijatelji. Prisila krši ljudsko dostojanstvo; navještaj se obraća ljudskoj slobodi i poziva je na istinu.

8. Duh Sveti i nekršćanske religije

U bilješci se navodi da Duh Sveti djeluje u ljudskoj povijesti i unutar različitih kultura i religija naroda. I to se mora pažljivo razumjeti.

Duh Sveti može djelovati u svakom ljudskom srcu. On može probuditi pitanja, razotkriti prazninu grijeha, potaknuti pokajanje, ojačati želju za istinom i pripremiti osobu da primi Krista. On nije ograničen vidljivim crkvenim granicama.

Ali Duh Sveti nikada ne proturječi Sinu. 

Duh ne nadahnjuje nijekanje Kristova božanstva, odbacivanje Utjelovljenja, odbacivanje Križa ili odbacivanje Evanđelja. On može djelovati u osobi unatoč takvim zabludama, privlačeći je prema potpunijoj istini. To ne znači da On pozitivno želi same zablude.

Prisutnost Duha među narodima je misionarska i kristološka. On priprema čovječanstvo za Krista, suobličuje duše Kristu i uključuje vjernike u Tijelo Kristovo. Kao što Gospodin uči: „A kad dođe Duh istine, uputit će vas u svu istinu… On će mene proslaviti“ (Ivan 16,13-14).

Svako pozivanje na Duha Svetoga koje Krista čini nepotrebnim protivno je objavljenoj misiji Duha. 

9. Antisemitizam, cionizam i moderna Država Izrael

Nedvosmislena osuda antisemitizma od strane Crkve mora se potvrditi bez zadrške. Mržnja, progon ili sumnja usmjereni protiv Židova zato što su Židovi teško je kršenje ljudskog dostojanstva i grijeh protiv ljubavi i pravde. Strašna povijest antisemitskog nasilja, koja je kulminirala Holokaustom, nikada se ne smije zaboraviti, umanjiti ili ponoviti. 

Ipak, osuda antisemitizma ne smije se manipulirati u odobravanje političkog cionizma ili bezuvjetnu obranu moderne Države Izrael.

Potrebno je pažljivo razlikovati nekoliko stvarnosti: židovski narod, židovsku religiju, Izrael biblijske objave, različite oblike političkog cionizma i suvremenu Državu Izrael. Ove su stvarnosti povijesno povezane, ali nisu identične. Njihovo miješanje proizvodi ozbiljne teološke i moralne pogreške.

Moderna Država Izrael je politička država. Mora se prosuđivati ​​prema istim načelima prirodnog moralnog zakona, pravde, ljudskog dostojanstva, legitimne obrane i zaštite nevinog života koja se primjenjuju na svaku drugu državu. Ona nema božansko izuzeće od moralnog suda.

Biblijska obećanja dana Izraelu ne mogu se smatrati općim teološkim odobrenjem za politike, teritorijalne zahtjeve, vojne akcije ili postupanje s drugim narodima koje poduzima moderna vlada. Nijedna suvremena država ne može tvrditi da su njezini postupci izvan moralne kontrole zbog privilegiranog vjerskog statusa.

Crkva prepoznaje jedinstven i trajan odnos židovskog naroda prema povijesti spasenja. Sveti Pavao uči da ostaju voljeni zbog patrijarha i da su „darovi i poziv Božji neopozivi“ (Rimljanima 11,28-29). Ovom otajstvu treba pristupiti s poniznošću, poštovanjem i pažljivom pažnjom prema cijelom Svetom pismu.

Ali neopoziv karakter Božjih darova ne uspostavlja dva paralelna saveza spasenja, jedan po Isusu Kristu i drugi odvojen od Njega. Niti poistovjećuje modernu državu Izrael s Crkvom niti toj državi daje teološki status mesijanskog Božjeg naroda. 

Isus Krist je u svojoj Krvi uspostavio Novi Savez. U Njemu obećanja dana Izraelu dosežu svoje ispunjenje i otvorena su svim narodima. Oni koji pripadaju Kristu – bili Židovi ili pogani – okupljeni su u jedno Tijelo.

„Nema više Židova ni Grka… jer svi ste jedno u Kristu Isusu. A ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju“ (Galaćanima 3,28-29). 

Crkva je novi i sveopći Božji narod, sastavljen ne prema rasi, nacionalnosti ili političkom državljanstvu, već kroz utjelovljenje u Krista. Kao što sveti Petar piše krštenima: „Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod stečen od Boga“ (1. Petrova 2,9).

Ovo ispunjenje ne smije se izraziti kao prezir prema židovskom narodu ili kao da je Bog postao nevjeran svojim obećanjima. Ali niti se trajni misterij Izraela smije pretvoriti u političku teologiju koja modernu nacionalnu državu tretira kao svetu, izvan svake kritike ili automatski opravdanu u svemu što čini.

Nijedna vlada nije iznad Božjeg zakona.

Izraelci posjeduju nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Palestinci posjeduju isto nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Židovski civili nikada ne smiju biti tretirani kao legitimne mete zbog ponašanja njihove vlade. Palestinski civili nikada ne smiju biti tretirani kao potrošna roba zbog ponašanja terorističkih organizacija. 

Ubojstvo civila, terorizam, uzimanje talaca, neselektivno nasilje, kolektivno kažnjavanje, prisilno raseljavanje i namjerno uskraćivanje životnih potreba ne mogu se opravdati etničkom pripadnošću, religijom, povijesnom patnjom, teritorijalnim zahtjevima ili tvrdnjama o nacionalnoj sigurnosti.

Prošla patnja jednog naroda ne daje njegovoj vladi dopuštenje da nanosi nepravdu drugom narodu. Također, nepravda koju su pretrpjeli Palestinci ne opravdava antisemitizam ili nasilje nad Židovima.

Katolici stoga moraju odbaciti dva suprotstavljena iskrivljenja: antisemitizam, koji židovskom narodu pripisuje kolektivnu krivnju ili zlobu, i nekritički kršćanski cionizam, koji političku odanost Državi Izrael pretvara u navodni zahtjev biblijske vjere. 

Kritika određenih politika ili vojnih akcija izraelske vlade sama po sebi nije antisemitizam. Postaje antisemitska kada Židovima pripisuje kolektivnu krivnju, koristi mržnju ili rasne stereotipe, uskraćuje židovskom narodu njihovo ljudsko dostojanstvo ili opravdava nasilje nad njima.

Isti moralni standard mora se primijeniti na antipalestinsku mržnju i na retoriku koja odbacuje živote, prava ili patnje Palestinaca. Ni židovska ni palestinska patnja ne smiju se tretirati kao moralno beznačajne.

Crkva ne smije dopustiti da nužna borba protiv antisemitizma ušutka legitimni moralni sud. Autentično prijateljstvo ne zahtijeva moralnu sljepoću. Poštovanje svakog naroda zahtijeva da se isti moralni zakon primjenjuje na sve.

Crkva ne stoji ni uz etničku mržnju ni uz političko idolopoklonstvo. Ona stoji uz istinu, pravdu, nevine i mir koji se može utemeljiti samo na priznavanju dostojanstva svake ljudske osobe.

10. Autoritet vatikanske note

Vjernici bi također trebali razumjeti prirodu dokumenta o kojem se raspravlja.

Bilješka koju su izdali dikasteriji, a odobrio za objavu Rimski papa, zaslužuje ozbiljnu i poštovanu pažnju. Ne smije se s njom postupati s prezirom. Istovremeno, takva bilješka nije po autoritetu identična Svetom pismu, nepogrešivoj definiciji, svečanoj koncilskoj konstituciji ili stalnom i univerzalnom nauku Crkve.

Crkveni dokumenti moraju se tumačiti prema hijerarhiji istina i u kontinuitetu s pokladom vjere.

Nijedna izolirana rečenica ne može se tumačiti kao da poništava:

Kristov misionarski nalog;

Dogmu da je Isus Krist jedinstveni i univerzalni Spasitelj;

Nužnost vjere i krštenja;

Božansku ustanova Crkve;

Misionarsku narav Crkve;

Ili obvezu evangelizacije svih naroda.

Tamo gdje je kasniji tekst pogodan za ortodoksno tumačenje, katolici bi ga trebali čitati u skladu sa Svetim pismom i Tradicijom. Tamo gdje je formulacija dvosmislena, dvosmislenost se mora razjasniti onim što je Crkva dosljedno naučavala. 

Izraz ne može steći ortodoksno značenje samo zato što se pojavljuje u crkvenom dokumentu. Njegovo značenje mora biti u skladu s vjerom koja je jednom predana svecima.

11. Pastoralna načela za vjerne katoličke svjedoke

Budući da se biskup nikada ne smije smatrati oslobođenim dužnosti poučavanja istine, obrane poklada vjere, upozoravanja na pogreške koje ugrožavaju duše i poticanja vjernika da ostanu postojani u Kristu, stoga nudim sljedeća pastoralna načela kao biskupsku pobudu katolicima diljem naše nacije i svima koji žele ostati vjerni misionarskom nalogu Isusa Krista:

• Svaki katolički napor u međureligijskom dijalogu mora biti utemeljen na nedvosmislenom ispovijedanju da je Isus Krist jedinstveni i univerzalni Spasitelj čovječanstva.
• Druge religije ne smiju se predstavljati kao paralelni putovi spasenja ili kao alternativne objave koje posjeduju jednak božanski autoritet.
• Mogu se prepoznati istinski elementi istine i dobrote pronađeni u drugim vjerskim tradicijama. Istovremeno, vjerovanja koja proturječe božanskoj objavi ne smiju se potvrđivati, tretirati kao spasonosna sama po sebi ili namjerno prikrivati ​​kada je potrebna jasnoća.
• Dijalog se nikada ne smije koristiti za obeshrabrivanje obraćenja, krštenja, primanja u Katoličku Crkvu, apologetike, kateheze ili izričitog naviještanja Evanđelja.
• Katolici koji sudjeluju u međureligijskom dijalogu trebaju biti duboko obrazovani u Svetom pismu, Svetoj predaji i autoritativnom nauku Crkve. Nepoznavanje katoličke vjere nije otvorenost, a doktrinarna nesigurnost nije poniznost.
• Suradnja ljudi s drugim religijama u obrani ljudskog dostojanstva, pomaganju siromašnima, traženju pravde i radu na istinskom miru pohvalna je kada ne zahtijeva doktrinarni kompromis ili ne stvara vjersku zbrku.
• Katolici moraju biti posebno oprezni u pogledu zajedničke molitve i sudjelovanja u nekršćanskim vjerskim obredima. Ne smije se činiti ništa što stvara privid da sve religije štuju Boga na jednak način ili da njihovi obredi posjeduju jednaku istinu ili spasenjsku vrijednost.
• Biskupi, svećenici, đakoni, redovnici, kateheti, odgajatelji i roditelji trebaju jasno objasniti bitnu razliku između prisilnog prozelitizma i autentične evangelizacije. 
• Katoličke institucije nikada ne smiju prikazivati ​​obraćenje kao sramotu, čin neprijateljstva, oblik kulturne agresije ili relikt ranijeg doba. Slobodno i s ljubavlju pozvati drugu osobu da upozna Isusa Krista čin je milosrđa.
• Katolici bi trebali izričito moliti za obraćenje svijeta, širenje Evanđelja, spasenje duša i okupljanje svih naroda u jedinstvo Kristove Crkve.
• Nužna osuda antisemitizma od strane Crkve nikada se ne smije koristiti za sprječavanje legitimne moralne kritike politika ili postupaka Države Izrael.
• Kritika Države Izrael nikada ne smije pripisivati ​​kolektivnu krivnju židovskom narodu, nijekati njihovo ljudsko dostojanstvo i legitimnu sigurnost, koristiti antisemitske stereotipe ili postati izgovor za mržnju ili nasilje.
• Ista kršćanska briga za pravdu mora braniti dostojanstvo, sigurnost i legitimna prava i Izraelaca i Palestinaca. Patnja jednog naroda nikada se ne smije koristiti kao opravdanje za ravnodušnost prema patnji drugog. 
• Nijedna politička ideologija, nacija, vlada ili vojna sila ne mogu se tretirati kao izuzete od prirodnog moralnog zakona. Svaka država i svaka politička vlast stoje pod Božjim sudom.
• Katolici se moraju oduprijeti svakom pokušaju – bilo crkvenom, kulturnom ili političkom – odvajanja ljubavi od istine. Ljubav bez istine postaje sentimentalnost; istina bez ljubavi postaje oružje. Autentično kršćansko svjedočanstvo zahtijeva oboje. 

Nudim ova načela kao ispunjenje odgovornosti koja je dana svakom biskupu da čuva apostolsku vjeru i proglašava riječ „kada je to zgodno i kad je nezgodno“ (2 Timoteju 4,2). Potičem vjernike da ispitaju svaki suvremeni prijedlog koji se tiče vjerskog dijaloga u svjetlu Svetog pisma, Svete predaje i vječnog nauka Crkve.

Nijedan katolik ne bi smio dopustiti da pogrešna želja za društvenim prihvaćanjem ušutka ime Isusa Krista. Nijedan svećenik, učitelj ili roditelj ne bi smio ostaviti one koji su mu povjereni u nesigurnosti oko nužnosti Krista, misionarske prirode Crkve ili vrhovne dužnosti traženja spasenja duša. 

Moramo govoriti s ljubavlju, strpljenjem i poniznošću. Ali moramo govoriti. 

12. Istina i ljubav ne mogu se razdvojiti 

Crkva odbacuje dvije suprotstavljene pogreške u svojim odnosima s drugim religijama.

Prvo je neprijateljstvo: prezir prema onima koji vjeruju drugačije, prisila, ruganje, diskriminacija ili nasilje. Takvo ponašanje proturječi dostojanstvu ljudske osobe i Kristovoj ljubavi.

Drugi je indiferentizam: tvrdnja da su vjerske razlike u konačnici nevažne, da su sve religije jednako Bogu voljne kao putovi spasenja ili da je pozivanje drugih na obraćenje nepotrebno ili uvredljivo.

Katolički put nije ni neprijateljstvo ni ravnodušnost. To je istina u ljubavi.

Poštovat ćemo one koji vjeruju drugačije. Branit ćemo njihovo ljudsko dostojanstvo i legitimnu slobodu. Strpljivo ćemo slušati, surađivati ​​u pravednim ciljevima, ispravljati laž bez prezira i odbijati svaki oblik prisile. Ali nećemo šutjeti o Isusu Kristu. 

Nećemo skrivati ​​Njegovo božanstvo kako bismo olakšali dijalog. Nećemo govoriti kao da je Križ samo jedan kršćanski simbol među mnogima. Nećemo svesti evangelizaciju na dobar primjer bez navještaja. Nećemo tretirati krštenje kao nepotrebno, Crkvu kao neobaveznu, niti obraćenje kao kršenje bratstva.

Najdublje bratstvo se ne postiže uskraćivanjem istine koja spašava. 

Niti ćemo dopustiti da vjerski dijalog postane instrument političkog favoriziranja. Osudit ćemo antisemitizam bez odricanja od prava i dužnosti da prosuđujemo postupke Države Izrael prema moralnom zakonu. Branit ćemo židovski narod od mržnje, a istovremeno ćemo braniti dostojanstvo i živote Palestinaca. Nećemo dopustiti da nas patnja jednog naroda učini slijepima za patnju drugog.

Apostoli nisu žrtvovali svoje živote za tvrdnju da su sve religije različiti izrazi iste potrage. Mučenici su umrli jer su ispovijedali jednog Gospodina, jednu vjeru, jedno krštenje i jedno spasonosno ime: Isusa Krista.

Svijetu ne treba Crkva koja se stidi Evanđelja. Treba Crkva koju prožima ljubav prema Kristu i stoga koju prožima ljubav prema dušama. 

Čujemo ponovno riječi svetog Pavla: „Dakle, mi smo poslanici Krista, Boga koji nas potiče. Za Krista vas molimo: pomirite se s Bogom!“ (2 Kor 5,20). 

Ovaj apel ostaje misija Crkve. Ostat će takva sve dok se Krist ne vrati u slavi.

Povjeravajući sve narode zagovoru Blažene Djevice Marije, Zvijezde evangelizacije, i zaštiti svetih apostola Petra i Pavla, ostajem

U Kristu,

Biskup Joseph E. Strickland

IZVOR

Htio bih napraviti jednu paralelu

Vidimo da ne trebamo imati neku posebnu MISU OZDRAVLJENJA, nego da je svaka misa višeslojna prilika za ozdravljenje. Danas nas privlači ono senzacionalno, posebni darovi, polaganje ruku, govor u jezicima, sve to može biti dobro, a svemu tome treba pristupati i s oprezom. Onaj govor u jezicima to je onaj najniži dar. Težite za onim višim darovima, najveći dar je ljubav. Dati se razapeti. I kod toga dara jezika (kao i kod drugih) moraš biti oprezan u smislu da ti govoriš riječi koje ne razumiješ. I zato, kaže Pavao, treba biti netko drugi tko će ti protumačit što ti govoriš. Tvoja nakana može biti dobra, ali riječi ne moraju odgovarati nakani, može se umiješati zao duh, možeš izgovarati psovke i bogohule – i što onda? Onda smo u problemu. I zato je važno da bude uvijek netko tko će tumačiti. Vidimo da sa tim nadnaravnim darovima treba biti oprezan.

Pričali su mi za jednu karizmatsku grupu blizu Splita, to je vodio jedan laik, dobronamjeran čovjek, i ljudi bi se okupljali u velikom broju i kad bi došli poznati karizmatici da mole, onda bi taj molitelj rekao: „Evo, Isus sad ozdravlja nekog od te i te bolesti…“, i taj voditelj zajednice kad bi vidio da se nitko ne ustaje na tu bolest koja je bila rečena, onda bi on pretpostavio evo sad je stvarno netko ozdravio, ali taj se ustručava izići van, onda bi se on digao – da je njega Isus ozdravio. Tu je dobra nakana, ali to nije dobro. Kad ljudi vide da se to nije dogodilo toj osobi, onda će to diskreditirati sve ono drugo dobro koje se tu događa. Ne možemo se služit lažima ni u maloj stvari, treba se do kraja držati istine. Zato Crkva traži da u svim tim zajednicama bude razborit i pobožan svećenik koji će pomoć da se tu stvari ne otmu kontroli, da ne odu krivim putem. Mi možemo tražiti duhovne senzacije, ali to nije smisao duhovnosti. Smisao duhovnosti, konačni cilj na kraju, jest da postanemo sveti. Svetost uključuje i križ. Uključuje i uskrsnuće, ali uključuje i muku i križ.

Misu možemo podijeliti u 5 dijelova i svaki dio mise povezat sa jednim ozdravljenjem.

Ona misa svakodnevna, ona misa na koju idemo nedjeljom, ona u sebi sadrži najmanje 5 karizmi koje nama prolaze nezapaženo.

1.Na početku imamo ozdravljenje duše. To je onaj POKAJNIČKI ČIN.

U tom pokajničkom činu, znamo da možemo dobiti oproštenje za male grijehe. Velike grijehe treba ispovjediti. Ne može se dobit oproštenje bez odrješenja koje Isus daje preko svećenika. Za teške grijehe se moramo ispovjediti, da bi mogli pristupiti pričesti. No za sve druge grijehe, koji nisu teški, koji nisu smrtni, jer teški i smrtni je jedno te isto – a zove se smrtni jer tako zavrjeđujemo pakao – i za te lake grijehe mi tražimo oproštenje od Boga, kajemo se. U staroj misi, pred-koncilskoj, tzv. Tradicionalnoj, puno se više prostora ostavljalo za taj obred pokajanja. Svećenici bi prolazili kroz crkvu, škropili ljude… Neki su svećenici to radili u vrijeme korone, škropili bi i ljude bi blagoslivljao na taj način. Prije je bilo više molitava koje je svećenik sam molio, koje je molio skupa s narodom, a mi smo to sada sve skratili. Bilo je to nekih deset minuta, a još ako se malo stane, napravi pauza, i više. A pošto mi danas svi trčimo, brzo stvari obavljamo, onda mi nemamo vremena za to. Pa i svećenici požure, evo i ja sam zastao – koliko – 30 sekundi. Zato je dobro da se mi sami organiziramo, dođemo prije, saberemo se, predamo Bogu sve te male grijehe s vjerom da će nam on ozdraviti dušu od svih tih malih stvari, ali se nakupi toga puno.

Mi kažemo ono što smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Svatko od nas sagriješi na tim područjima malim grijehom. I čovjek ne bi htio. Krenimo od misli. Kad vidiš nekog tko je debeo, pomisliš da je neumjeren, a možda je čovjek bolestan i debeo je radi toga. Možda ima neke probleme, možda je u depresiji, ali možemo stvoriti krivi sud. Vidiš neku ženu izazovno obučenu pa počneš razmišljat; kako, zašto, pobude se neke želje, osjećaji i vidiš da to nije dobro, htio bi da toga ne bude; slušaš vijesti nekog od naših političara, kako su nadmeni, kako se bahate, koliko puti bi ljudi ispovijedali za to, da bi se ljutio, kleo, psovao za vrijeme dnevnika. Ne bi čovjek to htio, ali krene. Misao mu pobjegne. Koliko puta čovjek sebe uhvati da o drugom stvori sud, a nije ga čuo, nije ga saslušao, zaključio je, odmakao se od njega, odbacio ga je. Logično, da nije to sve grijeh, ti pokreti u našoj misli dođu spontano. Grijeh su kad mi vidimo da je to loše i na to pristanemo. Nije grijeh osjetiti, grijeh je pristati. Ali mi vidimo da lako na to pristanemo. Prema tome na početku mise trebamo Bogu to predati, da mi misao krene pozitivno, u dobrom smjeru, da vidim koje su mogućnosti, potencijali, darovi u toj osobi, da vidim u toj osobi muku, nevolju, jad, potrebu, da drugi stav imam. Stav koji otkriva ono što je dobro, a ne da vidim samo ono što može biti loše.

Riječju. Sveti Jakov kaže se da je najteže kontrolirat jezik. Ali nije samo to ženama, to je jednako i muškarcima. Muškarci na svoj način, žene na svoj. Žene će više komentirat, pretresat, prepričavat, upast u ogovaranje, a mi se muškarci brzo naljutimo pa će to završit u psovci, ponekad u bogo-psovci, i onda ljudi kažu: to je navika, temperament, nagao sam, imam kratak fitilj i sl. Sve to je ali se to može i mijenjat. To mogu predat Bogu i tražit da me ozdravi od toga! Da mi da da budem blage naravi, da mi da da kontroliram svoje riječi, da me ozdravi od tih brzih startova. Sveti Franjo Saleški je bio poznat kao kolerik, kao onaj koji se lako naljuti, i na kraju postao primjer blagosti. Svetom Jeronimu je to izgleda slabije išlo od ruke. Jer on kad se makao od Rima, od svih ovih blještavila svijeta, ipak je tamo u pustinji u Betlehemu, vidimo kako ga prikazuju da se tuče s kamenom i govori: „Oprosti mi Gospodine, jer sam Dalmatinac“. I ako mi takvu narav dajemo Bog da nas ozdravi, ozdravit će. Sjetit se kakvih se sve nedostataka skupilo, predaj to Bogu, sa živom vjerom, i ako ne bude ozdravljenje odmah vidljivo vidjet ćeš, kao kad uzimaš antibiotik, treba popit cijelu dozu lijeka, a to traje sedam dana. Ali onda se pokaže da je djelovalo, da je terapija bila pogođena. Ne očekuj da će rezultat biti vidljiv, ali s vjerom predaj to Bogu i vidjet ćeš da se stvari mijenjaju. Traži oproštenje za to. Ako smo imali neku neugodnost na poslu ili težak dan onda smo  živčani u kući, pokažemo to izvana na neki način. I skupi se tih sitnica i za sve to možemo tražiti Gospodina da nas ozdravi od toga. Da ne zakazujemo u tim djelima.

I ono što vidimo da zauzima najviše prostora u našem životu je – pitanje propusta.

Bl. Ivan Merz, kao i toliki drugi sveci su imali takozvanu jednu asketsku vježbu već na početku dana, Znači, kad ti zazvoni sat nemoj se rastezat u krevetu nego se ustanu u roku od jedne minute. To je ona tzv. „herojska minuta“ . Ustani i krenuo si u dan sa jednom malom pobjedom. Sad kad je zima to se vrlo lako propusti pa ostanemo u krevetu 5-6 minuta. Možda i više i to se skupi. Vidimo da preko dana susretnemo nekoga tko je u potrebi. Ako je naporan ne javimo se na telefon. Ili nekoga sretnemo na ulici, pa nemamo vremena sjesti na kavu, a znamo da se čovjek želi pojadati i sl. a takvih slučajeva bude puno. Ili u samoj obitelji. Djeca traže da im se posveti više vremena, a ti odeš na mobitel. Ili, kad si zadnji put sa suprugom da vas dvoje u miru prošetate, popričate i sl. za to se nema vremena, trči se, ali se za dnevnik ima vremena, za mobitel ima vremena. To su propusti koji slabe obiteljski život, obiteljsku povezanost, ljubav. I to mogu predat Bogu. Bog će me ozdraviti i od toga. Ovo ozdravljenje duše je veliko, važnije nego ozdravljenje tijela. Jer ako mi u duši dobro funkcioniramo onda nije problem ni bolest. Jedna svetica, Talijanka, umrla je kao djevojka u teškoj bolesti – (Benedeta Boro?) – ona je bolovala nekih 8 ili 9 godina teško, bila je u kolicima, ona je na koncu svog života zahvaljivala Bogu što joj je dao jedan lijepi život. Zamislite da je imala toliko ozdravljenu dušu, da ju je to ispunjalo da joj ono tjelesno nije predstavljalo nikakvu prepreku da bude sretna. A što bi više htjeli u životu? To je put svetosti.

Dakle, misa ozdravlja dušu. Može ozdraviti dušu. Ako mi obratimo pažnju, ako mi to tražimo od Boga. Donesimo mu sve ono što smo vidjeli da nam je taj dan opteretilo dušu.

2. Drugo ozdravljenje je ono koje se događa preko SLUŽBE RIJEČI.

Preko čitanja. (Evo danas, prvo čitanje, psalam, drugo čitanje, evanđelje; običnim danima prvo čitanje, psalam, evanđelje) To je dio koji služi za ozdravljenje uma. Tu možemo tražiti od Gospodina da nam ozdravi razum. Mi smo bombardirani informacijama, predozirani smo informacijama, postali smo ovisni o informacijama. I to su najčešće bespotrebne, glupe informacije koje opterećuju našu memoriju, naš zdrav razum, i onda mi mislimo da to nije važno. Objektivno, to nije važno, ali kad je velika količina toga onda to šteti. Jer onda oduzima prostora za ono dobro. Božja riječ je ona koja nas može vratiti na mentalno zdravlje. Može nas vratiti na one prave postavke. Može jednostavno oblikovat dušu, oblikovat razum drugačije, da u svemu vidi Boga na djelu. Da razmišlja pozitivno, da ga ta Istina Božja oslobađa. Istina će vas oslobodit, kaže Isus. Obratit pažnju na čitanja koja smo čuli, propovijed… ne moramo mi to sve popamtiti što je pročitano u čitanjima ili rečeno u propovijedi. U Italiji u mnogih crkvama imate one listiće za misu, Donesene su sve molitve koje vjernici mole na misi, donesena su čitanja, i to imate sve na onoj preklopnici A4, i onda čovjek može pratit sve ono što je čitano i ništa mu ne mora pobjeći. No, nije to poanta. Poanta je da se mi zadržimo na onom što nas je posebno pogodilo, od svih tih čitanja, od svih tih riječi koje smo čuli. Što nam je Gospodin poručio preko jedne riječi, možda jedne rečenice, dvije rečenice, to je ono što je bilo da mi otvori srce za Gospodina, da dade prosvjetljenje mom razumu da mogu vidjeti koji mi je sljedeći korak.

Jednom mladom svećeniku je rekao jedan vjernik da ga se duboko dojmila njegova propovijed. I nakon toga što je rekao u propovijedi počeo je redovito dolaziti na misu. I onaj svećenik je bio ponosan što se to dogodilo, pomislio je ulagao sam truda, vidi se da se to isplati, zahvalio mu je na svjedočanstvu i onda kad je pošao upitao je: možete li mi reći koja vas je stvar baš pogodila? A on kaže: pa jedna rečenica koju ste rekli u propovijedi da „treba svake nedjelje ići na misu!“ On nije išao na misu osim jedan put, dva puta godišnje, slučajno je tu bio, nije planirao ići na misu, to je čuo i doživio je kao da je to poruka za njega. I on je od tada krenuo svake nedjelje ići na svetu misu. Kad je svećenik razmišljao kako je uopće rekao tu rečenicu, kaže – „pobjegla mi je slučajno, nisam uopće to planirao reć, tema je bila neka druga“, i Bog se poslužio tim, Duh Sveti je dao te riječi jer su bile potrebne za tog čovjeka. Jedna talijanska poslovica kaže: „Pametniji su čovjek i magarac nego sam čovjek.“

Prema tome uvijek možemo od drugoga nešto naučit, posebno u homiliji, uvijek možemo dobit nešto što će nas stvarno potaknut. Dopustiti Gospodinu i tražiti da nam ozdravi misli, da nas ozdravi preko svoje Riječi preko Službe Riječi. To je drugo ozdravljenje.

3. Treće ozdravljenje je PRIKAZANJE DAROVA.

Mi tada na oltar donosimo kruh i vino koji će poslužiti kao materija, nad kojom će svećenik molit pa će se dogoditi pretvorba, …  … Mi donosimo tu svoj doprinos da Gospodin učini čudo i bude nazočan pod prilikama kruha i vina. Ali mi tu možemo donijeti i cijeli svoj život, sve ono što se događalo taj tjedan, sve to prikazat Bogu, sve to predat Bogu, sve brige, i to je ozdravljenje srca. Vidimo da je kod svetog padre Pia misa trajala 2 sata. A nije bilo propovijedi. Evo mi smo sinoć ostali s onom hladnoćom i s Ivom od 6 do 8 ipo, ostali smo dva i pol sata, ali je tu bilo i klanjanje, bila je kateheza, bila je Misa, bilo je više stvari. Kod njega sama misa, bez propovijedi, dva sata. To je bio prosjek. Onda su ga makli tamo sa strane da jednostavno ne odudara toliko od drugih, On bi za prikazanje darova odvojio preko 20 minuta. To je koliko u našim župama inače cijela misa traje. Jedan župnik bivši u Splitu je bio poznat po tome što bi mu bisa trajala 14… 15 minuta. Express A padre Pio 20 minuta samo na prikazanju darova. I ljudi su se okupljali oko te svet mise, vidjeli su da je to nešto drugačije, da je tu Bog na djelu, da tu Bog čini velike stvari. Dakle tu Bogu možemo predat sve ono što mi imamo u životu, imetak, posao, zdravlje, brige, sve ono do čega mi je stalo. Sve ću to na kraju morat ostavit. Evo, Gospodine, donosim ti to sve na oltar, primi sve to, primi moje uspjehe, rezultate, sve ono što činim, … Zašto je to važno? Važno je za to da naše srce bude slobodno.

Sjetimo se onog (Isusova susreta) sa bogatim mladićem. On je tražio više i tako je došao do Isusa. Isus mu kaže – obdržavaj zapovijedi. A on kaže sve sam to čuvao od svoje mladosti. Nije to lako. Nisu Židovi držali samo 10 zapovijedi, nego su imali još 623 propisa koja su morali držat. I on, mladić u naponu snage on je to sve držao. čuvao. I onda mu Isus kaže: Idi prodaj sve što imaš, razdijeli siromasima i dođi i slijedi me. I mladić ode tužan, jer je imao veliko bogatstvo.

Svetom Antunu Pustinjaku je došao jedan koji je htio biti pustinjak – i prodao je sve što je imao, ali je jedan mali dio imetka zadržao za sebe. I pita on svetog Antuna: Što ja trebam činit da postanem pustinjak?

Rekao mu je da otiđe u grad, da kupi 5-6 kg mesa, zaveži to sebi oko pasa, dođi ovdje pa ćemo popričat. Tada je to trajalo malo duže, nije bilo mogućnosti da on koristi kola, konje, auta i sl i on je putovao na povratku možda i dan, dva.

I putem su ga napadale ptice i ranjavale ga, uzimajući nešto od tog mesa da nešto pojedu. Vjerojatno je počelo puštat i neke mirise, i sl. I kad je došao svetom Antunu pita ga on: Jesi li napravio ono što sam rekao? On kaže: Jesam.

I kaže mu: Vidiš koje ti je to posljedice donijelo. Tako isto – ako misliš bit pustinjak moraš biti slobodan od svega. Moraš se svega odreć i onda te sotona neće imat zašto hvatat, zašto napastovat.

U zamjenu mu daje puno više: da bude njegov učenik, da bude s njim stalno. I obećava svojim učenicima – Vi koji ste sve ostavili dobit ćete stostruko već na ovoj zemlji, ne samo život vječni. Neće mu falit ništa.

Narod prepozna ljude koji žive za Boga, koji žive za Krista. Bog će providit. Ako ništa providit će preko onog gavrana da mu donosi hranu. Ali to daje jednu slobodu, da je čovjek oslobođen briga, ne mora mislit o osiguranju, o osiguranju auta, o osiguranju kuće, od lopova, o ovome, onome, kako ćeš kad dođe inflacija, sve te stvari koje moraš riješavat i onda čovjek nema slobodno srce, čovjek ne može bit sretan, ne može bit ispunjen Bogom. Ne mora svatko od nas (biti pustinjak) Nismo svi pozvani biti pustinjaci, biti svećenici, redovnici. Ne traži se od većine kršćana da to stvarno materijalno i naprave. – da sve prodaju i razdaju siromasima, al se traži da u svakom trenutku mogu to ostavit, da budu ne navezani na to, da budu od toga slobodni. To se traži od svakog kršćanina. Zato mi možemo sve to Bogu predat. Bog će nam to vratit uvećano. Sigurno je da će svatko od nas morat umrijet i sve će to morat ostavit. Važno je da mu srce ne ostane ovdje na zemlji, nego da bude spremno za Nebo.  Važno je i zato ako dođu progonstva – da te ne mogu ucjenjivat, moraš napravit kompromis, moraš izdat Isusa, ako želiš zadržat kuću, ako želiš zadržat posao, ako želiš zadržat socijalno, ako želiš primat penziju, Onda ćeš se prodat – ako nisu unutra slobodan. Bog nudi mogućnost kad smo na svetoj misi da oslobodimo svoje srce, da ponovo sve predamo Bogu, da budemo slobodna srca. Da možemo ljubit svim svojim snagama, i Boga, i bližnjega i sebe.

4. Imamo i četvrto ozdravljenje – koje odgovara četvrtom dijelu mise, a to je EUHARISTIJSKA MOLITVA.

To je sama Isusova molitva, to su njegove riječi. On tu moli Oca da se dogodi čudo pretvorbe. zahvaljuje Ocu. Isus čini Pretvorbu preko svećenika. Svećenik na oltaru slavi misu „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. On je poslužitelj. Tu se mi možemo spojit s njegovom molitvom i tu možemo otkriti molitvu hvale koja daje pravu radost – onu koju je imao sveti Franjo. Sveti je Franjo, znamo, živio evanđelje radikalno. Nije bio svećenik bio je cijeli život redovnik, propovijedao je po ulicama, nije mogao po crkvama, jer nije bio svećenik, po trgovima. Živio je siromaštvo i bio je zaljubljen u siromaštvo tako da on bi prosio ostatke od ručkova večera njegovih mještana, u gradovima gdje bi djelovao. I što bi mu ljudi mogli dat. Mogli bi mu dat okrajke, nije on prosio samo od bogataša, prosio je i od siromašnih ljudi, tada se živio nizak standard života. koji su radili težačke poslove, mogao je tražit malo kruha, malo juhe, i ostatke ostataka, imali su brojne obitelji. I on je s tim bio sretan. U njegovim molitvama mi nalazimo samo hvalu. Nigdje ne traži od Gospodina da mu da ni zdravlja ni imetka ni uspjeha. ni novih samostana ni slično, nego zahvaljuje, slavi Boga. Evo zato je potrebno uključit se u Isusovu molitvu, da naša molitva bude ozdravljena, da ne molimo samo za ono što je meni potrebno, nego da otkrijemo ljepotu Boga da se možemo radovat u Bogu, da možemo slavit Boga, zahvaljivat Bogu na dobru, da nas to dobro ojača, potiče da idemo naprijed. To je četvrta dimenzija ozdravljenja mise. I zato je dobro da se tu isto odvoji više vremena. zato sam ja večeras izbrao prvu euharistijsku molitvu, ona je najduža, a ona je i najbogatija sadržajem.

5. I peto ozdravljenje mise imamo U PRIČESTI.

 Imali smo *ozdravljenje duše, *ozdravljenje razuma, *ozdravljenje srca, pa smo dobili *ozdravljenje molitve i sad imamo *POTPUNO OZDRAVLJENJE. Tu dobivamo živog Isusa. Što su ljudi činili da dođu do Isusa dok je bio u Palestini? Donijeli su onog bolesnika, raskrili su krov, spustili su ga, jer nisu mogli drugačije doći pred njega, spustili su ga pred njega da ga Isus ozdravi. Bili su sretni ako mogu dodirnut njegove haljine jer se na dodir haljine oni bi ozdravili. A mi se možemo sjedinit s Njime. Tu se sad događa ne samo da jedemo njegovo tijelo i krv, nego jedemo živoga Isusa. On je tu prisutan svojim božanstvom. Tu se sad događa da je to otajstvo toliko veliko da nije da mi jedemo Njega nego ON preobražava nas u sebe. I tu možemo tražit da nas ozdravi od bilo čega, da nam da potpuno ozdravljenje, i sve one tjelesne nedostake: boli me zub, smeta me kralježnica jer sjedim previše za računalom, boli me ovo i ono  – pa sve to predaj Bogu: „Gospodine, ozdravi me od svega toga, ako je to Tvoja volja.“ I zašto ne – događat će se čuda. Treba dolaziti s vjerom.

Evo vidimo koje se bogatstvo krije u svetoj misi, a prolazimo mimo nas a da mi to ne registriramo. Tražimo senzacije, a ono pravo bogatstvo prolazi nam mimo nas i mi to ne znamo kapitalizirat, ne znamo se time okoristit, ne znanom od toga živjet. Zato je važno razmišljat o Božjim otajstvima sadržanim u Misi, sabirat se u misi, molit, zahvaljivat, i evo zato je ona zahvala nakon Pričesti, kad smo od Gospodina tražili da nas ozdravi, zahvalit se na onomu što smo mogli primit.

I evo s tim ću završit večeras.

Don Josip Mužić

Izvor: Video/ audio – s trodnevnice Sv. Nikoli, u župi svetog Nikole (Rijeka)

Ime Isusovo ima posebnu snagu. Ime Isusovo znači da je samo ime Božje prisutno u osobi Njegova Sina…. To također znači da jedino božansko ime donosi spasenje. I od sada ga mogu zazivati svi jer se utjelovljenjem On ujedinio sa svim ljudima.

Tako čitamo u Djelima apostolskim da nema ni u kome drugom spasenja, „nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ Tako je ime Isus ono najkraće i najpotrebnije što predstavlja naše spasenje.

I vidimo da onda nije slučajno što se javlja pobožnost Imenu Isusovu. IHS (Isusov monogram) se stavljao na ulazu u kuće, na vrata, u kućama, u crkvama. To pokazuje da je ime Isusovo pomagalo ljudima… To ima svoju poveznicu i sa Starim zavjetom, jer vidimo kad se u Egiptu trebala prinijeti žrtva Jaganjca, da se onda sa krvlju tog Jaganjca označavalo te kuće vjernika, pa je anđeo koji je pomorio prvorođence zaobilazio te kuće i izraelski prvorođenci bili spašeni, zahvaljujući tome znaku. U Jeruzalemskom hramu svećenik koji je prinosio žrtvu u svetinji nad svetinjama zazivao je samo jednom godišnje ime Boga Spasitelja da okaje Izraelov grijeh. Tu se škropi krvlju i zaziva ime Boga Spasitelja, jednom godišnje. Onda su i za samo ime Jahve Židovi bili vrlo oprezni i puni strahopoštovanja tako da su izbjegavali izgovarati to ime i jednostavno bi koristili sinonim: Gospodin ili Bog nad vojskama i sl. ali samo ime Bog su izbjegavali, jer su bili svjesni svetosti koja je tu sadržana. Zato jednom godišnje izgovarati ime – i to je izgovarao veliki svećenik kako bi se okajali Izraelovi grijesi snagom Božjeg imena. A pomirilište je bilo mjesto Božje prisutnosti. Bog je bio posebno nazočan u hramu. Sveti Pavao kaže o Isusu da ga je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište  (Rim 3,25) Time želi potvrditi da je u njegovu čovještvu Bog u Kristu svijet pomirio sa sobom. Tu vidimo snagu svećeničke službe, mogućnosti izgovarati ime Isus, kako je je to činio Veliki svećenik, i to je nešto što daje snagu našemu životu, radost, jasno ako izgovaramo s vjerom. …Ne bilo kako… Čovjek može sa raznim nakanama moliti i izgovarati riječi. Jasno da se traži ispravna nakana, sabranost i onda nas same riječi upućuju na to otajstvo. Mi o tom razmišljamo, ulazimo u to otajstvo, razvijamo prisan odnos sa Gospodinom. Zato je to jedno pomoćno sredstvo i to je nešto što nam je svima na raspolaganju.

Isusovo uskrsnuće, proslava Boga Spasitelja, jer samo ime Isusovo već očituje vrhovnu moć, kako kaže Pavao u poslanici Filipljanima, „Ime nad svakim drugim imenom“. Nije to više ono obično židovsko ime. To je sad ime koje je proslavljeno, i zato se zli duhovi boje Njegova imena, i zato u ime Isusovo učenici čine čudesa, ozdravljanju bolesne, uskrisuju mrtve…

Isus kaže „I sve što zatražite u moje Ime, dobit ćete.“ … Traži se vjera i onda samo ime Isusovo ima ogromnu snagu, mijenja zakone.

Nije čudo, stoga, što je ime Isusovo u središtu kršćanske molitve.

Sve liturgijske molitve završavaju molitvom: „Po Gospodinu našem Isusu Kristu!“. Molitva Zdravo Marijo dosiže vrhunac u riječima: plod utrobe tvoje – Isus. Molitva kod istočnjaka, zvana Isusova molitva kaže: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji smiluj se meni grešniku!“ Vidimo u Ispovijestima ruskog hodočasnika – to je nešto što oni izgovaraju, … Oni koji nemaju obitelji, imaju duhovni poziv i ta se molitva svede na to da da bez stajanja izgovaraju ovaj zaziv imenu Isusovu.

Drugi kršćani, kao sv. Ivana Arška umiru sa samo jednom riječju na usnama, a to je ISUS.

I kroz povijest Crkve su se događala velika čudesa preko imena Isusova.

Nedavno sam naišao na informaciju kako su se pravoslavni monasi za vrijeme komunizma u Rusiji skrivali u planinama, i onda je vlast odlučila 70-ih godina da tome stane na kraj pa su poslali vojsku, poslali su helikoptere, navodili su vojsku da ide za njima i oni su došli u stupicu, na jedno brdo, nisu više imali kuda, vojska je bila iza njih, tu je odmah počinjao ponor. I onda krajnji epilog – jedan je od njih napravio veliki znak križa i hodao je po zraku (!) Drugi su krenuli za njim. On se nakon toga obratio.

Bog može činiti čuda, ako je potrebno, kad postoji vjera. Čudo je već samo to što smo mi danas živi. Bog je mogao učinit da se bura razmaše još više i sve nas odnese. Mogao je bilo kome od nas uskratiti svoju podršku i mi ne bi bili živi. Bog podržava svakoga od nas svake sekunde u životu. To je nešto na čemu doista možemo bez prestanka zahvaljivat. Čudo je sve ono što nas okružuje, ali mi kao posebno čudo Božje prepoznajemo one izvanredne zahvate Božje koji odudaraju od onih redovitih zakona.

Da je Isus Krist Sin Božji, pravi Bog, jedne naravi s Bogom Ocem to nam svjedoče PROROCI koji obećanom Spasitelju daju imena …Bog.

Tako kaže Izaija: Bog sam će doći i spasit će nas. Zovu ga Emanuel, s nama Bog, Iz 7, 14. Presveti, Mirotvorac. Zemaljsko mu je ime dao sam Bog preko anđela.

Osim proroka i Nebeski Otac je posvjedočio da je Njegov Sin.

To imamo na početku javnog djelovanja, na Jordanu, kad ga Ivan Krstitelj krsti, događa se teofanija – objava Boga, očituje se Druga Božanska osoba u liku goluba, i da se čuje glas Očev: Ovo je Sin Moj ljubljeni. Drugi put je otac posvjedočio za njega na gori Tabor kod preobraženja: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“ U nekim drugim situacijama, vidimo da se otac također očitovao i da su to … nisu razumjeli riječi, … jasno očituje da je Isus Njegov Sin.

Svjedočanstvo Očevo se pribraja svjedočanstvu Isusovu – što je on sam o sebi tvrdio: da je On Sin Božji.

Kad su židovi pitali Isusa – ako si ti Krist reci nam jasno (je li Mesija, pomazanik Božji) Isus im govori jasno. Da im je to Isus rekao na početku tko bi mu vjerovao? Postupnim učenjem, čudima, da su ga mogli upoznati, vidjeli su da živi neporočno i malo pomalo ih je vodio do toga da im može obznaniti istinu da je on  – očekivani Mesija. No, vidimo da je to kod Samarijanke bilo drugačije. Samarijanki je to otkrio u razgovoru koji je mogao trajati 15 minuta, pola sat, on je otkrio njoj ono za što su židovima trebalo mjeseci i godine.

Petar i apostoli su došli do toga, bili su uz Isusa nekoliko godina, kad Petar govori: Ti si Krist, Sin Božji. Imamo različite ljude, različitu raspoloživost, različitu otvorenost, i ona koja je bila grešnica bila je spremnija nego židovi koji su živjeli čestito, jer u tom ispravnom, moralnom načinu života, pitanje je koliko je Bog bio na prvom mjestu, koliko su tražili Boga. A ona koja je bila grešnica iz dna duše vapi za Bogom. Kad su ga Židovi pitali: ako si ti Krist reci nam jasno, onda im on odgovara: „Govorim vam pa ne vjerujete, djela koja ja činim u ime Oca svojega ona svjedoče za me, ja i Otac jedno smo.“

Poziva se na djela. Djela su riječita. Ona govore da to što Isus čini može činit samo Bog. A onda kaže i više od onoga što su ga pitali: Oni su ga pitali je li Pomazanik, Mesija, a on kaže: Ja i Otac, jedno smo. Izjednačuje se s Bogom i zato ga oni optužuju da bogohuli, da se pravi bogom. Kako čovjek sebe može pravit bogom. I kad su mu židovi to progovorili reče im: Kako vi kažete onom koga je otac poslao … ako meni ne vjerujete, djelima vjerujte, da je Otac u meni i ja u Ocu.“

Znači, imamo da Isus to očituje riječima, i da se poziva na djela koja govore isto. Pred velikim vijećem, kad ga ne mogu tužiti, ne pronalaze dovoljan broj svjedoka koji će se složiti u istome svjedočanstvu, onda ga veliki svećenik pita izričito: Ti si dakle Sin Božji?

Isus odgovara: Vi velite, JA JESAM. (Ja jesam – to je Jahve) i na temelju toga biva osuđen. Ako je prije toga taktizirao i pripremio učenike i one koji su ga slijedili da prihvate tu istinu da je On Bog, kad je došao njegov čas, da ne ostane nikakve dileme on se dakle očitovao jasno i zato je bio osuđen. I to je glavni razlog njegove osude. Ono što su ga lažno pred Pilatom da želi preuzeti zemaljsko kraljevstvo, i da ne priznaje rimskoga cara, to je bila izlika. Oni su ga osudili prije toga. Već mnogo prije toga on se nazvao sinom koji poznaje Oca, koji je različit od slugu što ih je Bog prethodno slao, …samih anđela. On je razlikovao svoje sinovstvo od sinovstva svojih učenika. Ne govori Oče naš, osim kad je njima naredio: Vi dakle ovako molite: OČE NAŠ… Tada je naglasio tu razliku: Bogu mojemu i Bogu vašemu. Razlikovao je to sinovstvo od onog na koje smo svi pozvani u Kristu od onoga koje on sam ima odvijeka. Taj svoj nauk Isus je posvjedočio na tri načina: svojim životom, vidimo u njegovu životu da se ne može pronaći ni najmanji grijeh, zato i predstavnik Rimske vlasti Pilat kaže: ne nalazim na njemu nikakve krivice!

Nije on to rekao samo zato što je Isusa upoznao, nego je on imao i informacije od drugih, Rimljani su bili okupatori, oni su pazili na sve što se događa, ¸bojali su se nemira jer su se židovi stalno bunili i onda oni su imali špijune svugdje. I Isus koji je oko sebe okupljao veliko mnoštvo i prolazio kroz razna mjesta i gradove i jasno da im je upao u oko. Oni su sakupljali informacije o njemu, dostavljali ih Pilatu. Pilat je odavno stekao sliku o Njemu da je on za njega politički bezopasan, jer ne poziva na revoluciju, ne poziva na rat, da je njegovo poslanje duhovno, i rimljani nisu u njega dirali. Slušali su o njemu tri godine, nije im smetao, jedino je smetao židovima. Tu mislimo na farizeje i pismoznance, Oni su ga doživljavali kao onog koji njih ugrožava, i oni su se organizirali protiv njega. Pilat je imao jedan sud o njemu, i na temelju informacija taj sud je samo bio potvrđen. Sam njegov izdajica Juda je priznao da je izdao pravednu krv, da je izdao pravednika. Isus sam je mogao upoznati svoje neprijatelje. Koji će me od vas ukoriti za grijeh, recite imate li koji grijeh protiv mene? Oni koji su ga optužili nisu ni pomišljali da ga osude za nešto nemoralno, nisu mogli ništa nać, Znali su da je bio transparentan, poznat svima, ljudi su ga slijedili, ništa mu se ne može prigovoriti. Optužba je bila: pravi se bogom. Naprotiv u Kristovu životu nema kreposti koja … dosljedan, brinuo se za slavu Božju i za svačije spasenje, …onima koji su u potrebi… bio je poslušan…

Bio je takva veličanstva da takvoga svijet nije nikoga vidio, učitelji u hramu se dive njegovoj mudrosti, čude se otkud mu toliko znanje da se ravnopravno može nositi s njima, raspravljati i pokazuje veću mudrost nego oni. Kad je počeo javno djelovati nakon krštenja, vidimo da kao magnet vuče učenike za sobom. I narod se u velikom mnoštvu skuplja oko njega gdje god se pojavi. Ljudi i djeca traže od njega blagoslov. To je bi jedan masovni pokret. U Hrvatskoj 71 masovni pokret naroda … a evo ovo je u Isus je stvarno za sobom povukao mase. Tako da su se farizeji prepali, ako ga ne zaustave, da će cijeli narod otići za njim. Nije se radilo više o nekoliko stotina učenika, nego se radilo o nepreglednom mnoštvu, koji su ga nakon umnažanja kruha

htjeli zakraljit. Nisu to bili ljudi koji su sebi umišljali da će učinit nešto što je nemoguće nego su vidjeli da je to izvodivo. Da ih ima brojčano toliko da su već jedna većina u narodu i da to mogu provest, da je to provodivo. Bez obzira što imaju tu rimljane, da će cijeli narod, da će većina naroda krenuti za njima i da će oni to moći ostvariti.

Sluge poslane da ga uhvate u hramu ostaju zapanjeni od njegovih riječi i kažu – nikad nije čovjek govorio kao što govori ovaj čovjek. Oni su služili praktički cijeli život u hramu, čuli su sve moguće, učitelje, pismoznance, jer je tu bilo stjecište cijelog židovskog naroda iz Izraela, iz cijele Palestine, ali i iz dijaspore, oni su se toga nagledali i naslušali.

Kad je netko sakristan u jednoj župi cijeli život upozna sve moguće svećenike. No kako vidimo kod Isusa su uočili jednu bitnu razliku – nitko nikad nije tako govorio. Zaključuju da takav nauk, takav način govora jednostavno dotad svijet nije upoznao.

Oni koji su ga došli uhititi u vrtu – na riječi Ja sam – oni padnu na zemlju. „Ja sam“ (Ja jesam) pokazuje da je on Jahve, Bog, ima snagu koja pokazuje da oni njemu ne mogu ništa, ako se On ne želi predat njima u ruke, daje im do znanja kakav je tu odnos koji postoji, i čudesa potvrđuju Kristovo božanstvo. Čudo je jedno izvanredno vidljivo djelo koje nije izazvala nikakva prirodna sila nego samo svemogućnost Božja, npr. da oživi čovjek koji je umro, to sotona ne može učiniti, to ne mogu učiniti ni ljudi. Da bi se nekog proglasilo svetim traži se da su se dogodila čuda – jedno čudo za proglašenje blaženim – jedno za proglašenje svetim, jer preko tih čuda Bog daje potvrdu da se tu radi o svecu.

Bog ne može posvjedočiti što ne bi bilo istina.

 Isus je činio mnogo čudesa, pretvorio vodu u vino, kad je počeo javno djelovanje, s nekoliko kruhova je nahranio tisuće ljudi, utišao je vjetar i valove, jednom riječju je liječio bolesne, slijepe, hrome, nijeme, gluhe, i to samo na jednu riječ uskrisiva mrtve, u više navrata, kao mladića u Nainu, kći Jairovu, i na koncu Lazara koji je najduže bi mrtav, izgonio je nečiste duhove. Ta je čudesa činio da preko njih pokaže svoje božansko poslanje i da dokaže da je pravi Bog, zato se poziva na djela i kaže: Djela koja činim svjedoče za mene da me Otac poslao, djelima vjerujte da je Otac u meni i ja u Ocu – kaže na drugom mjestu. To Ivan donosi oba puta.

Mi danas imamo umjetna čuda, kao mađioničari, to je  neka vrsta opsjene – koriste se raznim trikovima da stvore privid čuda. Danas imamo i tehnologije koje mogu to učiniti. Mogu sa projekcijama na nebu učiniti da mi na nebu vidimo razne stvari i da nam se to čini stvarno. To se događa preko moći tehnologije, ali to su sve prividi – nisu čuda u pravom smislu riječi.

Isus je svoj nauk potvrdio i svojim proroštvima. Sve ono što je prorekao to se doslovno i izvršilo.  Time je Isus pokazao da je pravi Bog. On je prorekao samo ono što je Bog unaprijed mogao znati: da će biti predan glavarima svećeničkim, da će ga osuditi na smrt, to je više puta prorekao. Da će ga  predati neznabošcima, poganima, predali su ga rimljanima. Prorekao je Judinu izdaju, Petrovo zatajenje, odreknuće, Prorekao je da će se njegovo evanđelje propovijedati po svemu svijetu. O Jeruzalemu je rekao unaprijed da će ga neprijatelji opkoliti i da neće ostati ni kamen na kamenu. Prvi kršćani su prihvatili ovo proroštvo, i kad su prvi kršćani vidjeli da se bliži njegovo ostvarenje svi su se spasili tako da su pobjegli u gore kako je Isus i tražio.  Mnogi će od naroda židovskoga pasti od mača, a drugi će se raspršiti po cijelome svijetu. Sva su se ta proroštva izvršila. Neka se i danas ispunjaju kao npr. da Crkvu neće nadvladati vrata paklena.

Isus svojim životom, čudima, proroštvima i na koncu – svojom smrću potvrđuje svoje božanstvo. Kad ga veliki svećenik zapita pod zakletvom: „Jesi li ti Krist Sin Božji?“ – Odgovori Isus – Ti kaza. To znači – da. Ali od sad vidjet ćete Sina čovječjega koji sjedi s desne i dolazi na oblacima nebeskim.

Kasnije će i Stjepan reći (prilikom mučenja) da ga vidi s desne strane Bogu – ispovijeda vjeru u Kristovo božanstvo i zato će biti kamenovan.

To su dakle nedvojbeni dokazi na temelju kojih možemo mirno prihvatiti vjeru da je Isus pravi Bog i pravi čovjek.

Vjera nije nerazumna, traži sudjelovanje našeg razuma onoliko koliko razum može dat. I zato prva zapovijed kaže da ljubimo Boga svim svojim umom, znači, onoliko koliko čovjek može spoznat Boga, dužan je to učinit, da bude razumno utemeljena da može i s tom jednom moću duše koja je izuzetno važna da može prihvatit Boga i da može izgrađivat odnos s njime.

Bilješke: M.G. – duhovna obnova, 26.11.2023.

1 razmatranje je – ISUS KRIST, OBEĆANI SPASITELJ

U vjerovanju, kažemo: „Vjerujemo u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga…“ Vjerujemo u Isusa Krista, vjerujemo da je on Sin Božji. Vjerujemo da je On naš Gospodin. I samo to da „vjerujemo u Isusa Krista“, je bremenito značenjem. Isus Krist je Sin Božji i obećani Spasitelj. Njegov dolazak je bio pripremljen. Bog je dao je obećanje Spasitelja. Učinio je to preko izabranog naroda. I na kraju ga je poslao. Znamo da se za grijeh koji čovjek učini i koji činimo kolektivno moramo zadovoljiti Božjoj pravdi. Čovjek, ne može sam dati zadovoljštinu.

Dobro je i korisno da radimo zadovoljštinu, da posvijestimo sebi težinu grijeha, kako bi primali i više milosti, povećali ljubav prema Bogu. Ali, potpunu, pravu zadovoljštinu Božjoj pravednosti može dati samo onaj koji je Bog. To je razlog zašto je Druga božanska osoba, Sin, uzeo ljudsko tijelo, utjelovio se. I do onda u svome tijelu otkupi nas. To može učiniti samo Bog i on je to učinio, tako što je uzeo naše čovještvo, živio među nama i otišao na križ. Vidimo da se Bog nije ograničio na to da Izrael oslobodi iz ropstva, da ga oslobodi od okupatora. U Izlasku iz Egipta je najočitije da Bog može izbaviti od zemaljskog ropstva cijeli jedan narod ako hoće.

IZLAZAK – To je bila priprema za ono pravo oslobođenje, a to je da oslobodi narod od njegovih grijeha. Taj Izlazak, oslobođenje od zemaljskog ropstva, bilo je slika pravog oslobođenja – od ropstva grijeha. Pošto je grijeh uvijek uvreda Bogu u činu kajanja molimo za oprost. Svjesni smo kako grijeh može negativno djelovati na nas, stvoriti nam loše navike, bude nam zapreka da činimo dobro, izaziva nezadovoljstvo, nutarnju tjeskobu.

Svjesni smo također koliko grijeh utječe na naše odnose s drugima i preko toga se ruše odnose ne samo s onima koji su daleko, nego s onima koji su nam blizu, koji su nam najbliži članovi obitelji.

Počeo sam čitati knjigu koja opisuje život jednog misionara u Amsterdamu. Jedna od stvari koja ga se dojmila jest da su proširena masovna psihička oboljenja. Nudi se psihološka pomoć na telefon. Ljudi upadaju u kolektivnu depresiju, zovu te telefone da se s nekim mogu ispričati, pojadati, pa im bude lakše. Jasno imaju na raspolaganju i razne kemijske preparate da ublaže bol. To je društvo koje se diči ateizmom, sekularizirano društvo, imaju dobro stanje, odmetnuli su se od Boga. A imaju i posljedice toga: vide da nisu sretni, duboko su nesretni.

Lako možemo spoznati što grijeh proizvodi u nama, a ako smo imalo samokritični možemo vidjeti što proizvodi i prema drugima. Isto tako je očito da grijeh razara i naš odnos s Bogom.

Vidimo kod opisa prvog grijeha da su se Adam i Eva sakrili. Prije su  s Bogom mogli pričati kad god bi htjeli, dobiti neku posebnu mističnu milost. To je bilo dostupno. Nakon grijeha se povlače iz kontakta i razgovora s Bogom, jer se ne osjećaju dobro.

Petar će reći: „Odlazi od mene, Gospodine, nisam dostojan. Grešnik sam.“ Čovjek vidi da ga grijeh čini nedostojnim. I stavlja se na mjesto koje mu pripada, ponižava se. Činjenica je da nas grijeh udaljava od Boga. Gubimo osjećaj za Boga. Ne možemo se sabrat, ne možemo biti posvećene tom odnosu, rastrzani smo. Bavimo se nečim drugim. Tako je na primjer kada čovjek prije spavanja gleda televiziju. Nađemo sebi, razna opravdanja. I koje će nas onda misli pratit tu snu? Misli na ono što je gledaš, na što ga te asocira… Teško je onda zaspati sa mišlju na Boga. Važna je sabranost prije spavanja. Od osam sati navečer, pa nadalje je to vrlo važno. Potrebna je jedna priprema.

Mobitel nam je stalno na dohvat ruke. Preko poruka, obavijest i slično, stalno nas drži u kontaktu sa svijetom. I stalno možemo biti zaokupljeni time. A da umjesto toga stalno imamo strelovite molitve i misao upravljenu prema Bogu bilo bi puno korisnije.

Grijeh ruši sva tri odnosa: prema sebi, prema bližnjemu i prema Bogu.

Grijeh je također i uvreda nanesena Bogu. O tome manje razmišljamo. Mi gledamo ono sto možemo spoznat. Kada gledamo sa božjeg stajališta to je tako veliko, da se grijeh prosuđuje prema Onome kome je uvreda nanesena.

A pošto je nanesena je Bogu, stvoritelju koji je neizmjerno dobro – to nešto tako veliko da mi zato ne možemo dati zadovoljštinu. Ne može izbrisat. To jedino može sam Bog.

Izrael spoznajući sve više općenitost uviđa da nema spasenja osima zazivanja imena Boga, Jahve. Kao narod bili su svjesni svoje grešnosti. Pokušali su o tome doskočiti i sve zakonski regulirati, imaju preko 600 propisa koje je potrebno održavati, da bi čovjek živio kao pravednik. Ali vidjeli su da to nije dovoljno, da ih zakon ne može zadovoljiti, ne može nadoknadit onu štetu koja je učinjena. Onda su spoznali da se to može jedino zazivanjem imena Božjeg.

Zato je i nama posebno važno ime ISUS.

Ime Isus označava njegovu službu.

Isusa znamo kao ISUS KRIST. To su 2 različita imena. Možemo reći: ime i prezime. Ime je Isus, prezime Krist. Krist, označava njegova poslanja koje ima.

I Krist je zapravo njegovo ime.

Samo ime ISUS označava ga kao Spasitelja. Isus na hebrejskom znači: Bog spašava ili skraćeno: Spasitelj. Zato je i anđeo Gabriel rekao da mu se nadjene „ime Isus, jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njegovih.“

To nije novo ime. Ono je već postojalo u židovskom narodu. Možemo ga susresti u starom zavjetu. A to je bilo ime koje je bilo najprimjerenije Isusu. Razlog koji daje anđeo: Zato jer će izbaviti narod od grijeha njegovih. On će nas spasiti od grijeha.

Drugo ime: KRIST. U židovskom jeziku: MESIJA. To znači: Pomazanik. Znamo iz Starog zavjeta da su se pomazanici zvali proroci, svećenici i kraljevi. Proroci su  bili pomazani, na neki način, izravno od Boga. Ili kao što je Elizej pomazan od većeg proroka, od proroka Ilije. Dok su svećenici i kraljevi imali regulirano svoje pomazanje. Odatle dolazi svećenički red. Svećenici su bili službeno zaređeni za tu službu. I tu se koristilo ulje kojim bi se pomazali. Dakle, to imamo već u Starom zavjetu. Danas vidimo da se to koristi kod ređenja svećenika i u  krizmi, kod ređenja biskupa i pape. To je nešto što je zadržano do danas. Tu se zorno vidi o što je to pomazanje. Kraljevi su bili pomazani od proroka i svećenika. Tu je bilo očito da je vlast od Boga. Bilo je očito da Bog vlast dodjeljuje jednoj osobi koja onda u Božje ime vrši tu vlast. Mi smo kao krštenici baštinici te tri službe: proročke, svećeničke i kraljevske.

Sve te tri službe imale su svoje puno ostvarenje jedino u Kristu. Zato su ga zvali Mesija ili Pomazanik, da označe njegovu službu svećeničku, proročku i kraljevsku. Mi kažemo: „Ti si svećenik po redu Melkisedekovu“.

Kao svećenik On je zaređen samo od Boga; kao prorok pomazan je od Boga i kao kralj također. Ta se trostruka služba u životu očitovala jasno.

On je kao prorok i učitelj učio ljude. U tom naučavanju sadržana su i razna proroštva. Govori o posljednjim vremenima o uništenju Jeruzalema i o drugim stvarima. On zna ono što pripada samo Bogu – zna budućnost. „Nije došlo moje vrijeme“, „evo sad je čas“ i slično. On nastupa suvereno kao prorok. Kroz njegovo učiteljstvo očituje se njegova proročka služba. Njegova svećenička služba se očituje kad se On kao žrtva prinosi Bogu. Tu se dogodilo naše otkupljenje naše spasenje. On je sam svećenik i on je sam žrtva, on je Jaganjac Božji, ali On je i onaj koji sebe prinosi. Kad svećenik slavi misu, to čini „in persona Christi“ u osobi Isusa Krista. Krist djeluje preko njega. Isus se uprisutnjuje na oltaru.

On je kao kralj osnovao svoje kraljevstvo. Njegovo kraljevstvo je specifično, nije od ovoga svijeta, kako on to tumači, nego je to duhovno kraljevstvo. Crkvu kojoj je on vječni poglavar. Kristovo kraljevstvo je Crkva i On je glava Crkve. Papa je samo namjesnik, onaj koji ima vrhovnu vlast na zemlji, ali on je namjesnik koji mora odgovarati Onome koga je doveo na to mjesto – Isusu Kristu, glavi Crkve. Nitko u Crkvi pa ni papa ne može ići protiv, ići drugačije od onoga što je Krist odredio. Ono što je Krist odredio, to je zacrtano i nepromjenjivo u predaji crkve i to čini polog vjere. Taj polog vjere ne može nitko iskriviti. Možda ga krivo tumačite kao što danas vidimo da se događa.

U protestantskim zemljama ima zanimljiva pojava. Da se neki njihovi pastori koji su plaćeni od države da obavljaju pastirsku službu, pastori su kod njih pandan za svećenika. Ima ih koji kažu za sebe da su nevjernici. Oni su imali vjeru pa su je izgubili. A možda su i postali pastori, a da nisu imali vjere. No, oni kažu: mi držimo, da je naša služba korisna, da možemo nešto pokazati djeci i mladima,  možemo im približiti to da Bog postoji.

One koriste svoju službu da vrše nešto sasvim suprotno od onoga za što su poslani.

To je ono što se nažalost događa sve više događa i od nas. Utjecaj protestantizma ulazi u crkvu i imamo sve više vjernika koje su po imenu. Ne vjeruju da je Isus stvarno prisutan euharistiji, u ispovijedi, u druge sakramente.

Vidimo da se na Zapadu to masovno događa.

To je ono što se onda prenosi i na svećenike. Imamo svećenika koji su mlaki u vjeri. Vjera se pokolebala. I to nije za čudit se. Ako netko živi svjetovno, u grijehu – kao što se to događa kod svećenika homoseksualaca i slično, on svetogrdno drži svetu misu u tom stanju, ako to traje duže vremena. On čini najmanje dva teška grijeha. Ubija svoju savjest i izvana obavlja što treba. Njegovi su sakramenti su i dalje valjani, ali on sve više zrači nevjerom, udaljava vas od Boga. Može upasti i u potpunu nevjeru i da ne želi mijenjati svoj život.

Kako vidimo, u duhovnom kraljevstvu Crkve – Isusu moramo svi polagati račune.

Proročanstva pokazuju božansko poslanje Kristovo. Stari zavjet i proroci koji su bili prije Krista – govore o tome kako možemo Krista prepoznati Mesiju. Zanimljivo je da do dolaska Kristova, kroz 500 godina, točnije 450 godina, nije bilo proroka.

Zadnji prorok možemo reći bio je Ivan Krstitelj, koji možemo reći, nije ništa prorokovao, nego je proročkim, radikalnim, evanđeoskim životom, jedino što je navijestio je – MESIJU i pripremio put Mesiji, Kristu.

Što je proroštvo? To je točno i sigurno navještenje budućeg događaja, koji ovisi i slobodnoj volji Božjoj i o ljudskoj. To je nešto što nitko ne može znati – osim Boga. Ne može se unaprijed znati ništa osim naravnih uzroka.

Mi danas imamo karikaturu proroštva u svijetu, jer sotona i ne zna ništa drugo nego oponašati Božje djelovanje. Imamo i prediktivna predviđanja – prognoze – da se najavi ono što će se dogoditi za godinu, dvije – a u biti najavljuje se ono što je već isplanirano, pripremljeno i što će se onda izvršiti da se tako javnost pripremi. Kad je Bill Gates najavljivao koronu,  godinu dana prije su organizirali vježbe kako postupati u slučaju pandemije, a čak se koristio i naziv Covid – i sl. Sad opet najavljuju da bi se takva slična pandemija mogla dogoditi 2024. To nisu proroštva, nego prediktivna programiranja. Unaprijed ti reče ono što su ti moćnici isplanirali i ti onda dobiješ dojam da su to neka božanstva koja znaju što nam nosi budućnost. To je zapravo karikatura proroštva.

Mi vidimo da Sotona nekada otkriva stvari recimo u egzorcizmu i slično koje su opsjednutom nedostupni. To se može naravnim putem objasniti: Sotona nas prati od začeća do groba i zna sve (iz prošlosti) što smo rekli, učinili, napisali, ophodili se – i nije mu problem iz našeg dosjea izvući neki podatak najsramotniji i iznijeti to na vidjelo, ali ne može znati što će biti u budućnosti. On može reći: Evo sad je stala bura, pa može reći sutra će biti sutra će biti jugo, vidi kakvi su oblaci nad nama, kako puše vjetar i sl. i on može stvoriti privid proroštva, ali pravo proroštvo  koje zavisi o Božjoj volji i slobodnoj ljudskoj volje – on to nema na raspolaganju. Pravo proroštvo takve vrste, može dati samo Bog.  

Iz naravnih uzroka se ne može uvijek znati. Pravo proroštvo može biti samo od Boga, jer samo Bog može znati što će se dogoditi, a ovisi jedino od Njegove i od ljudske volje. Kad se takvo proroštvo dogodi onda to sam Bog potvrđuje.

Za Isusovo božansko poslanje svjedoče najprije proroštva. I vidimo kad se obraća farizejima jasno govori – zašto bi trebali povjerovati u Njega. Ne samo na temelju djela koja čini, na temelju čuda, na temelju svjedočanstva Oca, nego i na temelju Pisma u koje se oni zaklinju. Ta su proroštva o Njemu rečena i na Njemu su se ispunila.

U proroštva spadaju i slike – koje su unaprijed označavale osobu – i djela Kristova. To je kako vidimo duhovno tumačenje događanja u Starom zavjetu koje nam pomaže da vidimo da je i to pripremalo Dolazak Kristov.

Takve slike Spasitelja bile su OSOBE: Abel pravedni,  vidimo da je on slika Krista, Melkisedek (“svećenik po redu Melkisedekovu”), Izak, Josip koji isto nosi naziv “pravedni”, koji je spasio svoj narod u Egiptu, Mojsije je također slika Kristova, David,

A isto tako i događaji i neke uredbe koje imamo u Starom zavjetu. Tako Kovčeg, Noina arka – korablja je slika Crkve, duhovnog Kraljevstva Kristova, gdje se događa spasenje.

Vazmeni Jaganjac koji je bio prinesen u Egiptu, i koji se onda prinosio uoči Pashe, u Jeruzalemu  – to je slika Kristove žrtve koju će on prinijeti na križu.

Prijelaz preko Crvenog mora – izbavljenje naroda,fizički od Egipćana događa se sa Kristovim otkupljenjem,

Mana je slika Euharistije; narod je bio hranjen 40 godina to je slika onog nadnaravnog Kruha (Euharistije) kojeg mi dobivamo 2000 godina, koji se slavi širom cijelog svijeta. Možemo reći da se svakog trenutka događa Pretvorba.  Ako ima pola milijuna svećenika, računajte, da svaki od njih dnevno onda vidimo da je to žrtva koja se neprekidno prinosi Bogu.

Podizanje mjedene zmije  (u vrijeme Mojsija…) – to je slika križa, na kojem se dogodilo naše spasenje.

Slike su također žrtve i ostali obredi iz zakona Mojsijeva koji su onda sažeti u našu Misu.

U proroštvima se tako jasno označuje Spasitelj da ga nije bilo da ga nije bilo teško prepoznati kad je došao.

Tako su proroci prorekli  VRIJEME kad će Spasitelj doći na svijet.

Proroku Danijelu arkanđeo Gabrijel je rekao 70 sedmica je …da se okonča grijeh. (“Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima.” – Dan 9,24… Od časa kad izađe riječ `Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem` pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg … Dan 9.25)

– To je jedan zagonetni govor. Kad gledamo koliko je vremena prošlo od ovog vremena do Krista, to je nekih 490 godina, to je 70 x 7 – Sedmica može označavat jednu godinu i tu vidimo da možemo doć do toga.

Prorečeno je bilo MJESTO gdje će se Krist roditi. I zato kad dolaze mudraci pitaju Heroda, Herod pita pismoznance i oni točno citiraju proroka Miheja koji kaže da je prorečeno da će to biti u Betlehemu. (ʻA ti, Betleheme, zemljo Judina, nipošto nisi najmanji među kneževima Judinim, jer iz tebe će izići Vladar koji će vladati mojim narodom, Izraelom.ʼ ) 

Prorečeno je da će se roditi od Djevice. Tako Izaija kaže: Evo Djevica će roditi Sina.

Prorečeno je da će Spasitelj činiti čudesa, bit će ubog i ponizna i da će trpjeti i umrijeti. Tako kod Izaije nalazimo proroštvo: “Bog sam će doći i spasit će vas. Tada će se otvoriti oči slijepima i uši gluhima…”  Na to se proroštvo poziva Isus kad odgovara učenicima Ivana Krstitelja – Je si li ti Mesija?

Zaharija 9,9,…

Evo kralj ti tvoj dolazi,
krotak, jašuć na magarcu,
na magaretu, mladetu magaričinu. 

Sjetimo se Cvjetnice. 

Zaharija kaže: “Izmjeriše plaću moju, 30 srebrenika” Zah 11,12 – Na to nije izravno utjecao Isus – ako je izbrao magaricu, nije izbrao za koju cijenu će ga prodati.  

U Psalmu 21 nalazimo proroštvo – Probodoše ruke moje i noge, podijeliše među osobom odijelo moje i za haljinu moju baciše kocku. Tu je točno opisana muka. Čavlima su mu proboli i ruke i noge,…

Izaija na koncu kaže (53,6-7)…

Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
⁷ Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

U svojoj muci vidimo da ne govori, ostaje tih. Rekao je Pilatu što je trebao, posvjedočio je pred Velikim svećenikom, zato su ga osudili, a onda cijelim križnim putem praktički – šuti. Ne otvara usta, ne brani se, ne opravdava se.

Prorečeno je njegovo uskrsnuće. Tako Psalam 15 kaže “Nećeš ostaviti duše moje u podzemlju niti da pravednik tvoj truleži ugleda”

I prorečeno je da će Krist osnovati Kraljevstvo koje će trajati u sve vjeke. Tako Psalam 71 kaže: Vladat će od mora do mora, klanjat će mu se svi kraljevi zemaljski, svi narodi služit će mu.

Proroci su prorokovali dugo vremena prije Krista. Posljednji prorok Malahija prorokovao je 450 godina prije Krista. I ta proroštva su bila poznata ne samo Židovima nego i poganima, jer je Sveto Pismo bilo prevedeno na grčki. Mislim ovdje na Stari zavjet.

Među Grcima su imali veliku dijasporu i nije to bio nikakav problem. Zato je očekivanje Mesije bilo rašireno i među Židovima i među poganima. Očekivali su Božjeg poslanika, izbavitelja i usrećitelja ljudskoga roda.

I sva su se ova proroštva do najmanjih dijelova ispunila na Isusu Kristu. Kao što nam svjedoči njegov život.

I zato su se na ova proroštva mogli pozivati i sam Krist i njegovi apostoli da bi potvrdili istinitost nauka. Isus uči o sebi da je Spasitelj.

To je jasno rekao kad je učio ženu Samaritanku – kad je ona rekla znam da će doći Mesija. Reče joj Isus: Ja sam koji s tobom govorim.

(Bilješke 1/2 – M.G.)

Sv. Veronika Giuliani, to je bila klarisa, talijanka je jedna od svetica sa stigmama. Imali smo više svetaca koji su imali biljege muke Gospodinove, na srcu. Tako se npr. sveta  Velika Terezija se prikazuje kako joj anđeo odapinje strijelu, sveti Filip Neri je imao isto to iskustvo gdje mu je srce bilo probodeno i to se autopsijom potvrdilo i za mnoge svece je to jednako pronađeno. Nema puno slučajeva gdje se potvrda dobila i sa autopsijom  – da se nakon smrti radila autopsija srca i da se onda to potvrdilo.

Ono što je posebno kod svete Veronike jest da ne samo da je napravljena autopsija na njenom srcu koja je to potvrdila, nego da je u njenom srcu pronađeno čak 24 znaka Isusove muke. (!) (Vidi sliku srca dolje)

To je ono što čini  njeno iskustvo i njeno svjedočanstvo posebnim.

Da krenemo onda od početka. Imala je svega 19 godina kad je Isus ukazao i kad joj je stavio u srce križ koji će biti pronađen nakon njene autopsije, nakon njene smrti, ne kao neka tetovaža, nego kao jedna tvorevina od vlakana.

Dakle, kao što mi imamo izrasline na tijelu i slično. Jedna prava izraslina na srcu oblikovana od tkiva koja predstavlja križ. Kad je imala 34 godine dobila je, dakle također jedan dar, a to je da je dobila stigme u obliku trnove krune, to jest, dobila je na srcu, kao što je kasnije pronađeno, jedna okrugli  crveni krug koji je kao jedan reljef i koji po sebi ima točkice u obliku trnove krune.

Kad je imala 36 godina, na Božić, dogodila se izvanjska stigmatizacija srca, Znači ono su bile nutarnje stigme u srcu, a ovdje se  dogodilo da je to bilo vidljivo iz vanka. Dakle, ona je vidjela tada dijete Isusa kako u ruci drži jedan štap od zlata, na vrhu kojega je gorio jedan plamen. S druge strane je imao vrh poput jednog vrha koplja. I onaj vrh sa plamenom stavio je na njenu glavu, a vrh dakle sa oštricom koplja stavio je na njeno srce.

I kaže: „Odmah san osjetila da mi je srce probodeno potpuno, s jedne strane na drugu. I nakon nekog vremena nisam više nikoga vidjela nego sam shvatila iz pogleda koji mi je Isus uputio da sam ja evo sada s Njime sjedinjena na jedan poseban način.“

Kad se vraća k sebi, onda je jednostavno, kaže: „Osjećala sam da imam na srcu otvorenu ranu, ali nisam se usuđivala pogledati. Kad sam tom mjestu približila jedan rubac onda sam vidjela da je bio okaljan krvlju. Imala sam jednu otvorenu ranu koja je bila dimenzija kao one rane koju može učiniti jedan veliki nož. Rana nije krvarila,  kad ju se gleda onda se vidi samo otvoreno meso.

Nakon osam dana, dakle, 1.1. te godine, rana je ponovno počela krvariti i ostale dugo otvorena. Tada je dobila tu jednu izvanjsku stigmu, probodenost srca, koja je bila vidljiva i drugima.

Kad je imala trideset sedam godina, znači godinu iza ovog iskustva vanjske stigme, na Veliki petak ona je primila primila pet rana Gospodinovih.

Tu je imala viđenje kako iz rana Isusovih izlaze kao vatre koje onda probadaju njeno srce.

I kaže: „Osjetila sam veliku bol, ali u isto vrijeme sam se sva osjetila preobražena u Bogu.“ Dakle, tu je bol koja se miješa sa jednom posebnom milošću koja čini da se duša osjeća preobraženo u Bogu.

Jednog jutra Veronika je obavijestila svog ispovjednika da joj je Gospa rekla da će u tri sata početi za nju muke od muke Isusove i da će te muke trajati 24 sata. To se dogodilo. Njen ispovjednik je to mogao pratit i dakle, isto tako i njene sestre i bila je, dakle za to vrijeme u žestokim bolima koje su jednostavno bile vidljive svima koji su bili uz nju.

Nakon toga, te su muke trajale jedno tjedan dana, i iz tih muka gdje ona proživljavala muku Gospodinovu, ona je dobila ponovno jednu unutarnju stigmatizaciju srca, koju će ona sama opisati trinaest godina kasnije, malo prije smrti. Dakle, ona je tada to otkrila svom ispovjedniku. Ocu Gvelfiju i rekla mu je da su tada u njenom srcu bili utisnute dva plamena i jedan barjak sa inicijalima Isusa i Marije, ali da su od prije već postojali u njenu srcu različiti znakovi.  Kasnije će se uspostaviti da je tih znakova bilo točno 24.  Ispovjednik je tada zatražio da ona napravi crtež srca sa svim tim znakovima koji su u njemu bili. Pošto ona nije znala crtat onda je zamolila svoju susestru, to jest dvije sestre da joj pomognu. Jedna od njih je izrezala oblik srca u papiru, crvene boje, a druga je izrezala razne figure, te znakove, koje ona koja je sveta Veronika vidjela u svome srcu i prilijepila ih onda, na to izrezano srce i onda su upisivali i razna slova koja je ona također imala u svome srcu. Tako da je evo tu imamo onda čitavi prikaz onoga što je ona tvrdila da je utisnuto u njeno srce. To je onda bilo predano ispovjedniku. Sestre nisu znale o čemu se radi, one su mislile da je to jedna pobožna igra, ali evo, izišle su u susret i to su napravile. I ona je to predala ispovjedniku. Ispovjednik je to dao biskupu. I biskup je to sačuvao. I jasno da se to onda pokazalo kod autopsije od izuzetne važnosti. U srcu su bile, kako je nacrtano, 24 stvari. U središtu je bio jedan križ koji visoko ima slovo C na svom vrhu, onda u sredini ima slovo F, na lijevoj strani ima slovo V, a na desnoj strani slovo O. Dakle, svako to slovo ima svoje značenje. C znači označava „carita“ ili ljubav, F označava „fede“ ili vjeru, O označava „obedienca“ ili poslušnost, U označava „umilita“ ili poniznost, i V volju Božju.

Pod križem, na desnu stranu se nalazila jedna kruna od trnja. I također pokraj nje jedan barjak koji je bio položen u koso, i taj barjak je bio nacrtan tako da je bio podijeljen u dva dijela. Na gornjem dijelu je slovo I, a na donjem dijelu je slovo M. I znači Isus, a M označava Mariju. To je barjak u njenom srcu. Dakle, onaj gornji dio je svjetliji, donji dio je tamniji i svaki od ta dva dijela ima svoje slovo. Ispod zastave se nalazi jedan plamen, nalazi se jedan čekić, kliješta, koplje, štap sa spužvom, koja je bila prinešena Isusovim ustima, Isusova haljina, onda jedan drugi kamen, jedan kalež, stup koji predstavlja stup na kojem je bio vezan i bičevan,  3 čavla kojima je bio proboden i jedan bič. A pod samim križem, dolje na dnu, bilo je sedam mačeva, koji su bili postavljeni tako da čine jedan polukrug, i tu je bilo slovo V, ispod njih slovo V koje označava volju Božju. Pod križem su bila još dva slova, jedan s jedne strane, drugi s druge, koji znače P „patire“ – patiti, a drugo P znači „patienta“ tj strpljenje. Treba dakle trpjeti i to strpljivo. Dva plamena predstavljaju dvije ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Barjak sa 2 imena predstavlja pobjedu. 7 mačeva predstavlja 7 Gospinih žalosti. A razne druge stvari predstavljaju razna oruđa muke Gospodinove.

Biskup je sačuvao ovaj crtež, potpisao se ispod njega, udario svoj pečat i pohranio ga.

Onda se dogodilo da su kroz sljedećih 20 godina su provjeravali njenu svetost na različite načine, kako crkveni ljudi, tako i njene sestre, a tako su i liječnici provjeravali jesu li one vidljive stigme, autentične ili nisu. Njena poglavarica je bila dobila od biskupa nalog da se stavlja na teške kušnje, da  bi tako provjerila njenu poniznost, njeno strpljenje i njenu poslušnost. Tako da joj je poglavarica čak zabranila da sudjeluje u molitvi časoslova da prisustvuje svetoj misi, lišila je bila i svete pričesti i i čak ju je bila 50 dana zatvorila u jednu ćeliju, kao da je luda. To su stvari, kako vidimo, koje nisu bili igra. nego što ljudi ozbiljno shvaćali svetost i onda su ozbiljno i provjeravali da li se doista radi o svetosti. Sveta Veronika je umrla 1727. i odmah dan iza, njen biskup je naložio da se izvrši autopsija koja je bila objavljena od kirurga Franje Gentilija, od liječnika Gan Francesca Bordigia … i bili su prisutni i drugi, nabrajaju se imena raznih ovih predstavnika vlasti, crkvenih velikodostojnika i sestara.

Autopsija je bila napravljena 36 sati nakon smrti. I pokazalo se da stigme koje ona dobila, one izvanjske, nisu ostavile nikakve rane na srcu. Međutim, kad su otvorili srce onda su pronašli, da se na desnoj strani srca nalazi ono što su imali na crtežu. I to ne kao da je to napravljeno nekim punturama, nego kao da su to reljefi na srcu.

Koji je smisao ovakvog jednog ovakvog događaja ili bolje reći jednog ovakvog života jer je njen cijeli život bio u znaku Isusove muke, možemo reći, i  suobličavanja s Isusovom mukom. To je prije svega jedan iskaz Božje ljubavi, jedna nezaslužena milost. Bog daje onome kome želi, ali evo, dakle, očito je da je i onda na temelju jedne raspoloživosti i otvorenosti. U pravilu oni koji su prije spremni primiti i odgovoriti na njegove darove da će prije njima to dat nego nekima drugima.

No, uz to to je dar koji povećava ljubav primatelja. Tako u jednom daru povećava se ljubav prema Bogu.

To je također jedan oblik sklapanja saveza ljubavi, U pjesmi nad pjesmama zaručnica kaže: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt!“

To je također nedvojbeno i čudo. Čudo je jedan od dokaza Božje svemogućnosti i ovakvo čudo koje mi ni danas, koliko mi je poznato – uza sav napredak znanosti kirurgije, ne možemo proizvesti. To bi bilo najbliže kad bi se radila operacija na srcu, kad se otvori čovjeka, kao kad mu operiramo srce i onda u sklopu te operacije napravimo tetovaže na srcu. Ali takva operacija tada nije bila izvediva. I opet takva operacija ne bi mogla postići ove reljefne prikaze na srcu, kao što smo imali njenom slučaju koji se doimaju kao sastavni dio i naravni dio srca.

To je također i opipljivi znak za sve nas da podignemo svoj pogled u vis, da se odlijepimo od zemaljskog i čeznemo za višim darovima, da čeznemo za Božjom ljubavlju. Sveta Katarina Sijenska kaže na jednom mjestu (ona je bila velika štovateljica muke Kristove): Krv nam objavljuje da svaka stvar koju nam Bog daruje, povoljna i nepovoljna, radost i bol, obeščašćenje i pretrpljene uvrede, poruge i pogrde, pobjede i kletve protiv nas, svaku stvar svaku stvar Bog nam daje sa vatrom ljubavi za ostvariti u nama istinu onu za koju smo stvoreni.“ U istom pismu isto kaže: „Ja hoću da se tako tako opijemo krvlju i uronimo u krv. Onda će nam gorke stvari izgledati slatke, veliki tereti i lagani, iz trnja i boli ubrat ćemo ružu, mir i vedrinu.“ To je onaj paradoks križa, da u biti u najvećoj muci se postiže i najveća radost koja je moguća na ovoj zemlji, tako da su neki sveci umrli od te ljubavi prema Bogu, od te lude ljubav prema Bogu, koja jednostavno nije mogla više izdržati u njihovom tijelu, u njihovom srcu – i onda su se preselili u vječnost.

Isus kaže Luisi Piccareti, (koja nije sveta, ali je u postupku proces) –”moje muke, moje rane, moja krv, to je jakost koja skida slabosti, to je svjetlo koje je taj vid slijepima, to je jezik koji otvara jezik i otvara uši, to je put koji ispravlja krivine i to je život koji uskrisava od mrtvih.”

Ono što mi ne možemo postići redovitim putovima, dakle, primjerice postići neko čudo: ozdravljenje nečije, obraćenje nečije, dakle preko muke Gospodine, to jest preko suobličavanja s Kristom to se može postići. Čovjek, dakle tada uzima dioništvo u Božjoj svemogućnosti i čini ono što nadilazi njegove snage.

+ Zdravo Marijo…

BOGOUBOJSTVO – To je izraz koji se rijetko kad čuje, koji je u prošlosti bio vezan uz židove kao narod bogoubojica, ali kad malo bolje promotrimo onda vidimo da je to nešto što ima poveznicu sa svima nama jer jasno kad je postao čovjekom onda se učinio i ranjivim,  i dostupnim da mu čovjek može nauditi. Tako da se u ovom slučaju kod bogoubojstva misli još konkretnije na ubojstvo Krista.

I to ima veze ne samo sa onim vremenom kad se to dogodilo, nego ima veze sa našim vremenom i sa svakim od nas. Možemo reći da razmišljat da razmišljati o bogoubojstvu da čovjek na neki način to lako otkloni od sebe kao nešto što je zamorno, jer se čovjek želi radovat, a ne tugovati ili ima slične razloge. Svakako, kako vidimo, razmišljati o muci Gospodinovoj, razmatrat o tome to se ostavi za vrijeme korizme, pa onda obavimo i križni put i slično, ali to je nešto što je što je inače današnjem čovjeku odbojno. I možemo reći da smo razvili određeni imunitet ili neosjetljivost na Kristove muke. Sveci su svakodnevno razmatrali muku Gospodnju da im bude jedna škola ljubavi, a nama kao da to ne treba, jer očito da imamo neke druge sadržaje, neke druge ljubavi koji nas ispunjavaju. Sama pokora koja bi čovjeka trebala približiti muci Gospodinovoj je odbojna, a molitva da zavoli pokoru izgleda preopasna. Zašto bi ja molio za tako nešto? Jasno, ako nisam skloni činiti pokoru i osjećam odbojnost, pa sad da molim za tu nakanu da mi Gospodin da snagu i milost da se rado odazivam i činim  pokorničke vježbe, evo to je nešto što me dekomodira, što izgledao neprivlačno. Mogu se upitati: imam li makar želju da osjećam bol na svojim grijesima, potrebu da ih okajem na zemlji? Da dam zadovoljštinu? Ako me već ne može motivirati ljubav prema Bogu može li me motivirati strah od kazne, to jest od vječnog prokletstva. I doista, kako vidimo savršeno kajanje uključuje bol nad onim grijesima koji sam učinio. Mi ispovijed odradimo, rečemo ono čega se možemo sjetiti, ali evo da osjetimo bol, to bi nam sigurno bilo ljekovito i spasonosno. Ljekovito jer bi se onda bolje čuvali grijeha, a spasonosno jer bi onda dali zadovoljštinu i kajali već ovdje na zemlji ono  zlo što smo učinili. Sveti Franjo Asiški je znao plačući vikati svojim suvremenicima: „Ljubav nije ljubljena!“ I ponavljao se u tome. Ljudi nisu shvaćali koja ljubav, a još manje kako ljubav može biti  ne ljubljena. No kako vidimo ta neuzvraćenost je bolna za svece i doista kad gledamo objektivno, to je nešto što ne možemo do kraja razumjeti – zašto je to tako. Zašto se događa, da onima koji su nam najbliži, koji su nam možda najviše učinili dobra u životu, da prema njima ne znamo tu ljubav uzvratiti i da prema njima znamo biti hladni i odbojni i sl. jer se ta ljubav pretpostavlja, naših baka naših majki i slično. I onda je tu se čovjek se na neki način drži drugačije. I današnji čovjek se, možemo reći, nalazi u jednog udaljenosti od Boga kao da je vanzemaljac. I prije će današnji čovjek povjerovati da postoje vanzemaljci nego što će, dakle, istinski povjerovati da Bog postoji i svoj život onda ustrojiti i organizirati prema tome. Ta udaljenost od Boga dolazi iz navezanosti na grijeh i jednostavno se događa da su volja, razum, mašta, osjećaji negdje drugdje, nisu kod Boga. I kad se pitamo zašto je to tako, ima više razloga, ali možda  najočitiji razlog su mediji – koji nas bombardiraju svojim sadržajima i koji onda zauzimaju naše misli, stvaraju želje, stvaraju osjećaje, dakle i mi smo onda upravljeni u nekom drugom pravcu. Kad čitamo životopise svetaca i naši suvremenika, onda vidimo da su oni imali jedan poseban senzibilitet za duhovno i za Boga. Ali taj senzibilitet je bio vezan za njihov način života, da su imali jedan način života gdje nisu poznavali medije, npr. djeca u Fatimi nisu imali televiziju, ni radio, ni novine ni ništa, nisu to poznavali. Dakle, oni, kad su imali ukazanje oni su mogli time biti  zaokupljeni cijeli dan, mogli su cijeli dan i noć praktički biti uronjeni u Boga. Ništa ih nije rastresalo od toga. Danas je to puno teže. I zato treba veliki napor, prvo da bi čovjek izašao iz onoga negativnoga, a onda tek kad je oslobodio prostor, može onda i to ispunit sa Bogom. To je ono što možemo reći da spada na stanje duše, da u našoj duši vlada jedna rastresenost, odbojnost, ne privlačnost prema Bogu, prema Križu, konkretno prema muci.

S druge strane, znamo da je Krist Spasitelj i to ne spasitelj, samo općenito, nego Spasitelj konkretno, moj Spasitelj. Dakle, jedino se po njemu čovjek može spasiti i to ne bilo koji čovjek nego i ja. On me je osobno otkupio od mojih grijeha. I svaki put kada smrtno sagriješim ja se odjeljujem od njega i zavrijeđujem pakao. Dakle, svaki put je to u  kontekstu jednog osobnog odnosa s Bogom. Svaki put kad se pokajem i ispovjedim, On mi oprašta tako da primjenjuje svoju muku na me, pere me u svojoj krvi. To je ono što, kako vidimo, Isus je otkupio čovjeka, ako je mene otkupio, nije me otkupio, a mogao je otkupiti i  cijelo čovječanstvo sa jednom kapi svoje krvi. Nije me otkupio sa jednom kapljicom svoje krv nego je prolio svu svoju krv. Dakle, sva  Njegova krv je prolivena za spasenje ljudi, ali možemo još reći da kako se radi o tome da je on Bog, da je On učinio i da je sva njegova muka dana za mene, za moje otkupljenje. I zato je to nešto osobno i zato sa smrtnim grijehom, kako vidimo, ne samo da raskidam vezu s Njim nego uzrokujem, uprisutnjujem, aktualiziram Njegovu muku. I s druge strane kad se pomirujem s njime, to se događa preko primjene te njegove ruke na mene osobno. Mi znamo da pretvorba za vrijeme mise uprisutnjuje muku i smrt Gospodinovu. Taj čin bogoubojstva  dogodio se jedanput, prije 2000 godina, ali se on obnavlja na oltaru. Taj se isti čin uprisutnjuje i postaje prisutan pred nama i zato se misa zove – žrtva. Ne samo uspomena na posljednju večeru nego ona, prije svega žrtva i u posljednjoj večeri u konačnici dogodilo se anticipiranje te iste žrtve. Ista je žrtva na oltaru i Kalvariji. Nije to neka druga žrtva, nego ono što se dogodilo na Kalvariji uprisutnjuje se na oltaru.

Kako Isus nije samo čovjek nego i Bog onda i Njegova muka i smrt koja se dogodila jednom nije ograničena vremenom i prostorom. Dakle, Boga se ne može ograničiti. Našim kategorijama, u kojima mi živimo, dimenzijama vremena i prostora. Bog je neograničen, u Bogu nema protoka vremena, dakle, nego je u Bogu sve sadašnjost. Tako da  se u svakoj valjanoj svetoj misi, u svakom pojedinačnom smrtnom grijehu događa ta muka Gospodinova i njena učinkovitost se primjenjuje u svakom pomirenju s Bogom.  Dakle, to je nešto što danas kad ljudi ne paze na smrtne grijehe, to je nešto što ima masovnu upotrebu. Koliko smo se puta ispovjedili da smo bili u smrtnom grijehu? Svakim smrtnim grijehom mi smo postajali bogoubojice i svakim pomirenjem istinskim u ispovijedi mi smo primjenjivali njegovo pomirenje, njegovu muku na sebe.

Katekizam u broju 598 kaže:

„Crkva u učiteljstvu svoje vjere i u svjedočenju svojih svetaca nije nikad zaboravila ovu istinu da su grešnici bili uzročnici, počinitelji svih muka što ih je Krist pretrpio.“

Dakle, uzročnici njegove muke nisu bili samo ti krvnici koji su bili nazočni tada i koji su, dakle, živjeli u Njegovom vremenu i  bili tu tada na Golgoti. Nego su to svi grešnici od početka do kraja ljudske povijesti. Osni su, dakle, svaki ponaosob, uzročnik svih Isusovih muka koje je On pretrpio. Prema tome ta njegova muka je vezana sa mnom osobno, ne samo kod opraštanja grijeha, nego je vezana i kod samog događanja muke, jer sam ja onaj koji je to izazvao, ja sam onaj, jedan od tih krvnika koji je, dakle, jednostavno to proveo.

Postati jedan od njegovih krvnika, ne samo kao daleki ili bliski uzročnik, što se uvijek može pokušati opravdati, nego postati jedan od njegovih krvnika kao izravni počinitelj, kao onaj koji mu zabada čavle, koji mu probada bok, koji ga bičuje i slično, dakle, to znači posvjestiti do kraja da sam ja okaljao ruke bogoubojstvom.

Katekizam nastavlja i kaže: „uzimajući u obzir to da naši grijesi vrijeđaju samoga Krista Crkva ne oklijeva pripisivati kršćanima najtežu odgovornost Isusovoj muci, odgovornost kojom su oni prečesto opterećivali jedino židove. Nesumnjivo je da su židovi bili glavni krivci Isusove muke u vremenu kad je Isus razapet. I s te strane, oni su također ubojice. Međutim, kad mi znamo da je uzrok Isusove muke grijeh, onda se to tiče svakog grešnika, pa se tako tiče i mene. Prema tome ne možemo se izvlačit na židove i tako oprati svoje ruke i  otkloni to od sebe, svoju odgovornost, nego je važno da mi to prihvatimo i da budemo svjesni da to ima veze sa mnom osobno.

Mojim grijehom ja se osobno dižem protiv Njega. Isus se u Evanđelju poistovjećuje s našim bližnjima i poistovjećuje se sa kršćanima. I kaže: „Što učinite nekome od ovih najmanjih meni ste učinili!“ i Pavlu koji proganja kršćane on kaže osobno: „Pavle Pavle, zašto me progoniš?“

Dakle, grijeh je osobni grijeh, osobno je uvreda Kristu i ako je smrtni grijeh, dakle nanošenje smrtnih muka. Mali grijesi su uvreda Boga, a veliki mučenje i ubijanje Boga.

Katekizam kaže, na drugom mjestu: „Grijeh je uvreda nanesena Bogu. Psalam govori: „Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom.“

Znači,  grijeh se prije svega događa odnosu prema Bogu, a onda su izvedenice da grijeh čini zlo bližnjemu, da grijehom činimo zlo i samima sebi. No prvo je da grijehom vrijeđamo Boga.

Zloća jednog grijeha, kaže sveti Toma, mjeri se prema osobi koju je prima i osobi koja je učini. Ako mi znamo da smo mi u odnosu s Bogom jedno obično stvorenje, a Bog je Stvoritelj, da smo da je Bog neizmjeran, a mi smo sićušni i neznatni. Ako tako razmišljamo: da se takav jedan stvor ustaje protiv Boga, onda vidimo da je to nešto što jednostavno ne stoji, što je ureda s kojim se može usporediti ni jedna druga.

Katekizam kaže u istom broju: „Krivce te krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Budući da su naši grijesi učinili, da Gospodin naš Isus Krist podnese muku križa, oni koji uranjaju u nerede i zlo zasigurno koliko je do njih iznova u samima sebi razapinju i ruže Sina Božjega.“ Sad još Crkva približava još bliže i kaže: ne samo da smrtnim grijehom postaješ bogoubojica, nego se to događa u tvojoj duši. Kao što Isusa primamo u euharistiji, primamo njegovo čovještvo i njegovo božanstvo, tako isto u duši koja je u milosti Bog prebiva, a u duši koja čini smrtni grijeh – tu se događa razapinjanje i ruženje Sina Božjega. Nisu ga samo razapeli nego su se iživljavali na razne načine da su mu se izrugivali i između ostalog govorili: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“

Sve se to događa, znači u nama, u našoj duši je onaj koji je. Bog je onaj koji obuhvaća cijeli svemir univerzum, ali Bog onaj koji obuhvaća i onaj mikrokozmos i koji je u onoj najsićušnijoj stanici našeg bića, prisutan svojom moći, dakle svojom milošću.

Duša je jedna duhovna stvarnost i mi to sebi prikazujemo na razne grafičke načine, posebno evo smještajući dušu u srce. Međutim, duša oživljuje cijelo tijelo i to je samo jedan figurativni pojam, ali u tom duhovnom dijelu našeg bića, koji je neuhvatljiv, u konačnici koja živi, kako znamo, i poslije smrti, neovisno od materije. Evo tu se događa i ova duhovna stvarnost da kako kaže Katekizam: Iznova u samima sebi razapinjemo i ružimo Sina Božjega teškim grijehom.

I kad gledamo koliko su puta počinili teški grijeh u životu, onda – toliko smo puta doveli Isusa na Kalvariju, da prođe križni put da prođe cijelu muku i da umre.

Crkva uči da u duši koja  je u milosti obitava sam Bog i to nalazi iskustvenu potvrdu u životima mnogih mistika kao što je sveta Tereza Avilska koja govori o zamku duše, ona  opisuje slikovito razne odaje duše i cijeli jedan dvorac gradi. I na taj način približava koliko može biti bogat taj nutarnji odnos s Bogom, koliko je on neizmjeran toliko on može proširiti i ispuniti dušu.

Možemo zamisliti koja se tragedija događa u suprotnom slučaju kad čovjek teško sagriješi. On tada raskida s Bogom, istjeruje ga iz svoje kuće, iz svoje duše, kao što se događa kod rastave braka, onda šta, onda je rastava od stola i postelje i onda se jednog tjera iz kuće, ili muž ženu ili žena muža, svakako dakle, nisu više skupa. I otvara se prostor sad nečemu drugome. U slučaju razvoda braka, rastave, ostavlja se prostor nekim novima, muškarcima i ženama koji neće biti zakoniti muževi i žene i onda će se živjeti u preljubu, u konkubinatu, a  u slučaju kad mi istjeramo Boga iz svoje duše smrtnim grijehom mi otvaramo prostor, dakle zloduhu i zato se događa da zloduh tu priliku koristi i onda naša duša se ispunja nekim sasvim protivnim duhovnim sadržajem, stvarnostima, koje onda čine da ljudi… nešto od toga možemo vidjeti na izvanka – kad su  ljudi nezadovoljni, frustrirani, bjesni, puni mržnje, sikći i slično. To se često puta ne može objasniti samo ljudskim okolnostima, nego vidimo se tu stvarno nalazi prisutnost Zlog Duha.

Nedavno je u Njemačkoj u jednom gradu je bio skup ljudi – pasa, znači ljudi koji se smatraju da su oni – psi i onda su oni imali zajedničku manifestaciju. Skupilo ih se nekoliko stotina. To je ono što nam pokazuje da ta degradacija čovjeka može ići u nedogled. Nema jednostavno kraja. Sotona tu ima ogromnu maštu i kreaciju i stalno izmišlja nove stvari kako može ponizit čovjeka. Danas vi možete napravit pobačaj na sve moguće načine sa znanjem i bez znanja roditelja i to je ono tzv. pravo, a s druge strane vidimo da ono što je moralno da se to gleda sa podozrenjem i često se zabranjuje. Danas vi možete prošetat dva ljudska bića kao da su psi, i nitko vam ništa ne može reći, a ako organizirate jednu procesiju kroz grad jer ako organizirate neki vjerski događaj to će izazvati protiv mržnju i sjetite se samo kakvo protivljenje izaziva molitva na trgovima! Takvo protivljenje ne izaziva ova manifestacija ljudi pasa niti šetanje ljudi kroz grad kao da su psi  – to je nešto što se smatra da treba tolerirati različitost koju treba prihvatiti. Tako kad čovjek otvori prostor zloduhu u svojoj duši sotona tu ne miruje nego stavlja čovjeka potpuno u svoje ropstvo. Ovdje vidimo u ovom citatu iz Katekizam također da Crkva na temelju Svetog Pisma naučava da se u smrtnom grijehu čovjek razapinje i izruguje se Kristu baš kao i njegovi krvnici prije 2000 godina.

To je nešto što Crkva nalazi uporište u Svetom Pismu, konkretno Hebrejima 6,6 kad Pavao kaže: „Svatko tko ponovno počini smrtni grijeh, kaže Pavao, ponovno razapinje Sina Božjega i ruglu ga izvrgava. To da smrtnim grijehom ponovo razapinjemo Sina Božjega to se tiče mene osobno i ja kad počinim smrtni grijeh to činim i ta radnja se upristunjuje  u samoj duši grešnika. I kao što se na oltaru događa da se uprisutnjuje žrtva sa Kalvarije, tako se kod smrtnog grijeha događa da se u mojoj duši upristunjuje razapinjanje Sina Božjega.

I dalje kaže Katekizam, u istom broju 598. „I treba priznati da je u tom slučaju naš vlastiti grijeh veći nego grijeh židova jer oni po svjedočanstvu apostola: „da su upoznali Kralja slave nikad ga ne bi bili razapeli. Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo i kad ga niječemo svojim činima, na neki način stavljamo na nj svoje nasilničke ruke.“

To poznavanje, ta pripadnost Kristu čini da mi imamo daleko veću odgovornost od onih koji ga ne poznaju.

Ruke mučitelja postaju tako i naše ruke koje čine zločin prema Bogu. Kao što svećenik prilikom misne žrtve djeluje u osobi Krista, „In persona Christi“, tako mi u teškom grijehu djelujemo u osobi njegovih zlostavljača, poistovjećujemo se s njima i evo mi smo oni egzekutori muke. Sveti Franjo stoga veli: i nisu ga razapeli zli dusi, raspeo si ga ti s njima i još ga razapinješ, uživajući u porocima i grijesima.

Dakle, to je moja osobna odgovornost, moj osobni čin. Zlodusi su pali jednom zauvijek i Bogu ne mogu ništa. Za nauditi služe se ljudima, koje zavode, nadahnjuju i potiču na grijeh. Želeći ih strovaliti u vječnu propast. Ljudske ruke su razapele Gospodina i kod svakog smrtnog grijeha ja ponovo postajem zločinac koji se iživljava nad Bogočovjekom.

I jasno, dolazimo tu do logičnog zaključka da Crkva na življenom primjeru svetaca zaključuje da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti. Kad mi to čujemo iz usta svetaca da je bolje umrijeti nego smrtno sagriješiti onda je to nama nepojmljivo, mi smo se navikli na smrtni grijeh da je to nešto sasvim normalno, ako idem na ispovijed moram imat neki smrtni grijeh, jer evo one male grijehe mogu likvidirat u pokorničkom činu, na početku mise. Nama to zvuči grozno da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti jer ovaj život nam je toliko privlačan, njega se čvrsto držimo, jer onaj zagrobni život držimo sa rezervom,  i možda i dvojimo da li će on bit izgledan, i onda ajmo mi u međuvremenu  ajmo mi u ovom uživat koliko možemo .

Čak nam je u ispovijedi teško reći: „Čvrsto odlučujem da više neću griješiti!“

Više puta bi se znalo dogoditi da čovjek dođe i u ispovijedi kaže: „Ja ne mogu to reći da čvrsto odlučujem da više neću griješiti, ja znam da ću sagriješiti.“ I nije spremna učinit sve od sebe, do kraja se založit, potrudit da to više ne čini, i onda okoliša. Ako je čovjek osuđen za ubojstvo i odležao 10, 15 godina robije – neće mu pasti na pamet da ponovo takvo nešto učini. Ovaj Pušić koji je bio osuđen zbog smrti kad su oteli avion, kao hrvatski migranti  gdje je nastradao jedan policajac onda ga je Amerika osudila na 30 godina robije. On je odležao 33 godine. To je maksimalna kazna. Za jedno ubojstvo. A danas se zna dogodit da vam dođe žena koja je napravila 7 ili 8 pobačaja ko ništa, to je ono što zna, a ono što se dogodilo preko spirale ili pilule ‘dan poslije’,  o tome nema spomena. Ali evo, to kao da se ne smatra ništa posebno. Muškarci se uopće ne sjete da su nagovarali, uvjetovali, ucjenjivali ženu  curu da pobaci. Uopće to ne ispovijedaju, trebate ih posebno pitati, ako ispovjede da su imali curu i živjeli nevjenčano pa pitati ih takvo nešto da se sjete.  Evo nama je ubojstvo postalo normalna stvar, ne samo djece, sad se to primjenjuje na stare – eutanazija, potpomognuta smrt i sl. ali evo to ima sve veću primjenu.

Kod ovoga „čvrsto odlučujem“ smeta nam pridjev čvrsto, smeta nam odluka, smeta nam konačnost, pa to onda to razvodnjavamo i kažemo: Nastojat ću ne griješti – jer to više odgovara istini. Kad kažemo tako „nastojat ću“ – to je prilično neodređeno, apstraktno i od toga se lako može odstupiti.

Jednom sam našao u Italiji alternativu umjesto da kažu: Čvrsto odlučujem da više neću griješiti – oni kažu: Molimo tvoj oprost o dobri Isuse, molim tvoj oprost, smiluj se Isuse!

To je nešto što možemo reći da uključuje i ovo drugo ali se može potpuno relativizirat čin kajanja, može se potpuno izbacit odluka, i može od ozbiljnosti ispovijedi ne ostati više ništa.

Svijest neprikladnosti u kojoj se nalazimo, svijest sraza između grijeha i milosti neka nam bude poticaj da makar dođemo do toga da Gospodina možemo moliti:

-Gospodine, utisni križ svoje ljubavi u moje srce!

Da to ne bude ljubav ona osjetilna, osjećajna, ljubav mašte, nego da to bude ljubav u znaku križa, koja će bit prava istinska ljubav koja će me mijenjat i učinit da dođem do svetosti već na ovoj zemlji. Amen.

Ljudi danas općenito prijeko gledaju na one koji vjeruju da se naš Gospodin razlikuje od drugih vjerskih vođa i reformatora. Dapače smatra se znakom inteligencije svrstati Ga u red s osnivačima drugih religija. Zato, nije ništa neobično ako čujemo kako neki ponosno ističu svoju širokogrudnost koja ne vrijeđa ničiju religiju, ali niti brani nijednu; oni izbacuju fraze  u kojima se zajedno spominju Budda, Konfucije, Lao-tze, Sokrat i Krist; kao da je naš Gospodin bio samo neki od učitelja, a ne sama religija. Jednostavno zato, što su ljudi našli nešto malo sličnosti između Našega Gospodina i maloga broja vjerskih učitelja, misle, da su oni svi jednaki, da u Kristu nema ništa božanskoga. To je slično, kao kad bismo rekli da je većina slika u Louvre-u crvena, zelene, bijela i modra, i zato da ih se sve naslikao isti umjetnik.

Moja je svrha dokazati da je Naš Gospodin jedinstven u vjerskoj povijesti svijeta, različiti od svih drugih učitelja i reformatora, kao što se Bog razlikuje od čovjeka. To možemo najprije učiniti, razmatrajući tri važne objave u Njegovu životu:

U Nazaretu gdje je rekao da je Put, u Jeruzalemu gdje je rekao da je Istina, u Kafarnaumu gdje je rekao da je Život. A zatim, ako iznesemo opreku između ovih objava i izjava svih vjerskih učitelja, tko god oni bili.

1.Isus tumači Pisma u sinagogi

Prvi prizor odigrava se u Nazaretu; to mjestance je kao neki mrtvi rukav rijeke, zabačeno, osamljeno mjesto. (… … ) Polako jasnim glasom, koji je potresao srca sviju što su se toga znamenitoga subotnjeg jutra našli u sinagogi – On je čitao… (proroštvo proroka Izaije… )

“Danas se ispunilo ovo Pismo koje vam još odzvanja u ušima… “ – rekao je Isus. U prvi čas nisu shvatili puno značenje Njegovih riječi. A onda im sinu, da se ostvarila najdragocijenija predaja i nada njihova naroda; da Mesija za kojim su čeznuli ove četiri tisuće godina sada eto stoji pred njima; da je to onaj o kome je Izaija prije 7 stotina godina rekao da će proglasiti godinu milosti… da je ON onaj kojeg su narodi iščekivali, da je On Emanuel, Bog s nama. On je jedini Put Spasenja… (….. )

Selo nije moglo podnijeti da ga takav čovjek podloži, niti su starjšeine mogle podnijeti da ih uči neki tesat. Prorok ne uživa ugleda u svom zavičaju. Na jednoj strani bile su njegove vlastite riječi da je on Put, a na drugoj strani činjenica da je On bio samo jedan od njih. I primjedba pođe od usta do usta – “Nije li ovo sin Josipov?”… Krik zgražanja podiže se…

On ostavi njihov grad i nikad se više ondje ne nastani. Rana je bila preduboka. Ali u njihovim očima On je zaslužio smrt, jer je o Sebi tvrdio da je pravi Put Božji. A on je doista bio Put Božji. Jer Božji je Put izmaknuti iz ruku ljudi, koji bi se usudili baciti Ga niza sijenu…

2. Isus govori u Jeruzalemu i otkriva svoju božansku narav.

(…) Ja sam Svijetlo svijeta. Tko slijedi mene, ne ide u tami, nego će imati Svjetlo…   (….) 

3. Treći prizor bio je u Kafarnaumu, dan nakon što je nahranio pet tisuća ljudi…  (…)

Isus se povlači u pustinju da izbjegne mnoštvu koje ga hoće učinit kraljem…

Više na: yt VJERNI BOGU

Povijest je puna ljudi koji su tvrdili da dolaze od Boga, ili da su bogovi, ili da nose poruke od Boga — Buda, Muhamed, Konfucije, Krist, Lao-tze i tisuće drugih, sve do onoga koji je na današnji dan osnovao novu religiju. Svatko od njih ima pravo biti saslušan i razmotren. Ali kako je potrebno vanjsko i izvanjsko mjerilo onoga što treba mjeriti, tako moraju postojati neki trajni testovi dostupni svim ljudima, svim civilizacijama i svim dobima, pomoću kojih mogu odlučiti hoće li bilo tko će od njih ili hoće li svi oni biti opravdani su u svojim tvrdnjama.

Ovi testovi su dvije vrste: razum i povijest. Razum, jer ga svi imaju, pa i oni bez vjere; povijest, jer svatko u njoj živi i o njoj bi trebao nešto znati.

Razum nalaže da ako je bilo koji od ovih ljudi stvarno došao od Boga, najmanje što bi Bog mogao učiniti da podrži svoju tvrdnju bilo bi unaprijed najaviti njegov dolazak.

Proizvođači automobila govore svojim kupcima kada mogu očekivati ​​novi model. Ako je Bog poslao ikoga od sebe, ili ako je sam došao sa životno važnom porukom za sve ljude, činilo bi se razumnim da bi prvo dao ljudima do znanja kada Njegov glasnik dolazi, gdje će se roditi, gdje će živjeti, doktrinu koju će podučavati, neprijatelje koje će stvoriti, program koji će usvojiti za budućnost i način Njegove smrti.

Po tome koliko se glasnik poklapa s tim najavama, moglo bi se prosuditi o valjanosti njegovih tvrdnji. 

Razum nas dalje uvjerava da ako Bog to nije učinio, onda ništa ne bi spriječilo bilo kojeg varalicu da se pojavi u povijesti i kaže: “Dolazim od Boga” ili “Anđeo mi se ukazao u pustinji i dao mi ovu poruku .” U takvim slučajevima ne bi bilo objektivnog, povijesnog načina testiranja glasnika. Imali bismo samo njegovu riječ za to, a naravno da bi mogao i pogriješiti.

Ako bi posjetitelj došao iz strane zemlje u Washington i rekao da je diplomat, vlada bi od njega tražila putovnicu i druge dokumente koji bi svjedočili da predstavlja određenu vladu. Njegovi papiri morali bi prethoditi njegovom dolasku. Ako se takvi dokazi o identitetu traže od delegata drugih zemalja, razum bi to svakako trebao učiniti s glasnicima koji tvrde da dolaze od Boga.

Svakom podnositelju zahtjeva razlog govori: “Kakvi su zapisi postojali prije tvog rođenja da dolaziš?” Ovim se testom mogu ocijeniti podnositelji zahtjeva. (A u ovoj preliminarnoj fazi, Krist nije ništa veći od ostalih.) Sokratu nije imao tko proreći njegovo rođenje. Buda nije imao nikoga tko bi unaprijed najavio njega i njegovu poruku ili rekao dan kada će sjesti pod drvo. Konfucije nije imao zabilježeno ime svoje majke i svoje rodno mjesto, niti su oni dani ljudima stoljećima prije nego što je stigao, tako da kad on dođe, ljudi znaju da je on Božji glasnik.

Ali, s Kristom je bilo drugačije. Zbog starozavjetnih proročanstava, Njegov dolazak nije bio neočekivan. Nije bilo najava o Budi, Konfuciju, Lao-tzeu, Muhamedu ili bilo kome drugom; ali bilo je najava o Kristu. 

Drugi su samo došli i rekli: “Evo me, vjerujte mi.” Bili su, dakle, samo ljudi među ljudima, a ne Božansko u ljudskom.

Krist je jedini istupio iz te linije rekavši: “Pretražite spise židovskog naroda i srodnu povijest Babilonaca, Perzijanaca, Grka i Rimljana.” (Za sada se poganski spisi, pa čak i Stari zavjet mogu smatrati samo povijesnim dokumentima, a ne nadahnutim djelima.)

Istina je da se proroštva Staroga zavjeta mogu najbolje razumjeti u svjetlu njihova ispunjenja. Jezik proroštva nema egzaktnost matematike. Ipak, ako netko pretražuje različite mesijanske struje u Starom zavjetu i usporedi dobivenu sliku s Kristovim životom i djelom, može li sumnjati da drevna predviđanja ukazuju na Isusa i kraljevstvo koje je on uspostavio?

Božje obećanje patrijarsima da će preko njih biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji; proroštvo da će Judino pleme biti najveće među ostalim hebrejskim plemenima do dolaska Onoga Koga će se svi narodi pokoravati; čudna, ali nepobitna činjenica da se u Bibliji aleksandrijskih Židova, Septuaginti, nalazi jasno najavljeno djevičansko rođenje Mesije; proročanstvo Izaije 53 o sluzi patniku, Sluzi Gospodnjem, koji će položiti svoj život kao žrtvu za prijestupe svoga naroda; perspektive slavnog, vječnog kraljevstva kuće Davidove — u kome su osim u Kristu ova proročanstva našla svoje ispunjenje?

Samo s povijesnog gledišta, ovdje je jedinstvenost koja Krista izdvaja od svih ostalih utemeljitelja svjetskih religija. A jednom kada se ispunjenje ovih proročanstava povijesno dogodilo u Kristovoj osobi, ne samo da su sva proročanstva prestala u Izraelu, nego je došlo do prekida žrtvovanja kada je žrtvovano pravo pashalno Janje.

Okrenite se poganskom svjedočanstvu. Tacit, govoreći u ime starih Rimljana, kaže: “Ljudi su uglavnom bili uvjereni u vjeru drevnih proročanstava, da će Istok prevladati, i da će iz Judeje doći Gospodar i Vladar svijeta.” Suetonius, u svom izvještaju o Vespazijanovu životu, prepričava rimsku tradiciju ovako: “Bilo je staro i postojano vjerovanje na cijelom Istoku, da će Židovi prema nedvojbeno određenim proročanstvima postići najvišu moć.”

Kina je imala ista očekivanja; ali budući da je bio na drugom kraju svijeta, vjerovao je da će se veliki Mudrac roditi na Zapadu. Anali Nebeskog Carstva sadrže izjavu: U 24. godini Tchao-Wanga iz dinastije Tcheou, 8. dana 4. mjeseca, na jugozapadu se pojavila svjetlost koja je obasjala kraljevu palaču. Monarh, zadivljen njegovim sjajem, ispitivao je mudrace. Pokazali su mu knjige u kojima je ovo čudo označavalo pojavu velikog sveca Zapada čija je religija trebala biti uvedena u njihovu zemlju.

Grci su Ga očekivali, jer je Eshil u svom Prometeju šest stoljeća prije Njegovog dolaska napisao: “Ne očekujte kraj, štoviše, ovom prokletstvu dok se Bog ne pojavi, da prihvati na svoju Glavu bolove vaših vlastitih grijeha kao zamjenu.”

Kako su mudraci s Istoka znali za Njegov dolazak? Vjerojatno iz mnogih proročanstava koja su Židovi kružili svijetom, kao i iz proročanstva koje je Daniel uputio poganima stoljećima prije svog rođenja.

Ciceron je, nakon što je prepričao izreke drevnih proročišta i Sibile o “Kralju kojeg moramo prepoznati da bismo ga spasili”, upitao u očekivanju: “Na kojeg čovjeka i na koje vremensko razdoblje upućuju ova predviđanja?” Četvrta Vergilijeva ekloga prepričava istu drevnu tradiciju i govori o “čednoj ženi, koja se smiješi svom djetetu, s kojim će željezno doba proći.” Svetonije je citirao suvremenog autora u smislu da su se Rimljani toliko bojali kralja koji će vladati svijetom da su naredili da se ubiju sva djeca rođena te godine – naredba koja nije ispunjena, osim Herod.

Ne samo da su Židovi očekivali rođenje Velikog Kralja, Mudraca i Spasitelja, već su Platon i Sokrat također govorili o Logosu i Univerzalnom Mudracu koji “još dolazi”. Konfucije je govorio o “Svetcu” Sibilama, o “Univerzalnom kralju” grčkom dramaturgu, o spasitelju i otkupitelju koji oslobađa čovjeka od “prvobitnog najstarijeg prokletstva”. Sve su to bile na nežidovskoj strani očekivanja.

Ono što odvaja Krista od svih ljudi je to što se prvo očekivao od Njega; čak su i pogani čeznuli za izbaviteljem ili otkupiteljem. Sama ta činjenica ga razlikuje od svih drugih vjerskih vođa.

Druga značajna činjenica je da je jednom kada se pojavio, pogodio povijest s takvim utjecajem da ju je podijelio na dva dijela, podijelivši je na dva razdoblja: jedno prije Njegovog dolaska, drugo nakon njega. (prije Krista i poslije Krista)

Buddha to nije učinio, niti bilo koji od velikih indijskih filozofa. Čak i oni koji niječu Boga moraju datirati svoje napade na Njega, AD tu i tu, ili toliko godina nakon Njegovog dolaska.

Treća činjenica koja Ga odvaja od svih ostalih je sljedeća: svaka druga osoba koja je ikada došla na ovaj svijet došla je na njega da živi. A Isus – on je ušao u ovaj svijet –  da umre.

Smrt je Sokratu bila kamen spoticanja – prekinula je njegovo učenje. Ali Kristu je smrt bila cilj i ispunjenje njegova života, zlato koje je tražio. Malo je Njegovih riječi ili djela razumljivih bez upućivanja na Njegov Križ.

Predstavio se kao Spasitelj, a ne samo kao Učitelj. Ništa nije značilo poučavati ljude da budu dobri osim ako im nije dao i moć da budu dobri, nakon što ih je spasio od tereta krivnje.

Priča svakog ljudskog života počinje rođenjem, a završava smrću. U Kristovoj Osobi, međutim, Njegova smrt je bila prva, a Njegov život posljednji. Sveto pismo ga opisuje kao “Jaganjca zaklanog od početka svijeta.” Ubio ga je u namjeri prvi grijeh i pobuna protiv Boga.

Nije toliko Njegovo rođenje bacilo sjenu na Njegov život i tako dovelo do Njegove smrti; radije je da je križ bio prvi, i bacio svoju sjenu natrag na Njegovo rođenje. Bio je to jedini život na svijetu koji je ikada proživljen unatrag. Kao što cvijet u zidu s pukotinama govori pjesniku o prirodi, i kao što je atom minijatura sunčevog sustava, tako i Njegovo rođenje govori o misteriju gibeta. Išao je od poznatog do poznatog, od razloga njegova dolaska očitovanog imenom “Isus” ili “Spasitelj” do ispunjenja njegova dolaska, naime do njegove smrti na križu.

Ivan nam daje svoju vječnu prapovijest; Matej, Njegovu vremensku prapovijest, putem Njegove genealogije. Značajno je koliko je Njegovo vremenito podrijetlo bilo povezano s grešnicima i strancima! Ove mrlje na grbu Njegove ljudske loze upućuju na sažaljenje prema grješnima i strancima Saveza. Oba ova aspekta Njegove samilosti kasnije će biti bačena protiv Njega kao optužbe: “On je prijatelj grešnika” “On je Samaritanac.” Ali sjena umrljane prošlosti predviđa Njegovu buduću ljubav prema uprljanima.

Rođen od žene, bio je muškarac i mogao je biti jedno sa svim čovječanstvom; rođen od Djevice, koji je bio zasjenjen Duhom i “pun milosti”, On će također biti izvan te struje grijeha koja je zarazila sve ljude.

/o. Vitomir – Odaziv na fatimsku poruku, str. 67.- 69. / 

Pakao – ta stravična riječ o kojoj se više mnogi ne usude govoriti ni u misijama. Parola dana nove evangelizacije glasi: Ne strašiti! A zar uvijek šutjeti, ne znači na neki način nijekati? Uostalom, tu je najprije zatajila logika, čemu je uzrok vražja lukavost ako nije osobna nevjera.

Upozoriti na opasnost, na životni promašaj, ne znači plašiti.
Mrtvačka glava s prekriženim kostima na stupovima visokog napona pametne ne plaši nego upozorava. Ako se pri tom strah ne može posve izbjeći, to je zato što strah ima svoju ulogu u individualnom i društvenom životu.
Tko je bolje poznavao psihologiju ljudi nego Isus?
Tko je prema njima bio više obazriv?
Tko ih je više ljubio nego On? Tko je od njega imao više razumijevanja za čovjeka?
A ipak, On je o Paklu govorio. Otvoreno i neuvijeno, koji put i drastično. “Ako ti je ruka na propast, odreži je, ako oko iskopaj ga! Bolje ti je otići u život kljast i ćorav, nego s obje ruke i oba oka u Pakao, u oganj neugasivi!”.

Evanđelje, ta blaga vijest, knjiga života i nade, blistavih obećanja i najutješnijih uvjeravanja, pomalo otkriva crni bezdan užasa, stravičnu stvarnost vječne propasti. Krist je Pakao zasvjedočio tako snažno i uvjerljivo kao i Nebo. I nije se bojao o tome govoriti niti je ljude plašio. Tumačio je, uvjeravao, zaklinjao i upozoravao, ljubeći nas tako, da nam ne skriva istinu.
Da je uvijek bilo pretjeranih propovjednika, nitko ne niječe.
No, sigurno su opasniji pretjerani šutljivci. Šutnja pomalo vodi nevjerovanju, ako se iz njega nije i rodila.

Izučavajući Fatimu čovjeku se nameće pitanje: Nije li Majka Božja predvidjela ovo tragično stanje? Zato je djeci omogućila viziju Pakla, ne toliko radi njih, koliko radi onih koji će tu istinu prešućivati, ako ne i nijekati. I nije li time presjekla sva naša pedagoška mudrovanja? Nije li se ustručavala, i to djeci, pokazati užas jedne stravične istine. Kako god nas zbunjivala vječnost Pakla, nesumnjiva je istina – njegovo postojanje!

Majka Božja u Fatimi tu istinu ukrepljuje i s njome ozbiljno uznemiruje našu pozornost. Evanđelje će s nekim svojim tvrdnjama uvijek izazivati zgražanje ovoga svijeta. No, nikakvo zgražanje i prešućivanje ne može dokinuti istinu koja je izašla iz Božjih usta.

Uz pakao je vezana istina o postojanju vraga. Druga strahota koju pokušavamo kamuflirati! Kad je Pavao VI. o tome prvi put glasno progovorio, najveća uzbuna nastala je među onima koji sebe nazivaju vjernicima. Jedan učeni talijanski dominikanac napisao je poslije toga da je to Papino privatno mišljenje koje nitko nije dužan prihvatiti. Odgovorio mu je novinar Indro Montanelli, koji se priznaje nevjernikom i to ovako: ! Ostalo je na nama nevjernicima da još nekako vjerujemo u vraga!”. Jesu li Isusova iskušenja u pustinji priča? Njegovi izgoni vragova – djetinjarije? Koga to zove Zlim, poglavicom ovoga svijeta? Ubojicom i lašcem od iskona? Zavodnikom? Ako sve to treba izbaciti iz Evanđelja, radi kojih razloga treba prihvatiti ostale njegove istine?

Već spomenuti Indro Montanelli dobacio je američkom književniku Dos Passosu prigodom razgovora u Veneciji: “Kad bih bio Bog svakoga tko niječe opstanak đavla poslao bih u Pakao da se s njim upozna!”

Da je tome doista tako govori nam sv. Faustina u svom Dnevniku.

“Ja, s. Faustina, bila sam po Božjoj naredbi u ponorima Pakla da izvijestim duše i da posvjedočim da Pakao postoji. Sada ne mogu o tome govoriti, jer po Božjoj naredbi moram to pismeno objaviti. Đavoli su pokazali prema meni silnu mržnju, ali na Božju zapovijed morali su me slušati. To što sam zabilježila je samo sjena svega što sam vidjela. Jedino što sam mogla primijetiti da je tamo većina duša koja nije vjerovala u Pakao. Kad sam se osvijestila, nisam se mogla od straha oporaviti, jer duše tamo strašno trpe. Stoga žarko molim za obraćenje grešnika. Bez prekida zazivam na njih Božje milosrđe.”

(Kompletan opis njezinog viđenja Pakla je i u knjižici Mali put br. 4 str. op. ur)

Ako je najžarča ljubav natjerala svetog Pavla kako se pripovijeda da ode u Jeruzalem te tamo propovijeda Evanđelje, premda je znao da ga tamo čekaju lanci, tamnica i progoni, kakva mora da je bila ljubav, koja je ponukala na više apostole nego Boga da svoje tijelo ostavi na zemlji – kad je znao za bezbrojne uvrede koje će mu biti nanesene?

Da, blagi Isus je predviđao sve uvrede, sve ogavne napadaje, što su imali biti počinjeni protiv njega na našim oltarima; no ništa ga nije moglo spriječiti da se ne preda u ruke svojih nezahvalnih stvorova. Znao je on, da će jedni ljudi svojom nečednošću uskratiti mu poštovanje što ga u crkvi duguju, da će drugi doći do podnožja oltara da svojim prezirom povrijede njegovo Srce. Znao je on, da će se zločinačke ruke dići jednoga dana, da udarcem bodeža probodu njegovo srce, i da će se naći ljudi tako pokvarenih te će htjeti strovaliti njegovo tijelo sa stijene u provaliju i nogama ga pogaziti. 

No ništa nije bilo sposobno da ohladi njegovu ljubav i da ga udalji od ljudskoga društva. Sveti je Pavao rekao da se ne boji podnijeti sve muke, ni predati se svojim neprijateljima, jer vezan Duhom, on je mislio jedino na to kako da izvrši svoj apostolski poziv.

Kako bi se dakle Isus mogao bojati da ostane u svetohraništu, izložen svim uvredama, on koji je po svojoj biti sama ljubav, koga samo njezine zapovijedi nadahnjuju i samo njezine želje vežu?  (…)

Ah! Kako da naša duša ne svisne od boli gledajući uvrede što ih svijet nanosi najuzvišenijoj tajni naše vjere?

Židov-izdajnik huli na nj, nevjerni otpadnik niječe da postoji, nečedni katolik nema poštivanja prema njemu, a svećenik bez poštovanja omalovažava ga. Koliko uvreda svih vrsta! A Isus – Hostija, koji je imao biti predmet svega toga sa strane nezahvalnih stvorenja, predvidio je sve to i još gore stvari. Uza sve to, on im je velikodušno predao svoje tijelo, i s njime sve blago svoga božanstva. Tako je, kršćanske duše.

… “Davati” – kaže Tertulijan – “u tome je život Božji”. Ali kada Bog sama sebe dadne, koji razum može to shvatiti? Bog neprekidno napunja dobrima ljude koje je stvorio; ali u ovom neizrecivom sakramentu on uspijeva dati sama sebe. On se daje kao Bog i daje se kao čovjek. To je nenatkriljivi dar komu se je domislila njegova ljubav; dati sama sebe i dati se da bude vrijedan i pogrđivan, …

Izvor: Knjiga – Domišljata ljubav Isusova u euharistiji i ljudska nezahvalnost prema njemu, Ivan Josip od Svete Terezije O.C.D