“Znak osporavan”

Josip i Marija su Isusa, malo nakon rođenja, u skladu s Mojsijevim zakonom, obredno prikazali Bogu u hramu. Tom prigodom starac Šimun je blagoslovio Svetu obitelj i kazao Gospi: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35). Ako ovo proroštvo sagledamo izvan židovskoga naroda, to znači da se svatko treba odlučiti prihvatiti ili od baciti Isusa i time određuje svoju vječnu sudbinu: raj ili pakao. Sam Isus u obraćanju svojim protivnicima razlaže istu tvrdnju predstavljajući sebe kao kamen koji su oni odbacili i koji je postao kamen zaglavni (Mt 21,42). I još dodaje “I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Zato apostol Petar poručuje svima: Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen oda brani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete čast! A onima koji ne vjeruju kamen koji odbacile graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni” (1 Pt 2,4-8). Dakle, onima koji ga prihvate vjerom Krist je „kamen zaglavni” i preko njega primaju svaku milost, a onima koji ga odbace nevjerom Krist je kamen spoticanja koji će ih „satrti” odnosno donijeti im propast. To vrijedi za svakoga čovjeka, bez iznimke, kao što je i logično jer je Krist jedini spasitelj čovjeka. U biti, sam Krist je na blagoslov ili prokletstvo zavisno kako se prema njemu postavimo. Sukladno tome Pavao poručuje: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Maranatha!” (1 Kor 16,22). Drugom zgodom još dodaje: „Ali, kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet!” (Gal 1,8-9).

Potreba obraćenja

Isus se susretao s grešnicima i mnogi su se obraćali dok se danas kršćani ustručavaju naviještati nužnost obraćenja za spasenje. Takozvane neredovite situacije parova, a posebno istospolnih, jesu ništa drugo nego život u teškom grijehu. Nikada do sada Crkva nije predviđala mogućnost blagoslova. takvih parova već štoviše izrijekom ih je zabranjivala jer kao što stoji u izjavi istoga Dikasterija iz 2021: Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagoslivlje zajednice osoba istoga spola. Sam Isus se suočio s neredovitom situacijom u slučaju Samarijanke koja je imala pet muževa i živjela sa šestim u suložništvu (Iv 4.18). Nju je Isus obratio i ukazao joj na njezino stanje, a ona je odmah privela vjeri mnoge svoje sumještane. U Crkvi se štuje kao svetica i to je potvrda njezina potpunoga raskida s grijehom i kreposnog života iz ljubavi prema Kristu.

U “neredovitim” situacijama je ne- prihvatljivo bilo podilaženje alu kao što vidimo u susretu Isusa s Herodom Antipom koji živi u braku protivnom židovskom zakonu. Ova veza je bila incestuozna jer je Herodijada bila Herodova nećakinja. Herodijada je uz to bila žena kraljeva polubrata radi koje je on otjerao ženu. Ivan Krstitelj je ukazao na nedopuštenost ovakvoga braka” i bio zbog toga pogubljen. Da je Isus blagoslovio ovu vezu, odmah bi bio pušten na slobodu i obasut svim mogu čim častima. No time bi posve diskreditirao sve svoje djelovanje i nauk, išao protiv jasnoga Božjeg nauma o braku te proturječio Ivanu Krstitelju i izazvao sablazan u narodu. Zato je Isus sa svo jom šutnjom pokazao da s grijehom ne može biti nikakva kompromisa. Zato ni Crkva nije mogla ni htjela blagosloviti bludništvo Henrika VIII. plativši zato veliku cijenu progonstva i mučeništva.

Apostol Petar ukazuje da blagoslov koji donosi Krist traži obraćenje svako ga od njegovih opačina (Dj 3,26). Tamo gdje nema raspoloživosti za promjenu, već štoviše tvrdokornost u zlu, imamo u pozadini oholost koja se izravno protivi Bogu na tragu palih anđela. Tada se blagoslov ne prima jer Bog poštuje slobodnu volju čovjeka. Štoviše, u nekim slučajevima blagoslov se može premetnuti u svoju suprotnost ako bi ga dotični par tražio i primio kao ohrabrenje da nastave živjeti u grijehu. Kardinal R. Sarah objašnjava: „Da izbjegnem isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov. Jasno je da možemo moliti za grešni ka, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Jasno je da možemo blagosloviti čovjeka koji se polako obraća Bogu kako bi ponizno isprosio milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da ona postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak bliže prigode za grijeh. Srce skrušeno i raskajano, čak i ako je još daleko od svetosti, mora biti blagoslovljeno. Ali sjetimo se da, nasuprot odbijanja obraćenja i tvrdoći, iz usta svetog Pavla ne izlazi nikakva riječ blagoslova, nego pak ovo upozorenje: “Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna sada Boga koji će uzvratiti sva kom po djelima (Rim 2,5-6)

Anatema

Osim blagoslova Crkva raspolaže i drugim sredstvom koje može biti učinkovito u slučaju okorjelih grešnika a to je anatema. U Starom zavjetu izraz se odnosi na potpuno uništenje ratnih neprijatelja. U Novom zavjetu označava prokleta čovjeka. Kod svetoga Pavla je prokletstvo koje izražava sud Božji o nevjernicima (Gal 1.8-9, 1 Kor 16,22) i odvajanje od Krista (Rim 9,3). Crkva je koristila anatemu kako bi proglasila da formalni heretik više ne pripada Crkvi. U dvadesetom stoljeću ova mjera se prestala primjenjivati.

Naime, Ivan XXIII. je na početku Drugoga vatikanskog sabora rekao da se u sadašnje vrijeme u borbi protiv za bluda više voli koristiti lijek milosrda, mjesto oružja strogosti”. No blagost se nije pokazala dostatnom jer su se od tada hereze, skupa sa sablaznima, opasno umnožile i uzrokovale masovnu apostaziju. Stoga je potrebno ponovno posvijestiti da je i osuda nužna kao i izricanje kazni kako bi se tvrdokorni grešnik mogao pokajati i spasiti dušu. Ova dužnost je ujedno i istinsko djelo milosrđa i to posebno zaslužno jer jasno razdvaja istinu od laži. To je od presudne važnosti u današnje vrijeme kada diktatura relativizma sve više prodire i u samu Crkvu. Uporište za anatemu pružaju i riječi Gospodina: Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život uči nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,7-9).

U prilog korištenja anateme izjasnila se i Medunarodna teološka komisija 1990. Apostolska funkcija udaranja anatemom čini dio, i danas, prava Učiteljstva Crkve, i upotrijebiti je može postati i dužnost za nju. Shodno tome sveti Pavao kad se susreo s neredovitom situacijom odlučno nalaže da se osobu koja živi u vezi s očevom ženom isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5),

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smije mo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje govori. Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2). Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo bor be protiv grijeha krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5).

***

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia Supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smijemo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije: „A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2).

Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo borbe protiv grijeha i krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno za spasenje duša.

1 Dikasterij za nauk vjere, ‘Fidacia supplicans-Molitveno povjerenje o pastoralnom značenja blagoslova, IKA, 19. prosinca 2023, na https://ika.hkm.hr/novosti/deldaracija-fidacia supplicams-molitelji povjerenja-o-pastoralnom znacenju-blagoslova, (9. siječnja 2024.).

2 Kongregacija za nauk vjere, Responnen, Boletina, 15. ožujka 2021, па:

https://press vatican.va/content/salastampa/it/rollettino/pubblico/2021/03/15/0157/00330.html#ita, (11. siječnja 2004.). (9. siječnja 2024)

3 Sandro Magister, “Fiducia supplicans. Icardinale Sarah: Ciopponiamos a unieresiache mina gravemente la la Chiesa, Diakoneche, 8. siječnja 2024, na: https://www.diakonox.be/fiducia-supplicam-il-cardinale sarah-ci-opponiamo a aneresia-che-mina-gravemente-la-chieu/,

4 Ivan XXIII, Discorso, 11. listopada 1962, br. 7.2, n

https://www.vatican.va/content/john-xxiii/it/speeches/1962/documents/hfj-xxsi spe 19621011 opening-council.html, (9. siječnja 2024).

5 Medunarodna tenkoika komisija. L’asterpretazione dei dogmi, 1940, br 6, na https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/claith/cti_documents/rc, cti 1989 interpretazione dugni ithul, (9. siječnja 2024).

6 Dikasterij za nauk vjere, Fidacia supplicans”, br. 38.

Izvor: Svjetlo riječi

Ime Isusovo ima posebnu snagu. Ime Isusovo znači da je samo ime Božje prisutno u osobi Njegova Sina…. To također znači da jedino božansko ime donosi spasenje. I od sada ga mogu zazivati svi jer se utjelovljenjem On ujedinio sa svim ljudima.

Tako čitamo u Djelima apostolskim da nema ni u kome drugom spasenja, „nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ Tako je ime Isus ono najkraće i najpotrebnije što predstavlja naše spasenje.

I vidimo da onda nije slučajno što se javlja pobožnost Imenu Isusovu. IHS (Isusov monogram) se stavljao na ulazu u kuće, na vrata, u kućama, u crkvama. To pokazuje da je ime Isusovo pomagalo ljudima… To ima svoju poveznicu i sa Starim zavjetom, jer vidimo kad se u Egiptu trebala prinijeti žrtva Jaganjca, da se onda sa krvlju tog Jaganjca označavalo te kuće vjernika, pa je anđeo koji je pomorio prvorođence zaobilazio te kuće i izraelski prvorođenci bili spašeni, zahvaljujući tome znaku. U Jeruzalemskom hramu svećenik koji je prinosio žrtvu u svetinji nad svetinjama zazivao je samo jednom godišnje ime Boga Spasitelja da okaje Izraelov grijeh. Tu se škropi krvlju i zaziva ime Boga Spasitelja, jednom godišnje. Onda su i za samo ime Jahve Židovi bili vrlo oprezni i puni strahopoštovanja tako da su izbjegavali izgovarati to ime i jednostavno bi koristili sinonim: Gospodin ili Bog nad vojskama i sl. ali samo ime Bog su izbjegavali, jer su bili svjesni svetosti koja je tu sadržana. Zato jednom godišnje izgovarati ime – i to je izgovarao veliki svećenik kako bi se okajali Izraelovi grijesi snagom Božjeg imena. A pomirilište je bilo mjesto Božje prisutnosti. Bog je bio posebno nazočan u hramu. Sveti Pavao kaže o Isusu da ga je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište  (Rim 3,25) Time želi potvrditi da je u njegovu čovještvu Bog u Kristu svijet pomirio sa sobom. Tu vidimo snagu svećeničke službe, mogućnosti izgovarati ime Isus, kako je je to činio Veliki svećenik, i to je nešto što daje snagu našemu životu, radost, jasno ako izgovaramo s vjerom. …Ne bilo kako… Čovjek može sa raznim nakanama moliti i izgovarati riječi. Jasno da se traži ispravna nakana, sabranost i onda nas same riječi upućuju na to otajstvo. Mi o tom razmišljamo, ulazimo u to otajstvo, razvijamo prisan odnos sa Gospodinom. Zato je to jedno pomoćno sredstvo i to je nešto što nam je svima na raspolaganju.

Isusovo uskrsnuće, proslava Boga Spasitelja, jer samo ime Isusovo već očituje vrhovnu moć, kako kaže Pavao u poslanici Filipljanima, „Ime nad svakim drugim imenom“. Nije to više ono obično židovsko ime. To je sad ime koje je proslavljeno, i zato se zli duhovi boje Njegova imena, i zato u ime Isusovo učenici čine čudesa, ozdravljanju bolesne, uskrisuju mrtve…

Isus kaže „I sve što zatražite u moje Ime, dobit ćete.“ … Traži se vjera i onda samo ime Isusovo ima ogromnu snagu, mijenja zakone.

Nije čudo, stoga, što je ime Isusovo u središtu kršćanske molitve.

Sve liturgijske molitve završavaju molitvom: „Po Gospodinu našem Isusu Kristu!“. Molitva Zdravo Marijo dosiže vrhunac u riječima: plod utrobe tvoje – Isus. Molitva kod istočnjaka, zvana Isusova molitva kaže: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji smiluj se meni grešniku!“ Vidimo u Ispovijestima ruskog hodočasnika – to je nešto što oni izgovaraju, … Oni koji nemaju obitelji, imaju duhovni poziv i ta se molitva svede na to da da bez stajanja izgovaraju ovaj zaziv imenu Isusovu.

Drugi kršćani, kao sv. Ivana Arška umiru sa samo jednom riječju na usnama, a to je ISUS.

I kroz povijest Crkve su se događala velika čudesa preko imena Isusova.

Nedavno sam naišao na informaciju kako su se pravoslavni monasi za vrijeme komunizma u Rusiji skrivali u planinama, i onda je vlast odlučila 70-ih godina da tome stane na kraj pa su poslali vojsku, poslali su helikoptere, navodili su vojsku da ide za njima i oni su došli u stupicu, na jedno brdo, nisu više imali kuda, vojska je bila iza njih, tu je odmah počinjao ponor. I onda krajnji epilog – jedan je od njih napravio veliki znak križa i hodao je po zraku (!) Drugi su krenuli za njim. On se nakon toga obratio.

Bog može činiti čuda, ako je potrebno, kad postoji vjera. Čudo je već samo to što smo mi danas živi. Bog je mogao učinit da se bura razmaše još više i sve nas odnese. Mogao je bilo kome od nas uskratiti svoju podršku i mi ne bi bili živi. Bog podržava svakoga od nas svake sekunde u životu. To je nešto na čemu doista možemo bez prestanka zahvaljivat. Čudo je sve ono što nas okružuje, ali mi kao posebno čudo Božje prepoznajemo one izvanredne zahvate Božje koji odudaraju od onih redovitih zakona.

Da je Isus Krist Sin Božji, pravi Bog, jedne naravi s Bogom Ocem to nam svjedoče PROROCI koji obećanom Spasitelju daju imena …Bog.

Tako kaže Izaija: Bog sam će doći i spasit će nas. Zovu ga Emanuel, s nama Bog, Iz 7, 14. Presveti, Mirotvorac. Zemaljsko mu je ime dao sam Bog preko anđela.

Osim proroka i Nebeski Otac je posvjedočio da je Njegov Sin.

To imamo na početku javnog djelovanja, na Jordanu, kad ga Ivan Krstitelj krsti, događa se teofanija – objava Boga, očituje se Druga Božanska osoba u liku goluba, i da se čuje glas Očev: Ovo je Sin Moj ljubljeni. Drugi put je otac posvjedočio za njega na gori Tabor kod preobraženja: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“ U nekim drugim situacijama, vidimo da se otac također očitovao i da su to … nisu razumjeli riječi, … jasno očituje da je Isus Njegov Sin.

Svjedočanstvo Očevo se pribraja svjedočanstvu Isusovu – što je on sam o sebi tvrdio: da je On Sin Božji.

Kad su židovi pitali Isusa – ako si ti Krist reci nam jasno (je li Mesija, pomazanik Božji) Isus im govori jasno. Da im je to Isus rekao na početku tko bi mu vjerovao? Postupnim učenjem, čudima, da su ga mogli upoznati, vidjeli su da živi neporočno i malo pomalo ih je vodio do toga da im može obznaniti istinu da je on  – očekivani Mesija. No, vidimo da je to kod Samarijanke bilo drugačije. Samarijanki je to otkrio u razgovoru koji je mogao trajati 15 minuta, pola sat, on je otkrio njoj ono za što su židovima trebalo mjeseci i godine.

Petar i apostoli su došli do toga, bili su uz Isusa nekoliko godina, kad Petar govori: Ti si Krist, Sin Božji. Imamo različite ljude, različitu raspoloživost, različitu otvorenost, i ona koja je bila grešnica bila je spremnija nego židovi koji su živjeli čestito, jer u tom ispravnom, moralnom načinu života, pitanje je koliko je Bog bio na prvom mjestu, koliko su tražili Boga. A ona koja je bila grešnica iz dna duše vapi za Bogom. Kad su ga Židovi pitali: ako si ti Krist reci nam jasno, onda im on odgovara: „Govorim vam pa ne vjerujete, djela koja ja činim u ime Oca svojega ona svjedoče za me, ja i Otac jedno smo.“

Poziva se na djela. Djela su riječita. Ona govore da to što Isus čini može činit samo Bog. A onda kaže i više od onoga što su ga pitali: Oni su ga pitali je li Pomazanik, Mesija, a on kaže: Ja i Otac, jedno smo. Izjednačuje se s Bogom i zato ga oni optužuju da bogohuli, da se pravi bogom. Kako čovjek sebe može pravit bogom. I kad su mu židovi to progovorili reče im: Kako vi kažete onom koga je otac poslao … ako meni ne vjerujete, djelima vjerujte, da je Otac u meni i ja u Ocu.“

Znači, imamo da Isus to očituje riječima, i da se poziva na djela koja govore isto. Pred velikim vijećem, kad ga ne mogu tužiti, ne pronalaze dovoljan broj svjedoka koji će se složiti u istome svjedočanstvu, onda ga veliki svećenik pita izričito: Ti si dakle Sin Božji?

Isus odgovara: Vi velite, JA JESAM. (Ja jesam – to je Jahve) i na temelju toga biva osuđen. Ako je prije toga taktizirao i pripremio učenike i one koji su ga slijedili da prihvate tu istinu da je On Bog, kad je došao njegov čas, da ne ostane nikakve dileme on se dakle očitovao jasno i zato je bio osuđen. I to je glavni razlog njegove osude. Ono što su ga lažno pred Pilatom da želi preuzeti zemaljsko kraljevstvo, i da ne priznaje rimskoga cara, to je bila izlika. Oni su ga osudili prije toga. Već mnogo prije toga on se nazvao sinom koji poznaje Oca, koji je različit od slugu što ih je Bog prethodno slao, …samih anđela. On je razlikovao svoje sinovstvo od sinovstva svojih učenika. Ne govori Oče naš, osim kad je njima naredio: Vi dakle ovako molite: OČE NAŠ… Tada je naglasio tu razliku: Bogu mojemu i Bogu vašemu. Razlikovao je to sinovstvo od onog na koje smo svi pozvani u Kristu od onoga koje on sam ima odvijeka. Taj svoj nauk Isus je posvjedočio na tri načina: svojim životom, vidimo u njegovu životu da se ne može pronaći ni najmanji grijeh, zato i predstavnik Rimske vlasti Pilat kaže: ne nalazim na njemu nikakve krivice!

Nije on to rekao samo zato što je Isusa upoznao, nego je on imao i informacije od drugih, Rimljani su bili okupatori, oni su pazili na sve što se događa, ¸bojali su se nemira jer su se židovi stalno bunili i onda oni su imali špijune svugdje. I Isus koji je oko sebe okupljao veliko mnoštvo i prolazio kroz razna mjesta i gradove i jasno da im je upao u oko. Oni su sakupljali informacije o njemu, dostavljali ih Pilatu. Pilat je odavno stekao sliku o Njemu da je on za njega politički bezopasan, jer ne poziva na revoluciju, ne poziva na rat, da je njegovo poslanje duhovno, i rimljani nisu u njega dirali. Slušali su o njemu tri godine, nije im smetao, jedino je smetao židovima. Tu mislimo na farizeje i pismoznance, Oni su ga doživljavali kao onog koji njih ugrožava, i oni su se organizirali protiv njega. Pilat je imao jedan sud o njemu, i na temelju informacija taj sud je samo bio potvrđen. Sam njegov izdajica Juda je priznao da je izdao pravednu krv, da je izdao pravednika. Isus sam je mogao upoznati svoje neprijatelje. Koji će me od vas ukoriti za grijeh, recite imate li koji grijeh protiv mene? Oni koji su ga optužili nisu ni pomišljali da ga osude za nešto nemoralno, nisu mogli ništa nać, Znali su da je bio transparentan, poznat svima, ljudi su ga slijedili, ništa mu se ne može prigovoriti. Optužba je bila: pravi se bogom. Naprotiv u Kristovu životu nema kreposti koja … dosljedan, brinuo se za slavu Božju i za svačije spasenje, …onima koji su u potrebi… bio je poslušan…

Bio je takva veličanstva da takvoga svijet nije nikoga vidio, učitelji u hramu se dive njegovoj mudrosti, čude se otkud mu toliko znanje da se ravnopravno može nositi s njima, raspravljati i pokazuje veću mudrost nego oni. Kad je počeo javno djelovati nakon krštenja, vidimo da kao magnet vuče učenike za sobom. I narod se u velikom mnoštvu skuplja oko njega gdje god se pojavi. Ljudi i djeca traže od njega blagoslov. To je bi jedan masovni pokret. U Hrvatskoj 71 masovni pokret naroda … a evo ovo je u Isus je stvarno za sobom povukao mase. Tako da su se farizeji prepali, ako ga ne zaustave, da će cijeli narod otići za njim. Nije se radilo više o nekoliko stotina učenika, nego se radilo o nepreglednom mnoštvu, koji su ga nakon umnažanja kruha

htjeli zakraljit. Nisu to bili ljudi koji su sebi umišljali da će učinit nešto što je nemoguće nego su vidjeli da je to izvodivo. Da ih ima brojčano toliko da su već jedna većina u narodu i da to mogu provest, da je to provodivo. Bez obzira što imaju tu rimljane, da će cijeli narod, da će većina naroda krenuti za njima i da će oni to moći ostvariti.

Sluge poslane da ga uhvate u hramu ostaju zapanjeni od njegovih riječi i kažu – nikad nije čovjek govorio kao što govori ovaj čovjek. Oni su služili praktički cijeli život u hramu, čuli su sve moguće, učitelje, pismoznance, jer je tu bilo stjecište cijelog židovskog naroda iz Izraela, iz cijele Palestine, ali i iz dijaspore, oni su se toga nagledali i naslušali.

Kad je netko sakristan u jednoj župi cijeli život upozna sve moguće svećenike. No kako vidimo kod Isusa su uočili jednu bitnu razliku – nitko nikad nije tako govorio. Zaključuju da takav nauk, takav način govora jednostavno dotad svijet nije upoznao.

Oni koji su ga došli uhititi u vrtu – na riječi Ja sam – oni padnu na zemlju. „Ja sam“ (Ja jesam) pokazuje da je on Jahve, Bog, ima snagu koja pokazuje da oni njemu ne mogu ništa, ako se On ne želi predat njima u ruke, daje im do znanja kakav je tu odnos koji postoji, i čudesa potvrđuju Kristovo božanstvo. Čudo je jedno izvanredno vidljivo djelo koje nije izazvala nikakva prirodna sila nego samo svemogućnost Božja, npr. da oživi čovjek koji je umro, to sotona ne može učiniti, to ne mogu učiniti ni ljudi. Da bi se nekog proglasilo svetim traži se da su se dogodila čuda – jedno čudo za proglašenje blaženim – jedno za proglašenje svetim, jer preko tih čuda Bog daje potvrdu da se tu radi o svecu.

Bog ne može posvjedočiti što ne bi bilo istina.

 Isus je činio mnogo čudesa, pretvorio vodu u vino, kad je počeo javno djelovanje, s nekoliko kruhova je nahranio tisuće ljudi, utišao je vjetar i valove, jednom riječju je liječio bolesne, slijepe, hrome, nijeme, gluhe, i to samo na jednu riječ uskrisiva mrtve, u više navrata, kao mladića u Nainu, kći Jairovu, i na koncu Lazara koji je najduže bi mrtav, izgonio je nečiste duhove. Ta je čudesa činio da preko njih pokaže svoje božansko poslanje i da dokaže da je pravi Bog, zato se poziva na djela i kaže: Djela koja činim svjedoče za mene da me Otac poslao, djelima vjerujte da je Otac u meni i ja u Ocu – kaže na drugom mjestu. To Ivan donosi oba puta.

Mi danas imamo umjetna čuda, kao mađioničari, to je  neka vrsta opsjene – koriste se raznim trikovima da stvore privid čuda. Danas imamo i tehnologije koje mogu to učiniti. Mogu sa projekcijama na nebu učiniti da mi na nebu vidimo razne stvari i da nam se to čini stvarno. To se događa preko moći tehnologije, ali to su sve prividi – nisu čuda u pravom smislu riječi.

Isus je svoj nauk potvrdio i svojim proroštvima. Sve ono što je prorekao to se doslovno i izvršilo.  Time je Isus pokazao da je pravi Bog. On je prorekao samo ono što je Bog unaprijed mogao znati: da će biti predan glavarima svećeničkim, da će ga osuditi na smrt, to je više puta prorekao. Da će ga  predati neznabošcima, poganima, predali su ga rimljanima. Prorekao je Judinu izdaju, Petrovo zatajenje, odreknuće, Prorekao je da će se njegovo evanđelje propovijedati po svemu svijetu. O Jeruzalemu je rekao unaprijed da će ga neprijatelji opkoliti i da neće ostati ni kamen na kamenu. Prvi kršćani su prihvatili ovo proroštvo, i kad su prvi kršćani vidjeli da se bliži njegovo ostvarenje svi su se spasili tako da su pobjegli u gore kako je Isus i tražio.  Mnogi će od naroda židovskoga pasti od mača, a drugi će se raspršiti po cijelome svijetu. Sva su se ta proroštva izvršila. Neka se i danas ispunjaju kao npr. da Crkvu neće nadvladati vrata paklena.

Isus svojim životom, čudima, proroštvima i na koncu – svojom smrću potvrđuje svoje božanstvo. Kad ga veliki svećenik zapita pod zakletvom: „Jesi li ti Krist Sin Božji?“ – Odgovori Isus – Ti kaza. To znači – da. Ali od sad vidjet ćete Sina čovječjega koji sjedi s desne i dolazi na oblacima nebeskim.

Kasnije će i Stjepan reći (prilikom mučenja) da ga vidi s desne strane Bogu – ispovijeda vjeru u Kristovo božanstvo i zato će biti kamenovan.

To su dakle nedvojbeni dokazi na temelju kojih možemo mirno prihvatiti vjeru da je Isus pravi Bog i pravi čovjek.

Vjera nije nerazumna, traži sudjelovanje našeg razuma onoliko koliko razum može dat. I zato prva zapovijed kaže da ljubimo Boga svim svojim umom, znači, onoliko koliko čovjek može spoznat Boga, dužan je to učinit, da bude razumno utemeljena da može i s tom jednom moću duše koja je izuzetno važna da može prihvatit Boga i da može izgrađivat odnos s njime.

Bilješke: M.G. – duhovna obnova, 26.11.2023.

Pa ipak čujemo od biskupa Aguiara, pomoćnog biskupa Lisabona u Portugalu, glavnog koorinatora za nadolazeći Svjetski dan mladih da mlade ne treba privoditi Kristu. Izjavio je naime da „mi ne želimo obraćati mlade ljude Kristu i Katoličkoj Crkvi…“

I taj isti biskup potom dobiva i kardinalsku čast. Zanimljivo. I žalosno. I zbunjujuće. I alarmantno.

Dan(i) u kojem bi se mladi trebali okupljati oko Isusa (osobito u Euharistiji, gdje je stvarno, sa svojim božanstvom i sa svojim ljudskim Srcem, a ne samo simbolično prisutan) odjednom kao da postaje Dan u kojem će postati važno samo neko sveopće „bratstvo“, bez obzira na – Isusa, Jedinog Spasitelja. Kao da se želi taj Dan mladih katolika pretvoriti u neki sinkretistički skup gdje će glavna poruka biti: „Uopće nije važno što tko vjeruje, nije važno biti katolik, nije važno biti u Crvki katoličkoj, važno je biti dobar!“, (ma što to značilo). Voljeti svog bližnjeg – to da, ali voljeti Boga – to ne, to kao je postalo nebitno. Te razne religije, to samo stvara podjele među ljudima – pomislit će mnogi mladi.

Ipak svi ti dragi mladi ljudi trebaju znati da bez obzira na sve podjele koje postoje, Isus je Bog koji je sišao na zemlju, utjelovio se i objavio nam tko je i kakav je Bog. Isus je taj kojeg i oni trebaju. Isus je taj i nema drugog Spasitelja. Nema drugog imena u kojem će se spasiti. I nema druge Crkve koju je osnovao od one koja postoji od njegovih dana i po kojoj nam je želio dijeliti svoje sakramente, sredstva spasenja.

Isus je taj koji ih čeka u svetohraništu, koji se žrtvuje za svakog od njih na oltaru. Isus je taj koji im želi biti blizu, koji želi govoriti u svetištu njihova srca. Isus je taj. Nema drugoga. Isus je taj koji je Put do Oca na nebesima. Isus je taj koji im je i svoju majku dao da im pomogne na putu do neba. Isus je taj. Nema drugoga. Isus je taj za kojim su pošli toliki sveci u povijesti i koji nam i danas žele svijetliti svojim primjerom.

Nema drugog Spasitelja. Nema drugog Boga. Nema ga.

I komu privoditi mlade ako ne Isusu Kristu?

I kako neki biskup može, (čak i ako je mislio samo na „agresivne oblike obraćanja Kristu“, kako se kasnije pravdao) kako može reći takvo nešto?

Zar nije svjestan posljedica svojih riječi čiji eho odzvanja svijetom kao: „Isus nije bitan. Isus nije bitan… Dragi mladi, Isus nije bitan… „

Što bi na to rekli svi oni misionari sveti, oni na nebu počevši od apostola, pa kroz cijelu crkvenu povijest? Zar se može zamisliti da bi takvo nešto izjavio netko od svetih koji su žrtvovali svoje udobnosti, svoje obitelji, svoje živote radi Evanđelja i spasenja duša? Sveci su ljudi koji su imali svoje slabosti, ali nisu koristili nasilne metode širenja Evanđelja niti je ikog Isus poslao da bude nasilan. Isus je uvijek nudio ljudima put i ostavio im – slobodan izbor. Bez ikakve prisile.  A tako i sveci koji su nam uzor.

Čemu, dakle, takva poruka jednog kardinala? Osim da služi svjetskim vladarima koji žele propast Katoličke Crkve. Ali prije nego svjetski vladari propast Crkve je želio sotona, no znamo da je Isus obećao da je vrata paklena neće nadvladati ma kako se moćno sile zla udružile i sa članovima Crkve.

Ono što je jedan od biskupa,  na žalost, otvoreno  rekao to i je ono što brojni među njima misle, samo što to govore na druge načine: „Isus nije bitan. Pričest nije bitna. Gospa nije bitna. Crkva nije bitna. Nerođeni nisu bitni. Molitva nije bitna. Svjedočenje nije bitno. Katolički identitet nije bitan. …“ A koja je njihova (nova) vjera?:

Vjera u jednu “bratsku Crkvu”, Crkvu u kojoj nema majke Gospe, Crkvu u kojoj nema Euharistije, Crkvu u kojoj stalno crkveno učiteljstvo više nije bitno, Crkva u kojoj čudesa nisu bitna, Crkvu u kojoj ni sveci nisu bitni, Crkvu u kojoj se nikog ne isključuje bez obzira koje (dugine) boje bio, Crkvu u kojoj se svatko može pričešćivati bez obzira kako teško griješio, Crkvu u kojoj treba ukinuti celibat, Crkvu u kojoj su svakom vrata otvorena i bez da se obrati i slijedi nauk Isusa Krista.

A tko je započeo takvu „novu crkvu“? …

Svi ćemo mi jednom doći kod Isusa na sud. Ne kod Muhameda, ne kod Bude, ne kod Luthera niti kod bilo kojeg čovjeka, nego kod Bogočovjeka, kod Isusa.

I što bi se moglo dogoditi kad biskup Aguiar dođe kod Isusa? Ne bi li mogao čuti one strašne riječi:  „Ne poznajem te… Odlazi od mene!“

I što bi vrijedilo biskupu pravdati se: „U tvoje sam ime propovijedao, u tvoje sam ime biskup bio, kardinal postao, bio sam koordinator Svjetskog dana mladih… Isuse… zar me ne prepoznaješ?“

„Tko se mene zasrami pred ljudima i ja ću se  sramiti njega pred mojim Ocem nebeskim!“ – mogle bi odzvoniti Isusove riječi prije nego se neki biskup ili kardinal strovali u vječnu propast.

Strašno. Ali je moguće, jer Isus nikom ne oduzima slobode. No, komu je više dano od njega će se više i tražiti.

MOLIMO zato da biskupi budu vjerni stalnom crkvenom učiteljstvu koje ne zastarijeva i da čuvaju poklad vjere, kako su to obećali kad su postali pastiri.

Oni koji ostaju vjerni bivaju progonjeni (kao npr. američki biskup Strickland koji u ova teška i zbunjujuća vremena ne šuti nego brani Crkvu Kristovu i njen stalni nauk ili biskup Carlo Maria Vigano kojem su neko vrijeme blokirali profil na Twitteru ili kardinal Muller koji je otpušten bez ikakva razloga sa pozicije prefekta Kongregacije za nauk vjere…), a oni koji idu u korak sa svijetom, (svijetom koji živi kao da Boga nema), bivaju još i nagrađeni za svoja krivovjerja.

Takva su eto vremena došla. Ali svako vrijeme je Božje vrijeme. I Bog ima zadnju riječ.

Molimo se da sa otpalim biskupima i mnogi drugi ne otpadnu od katoličke vjere, uključujući tolike mlade koji traže istinu.

Molimo se da i sami ostanemo vjerni Bogu pa i kad se čini da Bog predugo šuti. Istina je da je On stalno s nama, samo mi ga ne tražimo uvijek kako bismo trebali.

Isuse, oprosti nam što premalo molimo za svoje pastire od kojih neki kao da postaju Baalovi, a ne Tvoji. Želimo da se drže Tebe i da nam budu svijetlo, a ne uzrok žalosti.

Majko Marijo, pogledaj na svoje sinove i ne daj da upadnu u vrtloge zabluda. Isprosi im živu vjeru i bar nešto od revnosti svetoga proroka Ilije koji se nije bojao suprotstaviti Baalovim svećenicima i pozvati ih na vjeru u jednoga pravoga Boga.

(Napomena: Od 1997. Svjetski dan mladih prerasta u više dana susreta mladih s papom. Ove godine je to od 1. do 6.8.) 

Biskup Strickland u emisiji sa Terryem Barberom govori o opasnosti sinkretizma po kojem je svejedno kojoj vjeri pripadaš.

Vjerujemo da je Crkva koju je Isus ustanovio Katolička Crkva i to trebamo radosno i revno naviještati drugima.

U konačnici postoji JEDNA ISTINA, napominje biskup, i ne mogu postojati dvije istine koje se suprostavljaju jedna drugoj.

Ono što naglašava, na blagdan korejskih mučenika, jest da nitko ne umire za nešto što je jednako kao i sve drugo (svejedno koje si vjere…) nego se umire za nešto što vjeruješ da je od tolike važnosti da bi radije dao život nego tu istinu zanijekao... Ta vjera nam treba, napominje biskup, vjera mučenika…

(Ovdje je samo mali, prvi dio emisije – na YT VJERNI BOGU)

• U svijetu u kojem su smisao i cilj ljudskog bića materijalno ograničeni na privremene i prolazne sadržaje (kao što su stjecanje moći, prestiža, novca, luksuza, užitaka),
  lakše je postati zanimljiv kao agent ovog programa «Novog svjetskog poretka bez Boga»
  (prema kapitalističkim ili komunističkim tumačenjima).
• “Što će čovjeku koristiti da dobije i cijeli svijet, ako dušu svoju izgubi?” (Mt 16,26).
  Želimo li biti Isusovi učenici, moramo poslušati i njegovu riječ:
  “Tražite radije njegovo kraljevstvo, a ostalo će vam se nadodati” (Lk 12,31). (…)
• (…) Ne postoji stroga suprotnost između vječnih/duhovnih dobara
  i vremenitih / propadljivih životnih potreba.
  Ali najprije molimo Boga, našeg Oca, da dođe Njegovo Kraljevstvo
  i da bude Njegova sveta Volja kako na nebu tako i na zemlji.
  A molimo i za kruh svagdašnji, oproštenje grijeha kao što i mi opraštamo onima koji nas vrijeđaju i spasenje od svih zala
  proizašlih iz naše grešne odvojenosti od Boga, kao ishodišta i cilja svakoga čovjeka.
• Svi tekstovi, vrlo obilni, ali ne previše duboki,
  ne bave se obnovom katolika u Kristu,
  nego prepuštanjem svijetu bez Boga.
  Jedina tema među svim temama je seksualnost.
  Međutim, ono se ne shvaća kao Božji dar koji je darovan ljudskim bićima kao stvorenim osobama (u našoj muškoj i ženskoj naravi),
  iz čega proizlazi odgovornost da kao otac i majka sudjeluju u djelu Božjeg stvaranja i univerzalne volje spasenja za vlastito potomstvo, …

Kardinal Marx i Georg Bätzing podržali su tekstove koji su od Pape tražili promjenu seksualnog morala, zaređivanje žena i vizije homoseksualnosti – što mislite o tomu?

• U tome postoje dvije pogreške koje samo teološki neupućeni mogu počiniti:
  1) Papa nema ovlasti mijenjati nauk Crkve,
  koji se temelji na Božjoj objavi.
  Time bi sebe uzvisio kao čovjeka iznad Boga.

2) apostoli mogu poučavati i naređivati ​​
samo ono što im je Isus zapovjedio da poučavaju (Mt 28,19).

O mogućim razlozima provođenja takve “reforme” Crkve

• Pate od činjenice da je crkveno učenje o braku i 6. i 9. zapovijedi
  Dekaloga u suprotnosti s glavnim uvjerenjima društva …
  Oni ne mogu podnijeti proturječnost s Božjom voljom u svom osobnom ponašanju niti podrugljive komentare svojih suvremenika o «katoličkom svijetu vjere i morala zaostalom u srednjem vijeku».
  Zato se i oni žele predstaviti kao moderni ...
  Žele biti tamo a ne biti viđeni kao autsajderi...

Mislite li da je Crkva u Njemačkoj izložena riziku da započne raskol s Rimom?

• U svojoj slijepoj oholosti ne misle na podjele, nego na preuzimanje sveopće Crkve.
  Njemačka je premala za njih da provode svoju vladajuću ideologiju.
  Oni tvrde da imaju vodeću ulogu u sveopćoj Crkvi.
  Riječ je ni manje ni više nego o tome da svojom mudrošću usreći cijeli svijet i “oslobodi zaostale i neobrazovane katolike i njihove biskupe iz drugih zemalja, uključujući i Papu, od tereta Božje objave i Zapovijedi”.
  Cilj je transformacija Crkve Trojedinog Boga u svjetovnu dobrotvornu organizaciju (NGO).
  Tada bismo konačno došli do “religije sveopćeg bratstva”  to jest do religije bez Boga objave u Kristu, bez Istine koja seže izvan konačnog razuma, bez dogmi i sakramenata kao nužnih sredstava milosti za spasenje,

– baš kako je to opisao veliki ruski filozof religije Vladimir Solovjev u svom spisu
Kratka povijest Antikrista (1899).

O budućnosti Katoličke Crkve na univerzalnoj razini

• Kad se vidi megalomanija naših političara i ideologa od Pekinga do Moskve i od Bruxellesa do Washingtona,
  ne može se očekivati ​​puno dobrog za budućnost čovječanstva.

Pravu budućnost za svakoga čovjeka u životu i u smrti
možemo očekivati ​​samo od Boga
koji je iz ljubavi dao svoga Sina za spasenje svijeta
(usp. Iv 3,16).

• U svijetu u kojem se ljudi umišljaju da su Bog,
  da stvaraju i otkupljuju sami sebe
  (usp. glavni savjetnik Novog svjetskog poretka: Yuval Noah Harari, Homo Deus),
  kršćani imaju samo svjedočanstvo Riječi i, ako je potrebno, krvi –
  da je samo Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista naš Spasitelj,
  jer je On pobijedio svijet,
  njegovu oholost i njegov grijeh
  i smrt, kao cijenu grijeha.

Tek kada se ne klanjamo “zvijeri” iz jame bezdana (bezbožnosti), njezinu kipu i njegovu lažnom proroku,
postižemo život i vlast s Kristom,
koja obuhvaća našu vremenitu i vječnu budućnost.
Jer vremenita i vječna smrt nema više vlasti nad nama (usp. Otk 20,6).

Imamo mir srca u Sinu Božjem
koji govori svojim učenicima:
“U svijetu ćete imati muku; ali hrabri budite:
ja sam pobijedio svijet»
(Iv 16,33).

lifesitenews.com – Teorija o papinoj ‘neograničenoj’ moći ‘u suprotnosti je s cjelokupnom katoličkom tradicijom’

Sv. Toma Akvinski o islamu kaže:

“Također je [Muhamed], popuštajući uzde tjelesnoj nasladi, dao zapovijedi koje su u skladu s tim obećanjima i koje su puteni ljudi spremni slušati. Osim toga, glede istine donio je samo ono što svaki osrednje nadareni mislilac može lako spoznati. Štoviše, istine koje je naučavao isprepleo je s mnogim i posve neistinitim naukama. Nadalje, nije pružio znakove nadnaravnog podrijetla, a ipak samo oni pružaju primjereno svjedočanstvo Božjem nadahnuću, ukoliko vidljivo djelo koje se može samo Bogu pripisati pokazuje da je učitelj istine nevidljivo (od Boga) nadahnut. Naprotiv, on reče da je poslan u sili oružja, a takvi znakovi ne nedostaju ni razbojnicima, ni silnicima. (…) S pomoću mnoštva tih ljudi druge je podvrgao svome zakonu silom oružja.
Konačno, njemu ne pružaju svjedočanstvo nikakva proroštva drevnih proroka. Nevjerojatnim pripovijedanjem čak izopačuje nauke Staroga i Novoga Zavjeta, u što se može uvjeriti svatko tko pogleda njegov Zakon. Zato namjerice i lukavo nije dopustio svojim sljedbenicima da čitaju knjige Staroga i Novog zavjeta da mu na osnovi njih ne bi bila dokazana neistina. Prema tome, jasno je da oni koji vjeruju njegovim riječima vjeruju lakomisleno.”

(sv. Toma Akvinski, Suma protiv pogana, 6. Poglavlje: ‘Prihvaćanje zbiljâ vjere ne spade u lakovjernost, premda nadilaze ljudski razum’)

Kako svaka klica daje ploda, tako je i Islam plod Muhameda,

a o njemu govori i sv. Ivan Pavao II.:

“Svatko tko poznaje Stari i Novi zavjet, čitajući Kur’an jasno vidi proces smanjenja božanske objave što je u njemu izvršen. Nemoguće je ne primijetiti udaljavanje od onoga što je Bog rekao o sebi samome, najprije u Starome zavjetu preko prorokâ, a poslije, na konačan način, u Novome, preko svoga Sina. Sve to bogatstvo Božje samoobjave što predstavlja baštinu Staroga i Novoga zavjeta u islamu je zanemareno.
Boga u Kur’anu krase imena među najljepšima koja je ljudski jezik stvorio, ali zapravo je riječ o nekome Bogu izvan svijeta, Bogu koji je samo Veličanstvo, nikada Emanuel, Bog-s-nama.
Islam nije religija otkupljenja. U njoj nema mjesta za križ i uskrsnuće.

Isus je spomenut, ali samo kao prorok u pripravi za posljednjega proroka, Muhameda. Spomenuta je i Marija, njegova djevičanska Majka, ali nema ni riječi o drami otkupljenja. Stoga su ne samo teologija, nego i antropologija islama vrlo daleko od kršćanske.
Ipak, religioznost muslimana zaslužuje poštovanje. Zadivljuje, na primjer, njihova vjernost molitvi. Slika Alahova sljedbenika koji pada na koljena i predaje se molitvi, bez obzira na vrijeme i mjesto, ostaje model za vjernike istinskoga Boga, posebno za one kršćane koji ne posjećuju svoje divne katedrale i mole se malo ili nikako.”

(izvatci iz: Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, str. 53)

Izvor: quovadiscroatia.com

Da bi mogli ljubiti Krista moramo ga poznavati. Svojim najbližim suradnicima kaže: „Dođite i vidite!“ I oni idu za Isusom i upoznaju ga izbliza. Oni su sami trebali imati osobno iskustvo. Oni su tada odlučili biti apostoli. Isus im onda omogućava da budu još tri godine s Njim, da vide djela koja čini i budu njegovi suradnici.

No u nekim slučajevima ima drugačiji pristup. Opsjednuti iz Geraze iz kojeg je Isus istjerao zloduhe pita Isusa – može li on ići za njim. Vjerojatno je Isus vidio kod njega raspoloživost kao i kod onog bogatog mladića. No Isus mu daje da ostaje gdje je i da bude svjedok onog što je Isus za njega učinio.

Bog može zahvatiti u naš život iznenada i napraviti revolucionarne promjene i da se ima jedno jako iskustvo koje će biti dovoljno za cijeli život. I tomu će cijeli život biti vjerni.

Moramo vidjeti što je nama na raspolaganju da upoznamo Boga. Imamo Sveto Pismo i  duhovno štivo kao dva osnovna načina. Sveto Pismo možemo koristiti za osobnu meditaciju i to je način kako produbljavamo objavu koju smo primili. Kao i za duhovno štivo, treba odvojiti vrijeme za to. Čitanje za produbljivanje osobne vjere. Za početak stari zavjet – pročitati ga u cijelosti. Ima takve literature koja nam pomaže upoznati ono što nam je Bog dao. Pomaže nam iskustvo koje stječemo. Stječemo iskustvo Boga. S Bogom razgovaramo što se doista događa i to onda bude potpora za ono što imamo u životu sada… da vidimo kako je Bog djelotvoran i da se nemamo čega bojati.

Papa Ivan Pavao II nije slučajno govorio da se ne bojimo. To je bio program njegova papinstva. Njegov grb, križ i pod križem slovo M, geslo: Totus tuus,… vidimo da je izravno povezano s marijanskom pobožnošću. On je bio uvjeren da Bog može ukloniti zapreke. Nije se bojao iako je Crkva bila u zahtjevnoj situaciji. Ivan Pavao jee nastavio otvoreno i odvažno i dao je ohrabrenje i nama… Nije slučajno da je komunizam pao bez kapi prolivene krvi. Kad gledamo ljudski Bog sve može izvesti na dobro.

Vjernički život je da upoznamo Isusa Krista. To nalazimo i u Ivanovu evanđelju. Što je to blaženo gledanje Boga?  To je neiscrpno poznavanje Boga. Bog je bez granica – cijela vječnost nam nije dovoljna za to. To je dio tog rajskog blaženstva i bit će veće.

Kad razmišljamo o prvom Došašću – kako je izgledalo, što se pripremalo… koji su proroci o tom govorili, kakva je bila atmosfera među ljudima… iščekivanje Mesije. Vidimo da je to drugačije od današnjeg Božića i Došašaća. Interpretacija je lišena kršćanskog saržaja. U nas sad Došašće počinje sa „crnim petkom“. Imamo i gastro-advent. Božić je vezan uz poklone. Svijet se potrudio da ono što je vjerski pretvori u nešto drugo. Nema tu vjerujemo neke zle nakane, ali ali ne treba sudjelovati u sadržaju koji nas udaljavaju od izvora smisla adventa. Kako ćemo iskoristi to vrijeme kao pripremu za Božić? To može svaki put biti susret s Bogom, … radost što sam Božji.

Onaj tko u evanđelju traži samo moralna učenja na mnogim područjima će ostati iznenađeni i prevareni. Kršćanstvo nije moralizam. Da sve svede na pravila u moralnom životu. Svijet gleda na kršćanstvo kao na vjeru koja nam želi oduzeti radost života i kao na visoke zahtjeve. To je neistina. Kršćanstvo ne ide za tim da u prvi plan stavi moralne zahtjeve. Iz Radosne vijesti proizlaze moralni zahtjevi.

Radosna vijest se može promatrati i samo iz perspektive opće kulture. Gledati u Bibliji npr. koji su motivi prikladni za koje vrijeme i ništa drugo. Čitanje Biblije s vjerom je nešto sasvim drugo. Zato samo evangeliziranje je navještanje Kristova ostajstva.

Papa Pavao VI u enciklici „Evangeli nuntiandi“ kaže da nema prave evangelizacije dok se ne navjesti Isusa Krista, Sina Božjega. Tako – misije – nemaju smisla ako ne donosimo Isusa Krista,… to nije prava evangelizacija.

Čovjek može činit stvari da se osjeća dobro… ali to može biti dovoljno za ateista – da mu otvori put za Boga, no od nas se traži više – da donoismo Krista. To je pitanje: Gdje je nestao naš misionarski duh? Ima područja gdje je kršćanstvo manjina. Npr. u mjestu Olovo u BiH, koje je bilo najveće kršćansko središte – ostalo je samo 20 katolika. Kršćani ne poznaju osnovne stvari svoje vjere. Što idete zapadnije to tužnije. Rijeka, Split – ima područja za evangelizaciju koliko god hoćete.

Kako se pred tim postaviti? Ne možemo nasjesti na zamku da idemo u svim pravcima, u smjeru neke čisto socijalne zauzetosti. Samo društvo stvara takve slučajeve. Dopušta npr. kladionice, čime se onda stvara cijela kućanstva ovisnika, što uništava obitelji .. a onda osniva komune za odvikavanje – da sebi umiri savjest.

Ljudima treba donositi Krista. Kad jednom dođu do Krista onda će se riješiti i ovisnost. Vidjet će da je ovisnost nespojiva s Kristom. Čisto srce vidjet će Boga. Ova čistoća srca dopušta gledanje Boga.  …

U Crkvi postoje dva puta koja nas vode do Boga:

1. Ispravna nauka
2. Ispravno življenje

Sveci su ispravno živjeli … Onaj tko je učio teologiju može reći kako cijelo vrijeme već uči teološke stvari i ima znanje, ali to ne mora značiti da ima vjeru. Vjera može biti slaba. A  s druge strane imamo one koji nemaju veliko vjersko znanje, ali njihova je vjera duboka i jaka… Idealno je spojiti jedno i drugo.

Ako se trudim upoznati Boga paralelno se trudim oko kreposti. Sv. Toma nije postao svetim samo na temelju svog nauka, nego na temelju svog života. Vidimo da su postojale svete bake koje su pretekle teologe i svećenike jer je došlo do jake vjere. Njima je dano malo, ali su živjele skromno ponizno i spasile dušu.

„Nitko ne može upoznati Oca ako mu to ne dopusti Otac… ako mu se ne otkrije i ne privuče ga sebi.“ Zato u jednoj molitvi Gospi molimo: „… pokaži nam Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje…“ Zašto je to važno? Učenici su mogli čuti Isusovo naučavanje i djela koja je činio … i to je davalo duši puninu… Za to je potrebna mislot, da se dotakne to Božje otajstvo preko osjetila…

Bolje je i malo znanja o Isusu nego puno znanja o bilo čemu drugom.

Što mi danas dobivamo silnim školovanjem? Čemu služi? Dođe starost… i oni 15 … 20 godina učenja – sv se zaboravi… Što je važno? Važno je ono malo što smo spoznali o Isusu Kristu –da živiš za Njega i da Njemu pripadaš. To je ono najdragocjenije i to treba vrednovati. Što više poznajemo Isusa – više ga ljubimo. (Zašto reklame služe – bombardiraju nas sadržajima…) Cijeli kršćanski život – život čistoće i drugih kreposti ima smisao samo iz ljubavi prema Kristu. U suprotnom je neshvatljiva. Čak i najuzvišenija ljubav, muža i žene, samo je naravna, a nemoguće ju je živjeti bez Krista. (Poligamija, …) Ljubav prema Kristu sve stavlja na svoje mjesto. Daje nam snagu da ne pokleknemo. Cijeli kršćanski nauk – ima ključ u Isusu Kristu.

Kako upoznati siromaštvo iz evanđelja… Trebamo se zaljubiti u Isusa Krista koji je bio siromašan… koji je bio bogat i koji se učinio se siromašnim iz ljubavi prema nama (pavao Korinćanima) Kristovo siromaštvo nije nešto nepromišljeno, nego nešto da nas dovede do istinskog bogatstva. Ono što se događa iz ljubavi prema bližnjemu.. Bez Krista to nema smisla. Poznavati Krista je najveće dobro koje možemo imati jer kontempliranje Krista nas preobražava iznutra…

(Ps 33…o kontemplaciji…) Meditacija je razmišljanje o objavljenim Božjim otajstvima. Konteplacija je razmatranje ono što imam pred sobom i puštanje da nas preobražava…

Na brdu Tabor – Petar spontano govori: „Dobro nam je ovdje biti…“ Molitva nas preobražava. Daje nam snagu za ono što dolazi… Ova preobrazba u Krista postaje savršena kad vjernik dođe do gledanja. Tu je sve preobraženo – čak i samo tijelo, proslavljeno tijelo da može biti na visini onoga što odgovara Bogu, anđelima…

Kakav je Isus pred ljudima?

Za mnoge je misterij. Plače nad Lazarom, plače nad Jeruzalemom, raduje se u Kani, osjeća umor, glad, i sl. divi se pred vjerom… vidimo i njegovo božanstvo kad umiruje oluju, ozdravlja gubavca, istjeruje đavle, koje čovjek ne može…vidimo što naučava: blago onima koji plaču… poziva da volimo svoje neprijatelje.. On je misterij i u osobnom identitetu. Ljudi se poslije pitaju: „Tko je ovaj?“ I sve to prate i pokušavaju se odreći tog misterija i pretvoriti ga u jednog mudraca, zaboravljaju na njegovo božanstvo; On se pred ljudima postavlja s velikim autoritetom, s riječima i djelima („nitko nije tako govorio“). … Nisu se takva djela prije događala.

Nekima je provokacija za druge je radost. Oko njega se dijele: za i protiv. Ne može čovjek ostati ravnodušan. Jedni ga mrze, drugi ga ljube. Ljudi se i danas dijele oko njega. Njegova prisutnost raduje srca ljudi. Ivanu već kao nerođena beba donosi radost … Daje radost pastirima kao beba. Uporište za cijeli kasniji život. Dalo im da mogu biti Kristovi. Kao mladić još ne punoljetan izaziva divljenje učitelja i kao odrastao izaziva divljenje koje izaziva radost. Isus je sve to. Otajstvo, autor, znak kontradickije, donositelj radosti, osvaja ljude za sebe…

(Izvor: bilješke sa duhovne obnove, 26.11.2017., voditelj don Josip Mužić)

Pretpostavlja se da smo kršćani i na to smo navikli, a da i ne razmišljamo što to uopće znači. Zaboravlja se da je u svemu najvažniji ISUS KRIST.

Možemo obavljat molitve, biti na svetoj misi, a zaboraviti na bit svega onog što činimo. Možemo reći da je kršćanski život stalni povratak na to počelo. O našem odnosu prema Njemu ovisi sve drugo. Zato je važno posvijestit sebi tu svoju pripadnost Njemu. To bi se trebalo događati svaki dan kroz MOLITVU.

Molitva je razgovor s Bogom, a Isus je Bog, pa je to onda razgovor s njim. Da ga imamo pred očima stalno. Imati na umu da je Isus Krist središte svega. Baš zato jer smo ljudi i jer imamo oštećenu narav lako nas mogu zahvatiti neuredne želje i čovjek može živjti s tim preokupacijama koje ga udaljavaju od Boga.

Tri su neprijatelja duše: tijelo, svijet i đavao. Tijelo – gleda samo na zadovoljavanje svojih potreba. Svijet nas također nastoji spriječit u tome da razvijamo svoj odnos s Bogom. Sotona se zadovoljava s tim da djeluje neprimjetno. Kod svetaca koji su prepoznavali njegovo djelovanje i odupirali mu se počeo bi ih fizički napadati. Imamo npr. sv. Padre Pia kojeg bi sotona fizički napadao. Mi smo još na početku duhovnog puta pa nas tako ne napada ali može nas napadati na razne druge načine.

Isus Krist nije samo put. Znamo čuti da su „mnogi putevi koji vode do cilja“. Planinari znaju kad se penju na planinu da nije svejedno kojim će putem jer mogu i ne doći na cilj, nego da se treba držati označenih puteva. Isus je jedini Bog. Sve druge vjere su nepotpune ili lažne, ne vode do spasenja već odvode od Boga. Imaju djelove istine. Odgovaraju često traženjima onih koji još nisu upoznali Isusa, ali jedini put do Boga je Isus Krist. Sve drugo ne može nas dovesti do konačnog cilja. No u svijetu vlada relativizam. Diktatura relativizma prema kojoj nije važno kojim putem ideš jer svejedno ćeš doći do cilja. To je laž. (Ne možeo npr. za budizam ni reći da je religija. Prije je jedan filozofski sustav. Ili, Muhamed npr. koji za sebe kaže da je prorok – imao je i ženu od šest godina. Način na koji je živio neusporediv je sa načinom života na koji je živio Isus.) No, Bog se služi i krivim putevima da pokaže kako je on Gospodar povijesti. Na nama je da otkrijemo što je dobro, da to bude poticaj i da svjedočimo drugima.

Svjedočiti da je Isus jedini put proglašava se kao netrpeljivost i nesnošljivost. Kao za vrijeme Rimljana kad su kršćani bili proganjani zato jer nisu pristajali na to da njihova vjera bude jedna od vjera. (Panteon – hram svih bogova…) Kršćani to ne mogu prihvatiti jer bi to značilo staviti Isusa na istu razinu sa idolima ili demonima. Kršćani su govorili: Naš Bog je jedini Bog. I baš zato su proganjani. Da su rekli kako se svim putevima može spasiti tad ne bi bilo spora. Baš zato je kršćanstvo najprogonjenija religija na svijetu.

Na nama je da budemo spremni na progonstva. Ne smijemo dopustiti da nas to zastraši.

Progonstva su i korisna jer se preko njih pročišćavamo, vidimo da je Isus Krist prije svega. Ljudi se često, pa među njima i svećenici, mogu uhljebiti unutar Crkve. I svećenici mogu naći posao, imati plaću, imati riješeno stambno pitanje i nema brige oko kredita i sl. i da ne razmišlja zašto sve to. Da Isus Krist tu bude na prvom mjestu. Živimo u vremenu kad je relativizam postao diktatura. I ako još nije došlo do krvavih progona progoni se na druge načine. U naše vrijeme, gore nego za vrijeme komunizma, žena ostala bez posla zato što je nosila križić oko vrata. Već smo došli na razinu goru od vremena komunizma. Cenzura u medijima. O vjerskim skupovima se ne izvještava (pa i o nedavnom duhovnom koncertu na Gripama). Imamo pravo na to da nam se donose informacije. I to je jedan progon. Možemo očekivati da će se sustav razotrkivati kao diktatura.

Isus je jedina istina, uosobljena istina, kao pravi Bog i pravi čovjek. Sadrži punu istinu o čovjeku i o Bogu. Ako nam osim njega treba nešto drugo onda Isusu nismo pristupili sa dovoljno vjere i produbili odnos s njim. Govoriti o istini nije popularno. Djeluje zastarjelo, prikazuje se kao neki fundamentalizam i drugi oblici religioznosti.

Kad smo čuli da se među kršćanima govori o herezama, o shizmi, o krivovjerjima?... To kao da je nešto što spada samo na prva stoljeća kršćanstva.

Navikli smo živjeti u tome.

Kad krenemo od svojih obitelji vidimo kako se tolerira grijeh. Ako se grijeh tolerira na području morala onda se počne tolerirati i na području nauka.

Kad roditelji npr. toleriraju da im kćer ili sin žive s momkom tj. s curom pod njihovim krovom, a da se nisu vjenčali, oni su postali sudionici u njihovu grijehu. I mi smo se na to navikli. I što se onda događa? Čovjek ima potrebu da opravda grijeh koji živi. Ona počne šestu zapovijed smatrati zastarjelom (Ne sagriješi bludno), pa devetu (Ne poželi tuđeg žendibenog druga) također… pa onda može, ako prilike tako zahtjevaju, odbaciti i sedmu (ne ukradi) jer mu se pružila prilika da ukrade… itd… To je jedno selektivno pristupanje. Čovjek sebi daje za pravo da uzme ili ne uzme ovisno o tome sviđa li mu se nešto ili mu se ne sviđa.  Tako onda ljudi počni razvijati učenje i cijele sustave učenja u kojima će braniti svoje zablude i krivovjerja.

Mi imamo učiteljstvo i Isusa Krista kao mjerilo svega – da se zna što je istina,  a što je laž. Život izvan Isusa Krista, prije ili kasnije vodi u smrt.

Oni koji su s prepustili grešnom životu već za vrijeme ovog života osjete da su izgubili blagoslov Božji. Vide da taj život vodi u propast. Npr. bračni parovi koji su se odlučili živjeti samo za svoje užitke, a bez djece (jedan primjer… ) pokaže se na krau da takav život nema smisla. Nemaju kome ostaviti sve to što su skupljali. To je jedno klanjanje idolima. I kakav će im onda biti vječni život?

Isus Krist kaže da nitko ne može doći k Ocu osim po Njemu. Sv Tereza je govorila o povezanosti molitve i Isusa Krista…  U naše vrijeme govori se o raznim tehnikama i kako se treba isprazniti od svega kako bi moglo doći do ispunjenja. Kad se na duhovom putu ide bez Isusa Krista onda smo izloženi varkama sotone i otvara put u propast.

Isus Krist je autor, svrha i uzor nadnaravnog života ljudi. Autor je jer je darovatelj života. Mi možemo s Njim surađivati, ali ne možemo stvarati milost. Plodovi na kraju uvijek ovise o Bogu. Od nas zavisi hoće li biti potpuni neuspjeh. Možda ne želimo dopustiti milosti Božjoj da dođe do izražaja. Bog traži našu suradnju..

Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On je svojevrsni program života.Kakvo bih ja shvaćanje o Bogu trebao imati? Bog se objavio preko svojih odabranika, ali u punini se objavio u Isusu Kristu, ne samo preko učenja nego preko djelovanja, preko života. Tu je on uzor. On je svrha nadnaravnog života.

Mi živimo zato da dođemo Bogu i gledamo ga licem u lice, da imamo to blaženo gledanje… On je cilj i svrha našeg života. On vraća život grešnicima. Isus ne čini samo fizička čuda već i duhovna čuda, pokazuje da ima vlast opraštati grijehe. Grijeh je bolest koja može biti bolest na smrt. To je stanje iz kojega čovjek ne može izići sam. Možemo se pokajat, ali ne možemo izići sami. Ne treba se s tim poigravat. Laki grijeh ne prekida vezu s Bogom, a smrtni grijeh prekida svaku vezu s Bogom. Kad čovjek živi u smrtnom grijehu, a ako nema ozbiljne odluke to znači ne samo površnost nego može biti i izravno kušanje Boga. To pokazuje i koliko je vjera površna i da je potrebno produbiti otajstvo grijeha.

Ako vidimo grijeh kao uvredu Bogu to onda čini da stvari vidimo u drugom svjetlu. U obitelji npr. može se dogoditi da neki muž istuče ženu i djecu kad se napije, pa kad se otrijezni onda kaže: žao mi je! I onda opet nastavi isto. Ako on vidi da je to nešto što treba riješiti onda to treba liječiti, od njega se traži da ne upada više u to. Tako je u našem odnosu s Bogom. Treba gledati kroz ljubav prema Isusu. Ako mi volimo Isusa onda se to odnosi i na najmanji grijeh.

Primjer jednog starog franjevca u Međugorju koji se ispovijedao svaki dan, a nekad i dva puta u jednom danu. Leopold Mandić se isto ispovijedao svaki dan… Nisu oni bili skrupulozni nego su imali veći senzibilitet za grijeh i htjeli su ga se osloboditi. Što smo bliže Bogu to nam i duša više reagira na grijeh.

Kad se ogrezne u grijehu onda se stvari shvaća olako. Prelazi se preko krupnih stvari… Ivan piše da je bio poslan od Oca „da imaju život u izobilju“… Kad su učenici pitali Isusa što čemo dobiti mi koji smo sve ostavili i krenuli za Tobom… on govori: „Ne samo život vječni nego stostruko već na zemlji uz progonstva.“ Vidimo da mi često organiziramo život tako da ne vjerujemo u to nego moramo sebi sve priskrbiti… Odnos s Bogom treba prožimati sve i Njemu treba prepustiti sve brige i oko onog materijalnog… Život u izobilju znači biti povezan s Izvorom i dobijati ono što ti je potrebno. A što je potrebno? Sveci su bili i veliki pokornici… trapili se uništavali zdravlje, gledajući našim očima mučili se. Ono što se nama čini kao da im je bilo mučenje njima je to bilo u službi toga da im tijelo bolje služi u vršenju volje Božje.

 Jedan episkop se ogriješio tako da se fizički obračunao s nekim. Za ta je grijeh je skinut sa službe i živio kao laik tri godine. Tri godine je živio tako da je nadničario. Kasnije je živio još do osamdesete, a kad su ga pitali koje mu je vrijeme u životu bilo najbolje rekao je da su to bile one tri godine. Svima se činilo da je to jenda „crna rupa u njegovu životu“ a njemu je to bilo najbolje vrijeme.

 Sve je u konačnici za naše dobro. Treba prihvatiti iz u zahvalnosti ono što dolazi iz Njegovih ruku.

Isus daje život jer je Sin Očev. U svemu je jednak Ocu i zato nam može dati život. On je onaj koji rađa i podiže, daje da se razvija i raste, a to što čini Otac također čini i Sin Božji. Ne samo kao Bog nego i kao čovjek. Daje im preko Duha Svetoga vječni život. On je izvor nadnaravnog života. Kao što Otac ima život sam u sebi tako i Otac ima život sam u sebi.
Pavao u poslanici Rimljanima piše da se trebamo suobličiti sa Sinom, da budemo savršeni… da se pobožnastvenimo preko milosti… Ali to sotona iskoristi, iskrivi. Prva napast: bit ćete kao Bog. Danas imamo društava koji žele da se pobožanstvene, poput masonerije. Da budu kao bogovi. Da se čovjek može duhovno izdizati sve više da ide svojim silama. Sotona ga navede na uvjerenje da može postat kao Bog. Nije slučajno da je sjedište UN-a izgleda kule babilonske. Kula Babilonska je simbol zajedničkog projekta protiv Boga, da se čovjek uzdigne protiv Boga. U praksi ljudi to čine. U praksi ljudi to mogu činiti sami i kolektivno. Postoji osobni teški grijeh, ali postoji i kolektivni. To je ono  što nas direktno odvaja od Boga i postajemo neprijatelji Božji. Bog nam nudi svoje milosrđe ako dopuštamo…

Najveći grijeh je oholost. Kad je čovjek ponizan spreman je primiti. Kad je ohol uvijek su drugi krivi, nije spreman tražiti ono što mu je potrebno jer to ugrožava njegovo dostojanstvo…

(izvor: bilješke sa duhovne obnove, Kamen, Krist Kralj, 26.11.2017, voditelj don Josip Mužić)

Postoje teolozi koji su u skladu s tradicijom i naukom Crkve od početaka, ali su ušutkani od strane modernih teologa. Primjerice – po pitanju pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu moderni teolozi mogu o tom i jako pobožno pričati, ali su u većoj ili manjoj mjeri otišli od doktrinalnih temelja.

Teolozi ove teologije oslobođenja imaju jednu stvar zajedničku a to je da naglašavaju povijesnog Krista u odnosu na Krista vjere i to temelje na tvrdnji da Isus nije propovijedao o sebi (to bi značilo niti na pobožnost prema Njegovu Srcu) nego o svom Kraljevstvu, a Njegovo Kraljevstvo je osloboditi financijski i materijalno siromahe od njihova zemljskog siromaštva.

Vjerojatno najviše sistamatiziran među njima je bio Boff Leonard, brazilski pisac čiji je roman Isus Krist osloboditelj postao klasik. Prema njemu Isus nije došao donijeti objašnjenje ove stvarnosti nego je došao pozvati na hitnu i kompletnu promjenu stvarnosti.

Isus, prema Boffu, propovjeda Boga do kojeg se ne dolazi toliko preko molitve i religiozne prakse koliko preko služenja siromašnima u kojima prebiva istinski Bog. Isus dobija bogatstvo i političku moć i on uči totalno novu religiju a to je slavljenje Boga preko truda oko oslobođenja od zemaljskih ugnjetavanja.

Prema tome, poprilično je sporedno u toj teologiji što kršćani misle o Kristu. Bilo da je Isus Božanska osoba koja je uzela ljudsku narav, ili nije, bilo da je uskrsnuo ili nije… to je njima manje važno. (On čak nije prema Hansu Kungu stvarno uskrsnuo nego je to nešto što se dogodilo samo njegovim učenicima – tj. u njihovim mislima). Ono što je zaista bitno i što je temeljna i centralna poruka Evanđelja za ove moderne teologe – jesu li siromašni oslobođeni od ugnjetavanja.

za više usp. o. J. A. Hardon S.J. o teologiji oslobođenja

Antun je, svojim istaknutim umnim sposobnostima, uravnoteženošću, apostolskom gorljivošću i, u prvom redu, mističnim žarom, dao značajan doprinos razvoju franjevačke duhovnosti. Rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju. U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije. Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja. Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji“. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

Nakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi“, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda. U njima komentira tekstove Svetog pisma predstavljene u liturgiji, koristeći patrističko-srednjovjekovno tumačenje o četiri smisla: doslovnom ili povijesnom, alegorijskom ili kristološkom, tropološkom ili moralnom te anagoškom, koji upravlja čovjeka prema vječnom životu. Riječ je o teološko-homiletskim tekstovima, koji odišu živim propovjednim stilom, u kojima Antun predlaže pravi put kršćanskog života. Bogatstvo duhovnih učenja sadržanih u “Propovijedima” je tako veliko da je papa Pio XII., časne uspomene 1946. Antuna proglasio crkvenim naučiteljem, pridavši mu naslov “evanđeoski naučitelj”, jer iz tih spisa izbija svježina i ljepota evanđelja; oni i dan danas predstavljaju veoma korisno duhovno štivo.

U njima on govori o molitvi kao ljubavnom odnosu, koji potiče čovjeka prisno razgovarati s Gospodinom, što mu donosi neizrecivu radost, koja često obuzima dušu uronjenu u molitvu. Antun nas podsjeća da je za molitvu potrebno ozračje tišine koja nije isto što i izlazak iz vanjske buke, već je nutarnje iskustvo, koje ima za cilj ukloniti sve one rastresenosti zbog briga. Prema učenju toga slavnog franjevačkog naučitelja, molitva se sastoji od četiri nužna stava, koja je Antun na latinskom nazvao ovako: obsecratio, oratio, postulatio, gratiarum actio. Mogli bismo ih ovako prevesti: otvoriti s povjerenjem svoje srce Bogu, zapodjenuti prisni razgovor s Njim, iznijeti mu svoje potrebe, hvaliti ga i zahvaljivati mu. U tome učenju svetog Antuna o molitvi uočavamo specifične crte franjevačke teologije čiji je on začetnik. To su uloga koja se pridaje Božjoj ljubavi, koja ulazi u sferu osjećaja, volje i srca i koja je ujedno izvor iz kojeg izvire duhovna spoznaja, koja nadilazi svako znanje.
Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37).

Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće. Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo:

“O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29).

Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede? U svojoj enciklici Caritas in veritate podsjećam: “Ekonomija treba etiku kako bi ispravno funkcionirala, ali ne bilo kakvu etiku, već etiku koja je prijateljski naklonjena ljudima” (45).

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti.

Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju. U ovoj Svećeničkoj godini molimo da svećenici i đakoni brižno vrše tu službu naviještanja i posadašnjivanja Božje riječi vjernicima, osobito u liturgijskim homilijama. Neka u njima djelotvorno prikazuju vječnu Kristovu ljepotu, upravo onako kao što je to Antun preporučivao:

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca;

ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke;

ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje;

ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um”

(Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

papa Benedikt XVI, opća audijencija, 10.2. 2011.