A za što to optužuju čovjeka koji je izgarao za Krista i Crkvu?

Optužuje ga se da je kao nadbiskup Krakowa navodno zataškavao pedofiliju među svećenicima, da ništa nije učinio po tom pitanju.

Vjerni Poljaci su svjesni da napadi neće prestati nego da je pred njima duga borba ako žele sačuvati svoju vjeru, svoje obitelji, svoj identitet.

Poljski novinar Gutowski i nizozemski novinar Ekke Overbeek prednjače u toj kampanji. Na privatnoj TV postaji TVN24 u američkom vlasništvu, najprije su emitirali seriju emisija pod naslovom Don Stanislaw, a na račun papina tajnika Stanislava Đivića (S. Dziwisz) i samog pape Ivana Pavla II dok je još bio kardinal u Krakowu, s optužbama za zataškavanje.

Katolički novinari u Poljskoj su nasuprot nemilosrdnoj kampanji skretali pozornost javnosti na to da je papa Ivan Pavao II bio prvi papa koji je izdao dokumente namijenjene borbi protiv tog problema od kojih je najvažniji bio Sacramentorum sanctitais tutela, iz 2001.god. koji je Kongregaciji za nauk vjere dao autoritet kazniti svećenike zlostavljače, a što je prije bilo u nadležnosti biskupa.

Nije zgoreg spomenuti da isti oni koji se tobože jako brinu za dobrobit djece spominju samo jednog od tisuću pedofila tj. onog koji se pronađe unutar crkvenih krugova, a one ostale, njih 999 (prema statistikama) koji se nalaze u drugim profesijama, ne spominju. Problem je dakle sveden samo na Katoličku Crkvu. Ostali slučajevi, na žalost, kao da nisu toliko važni.

U članku Lifesitenews-a (12.4.2023.) pod naslovom POVIJEST NE POTVRĐUJE KLEVETNIČKU KAMPANJU PROTIV PAPE IVANA PAVLA II  možemo pronaći poduži članak koji se pozabavio ovim pitanjem.

Ljevičari su imali za cilj zbaciti s vlasti konzervativnu stranku Pravo i pravda, koja je bila na vlasti od 2015.god. Želja je ljevičara bila da sprovedu i u katoličkoj Poljskoj ono što se ostvarivalo u Španjolskoj: legaliziranje pobačaja na zahtjev, odobravanje tzv. istospolnih brakova, propagiranje LGBT i rodne ideologije. Poljska ljevica naravno, brine o pravu životinja, o klimatskim promjenama i drugim stvarima koje su drage njihovim američkim kolegama.

Da bi ljevica ostvarila svoje ciljeve smeta joj Katolička Crkva. Ona je glavna prepreka jer je Katolička Crkva bila glavni branitelj poljskog identiteta, pogotovo u posljednja dva stoljeća kad je Poljska najviše vremena provela pod stranom dominacijom.

Tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno je više od petine poljskog svećenstva, stotine svećenika je ubijeno u koncentracijskom logoru. U poratno vrijeme, do svoje smrti 1981. poljski blaženik, kardinal, primas Stefan Wyszyński, je neprestano branio poljski narod zbog čega je bio u zatvoru tri godine. Mnogi istaknuti svećenici kao Jerzy Popiełuszko, dobili su palmu mučeništva.

Mnogi poljaci kao svog najvećeg sina Poljske smatraju papu Ivana Pavla II. Tisuće ulica, škola i trgova nose ime po njemu. Poljski su povjesničari potpuno složni u tome da je papa Ivan Pavao II imao presudnu ulogu u mirnom slomu komunizma u Europi. Nadalje, nitko kao on nije tako branio dostojanstvo ljudske osobe od začeća do prirodne smrti i tradicionalno moralno učenje o ljudskoj spolnosti, a tome je bio dodatna opasnost za poljsku ljevicu. (Njegov citat o tzv „homoseksualnom braku“ iz knjige Sjećanje i identitet:

Opravdano je i potrebno zapitati se nije li to možda dio nove ideologije zla, možda podmuklije i skrivenije, koja ljudska prava pokušava suprotstaviti obitelji i čovjeku.)

Stoga su ga odlučili pošto poto diskreditirati.

Vodeću ulogu u tom imala je TV POSTAJA TVN24. Martin Gutowski 2020 god. Je emitirao seriju emisija Don Stanoslaw koja optužuje don Stanislawa Đivića, tajnika Ivana Pavla II za prikrivanje zlostavljanja dok je papa bio kardinal Krakowa. Optužuju ga da je selektirao informacije koje je upućivao Ivanu Pavlu II, no oslobođen je optužbi za nemar u Krakowu.

Nakon tih emisija Gutowski je započelo emitirati daljnje emisije koje (krivo) optužuju papu Ivana Pavla II da nije učinio ništa kako bi spriječio zlostavljanja od strane svećenika.

U seriji emisija emitirana je i ona naslovljena: Franciszkańska 3 i to dva dana prije objavljivanja knjige o navodnom prikrivanju loših stvari o papi Ivanu Pavlu II (Maxima culpa: Što Crkva prikriva o Ivanu Pavlu II), autora nizozemskog novinara Ekka Overbeeka.

Franciskanska 3 je inače bila adresa biskupa u Krakowu, odakle se sveti papa Ivan Pavao II tijekom posjeta Krakowu obraćao mnoštvu poljskih vjernika. Nakon smrti Ivana Pavla II, (2.4. 2005. godine) to je bila adresa koja je u mnogima budila lijepe i emotivne uspomene na tog svetog čovjeka. Tamo bi se okupljali, molili, tugovali, palili svijeće.

Dokumentarac Franciskanska 3 je htio postići da se sada ta adresa povezuje sa zlostavljanjima i zataškavanjima.

Glazba koja se upotrijebila u dokumentarcu podsjeća na glazbu iz filma „Kad jaganjci utihnu“ a to je očito osmišljeno s ciljem da se Crkva promatra kao zločinačka organizacija, a Ivana Pavla II kao zlikovca, umjesto kao heroja i sveca.

Novinari Gutowki i Overbek sugeriraju da je papa Ivan Pavao II učio tolerirati zločine od svog učitelja, kardinala Sapiehe, nadbiskupa Krakowa.

A tko je zapravo kardinal Sapieha? Kardinal Stefan Stanislav Joseph Sapieha,  inače je plemićkog porijekla, rođen na dvorcu kao najmlađi od sedmero djece kneza Adama Stanislava Sapiehe i princeze Jadvige. U vrijeme Drugog svjetskog rata Sapieha je bio prisiljen voditi sjemenište u tajnosti jer su Njemci ubijali sjemeništarce gdje god bi kojeg našli. Među njima je tada bio i Ivan Pavao II.

Sapieha je zbog ustrajnosti u obrani vjere i Poljske postao poznat pod nazivom „Nesalomljivi princ“.

Nakon optužbi da je Sapieha predator Gutowki je optužio i Karola Wojtyłu  da je zataškavao zločine trojice svećenika.

Poljskii su se novinari dali na istraživanje i objavili istinu koja je upravo suprotna onomu što je tvrdio Gutowski.

1. Surgent je npr bio jedan od takvih svećenika koji je bio kažnjen od strane Wojtyłe, u vidu neobjavljanja pastoralnih dužnosti. Utvrđeno je da je kardinal Wojtyła postupao prema kanonskom pravu te nema razloga tvrditi da je prikrivao zlostavljanje.
2. Loranc je drugi slučaj. Loranz je priznao svoja nedjela i Wojtyła ga je kaznio time što ga je poslao da živi u zidinama cistercitskog samostana. (Više o tim slučajevima možete pronaći na stranici lifesitenews.com )

Woytila je, očito postupao kao što je i govorio u jednom svom obraćanju američkim kardinalima u travnju 2002. godine:

“Ljudi trebaju znati da u svećeničkom i redovničkom životu nema mjesta za one koji bi štetili mladima.”

Poljaci su bili silno razočarani radom novinara Gutowkog i Overbeeka te su mnogi stali u obranu pokojnog pape.

Izvor: KLEVETNIČKA KAMPANJA…

Klevetnička kampanja zasigurno je ostavila traga u narodu, a i na nama je da otvorimo oči i pogledamo tko takvo nešto govori i zašto?

Neka nam sveti papa Ivan Pavao II bude na pomoći da uvijek budemo istinoljubivi i da nikada ne slijedimo put Laži i Zloga,

već da slijedimo Onoga koji za sebe reče: Ja sam Put, Istina i Život.

Umrli  nisu umrli kad su ubijeni, nego su umrli ako su zaboravljeni – 

Odžak se nalazi na samom sjeveru Bosne i Hercegovine, na granici s Hrvatskom i sa većinskim hrvatskim stanovništvom, njih oko 12 000.

Vi, znate, govori don Pave hodočasnicima iz Splita, kako ljudi čuvaju spomen na svoje poginule, pa kažu: ovdje ih je poginulo 10, ondje ih je poginulo 20… a ovdje… ovdje je ih je poginulo 3404.! (…)”

Don Pavao piše kako je poželio svoje zadnje svećeničke dane provesti u župni Vlaška mala ili kako su je kasnije prozvali Posavska Mahala, kako bi tamo molio za duše pokojnih, duše poginulih među kojima je bio i njegov otac.

Pave je, kao i drugi dječaci odonud, bio ratno siroče. Djeca su se nazivala po majkama, jer su im očevi mahom pobijeni. Želja don Pave se ostvarila. Biskup je dao dopuštenje, a onda se počeo raditi spomen park na poginule, sa svim imenima i prezimenima stradalih.

Mnoga prezimena su poznata i nama iz Dalmacije.

Oni koji su odgajani u Jugoslaviji poznato je kako se djeci pralo mozgove komunističkim lažima. Don Pave se prisjeća onih dana iz škole, kad pravu istinu nije znao, kako je bila neka proslava i kako su on i brat uzvikivali: „Živio Tito, živjela Partija!“

Uvečer je majka zaključala kuću i dobro ih istukla. Pola sata ih je tukla, a da nisu imali pojma zašto to radi. Na kraju ih je zagrlila i upitala: „Znate li zašto sam vas tukla?“ „Ne znamo!“ – odgovorila su djeca. „Oni su vam ubili oca, a vi njih slavite!“ – otkrila im je konačno majka. Pave je u vrijeme ubojstva svoga oca još bio u majčinoj utrobi, a kad je saznao istinu bilo mu je deset godina.

Majka je riskirala puno rekavši istinu, ali mislila je kako je vrijeme da saznaju.

Nije li to žalosno? Veličati one koji su toliko zla napravili!

Nije li žalosno da su toliki pobijeni braneći svoje, (ne želeći tuđe), a da se njihova žrtva tako lako zaboravlja?

Nedaleko od Posavske Mahale je i Burića štala, mjesto gdje su partizani na prevaru namamili 500 mještana, govoreći im da dođu, da predaju oružje jer je rat gotov, a onda su ih zatvorili unutra te ih tri dana držali gladne i žedne. Nakon toga su ih u tri navrata odvodili, ubijali i bacali u jame. (VIDEO: yt – vjerni Bogu)

Masovne grobnice branitelja su krv koja iz zemlje viče da se istina ne zaboravi – tko su krvnici, a tko žrtve i za što su se borili.

Molimo za duše stradalih da dođu k Bogu, u Nebesku Domovinu prema kojoj svi idemo.

Nebeska Domovina je naše zadnje odredište, a na nama je da na putu do tamo ostanemo zahvalni za život koji imamo i kojeg još možemo upotrijebiti na dobro svog naroda i na slavu Božju, vjerni svom Bogu.

Knjigu možete pročitati ovdje: POSAVSKA MAHALA

M.G.

Povijest je puna ljudi koji su tvrdili da dolaze od Boga, ili da su bogovi, ili da nose poruke od Boga — Buda, Muhamed, Konfucije, Krist, Lao-tze i tisuće drugih, sve do onoga koji je na današnji dan osnovao novu religiju. Svatko od njih ima pravo biti saslušan i razmotren. Ali kako je potrebno vanjsko i izvanjsko mjerilo onoga što treba mjeriti, tako moraju postojati neki trajni testovi dostupni svim ljudima, svim civilizacijama i svim dobima, pomoću kojih mogu odlučiti hoće li bilo tko će od njih ili hoće li svi oni biti opravdani su u svojim tvrdnjama.

Ovi testovi su dvije vrste: razum i povijest. Razum, jer ga svi imaju, pa i oni bez vjere; povijest, jer svatko u njoj živi i o njoj bi trebao nešto znati.

Razum nalaže da ako je bilo koji od ovih ljudi stvarno došao od Boga, najmanje što bi Bog mogao učiniti da podrži svoju tvrdnju bilo bi unaprijed najaviti njegov dolazak.

Proizvođači automobila govore svojim kupcima kada mogu očekivati ​​novi model. Ako je Bog poslao ikoga od sebe, ili ako je sam došao sa životno važnom porukom za sve ljude, činilo bi se razumnim da bi prvo dao ljudima do znanja kada Njegov glasnik dolazi, gdje će se roditi, gdje će živjeti, doktrinu koju će podučavati, neprijatelje koje će stvoriti, program koji će usvojiti za budućnost i način Njegove smrti.

Po tome koliko se glasnik poklapa s tim najavama, moglo bi se prosuditi o valjanosti njegovih tvrdnji. 

Razum nas dalje uvjerava da ako Bog to nije učinio, onda ništa ne bi spriječilo bilo kojeg varalicu da se pojavi u povijesti i kaže: “Dolazim od Boga” ili “Anđeo mi se ukazao u pustinji i dao mi ovu poruku .” U takvim slučajevima ne bi bilo objektivnog, povijesnog načina testiranja glasnika. Imali bismo samo njegovu riječ za to, a naravno da bi mogao i pogriješiti.

Ako bi posjetitelj došao iz strane zemlje u Washington i rekao da je diplomat, vlada bi od njega tražila putovnicu i druge dokumente koji bi svjedočili da predstavlja određenu vladu. Njegovi papiri morali bi prethoditi njegovom dolasku. Ako se takvi dokazi o identitetu traže od delegata drugih zemalja, razum bi to svakako trebao učiniti s glasnicima koji tvrde da dolaze od Boga.

Svakom podnositelju zahtjeva razlog govori: “Kakvi su zapisi postojali prije tvog rođenja da dolaziš?” Ovim se testom mogu ocijeniti podnositelji zahtjeva. (A u ovoj preliminarnoj fazi, Krist nije ništa veći od ostalih.) Sokratu nije imao tko proreći njegovo rođenje. Buda nije imao nikoga tko bi unaprijed najavio njega i njegovu poruku ili rekao dan kada će sjesti pod drvo. Konfucije nije imao zabilježeno ime svoje majke i svoje rodno mjesto, niti su oni dani ljudima stoljećima prije nego što je stigao, tako da kad on dođe, ljudi znaju da je on Božji glasnik.

Ali, s Kristom je bilo drugačije. Zbog starozavjetnih proročanstava, Njegov dolazak nije bio neočekivan. Nije bilo najava o Budi, Konfuciju, Lao-tzeu, Muhamedu ili bilo kome drugom; ali bilo je najava o Kristu. 

Drugi su samo došli i rekli: “Evo me, vjerujte mi.” Bili su, dakle, samo ljudi među ljudima, a ne Božansko u ljudskom.

Krist je jedini istupio iz te linije rekavši: “Pretražite spise židovskog naroda i srodnu povijest Babilonaca, Perzijanaca, Grka i Rimljana.” (Za sada se poganski spisi, pa čak i Stari zavjet mogu smatrati samo povijesnim dokumentima, a ne nadahnutim djelima.)

Istina je da se proroštva Staroga zavjeta mogu najbolje razumjeti u svjetlu njihova ispunjenja. Jezik proroštva nema egzaktnost matematike. Ipak, ako netko pretražuje različite mesijanske struje u Starom zavjetu i usporedi dobivenu sliku s Kristovim životom i djelom, može li sumnjati da drevna predviđanja ukazuju na Isusa i kraljevstvo koje je on uspostavio?

Božje obećanje patrijarsima da će preko njih biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji; proroštvo da će Judino pleme biti najveće među ostalim hebrejskim plemenima do dolaska Onoga Koga će se svi narodi pokoravati; čudna, ali nepobitna činjenica da se u Bibliji aleksandrijskih Židova, Septuaginti, nalazi jasno najavljeno djevičansko rođenje Mesije; proročanstvo Izaije 53 o sluzi patniku, Sluzi Gospodnjem, koji će položiti svoj život kao žrtvu za prijestupe svoga naroda; perspektive slavnog, vječnog kraljevstva kuće Davidove — u kome su osim u Kristu ova proročanstva našla svoje ispunjenje?

Samo s povijesnog gledišta, ovdje je jedinstvenost koja Krista izdvaja od svih ostalih utemeljitelja svjetskih religija. A jednom kada se ispunjenje ovih proročanstava povijesno dogodilo u Kristovoj osobi, ne samo da su sva proročanstva prestala u Izraelu, nego je došlo do prekida žrtvovanja kada je žrtvovano pravo pashalno Janje.

Okrenite se poganskom svjedočanstvu. Tacit, govoreći u ime starih Rimljana, kaže: “Ljudi su uglavnom bili uvjereni u vjeru drevnih proročanstava, da će Istok prevladati, i da će iz Judeje doći Gospodar i Vladar svijeta.” Suetonius, u svom izvještaju o Vespazijanovu životu, prepričava rimsku tradiciju ovako: “Bilo je staro i postojano vjerovanje na cijelom Istoku, da će Židovi prema nedvojbeno određenim proročanstvima postići najvišu moć.”

Kina je imala ista očekivanja; ali budući da je bio na drugom kraju svijeta, vjerovao je da će se veliki Mudrac roditi na Zapadu. Anali Nebeskog Carstva sadrže izjavu: U 24. godini Tchao-Wanga iz dinastije Tcheou, 8. dana 4. mjeseca, na jugozapadu se pojavila svjetlost koja je obasjala kraljevu palaču. Monarh, zadivljen njegovim sjajem, ispitivao je mudrace. Pokazali su mu knjige u kojima je ovo čudo označavalo pojavu velikog sveca Zapada čija je religija trebala biti uvedena u njihovu zemlju.

Grci su Ga očekivali, jer je Eshil u svom Prometeju šest stoljeća prije Njegovog dolaska napisao: “Ne očekujte kraj, štoviše, ovom prokletstvu dok se Bog ne pojavi, da prihvati na svoju Glavu bolove vaših vlastitih grijeha kao zamjenu.”

Kako su mudraci s Istoka znali za Njegov dolazak? Vjerojatno iz mnogih proročanstava koja su Židovi kružili svijetom, kao i iz proročanstva koje je Daniel uputio poganima stoljećima prije svog rođenja.

Ciceron je, nakon što je prepričao izreke drevnih proročišta i Sibile o “Kralju kojeg moramo prepoznati da bismo ga spasili”, upitao u očekivanju: “Na kojeg čovjeka i na koje vremensko razdoblje upućuju ova predviđanja?” Četvrta Vergilijeva ekloga prepričava istu drevnu tradiciju i govori o “čednoj ženi, koja se smiješi svom djetetu, s kojim će željezno doba proći.” Svetonije je citirao suvremenog autora u smislu da su se Rimljani toliko bojali kralja koji će vladati svijetom da su naredili da se ubiju sva djeca rođena te godine – naredba koja nije ispunjena, osim Herod.

Ne samo da su Židovi očekivali rođenje Velikog Kralja, Mudraca i Spasitelja, već su Platon i Sokrat također govorili o Logosu i Univerzalnom Mudracu koji “još dolazi”. Konfucije je govorio o “Svetcu” Sibilama, o “Univerzalnom kralju” grčkom dramaturgu, o spasitelju i otkupitelju koji oslobađa čovjeka od “prvobitnog najstarijeg prokletstva”. Sve su to bile na nežidovskoj strani očekivanja.

Ono što odvaja Krista od svih ljudi je to što se prvo očekivao od Njega; čak su i pogani čeznuli za izbaviteljem ili otkupiteljem. Sama ta činjenica ga razlikuje od svih drugih vjerskih vođa.

Druga značajna činjenica je da je jednom kada se pojavio, pogodio povijest s takvim utjecajem da ju je podijelio na dva dijela, podijelivši je na dva razdoblja: jedno prije Njegovog dolaska, drugo nakon njega. (prije Krista i poslije Krista)

Buddha to nije učinio, niti bilo koji od velikih indijskih filozofa. Čak i oni koji niječu Boga moraju datirati svoje napade na Njega, AD tu i tu, ili toliko godina nakon Njegovog dolaska.

Treća činjenica koja Ga odvaja od svih ostalih je sljedeća: svaka druga osoba koja je ikada došla na ovaj svijet došla je na njega da živi. A Isus – on je ušao u ovaj svijet –  da umre.

Smrt je Sokratu bila kamen spoticanja – prekinula je njegovo učenje. Ali Kristu je smrt bila cilj i ispunjenje njegova života, zlato koje je tražio. Malo je Njegovih riječi ili djela razumljivih bez upućivanja na Njegov Križ.

Predstavio se kao Spasitelj, a ne samo kao Učitelj. Ništa nije značilo poučavati ljude da budu dobri osim ako im nije dao i moć da budu dobri, nakon što ih je spasio od tereta krivnje.

Priča svakog ljudskog života počinje rođenjem, a završava smrću. U Kristovoj Osobi, međutim, Njegova smrt je bila prva, a Njegov život posljednji. Sveto pismo ga opisuje kao “Jaganjca zaklanog od početka svijeta.” Ubio ga je u namjeri prvi grijeh i pobuna protiv Boga.

Nije toliko Njegovo rođenje bacilo sjenu na Njegov život i tako dovelo do Njegove smrti; radije je da je križ bio prvi, i bacio svoju sjenu natrag na Njegovo rođenje. Bio je to jedini život na svijetu koji je ikada proživljen unatrag. Kao što cvijet u zidu s pukotinama govori pjesniku o prirodi, i kao što je atom minijatura sunčevog sustava, tako i Njegovo rođenje govori o misteriju gibeta. Išao je od poznatog do poznatog, od razloga njegova dolaska očitovanog imenom “Isus” ili “Spasitelj” do ispunjenja njegova dolaska, naime do njegove smrti na križu.

Ivan nam daje svoju vječnu prapovijest; Matej, Njegovu vremensku prapovijest, putem Njegove genealogije. Značajno je koliko je Njegovo vremenito podrijetlo bilo povezano s grešnicima i strancima! Ove mrlje na grbu Njegove ljudske loze upućuju na sažaljenje prema grješnima i strancima Saveza. Oba ova aspekta Njegove samilosti kasnije će biti bačena protiv Njega kao optužbe: “On je prijatelj grešnika” “On je Samaritanac.” Ali sjena umrljane prošlosti predviđa Njegovu buduću ljubav prema uprljanima.

Rođen od žene, bio je muškarac i mogao je biti jedno sa svim čovječanstvom; rođen od Djevice, koji je bio zasjenjen Duhom i “pun milosti”, On će također biti izvan te struje grijeha koja je zarazila sve ljude.

Nadbiskup Carlo Maria Vigano daje nam ozbiljno porazmisliti o onome što se zapravo događa u ovoj korona-krizi. Ukazuje na to kako su mnoge vlade u zadnjih godinu dana poduzimale razne mjere mjere bez postizanja obećanih rezultata. Obećano je da će cjepivo donijeti slobodu kretanja, a studije otkrivaju da su osobe cijepljene dvostrukom dozom nisu zaštićenije nego, naprotiv, nose 251 puta veće virusno opterećenje od onih koji imaju prvi soj virusa (usp. (BYOBLU.COM).  

Čini se, kaže on, da se medicina odrekla svoje razboritosti, da je postala nedodirljiva kasta koja ne prihvaća nikakvu kritiku, pa i onda kad dokazi i činjenice govore drugačije. U ovoj novoj religiji postoje covid-svećenici, a heretici su svi oni koji se s njima ne slažu.

Šveđani nisu uvodili stroge mjere, pa se to ne uzima kao dokaz neučinkovitosti strogih mjera. U Izraelu i Velikoj Britaniji gdje je masovno cijepljenje povećalo infekcije – njihov primjer ne potiče vladare drugih zemalja na oprez u kampanji cijepljenja.

Suočeni smo sa velikom obmanom, temeljenom na lažima i prijevarama. Ova obmana polazi od pretpostavke da su opravdanja koja su vlasti iznijele u prilog svojim postupcima iskrena. Jednostavnije rečeno, greška se sastoji u vjerovanju da su vlastodršci pošteni i da nam ne lažu. Stoga se ustraje u pronalaženju opravdanja, s jedinom svrhom da ne prepoznamo da smo predmet zavjere isplanirane do najsitnijih detalja.

…

LIBERA NOS A MALO
Razmatranja o velikom resetu  i novom svjetskom poretku

Nitko neće biti dio Novog svjetskog poretka
ako ne izvrši čin obožavanja Lucifera.
Nitko neće ući u New Age ako ne primi luciferijansku inicijaciju.

David Spangler,
direktor Projekta planetarne inicijative Ujedinjenih naroda
( Reflections on The Christ , Findhorn, 1978.)

Više od godinu i pol dana bespomoćno smo svjedoci slijeda neskladnih događaja kojima većina nas ne može dati uvjerljivo opravdanje. Hitna situacija s pandemijom posebno je pokazala kontradiktornost i nelogičnost mjera koje su nominalno namijenjene ograničavanju zaraze – karantene, policijski sat, zatvaranje komercijalnih aktivnosti, ograničenja javnih usluga i klasa, obustava prava građana – ali koje se svakodnevno poriču sukobljenim glasovima, jasnim dokazima o neučinkovitosti, kontradikcijama istih zdravstvenih tijela. Nema potrebe nabrajati mjere koje su poduzele gotovo sve vlade svijeta bez postizanja obećanih rezultata.

Ograničimo li se na pretpostavljene prednosti koje je eksperimentalni genski serum trebao donijeti zajednici – prije svega imunitet na virus i obnovljenu slobodu kretanja – otkrivamo da je studija Sveučilišta Oxford objavljena u Lancetu ( ovdje ) navodi da je teret virusa onih cijepljenih dvostrukom dozom 251 puta veći nego li kod prvih sojeva virusa ( ovdje ), unatoč najavama svjetskih lidera, počevši od talijanskog premijera Maria Draghija, prema kojemu: ” tko god se cijepi, živi, ​​tko se ne cijepi, umre “.

Čini se da su nuspojave seruma gena, pametno prikrivane ili namjerno ne registrirane od strane nacionalnih zdravstvenih tijela, potvrđuju opasnost od uzimanja cjepiva kao i uznemirujuće nepoznanice za zdravlje građana s kojima ćemo se uskoro morati suočiti.

Od znanosti do scijentizma

Čini se da se medicina – koja nije znanost, već primjena znanstvenih načela u različitim slučajevima svaki put, na iskustvenoj i eksperimentalnoj osnovi – odrekla svoje razboritosti, u ime hitnog slučaja koji se popeo na razinu svećeništva od religije – religije znanosti, u stvari – što, kako bi se, kao što je sama zaogrnut u dogmatizam graniči s praznovjerjem. U Ministri ovog kulta su se konstituirali kao kasta nedodirljivih, izuzeti od svake kritike čak i kad su njihove tvrdnje negirane dokazima o činjenicama.

Načela medicine, koja se smatraju općenito valjanima do veljače 2020., ustupila su mjesto improvizaciji, do te mjere da im je savjetovano cijepljenje u jeku pandemije, obveza maski koje su nametnute iako su beskorisne, proizvoljno postavljanje bizarnih udaljenosti , zabranu liječenja učinkovitim lijekovima i nametanje eksperimentalne genske terapije koja krši normalne sigurnosne protokole. I kao što postoje novi Covid svećenici , tako postoje i novi heretici , odnosno oni koji odbacuju novu religiju pandemije i žele ostati vjerni Hipokratovoj zakletvi. Nerijetko se čini da se aura nepogrešivosti koja okružuje virologe i druge manje ili više naslovljene znanstvenike dovodi u pitanje zbog sukoba interesa ili značajnih financijskih koristi koje dobivaju farmaceutske tvrtke, što bi u normalnim uvjetima bilo skandalozno i ​​kriminalno.

Ono što mnogi ne razumiju je nedosljednost između navedenih ciljeva i sredstava koja se usvajaju na stalno mijenjajući način kako bi se oni postigli.

Ako u Švedskoj nedostatak izolacija i maski nije doveo do veće stope zaraze od onih u zemljama u kojima su ljudi bili zatvoreni u svojim domovima ili gdje su im maske bile stavljene čak i u osnovnim školama, ovaj se element ne smatra dokazom neučinkovitosti mjera. Ako je u Izraelu ili Velikoj Britaniji masovno cijepljenje povećalo infekcije i učinilo ih virulentnijim, njihov primjer ne potiče vladare drugih zemalja na oprez u kampanji cijepljenja, već ih tjera da procijene obveznu prirodu davanja cjepivo. Ako se ivermektin ili hiperimunska plazma pokažu kao valjani tretmani, to nije dovoljno za njihovo odobrenje, a kamoli da ih se preporuči. A oni koji se pitaju razlog ove uznemirujuće iracionalnosti na kraju se suzdržavaju od prosuđivanja, dajući na neki način fideističko prihvaćanje izjavama Covida svećenika , ili obrnuto smatrajući liječnike nepouzdanim čarobnjacima.

Jedinstvena skripta pod jednim smjerom

Kao što sam ranije rekao, suočeni smo s kolosalnom obmanom, temeljenom na lažima i prijevarama. Ova obmana polazi od premise da su opravdanja koja su vlasti iznijele u prilog svojim postupcima iskrena. Jednostavnije rečeno, greška se sastoji u vjerovanju da su vlastodršci pošteni i u pretpostavci da nam ne lažu. Stoga ustrajemo u pronalaženju manje -više vjerojatnih opravdanja, s jedinom svrhom da ne prepoznamo da smo predmet zavjere isplanirane do najsitnijih detalja. I dok pokušavamo racionalno objasniti iracionalno ponašanje, dok logiku pripisujemo nelogičnim postupcima onih koji upravljaju nama, kognitivna disonanca vodi nas da zatvorimo oči pred stvarnošću i da povjerujemo u najsramnije laži.

Trebali smo shvatiti – napisao sam to prije nekog vremena – da Veliki reset plan nije bio rezultat buncanja nekog “teoretičara zavjere”, već grubi dokaz zločinačkog plana, desetljećima osmišljenog i usmjerenog na uspostavu univerzalne diktature u kojoj manjina neizmjerno bogatih i moćnih ljudi namjerava porobiti i podčiniti cijelu čovječanstva globalističkoj ideologiji. Optužba za “teoriju zavjere” možda je mogla imati smisla kad zavjera još nije bila evidentna, ali danas je negiranje onoga što je elita planirala od 1950 -ih neopravdano. Ono što su Kalergi, Rothschildi, Rockefelleri, Klaus Schwab, Jacques Attali i Bill Gates govorili od Drugoga svjetskog rata objavljeno je u knjigama i novinama, komentirano i preuzeto od strane međunarodnih tijela i zaklada, sastavljeno upravo od stranaka i vlade većine.

Zločinaka sredstva

Kad se shvati da su sadašnji događaji namijenjeni postizanju određenih rezultata – i posljedično ostvarivanju određenih interesa u ime manjinskog dijela čovječanstva, sa nesagledivom štetom za većinu – moramo imati i iskrenost da priznamo da je autor ovog plana –  zločinački um. Ovaj zločinački dizajn također nas tjera da shvatimo prijevaru koju je počinila civilna vlast predstavljajući određene mjere kao neizbježan odgovor na nepredvidive događaje, kada su događaji vješto stvoreni… …

(Veliki četvrtak 2021)

• Vaša Ekselencijo, Vašim opetovanim intervencijama i aktivnostima raznih blogova na svaki način osuđujemo otpadništvo koje se širi u Crkvi baš poput tiranije nametnute ideologijom Novog svjetskog poretka, kojoj je izgleda Hijerarhija Crkve  potpuno podložna.  S obzirom na ove teme, uočena je podjela koja je sve naglašenija unutar obitelji, a također i među prijateljima. U vezi sa poslovima svijeta i Crkve postoje radikalno podijeljena mišljenja, s polarizacijom koja, čini se, ne dopušta međusobno razumijevanje. Kao da su se pojavile dvije različite kulture, dvije različite antropologije, pa čak i dvije različite vjere. – Dakle, kako bismo se trebali ponašati u ovoj situaciji ako želimo zaštititi ljubav prema istini?

U pravu ste: uspostava Novog poretka, započeta pod izlikom takozvane pandemije, mnogima čini osjetnim gubitak unutarnjeg mira i spokoja; čini nas da opažamo zlo koje nas obuzima i pred kojim se osjećamo nemoćnima; zaoštrava podjele i neslaganja između članova obitelji, rodbine i prijatelja.

Vrlo često smo tužni kad vidimo kako laž uspijeva uvjeriti ljude nama bliske za koje smo vjerovali da su zreli i sposobni razlikovati dobro od zla. Čini nam se nevjerojatnim da su se naši prijatelji dopustili prevariti, doista bih rekao da su hipnotizirani bubnjanjem glavnih medija: čini se da su liječnici koje smo smatrali savjesnima poništili vlastita znanstvena saznanja odustajući od racionalnosti ime svojevrsnog ludog praznovjerja; poznanici koji su do jučer osuđivali strahote nacizma i komunizma ne shvaćaju koliko se užasi tih diktatura ponovno predlažu u još neljudskijem i nemilosrdnijem obliku, replicirajući u širem opsegu eksperimentiranje u koncentracijskim logorima i kršenje zakona prirodnih prava svjetske populacije.

Ne možemo razumjeti kako to može biti da nam naš župnik o Covidu govori kao da je u pitanju kuga, da se gradonačelnik ponaša kao hijerarh, da susjed zove policiju jer obitelj na terasi organizira roštilj. Starije ljude koji su se nekada hrabro borili i riskirali živote, sada je doslovno terorizirano gripom koja se može liječiti. Očevi obitelji s čvrstim moralnim načelima toleriraju indoktrinaciju svoje djece u poroke i izopačenost, kao da ono što im je preneseno i ono u što vjeruju više nema nikakvu vrijednost. Govoreći o ljubavi prema svojoj zemlji, obrani nacionalnih granica i nacionalnom suverenitetu sada se smatra fašističkim. I mi se pitamo: gdje je Italija koju smo voljeli? Gdje je Crkva koja nas je uputila u Vjeru i učinila da rastemo u Milosti Božjoj? Je li moguće da je sve to otkazano u samo nekoliko godina?

Očito je da se ovo što se sada događa planiralo desetljećima, kako u civilnoj sferi, tako i u vjerskoj. I mnogi su ljudi, vrlo mnogi, prevareni: prvo uvjeravajući ih da dodijele prava onima koji ne dijele ni našu vjeru ni naše vrijednosti, zatim čineći da se osjećaju gotovo krivima za činjenicu da su katolici, za svoje ideje, za svoju prošlost.

Danas smo došli do točke da nas jedva toleriraju kao retrogradne i fanatike, dok postoje oni koji bi htjeli učiniti zločinom ono što je tisućljećima bilo temeljem civiliziranog života, a proglasiti ​​svako ponašanje protiv Boga, protiv prirode i protiv našeg identiteta ne samo dozvoljeno već i obvezno.

Suočeni s ovim preokretom koji uključuje cijelo naše društvo, podjela koja se pojavljuje između djece svjetlosti i djece tame čini se sve jasnijom: ovo je milost koju nam je dao Bog za hrabar i odlučan izbor. Prisjetimo se riječi našega Gospodina: „ Ne vjerujte da sam došao da donesem mir na zemlju; Nisam došao donijeti mir već mač”(Mt 10,34).

Pacifizam o kojem slušamo desetljećima služi samo razoružavanju dobrih i oslobađanju zlih da čine svoja bezakona djela. Stoga su čak i podjela i polarizacija između onih koji pripadaju Gradu Božjem i onih koji služe princu ovoga svijeta dobrodošli, ako nam služi za otvaranje očiju.

Ljubav prema istini nužno podrazumijeva mržnju prema lažima, a bilo bi nepromišljeno i iluzorno vjerovati da se može služiti dvojici gospodara. Ako se danas od nas traži da biramo između Kristovog Kraljevstva i tiranije Novog svjetskog poretka, taj izbor ne možemo izbjeći i moramo ga provoditi dosljedno, tražeći od Gospodina snage da Ga svjedočimo čak do točke mučeništva.

Onaj tko nam kaže da se Evanđelje može pomiriti s antievanđeljem globalizma – laže, kao što lažu i oni koji nam nude svijet bez ratova u kojem sve religije mogu živjeti zajedno u miru. Nema mira osim u Kraljevstvu Kristovom: pax Christi in regno Christi.

Da bismo uspješno vodili borbu, trebali bismo moći računati na generale i zapovjednike koji nas vode: ako su gotovo svi preferirali dezerterstvo i izdaju, možemo računati na nepobjedivog Vođu, Presvetu Djevicu, na njezinu zaštitu nad svojom djecom i cijelom Crkvom. Pod Njezinim snažnim vodstvom ne bismo se trebali bojati ničega, jer je Ona ta koja će satrti glavu stare zmije i vratiti red koji je srušio sotonin ponos.

• Razgovarajmo o liturgiji i svetoj misi. Nisu svi vjerni katolici, koliko god dobronamjerni, imali mogućnost sudjelovanja na misama Vetus Ordo i moraju se “zadovoljiti” misama koje se slave u njihovim župama, često obilježenim liturgijskim bezobrazluk ako ne i prave zlouporabe. U tim misama pričesti se primaju na ruku, stoje, Oče naš čita se prema novoj formuli [na misama koje se slave na talijanskom jeziku], prisutni su pozvani razmijeniti “pogled mira” [umjesto znaka mira ], čuje se propovijed koja je u skladu s bergoglijanstvom (da se dotakne samo nekoliko aspekata). Na kraju, odlaze s mise osjećajući se, blago rečeno, tužni, umjesto mirni i pomireni s Bogom i svojom braćom. Pa što bi trebali učiniti?

Prvo se trebamo zapitati kako je moguće da je vrhovni čin štovanja, koji je ustanovio naš Gospodin da bi na našim oltarima na nekrvan način nastavio beskrajnu milost Žrtve na Kalvariji, postao zapreka posvećenju vjernika umjesto prigoda duhovnog napretka i unutarnjeg mira. U drugim vremenima, misa je pružala pogled na Nebo usred svjetskih iskušenja i kaosa; danas se čini da je galama svijeta nezamjenjiv element koji razgoni tišinu, molitveno klanjanje i osjećaj svetosti i prisutnosti Boga. Ali ako je u prirodnom poretku naša dužnost hraniti tijelo zdravom hranom i izbjegavati one otrovane ili pretvorene, tim više što je naša dužnost u nadnaravnom poretku hraniti naše duše zdravom hranom, čuvajući se od onog što nas truje.

Očito razumijem poteškoće vjernika u pronalaženju crkava u kojima se slavi tradicionalna sveta misa, ali mislim da Gospodin također zna cijeniti dobru volju onih koji su svjesni važnosti koju Sveta žrtva ima za našu dušu , posebno u trenucima velike krize poput one kroz koju prolazimo, pa iz tog razloga znaju uložiti mali napor, barem nedjeljom, da dostojno posvete Dan Gospodnji. Bilo je vremena i mjesta u kojima su katolici bili proganjani, a sudjelovanje na misi bilo je teško i opasno, a vjernici su se ipak uspjeli tajno okupiti u šumi, podrumima ili na tavanima kako bi počastili Boga i nahranili se kruhom anđela: dužni smo biti dostojni ove naše braće po vjeri, bez opravdanja ili izgovora. Summorum Pontificum priznaje pravo vjernika – pravo, a ne privilegij – na tradicionalnu misu, a ako se to ne dogodi svugdje, to je velikim dijelom zato što se vjernici ne znaju nametnuti. Nije pitanje brige za estetiku, ljubavi prema latinskom ili gregorijanskom pjevanju ili oblika nostalgije za vlastitom prošlošću; ovdje je ono o čemu je riječ srce srca Crkve, duša nadnaravnog života katolika, istinsko dobro svijeta.

Razumijem da se mnogi vjernici nalaze u situaciji poteškoće, barem s ljudskog gledišta, u trenutku kada moraju odlučiti hoće li napustiti život svoje župe kako bi tražili tradicionalnu misu koja je ponekad kilometrima daleko. Vjernici imaju ozbiljnu moralnu dužnost barem tražiti misu koju s pokornošću i poštovanjem slavi pobožni svećenik koji daje svetu pričest na jezik.

Pandemija je dala izgovor za nasilno nametanje ograničenja funkcioniranja liturgije: nemojmo mi sami, svojom šutnjom i povlačenjem dopuštati da nam se nametnu nedolične ili svetogrdne mise i tako biti odgovorni za te zlouporabe. Boga vrijeđa lijenost i ravnodušnost kojom mu uzvraćamo na Njegovu ljubav: to je sve uočljivije kod vjernika koji  pristaju čak na cijepljenje u crkvi na Veliku subotu, zamjenjujući meditaciju o Posljednjim stvarima neutemeljenim strahom od tjelesne smrti.

Suočeni s ovim manifestacijama robovanja svećenstva i hijerarhije diktatima korumpiranog i korumpiranog autoriteta, glasno podignuti glas nije samo moralna dužnost već je i kočenje ekscesa kod tolikog broja crkvenjaka koji su zaboravili smisao svog svećeništva i dušu svog poziva.

Morali bi ozbiljno razmotriti koliko je ozbiljna njihova suradnja s pričom o Covidu, pogotovo kada pseudoznanstveno praznovjerje postane jedini mogući oblik vjere, prisvajajući simbologiju, leksikon i ritualnost religije. Tko ima uši, neka čuje, neka razumije.

Zamolimo stoga naše svećenike da svetu misu slave kao da je to prva i posljednja misa u njihovom životu, da ukinu ove svjetovne obrede i vrate nam blago koje tvrdoglavo skrivaju. Ne zaboravimo pružiti materijalnu i duhovnu pomoć svećenicima koji hrabro i dosljedno slave tradicionalnu liturgiju, sjećajući se da će jednog dana oni biti ti koji će obnoviti tkivo koje će obnoviti kršćansko društvo. A ako ni sami ne možemo redovito sudjelovati na Svetoj žrtvi u obredu koji su nam predali apostoli, držimo se podalje od onih koji skrnave Presveti Sakrament i koriste propovjedaonicu za kvarenje Vjere i Morala. Međutim, želio bih ponoviti, iz dužnosti savjesti, da gdje god je moguće sudjelovati na tridentskoj misi bez ozbiljnih neugodnosti, svakako je treba preferirati u odnosu na reformiranu misu.

• Nesumnjivo ste vidjeli, Vaša Ekselencijo, da se još jednom postavilo pitanje “tko je papa, a tko nije papa”. Postoje oni koji kažu: s obzirom na to da je Bergoglio izabran na temelju manipulacija mafije Saint Gallena i možda s nepravilnostima tijekom Konklave, on nije papa. Umjesto toga, za Ratzingera se kaže da je papa, jer se kaže da se nije slobodno odrekao prijestolja, već zato što je bio prisiljen snažnim pritiscima i zato što je navodno namjerno pogrešno napisao latinski tekst ostavke kako bi je učinio nevaljano. Je li ovo “fantasy church”? Ili postoji neki element koji treba uzeti u obzir ozbiljno?

Višestruki uzroci – snažni i neprimjereni pritisci kako izvan Crkve, tako i od strane eminentnih članova Hijerarhije, kao i osobni karakter Josepha Ratzingera – navodno su naveli Benedikta XVI. da formulira izjavu o ostavci na potpuno nepravilan način, ostavljajući Crkvu u stanju teške neizvjesnosti i zbunjenosti; navodno su makinacije skupine progresivnih zavjerenika odredile Bergoglia kao kandidata koji je tada izabran tijekom konklave obilježene kršenjem Apostolskog ustava Universi Dominici Gregis koji regulira izbor rimskog pape: za te se elemente kaže da su abdikacija Ratzingera ništavna, Konklava iz 2013. ništetna, a izbor nasljednika također ništetan. Međutim, iako se o njima široko i neporecivo govori, za te je elemente potrebna potvrda i nadasve izjava vrhovne vlasti Crkve. Bilo kakav izgovor onih koji za to nemaju ovlasti bio bi nepromišljen.

Također vjerujem da, u sadašnjoj situaciji, spor oko toga tko je vladajući Papa služi samo slabljenju ionako rascjepkanog zdravog dijela crkvenog tijela, sijući podjelu među dobrima.

S pouzdanjem se pomolimo Gospodinu da istinu iznese na vidjelo i pokaže nam put koji treba slijediti. Za sada, snažni u vrlini razboritosti, koja nalaže sredstva prema konačnom cilju, ostanimo vjerni i ljubomorno čuvajmo ono u što je Crkva oduvijek vjerovala: quod semper, quod ubique, quod ab omnibus creditum est.

• Tijekom ovog vremena, koje je u mnogim aspektima tako komplicirano i zbunjeno, koja je vaša molitva? Želite li nam sugerirati kako se obratiti našem Gospodinu?

Ono što se danas događa jest zbog javnih grijeha nacija, grijeha pojedinaca i – koliko god to užasno zvučalo – grijeha ljudi Crkve. Ne možemo intervenirati zbog grijeha naroda niti zbog hijerarhije, ali možemo započeti s poniznošću i duhom istinskog obraćenja kako bismo popravili svoje grijehe, svoje nevjere i svoju mlakost. Dakle, dok se novi farizeji raduju svjetskom uvažavanju, uz molitvu za njihovo obraćenje, moramo moliti Gospodinovo milosrđe prema sebi riječima Evanđelja: „O Bože, smiluj mi se grešniku“ (Lk 18,13). Društvo, a još više Crkva, bit će umnogome pomognuta  od naše vjernosti i našega hodanja putem svetosti koji nam je pripremljen, s Božjom milošću i pod zaštitom Presvete Djevice. Nemojmo sebe lišavati povjerenja u pomoć One  koju nam je Gospodin dao na križu kao našu Majku i koja nam kao takva neće uskratiti njezinu pomoć u našim kušnjama.

• Približavamo se Uskrsu: usprkos svemu, Gospodin uskrsava. Želimo pronaći razloge za nadu. Ovo je težak pothvat, ali možemo li pokušati?

Ne samo da možemo pokušati: moramo imati Vjeru i također prakticirati krepost nade, prema kojoj znamo da nam Gospodin dodjeljuje Milosti potrebne da izbjegnemo grijeh, izvršimo dobro i zaslužimo vječno blaženstvo Neba.

Ne zaboravimo da smo hodočasnici u hac lacrimarum valle i da je naša domovina Nebeski Jeruzalem, zajedno s Anđelima i Svetima, u slavi Presvetog Trojstva. Surrexit Dominus vere, uskrsna liturgija proglašava: Uskrsnuo je jednom zauvijek, osvojivši Sotonu i ugrabivši mu kirograf koji je Adam potpisao istočnim grijehom.

Sadašnje nevolje, strah da ćemo biti napušteni i usamljeni protiv moćnog upravljanja za koje se čini da nas slama i svladava, ne bi nas trebali uplašiti već potaknuti na obnavljanje povjerenja u Onoga koji je za sebe rekao: „ Rekao sam vam ove stvari , kako biste mogli imati mir u Meni. U svijetu ćete imati nevolju; ali hrabro, ja sam pobijedio svijet “ (Iv 16,33).

Neka nas ovaj sveti Uskrs potakne na povratak Bogu, prikazujući svoje nevolje i kušnje za obraćenje grešnika, kako bismo, nakon što smo imali udjela u kaležu Getsemanija, bili dostojni slave uskrsnuća.

(Izvor: kustos Aldo Maria Valli)

i zato on postaje „netko krasan“ „krasan učitelj“ i sve to tako jer mi  ne želimo da ON bude BOG. …

U evanđelju Isus pita apostole „Što ljudi kažu tko sam ja?“ i onda razni odgovori: „Neki kažu Ilija“ Neki kažu Ivan Krstitelj“ Neki kažu Jeremija“ … i razna mišljenja… U Americi ljudi isto MISLE DA ISTINA OVISI O VEĆINI. „Većina ljudi kaže…. „ ali  – to je besmislica. Samo zato što to kaže većina ljudi – to ne znači da je to U REDU.

Isus ide dalje i pita sljedeće pitanje. „a ŠTO VI KAŽETE TKO SAM JA?“ Petar kaže: „Ti si Krist!“ Pitanje za vas i mene: Što vi kažete da je Isus?

U današnje vrijeme mi dobivamo razne odgovore na to. „On je krasan… „ „On je Učitelj“, „On je moj kompa…“ „On je sladak..“,  … (!!!) … ovo, ono…

ON JE BOG. Budimo vrlo jasni: ON je BOG. On nije tamo nekakav „slatki“, „topao“ „ kompa..“. i sl. ON je uistinu najbolji Prijatelj kojeg možete imati, ali on nije „tvoj mali kompa“… On nije netko na koga ćeš pokazati prstom pa da učini sve ono što tebi padne na pamet… On je Druga osoba Presvetog Trojstva. Uzeo je tijelo od žene, Blažene Djevice Marije. I postao jedan od nas. I mi nikad nikad ne smijemo to zaboraviti. ON JE BOG. On je Krist.

Mi danas običavamo misliti da je Krist kao njegovo prezime. No, nije. Riječ Krist znači Mesija. Pomazanik. ON je Mesija od Boga. I kao takav došao je na svijet i rekao: „Ja sam PUT, ISTINA I ŽIVOT.“ On je JEDINI put. Sv Petar je to jasno rekao u Djelima apostolskim: Nema drugog imena po kojem se možemo spasiti.“  Jednom u nekoj emisiji Oprah je rekla da „Isus nije put već jedan od puteva…“ I milioni ljudi su preuzeli tu njenu besmislicu.

Samo je jedan put Ocu. Ne postoje tri, ne postoje dva nego – jedan. A to je ISUS KRIST. Ne postoji drugi put Bogu. Isus kaže: ja sam PUT. (the way, not a way) Pitanje je – DA LI MI TO VJERUJEMO?

MI živimo u društvu gdje mislimo da možemo izabrati što nam se sviđa.

“Možemo napraviti neku svoju vjeru. Mi ne moramo vjerovati što je Isus rekao, naposljetku.” ON je samo „netko krasan“… O ne, on nije tek to.

Ko što netko reče – postoje tri mogućnosti: Ili je Isus lažac. Ili je lud. Ili je Bog. On je jedno od toga troje. I nema drugih opcija. Možete navoditi razne nazive, ali sve se svodi na ovo troje. Zašto to kaže?

Jer Isus je rekao da je on Bog. Razmislite o ovom na tren.

Kad bih ja ustao u ovom trenutku i rekao „Znate što, ja sam Bog“. Ja se nadam da biste vi svi ustali i otišli. I vi biste ili znali da ja nisam Bog ali govorim da jesam pa dakle lažem“ ili sam mentalno bolestan pa stvarno mislim da sam Bog, pa sam lud.
Razlika je – što je Isus govorio ISTINU. Nije lagao. Nije bolestan. ON je Bog. Onda znači, svaka riječ koja je proizišla iz Njegovih usta je RIJEČ BOŽJA. I kao što sveti Pavao kaže: Bog ne može lagati. I istina se ne može promijeniti. I mi smo dobili ideju: o to bilo prije 2000 godina… mi živimo u 21 stoljeću, ovoga se riješimo…

Ne, istina se ne mijenja. Jednostavno ne može.

Sv. Pavao kaže u poslanici Hebrejima: „Isus je isti, jučer, danas, uvijek“. On se ne može promijeniti. ON je Bog. Bog je apsolutno savršen on se ne može mijenjati. Ovo postaje važno, ne samo na objektivan način. Ovo biva subjektivno važno. Jer Isus kaže: a VI što vi kažete TKO SAM JA?“

Pogledaj svoje srce i pitaj to pitanje. I ovo biva jako važno, jer sv Pavao nas podsjeća u drugom čitanju da si dijete Božje zato jer si član Isusa Krista. Ako Isus nije Bog, onda ti ne možeš biti dijete Božje. Ako si kršten u Isusovo ime, a o nije Bog kakve vrijednosti ima tvoje krštenje? Ako bi bio kršten u ime Alberta Einsteina bi li te to učinilo znanstvenikom? Ne. Ne bi to koristilo ništa.

Ima nešto u vezi Isusa što je drugčije nego li kod bilo koga tko je ikad živio, a to je zato jer JE ON BOG. I u krštenju ti si kršten-a u ime Isusa Krista. I ti postaješ sin ili kćer Božja jer si član Isusa Krista. Sad to biva važnije.

Mi nekako dobivamo krive ideje da možemo biti odvojeni od onog što je Isus učinio. Gospodin nam je rekao da svatko tko želi ići za njim mora uzeti svoj križ i slijediti ga.

No mnogo je raznih ideja, koje ćete vidjeti i na TV kao: “Isus ne želi da trpiš! Isus je učinio sve za tebe! ON želi da budeš bogat-a! On želi da imaš ikakvih problema!“ Kad takve ideje dođu uvijek kažem: Pokaži mi gdje je to u Bibliji rečeno, gdje je to barem natuknuto? Nema toga. Izmislili su. To je laž. TO je puno lakše nego uzeti svoj križ. TO je puno ugodnije nego da moramo trpjeti i da preko toga bivamo ujedinjeni s Njim. Mi MORAMO SUDJELOVATI U NJEGOVU TRPLJENJU AKO ŽELIMO SUDJELOVATI U NJEGOVOJ SLAVI. Mi volimo ideje vezane uz slavu, ali ne volimo ideje vezane uz trpljenje. A što nam Zaharija kaže u prvom čitanju? „Gledat će onog koga su proboli!“

Pogledaj ga. Tko je ON? TI si Njegov član. Gore na križu. Noseći Njegov križ. Zašto mi mislimo da možemo biti odvojeni od Njegova trpljenja, a da možemo biti ujedinjeni s Njim? Ne funkcionira. Ako mi želimo biti članovi Isusa Krista i imati dostojanstvo članova Isusa Krista, onda moramo dijeliti život Isusa Krista. A to također znači da moramo VJEROVATI U TO TKO ON JEST. Slušati Njegovu Riječ. Jer Njegova Riječ je Riječ Božja.

Mi smo dobili naviku biranja iz Biblije onog što se nama sviđa. I nekako – ovo je Riječ Božja jer to mi se sviđa.  A ova…. hm… ne sviđa mi se. Tako mogu tome i ne posvetiti pažnju. KRIVO. Ili je to RIJEČ BOŽJA ILI NIJE RIJEČ BOŽJA. ISUS JE BOG ILI NIJE BOG. Isus je SPASITELJ SVIJETA ILI NIJE. I ti si ČLAN ISUSA KRISTA – ILI NISI. Nema ništa između. I mi pokušavamo nešto između…

i zato on postaje „netko krasan“ „krasan učitelj“ i sve to tako jer mi  ne želimo da ON bude BOG. I u isto vrijeme mi ga ne želimo odbaciti pa nalazimo neke male puteve koji si udobni za nas. Drugim riječima – mi smo učinili Boga na svoju sliku i priliku. Radije nego da prihvatimo da smo mi na Njegovu sliku i priliku.

Zato je ovo pitanje koje je Isus pitao svoje učenike tako važno. Nije to stvar mišljenja. Ti možeš pitati Oprah… možeš pitati koga god: Što ti misliš tko je Isus? No u konačnici – koga briga što je čije mišljenje. Ne zanima me ako ti kažeš 2+2=5! Ti si u krivu. Ovdje je objektivna istina. I ako ti ne kažeš 2+2=4 nije važno. I što ako bi većina Amerikanaca rekla: 2+2=5. … Ima nešto što je OBJEKTIVNA ISTINA. Istina se NE MIJENJA. JER ISTINA SE NE MOŽE PROMIJENITI.

Zato to se tiče svakog od nas. Isus je bio jasan. Apostoli su bili jasni. Sveci Crkve. Crkva sama je jasna kroz 2000 godina. Sad je red na nama. I ja moram biti jasan. Što to znači – ne samo objektivno nego za nas same. Jer ISUS JE BOG, a mi smo Njegovi članovi. Mi moramo uzeti svoj križ … Mišljenja tipa: „On je samo krasan, on je dobar Učitelj, „ i sl- za nas to nije važno. AKO ON NIJE BOG MI NISMO SPAŠENI. A AKO JE BOG MI MOŽEMO IMATI UDJELA U NJEGOVU TRPLJENJU … ZAPRAVO MI IMAMO PRIVILEGIJ DA SUDJELUJEMO U DJELU OTKUPLJENJA, SUDJELOVATI U SPAŠAVANJU DUŠA DRUGIH LJUDI. I NEMA DRUGOG, VEĆEG PRIVILEGIJA OD TOGA. Svatko od nas treba gledati to …

Isus te gleda danas. I tebe pita isto pitanje: (Prepoznaj važnost tog odgovora.)

– A ti  što ti kažeš – TKO JE ISUS?

Izvor: audio propovijedi, o. Robert Altier

NAJVEĆI IDOL OD SVIH – VLASTITO JA (i neka ‘moja istina’ na mjesto Božje)

Jednu stvar koju nisam stavio na listu protiv prve zapovijedi je vjerojatno NAJVEĆI IDOL od svih a to je naše VLASTITO ‘JA’. Mi živimo u društvu koje relativizira. Svi mogu imati NEKU SVOJU ISTINU. Ti možeš imati svoju istinu, ja mogu imati svoju istinu… maaa, nije važno ako se suprostavljaju jedna drugoj. Ali BOG je Istina. I ako idem gledati ZAKON BOŽJI i govoriti: pa, ne moram ja raditi sve što Zakon kaže ja mogu odlučiti sam što želim – tada sam učinio SAM SEBE BOGOM. I nema većeg idola od tog. I kad gledamo na ostale zapovijedi i pitamo što s njima – … o kako smo ‘lijepo’ mi uspjeli sve njih staviti sa strane. Kako često se čuje da se Božje ime uzima uzalud. To je danas posvuda! Davao sam ispit savjesti srednjoškolcima i rekao sam: U redu, maknite Božje ime i stavite ime svoje majke tamo, … o, nisu to htjeli učiniti. Pitao sam: zašto ne? O, zato što vole svoju mamu i ne žele pokazati nepoštovanje. Aha, ok. Dakle to je u redu činiti prema Bogu, ali nije u redu prema majci? Kako mi STVARNO VOLIMO BOGA? Treća zapovijed – Nedjelja je, idemo u šoping! Ako moje dijete želi biti profesionalni glazbenik mora ići svirati nedjeljom. Nedjelja postaje običan radni dan: Idemo na posao. I tako mi činimo „veliki posao“ kršeći Zapovijedi. Možete pogledati cijelu listu ostalih.

„PA SVI TAKO ČINE. ŽIVIMO U 21. STOLJEĆU!“

Prošlog tjedna otac je govorio o tvrdom Isusovu govoru. („Tvrd je to govor, tko to može slušati!“) I ovo je tvrdo učenje Crkve. I zato što to nije uvijek jednostavno mi to moramo ostaviti sa  strane. Na posljetku „SVI TO ČINE.“ Ali to ne čini da to postane OK. Ili ako živimo u 21. Stoljeću mi mislimo da smo više prosvijetljeni nego u prošlosti, ali sve što smo uspjeli dokazati je da Bog koji je istina jest u pravu. Pitanje je samo da li mi to prihvaćamo. Jer mi imamo neku svoju istinu, svoje misli, i to ja onda stavljam ispred onog što je Božje. I tako ja sad mogu opravdavati kontracepciju, preljube, predbračne odnose, abortus, krađu, laganje, pornografiju.. vi nabrojite… i sve je to postalo OK u naše vrijeme. A ne NIJE. Ali mi smo pronašli načine da opravdavamo, da racionaliziramo, baš o svemu. I pogledajmo rezultate… KATASTROFA.

KAD PUSTIMO DUH OVOG SVIJETA DA UĐE U CRKVU

Kad pogledamo što se događa u Crkvi danas – Crkva i mi trebamo biti KVASAC U SVIJETU, ali što smo mi učinili – otvorili smo Crkvu duhu ovog svijeta. Nekako misleći da svijet ima nešto ponuditi nama i da je to nekako bolje od onog što nam je Bog dao. I tragično, ali sad je SVIJET postao KVASAC U Crkvi. I ako koristimo tu istu analogiju moramo reći da je sve palo. Tijesto nije naraslo. Splasnulo je. Vrijeme je da svijet maknemo – van. A sad ako slušamo pažljivo što nam je Isus rekao u evanđelju možete prepoznati nešto od onog što ste čuli u vijestima zadnjih par tjedana: zle misli, bludnost, krađe, ubojstva, preljubi, pohlepe, zlonamjernosti, prijevare, razuzdanosti, zavisti, bogohuljenja, arogancije, ludosti… i možemo pomisliti: vidi ti sve to! I znate što. Ti i ja ne možemo učiniti puno u vezi onog što se događa u Vatikanu. Gospa se brine za Crkvu. Mi moramo gledati gdje smo mi. Sv. Pavao kaže: mi smo hram Božji, hram Duha Svetoga. Zato trebamo gledati u sebe i zapitati se – gdje sam ja pustio svijet unutra? Gdje sam ja pravio kompromise? Gdje sam ja bio samo slušatelj, a ne i činitelj jer to nije u svijetu popularno. Želim se uklopiti, želim biti kao svi ostali. I tako mi dopuštamo sve to racionaliziranje kako bi nam izgledalo Ok griješiti. Moramo se sjetiti da će jednoga dana svatko od nas doći pred Sud Božji. I mislim da činjenica što živimo u 21 stoljeću neće biti dobra isprika! Niti će biti prihvatljivo ono mišljenje: „ali ja barem nisam činio ono što su drugi ljudi činili!“ znate što bi to bilo u prijevodu? – „Ti možda nećeš biti tako duboko u paklu kao što će biti neki drugi ljudi… „ O, ne…. zar je to neka utjeha? Teško. Mi moramo prepoznati da puštajući svijet unutra i dopuštajući sebi da se suobličimo ovom svijetu radije nego Isusu Kristu ne ide. Opet, pogledajte što je u vijestima! To je katastrofa. Ali to nije samo o onim ljudima. To se i nas tiče. Zato, svatko od nas treba ozbiljno pogledati sebe. Gdje sam ja pustio svijet unutra? Gdje sam ja kompromitirao Božju istinu? Gdje sam ja stavio sebe ispred Božje istine, jer mi njegova istina nije odgovarala, nije se poklapala s ‘mojom istinom’? I bolje mi je da se oslobodim te moje istine i prilagodim se Njegovoj. Gdje sam ja postao ono što Isus kaže – onaj koji mu služi usnama a srce mu je daleko od Njega? A mi ne želimo biti takvi.

SVATKO OD NAS TREBA NAPRAVITI SVOJ IZBOR, ne može se imati oboje: Bog i ovaj svijet

Sveti Jakov govori o vjeri koja je čista i neokaljana. To je ona koja nije okaljana ovim svijetom. Mi smo se okaljali. I vrijeme je da se oslobodimo toga. Vrijeme je za svakog od nas da napravi izbor. Mi možemo živjeti prema duhu ovog svijeta i li možemo živjeti prema Isusovu putu. Koji nas vodi u vječni život. Postoje dvije opcije. I dan dolazi kad ćemo morati napraviti izbor. Mnogi su ljudi mnogo pretrpjeli… Ili ćemo učiniti svoj savez sa ovim svijetom ili sa Bogom. Ne može se imati oboje. Ako je svijet ušao u crkvu – vrijeme je da se taj svijet izgura van. Taj svijet je ušao u naš hram. U hram Duha svetoga. I vrijeme je da ono nesveto istjeramo van tako da Duh Sveti može ući unutra. Tako da ti i ja, ne samo Crkva… zapamtite, to je važno imati na umu.. možete reći, da, ali pogledajte sve to što se događa… Ljudi u Crkvi, svi su grešnici, od pape pa sve do onog najmanjeg, svi smo mi grešnici. Ali učenje Crkve je SAVRŠENO. To je OBJAVA BOŽJA. I ne može se mijenjati. To je isto za sve ljude na kugli zemaljskoj. TO se ne može i neće se promijeniti. .. to što mi mislimo da smo prosvijetljeni i da živimo u 21 stoljeću i da ne moramo činiti ono što Bog kaže – Bog se nije promijenio … Naše ideje. Pogledajte dokle nas je to dovelo. Vrijeme je da se prizna: To je katastrofa. I vrijeme je za izbor, da bi imali vjeru koja je čista i neokaljana od strane svijeta.

Izvor: audio snimka propovijedi; župa sv Rafaela, straphaelcrystal.org

Neki noviji pentakostalni pokreti i mnoge malene družbe koje sebe nazivaju „apostolskim crkvama“ vjeruju da je DUH SVETI u stvari Isus Krist, samo u drugom modalitetu. Jehovini svjedoci drže da je Duh Sveti u stvari Božja aktivna sila, slično kao struja, radio-valovi ili radarski snop. Neki opet misle da Duh Sveti nije Bog, već samo duhovno stvorenje, kao primjerice anđeli. Pokret New Age vidi u Duhu Svetom bezličnu kozmičku energiju s kojom ćemo svi jednog dana stopiti.

Duh Sveti je danas reduciran na nekakvu mističnu silu, ili kolektivnu volju, emocionalnu energiju ili nešto slično svemu tome. No sve su to samo varijacije na stare hereze iz trećeg i četvrtog stoljeća. Sebelije, koji je naučavao da je Bog jedna osoba koja se samo manifestira u tri različita modaliteta, bije brzo izopćen iz Crkve, jer su kršćani ubrzo shvatili da Sabelijevo učenje izvrće tradicionalni nauk Crkve. Ova hereza, koja je, zbog ideje o tri modaliteta, dobila ime „modalizam“, ubrzo je odumrla. Nakon Sabelija, u četvrtom se stoljeću pojavio Makedonije, biskup carigradski, koj je doduše priznao da je Duh Sveti osoba, ali je zanijekao njegovo božanstvo, ustvrdivši da je Duh Sveti samo Božji službenik visokog reda, ponešto  viši od anđela.

Zbog svega ćemo toga najprije pokazati da je Duh Sveti osoba, i to različita od Oca i Sina. Duh Sveti, naime, posjeduje sva svojstva osobe, jer je obdaren razumom, emocijama i voljom, pa se tako i raduje i žalosti. Tako u Djelima apostolskim (13,29) Sveti Duh naređuje: „Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!“ Radio-valovi ne mogu sami naređivati, nego samo prenositi nečije upute, baš onako kao to vjedno može poslužiti za nošenje vode, ali je ne može i nositi – što može samo čovjek. Vidimo, dakle, da Duh Sveti ima svoj „ja“ jer kaže: „za koje sam ih (ja) odredio“, , a ne „za koje su određene“. Duh Sveti pokazuje emocije, on anas voli i nza nas posreduje: „Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jre i ne znamo što da molimo kako treba, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima“ (Rim 8,26)? Duh Sveti svjedoči (Iv 15,26) uvodi u istinu (iv 16,13), zabranjuje (Dj 16,6), postavlja nadglednike (Dj 20,28), vodi (Rim 8,14), kori i osuđuje (Iv 16,8), pečati vjeru u našim srcima (Ef 1,13-14), uskrsava od mrtvih, stanuje u nama (Rim 8,11-9). Njemu možemo slagati (Dj 5,3), on govori (Dj 8,29; 10,19-20), čuje (Dj 16,13), zna budućnost (Dj 21,11), zna tajne Božje (1 Kor 2,11), podučava i podsjeća (Iv 14,26), ljubi (Rim 15,30), žalosti se (Ef 4,30; Iz 63,10), čini po svojoj volji (1 Kor 12,1), a možemo ga i uvrijediti (Heb 10,29) i pogrditi (Mk 3,29).

Struja, sila, valovi i slično ne mogu imati nijedno od ovih svojstava, Biblija nam sasvim jasno pokazuje da je Duh Sveti ne samo osoba, več da je različit od Oca i Sina. Tako je Isus obećao da će moliti Oca da pošalje Oca, jer to bi bilo besmisleno (vidi također Iv 15,26). Iz toga neizbježno slijedi da je Duh nužno netko različit od Oca. Razlika između Duha i Sina najbolje se vidi u Ivanovom evanđelju 16,7.13-15). Kad Duh ne bi bio osoba, ili kad ne bi bio osoba različita od Oca i Sina, mnoge bi rečenice u Bibliji izgubile svaki smisao. Duh Sveti je Bog, suštinski jednak s Ocem i Sinom. On posjeduje svojstva koja se pripisuju samo Bogu, iz čega nužno slijedi da i sam mora biti Bog, da ne može biti stvorenje. Duh je vječan (Heb 9,14), sveprisutan (ps 139,7), sveznajući (1 Kor 2,10-11). Iz mnogih redaka u Svetom pismu izvodi se savim jasno da je Duh Sveti Bog. Tako primjerice sveti Pavao veli Židovima: „Zaista, dobro je Duh Sveti kazao vašim ocima po proroku Izaiji“ (Dj 28,25), pa navodi riječi koje je Bo izrekao tom proroku (Iz 6,9-10). U Prvoj poslanici Korinćanima (3,16) Pavao poistovjećuje Duha s Bogom: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?“ Duha Svetog s Bogom postovjećuje i sveti Petar kad veli Ananiji: „zašto je sotona zaposjeo tvoje srce tako da slažeš Duh Svetomu (…) Nisi slagao ljudima, nego Bogu!“ (Dj 5,3-4). Lagati, dakle, Duh Svetom, isto je što i lagati Bogu, iz čega slijedi da je Duh Sveti Bog. Samo je jedan Gospodin (Ef 4,5), a prema Svetom su Pismu oboje, i Otac i Duh, isto što i Gospodin (grčka riječ „Kyrios“ se na hrvatski može prevesti s „Gospodin“, ili „Gospodar“ – Mt 11,25; 2 Kor 3,17).

Crkveni oci su u mnngo navrata naučavali istinu da je Duh Svet osoba, razičita od Oca i Sina, i da je Duh Sveti Bog, sušitnski jednak s Ocem i Sinom. U Polikarpovom mučeništvu (Lake: Teh martyrdrom of Polycarp, 14; 155. N.e.) čitamo: „Hvalim te (Oče) zbog svega, blagoslivljam te slavim te, s vječnim i nebeskim Isusom Kristom, tvojim ljubljenim Sinom, s kojim, tebi i Svetom Duhu, neka je slava sada i u vijeke vjekova. Amen““ Tertulijan je pak u svom djelu Adversus Praxan (216. N.e) vrlo i jasno i precizno obrazložio osobnost i božanstvo Uha Setoga.

Od crkvenih otaca najiscrpnije je i najpostpunije o Svetom Duhu pisamo sveti Atanazije u svojim Poslanicama Serapionu (360.n.e). U tim „poslanicama“ Atanazije brani stav Crkve i odgovaora takozvanim pneumatomahijancima (borcima protvi Duha), koji su smatrali da je Duh stvorenje (osnivač Macedonis). Da pobije njihovu nauku, Atanazije iscrpno citira Sveto pismo pa sve korak po korak dokazuje doktirnu o Svetom Duhu. Nakon Atanazija, sličnim su raspravama heretike pobijali i sveti Bazilije, Didim Aleksandrijski sveti Epifanije, sveti Grgur Nazijanski, sveti Ambrozije, sveti Grgur iz Nise i drugi. Kao i uvijek kad bi se heretici okomili na neko vjerovanje, Crkva je odgovorila preciziranjem i definiranjem dotičnog vjerovanja, to jest proglašavanjem doktrine. Tako još od četvrtog stoljeća imamo razvijenu doktirnu o Svetom Duhu, preciziranu na Carigradskom (381. N.e) i Kalcedonskom saboru (451 n.e).

Isus je tješio apostole, govoreći im da se ne žaloste zbog njegova odlaska, te im im je obećao poslati Duh Svetoga koji će ih uvesti u svu istinu (Iv 16,13). Zato je Katolička Crkva po apostokskoj predaji i nadahnuću Duha Svetoga i temej istine.

 Istina – uvod u apologetiku, str. 35-38

Titule nisu bitne kao što je bitno biti DOBAR SVEĆENIK. Naglasio je don Jozo na početku emisije “Agape” kad ga je fra Mario upitao po čemu bi volio da ga se sjećaju nakon smrti… (…) A što to znači “biti dobar svećnik?” (…) Najlakše bi bilo reći da je dobar svećenik – svet svećenik. No to nije lako. Po čemu ćemo znati je li netko dobar svećenik? Je li netko dobar svećenik vidimo po tom stavlja li Boga na prvo mjesto, je li čovjek molitve, kako slavi euharistiju…  kako pristupa ljudima, traži li tu duše ili veze ili nešto drugo…

• Na pitanje: Kako ste vi postali svećenik? Je li to zaslužan studij u Rimu?

Ne baš. Don Jozo priča kako je u Rimu susreo sa lošim primjerima (i u Rimu se može izgubiti vjera… ) Preokret od tradicionalne vjere dogodio se prigodom dočeka jedne Nove godine, u jednoj garaži gdje je don Jozin poznanik u ponoć zaustavio glazbu i rekao – “a sad molimo krunicu!”… Vidio sam to kao čin hrabrosti…  Kasnije sam išao razgovarati s tim momkom… Vidio sam da taj momak stvarno drži do predbračne čistoće, da se bori, da je protiv pobačaja, da tu nema kompromisa…

• Zapravo, mladi bi i danas slično reagirali samo im treba ponuditi tako nešto – komentira fra Mario…

Da. Mi smo se naučili podilaziti drugima, a vidimo da su nam crkve sve praznije. Zabijamo glavu u pjesak jer ne želimo to vidjeti.

• A crkve su postale prazne jer smo se dodvoravali…

Mi se bojimo ZAHTJEVNOSTI. A moramo biti zahtjevni. Jer ako nismo onda smo kao sol koja je obljutavila.

Bio sam u Rimu u bazilikama, kao što je Lateranska bazilika,  u koje može stati nekoliko tisuća ljudi, običnih dana na misi bude 10… 15 ljudi… Srce ti se para kad to vidiš… jedna atmosfera  groblja…  To je crkva koja nestaje… Naši ljudi ne misle kad odlaze u inozemstvo što će biti s njihovim duhovnim životom… što će biti s njihovom djecom… Postat će pogani…

(…) Možete li se prisjetiti da ste mogli kazati ja zbilja znam komu vjerujem…

o svećeničkom pozivu) kako je to dalje išlo?

Kad sam tako pošteno postavio stvari sa sobom: Ako taj moj poznanik može tako živjeti vjeru  – mogu i ja, ako hoću!  A što to znači? Meni su glavni problem bile žene, djevojke, tj. življenje čistoće. Osobnim silama to ne mogu postići, ali mogu učinit koliko je do mene. Mogu izbjegavati grešne prigode, mogu moliti za tu nakanu, I pustiti Bogu da čini ostalo. I nakon nekog vremena shvatio sam da mi je Bog dao snagu da to mogu. I da ostanem na tom putu.

I eto još sam, Bogu hvala!

• I kako onda svećenik. Gdje se ta priča probudila…?

Najprije sam završio civilni studij iz filozofije, doktorirao, onda sam vidio iz rada s ljudima kao laik, da me to ispunja više nego brak. Imao sam tada jednu ozbiljnu djevojku  i vidio sam da se s njom mogu nać i vidjeti u braku i kao otac obitelji … ali to mi nije do kraja zadovoljilo srce. Raskinuo sam tu vezu i onda se odlučio za svećeništvo. Odlučio sam da to neću nikom govorit dok to ne provjerim u praksi. Upisao sam teologiju u Rimu kao vanjski student. Gledao sam mogu li se nositi sa svojim manama koje vidim sada izbliza… I onda sam vidio da uz molitvu – mogu. …

Kad sam završio teologiju rekao sam biskupu da bih htio biti svećenikl On me poslao u bogosloviju u Španjolsku da završim drugi doktorat iz teologije I ujedno završim bogosloviju. I tako sam se vratio. I zaredio me Ivan Pavao II. To je bilo 1992. Prošle godine sam slavio 25 godina. Tada je bilo ratno vrijeme tako da nisam imao mladu misu. Naš biskup je savjetovao da se tada ne slavi jer smo bili u ratnom vremenu…

• Mogu li reći da dolazite iz malo neobične obitelji. … Nešto o ocu… Što ćete o njemu pamtiti? …

Oca ću pamtit najviše o tome da je živio protiv struje.

Moj dida je bio seljak. I otac je želio živjeti bolje nego njegov otac. Završio je pravni fakultet da se ekonomski osamostali. Njegova ljubav je uvijek bila povijest. Otišao je u prijevremenu mirovinu I posvetio se pisanju. Bez podrške institucija. (I dan danas piše). Vidio sam tako da se čovjek može sam izborit za svoje mjesto pod suncem.  U vrijeme komunizma on je bio drugačiji, a danas u vrijeme demokracije neki nemaju hrabrosti iskoračiti… I reći ja imam izdvojeno mišljenje… taj mentalitet vazalski je ušao duboko u psihu našeg naroda i povezao se s oni strahom koji su nam stotinama godina utjeravali u kosti i teško je iz toga izići. Ljudi su se naučili prodavat i prodaju se na žalost i danas.

• Jeste li nekad razočarani u neke ljude koji će možda javno reći da su vjernici, koji javno beru plodove kršćanstva i demokršćanstva, a onda zataje kad je ključno?

Nisam razočaran nego ogorčen. Otkako sam se vratio u Hrvatsku bojkotiram sve hrvatske medije jer smatram da su to okupatorski mediji, u smislu da ne žele dobro svom narodu i da uništavaju taj narod psihološki. I da bi očuvao svoju psihičku ravnotežu postim od dnevnika,  od emisija na hrvatskom radiju. .. Dakle gledam samo portale i ako mi dođe novina što mi se sviđa prolistam, ali ne želim potrošit ni centa za novine i podržavat neprijatelje Hrvatske.

• Vidjeli smo i sada kako su mediji u Zagrebu ne samo pristrano nego nastrano, naruče ankete s ljudima koji su zbunjeni, namjerno su se izbjegavali intelektualci, profesori kako bi se sve prikazalo kao gomila zatucanih “klerofašista” i sl. Je li to bolesno?

Da, zato sam i koristio tešku riječ: OKUPACIJA! Mi smo za vrijeme komunizma znali da smo pod tuđinskim jarmom, pod bezbožnim komunističkim ideologijama, a mi danas dopuštamo da nas mantaju, vuku za nos, u ime “ hrvatstva”, “demokršćanstva”, i sl. To su sve floskule i prazne priče. Iza toga nema nikakva sadržaja ni pokrića nego su to uglavnom prodani ljudi, prodane duše…

• Požeški biskup Škovčević je rekao da je možda nedostatak evangelizacije doveo do toga da mi danas moramo biti protiv nekih stvari. Kako danas prenijeti poruku kad se zazire od svega što je Isusov nauk?

Najprije bih podsjetio da je i za vrijeme komunizma, nadbiskup Franić, rekao da moramo ljubit ateiste, a borit se protiv ateizma. To vrijedi i danas. Ali moramo osuđivat izdaju i borit se protiv izdaje. To je ono što uništava naš narod. Međutim što se tiče onog što je rekao biskup Škvorčević – nije pitanje evangelizacije prema takvim ljudima, nego je urgentije pitanje –  kako sačuvati one zdrave snage koje imamo u Crkvi. Tko se bavi njima? Zašto bi se mi bavili onima koji su svojevoljno izašli i sustavno rade protiv Crkve. Mi moramo molit za njihovo obraćenje. Ali ako se ne pozabavimo zdravim ljudima onda ćemo izgubit i to. I neće nas bit više. Trebamo onu zdravu jezgru čuvat i posvetiti se tim ljudima kojima je stalo do vjere, kojima je vjera na srcu, …

• Hoćete reći da je promašaj onaj pastoral – ovo je stado svakako naše, a onda se nekim čudnim naukom pokušati dodvoravati svjetini…

Izdaja nije samo od vrha. Izdaja je i od baze. Pa ako gledamo i naše obitelji. Smanjimo se broj djece 3, 4 puta. Ne radi se o manje plodnosti nego prije, nego ljudi ne žele imati djecu. Znači, koriste kontracepciju i žive u grijehu. Čine pobačaje. Čine ubojstva. I tko to govori na našim misama? I tko to govori od naših svećenika? Ljudi se uljuljaju u svoj grijeh. I nadodaju druge grijehe. (Jedan primjer: Djevojka je morala izići van iz svoje sobe jer su joj roditelji tako rekli – a to je postala soba za njihova ina koji se vratio iz Irske sa djevojkom da bi oni tu mogli spavati skupa. Nekad je takvo nešto u katoličkim obiteljima bilo nezamislivo.) Danas naše obitelji rade kompromise koji su stvarno nepojmljivi. I  tko na tom radi? Tko o tom govori?

• Čini se kad svećenik govori javno da ne mogu na pričest oni koji žive nevjenčano da kažu: Koji je ovo… neki zadrt?!

Mene su jednom  napali u Međugorju kad sam rekao da i u braku postoji krivo korištenje seksualnosti. Dakle, ako nema teških i ozbiljnih razloga, kako kaže ‘Humanae vitae’, roditelji ne mogu izbjegavati začeće. Inače su u grijehu, imaju KONTRACEPTIVNI MENTALITET i čine grijeh. Onda mi je jedna osoba nakon mise pristupila i rekla da kako se ja mogu mješati u postelju, u odnose između muža I žene. To je nauk Crkve. I ako o tome ne govorimo, a većina našeg naroda u tome griješi – onda mi činimo GRIJEH PROPUSTA. I zato ćemo mi odgovarati pred Bogom.

• Zašto nemamo jasniji, nedvosmislen govor. Isus je uvijek govorio jasno, govorio u prispodobama, da nitko ne bi bio u zabludi, a danas kad se iznosi nauk katoličke Crkve nekako je to sve u rukavicama, uvijeno, pusti zarezi, ograde, ispričavanja…

Tu bi se mogli služit onom sintagmom pape Benedikta XVI koji je rekao da vlada “diktatura relativizma.” Ta diktatura relativizma ne vlada samo preko političkih struktura i ekonomskih, nego i preko razmišljanja običnog naroda. Mi smo svećenici izdanak toga naroda. I svećenici, da bi bili u dobru sa svojim stadom, da se ne bi kačili s ljudima puštaju stvari i ne govore o nekim stvarima koje je neugodno čut.

Zahvaljujem Bogu što nisam nikad bio župnik. Pitam se koliko bi po savjesti  mogao vjenčati ili krizmati one koji za to pitaju…  Jer ako 90%  naših krizmanika nakon krizme ne dolazi više na misu znači nisu spremni za krizmu. Ja bi ih barem 80%  njih trebao reći: Nisi spreman, ne mogu te pripustiti za krizmu! A mi pustimo da se nikome ne zamjerimo.

• Ne ulaze u kršćansku zrelost, nego izlaze iz Crkve.

Tako je. A zašto bih ja bio pogrebnik duša? Zašto biti sudionik toga?

Zašto bih vjenčavao ljude gdje vidim da nema nikakvog uporišta da će taj brak uspjeti i gdje oni nisu dozvolili da naprave ozbiljnu pripravu…

• Ali oni kažu: mi se volimo!

Meni je jedna moja rodica koja živi u Njemačkoj tražila da je vjenčam. Rekao sam: U redu. Dopusti da upoznam  momka.   Dođi na duhovni seminar, dođi na hodočašće u Međugorje ili negdje drugdje, dođi na razgovor sa mnom tri četiri puta i onda možemo pričati o vjenčanju.

Ona je rekla: Nemam ja vremena za to, naći ću ja drugog svećenika koji će me vjenčati bez da me išta pita. A nisam joj bio na vjenčanju. A šta ću…?

• Hoćete reći: Moramo imati principe.

Tako je.  I držati do onoga što nam je Bog povjerio.

• Problem je što će takvi reći: A ja ću već naći nekog svećenika…?

Pa nek nađe. Ali ja nisam sudionik u tome.

Ako mi imamo ljudi koji će se postavit principijelno mislim da se odatle može krenut. Ti pojedinci mogu mijenjat kvalitetu.

• Kako danas postupati prema onima koji žive kao da su u braku, konzumiraju spolni život, a onda dođu na vjenčanje u Crkvi – na što to sliči? Što s tima koji žive zajedno prije braka, godinu, dvije, (ili jedan dan, nije važno… )…

Ajmo se vratit korak natrag. Ako oni žive tako zajedno da li oni dolaze na pričesti? Jesmo li to provjerili? I u tom slučaju – mi smo ih dužni vratiti. Kako što smo dužni uskratiti pričest političarima koji podržavaju zakone koji su protiv života. Dok javno ne opozovu svoj pristanak i ne pokaju ne možemo im davati pričest.

• A zašto ih se ne vrati? Oni dođu pred mene, pred biskupa, kardinala… a trebalo bi ih vratit…?

Trebalo bi ih vratit. Tako je. Tu je evanđelje jasno. To obavezuje svakoga, i biskupa i kardinala i papu.

• I tu se zloupotrebljava ona rečenica: “Tko sam ja da sudim?” A pod tim se misli – Činite što hoćete!

Kad bi se mi odrekli suda, onda bi se sveli na razinu životinja. Poživinčili… Ako Bog traži dag a ljubimo svim svojim snagama I izričito spominje razum. Znači mi svoj razum moramo koristiti. Moramo znati šta je dobro, šta je loše. Nećemo suditi čovjeka, ali ćemo suditi grijeh. Grijeh se mora javno prozvat i sudit, bez ikakvog dvoumljenja.

• Malo ćemo pričati o jednoj vašoj knjizi koja nosi zanimljiv naslov: “Rat protiv čovjeka”. Što ste htjeli s tom knjigom… Rat protiv kojeg čovjeka?

Krenuo sam od toga da pokušam opisat patnju djece u našem vremenu. Njihova patnja je najbolji pokazatelj kakvo je zdravstveno stanje našeg vremena. Ušlo je u mentalitet, u način razmišljanja da mi živimo u najboljem mogućem vremenu. Ako živimo u vremenu tehnološki naprednijem mislimo da živimo najbolji mogući život i onda automatski NE razmišljamo KRITIČKI o onom što se događa.

Ozakonjenjem pobačaja dobiva se zbroj od oko 53 milijuna pobačaja službeno godišnje (po svijetu), ne računajući one koji se događaju ilegalno, preko spirale koja također djeluje abortivno i sl.

Broj je daleko veći. Ako računamo to vrijeme od ozakonjenja, onda je to 2-3 milijarde ljudi koje smo ubili (!) I nitko ne osjeća grižnju savjesti. Nitko se ne kaje. A gdje smo mi to. Mi imamo okrvavljene ruke. To je krv koja stoji na tim osobama, a neki nisu ni svjesni da su počinili ubojstvo.  Mi ih pripuštamo pričesti, sakramentima…  I čudimo se zašto ljudi otpadaju od vjere.  Pa otpadaju od vjere – zato što je njihov praktični život potpuno bezbožan. Oni ne računaju na Boga, računaju samo na svoje snage.  Jasno da se onda sve više udaljavaju…

• Očito takvo čovječanstvo ne može naprijed kad je nogama na krvi nevinih.

I sam sam se zaprepastio kad sam vidio te brojke i što se danas sve radi sa djecom…  Mi, dakle, živimo u najmračnije vrijeme u ljudskoj povijesti. Nikad se nisu prinosile tolike žrtve djece kao danas. Nikad tolike patnje.  A koje se sve eksperimente radi na embrijima, koji nisu pobačeni, nego su ih pustili, nisu ih registrirali, pustili su  ih na životu pa eksperimentiraju na njima (kako mogu živjet bez jednog plućnog krila, kako mogu ovo, kako ono…), I nikomu ne odgovaraju za to. Kinezi su došli do toga da tkivo embrija pomlađuje organizam i onda od embrija rade tablete, organiziraju prodaju embrija, da ljudi mogu od ‘toga’ pripravljati juhe…

I druge stvari da bi se oni pomladili. To nema usporedbe s onim što su radili asteci i sl. Ovo je daleko teže i sofisticiranije nego što je to bilo ikad u ljudskoj povijesti.

Srednji vijek nije nikakav mračni vijek. To je floskula koju su nam nametnuli. Srednji vijek je najsvjetliji vijek koji smo ikad imali u našoj povijesti.

• Ali stalno neki prigovaraju: Neće nas Crkva vraćat u srednji vijek. Ja sam isto mišljenja: “Dao Bog da smo u srednjem vijeku!”

Oni nas stalno žele držat u nekom kompleksu manje vrijednosti. I kao Hrvate i kao katolike. A Mi smo budale zašto to dopuštamo. Zašto ne vratimo svoju samosvijest i svoj ponos? Od toga trebamo krenut.

• Narod je zbilja ispranoga mozga… Servira nam se lažna informacija… gosti koji pitaju ciljano, zna se što se želi… Ljudi s vremenom tome počnu vjerovati. Neće vjerovat vama ni meni, nego će reći: “Vidio na televiziji… “ To je ono što vrijeđa razum.

To vrijeđa razum, ali mislim da istina prije ili kasnije iziđe na vidjelo i ona odnosi pobjedu. I mi moramo ostati uz istinu bez obzira što som svedeni na katakombe. U medijskom planu, a i u političkom planu.

• I znati pretrpjeti za nju…

I znati pretrpjeti …  i znati ostati u zapećku da se za tebe ne zna.

• Evo već nam najavljuju da bi novi zakon o pobačaju trebao doći u javnost i stalno se šapuće da će čak biti “konzultirana” i Crkva. Je li to normalno da u zemlji gdje se većina izjašnjava da podržava nauk Katoličke Crkve… da se ona samo konzultira…  dakle, “konzultirat ćemo hoćemo li nekoga ubit!” Smiješno.

Ako krenemo od onoga da je papa Ivan Pavao II govorio o grešnim strukturama, ne moramo o grešnim strukturama razmišljati samo internacionalno, međunarodno… nego možemo razmišljat i u našim okvirima nacionalnim. Mi imamo grešne strukture ako podržavaju takve zakone. I kako se tu boriti? Moramo biti svjesni da tu NEMA KOMPROMISA.  Moramo držat svoje i imat na umu da mi nismo većina. Mi smo većina na papiru. Dakle, mi smo manjina. Progonjena manjina. Onih koji žele živjet kao katolici ima možda 5%,… 6% u Hrvatskoj… I to je, po meni, prava dijagnoza.

• Što biste vi da vam dođu predstavnici vlasti razgovarati o pobačaju…

Nemam šta razgovarati. (f MK: Ja kažem – dvije rečenice su dovoljne… I gotovo)… Tako je… To je kao da mi neki sotonist dođe razgovarati o nekom ekumenizmu. Koji ekumenizam ja mogu imat sa sotonističkom crkvom? Nikakav. Tu nema razgovora.

• O pitanju Istambulske konvencije, o predstavnicima vlasti i Crkve… Fra Mario Knezović: Po mom mišljenju predstavnici Crkve njih nisu  trebali uopće ni primat (predstavnike vlasti) … jer se službena izjava biskupske konferencije ne želi slušati…

Mislim da je službena Crkva odradila svoje sa svojom službenom izjavom. A onda medijska borba – mislim da spade više na laike. Jer oni su osposobljeni, znaju kako će se s tim nosit, kako će se borit. Mi svećenici, na žalost, nismo dorasli tome. Naše je prvo da se bavimo onim duhovnim, a ako ovdje nismo osposobljeni da to – prepustimo laicima.

• Događa se da se ta dobronamjernost biskupa zlorabi, kao što se dogodilo u slučaju nadbiskupa Puljića, a on je rekao da nema zaokreta, on je protiv Istambulske konvencije u paketu, jer nosi sa sobom rodnu ideologiju…

Sjećam se kad sam 1991 bio u Španjolskoj, pa su me zvali na Španjolsku televiziju da govorim o ratu ovdje, onda mi je moj duhovnik tada savjetovao: “Provjeri, informiraj se – tko te zove?! Ako vidiš da će on biti objektivan i dobronamjeran onda ajde, ako ne – onda ćeš napraviti više štete nego koristi.” Doći u neku emisiju kao što je bila “Latinica” to unaprijed znači da se stavljaš u gubitnički položaj. Nemoj ići u takvu emisiju.

• O pojmu “eugenika” o kojoj ima riječi u knjizi “Rat protiv čovjeka”…

Ne događaju se slučajno patnje djece, pobačaji i sl. Ona je došla na za glas posebno za vrijeme nacizma…  Sve one koji su defektni ,bolesni, retardirani, … “njih treba eliminirat”. Pravit jednu selekciju i stvarat pravit jednu bolju rasu. Tako i smanjenje siromašnog siromaštva jer se smatra da oni nisu uspjeli, da u manje sposobni i da njih zato treba eliminirat. A onda povlaštenu kastu, elitu, njih treba podržavat da se između sebe razmnožavaju tako da se između njih profilira neka nova rasa.

• To je dakle po vama jedan novi rasizam koji se lijepo u rukavicama obavlja… Zašto se o tome ne čuje u javnosti? … Želi se dakle izbrisati sa lica zemlje oni koji su ne produktivni, koji su invalidi… a sve u ime ljudskih prava.

Mi moramo krenut od istine. Ako priznamo sebi da smo manjina, ako priznamo sebi da smo medijski OKUPIRANI onda mi možemo ispravno postavljat stvari. Ako ne, uvijek ćemo živit u iluziji: ja ću tu nešto učinit ako se malo dodvorim ovome ili onome. Nema tu dogovora. To je izgubljena bitka od početka.

• I što možemo učiniti da dođe svijet do ljudi koliko se važno boriti za nerođenu djecu, za bolesnu djecu, za djecu koja imaju poteškoće u razvoju, …

Mi se u biti boreći za njih borimo i za sebe. Jer svi ćemo mi doći situaciju da ćemo najvjerojatnije bit bolesni, da ćemo umirat i pitanje je što će onda s nama činit? Oće li nas smatrat da smo u kategoriji onih koji idu pod eutanaziju. Ako dopustimo da se uništi ova naravna podloga mi nemamo šanse da opstanemo kao vjernici.

Mi vidimo slučaj da se jedan Nathanson koji se izborio , koji je napravio onaj film “Nijemi  krik”. On je bio jedan od onih nekoliko borili I izborili za legalizaciju pobačaja u Americi, a onda se obratio kad je vidio istinu u tom filmu kojeg je snimao i onda je postao ‘pro-life’ pobornik za život. Ali onda sudjelujući u prosvjedima u manifestacijama za život došao do vjere i postao vjernik.  Tu imamo slučaj da od pravog činjenja dolazimo do pravog vjerovanja.

A mi imamo situaciju da su većina naših vjernika teoretski vjernici,  ali u praksi žive kao pogani. I onda se događa da se i ta praksa malo pomalo mijenja.  Pomalo se odriču jedne po jedne vjerske istine i postaju gori pogani nego drugi…

• Ali moramo reći da je tu Crkva malo pokleknula… znamo da je bio pritisak da se Nijemi krik ne prikazuje , mediji su rekli da je to gnusno, grozno vidjeti kako se kliještima, škarama, kidaju dijelovi tijela nerođenog djeteta i vrlo rijetko je sad vidjeti “Nijemi krik” I na tečajevima za brak.

Pa činjenica je da nam tu fali solidarnosti. Jedna vjeroučiteljica u našoj nadbiskupiji bila je prozvana što je prikazala srednjoškolcima “Nijemi krik” . Nju su mediji razapeli. Svi drugi vjeroučitelji, svećenici, laici, ostavili su je na cjedilu i ona je psihički oboljela i povukla se sa posla. Mi takve stvari ne smijemo dopustiti, a na žalost dopuštamo. Gdje je ta naša solidarnost? Možemo se učit od židova. Oni imaju razne međunarodne organizacije. Ako netko nešto progovori loše o židovima oni će intervenirat i tražit će da se to ispravi. Borit će se za čast i dobro ime svoga naroda. A mi nemamo ni kao katolici dovoljno solidarnosti da zaštitimo jedni druge.

• Nema solidarnosti ali ni i aktivizma. Koliki šapuću, možda I večeras, trebalo bi ovo ili ono… a kad im kažeš iziđi barem na ulicu, iziđi na ulicu, ponesi sa sobom krunicu, nema ih nigdje zbog nekog interesa i kompromisa…

Zato mislim da je veliki znak buđenja to što smo počeli izlaziti na ulice, kao vjernici I kao domoljubi. Zao jer to razbija one mentalne okove koje imamo . Ljudi dolaze k sebi I vide da mogu dati svoj doprinos i da se stvari mijenjaju. I promijenit će se.

• Izlaziti na ulice pa makar nas polijevali… kao u Zagrebu kad su polijevali s prozora procesiju. I za vlast je sve satira kad se napada Crkvu, a kad se bilo što progovori protiv ljevičarskih udruga e to je nasilje…

Ja sam bio na oba ova prosvjeda protiv Frljićeve predstave koja je bila bogohulna I tako nešto bogohulno se nikad nije izvelo u Splitu. Meni nije posebno stalo do kazališta, ali nikad neću prijeći taj prag dok se tu ne da neka molitva zadovoljšitine i egzorcizam da se u to kazalište može ući…

• “Malo je takvih stavova” – govori fra M.K. A onda pita don Jozu je li zakinut u javnosti zbog svojih izravnih stavova gdje govori kako Isus hoće, a ne kako odgovara svijetu? Primjećuje da ga možda zato i ne zovu baš u emisije…  i pita je li možda zakinut u nekom napretku zbog iznošenja pravog nauka Crkve?

Don Jozo odgovara da vjerojatno jest, ali ne misli graditi karijeru, niti crkvenu niti kakvu drugu, te da se na to spremio. Djeluje kao dijecezanski svećenik, i kao takav spremio se da djeluje sam, slobodno, a ne u zajednici koja će ga uvjetovati, tražiti određene kompromise…

• Što je to masonstvo i tko su to masoni?

Najkraće rečeno, to je tajna organizacija koja je nespojiva sa pripadnošću Katoličkoj Crkvi. Onaj tko uđe u masoneriju automatski sam sebe izopćuje iz Katoličke Crkve. Dva su razloga.

Jedan je kad se stupa u masonstvo daje se prisega poslušnosti. Imaju 33 stupnja I malo njih dođe do vrha. To je rezervirano za vrlo mali broj ljudi. Ti u biti daješ prisegu poslušnosti a ne znaš koga slušaš. Koju on konačno ima viziju te organizacije. Već to je nešto što pokazuje da je to nespojivo sa pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Drugo , tu se prolazi kroz razne obrede inicijacije. Mnogi to definiraju kao okultnu infekciju. Kao što vidimo u reikiju da čovjek ima posljedice kad radi inicijaciju, slično tako riskira da mu se to dogodi I u masoneriji. U biti tu potpišemo bjanko mjenicu da se raspolaže s nama I prodajemo dušu đavlu.

• Ali zašto je to tako das u se oni predstavili kao nekakvi humanitarci, ljudi koji brinu o ekonomskom prosperitetu društva, … Ima li toga u nas u Hrvatskoj, Bosni I hercegovini razvijeno… tih masonskih loža

Ima i one se šire. i koliko ja znam (nisam se puno bavio time) pokirli su sve veće gradove, I rekao bih da tu uglavnom ulaze karijeristi, slabići, oni kji se svojim slilama ne mogu izboriti za jedan pošten život pa traže na taj način da tako preko toga dođu kraćim putem do uspjeha, i oni koji su zadrti anti-kršćani. Oni tu ulaze iz ideoloških razloga jer tu vide način kako će se boriti protiv Crkve.

• Dakle članstvo u masonstvu je apsolutno nespojivo sa pripadnošću katoličkoj Crkvi.

Tako je. Apsolutno nespojivo. Tu nema nikakvih dilema. Crkva se tu više puta očitovala. I onaj tko tu uđe sam sebe izopćuje iz Crkve.

• Ali, na žalost ima nekih osoba iz javnog života, koliko je moguće znati iz nekih popisa, I ljudi koji su “aktivni u svojoj župi”, ali su I članovi masonske lože. Kako to nazvati…licemjerstvo?

To je licemjerstvo. I masonu, po definiciji, odgovara da sjedi na dvije stolice. Njemu je masonstvo prvo, ispred kršćanstva. On sije konfuziju i smutnju među narodom. A koliko je do nas je da pokušamo razjasnit i staviti stvari na svoje mjesto.

• Je su li oni toliko moćni u svijetu, ili se njima predaje recimo tako mitska snaga i veličina?… koliko je moguće o tome govoriti…

Pa sigurno, ako oni okupljaju Zapadnu elitu, I jedan dio elite iz drugih krajeva svijeta, i sigurno imaju moć, ali u konačnici mi znamo da moć ima jedino Bog, I sve drugo su ograničene moći koje ljudske organizacije mogu imati. Prema tome nemamo se tu šta bojat. To je onaj poziv Ivana Pavla II “Ne bojte se!” Imamo u Starom zavjetu primjer svetog Ilije koji je pokazao da može biti sam protiv svih i ako je na Božjoj strani a se Bog može s njim poslužit da porazi svoje neprijatelje. Da preokrene povijest.

• Jednom smo u emisji Agape dobili na radiu upit, nakon što je umro Handžeković, njegova osmrtnica je bila potpuno masonska, I onda su me neki pitali – hoće li se on spasiti jer kod njega je bio svećenik. Čudno mi je da je tu bio svećenik, a onda je opet pokopan po nekom masonskom obredu.

Kad se Emil Zola, poznati bezbožnik obratio, onda je on javno istupio iz masonerije, javno objavio svoje obraćenje, I pokajao se. Prema tome, ovo je, po meni potpuno lažna vijest koja je izišla na internetu da je Handžeković postao kršćanin. Kad je saznao za svoju bolest, dvije godine prije svoje smrti, (kad je rekao da ništa ne vrijedi nego slijediiti Krista! – to je bio medijski spin… – primjećuje fMK) … da je to bila istina (a neki su I naši svećenici na to nasjeli) onda bi on u te dvije godine koje su mu bile preostale dao izjavu u kojoj se distancira, pere ruke od masonstva, da kaže da je s tim prekinuo I da je postao kršćanin. TO se nije dogodilo I sudeći prema onom čime mi raspolažemo, on je umro kao mason. Ako je umro kao mason ne znamo je li se u zadnju sekundu pokajao, …

• Naravno, mi možemo moliti da se sve duše spase…

Ne mogu se sve duše spasit, mi možemo molit, ali Bog je ostavio slobodu, I mi znamo po objavama svetaca, I po Isusu Kristu – da pakao postoji I da pakao nije prazan. U paklu, na žalost ima duša.

• Je li malo čudno, što je jedan vjeroučitelj rekao da će se možda prije od njega ateist spasit?

Pa možda on sebe stvarno drži lošim vjernikom ako tako izjavljuje, ne znam, što je pod tim mislio…

• A to je ona teorija Ipak će se Bog za sve nas pobrinuti, Božje milosrđe je veliko, nekako ćemo se spasiti… Meni se čini da to nije spojivo sa pravom vjerom… da je to neka populistička priča.

Tako je – mi smo zaboravili govoriti o posljednjem sudu, o posljednjim stvarima, mi smo zaboravili govoriti o paklu.. To je sastavni dio naše vjere. I ako mi to odbacimo Boga kao Suca onda odbacujemo Boga pravednosti, I onda ostaje samo Bog – ljubavi. Ali to je onda Bog koji onda više nama u sebi nikakve logike…

• Ovaj svijet ne želi slušati govor o grijehu. Evo smo baš nedavno imali susret pastoralni u našoj biskupiji, predavači su bili divni a onda je naš biskup rekao: Divna su vaša predavanja o mladima, ali ni od koga nisam ni jednom čuo “grijeh” da postoji…

Evo mene je u Italiju zvala jedna obitelj da dođem njihovim mladima govoriti, ima njih više obitelji koje bi se skupile skupa, da im govorim o predbračnoj čistoći. A to je ono što mi ovdje ne govorimo uopće. Koliko mi o tome govorimo? Bogu hvala ima danas mladi koji dolaze do toga I žive … (fMK:.. I muče se, pa ako nekad i padnu muče se…) I Bogu hvala da ih ima. Ali mi moramo glasno govorit o tome. Predbračni odnosi su grijeh. I to smrtni grijeh. I ako taka vide na pričest čini svetogrđe. To je nedopušteno. I riskira spasenje svoje duše.

• Mnogi svoje naukovanje žele začiniti krivim interpretacijama papa Franje. Jedni kažu papa je rekao ovako, papa je rekao onako, ali teško se dolazi do izvornog papina govora… Uglavnom se izvan iz konteksta.

Mislim da se ne trebamo bavit s tim što mediji kažu nego čitajmo službeno učiteljstvo crkve, enciklike, čitajmo Katekizam i Sveto Pismo. Sveti Pismo i Katekizam je ono po čemu se trebamo ravnat. Ako čak i papa odstupi od toga onda je papa u krivu.

Ako papa ili biskup odstupa od onog što je zapisano u Svetom Pismu onda je on pogriješio. Nije pogriješilo Sveto Pismo. Ono što nama nedostaje jest da se naši vjernici obrazuju na izvorima, na temeljima – na svetom Pismu i katekizmu.

• F MK prepričava jednu sms poruku: Šta vi imate pričat o Crkvi kad je Crkva izdala i okrenula se za Istambulsku konvenciju? Hvala našem slušatelju, ali on je slušao samo one medije koji su zlorabili izjavu biskupa Puljića…

Da je Crkva i šutjela cijelo ovo vrijeme to ne znači da mi moramo stajat skrštenih ruku cijelo ovo vrijeme. Mi vjernici imamo zdrav razum. I oni koji nisu svećenici vide da je to nešto nakaradno i protuprirodno i dužni smo ustat protiv toga. Ne moramo čekat da nam biskupi kažu: To je loše! Uključi svoj razum I bori se za to da se izboriš za istinu.

• Podijeli na twittteru, iziđi na ulicu, pričaj na kavi o tome…

Ne trebamo uvijek imati neke dadilje, pokrovitelje, tutore… to nema smisla., ljudi Božji!

• To je taj mentalitet gdje smo fascinirani vođama. …

To je jedna kriva klerikalizacija. Mi smo svećenici dužni da dajemo ispravno učenje iz vjere I morala. Na svim ostalim područjima moraju prednjačit I borit se vjernici laici. Mi imamo dobre primjere tu danas. Imamo Marijanu Petir, iz naroda.hr Željku Markić,… imamo takvih ljudi koji pokazuju da se mogu borit…. Mi imamo prave lidere samo ih treba slijedit. A maknimo ove koji ne zavređuju ime katoličko.

… siju kukolj usred žita…

• Malo ćemo o pojmu Antikrist. Što to znači? Je li to onaj koji je izravno protivan Kristu? Je li to neki lažni bog? Znamo da o tome govori Sveto Pismo da se čuvamo Antikrista…

Sveto Pismo govori o antikristima, pisano malim slovom, u množini, i o Antikristu, pisano velikim slovom. Svako razdoblje ima svoje antikriste. U našim okvirima mi možemo antikriste prepoznati u političarima koji promiču bezbožne zakone, to su mali antikristi. Možemo ih prepoznati u zločincima kao što je bio Tito, Hitler, Staljin I sl. Enver Hodža… To su isto mali antikristi. Međutim veliki Antikrist, pisano velikim slovom, to je osoba koja dolazi na koncu povijesti, djelovat će koliko I Isus javno, tri i pol  godine, I jednostavno će biti na čelu cijeloga svijeta. Bit će vladar cijeloga svijeta. I on će tada organizirati globalni progon Crkve. Bog će dopustit takvu jednu stvar da se Crkva pročisti, i sad pitanje je – tko će opstat. Ali takva će osoba doć. Njemu će sotona dat posebne ovlasti, posebnu snagu, on će se pojavit kao filantrop, humanist, da zavede što više ljudi, ali u biti on će biti onaj koji će organizirati najveći progon Crkve.

• Je li to novi svjetski poredak o kojem se govori, New age.

Novi svjetski poredak je politička priprema za pojavu Antikrista. New age je religijska priprava gdje će se silom ili milom objediniti sve religije, I na njihovo čelo će se postaviti Antikrist. Mi imamo procese koji rade na tome da priprave put Antikristu. Ali imamo I druge procese, sad npr. u Rusiji, svaka tri dana se sagradi jedna nova crkva… Oni kažu da nisu imali tako velik preporod kršćanstva od vremena Konstantina do danas. U zadnjih 15 godina sagrađeno je 28 000 crkava.

• O diplomatima u Europi…

Mislim da jedan Putin, Orban ili jedna Poljska sad pokazuju da imamo sada pojave sasvim drugačije… sa kršćanskim pogledom… koji pokazuju da je moguće postavit se drugačije u današnjim odnosima. Taj proces globalizacije nije jedna sveopća sve-vlada nego ima još puno prostora da se tomu možemo othrvat i da možemo živjet drugačije…

• Neki bi rekli pa grubo je reći nekome koji izdaje kršćanska načela i donosi nekršćanske zakone da je “antikrist”. Rekli bi da smo grubi.  Tvrd je to govor…

Jednom sam čuo od jednog našeg fratra ovdje u Međugorju kako mu se jedan bivši udbaš pohvalio kako i on sad izdaje sobe. A on mu kaže: Odavno ti izdaješ… (samo nešto drugo) Mi znamo da čovjek pogazi svoje dostojanstvo kad se proda za Judine škude, kad postane izdajica i izrod. Ako je izdao svoj narod izdao je I Boga. I obrnuto.  Ako je izdao Boga izdat će I svo narod. Tu čovjek gazi sam sebe I nanosi štetu drugima. Nikom to ne bi želio. Jer čovjek onda ne živi pravim životom.

• Ima li nade? Možemo li mi iznjedriti aktivne kršćane. U društvu, u prosvjeti, u znanosti, da to što kažu da su vjernici da to pokušaju primijeniti u stvarnom konkretnom životu. …

Mi takve ljude imamo, ali moramo stat kod njih kad su pribijeni na stup srama, kad su ugroženi, moramo biti uz njih, …

(…) ako jednom Thompsonu zabranjuju koncert u Hrvatskoj, mi moramo ustat jer se tu radi o našim pravima. Ne radi se tu samo o pravima jednog pjevača. Ako on pjeva domoljubne I bogoljubne pjesme znači da mi na taj način štitimo svoje slobode.

• …cajke se puštaju, a Thompson ne u domovinu za koju smo ginuli… … I sad kad mi o tome pričamo onda smo mi neki “nacionalisti”…

Tu se postavlja pitanje, osim cajki koje su jedan ne-kulturološki fenomen,… Mislim da je to manje zlo od smeća koje uvozimo sa Zapada. Gdje se propagira sotonizam kroz heavy metal i druge … TO nanosi puno veće zlo, nego ovaj jedan primitivizam, preko cajki.

• Negdje ste spomenuli da želite pisati o nekom čudu. O kakvom čudu? Spominjali ste Vodice. Možete li našim slušateljima reći što se to čudesno dogodilo pa da mi kažemo  – evo čuda su I danas moguća.

Slučajno sam došao do informacije o tom čudu koje se događalo na brežuljku tri km od Vodica, na Okitu. Tamo je u 17. om st. sagrađena crkva Gospe od Karmela i zabilježeno je da su ljudi tada išli na Badnjak i po najvećoj zimi hodočastili bi na to brdo da se na taj način pripreme za prvu Božićnu misu tada nije bilo Polnoćke u Vidicama nego su imali misu u 4 sata ujutro na Božić. I dogodilo se 1880. Da je točno u ponoć, na Badnjak stablo klena propupalo, procvjetalo i prolistalo. I to samo jedna grana – ona koja je bila prema crkvi.

Ljudi su to uočili i to je trajalo 80 godina. To je ono što se Bog poslužio prirodom da navjeti rođenje svoga sina. Tu možemo gledat razne simbolike. Tri grane mogu biti i simbol Trojstva… do toga da je to baš Gospina crkva… Da se to događa baš u to vrijeme. To se događalo svake tri godine. Ljudi su dolazili… Kad su komunisti došli na vlast htjeli su se s tim obračunat. 1950 su zabili četiri jaka klina u drvo da se drvo osuši, ali se nije osušilo, a onda su dogodine organizirali da se drvo sasiječe. Došli su mještani komunisti kako bi to napravili. Sjekira im se čudesno odbila od drveta i oni su pobjegli u strahu i više se nisu htjeli laćat toga posla. Oni su onda našli jednoga došljaka koji nije iz Vodica i on je došao i sasjekao klen, iškupao korjeni  onda njega više nije ostalo ništa.

To je, po meni, jedan znak kojeg smo imali. Gledao sam paralele u svijetu i pronašao sam paralele na više mjesta. Čudo Gospina ukazanja u Guadalupi povezano je sa čudom ruža španjolskih koje su nikle u Mexicu koje je stavio u svoj plašt, a kad je razgrnuo svoj plašt pred biskupom ispod je bila Gospina slika.

U Italiji postoji mjesto BRA gdje se napravilo Svetište Gospe od cvijeća. Tu se jedna trudnica kraj Gospine kapelice došla  pomolit; Pokušali su je silovat dva plaćenika koji su bili tu u blizini, ona se obratila Gospi za pomoć I Gospa joj se tada ukazala. Ovi su otišli, ona se vratila kući ispričala to I onda su mještani otišli vidjeti to mjesto gdje je imala ukazanje Gospe. Pronašli su da je tada, usred zime, čudesno procvjetalo stablo divlje šljive. Od tada na taj dan događa se to isto čudo. Messori je pisao o tome i neki drugi… Čak kad sam grančica tog stabla ucijepi na drugo stablo (kardinal Schuster u  Milanu je to učinio) cvjeta u isto vrijeme kad I na tom mjestu ukazanja.

Bog nam daje te znakove i dostupni sun am i danas. Pitanje je koliko mi znamo čitati te znakove vremena i korititi ih za svoje dobro.

• S jedne strane imamo inflaciju čuda, a s druge strane zaziranje – kao da čuda više nisu moguća

Imamo ovu jednu racionalističku predrasudu, da mi kao da se bojimo govoriti o čudima. A Isus je činio čuda, ozdravljao ljude, umnažao kruh, istjerivao đavle… I ako mi to prešućujemo mi onda upadamo u protestantsku zamku da onda Isusova čuda reinterpretiramo pa se kaže das u “to samo slike” da je Isus ozdravio, da je učinio čuda, “a nisu bila čuda.”

I to je u biti način na koji se povlačimo danas od cjelovitosti svoje vjere. … odrekli smo se poklada vjere.

• O knjizi: Ilija – gromovnik, prorok posljednjih vremena

Prva stvar koja me ponukala na pisanje te knjige je pokazati jedinstvo starog i novog zavjeta… Mi nemamo dva Boga nego jednog. Nemamo Boga ljubavi i Boga pravde. Isti je bog u starom zavjetu i isti u novom zavjetu. Tu nemamo dileme. Ilija gromovnik je kontinuitet. Ilija i Henok su jedini koji nisu umrli, po svetom Pismu.  Oni su bili uzeti k Bogu. ….

Mističari kao sv. Hildegarda i sv. Katarina Emmerick kažu da oni nisu u Nebu, s Bogom,  nego su oni u zemaljskom raju koji je nepristupačan ljudima, koji još postoji, da oni tu žive ‘konzervirani’ u onom stanju u kojem su bili , gdje za njih ne postoji vrijeme, propadanje tijela I sl., I tu čekaju Posljednja vremena, Kad dođe Antikrist onda će oni dobiti zadatak da oni tri i pol godine budu ovjde na zemlji, propovijedaju evanđelje, da čine čuda, i da im nitko ne može ništa… O njima govori knjiga Otkrivenja kad govori o ona ‘dva svjedoka’ koja će Bog poslat u Poljednja vremena.

Tu vidimo da se Bog koristi jednik Ilijom (koji je I zaštitnik u Bosni I Hercegovini), da pokaže kontinuitet Povijesti spasenja, da je to isti Bog, ista povijest, i da je tu isti odgovor…

Kao što je Ilija bio odgovor za vrijeme bezboštva, kad je bio kolektivni otpad od vjere, Bog je odabrao njega da ih vrati tako će se dogodit u Posljednja vremena, I to je naš zadatak da svatko od nas osobno bori i da zna ako je na Božjoj strani da se nema čega bojat.

….

PITANJA SLUŠATELJA…

Slušatelj fratar: Kad mladi imaju predbračne odnose ne mogu na pričest, to je jasno, ali … kao pomoć nama svećenicima – Kako svećenici mogu dati odriješenje takvim osobama koje će i dalje imati predbračne odnose, i na žalost t se radi…

Ako se netko ne odluči izić iz tog grijeha predbračnih odnosa on ne može dobiti odriješenje.

Primjer jedne xy djevojke koja živi u prebdbračnim odnosima i došla je na ispovijed jer se željela za Uskrs pričestit. Rekao sam joj ako ste spremni odvojit se od njega do braka, onda može dobit odriješenje ako ne onda joj ne mogu dati odriješenje. Ona je rekla: Nisam spremna. Ja sam joj rekao: Onda razmislite I kad budete spremni vratite se…

…

Pitanje jednog slušatelja:
Zašto je papa dozvolio pričest parovima koji su se razveli pa ponovno civilno vjenčali pod izlikom “Tko sam ja da sudim” Je li to svetogrđe?

Nije mi poznato da je papa to dozvolio. Ali, jasno kad bi se takvo nešto dogodilo to bi bilo – svetogrđe. To ne može ni papa dozvolit.

…

Kako se roditelji mogu postaviti (prema sakramentima npr.) kad ima svećenika koji se različito postavljaju… po svom nahođenju a ne po pravom nauku Crkve…

Činite istinu u ljubavi – to je evanđeosko pravilo. Mi se nikad ne možemo odreć istine, ali u toj borbi za istinu mi moramo jubiti onoga tko je u grijehu. Kod svećenika koji se krivo postavljaju ili donose krivi nauk – mi moramo znati koristiti zdrav razum I to znati prepoznat. I takvih se svećenika klonit.

…

(nakon pohvala  d JM zbog jasnih i čvrstih stavova… a i voditelju emisije -)

f MK: Očito ljudi vole slušati ono što nam je svećenicima zapravo dužnost govoriti…

Događa se da ne govorimo ono što bi trebali nego stalno nešto muljamo jedni drugima, a to onda ničemu ne vodi…

…

Intervju možete prelistati i ovdje

Izvor: Radio emsija “Agape”, petak, 6.4.2016.

Draga braćo i sestre, slaviti mučeništvo svetog Ivana Krstitelja podsjeća također nas, kršćane ovog našeg vremena, da se ne smije pristajati na kompromise kada je riječ o ljubavi prema Kristu, njegovoj riječi, istini. Istina je istina i tu nema kompromisa. Kršćanski život zahtijeva, tako reći, “mučeništvo” svakodnevne vjernosti evanđelju, hrabrosti da dopustimo da Krist raste u nama i da Krist usmjerava našu misao i naše djelovanje. Ali to se može dogoditi u našem životu jedino ako postoji čvrsta povezanost s Bogom.

…

Draga braćo i sestre, na ovu posljednju srijedu mjeseca kolovoza pada liturgijski spomen mučeništva svetog Ivana Krstitelja, Isusova preteče. To je u Rimskom kalendaru jedini svetac čije se slavi rođenje, 24. lipnja, i smrt koja se zbila kroz mučeništvo. Današnji spomen potječe od posvećenja jedne kripte u Sabasti, u Samariji, gdje se, već sredinom četvrtoga stoljeća, častila njegova glava. Štovanje se kasnije proširilo u Jeruzalem, u Istočne Crkve i u Rim, s naslovom Glavosjek svetog Ivana Krstitelja. U Rimskom martirologiju se spominje još jedan pronalazak te dragocjene relikvije, koja je, u posebnoj prigodi, prenesena u crkvu Sv. Silvestra u Campo Marziju, u Rimu.

Ti mali povijesni podsjetnici pomažu nam shvatiti koliko je bilo drevno i duboko čašćenje svetog Ivana Krstitelja. U Evanđeljima je vrlo jasno istaknuta njegova uloga obzirom na Isusa. Na poseban način, sveti Luka opisuje njegovo rođenje, život u pustinji, propovijedanje, a sveti Marko nam govori o njegovoj dramatičnoj smrti u današnjem Evanđelju. Ivan Krstitelj započinje svoje propovijedanje pod carem Tiberijem, između 27. i 28. godine poslije Krista, i narodu koji je hrlio da ga sluša upućuje jasan poziv da pripravi put za prihvaćanje Gospodina i ispravi krive putove vlastitog života putem jednog obraćenja srca (usp. Lk 3, 4). Međutim, Krstitelj se ne ograničava samo na propovijedanje pokore i obraćenja, već, priznavajući Isusa kao “Jaganjca Božjeg” koji je došao odnijeti grijeh svijeta (Iv 1, 29), ima veliku poniznost da pokaže u Isusu pravog Božjega Mesiju, povlači se u drugi plan da bi Krist mogao rasti, biti slušan i nasljedovan. Kao posljednji čin svoga života, Krstitelj svjedoči krvlju svoju vjernost Božjim zapovijedima, ne povlačeći se i ne uzmičući, izvršivši do kraja svoje poslanje.

Sveti Beda, monah iz devetog stoljeća, u svojim homilijama kaže kako je sveti Ivan za [Krista] dao svoj život, iako mu nije naređeno da zaniječe Isusa Krista, bilo mu je zapovjeđeno da ne govori istinu (usp. Om. 23: CCL 122, 354). On nije pristao šutjeti o istini i tako je umro za Krista koji je Istina. Upravo iz ljubavi prema istini nije pristao na kompromise i nije se plašio uputiti snažne riječi onima koji su skrenuli s Božjeg puta.

Mi vidimo taj veliki lik, tu snagu u velikoj ljubavi, u otporu protiv moćnika. Zapitajmo se: odakle dolazi taj život, ta tako snažna, tako ispravna, tako dosljedna interiornost, utrošena na tako potpun način za Boga i za pripravljanje puta Isusu? Odgovor je jednostavan: iz odnosa s Bogom, iz molitve, koja je nit vodilja čitavog njegovog života. Ivan je Božji dar za kojeg su njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta (usp. Lk 1, 13), dugo molili; to je veliki dar, za kojeg ljudski gledano nije bilo nikakvih izgleda da će se obistiniti, jer su oboje bili u poodmaklim godinama a Elizabeta je bila neplodna (usp. Lk 1, 7); ali Bogu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1, 36). Navještaj toga rođenja dogodio se upravo u mjestu molitve, u jeruzalemskom hramu, štoviše događa se kada je Zahariju dopala velika povlastica da uđe u najsvetije mjesto i ondje prinese tamjan Gospodinu (usp. Lk 1, 8-20). I Krstiteljevo rođenje je u znaku molitve: pjesma radosti, hvale i zahvaljivanja koju Zaharija uzdiže Gospodinu i koju molimo svakog jutra u Jutarnjoj, “Benedictus” (“Blagoslovljen”), veliča Božje djelovanje u povijesti i na proročki način naznačuje poslanje sina Ivana: biti preteča Sina Božjega koji se utjelovio da mu pripravi putove (usp. Lk 1, 67-79). Čitav život Isusova preteče je jačan odnosom s Bogom, a na osobit način razdoblje koje je proveo u pustinjskim krajevima (usp. Lk 1, 80); pustinjski su krajevi mjesta napasti, ali također mjesta u kojima čovjek osjeća vlastito siromaštvo jer je lišen materijalnih oslonaca i sigurnosti i shvaća kako je jedino čvrsto uporište sam Bog. Ali Ivan Krstitelj nije samo čovjek molitve, stalnog dodira s Bogom, već je također vođa drugima u tome odnosu. Evanđelist Luka prenoseći molitvu koju je Isus naučio svoje učenike, Oče naš, bilježi da je taj zahtjev učenika formuliran ovim riječima: “Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike” (usp. Lk 11, 1).

Draga braćo i sestre, slaviti mučeništvo svetog Ivana Krstitelja podsjeća također nas, kršćane ovog našeg vremena, da se ne smije pristajati na kompromise kada je riječ o ljubavi prema Kristu, njegovoj riječi, istini. Istina je istina i tu nema kompromisa. Kršćanski život zahtijeva, tako reći, “mučeništvo” svakodnevne vjernosti evanđelju, hrabrosti da dopustimo da Krist raste u nama i da Krist usmjerava našu misao i naše djelovanje. Ali to se može dogoditi u našem životu jedino ako postoji čvrsta povezanost s Bogom. Molitva nije izgubljeno vrijeme, nije uskraćivanje vremena djelovanjima, pa bila ona i apostolska, već je upravo suprotno: jedino ako smo kadri imati jedan život vjerne, stalne, pouzdanje, molitve sam će nam Bog dati hrabrost i snagu da živimo sretno i radosno, da prevladamo teškoće i hrabro svjedočimo.

Neka nas Ivan Krstitelj zagovara kod Boga, da u našem životu Bog bude uvijek na prvome mjestu. Hvala!

Izvor: opća audijencija pape Benedikta XVI, 29.8.2012., na spomendan Mučeništva Ivana Krstitelja