Pod pojmom “postanak” podrazumijevat ćemo proces koji je rezultirao pojavom materijalnog svijeta kojeg svakodnevno opažamo, sa svim složenim oblicima koji se u njemu nalaze: atomi, molekule, nebeska tijela, zemlja, živi organizmi, čovjek.

Danas postoje dvije prevladavajuće paradigme koje pokušavaju dati odgovore na pitanja o postanku, a uobičajeno ih se naziva evolucionizam i kreacionizam.

Evolucionizam kaže da je svemir nastao prije 13.7 milijardi godina ekspanzijom singularne točke prostor-vremena popularno nazvane “veliki prasak” (engl. Big Bang). Naturalistički procesi vremenom su doveli do nastanka prvih atomskih jezgara, atoma i molekula koje su se, opet uslijed naturalističkih procesa (uglavnom gravitacijskim kolapsom), organizirale u zvijezde iz kojih su nastali planeti. Tako je prije 4.6 milijardi godina nastao Sunčev sustav u kojem se nalazi planet Zemlja. Nekih 800 milijuna godina po nastanku planeta Zemlje, došlo je do nastanka kompleksnih samoreplicirajućih organskih molekula iz kojih se razvio život. Nadalje, neodarvinističkim procesima mutacija i prirodne selekcije, dolazi do evolucije primitivnog života u složene organizme kao što su bakterije, gljive, biljke i životinje. Jedna grana životinjskog carstva, primati, s vremenom je evoluirala do razine u kojoj se nekim jedinkama razvila razum i inteligencija – i tako je nastao čovjek.

Postoje dvije varijante evolucionizma: ateistički i teistički evolucionizam [1] .Ateistički je onaj koji a prioriisključuje bilo kakvu nadnaravnu intervenciju u procese postanka. Teistički je onaj koji dozvoljava ulogu Boga i njegove providnosti koja upravlja svim događajima, pa tako i evolucijom. Nauk teističke evolucije može se sažeti u poznatoj maksimi: “Bog koristi evoluciju kako bi stvarao svijet”.

Kreacionizam, s druge strane, kaže da je svijet nastao prije svega nekoliko tisuća godina, da ga je Bog stvorio u šest dana, u dovršenom stanju. Kao što Gospodin Isus u Kani nije morao koristiti spore naturalističke procese da bi proizveo vino, tako ni Bog Stvoritelj nije morao koristiti spore naturalističke procese da bi stvorio svemir u dovršenom stanju. Svemir na prvi pogled može izgledati star (kao što je i vino u Kani izgledalo staro), ali pomnija opažanja pokazuju da je zapravo vrlo mlad. Svi osnovni tipovi biljnih i životinjskih vrsta stvoreni su u dovršenom stanju, a kruna stvaranja je čovjek koji je stvoren upravo onako kako nam kaže izvještaj u Knjizi postanka: Adam od praha zemaljskog (usp. Post 2,7), a Eva od Adamova rebra (usp. Post 2,22).

Usporedo s time, treba spomenuti i sve rašireniji pokret “Inteligentni dizajn” (ID) koji pokušava razviti znanstvenu metodu kojom možemo nedvojbeno utvrditi djelovanje inteligentnog agenta na postanak složenih oblika koje promatramo. Kao što arheolog zna da zdjela koju je iskopao nije nastala slijepim prirodnim procesima, već da iza toga stoji inteligentni agent (iako ga on u tom trenutku ne vidi), tako i znanstvenici koji su uključeni u ID pokret pokušavaju naći način da se promatranjem neke strukture odredi stoji li iza nje inteligentni agent. Protagoniste ID pokreta čine katolici, kršćani drugih denominacija, židovi, muslimani pa čak i agnostici. Većina njih ne smatra se kreacionistima u smislu da koriste religijske premise, već samo znanstvenicima koji pokušavaju razviti i primijeniti znanstvenu metodu detekcije dizajna u prirodi.

Budući da Crkva ispovijeda vjeru u “jednog Boga, stvoritelja Neba i Zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga” (Nicejsko-carigradski simbol), pitanje postanka u vjeri Crkve uvijek je zauzimalo središnje mjesto. Zato smo kao katolici dužni, prije nego što postavimo bilo kakvu hipotezu o postanku, poslušati glas crkvenog Učiteljstva, na što nas upozorava i papa Pijo XII: Treba biti na oprezu kada je riječ o pretpostavkama koje, premda su na neki način znanstveno utemeljene, zadiru u učenje sadržano u Svetom pismu ili u predaji. Ako su te pretpostavke izravno ili neizravno upravljene protiv objavljenog nauka, nipošto ih se ne smije odobriti. [2] 

Pogledajmo dakle koja ograničenja Crkva stavlja kada je u pitanju govor o stvaranju, tj. koje su to objavljene istine koje se izravno tiču postanka, a obvezuju nas u savjesti:

1. Svijet je imao početak u vremenu. [3]
2. Stvaranje prvog čovjeka, tijelom i dušom, je nadnaravni čin Boga Stvoritelja. [4]
3. Adam i Eva, prvi ljudi, su zbiljske i povijesne osobe. [5]
4. Prvi ljudi, Adam i Eva, stvoreni su u stanju tjelesne besmrtnosti. Da nisu sagriješili, nikada ne bi iskusili tjelesnu smrt: ni oni ni njihovi potomci. [6]
5. Svi ljudi koji su ikada živjeli na Zemlji vuku svoje porijeklo biološkim rađanjem od Adama i Eve, prvih ljudi. [7]
6. U jednom trenutku u povijesti, cijelo čovječanstvo svedeno je na samo osmero ljudi: Noa sa svoja tri sina i njihove supruge. [8]

Svaka hipoteza o postanku koja ne negira neke od ovih istina može biti dozvoljena i o njoj se može raspravljati. Međutim, ako neka znanstvena hipoteza ili teorija rezultira time da zaniječe neke od ovih istina, onda ju se nipošto ne smije odobriti (usp. riječi Pija XII. gore).

Ovako postavljene stvari ne dovode u pitanje legitimnu nezavisnost znanosti i znanstvenog istraživanja od teologije. Prava sloboda nikada ne može biti odvojena od istine, što nam poručuje i sam Gospodin (Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi., Iv 8,32). Zadatak Crkve je budno pratiti sve ljudske napore koje su upravljene ka pronalaženju istine, i ispravljati ih onda kada nas vlastito umovanje dovede na put zablude. Zato bl. Ivan Pavao II piše: Zadaća i dužnost učiteljstva nije pomagati da se popune praznine manjkavoga filozofijskog razmišljanja. Naprotiv, njegova je dužnost suprotstaviti se otvoreno i snažno kada sumnjive filozofske tvrdnje prijete opasnošću da se objava ne shvati ispravno i kada se šire lažna i kriva mnijenja koja siju teške zablude, zbunjujući jednostavnost i iskrenost vjere Božjega naroda. […] Na učiteljstvo ponajprije spada rasuđivanje o tome koje se filozofijske pretpostavke i zaključci protive objavljenoj istini [9].

Iz toga slijedi da katolik smije prihvaćati teoriju evolucije i evolucionistički pogled na postanak, ali ako i samo ako istovremeno prihvaća gore navedene objavljene istine. Ali ako bi npr. prihvaćanje teorije evolucije dovelo do toga da kaže da je starost svemira beskonačna, ili da Adam i Eva nisu stvarne osobe, ili da je na Zemlji bilo ili da ima ljudi koji svoje porijeklo ne vuku biološkim rađanjem od Adama i Eve, ili da nije postojao trenutak u povijesti kada je čovječanstvo bilo svedeno na osam ljudi, i slično, onda bi taj nauk trebalo odbaciti – čak i onda ako trenutno postoji znanstveni konsenzus po pitanju nekih od tih tvrdnji.

S druge strane, prihvaćanje kreacionizma nas sigurno neće dovesti do toga da zaniječemo neke od temeljnih istina nauka o stvaranju. Stoga su zaista smiješne i neutemeljene tvrdnje nekih [10] da katolik 21. stoljeća ne smije prihvaćati kreacionizam, kao i stav da je kreacionizam nešto što je isključivo vezano za protestantski fundamentalizam.

Katolik je dijete Božje i kao takvo uživa legitimnu slobodu Božjeg djeteta kada se radi o stvarima o kojima treba donijeti razumski sud. Dokle god to prosuđivanje ostaje u granicama dopuštene slobode, tj. dok se zaključci tog suda ne kose s objavljenim doktrinarnim i moralnim istinama, dužni smo iskazivati puno poštovanje stavu i mišljenjima koja se razlikuju od našeg vlastitog.

Izvor: katolik.hr

Koliko smo promislli o tome što stoji iza naše pobožnosti Gospi? To nam je često prenešeno od naših starih. Rođeni smo u sredini koja odiše Marijanskom pobožnošću ali svatko treba i osobno posvijestiti i prihvatiti tu povezanost s Gospom.

Tu imamo za primjer Ivana Pavla II koji je volio i štovao Majku Božju. Imao je prirođenu pobožnost prema Gospi. To je bila pobožnost njegove obitelji. No on je tek kasnije kao momak od nekih 15 godina učinio osobni prijelaz do povezanosti s Gopom. Na njega je osobito utjecao jedan laik koji je bio krojač i koji je vodio pokret žive krunice. Tako je on počeo živjeti svoju povezanost s Gospom što je na njega ostavilo neizbrisivi trag. Nije slučajno izabrao geslo: „Sav tvoj“ i u grbu slovo „M“ pod križem. Ta ga je pobožnost pratila cijeli život. On je pišući svaku stranicu počinjao sa zazivom Gospi. Također je tri godine neprekidno imao kratke pouke o Gospi, uveo je pet ostajstava krunice (svjetla), napisao je encikliku o Majci Božjoj… Učinio je puno da se ta ta pobožnost posvijesti i živi. Podržavao je molitvu krunice, na putovanju je molio, djelio je krunice vjernicima i nevjernicima. Papa Ivan Pavao II je učinio puno toga u odnosu prema Gospi, a sve je počelo od njegove pobožnosti u mladim danima i mladog laika, krojača.

Kad je Isus bio na križu rekao je: „Ženo, evo ti sina!“, a Ivanu: „Evo ti majke!“ On je tu prepoznao Majku svih nas i to je možemo reći čin kad je Isus svoju Crkvu povjerio Mariji. Ivan je predstavnik svih nas, a Marija je dobila zadatak da bude Majka Crkve tj. svih nas. To nije samo neka afektivna povezanost bez nekog utemeljenja. Vidimo da i djeca imaju od malena privrženost prema majci no kad narastu to dobije jednu zreliju dimenziju. To je važno danas kad se pod utjecajem protestantskog svijeta i onih koji ne vjeruju kao da se povlačimo u diskreciju po pitanju pobožnosti prema Gospi a to nam ne čini dobro nego nam šteti. To je nešto slično kad se dijete stidi svoje majke, svojih roditelja sa sela koji nisu išli na fakultet. Kad to sebi malo posvjestimo vidimo da to nije u redu. Moramo se boritii za ono što nam je najsvetije. Ako se mi povlačimo u svojoj ljubavi prema njoj onda izdajemo ne samo nju nego i Isusa. Zato to ima jednu dimenziju grijeha. Od trenutka Isusove smrti Ivan prima Gospu u svoju kuću. Od tada ju je učenik primio među svoja vlastita dobra. Gospa pripada dobrima milosti, vlastitim dobrima Isusa Krista. II Vatikanski sabor zato i kaže da je Marija Majka u redu milosti. Dakle, ne biološki jer imamo svoju biološku majku, nego majku na nadnaravnom planu. To je nešto što je čovjeku čak i potrebnije od fizičkog života. Duhovna stvarnost je neopipljiva, nematerijalna i zato čovjek može omalovažavati ali to je ipak – stvarnost. Ljubav je nešto što je svima nama važno. Kod ljudi koji stupaju u brak postavlja se pitanje što je to ljubav i na temelju čega oni to sklapaju brak? Oni imaju duhovnu sigurnost da se vole. Tako je i u odnosu s Bogom, na nadnaravnom planu. Mi od toga živimo. Ljubav pokreće svijet. Pokreće cijeli svemir. Od tog trenutka kad smo povjereni Gospi ona nije prestala sa poslanjem spasavanja. Radi na tom da mi dobijemo potrebne darove da bi se spasili. I to je učenje Crkve Bez obzira na okolnosti Gospa nas ne ostavlja i ona je do kraja života Majka koja bdije nad svojom djecom. Crkva je produbila to otajstvo gledajući momente njenog života s Isusom. Kad je postala Majka Božja Isus je u utrobi Djevice uzeo svoje smrtno tijelo ali je stekao jedo duhovno tijelo – mistično tijelo –  to smo svi mi koji u Njega vjerujemo. Crkva je mistično tijelo Kristovo. Isus je Glava tog tijela. A to tijelo ima i svoju majku – Gospu. To već ističe i sv. Augustin koji govori da je ona majka svih udova tog mističnog tijela. To otajstvo Kristova tijela veže Isusa sa Gospom.

Gospa pod križem nas rađa u trudničkim bolima. Ako i nije imala te boli kad je rodila Isusa, kad je rađala nas je, jer smo mi opterećeni grijehom. Gospa je sudjelovala u djelu otkupljenja. Ona je u otkupljenju imala svoju ulogu. Ona je ujedinila i sve radosne trenutke i boli Majke sa Isusovim otkupljenjem i tako pridonijela našem otkupljenju. U trenutku Duhova vidimo u Djelima apostolskim „apostoli su ustrajali jednodušno u molitvi sa ženama, majkom Isusovom i nekim drugima. Tu vidimo Marijinu nenametljivu prisutnost. Ona je srce prve Crkve. Apostoli su dolazili k njoj nakon apostolskih putovanja. Odnos prema njoj nije bio kao odnos prema običnoj ženi nego kao prema Majci. Zato je ona tu imala ključnu ulogu. Marija je u nebu ali u nebu nije nezaposlena. Ona otamo skrbi za sve nas. Ona ima svoju zadaću prema udovima Kristovim i doprinosi da u njima raste božanski život. Mi često o tom ne mislimo. Milosti nisu došle tek tako. Iza toga stoji netko. Oni koji su nas voljeli, naši pokojni, pa sveci, zaštitnici od krštenja, pa zaštitnici župe, ali prije svega tu su Isus i Gospa. Oni koji u Boga ne vjeruju Bog ih pušta da idu svojim putem ako žele živjeti život bez Boga. Za one koji Boga traže on je aktivan u njihovim životima i vodi njihov svakodnevni život. „Onima koji Boga ljube Bog sve okreće na dobro“ Mi to vidimo teek sa odmakom. Koliku je ulogu imala Gospu u životu svakog od nas? Svatko može pronaći trenutke njene intervencije i zagovora, ali puno toga će nam ostati nepoznato.

Od davnine su crkveni oci dali Mariji ime “nova Eva”… „Majka svih živih“, ona je ta koja je krenula drugim putem – putem milosti. I ona je majka svih koji se spašavaju. Oni koji imaju Boga za Oca imaju i Mariju za Majku.

Kad je bio završen treći dio Vatikanskog koncila papa Pavao VI je proglasio Mariju Majkom Crkve. Marija je Majka cijelog Božjeg naroda, vjernika i pastira. Tu nema razlike. Ako se neki vjernici ili neki pastiri ustručavaju pokazati ljubav prema Gospi onda je tu nešto nepotpuno i nezrelo. Duhovno majčinstvo uključuje da je ona djeliteljica Božanskog milosrđa. Sigurno da je Isus jedini posrednik ali Gospa je tu prisutna i Crkva je zaziva raznim imenima: „Odvjetnica“, „Pomoćnica“, „Posrednica“. Tu je duboko uvjerenje da je ona djeliteeljica Božjih milosti. Ovo njeno posredovanjee ne isključuje posredovanje drugih, jer je to sve nešto što dolazi od istog Izvora.

I ovaj nauk da je Gospa djeliteljica milosti ima duboku tradiciju u Crkvi. Benedikt XIV kaže da je ona kao rijeka odakle dolaze svi darovi u srca smrtnika, iz te rijeke se izlijevaju darovi milosti u naše srce. Pio VII govori da je Marija „djeliteljica svih milosti“ Ništa od svih milosti koje je stekao Gospodin, ništa se ne daje nego po Mariji jer je tako htio Bog i kao što je htio da se rodi po Gospi tako je htio da i milosti dijeli po Gospi. Pio X kaže da je Marija pod križem zaslužila da bude djeliteljica svih milosti. Sv. Bernard je naziva građevinom koja do nas dovodi vodu. Pio XI, Pio XII i Pavao VI nazivaju je velikodušnom djeliteljicom svih blaga milosrđa. Kad Crkva toliko puta ponavlja tu nauku znači da tu možemo prihvatiti sa sigurnošću kao nauku vjere. Treba imati povjerenja da Gospa jest djeliteljica milosti. Ivan Pavao II ističe Gospinu brigu za ljude i njen trud da idu u susret svim mogućim potrebama ljudi. U čemu je intervenirala? U ljudskoj potrebi. Na vjenčanju gdje je nestalo vina ona posreduje da Isus čini čudo. To je bila potreba gdje Isus ne bi bio učinio čudo da nije bilo njenog zagovora. Kako će ona tek zagovarati za druge stvari koje su nam potrebnije. Gospa je posrednica kad smo lišeni onog potrebnog za život. Ona je tu nazočna između nas i Isusa. Ona tu nije sporedna nego kao majka svojoj djeci i ona kao takva ima pravo pred svojim sinom uprisutniti potrebe ljudi, prikazati ono što im je potrebno. Zato se mi utječemo njenom zagovoru. Ivan Pavao II govori o Marijinom zagovoru za sve ljude. Tom Marijinom zagovoru kršćani su se uvijek utjecali. U Zdravo Mariji molimo: „…sveta Marijo, Majko Božja moli za nas…“ to znači zagovaraj za nas, posreduj za nas. Sve je uključeno u tom. Kad molimo krunicu možda i ne razmišljamo o riječima nego o otajstvima ali možemo moliti i na ovaj drugi način – da razmišljamo o svakoj riječi. Gospa je uzor i model Crkve, kako nas uči sv. Ambrozije. Ona je sve tri bogoštvone kreposti (vjera, ufanje i ljubav) živjela na savršen način. Marija je također Djevica i Majka. Kad je trebala postati Majkom Božjom trebala je vjerovati i poslušati. Ni Josipu nije o tom govorila. U dubokoj poslušnosti i vjeri rađa Krista ljudima. Začela je Isusa prihvaćajući Riječ. Crkva postaje majka preko riječi. Postaje plodna ne preko planova, pedagoških, psiholoških, socioloških će preko volje Božje koju prihvaća vjerom i vjernošću… Crkva je vjerna djevica koja čuva vjeru čistom i cjelovitom – onakvom kakvu je donio zaručnik. Kao Majka našeg Gospodina čuva cjelovitu vjeru, nadu i iskrenu ljubav. Cjelovitu vjeru  – jer vjernici su uvijek u napasti odreći se nekih djelova. Kad su mladi onda se odreknu šeste i devete Božje zapovijedi, kad počnu raditi onda sedme da mogu ukrasti i obogatiti se, a vjera ne funkcionira tako. Mora biti cjelovita. Kao što moramo u cjelosti prihvatiti 10 Božjih zapovijedi jer su sve od Boga objavljene, nije ih donio neki čovjek i ne može ih se izbacivati tako i istine vjere. Ne može ih izbacivati ni svećenik, ni biskup, ni kardinal ni papa. I kad bi netko od pastira to činio, ako bi zakazao u nekoj istini vjere, tu bi prestala naša poslušnost. Moramo moliti za njih, ali ne smijemo ih slijediti. Od nas se traži da ulažemo u svoju formaciju da se možemo nositi sa izazovima Crkve. Inače, zbog pomutnje, zbog neznanja, ljudi se često odriču istina vjere.

Marija nije samo model Crkve nego svakog kršćanina. Svatko je pozvan da porodi Isusa u svom životu. Svi smo mi pozvani biti Majka Kristova jer je on rekao: „tko god vrši volju moga Oca na nebesima on mi je i brat i sestra i majka..:“ Marija je Riječ Božju stavljala u djelo. Onda ona donosi plod u životu. Kod duhovnih autora je ova tema bila razvijena. Toma Kempenac je napisao knjigu „Nasljeduj Krista“, ali također i drugu „Nasljeduj Mariju“ koja se također pripisuje njemu, a nije prevedena na hrvatski. U ta dva djela je izrazio svoju vjeru. Svaki kršćanin ima priliku biti i majka Kristova i dijete i brat i sestra. I kao što vidimo pred nama je velika i zadivljujuća zadaća.

Izvor: Bilješke sa duhovne obnove, Postira, brač, 24.9.; voditelj don Josip Mužić;

1. dio