Vjernici su s pravom počeli izražavati svoju zabrinutost oko papina imenovanja biskupa Victora Fernándeza na čelo najvažnijeg ureda u Vatikanu nekada zvanog Kongregacija za nauk vjere, a odlukom pape Franje 2022. promijenjen je i naziv tog ureda u „Dikasterij za nauk vjere“, kao da se već time naznačio neki novi put pape Franje u odnosu na cijelu povijest Crkve.

Zadaća tog ureda je da se brine o pokladu vjere tj. pomagati papi i biskupima da se od Boga objavljena istina vjerno čuva i prenosi.

No, ono što se upravo dogodilo imenovanjem argentinskog biskupa Fernándeza na tako važnu funkciju, odjeknulo je na vjerne katolike kao bomba, kao udar na Crkvu, jer ono što naučava taj biskup nije u skladu s naukom Katoličke Crkve te se može reći da smo došli do apsurdne situacije: da heretik biva postavljen na važnu ulogu čuvanja svete katoličke vjere.

A zar slijepac može slijepca voditi? Kako možemo očekivati da će netko tko je i sam heretik braniti Crkvu od heretika, od krivovjerja? Može li vuk biti postavljen da čuva stado?

I sam papa Franjo u neobičnom pismu biskupu Fernándezu piše da se od njega „ne očekuje da proganja doktrinalne pogreške, nego nešto sasvim drugo“.

I sam biskup Fernandez u svojim propovijedanjima pokazuje da želi jednu novu Crkvu, a ne onu staru, kakvu poznajemo. (Iz propovijedi od 5.3.2023., La plata Video – propovijed) Kakva bi to mogla biti Crkva? Anti-Crkva?

Nepromjenjivi je nauk Crkve, od Boga objavljen, da je ženidba nerazrješiva i da se sveta Pričest može primati samo u milosti Božjoj, tj. bez teškoga, smrtnog grijeha.

Nepromjenjivi je nauk Crkve, od Boga objavljen, da je Bog milosrdan i oprašta, ali da se potrebno pokajati i pokazati spremnost za popravkom života.

A ono što propovijeda novi prefekt ukazuje na želju za ukidanjem takvog vjerovanja, kao da je to vjerovanje nešto što je ljudska tvorevina pa se može nadići kako se komu sviđa.

Također, u određenih slučajevima („ako ne hrane zbunjenost“) ne bi imao ništa protiv blagoslova istospolnih parova.

Kardinal Muller, koji je nekad i sam bio prefekt te važne Kongregacije za nauk vjere, (dok ga papa Franjo nije otpustio bez ikakva objašnjenja) u intervjuu za  lifesitenews.com govori da biskupi, svećenici i vjernici diljem svijeta imaju pravo slobodno izraziti svoju zabrinutost u vezi svega ovoga.

Što se tiče poslušnosti papi i cijelom episkopatu, naglašava kardinal, ona je vezana samo za one nadnaravne istine vjere i morala. Papa i biskupi, kaže on, ne mogu tražiti poslušnost za svoja privatna mišljenja, a pogotovo ne za doktrine i postupke, koji bi proturječili Božjoj objavi i prirodnom moralnom zakonu.

Na pitanje da je nadbiskup Fernándeza u prošlosti tvrdio da spolni odnosi između nevjenčanih parova koji već žive zajedno nisu uvijek grijeh i kako bi se ta izjava mogla pomiriti s budućom Fernándezovom odgovornošću, Müller je objasnio da je sam Isus poziva na izvornu volju Stvoritelja, te da se razvod i ponovni brak nazivaju preljubom (Mt 19,9). Kaže nadalje da nas svi teški grijesi isključuju iz kraljevstva Božjega sve dok se za njih ne pokajemo i ne dobijemo oproštenje (1 Kor 6,10). Božje milosrđe u Isusu Krstu prima grešnika koji se kaje. No, ne možemo ustrajati u smrtnom grijehu, opravdavajući se da smo krhki. To je u suprotnosti sa svetom i posvećujućom voljom Božjom, rekao je kardinal Muller.

Što se tiče dušobrižništva prema osobama koje nose rane razvoda, bilo zbog svoje ili tuđe krivnje, istina je da treba osjetljivo pastoralno postupanje. No, kaže kardinal, Crkva nema zbog toga vlast da relativizira od Boga objavljene istine kao što su monogamija (jedan muže, jedna žena), nerazrješivost braka, otvorenost za plodnost i prihvaćanje djece kao Božjeg dara.

„Dobro dušobrižništvo temelji se na dobroj dogmatici, jer samo dobro stablo sa zdravim korijenom daje dobre plodove.” zaključuje kardinal Muller.

A što reći o dogmatici biskupa  Victora Fernandeza, s nadimkom Tucho (po slavnom argentinskom nogometašu)? Zovu ga i „stručnjak za poljupce“, zbog kontroverzne knjige: „Izliječi me svojim usnama. Umijeće ljubljenja.“, koja, iako nije teološka knjiga, kako se biskup pravda, ipak koristi (erotski) rječnik neprimjeren ikom, a kamoli jednom svećeniku.  Knjiga ne sadrži nikakav teološki sadržaj o sakramentalnoj prirodi braka npr. već je napisana da čitateljima pomogne „da bolje ljube“ te „da ih motivira da u poljupcima oslobode najbolje od sebe“. Ako knjigu i samo prelistamo: ovdje vidjet ćemo po fotografijama o kakvom je tu nauku riječ.

Kako piše ncregister.com Vatikan je dobio upozorenje o problematičnoj teologiji kad biskupa  Fernandeza kad je trebao biti imenovan rektorom, tvrdi kardinal Muller, zbog čega se to imenovanje odgađalo, no čini se da problematična teologija više ne predstavlja problem.

Očito je da se Crkva ruši i da joj u tomu pomažu i sami njeni članovi s najviših položaja.
Sad je valjda puno jasnije kako su vukovi unutar Crkve.

No, srećom mi znamo da Isus Krist ne ostavlja svoju Crkvu i da je obećao biti s nama do konca svijeta. A Isus ne vara. U njega se možemo pouzdati u ova naopaka vremena, kad se čini da je sve krenulo nizbrdo. Marijo, majko Crkve, moli za nas!

M.G.

Kristovo čovještvo – pravi put (sve tehnike „nirvane“  i sl. su  –  krivi put) – 

Sv. Tereza koja je živjela u svom vremenu ( koje je bilo drugačije od našeg, u mnogo čemu)  imala je slične duhovne izazove kao i mi. Bili su neki koji su se zvali „rasvijetljeni“ , koji su tvrdili da čovjek mora doći u tako stanje „ispražnjenja“  da ništa ne osjeća,  da bude potpuna praznina,  ono što mi danas znamo da dolazi s Istoka,  kao „Nirvana“, (budizma, hinduizam.. i razne istočne tehnike )tu je baš to: da će se čovjek „ tu riješiti svih briga“  i dođe do „mira“, na način da zaboravi na sve i sve mu bude ravno.

Sv.  Tereza je govorila stoga da se ne usuđuje ući u razmatranje bez ljudskosti Isusa Krista, tj. Njegova čovještva i kad ulazi u najdublje sfere razmatranja, jer zna da je to siguran put. Bog se utjelovio i preko čovještva je dao put do Boga i svaki drugi put je krivi put. Zato vidimo da je Kristovo čovještvo vrhunac objave.  Jednostavno, kad trebamo donosit odluke onda se pitamo: Što bi Isus učinio na mom mjestu? Onda nam to pomaže da vidimo … Ali i u svemu drugom Isusa možemo uzet kao uzor i suobličavat se Njemu.

Milost (stvorena) – ozdravlja dušu i uzdiže je u nadnaravni život

Milost je jedan stvoren dar po kojem nas Bog ozdravlja i uzdiže dušu na jedan nadnaravni život. Preko milosti Božje naša duša biva ozdravljena , ali i i uzdignuta u nadnaravni život ,

Tako preko ISPOVIJEDI da nam grijesi budu oprošteni, … duša biva okrijepljena, ojačana, imamo snagu da se borimo protiv grijeha, i onda je duša uzdignuta na ovaj nadnaravni život. Pitanje je koliko mi pazimo na to stanje milosti da to kasnije ne izgubimo …

Mi se čudimo danas da je jedan Leopold Mandić, koji je praktički živio stalno u ispovjedaonici da se on ispovijedao svaki dan. Šta je on imao ispovijedat? Nije izlazio, praktički nije se s nikim ni družio, nije imao prilike za sagriješti, ali očito je toliko izoštrio čula svoje duše da je znao prepoznati i najmanje grijehe , znao je što taj sakramenta donosi, vidio je ,osvjedočio se u ispovijedima, koliko je ljudi preko ispovijedi promijenilo život. I doista, to je jedna velika milost da se preko ispovijedi možemo pomiriti s Bogom, Često puta toga nismo svjesni. Ne znamo cijenit ono što imamo.

Evo sad kad sam bio u Zagrebu onda me časna zamolila da odnesem BOLESNIČKO POMAZANJE jednom bolesniku, a kad sam došao on je već umro. Časna kaže: Evo vidite, ljudi čekaju zadnji čas da pozovu svećenika iako je on znao da su mu odbrojani sati .. ljudi se boje reakcije bolesnika jer kažu ako vide svećeniak onda će mislit da želimo da što prije ode i onda praktički svećenika dovedu u zadnji čas. I onda nam se dogodi da čovjek umre. I što sad? Ko će ga nosit na duši? Kaže ona, kad s kapelanom obilazi bolnicu onda dođe u sobu ako je netko od rodbine pozvao za skaremente  i u sobi ih bude troje četvero, i kaže, ne mogu odmah ići do onog kojem su ga pozvali, pa kaže:  „Došli smo u obilazak bolesnika, obilazimo sve sobe, da li netko od vas želi primit sakramenat ozdravljenja.“  Jer kad kažeš „bolesničko“ ili „posljednju pomast“  onda će reć; „nećemo“, ali kad kažeš sakramenta ozdravljenja onda su šanse puno veće. I onda počnemo malo pričat i onda se ljudi jave pa i onaj kod kojeg smo bili pozvani odluči se i on , pa to onda prođe. Ali dogodio se nedavno slučaj da je čovjek kojem smo tako dali bolesničko pomazanje i ispovjedio se on kasnije zaključio da je to bolesničko pomazanje pa kasnije nije mogao zaspat od brige, pripa se da će umrit tu noć, onda je zvala sestra pa rekla on je sad nemiran, ne može se smirit, kako se to dogodilo, šta ste mu napravili … Ljudi, dakle, na različite načine reagiraju. A to je sve pitanje vjere. Toliko držimo do vječnog života… ako mi vjerujemo u samo ovaj život i ne smatramo da postoji vječni, zagrobni život onda jasno da nam ništa ne znači ni taj sakrament, bolesničko pomazanje, koje nam stvarno daje mogućnost da ozdravimo ako je to volja Božja, daje mogućnost da bolje podnosimo te smrtne muke, i pripremi nas na suset s godopdinom, Šta ćemo bolje?

Čovjek bi poželio tako umrijet, da napravi jedan brzi prijelaz, i dođe Gospodinu bez muke. Onda se to zove popudbina. Ali ako mi mislimo da postoji samo ovaj svijet onda jasno da se grozimo toga saramenta. I ljudi koji su cijeli život čekali: „pa ima vremena“, „ja ću se zadnji tren pokajat“  dogodi se da i zadnji tren prokockaju jer imali su lažne obzire, imali su jedan praznovjerni strah od smrti i sl. grčevito se drži straha za svoj život…  Čovjek može upast u vječnu propast iz gluposti. Ne iz neke posebne zloće. Kako vidimo i to se može dogoditi.

Milost kao stvoreni  dar , koji je različit od Boga, u duši koja je u milosti. Da ta milost u duši djeluje na način da ozdravlja čovjeka , liječi ga od grijeha i posljedica grijeha, i uzdiže ga na način da to donosi jednu kvalitativnu promjenu. Da jednostavno može koritit sposobnosti duše na jedan nadnaravan način

Preobrazba razuma (prosvjetljenje…) i volje (voljna ljubav)

..To znači kad nas Gospodin mijenja ne zadovoljava se s time da nas mijenja  samo u našem bitku, što je bitno za dušu,  nego i u tijelu. Mijenja dušu kao takvu, ali također… događa se preobrazba na planu naše volje i našeg razuma. U razumu se događa jedno prosvjetljenje, … da vidimo stvari koje inače ne gledamo tako. Gledamo ovaj svijet u njegovoj prolaznosti, da je u ovom vidljivom svijetu nadnaravna stvarnost, da nas Bog okružuje . To je važno za razum, a onda i za volju. Volja se, kad je prati milost,  može odlučiti na to. Ne samo da mi teoretski spoznamo da Bog postoji, potrebno je i da se odlučimo da budemo u milosti. To je također nešto što se događa po milosti. Odlučiti se za Boga, zamisliti da nas on pretiče i prati, i nakon toga pomaže sa svom milošću. Zato, ljubav nije samo kako mi to mislimo,  osjećajna stvarnost, nego je prije svega  – voljna stvarnost. Ta voljna dimenzija  stalno ostaje, to je uvijek u našoj vlasti, a osjećaji su prolazni, nestalni, nekad ih imamo, nekad ih nemamo. Nemamo stalno osjećaje. Mi možemo imat stvarnost Boga – bez obzira kako se osjećamo i to se od nas očekuje: da Boga uvijek ljubimo voljnom ljubavlju. I  zato nam je potrebna milost Božja.

s duhovne obnove 27.5. 2018., voditelj don Josip Mužić

1. dio: Milost – duhovna stvarnost koja je nevidljiva a ipak postoji. Kao i ljubav.
2. dio: MIlost mijenja naš život
3. dio: Milost Božja i čovjekova suradnja na putu sjedinjenja duše s Bogom

O. Leopold Bogdan Mandić je zajedno sa Padre Piom iz Pietrelcine, jedan od najpoznatijih ispovjednika. Nakon ispovijedi kod fra Leopolda Mandića o. Luciani (kasnije papa) je nosio njegovu sličicu u džepu do kraja života. Često bi se zaustavio u crkvu u Padovi kako bi molio na njegovu grobu. Ovdje je propovijed pape Ivana Pavla I., a koju je održao u kapucinskoj crkvi (Mestre) 30.5.1976., onog istog mjeseca kad je Leopold Mandić bio proglašen blaženim.

VELIKI SVETAC

Prvi i jedini put sam susreo o. Leopolda u Bellunu. Bio sam mladi svećenik, na duhovnim vježbama kad je došao naš biskup i donio nam radosnu vijest: „O. Leopold je svetac, i on je ovdje u Bellunu. Složio se tim da će sutra doći ovdje ispovijedati vas, ako želite. Molim vas nemojte propustiti tu priliku, idite.“

Poslušao sam biskupa. Sljedećeg dana sam otišao na ispovijed. Ispovjedio me i dao mi neke savjete. Impresionrala me činjenica da je čitao o asketskoj teologiji koja je upravo objavljena. Moglo se vidjeti da ne želi gubiti niti minutu između jednog pokornika i drugog i da je sam nastojao stalno studirati. Također sam bio impresioniran ogromnim poštovanjem koje je moj biskup imao prema njemu, a i on je veliki svetac, biskup Catarossi. Svetac.

Nekoliko godina kasnije, o. Leopold je umro i svaki koji je sa mnom govorio o njemu rekao je: „On je svetac!“ Čak i u Rimu, kao biskup, našao sam nekog u kongregaciji za kauze svetaca tko mi je rekao: „Moram dati svoj glas za ovaj slučaj. Veliki svetac!“ Čitajući njegov život možete to vidjeti. Papa je to prepoznao proglašavajući ga blaženim.

Ovdje je ukratko njegov život od 76 godina. Prvih šesnaest godina je proveo u Dalmaciji (Kaštel Novi) sa obitelji. Obitelj je bila dobrostojeća. Njegovi preci su bili Venecijanski kapetani. Postao je fratar sa šesnaet i proveo 60 godina u redovništvu kao fratar. Sedam godina je bio u Veneciji gdje je zaređen za svećenika. Kao svećenik 52 godine: 9 dijelom u Basanu, dijelom u Capodistriji a dijelom u Thieni i 33 u Padovi. Bio je zapravo poslan na drugo mjesto (Fiume) ali biskup u Padovi, svetac, Elia Dalla Costa, naredio je da se vrati: ljudi u Padovi su željeli o. Leopolda tamo. Vratio se. Trideset tri godine, a gdje? Dođite i vidite! U maloj sobici, hladnoj zimi, a vrućoj ljeti. Tamo je on postao svetac. Bio je tu deset, dvanaest, a ponekad čak i osamnaest sati dnevno, nepomičan, slušajući pokornike. Tamo je on postao svetac.  Znate da mi ne možemo postati sveci osim ako nasljedujemo Isusa Krista na neki način, i u ovom je on nasljedovao Isusa.

KAO ISUS OTKUPITELJ

S jedne strane Isus se bori protiv grijeha kao „žrtva za otkupljenje grijeha“, a s druge strane on se ne bori sa grešnicima, nego ih susreće. Otvorite evanđelje – On se bori protiv grijeha, kaže sveti Ivan Krstitelj: „Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta.“ Čitajte sv. Pavla: „On je umro za naše grijehe.“ Poslušajte pažljivo i Isusove riječi na svetoj misi: „… Ovo je kalež moje krvi koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha.“ Ne grijehu! Naš Gospodin ne želi grijeh. A s druge strane, koja ljubaznost! Koliko milosrđa prema grešnicima! Ja sam ganut kad razmišljam da je papa Pavao VI proglasio o. Leopolda blaženim, ali prva osoba koja je bila proglašena svetom pred svim ljudima bio je razbojnik. Na križu Isus reče: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Razbojniku (je to rekao). Koja ljubaznost prema grešnicima! Kad su doveli k Njemu ženu zatečenu u preljubu. „Ženo, zar te nitko ne osudi? „Nitko, Gospodine.“ „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više ne griješi.“ Dobri Pastir je jasno rekao.: Idi u potragu za izgubljenom ovcom. „Veća je radost na nebesima zbog jednog raskajana grešnika nego zbog devedeset devet pravednika kojima ne treba obraćenja“.

BORBA PROTIV GRIJEHA

Leopold je vjerno nasljedovao Isusa u tom: borio se protiv grijeha, a susretao je griješnike.

Jednom mu je netko rekao: „Oče Leopolde, slušali ste ispovijedi tako puno godina i sad ste čuli sve – grijeh više ne čini na vas nikakav dojam.“ Što to govorite, gospodine? Svakog trenutka, ja sam začuđen i ja strepim kad pomislim da se ljudsko biće ugrožava vječno spasenje za glupe stvari, za glupe stvari.“. On je strepio nad grijesima.

Neki drugi put jedan muž je rekao: „Oče, doktor mi kaže da ako moja žena zadrži trudnoću u opasnosti je i da je neophodan abortus.“ „Ne, ne. Bog je Gospodar i on to ne želi, imaj vjeru, Gospodin će ti pomoći, ima vjeru!“

Drugi puta došao netko govoreći da nije došao na ispovijed nego samo povjeriti svoju tugu što je spriječio svećenika da dođe prijatelju koji je umirao pa je umro bez sakramenata. „Što si to učinio, moj sine? Nisi mislio o vječnom životu; što si to učinio?“ I počeo je plakati. Suze su padale niz njegovu bradu. U tom trenutku i onaj nesretni čovjek je zaplakao i onda se ispovjedio.

MILOSRĐE PREMA GREŠNICIMA

Kao i Isus, o. Leopold se bojao grijeha: s druge strane, bio je drugačiji sa grešnicima. Negdje je napisano: „S njim, s o. Leopoldom, bilo je gotovo kao grijeh ne imati grijeh“ On je uistinu dočekao grešnika kao brata, kao prijatelja, i upravo zbog toga nije bilo teško ići na ispovijed kod njega. Jedan čovjek je otišao k njemu nakon što dvadeset godina nije išao na ispovijed. Kad je čovjek završio ispovijed o. Leopold je ustao, uzeo ga za ruku i zahvalio mu: „Hvala, hvala  što si došao k meni da primim tvoje obraćenje nakon nakon tako puno godina.“ On je bio onaj koji je zahvaljivao. Tako je ohrabrivao ljude. Osjećali su se radosno. On je usitinu bio ogledalo Božje ljubaznosti.

Znate, mi smo svi grešnici, on je to dobro znao. Moramo shvatiti tu našu stvarnost. Nitko ne može za dugo vremena izbjeći grijeh, mali ili veliki. Ali, rekao je Franjo Saleški, „Ako imaš magarca koji je dugo vremena hodao pa padne na putu što ćeš učiniti? Sigurno nećeš stati pa udarati magarca štapom, jer je ionako već jadan. Uzet ćeš ga za uže i reći: „Hajde, idemo opet… „ Pomoći ćem mu da se vrati na put kojim je pošao. I onda ubuduće bolje pazimo…“ To je način na koji je Leopold postupao. Jedan moj prijatelj svećenik koji je išao kod njega na ispovijed rekao je: „Oče, vi ste previše popustiljivi. Drago mi je da sam došao na ispovijed kod vas, ali čini mi se da ste previše popustljivi?“ A otac Leopold je rekao: „Ali tko je bio popustljiv, sine moj? To je Gospodin koje je popustljiv, nisam ja taj koji je umro za naše grijehe. Je li mogao više biti popustljiv sa razbojnikom, s drugima, nego tako…?“

DAVAO JE MILOST BOŽJU

Sv. Alfons je pisao: „Ne možete dobro ispovijedati čovjeka pred Bogom ako prije ne ispovijedite Boga pred čovjekom“ Tako je. Ako netko  nema nešto unutar sebe, ako ne Boga ne voli iskreno, on može ići u ispovijedaonicu, on može slušati, ali što može dati? Što on prenosi? Samo odriješenje. Kako bi netko dao puno više on mora imati, on mora posjedovati prijateljstvo s Gospodinom. O. Leopold je posvećivao druge u onoj mjeri u kojoj je sam bio posvećen. Uvijek bi rekao. „Gospodar je Bog, el paron benedeto.“ On je stvarno osjećao da je mali pred Bogom, ali je vjerovao da vrijedi nešto samo ako se ujedini s Njim u molitvi.

Čitao sam u njegovu životopisu da je spavao čestiri sata dnevno. To je uistinu herojska žrtva. Koliko je ovaj svetac dobra učinio! Koliko molitvi, koliko posjeta Presvetom oltarskom sakrametnu! On je stvarno razgovarao s Bogom. Razgovaro je malo s ljudima, ali tako puno je pričao s Gospodinom, osjećao je samoću, osjećao je da je ljubljen od Gospodina. Mi bi se svi trebali osjećati tako. On je potpuno prihvatio Isusov način života.

ZA ISTOČNU BRAĆU I SESTRE

Živeći u Jugoslaviji, (točnije u Crnoj Gori),  u Herceg Novom, vidio je otkako je bio dijete, i katolike i pravoslavce, u neslaganju u učenju i svakodnevnom životu. Onda, kad je bio mladi čovjek rekao je: „Žrtvovat ću sebe za jedinstvo između katolika i pravoslavaca.“

Studirao je razne slavenske jezike posebno kako bi mogao biti misionar.; u Veneciji je poučavao hrvatski svoju braću kapucine, uvijek imajući u vidu Istok. Želio je ići, tražio je da ide, ali nikad nije otišao. Nikad. Podvrgao se poslušnosti, kao što je jednom napisao. „Svaka osoba, svaka duša koja će biti u potrebi mog služenja, bit će moj mali Istok.“

Bio je više manje kao sv. Ante. Sv. Ante je ostavio Portugal kako bi otišao dolje u Afriku pod cijenu toga da postane mučenik.  Ante je otišao ali ga je oluja bacila na obale Sicilije. Tako je došao u Italiju i završio u Padovi. A tako i sv. Leopold. Želio je ići na Istok, ali završio je u Padovu također. Njegov istok bio je u ispovjedaonici. Gospodin je morao prihvatiti njegovu žrtvu za Istok, njegovo djelo posvećivanja koje je činio za grješnike. (…)

cijela propovijed na stranici: PopeJPI….org

Zna se čuti prigovor kao: Što će djeca u redovima za ispovijed? Oni ionako nemaju što ispovjedati nego uobičajene svakodnevne pogreške, kao neposlušnost roditeljima i sl. No, ispovijedanje i lakih grijeha je duši korisno jer uvećava milost u duši i stoga je potrebno ohrabrivati primanje sakramenta ispovijedi kod djece. Iako se većina teologa slaže da prvi teži grijesi bivaju počinjeni u pubertetu to nipošto ne znači da se ne treba ranije pristupati ovom sakramentu.

U prošlosti su poznati krivovjerci JANSENISTI koji su bili protiv čestog primanja sakramenta. Talijanski jansenisti su tvrdili da se ne može pristupati sakramentu ispovijedi ako se nema stvarno duoboko kajanje u savršenoj ljubavi prema Bogu. Prema tom mišljenju onda je osoba mogla čekati i cijeli život ne bi li dosegla taj stupanj savršenosti u ljubavi. Smatrali su da treba drastično smanjiti primanje sakramenata ispovijedanja lakih grijeha misleći da to može postati rutina a zbog toga prezrena od strane pokornika.

Papa PIO X u to vrijeme, u nekoliko dokumenata, potiče na često primanje sakramenta, jer su to moćna sredstva Božje milosti kj su Crkvi od Boga dana.

Korjen problema nije u vjernicima nego u onima koji ih trebaju predvoditi tj. na pastirima. Pastiri bi često bili svjesni potrebe sakramenta za spasenje, ali nesigurni u vezi uvjeta za njihovo primanje.

Za primanje sakramenta ispovijedi traži se da se dosegne dob razuma, da se zna razlikovati dobro od zla. Tako i za pričest, čeka se da osoba dođe u doba da zna razlikovati običan kruh od Svete Hostije, te nije potrebno da stekne odmah svo znanje o sakramentu Pričesti, makar se potrebno pripremiti u skladu sa svojom dobi.

U dječjoj dobi najčešće se ne radi o zloći nego o nerazmišljanju.  Ako je dijete motivirano za dobro onda je prilično nesposobno za zle namjere. A ako ima lošu savjest, ako se radi o nekoj krađi, varanju, i sl. takvu savjest treba popravljati, odgajati. Često je važno i u kakvim uvjetima dijete živi i je li često izloženo lošem primjeru od strane starijih.

U svakom slučaju crkvena praksa je da djeca primaju sakramente ispovijedi i pričesti od rane dobi, prije nego li će vjerojatno teže sagriješiti.

Odriješivanjem od lakih grijeha onaj koji se ispovijeda prima posebne milosti.

Ako je tako zašto te milosti ne dobiti što je češće moguće?

Rezultati pastirskog djelovanja pape Pia X bili su vidljivi. Deset godina nakon njegove smrti moglo se primjetiti da je počelo učestalije primanje sakramenata. Papa Pio je prigovore zbog „nepotrebnih dječjih redova za ispovjedanje običnih svakodnevnih pogrešaka“ – nazvao krivim učenjem.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)

Mnogima to izgleda kao nadiđena Crkva, kao da se vjerske istine mogu mjenjati prema navikama ljudi, da više Crkva može i ne biti ista kao i prije. Đavao je uvijek nastojao postići razdijeljenost. Tako se inzistira na bratstvu i jedinstvu, a sve ga manje ima. Svijet govori o jedinstvu na raznim razinama – o globalizaciji u svjetskom poretku, o jedinstvu među religijama. To jedinstvo je nezainteresirano za istinu i Krista. To jedinstvo se temelji na ljudskim razmišljanjima i snagama.

Nakon razdvajanja u Crkvi kroz povijest može nam biti jasnije zašto je Krist molio za jedinstvo. Podijeljivanje kršćana je sve dublje zato jer je sve manje kršćana. Sve je više formalnih. Jasno nam je zašto nisu nezabludivi ostali nego je to samo Petar i to kad svečano definira istine vjere i morala, a biskupi kad naučavaju na koncilu zajedno s papom. Bit će nedostojnih svećenika, biskupa, svećenika, papa… Zato se nazabludivost ograničila na ono što smo dužni vjerovati i kako se vladati da bi došli u nebo. Samo tada su nezabludivi. Bez toga bi bilo teško znati jesam li na pravom putu ili na stranputici. Inače, svatko bi onda mogao osnovati svoju Crkvu. Tako se dogodilo kod prOtestanta, gdje se računa da danas ima preko 22 000 različitih ogranaka. Kad gledamo druge kršćanske crkve i druge religije, znanstvene ustanove vidimo da – što god se temelji na razmišljanju može dovesti u zabludu. Jedino Bog ne može prevariti ni prevaren biti. Zato se traži poznavanje vjere da se može prepoznati Božja volja preko čovjeka.

Odakle toliko suprostavljanje Crkvi i unutar same Crkve? Imamo krizu autoriteta. Naglašava se sloboda, jednakost, zrelost a sve se svodi na: neću služiti u ime lijepih riječi. Sloboda pa i demokracija je dar Božji. Bog je svakog stvorio slobodnim. Iz toga proizlazi da se svatko po savjesti može opredjeliti kako želi. Hoće se dogovorena, a ne odgovorna sloboda. Kako postići suživot? „Da se dogovorimo.“ Pa kad dođe do sporazuma – sluša se u ono što je naloženo – zato što me netko uvjerio u to. Ističe se jednakost među svima jer su svi djeca Božja i onda se zaključuje da je svatko samo Bogu odgovoran i da mu Crkva ne treba. Ne vidi se bogatstvo različitosti i opravdanost postojanja posebnosti. Apelira se na zrelost. „Makli smo se iz dječjeg doba, sve je plod evolucije, znanost treba voditi čovjeka, a ne Crkva…“  Autoritet se doživljava kao suvišan. U pubertetu se autoritet odbacuje samo zbog odbacivanja. Osim krize autoriteta imamo i ulazak protestantskog duha. U ime ekumenizma – zajedništva među kršćanima gubi se svoj katolički autoritet. Bilo je čak slučajeva da netko želi postati katolik, ali bi im se reklo: „Ostani ti tamo gdje jesi, jer svi ćemo mi doći na kraju u jedno, ja sam ekumenist…“ Isus je došao za sve ljude pa ispada da su „sve Crkve dobre“. Međutim Krist je stvorio jednu Crkvu. Ističe se suradnja, popuštanje, tolerancija – radi ljubavi. Osoba po svom razmišljanju postane protestant.

Cijela sjeverna Europa je odavno jedna pustinja. I s kim tu izgraditi jedinstvo. Nisu više vjernici. I zato se postavlja pitanje: Vjeruju li u euharistiju, u Gospu,? … Postoje tolike dogme koje protestanti ne prihvaćaju.

Treći razlog je materijalizam i hedonizam. „Postoji samo ovaj svijet.“ Ateizam (pa i onaj teoretski) započne praktičnim. Ostavili su korijen u životu današnjeg čovjeka. Iskusili smo jedan i drugi. I dobro su nas sredili. Blijedi osjećaj za duhovno, premještaju se skale vrednota, ne poznaju se duhovne vrednote. Primat odnosi ono – materijalno. Iz toga proizlazi – hedonizam. Jer ako nema drugog života treba uživati na materijalan način. Zato se živi kao da nema Boga, nema raja, a onda nema ni pakla, pa ne trebam ni Crkvu, ni papu, ni zapovijedi. Treba minimum normi da urede život na zemlji da ne bi škodili jedni drugima. Sveti Ignacije nam daje neka pravila kako se snaći.

1.PROPOVIJEDANJE, koje je dato Crkvi preko pape, biskupa koji su s njim u zajedništvu. Postoji i tamo pitanje gdje počinje grijeh (i preko pape, biskupa, župnika… ) Dokle god naučava ispravno i traži što ima pravo tražiti – pozvani smo na poslušnost. Isus nam je dao neprevarljivu Objavu, da postignemo Cilj tj. Nebo. „Udarite pastira i stado će se razbježati…“ „Tko vas sluša mene sluša!“ (Isus) Zato je važna ona hijerarhijska Crkva.

2.Braniti svetu ISPOVIJED kao duhovno uskrsnuće. Isus daje tu moć apostolima da uskrisavaju duše. Zato je sotona nastoji ukinuti i omalovažavati. Ako u tome uspije tako će odbiti one koje je zarobio teškim grijehom u vječni posjed. U nekim biskupijama na Zapadu je ispovijed praktički ukinuta – i što je ostalo od vjere? Potrebno je braniti ispovijed i nju prakticirati.

3.SVETA MISA. To je nekrvna žrtva Kristova. Isus reče: „Bez mene ne možete učiniti ništa!“ „Tko jede Tijelo Sina Čovječjega ima život u sebi“ Koliko mi cijenimo tu Prisutnost Kristovu? Oni koji Krista mrze izgleda da više vjeruju nego mi katolici. Sotonistima je najvažniji obred profanirati Tijelo Kristovo. Oni vjeruju da je On tu ali na temelju toga čine svoje obrede. Kod nas se čovjek često pita: Ima li vjere kod onih koji se pričešćuju? U misi, tj. u pričesti je život Crkve. Kad se to izgubi, omalovaži, pretvori u simbol – onda smo sebi potpisali smrt.

I protestanti imaju jedan oblik euharistije – kod kojeg nema stvarne prisutnosti (!) nego samo podsjećanje na Posljednju večeru i zajedništvo. I zato kad se u Katoličkoj Crkvi inzistira na tomu da je misa – gozba onda je tu izgubljen smisao za žrtvu. Onda je oltar samo – stol. Onda je izgubljena vjera u stvarnu prisutnost. Sotona to zna pa zato i nastoji svetu misu pretvoriti u folklor. Zašto mi uopće primamo političare u prve redove? Ne mora im se zabraniti dolazak, ali zašto moraju u prve redove? I najčešće njima ne bi trebalo dati svetu pričest (!). Ako donose zakon koji je protiv vjere i morala – u grijehu su i ne bi smjeli na pričest. Važno je braniti dobru svetu pričest. Rasprave oko toga mogu li crkveno vjenčani ponovo sklopiti civilni brak to je beskorisna rasprava. Nismo mi ti koji odlučujemo. Krist je to jasno rekao. Ne može se u smrtnom grijehu na pričest. Ako su spremni živjeti kao da su brat i sestra i regulirati tako da drugima ne budu sablazan…

Obavezni smo ići na svetu misu nedjeljom i zapovijednim blagdanom, a ako smo u mogućnosti – i češće. Na TV svaki dan je dnevnik. Toj „svjetskoj misi“ prisustvuju milijuni širom svijeta. A to traje 45 minuta. To je duže od jedne svete mise koja nema propovijed. Pa ipak mnogim katolicima je misa teška i nedjeljom, pa se svećenik tada trudi kako ih privući, kako napraviti bolje ozvučenje, pa onda možda još i plesačice… Zato je važno ozbiljno shvatiti svetu misu i dostojno pristupati pričesti.

Važnost posvećenog života u Crkvi. Bog Crkvi daje ljude sa različitim karizmama: redovnici, redovnice, kao i oni koji žive posvećenim životom u svijetu. Sve je to sa svrhom da se te stvarnosti posvete i obnove u Kristu. U temelju su zavjeti poslušnosti i siromaštva. Siromaštvo, čistoća i poslušnost su zavjeti preko kojih se opiremo trima zlima: oholosti, lakomosti i bludnosti. Đavao to zna i najjače je udario na posvećene osobe i dosta je uspio. Kod klasičnih redova većina njih je izgubila svoju karizmu. Ta karizma se i ne vidi, osim što se drugačije oblače, a svi žive slično. U nekim zapadnim zemljama samostani se prodaju i zatvaraju. Prosjek godina je sve veći, preko 70 god. Crnci postaju misionari u Evropi. Nastoji se posvećene osobe desetkovati. A one koji ostanu nastoji ih se posvjetovnjačiti – da budu gori nego oni koji su van samostana. Od zavjeta se radi ruglo pa posvećeni stalež postaje otrov jer se krše zavjeti. Ne krše se samo Božje zapovijeti već se čini i jedno svetogrđe. Zato je važna obrana posvećenog života i vraćanje na korjene. Reforma. Crkva se treba stalno obnavljati. Da bi osjećali s Crkvom treba davati kompenzaciju preko molitve, posta, pokore, … Crkva je sveta, ali i grešna. Potrebno je stalno davati zadovoljštinu za grijehe. I tu se vidi manjak ljubavi prema Bogu… Isus: „Ako ne budete činili pokoru svi ćete slično propasti!“

Đavao to zna pa to nastoji izrugivati, omalovažavati. I sve se na kraju svede na „humanizam“ – „Dobro je činiti dobro“. Isključeno je ono nadnaravno.

Zato je važno vratiti u obitelj molitvu osobnu i obiteljsku. Vršiti pokoru osobno i obiteljski. Obdržavati post i nemrs i dodatne osobne postove. Odvajati novac za milostinju, za siromašne, za neku dobrotvornu ustanovu, potrebe Crkve…) Za osjećati s Crkvom važno je prepoznati male konkretne stvari … kipovi, slike, svijeće, uređenje Crkve, hodočašća, … Sve je to nastalo iz pobožnosti i u funkciji pobožnosti. Čovjek je tjelesno biće pa mu trebaju i vanjski znakovi. Na hodočašću je čovjek, kad hoda, i dušom i tijelom. To su stari koje smetaju pa se ukidaju i brišu. Znakovi sad za Božić npr. Isusa su izbrisali. Samo imamo „blagdane“. Nema jaslica, al zato imamo raznih simbola koji nemaju nikakve veze s Kristovim rođenjem. U modi je apstrakcija. I to takva da se više ne moće ni prepoznati Krist. Jedan je dječak pitao za sliku Uskrslog Krista na Kmanu – „Je li to raketa?“. Zašto je potrebno svakom posebno tumačiti o čemu se tu radi? …Paziti na kič i da to služi svrsi za koju je zamišljeno.

Crkvene zapovijedi…: „Tko vas sluša mene sluša!“ Crkva ima pravo i dužnost davati upute u skladu sa vremenima. Đavao napada Crkvu i zbog samih zapovijedi, jer „Crkva nema pravo zapovijedati“. Crkva ne može zapovijedati onda ni post (2x u godini). Crkva je naložila celibat (što nije dogma), a ispada da Crkva ni to ne smije. Želi se uništiti autoritet Crkve i na dogmatskom planu pa je potrebno i na ovom području braniti autoritet Crkve i štiti ugled poglavara. Cilj je Bog, a ne poglavar. On je čovjek koji ima vrlina i mana i što će se odraziti i na njegovo upravljanje. U krizi je autoritet, pa je na prvom mjestu napad na poglavara, način života, predaje… Najnezahvalnije je biti biskup i poglavar kako je Isus to zamislio, jer postavlja se pitanje: „A tko će te slušati… i kako će te slušati?“. Đavao se služi metodom „Podijeli pa vladaj!“ – preko svojih podanika koji uvijek nešto prigovaraju, stvaraju nelagodu u zajednici i iza kulisa ruše zajednicu. Najčešće u to oni koji su doživjeli razočaranja u svom životu. Postali su svećenici, redovnici, ali su na krivoj adresi. Prezahtjevno im je ići nazad, nisu ostvarili želju za većim položajem, ispunjeni nezadovljstvom i stvaraju klimu nezadovoljstva. Zato je važno braniti zakonitog poglavara, a ako to treba i opomenuti ga u četiri oka. Jasno da može biti i loših poglavara, ali ih treba slušati u svemu osim u onomu što je grijeh.

U nekim teškim dogmatskim pitanjima ne treba raspravljati, treba ih ostaviti ekspertima. Tako npr. i o pitanju predestinacije, naše slobode i Božjeg sveznanja. Đavlu je važno posijati sumnju jer će tako uzorokovati otpad. Stoga, u nekim pitanjima ne treba raspravljati nego je potreban posluh i povjerenje.

Izvor: Bilješke sa duhovnih vježbi, s dopuštenjem voditelja don Josipa Mužića,

(26.12.-1.1.2017.)

“Čvrsto odlučujem da ću se popraviti… “

nastavak članka:

Euharistijsko čudo u mjestu Sokółka direktan je poziv svima nama, podsjetnik da je u svakoj crkvi gdje god se nalazi Presveti oltarski sakrament i gdje god se slavi sveta misa – u euharistiji prisutan uskrsli Isus. On je tu da ozdravi našu dušu i tijelo te nas ravnim putem vodi u nebo. Trebamo se stoga vratiti Isusu, sudjelovati u žrtvi svete mise i klanjati mu se u Presvetom oltarskom sakramentu. „Kako je to ugodno“ piše Ivan Pavao II provesti vrijeme s Njim kao njegov Ljubljeni učenik. Ako se u naše vrijeme kršćanin mora razlikovati od svih ostalih po „umijeću molitve“ kako možemo ne osjećati uvijek iznova da vrijeme provodimo u duhovnom razgovoru, u tihoj adoraciji  ljubavi prema Isusu prisutnom u Presvetom Oltarskom sakramentu? Kako često, draga braćo i sestre, sam i sam to osjetio i otud crpio svoju snagu utjehu i pomoć.“ (EE, 25)

Tek kad ispovjedimo svoje grijehe u sakramentu Božanskog milosrđa i to sa iskrenim kajanjem i čvrstom odlukom da ćemo popraviti štetu – onda je omogućeno Isusu da uđe u naše srce i ozdravi naše duše i tijela. Jednom kad nam Isus oprosti grijehe On nas može ozdraviti svojom ljubavlju u otajstvu euharistije.

Primajući svetu pričest jest najdublje iskustvo jedinstva sa Uskrslim Isusom koji nas želi ozdraviti naše tijela i duše. No ovo jedinstvo ne može se postići ako smo u stanju teškog grijeha.  Zato nas sv. Pavao opominje da svatko sebe ispita prije nego jede od tog kruha i pije od te čaše.  (1 Kor 11, 28-30). Tako, u njegovoj enciklici o euharistiji Ivan Pavao II ponavlja riječi sv. Ivana Krizostoma: „Ja također podižem svoj glas, molim, i preklinjem da nitko ne pristupa stolu sa pokvarenom savješću. Takav čin, u stvari, nikada nas ne može ujedinit s Bogom…  Ako je savjest kršćanina opterećena ozbiljnijm grijehom onda je put obraćenja kroz ispovijed nužan za potpuno sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi.“ (EE, 36-37)

Bogu je sve moguće (Mk 10,27)

Nedavno sam susreo doktora koji mi je govorio o načinu na koji on liječi svoje pacijente. Prije nego im propiše farmaceutske lijekove on bi im u predhodnom razgovoru predložio da ostvare osoban odnos s Bogom. Ohrabruje ih da oproste svojim neprijateljima, da ne pridržavaju loše osjećaje prema drugima, da prekinu sa okultnim praksama i iznad svega da se oslobode svake ljutnje na Boga zbog bolesti, nego naprotiv da Bogu zahvaljuju i za to iskustvo te Njemu prikažu sve svoje trpljenje i bolest. Ohrabruje svoje pacijente da odu na sakrament ispovijedi, da ispovijede Bogu svoje grijehe, da se pokaju za njih, odluče popraviti štetu, i da prihvate Isusa u svoje srce u Svetoj pričesti.

Doktor mi je pokazao medicinske dokumente koji potvrđuju začuđujuća ozdravljenja pacijenata a koja su izgledala neizlječiva i to nakon što su prekinuli s grijehom i pomirili se s Bogom  odstranuvši iz svojih srdaca sve ono što blokira djelovanje Božje ozdravljujuće ljubavi. Svojim vlastitim očima vidio sam rendgenske snimke koje su napravljene prije i poslije posljednje faze oboljenja od raka. Skupina nalaza pokazuje nevjerojatnu činjenicu gdje su pluća obnovljena nakon što su bila prije nekoliko godina otklonjena; drugi opet nalazi pokazuju obnavljanje dijela mozga… Vidio sam i mnoga druga ozdravljenja koja su za znanost neshvatljiva.

Za Boga je sve moguće, ali mi moramo upamtiti da je izvanjsko ozdravljenje samo vanjski znak nečeg daleko važnijeg, a to je duhovno odzravljenje.

Ako odbacimo svaku vrstu grijeha, drugima sve oprostimo i stavimo sebe potpuno na raspolaganje Božjem milosrđu sigurno ćemo postići duhovno ozdravljenje i ponovo ćemo se naći na putu spasenja. Isus nas onda opet može izliječiti tjelesno i tako i drugima dati znak o više važnom duhovnom ozdravljenju: oslobođenju od ropstva grijehu i sotoni.

Bog ne ozdravlja svakog tjelesno, ali svakog će ozdraviti duhovno ako mu samo dopustimo da to učini. Ponekad pojedince poziva na posebnu misiju. On ne otklanja tjelesne poteškoće nego ih u nekim slučajevima ostavlja kako bi se mogli sjediniti s Njim u Njegovu tpljenju za obraćenje i spasenje velikih grešnika.

Isus je umro i uskrsnuo za sve. On grli svakoga sa neograničenim milosrđem. I  najveći grešnici imaju pristup njegovu milosrđu. Samo oni koji preziru i odbijaju njegovo milosrđe ne mogu biti spašeni.

Kako bi postigli da nas Isus ozdravlja moramo najprije ispovijediti svoje grijehe u sakramentu ispovijedi a onda nakon primanja pričesti moramo mu povjetiti cijeli svoj život tako da Isus može biti naš jedini Gospodin i najveća ljubav našega života.

Nadalje, moramo radikalno promijeniti naš put i naše navike. Da bismo to učinili moramo napraviti dnevni red i odrediti vrijeme za molitvu, rekreaciju i odmor. Naša dnevna molitva bi trebala uključivati Gospinu krunicu, krunicu Božanskom milosrđu i čitanje Svetoga pisma. Kad je moguće savjetujem i dnevnu svetu misu te klanjanje pred Presvetim sakramentom. Ono najvažnije što treba biti obdržavano jest biti uvijek u stanju milosti Božje (bez teškog grijeha), jer ako je netko u stanju teškog grijeha to je najveća duhovna tragedija u kojoj se netko može naći. Mora postojati čvrsta odluka da se ispovijedi čim se teže sagriješi.

autor članka (i glavni urednik časopisa) O. M. Piotrowski

Izvor: časopis Love one another, 2012, br23

Što se događa u trenutku smrti?

U trenucima smrtne opasnosti pozvani smo na to da se skrušimo i savršeno pokajemo. A ako smo preživjeli onda ćemo otići na ispovijed. Ako ne  – savršeno pokajanje nam se vrijedi kao ispovijed. U slučaju rata npr. svećenik može dati kolektivno odriješenje, a ako prežive – ispovjedit će se.

Kako to da mogu u 1 minutu vidjeti sve grijehe? Mi ih sada ne vidimo na pravi način. Ali imamo npr. primjere Glorie Polo, M.Restrepa – gdje su vidjeli svoj život na takav način.. i vidjeli su posljedice svojih grijeha, a i za to čovjek odgovaridi sablazan koju je prouzročio, vidi stvari potpunije. On se tada može savršeno pokajat, ali i tada je slobodan da može zauzet i drugi stav, pa ako je cijeli žviot duboko vjerovao da se „ekipa u paklu“ i tada se može odlučiti za ekipu…

Hoćemo li znali sve olakotne okolnosti, što nas opravada? Mi smo dovoljno vidjeli olakotne okolnosti, i to nam neće biti toliko potrebno kao ono drugo.

Je li istina da je sotona taj koji nas optužuje? On je onaj koji nas cijeli život navodi na grijeh, a kod grijeha nas onda optužuje…

Kod ispovijedi nam se vraća posvetna milost, međutim ostaje vremenita kazna. Što je to? Mi moramo dati zadovoljštinu za ono što smo učinili. Ima neki koji ne vole ni čuti da bi Bog mogao kaznit. A pravda i ljubav idu zajedno.

Ljubav uključuje i pravednost, traži da se popravi zlo koje smo učinii. A ne da u ime Božjeg milosrđa bude svejedno kako smo živjeli jer „u konačnici će sve porkiti Božje milosrđe“

Zašto čistilište – čisti se… čk se oslobađa onog što je bilo bolesno i što ga udaljva od Boga, a u zajedništvo s Bogom se ne moće bilo kako –  ne može neko doći na svadbu ko nije odlično obučen i onaj u toj prispodobi zovu se ljudi sa svih trgova ali moraju biti dolično obučeni.

Je li i kazna čin milosrđa? Treba li čovjeku kazna? Bogu kazna ne treba, kao ni dobra djela, Bog je sebi dostatan, to je ono to je potrebno nama. Tako molitva, a tako i po pitanju kazne.  Ona je ljekovita za čovjeka, dopuštamo da zaliječi rane onogo tko je grijeh izazvao. Ljudski sud od kazne očekuje ne samo da se zadovolji pravda, nego i da se preko kazne rehabilitira onaj koji je počinio taj zločin. Zato postoje i popravni zavodi.

Nalazimo se u suvremenom društvu koje izbjegava kažnjavanje, kazna je nešto loše… Jesmo li ti možda zastranili malo? Ne malo nego dosta! Vidimo da se poslodavcima kažnjavanje dopušta zbog učinkovitosti, a roditeljima se ne dopušta kazniti dijete. Tako se u jednoj mladoj obitelji postalja pitanje je li dijete od 15 mjeseci razmaženo ili tvrdoglavo.  A izbjegava ga se malo kazniti „da ne bi dijete doživjelo traume“. Ako je trauma – malo udariti dijete po guzi, onda zato i imamo to što imamo. Ali što ako imamo zakon pred kojim moramo zazirati od kažnjavanja? Nas obavezuju Božji zakoni, a ljudski zakoni, posebno ako su besmisleni ili posebno ako su protiv Božjeg zakona – nas ne obvezuju! I u tim slučajevima smo pozvani na građanski neposluh. Kazna i ljubav nisu nespojivi. Kad se dijte kazni to je za njegovo dobro, a jasno da to ne smije biti nikakvo iživljavanje nad djetetom. Ako dijete nosi pelene i udariš ga malo ono neće osjetiti fizičku bol već osjeća udarac na svoj ponos, zna da nešto krivo čini. Tako i kaznom uskraćivanja djetetu nečeg.

Što je to vječni sud?
Pojedinačni sud doživaljva svatko nakon svoje smrti. I imamo univerzalni, sveopći sud, na koncu ljudske povijesti. Tu ćemo biti u mogućnosti svi biti upoznati sa svime. I svi ćemo znat o svima sve? To je jako neugodno? Da, ako razmišljamo da se već i sada preko mobitela, preko računala, interneta, preko televizije može kontrolirat ljude koji su osumničeni za terorizam, za bilo što…  onda još više – sotona nas snima 24 sata. Jedino ne može čitat našu nutrinu. A tada će Bog dati još i nutarnju projekciju – što se događalo u duši…

Moramo biti svjesni da je raj „mjesto“ koje ne možemo niti zamislit… zar ne? To ne bi trebalo biti mjesto neugode. Da, ali kad govorimo o sudu, ne govorimo  o raju. Sud je i trenutak oslobođenja od zla i konačna pobjeda Dobra.

I kako zamisliti raj? Osjećaj? Ne, raj je prvenstveno zajedništvo duše s Bogom. Pošto je čovjek stvoren za Boga, to je ono da ga Bog i potpuno ispunjava. Taj odnos s Bogom je dinamičan, jer Bog je svemoguć i velik toliko da ćemo stalno moći o Njemu otkrivati nešto novo. Neisrpcan je. U tom odnosu s Bogom možemo stalno otkrivati nove momente.

Za kraj citat iz knjige: Ugađanje duše (priručnik za Ispit savjesti): „Ako duhovni život ne ide unaprijed ide unazad“ – ili ćemo biti duovni bogalji, kronični bolesnici, ili ćemo bit zdravi na način da se radujemo životu…

…

Izvor: video –  Intervju: emisija Vidljivi tragovi voditeljice Danire M. sa don Josipom Mužićem

Što svećenici mogu učinit po tom pitanju? Može se dogodit da idu linijom manjeg otpora i prešućuju stvari koje su nezgodne, kao što su grijesi bludnosti, ili općenito govoriti o grijehu ili govorit o posljednjim stvarima, kao što je pakao, sud, kazna Božja, i ako te teme zaobilazimo postanemo suučesnici grijeha. Jesu li i svećenici skloni prikloniti se duhu vremena, biti liberalni teolozi… ? Imamo svećenike kakvi su vjernici. Svećenici također osjećaju i žive u ovom vremenu. Oni mogu ugađati ovom svijetu. Ako to ugađanje služi da čovjeka dovedemo Bogu onda se to može tolerirat, ali ako to postane jedno sustavno nenavještanje onda to postaje paktiranje sa grijehom, suučesništvo u grijehu.

Što grijeh donosi? Uzrokuje zamračenje razuma i oslabljenje volje. Ako griješimo i ne izlazimo iz toga, onda naš razum sve teže i teže spoznaje istinu, sve teže raspoznaje što je dobro, a što je loše, naša volja je sve slabija da se tome odupre i onda sve dublje padamo.

Kako možemo znati u konkretnoj situaciji da smo počinili teški grijeh? Možemo znat prije svega po svojoj savjesti, imamo znanje koje smo dobili kao vjernici, imamo Sveto pismo prema kojem možemo znati da nismo dobro učinili.

Što je savršeno pokajanje? Osim što osoba koja se dođe ispovjediti se iskreno kaje, osjeća krivnju, … Prije krivnje važno je da postoji vjera. Kojeg smisla ima kajanje ako nema vjere? Ja se kajem zato što sam Boga uvrijedio. Dostojevski je rekao: „Ako Boga nema sve je dopušteno.“ Doista, kad čovjek ne bi bio vjernik što bi ga priječilo da ne griješi? Čime bi se rukovodio? Rukovodio bi se samo time da bude dovoljno inteligentan i vješt da ga se ne uhvati u počinjenom zlu.

A što s vjerom ako je vjera dar? Netko može reći: nemam vjere! Netko je dobio taj dar, a ja nisam. Istina je da je vjera dar, kao što je i zdravlje dar i kao što se trudimo, a nekad i tjeskobno oko toga da održimo svoje zdravlje, ili svoj izgled, tako i vjera ovisi koliko se mi trudimo da taj dar vjere zadržimo i održimo. I kroz molitvu, i kroz ispovijed.

Savršeno pokajanje je kad nam je žao za učinjene grijehe iz ljubavi prema Bogu. Svjesni smo da smo tako povrijedili Boga i Božju ljubav….

Ne od straha od pakla. Većina ljudi se možda ispovjeda u strahu od pakla? Da… i zato – Crkva to prihvaća kao nesavršeno pokajanje koje se onda dopunjava sa zaslugama našeg Gospodina. Ne bismo trebali razdjeljivati to nesavršeno i savršeno pokajanje jer mi smo kao ljudi nesavršeni i mi nikad nećemo imat samo jedno, to je nešto što mogu postić sveci, ali kod nas će uvijek biti prisutna i jedna briga oko samih nas. Kad je Isus sav zakon sažeo u dvije zapovijedi onda druga uključuje i ljubav prema sebi. Tražit vlastitu sreću je dobro, ali treba biti prisutna ta ljubav prema Bogu i što je više prisutna ljubav prema Bogu – to naš čin ima veću vrijednost.

Je li Marija Magdalena možda slika jednog savršenog pokajanja? – Blažena Katarina Emeric, koja je vidjela život Gospodinov kaže da je Marija Magdalena imala dva obraćenja, u prvom se priznala grešnicom, ali se vratila starom životu, a onda je drugo obraćenje bilo ono definitivno. Imamo i drugi primjer, a to je primjer raskajanog razbojnika kojem je Isus rekao: Još danas ćeš biti sa mnom u raju.

Međutim, treba voditi računa o tom da tu nisu najvažniji osjećaji. Mi ne odgovaramo na temelju svojih osjećaja, nego na temelju volje.

Ako ja sebi postavljam postavljam pitanje: Ljubim li Boga? To ne mogu prevest pitanjem – da li ja osjećam ljubav prema Bogu? Kad ja osjećam ljubav prema Bogu? U rijetkim trenucima. Onda ispada da smo ga sve skupa ljubili sat vremena.

Ako nisu osjećaji – što je onda ljubav prema Bogu? Možemo to usporediti s ljubavlju prema mužu, djeci?… Kad se npr. majka po noći budi radi djeteta njoj se to ne da, osjeća čak odbojnost prema tome što čini, a ipak se ustaje… Kad bi je pitali voli li ona svoje dijete rekla bi da ga voli. A na temelju čega bi rekla da ga voli? Nije na temelju osjećaja. Kad se u braku kaže ”u dobru i u zlu” – nigdje se ne spominju osjećaji…  ”u zdravlju i u bolesti”. To je pitanje odluke i volje. To je ono što je presudno i u odnosu prema Bogu. Mi ne odgovaramo za naš osjećaj, koji nam može pomoć ili odnemoć, nego odgovaramo za ono gdje se nalazi naša volja: Što ja hoću?

Osjećaji…  Živimo li u vremenu kad smo osjećaje stavili na neki pijedestal, pa mnogi traže da ih nose neki osjećaji? Pa se ide i na misu gdje će se dobit neki osjećaji? To jest – jedan od idola našeg vremena! Talijani recimo imaju dva izraza za izrazit ljubav: „Ti amo“ što znači „Volim te“ i drugi „Ti voglio bene“ što znači hoću ti dobro. Jedno je vezano uz osjećaj, uz poljubac, a drugo je vezano uz volju.  A volja je nešto što traje stalno i kad nema osjećaja.

Pet minuta do dvanaest! Možda mnogi računaju na to da će se u zadnjem trenu pokajat, kao dobri razbojnik, pozvat svećenika i sve riješit. To je pogled na Boga sa jedne distance gdje čovjek nije siguran da mu Bog želi dobro i misli – ja bolje znam što je za mene dobro. Ali u tome čovjek može toliko otvrdnit u svojoj oholosti da mu to postane glavna zapreka za pomirit se s Bogom. A drugo što se može dogodit jest da njegovi najbliži ne budu surađivali na tomu da mu dovedu svećenika. A ako cijeli život ne ide u crkvu, a sad mu žele dovest svećeika može mislit da ga žele što prije poslat na onaj svijet, naljutit će se, neće nam ostavit u oporuci ono to je predvidio i sl. I zato se s tim stvarima nije igrat. Poznat je slučaj Voltaira, koji je izgubljeno zvanje, jer je htio biti isusovac, njegovi su bili protiv i on je postao jedan od najvećih protivnika vjere u svom vremenu i kadd je došao smrti čas ona je na zaprepaštenje svojih prijatelja bezvjeraca i masona odlučio pozvati svećenika. Pozvao je svećenika, pomirio se s Bogom, ozdravio. Kad je ozdravio vratio se starom životu, napadanju na vjeru i na crkvu, i onda su se oni drugi put organizirali kad je bio bolestan, napravili su stražu da mu ne dovedu svećenika ako bi ga tražio. I doista ga je i tražio, ali mu ga nisu htjeli dovest i umro je u mukama.

Smrtni grijeh je smrtni zato što čovjeka vodi u vječnu smrt, propast tj. u pakao.

Laki grijeh oslabljuje život duše, ali ne prekida zajedništvo s Bogom. To je kao npr. kao da je netko prehlađen ili ga bole sinusi, al nema rak, neće od toga umrijeti. Je li ih potrebno ispovjedat? Nije, ali je dobro. Dovoljno se  njih pokajat prije mise… Dakle, i ono što nas ne dijeli od Boga dobro je ispovjedat kako bi popravili svoj odnos s Bogom. Ispovijed nije samo zato da bi nas izbavila od vječne propasti, od pakla, nego zato da napredujemo u duhovnom životu. U sakramentu dobiamo sakramentalnu milost koja nas jača da se borimo protiv onih stvari koje smo ispovjedali. Zato se sv. Leopold Mandić ispovjedao svaki dan. A preporuča li se to tako često? Dobro je ispovjediti se jednom mjesečno… i po potrebi – tj. svaki put kad se učini smrtni grijeh.

Osim teškog grijeha, lakog grijeha, postoji i nesavršenost. Što bi to bilo? To bi mogli povezat s propustima, jer uvijek se možemo trudit stvari činit bolje. Tako npr. nečija mana može biti da je neuredan ili da lako plane. Ali to je nešto na čemu se može raditi i postajati savršeniji. Sv. Franjo Saleški je radio na svom temperamentu pa je od toga da lako plane došao do toga da je postao uzor blagog čovjeka.

Treba li nam za ispit savjesti disciplina (kao npr. praćenje u tablicama i sl.)  ili se možemo osloniti na spontanost?  Imamo raznih načina kako ispitati savjest. To su samo pomoćna sredstva. Nikako sredtvo ne može sebi postat svrha. Ako nam jedno sredstvo ne pomaže zamjenimo ga drugim. Važno je da ne podcjenjujemo načine koje su koristili naši stari, jer ljudi smo kojima treba nešto konkretno. Ako se prepustimo spontanosti potrošit ćemo puno više vremena nego što nam je potrebno. Prije je to bilo u molitvenicima i ljudi su se s tim dobro koristili…

Što će nam se dogoditi poslije smrti?… (nastavit će se…) – o Božjem sudu…

/iz intervjua sa don Josipom M. u TV emisiji “Vidljivi tragovi”, urednice Danire Matijace

Vidi na: Vidljivi tragovi, o ispovijedi, grijehu, ispitu savjesti…

ISPOVIJED je sakrament Božjeg milosrđa, a da bi ispovijed bila dobra potrebno je – ISPITATI SAVJEST. Savjest je Božji glas u nama koji nam govori što je dobro, a što zlo. Stara, dobra definicija koju učimo još kao djeca. Ispit savjest je nešto od čega smo skloni bježati, a to je zapravo duhovna vježba koja bi nas trebala otklanjati zapreke u našem odnosu s Bogom. Postavlja se pitanje – koliko je nama uopće stalo do toga odnosa s Bogom. Ispitivanje savjesti je nešto što Crkva od početaka preporuča i to svaki dan. Za zdravlje i tjelesnu čistoću ljudi su se kadri opsesivno brinuti, a za ovo što je još važnije – malo. Što je čovjek udaljeniji od Boga to je njegova svijest o grijehu manja. Zbog toga se događa da ljudi koji rijetko idu na ispovijed ne znaju što bi ispovijedali jer im je savjest otupjela. Ono što je grijeh postalo im je prihvatljivo i normalno.

Koliko nam u ispitivanju sebe može pomoći psihologija? Sve ono što čovjeku može pomoći u upoznavanju sebe je dobrodošlo. Tako i psihologija. No problem s psihologijom je što se zna shvatiti kao nadomjestak za ispovijed, kao da je to sasvim dovoljno. Zbog toga se na Zapadu događa udaljavanje od vjere, a sve više je odlazaka psiholozima ne žaleći pri tom novca. Mnogi će nam danas reći da nije dobro osjećati krivnju. I zbog toga ispit savjesti može biti odbojan. Zašto bi mi optuživali sebe? Kako gledati na osjećaj krivnje u kontekstu ispita savjesti? Ispitivanje savjesti je nešto što obavljamo u molitvi, u odnosu s Bogom. Bog je onaj koji vodi taj odnos. U tomu se razlikuje od psihologije. Psihologija je na čisto ljudskoj razini. Na ispovijed čovjek i dolazi kad se ispita, utvrdi da je kriv, žao mu je. Ako nema tog stava onda nema osnovne dispozicije za odriješenje grijeha.

Osjećaj krivnje može biti dobar, ali i loše. Dobar je kad nas vodi u pokajanje i na ispovijed. Ali može biti i da imamo malo vjere da nam Bog oprašta. Na ispovijedi ima smisla ponoviti neke stare grijehe ako  smo ih bili preskočili ili ako ako nas to može potaknuti na popravak ponašanja. U suprotnom može se pretvoriti u mučenje sebe, u duhovnu bolest koja se naziva skrupuloznost.

Ipak, nema ih puno problem sa skrupuloznošću, više postoji problem neosjetljivosti na grijeh.

Postavlja se pitanje i o opraštanju sebi. No kao prvo treba imati u vidu da je Bog onaj koji oprašta. Žena koja je učinila abortus teško dugo nosi osjećaj krivnje, i nekad to traje po deset ili dvaeset godina. (…ogroman je broj pobačaja… ) U Hrvatskoj svaka obitelj je izravno ili neizravno pogođena s tim. Problem je što se o tom šuti, što se time ne bavimo. U Americi postoje udruge žena koje su abortus počinile i međusobno razgovaraju, postoje i udruge muškaraca koje su naveli žene na pobačaj… Ogroman je prostor pastroralnog djelovanja. A eto i tu je na djelu gušenje savjesti.

Čovjeka je strah gledati u sebe. No pravi pojam za taj strah jest sram. Treba znati da je i varka zlog duha da nam želi stvoriti sram od ispovjedanja. No pri tom treba imati uvidu onu: „Ako me nije bilo sram griješiti zašto bi me bio sram ispovjedati“. Zamka zlog duha jest da nam ukloni sram kad griješimo, a vrati ga duplo kad se treba ispovjediti. Osobito je to slučaj kod grijeha vezanim uz spolnost. Čovjek može ispovjediti sve, a izostavljati jedan grijeh kojeg se srami i to čini da ispovijed nije valjana.

Kod ispista savjesti je slično kao kod inventure – gdje ljudi žele vidjeti kako stoji stanje – tako i kod stanja duše. Ako vidim da sam stvari krivo postavio mogu to postavit drugačije. Potrebna nam je stoga ta inventura duše. Važno je postavljati i pitanje: „Zašto?“ smo nešto učinili, jer odgovor nam pokazuje gdje se trebam pozabaviti s problemom. Nije dovoljno djelovati po principu: „Just do it“, nego uvidjeti korjen problema. Ispit savjesti služi da uvedemo red u život, da se naučimo umijeću življenja.

Nekad je teško razlučiti što je to laki a što teški grijeh. Ljudi možda često i ne znaju da i mislima mogu počiniti teški grijeh. Nisu sve misli naše misli. Misli dakle mogu biti naše, ali mogu biti i od Boga ili vraga. Ako nisu naše moramo naučiti razlikovati jesu li od Boga ili vraga. Sama pomisao na nešto zlo nije još grijeh. Nad mislima možemo imat određenu kontrolu i možemo se s mislima borit. Tada imamo zaslugu pred Bogom, a možemo i kapitulirat i pristat na misli. I tada smo zgriješili. Važno je kako smo se postavili. (Ako gledam dnevnik i u meni s pojavi osjećaj mržnje onda je potrebno nešto poduzeti po tom pitanju, ne gledat dnevnik neko vrijeme na primjer.)

Pristati na neku misao može biti i smrtni grijeh. To je slučaj kad netko želi počiniti taj grijeh samo ako u se pruži prilika.  Neki programi na primjer nisu spojivi sa katoličanstvom. Tako se netko gledajući pornografiju iznutra odaje bludu. Da bi nešto bio smrtni grijeh mora biti 1. Potpuni, slobodni pristanak volje, 2. Svijest da je to grijeh 3. Teška materija. Ako nedostaje i jedan od ta tri elementa ne može se govoriti o teškom grijehu.

Ljudi se znaju opravdavati pred grijehom: Pa slabi smo, ljudi smo, grešni smo… uvjetovani smo ovim ili onim… Koliko smo slobodni i neuvjetovani? Ne možemo biti apsolutno slobodni, jer nismo anđeli. No uzmimo za primjer sud. Kad se na sudu postavlja pitanje čovjeku za ubojstvo onda se tu zna što je objektivno grijeh. Tako na objektivnom planu mogu znati što je objektivno – težak grijeh. I ne možemo voljeti grijeh, ali moramo voljeti grešnika. Tako i sebe isto.

Težak grijeh može se učiniti i propustom, ako npr. ne želim stati i pomoći ako se dogodila neka prometna nesreća, misleći da će to učiniti netko drugi…

Prva napast kod ispitivanja savjesti je duhovna lijenost. A i u slučaju kad se ispit savjesti odluči činiti napast je da se učini brzo i površno. Kao da dublje bavljenje s tim znači ”sitničavo moraliziranje”. No, treba znati razlikovati bitno od nebitnoga. Bitno je osim grijeha uvidjeti i uzrok, a ne baviti se nekim sitnicama (kao npr. jesam li jako zalupio vratima i sl.) …

…

Iz razgovora urednice TV emisije Vidljivi tragovi Danire Matijace sa don Josipom Mužićem, autorom knjige: Ugađanje duše, na temu ISPITA SAVJESTI.