Preuzvišeni oče Biskupe, kao katolički biskup koji živi u pretežito muslimanskoj zemlji, koliko ste zabrinuti doseljavanjem muslimana u Europu i islamizacijom Europe, osobito u svjetlu svojih komentara o sekularizmu?

Već više godina u Europi svjedočimo golemom useljavanju i prisutnosti islama te njegovu zauzimanju mjesta kršćanstva, a u nekim slučajevima i otvorenom protivljenju onome što je preostalo od kršćanske Europe. Ta je pojava počela prije nekoliko desetljeća, možda prije pedeset godina, brojevima koji nisu bili tako veliki kao danas, ali je prisutnost muslimana u Europi počela tada. Možda je to bio rezultat dolaska radnika na rad većinom u Francusku, Njemačku i Veliku Britaniju. Ali od nedavnog rata u Siriji, priljev muslimana u Europu organiziraju, barem dijelom, oni koji planiraju islamizirati Europu. A islamizirati Europu osobito znači razoriti kršćanstvo na tome području, dekristijanizirati Europu.

Planovi mnogih svjetskih sila jasni su – dekristijanizirati Europu. To je oduvijek bio jedan od otvoreno izraženih ciljeva masonstva. Najupečatljiviji primjer toga imali smo u Francuskoj revoluciji. Za vrijeme jakobinske diktature, nazvane „vladavinom terora”, masoni su čak promijenili nazive dana i mjeseci kako bi izbrisali svaki trag kršćanske tradicije. No, nisu uspjeli i Europa je doživjela obnovu. Ali su se nastavili napori za daljnju dekristijanizaciju Europe drugim sredstvima – protukršćanskim zakonima koji razaraju moral i obitelj. Tako je moguće postići uništenje kršćanstva velikih razmjera. I to moćnici u vladama europskih zemalja polagano rade od vremena Francuske revolucije do danas.

Komunistička revolucija bila je vrlo prikladno sredstvo u rukama moćnih sila, koja je imala globalne dosege, bila masonima djelotvorna prilika za daljnju dekristijanizaciju cijeloga čovječanstva i izgradnju novoga hrama njihovoga boga, tj. pobožanstvenjenja i štovanja čovjeka što na kraju vodi u štovanje Sotone. (str 83)

Ipak, komunizam je propao…

Mi ne znamo sve razloge te propasti, ali neću isključiti mogućnost strateškog utjecaja svjetskih sila.

Papa Ivan Pavao II., predsjednik Ronald Reagan u Sjedinjenim Američkim Državama i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji zajedno su rodi kako bi doveli do pada komunizma.

Jamačno, to je legitimno gledanje, no to meni ne objašnjava taj cijeli izvanredan pad. Naravno, u svakom velikom povijesnom trenutku i Beg ima svoj utjecaj. Stoga je legitimno vjerovati da je Istočni blok oslabljen po molitvama Gospe Fatimske i naporima pape Ivana Pavla II. Ali ne možemo definitivno isključiti da su u rušenju Istočnoga bloka sudjelovali i neki dn gi geopolitički čimbenici.

Želite li reći kako su neke svjetske sile znale da će komunistički svijet pasti i da su imale pripremljen plan?

Ne možemo isključiti mogućnost da je postojao plan za provedbu posljednje faze komunizma, to jest, da se rušenje klasičnog i otvoreno ateističkog sustava Sovjetskog Saveza, kakav je do tada postojao, planiralo iskoristiti kako bi se zasijalo konačnu i otrovniju fazu marksizma, koji sada prevladava u Europi.

U strukturu i viziju Europske unije kakvu danas poznajemo utkan je društveni i politički ustroj koji može biti razvijen kao sredstvo za ostvarenje te konačne faze ili razdoblja marksizma. Ta pretposljednja faza jest rodna ideologija i potpuno uništenje obitelji u njezinu korijenu. Konačna faza bit će klanjanje Sotoni, idolu, te potpuna i otvorena zabrana klanjanja Kristu. Nisam prorok, ali čovjek može razaznati metodu, sredstva i poluge za ostvarenje te konačne faze. Nažalost, već ima tih znakova u vodećim krugovima američkog i europskog društva, koji nam daju konkretan temelj za ovakvo mišljenje. (str 84)  Sotonizam, okultizam i morbidna opčinjenost smrću danas sve više prevladavaju u zapadnim društvima. Rodna ideologija omogućuje kontrolu ljudi na vrlo dubokoj razini, dok si u komunizmu, ako si očuvao vjeru, iako nisi imao nikakvih vjerskih sloboda, ipak još uvijek imao vjeru i nutarnju slobodu. Danas ranjavaju i izopačuju ljude, čak djecu, na tako dubokoj razini da postaje vrlo lako manipulirati masama.

Vjera pretpostavlja narav pa ako unakaziš i razoriš narav, tada vjera nema nikakva temelja za izgradnju, gratia supponit naturam, (milost pretpostavlja narav) i to je neprijateljeva strategija. No, to nije dovoljno za one koji imaju dijabolične globalne planove. Protukršćanske sile neumoljivo traže nova sredstva za uništenje Europe, a islamizaciju možemo promatrati kao korisno sredstvo u njihovim velikim planovima. One znaju da se moćne sile u islamu već nastoje proširiti i ciljano potisnuti kršćanstvo na periferiju. Samo će tada islam stjecati sve veću političku moć. Muslimani u Europi ubrzano postaju veći u brojčanom smislu. Kad bi stekli političku moć i uspostavili šerijatski zakon, sve bi druge religije bile diskriminirane. To već možemo vidjeti u Europi i to je temelj za širenje militantnog islama.

Masonima nije promaknula ta “prilika” s islamom, koliko god ona bila hirovita i samouništavajuća. I možemo vidjeti kako masoni lukavo, pod izlikom milosrđa i sućuti, stavljaju pitanja na emocionalnu razinu i preklinju nas da prihvaćamo izbjeglice zato što je Isus bio izbjeglica te da je Crkva zbog toga uvijek bila milosrdna prema strancima. To je propaganda u cilju istiskivanja kršćanske Europe. Dakle, taj je proces u punom jeku i još će jačati. Ja živim u islamskoj zemlji, gdje islam nema nikakve političke moći, hvala Bogu. Članovi naše vlade u Kazahstanu većinom su muslimani, ali mnogi od njih nisu praktični muslimani. Ipak, muslimani imaju potporu vlade na jedan neizravan način, primjerice, kada im državne vlasti pomažu graditi džamije ili postavljati imame. Svjetovna vlada mora nadzirati te islamske težnje, budući da islam u biti ima sklonost postati politički sustav po šerijatskom zakonu, koji je otvoreno netolerantan prema pripadnicima svih neislamskih naroda, koje drži građanima drugoga reda. (str 85)

Mislite li da je islam religija mira ili da je ISIL pravo lice islama?

Nasilje prema takozvanim “nevjernicima” otvoreno se opravdava u Ku’ranu, no meni se čini da ISIL nije pravi oblik islama. On je političko zlorabljenje islama. No, neki koji imaju političku moć gledaju na ISIL sredstvo koje treba iskoristiti za unaprjeđenje protukršćanskog programa.

Nedugo poslije izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika američka je vojska brzo krenula poraziti ISIL i oduzeti mu zauzeta područja.

Da, hvala Bogu, taj novi predsjednik i vlada SAD-a ne podupiru ISIL. Ali, prisjetimo se od koga je ISIL dobio oružje, teško topništvo naprednu tehnologiju? To su očito zabrinjavajuća pitanja koja treba razmotriti.

Ovo kažem samo u kontekstu islamizacije Europe, koju moramo sagledavati s raznih motrišta. Vjerujem da će povijest na kraju otkriti i tome pitanju, ali u takvim pitanjima na um pada teška izreka francuskog pisca Honoréa de Balsaca, koja kaže: „Postoje dvije vrste povijesti – službena povijest, lažljiva povijest, ona koju predaju na fakultetima, povijest “ad usum delphium‘, i tajna povijest, u kojoj su pravi uzroci događaja, sramotna povijest. Sjetite se da sam ja preživio najzloglasniji, sustavni geopolitički pokret u povijesti – komunizam – gdje je službena „istina” uvijek bila laž.

Ne želim dublje ulaziti u to političko pitanje, ali ću samo dodati da moramo razlikovati muslimanski narod od islama. U mojoj zemlji muslimani nisu nasilni, nego žele živjeti mirno i pustiti druge da vjeruju u što žele. Imam prijatelja muslimana, ali oni kažu: „Mi smo muslimani zato nam roditelji i djedovi i bake bili muslimani i vjerujemo u Boga“, bilo da kažu „Alah” bilo jednostavno „Bog”. Iako možda znaju tu i tamo pokoji izraz, ali ne poznaju Ku’ran. Po mome mišljenju, muslimani su veći jednostavni i miroljubivi, i ne poznaju dobro islam ni šerijat te žive religiju naravnog vjerovanja  u Boga kao stvoritelja i sudca. To je prirodno i utisnuto je u dušu svakog ljudskog bića. Ali kada neki od njih počnu produbljivati poznavanje Ku’rana i šerijatskog zakona tada  počinju postajati radikalni i   (str 86)    iracionalno skloni nasilju. Kršćanstvo ovisi i o vjeri i o razumu, kao o dvama krilima ptice, kako je to lijepo rekao Ivan Pavao 11. u enciklici Fides et Ratio. U islamu nema nadnaravne vjere, a aspekt razuma glede religijskih pitanja manjkav je čak i na naravnoj razini. (str 87)

Da, naravno, jedan je Bog, ali tko je taj jedan Bog? Mi ga poznamo. Muslimani ga odbacuju – Oca, Sina i Duha Svetoga. Zato je islam – kriva religija. No budući da se propagira krivi ekumenizam mnogi biskupi će reći: “pa, sve religije vode do spasenja”.

Zašto da gnjavimo muslimane, oni vjeruju u jednoga Boga. I onda, ako se mi klanjamo jednom Bogu onda ja nemam šta obraćati muslimana. Logička posljedica je to što mnogi biskupi govore muslimanima: “O, ne brinite, vi ćete svi biti spašeni…” 

I to je, po meni, na posljetku izdaja Krista od strane takvog klera, takvih biskupa koji na tako neodgovaran način niječu Krista na neki način i odbijaju siromašnim dušama muslimana dati znanje o Kristu. To je za mene veliki čin ne-ljubavi prema bližnjem – muslimanu.

Trebaju mu dati radost poznavanja Krista. Zato svi i svećenici i biskupi i papa – trebaju činiti kao i apostoli – ponuditi vjeru u Krista. Nikada nikoga ne prisiljavajući. Crkva to nikada nije činila.

I to je po meni posljedica relativizma i krivog ekumenizma koji je u Crkvi već 50 godina.

Izvor: Confraternity of Our Lady of Fatima – youtube

Izvor: Katolički vjeronauk M.G.

Sv. Toma Akvinski o islamu kaže:

“Također je [Muhamed], popuštajući uzde tjelesnoj nasladi, dao zapovijedi koje su u skladu s tim obećanjima i koje su puteni ljudi spremni slušati. Osim toga, glede istine donio je samo ono što svaki osrednje nadareni mislilac može lako spoznati. Štoviše, istine koje je naučavao isprepleo je s mnogim i posve neistinitim naukama. Nadalje, nije pružio znakove nadnaravnog podrijetla, a ipak samo oni pružaju primjereno svjedočanstvo Božjem nadahnuću, ukoliko vidljivo djelo koje se može samo Bogu pripisati pokazuje da je učitelj istine nevidljivo (od Boga) nadahnut. Naprotiv, on reče da je poslan u sili oružja, a takvi znakovi ne nedostaju ni razbojnicima, ni silnicima. (…) S pomoću mnoštva tih ljudi druge je podvrgao svome zakonu silom oružja.
Konačno, njemu ne pružaju svjedočanstvo nikakva proroštva drevnih proroka. Nevjerojatnim pripovijedanjem čak izopačuje nauke Staroga i Novoga Zavjeta, u što se može uvjeriti svatko tko pogleda njegov Zakon. Zato namjerice i lukavo nije dopustio svojim sljedbenicima da čitaju knjige Staroga i Novog zavjeta da mu na osnovi njih ne bi bila dokazana neistina. Prema tome, jasno je da oni koji vjeruju njegovim riječima vjeruju lakomisleno.”

(sv. Toma Akvinski, Suma protiv pogana, 6. Poglavlje: ‘Prihvaćanje zbiljâ vjere ne spade u lakovjernost, premda nadilaze ljudski razum’)

Kako svaka klica daje ploda, tako je i Islam plod Muhameda,

a o njemu govori i sv. Ivan Pavao II.:

“Svatko tko poznaje Stari i Novi zavjet, čitajući Kur’an jasno vidi proces smanjenja božanske objave što je u njemu izvršen. Nemoguće je ne primijetiti udaljavanje od onoga što je Bog rekao o sebi samome, najprije u Starome zavjetu preko prorokâ, a poslije, na konačan način, u Novome, preko svoga Sina. Sve to bogatstvo Božje samoobjave što predstavlja baštinu Staroga i Novoga zavjeta u islamu je zanemareno.
Boga u Kur’anu krase imena među najljepšima koja je ljudski jezik stvorio, ali zapravo je riječ o nekome Bogu izvan svijeta, Bogu koji je samo Veličanstvo, nikada Emanuel, Bog-s-nama.
Islam nije religija otkupljenja. U njoj nema mjesta za križ i uskrsnuće.

Isus je spomenut, ali samo kao prorok u pripravi za posljednjega proroka, Muhameda. Spomenuta je i Marija, njegova djevičanska Majka, ali nema ni riječi o drami otkupljenja. Stoga su ne samo teologija, nego i antropologija islama vrlo daleko od kršćanske.
Ipak, religioznost muslimana zaslužuje poštovanje. Zadivljuje, na primjer, njihova vjernost molitvi. Slika Alahova sljedbenika koji pada na koljena i predaje se molitvi, bez obzira na vrijeme i mjesto, ostaje model za vjernike istinskoga Boga, posebno za one kršćane koji ne posjećuju svoje divne katedrale i mole se malo ili nikako.”

(izvatci iz: Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, str. 53)

Izvor: quovadiscroatia.com

U svim religijama ljudi se mole.
A postoje također i molitvene formule.  Posvuda molitva izražava stav koji čovjek ima prema zemaljskom postojanju na zemlji s obzirom na to da postoji i jedna natprirodna moć. Sličnost molitve je u činjenici da se svi ljudi suočavaju s istim izazovima. Svi žive u nadama nastalima rođenjem novog života i u svima je strah od smrti. A između života i smrti – događaju se drame i komedije našeg postojanja na ovoj zemlji.

Komu je molitva upućena
Radikalna je razlika u tomu tko je primatelj naše molitve. Neusporediva je razlika ako se Bogu čovjek obraća kao svom Ocu, Bogu Stvoritelju, Bogu Otkupitelju ili pak ako se u molitvi traži ‘nirvana’ , ako se samo traži viša bit čovjeka.

Čak se i neki ateisti mole.
Bez ikakvog poricanja značenja i nužnosti molitve, kritičar religije, Ludwi Feuerbach, u svom radu « Suština kršćanstva»» (1845) smatra da je osobni Bog židovske i kršćanske vjere puka projekciju ljudskog bića na nebesko božanstvo, koje zamišljamo kao apsolutiziranu ljudsku osobu. Ako je čovjek sam za sebe bog (homo homini Deus), onda je u molitvi okrenut sebi, to je meditacija koja se vrti oko njega samoga: čovjek je istovremeno i subjekt i object molitve.

U kršćanskoj molitvi, međutim, čovjek se obraća Bogu koji nije proizvod čovjekovih misli i želja, već vrhovno biće u njemu. Za razliku od kršćanina, molitelj kojeg je Feuerbach zamislio ne povjerava svoju zabrinutost Bogu Gospodinu, stavljajući sebe pod njegovu dobronamjernu zaštitu. Umjesto toga, prije patnji i poteškoća u životu, on pronalazi utjehu u predanom razmišljanju o svom vlastitom višem biću – to jest, božanskom -: “Gospodin Isus, kad se moli Ocu ‘’da svi budu jedno kao što sam ja i ti jedno’’  (Iv 17,21-22) , otvara perspektive koje su nedostupne ljudskom razumu, sugerira određenu sličnost između jedinstva Božanskih Osoba i jedinstva Božje djece u istini i ljubavi: ta sličnost pokazuje da je čovjek, koji je na zemlji, jedino stvorenje koje je Bog želio za sebe, ne može se naći u potpunosti osim kroz iskreni dar sebe. ” (Gaudium et spes 24). Međutim, ovaj recept za samootkupljenje kroz samo-obožavanje ne djeluje, baš kao što niti čovjeku koji je u životoj opasnostinepomaže savjet da se izvuče iz okova u kojima se nalazi.  (…) Okretanje prema sebi je suprotno kršćanskoj molitvi.

Fizički dijalog
U ovom posljednjem, čovjek se otvara pozivu Boga, koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku, čineći nas svojom djecom u Kristu. Zbog toga se spasenje ostvaruje ne samo u igri misli, već I u našoj fizičkoj egzistenciji. Znajući da smo smrtni i pokvarljivi, ne sanjamo o tome da možemo nastaviti živjeti u genima koji se prenose našim potomcima ili u spomenicima od minerala i kamena, svjedoka slave drevnih heroja. Zapravo, “oslobođeni smo ropstva pokvarenosti da uđemo u slobodu slave Božje djece” (Rim 8,21).

Ja ću znati što je molitva i kako moliti samo kad se Onaj s kojim želim razgovarati otkrije. Možemo razgovarati s Njim samo ako nam se najprije objavi u svojoj Riječi, u Isusu Kristu, izlijevajući u nama svog Duha Svetoga. ” Ne znamo kako ispravno moliti ali sam Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima a Onaj koji proniče srca i zna koja je želja Duha – da se On po Božju zauzima za svete. Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje te i predodredi da budu suobličeni slici Sina Njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom.  

(Rim 8,26-29).

Kršćanska molitva  koja se razlikuje od molitve svih drugih religija ne samo u detaljima, nego i u svojoj biti. Jedino u odnosu na židovsku molitvu kršćanska molitva nalazi svoj kontinuitet u procesu Božjeg samootkrivanja koje je doseglo svoj vrhunac u osobi Isusa Krista. Što se tiče Krista tu se pojavljuje razlika. Kršćani mogu Boga zvati “Abba”, Oče, samo kroz Krista u Duhu Svetom.  (Rim 8,15). Istina je da psalme i druge molitve Starog zavjeta možemo doslovno usvojiti, ali ih razumijemo i molimo u perspektivi Trojstvenoga Boga: Boga Oca, utjelovljenog Sina i Duha Svetoga koji je u srcima onih koji u Njemu vjeruju.

Molitva u islamu
Islam također poznaje vjeru u jedinog Boga, no shvaćen je kao prirodna vjera u postojanje Boga, a ne kao vjera kao krepost koja nas skupa sa nadom i ljubavlju čini sudionicima u Božjem životu, čineći da ostanemo u njemu i On u nama. Ne možemo se moliti ni s muslimanima, jer njihova vjera u Boga i njegovo samo-otkrivenje ne samo da se razlikuje od kršćanske vjere u Boga, već čak i poriče kršćansku formulu tvrdeći da Bog nema Sina, koji je kao Riječ vječan, koji je od Oca, koji je božanska osoba, koji je s Ocem i Duhom Svetim jedini i trojstveni Bog. Prema tome, vjernici islama nisu Božja djeca posvojena Božjom milošću, već samo njegove sluge. U kršćanstvu molimo da bude volja Božja, volja koju shvaćamo u slobodi i koja nas ne čini slugama, već slobodnim sinovima Božjim.

“Nauči nas moliti”
Stoga, onaj koji nas uči kako moliti Gospodinju molitvu je Božanski Učitelj. Očenaš je, dakle, ne samo molitvena formula i model za druge molitvene formule. To je dio Božje objave, Gospodina i Spasitelja njegovog izabranog naroda, kao povijest spasenja ostvarena u Kristu. Isus nas poziva da stupimo u njegovu molitvu s Ocem. Isto kao što Sin  “Riječ koja je bila s Bogom i Riječ koja je bila Bog” (Iv 1,1) govori s Ocem, budući da je s njim jedini Trinitarni Bog u dijalogu i vječnoj komunikaciji, a sada i mi možemo nazvati Boga “Ocem“, sa Sinom, kroz Sina i Duha Svetoga.

Molitvom, dakle, govorimo Bogu .
Ali to nije poput brbljanja pogana koji koriste puno riječi. Sve naše riječi, s kojima izražavamo naše radosti i tuge, ujedinjuju se u jednu RIJEČ, koja je Sin, Onaj koji je uzeo našu ljudskost podložnu smrti i grijehu, otkupljujući nas i čineći nas slobodnima. U Kristu mi se klanjamo Bogu, samo Njega slavimo, jer znamo da smo od Njega, našeg Stvoritelja, primili slavu i ljudsko dostojanstvo. U Kristu također objedinjujemo sve naše molitve, jer je uzeo na sebe sve naše terete i naša trpjenja, prinoseći se Ocu na oltaru križa kao žrtva za spasenje svijeta.

Izvor i vrhunac svih naših molitvi je Euharistija, molitva Krista i Crkve.
Sveta misa, kao sakramentalno prinošenje žrtve na križu, je klanjanje, zahvaljivanje i slavljenje Boga. To je izvor Božje ljubavi i iznad svega tu je snaga ljubavi. Tu možemo tražiti od Boga sve što nam je potrebno duhovno, intelektualno i fizički za dostojanstven život kao pojedinci i kao zajednica. Tražimo da naša nada bude ispunjena u otkrivenju kao djeca usred briga, patnji, oskudica i progona svijeta. Osnaženi Euharistijom, također možemo sudjelovati u žrtvi križa u naknadu za grijehe svijeta, za naše pogreške i naš nemar. I tako možemo u svom tijelu ispuniti “ono što nedostaje u Kristovim patnjama”

Dio plana spasenja
U molitvi ne želimo pitati Boga za suspenziju prirodnih i stvaralačkih uzroka ili za našu dobrobit. Mi smo dio njegova plana spasenja, i dopuštamo mu da nas uključi u provedbu njegova plana u Crkvi i u svijetu. Čovjekova autonomija, povezana s Bogom i ostvarena u njemu, “također je u skladu s voljom Stvoritelja. Zapravo, upravo iz njihovog stanja stvorenja sve stvari primaju svoju vlastitu dosljednost, istinu, dobrotu, svoje vlastite zakone i svoj red; i sve što je čovjek dužan poštivati, priznajući metodološke zahtjeve svake pojedine znanosti ili tehnike.

“Autonomija vremenitih stvarnosti” bila bi potpuno pogrešna ako bi poricala univerzalni i intimni odnos između Stvaranja i Boga. “Stvorenje, zapravo, nestaje bez Stvoritelja. Štoviše, svi oni koji vjeruju, bez obzira na religiju kojoj pripadaju, uvijek su razumjeli glas i očitovanje Boga u jeziku stvorenja. Doista, zaboravljanje Boga čini stvorenje neprozirnim. “Pri pogledu na rajski šator, čovjek koji moli, potresen nesrazmjerom između svoje male egzistencije i nesumjerljivosti kozmosa, uzvikne s čuđenjem:” Što je čovjek da ga se sjećaš? Sin čovječji da se brineš za njega?(Ps 8,5)

 Tko vjeruje u Boga, Stvoritelja neba i zemlje (Post 1,1), također priznaje sličnost svakoga čovjeka s Bogom (Post 1,26), kojem svi, bez izuzetka, duguju svoje postojanje i svoju sličnost Njemu što čini da mu pjevaju hvalospjeve: “Ti ga učini malo manjim od boga, slavom I čašću ga okruni. Ti si mu da vlast nad djelima svojih ruku. “(Ps 8,6s) Ovo je molitva vjere.

Ali koja bi druga svrha mogla biti teološkog razmišljanja o molitvi, ako ne uvjerenje ljudi, da sreća koju oni žele ne može biti druga doli njihov Stvoritelj i Otkupitelj: “Kao što košuta čezne za izvor vodom, tako i duša moja čezne Bože moj, za tobom (Ps 42,2). Shvatili smo smisao naših života kada se molimo Bogu, govoreći sa svetim Augustinom: “Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!”

Prefekt (emeritus) Kongregacije za nauk vjere, cardinal Muller

 Izvor: lanuovabq

Europa mora ponovo otkriti svoje vlastite korjene

Nadbiskup Sarajeva u intervjuu za talijansku organizaciju “Pomozimo Crkvi u nevolji” skrenula je pozornost na vrlo tešku situaciju katolika u Bosni i Hercegovini. Ukazao je na skupinu muslimana koji još uvijek rastu u ovoj zemlji. Naglasio je da su oni financijski podupirani od strane arapskih zemalja.  Zahvaljujući značajnim financijskim sredstvima stvaraju se nove džamije a također i cijela sela u kojima žive ljudi iz  tih zemalja.

Imamo dobre odnose sa muslimanima koji su odvade – rekao je. Ali s radikalnom skupinom muslimana iz arapskih zemalja dijalog je težak. Prije svega ignoriraju našu prisutnost osobito na politčkoj razini. U ovom kontekstu također se poziva na situaciju u Europi. Rekao je da Europljani na žalost ne poznaju dobro islam i ne znaju što to znači živjeti uz radikalizirane muslimane. Danas u današnje vrijeme ističe materijalizam, a ne duhovna dimenzija čovjeka. Europa mora naučiti sačuvati svoje kršćanske korjene, inače će se morati bojati islamskog radikalizma, rekao je.

Skrenuo je pozornost i na činjenicu da broj katolika u Bosni i Hercegovini sustavno pada. Procjenjuje se da svake godine ovu zemlju napušta 10 000 katolika. Po njegovu mišljenju razlozi za to stanje treba tražiti u nejednakom postupanju na političkoj i pravnoj razini. “Neki ne dobivaju posao” rekao je, a “drugi rade, ali ne mogu živjeti u zemlji u kojoj nemaju ista prava kao i drugi stanovnici.” – dodao je.

Izvor: Polonia Christiana

………….

Evo u prilogu i jedan video

koji bi bio smiješan (“Božićni”)

da u njemu nema istine o islamu…

P: Za početak, što se misli pod islamom?

O: Islam podrazumjeva zbirku učenja koja u praksi uništava svaki princip moralnosti.

P: U kojim državama je ispovjedan islam?

O: Islam je ispovijedan u velikom dijelu Azije a također u dijelu Afrike.

P: Od koga je islam utemlenjen?

O: Islam je utemeljen od Muhameda.

P: Recite nam o tome sve što znate, molim vas.

O: Nemoguće je reći vam sve o tom poznatom varalici. Samo ću vam reći tko je on bio i kako je pronašao svoju religiju. Muhamed je rođen u siromašnoj obitelji, od poganskog oca i majke židovke, 570 god u Meki, Arapskom gradu nedaleko od Crvenog mora. Željan slave i pokušavajući poboljšati svoje uvjete lutao je mnogim zemljama i postao je trgovački putnik jedne udovice Kadije koju je kasnije i oženio. Bio je tako lukav da je svoje nedostatke  upotrijebio da započne svoju religiju. Patio je od epilesije (padavice), a tvrdio je da je  razlog njegova česta padanja mistično iskustvo gdje bi razgovarao s anđelom Gabrijelom. Unatoč svemu, hvalio se da je učinio čudo: rekao je da je dio Mjeseca pau u njegov rukav, ali ga je uspio popraviti i to je razlog zašto “polumjesec” može ponovo biti “pun mjesec”. Zbog ovog smješnog čuda, muslimani su uzeli polumjesec kao simbol svoje religije. Iz istog razloga je postao poznat kao varalica i onaj koji je remetio javni mir, a njegovi sugrađani su ga željeli zatvoriti i ubiti. Tako je on pobjegao u Medini, skupa sa nekim slobodnjacima kji su mu pomogli da postane gospodar grada.

P: Što je točno Muhamedova religija?

O: Muhamedov islam se sastoji od monstruoznog miješanja židovstva, kršćanstva i poganstva. Knjiga sadrži islamski kanon koji se naziva “Al-kur’an” ili “Knjiga”. Ova religija je također poznata kao “muslimanska” po “Mosulu” a tako se zvao voditelj molitve.

P: Zašto je Muhamed učinio tu mješavinu religija?

O: Budući da su u Arabiji bili dijelom kršćani, dijelom židovi, a dijelom pogani, on je uzeo dijelove iz svih vjerovanja, a posebno one djelove koje su ga mogle tjelesno, senzualno zadovoljiti.

P: Je li Muhammed bio obrazovan čovjek?

O: Nije uopće. Nije znao ni pisati. Da bi izložio svoj Al-Kur’an, pomagao mu je Židov i apostolski redovnik. Govoreći o stvarima sadržanim u Svetom pismu, on je pomiješao stvari, a da spomenemo samo jednu, npr. pripisuje Mojsijevoj sestri (Mirjam) neke činjenice o Mariji, Isusovoj majci.

P: Ovo je zanimljivo: Muhamed je bio neznalica, nije učinio nikakvo čudo. Kako je mogao propagirati svoju religiju?

O: Muhammed nije propagirao svoju vjeru čudima ili uvjeravanjem riječi, već silom oružja. Budući da je islam religija koja promiče sve vrste senzualnog zadovoljstva, u kratkom vremenu Muhamed se našao na čelu strašne skupine razbojnika. Zajedno sa svojim kolegama vjernicima putovao je na zemlje Istoka, osvajajući narode ne prikazujući Istinu, ni proročanstva. Kao jedini argument, podigao je mač na glave poraženih, vikajući: “vjeruj ili umri!”

P: Ali, budući da je Muhammed bio toliko neznanstven, možemo pretpostaviti da bi on ispunio Kur’an mnogim pogreškama …

O: A. Al-Kur’an može biti definiran kao “zbirka pogrešaka”, od kojih su najozbiljniji protiv moralnosti i protiv štovanja istinskog Boga. Na primjer: Tko negira Boga zbog straha od smrti, oprošteno mu je; Osveta je dopuštena; Raj je pun zemaljskih užitaka, kako obećaje svojim sljedbenicima. Doktrina tog lažnog proroka dopušta tako bestidne stvari da se duša dobrog kršćanina užasava I toga da ih spomene.

engleski izvor

talijanski izvor

Muslimana je sve više. Kršćana je sve manje. Prema o. Hardonu – ili ćemo mi obraćati muslimane ili će oni nadvladati nas.

No, kako ćemo mi obraćati muslimane ako o njima ništa ne znamo? Ništa čudno, jer prema riječima o. Hardona, niti njegova subraća isusovci u Africi koji se nalaze među muslimanima ne znaju skoro ništa o njihovoj vjeri.  Pa upoznajmo malo njihovu vjeru.

Muslimani imaju vjeru u dobre i zle duhove. Među dobrim duhovima osobito štuju anđele. Gledajući kod nas kakva je vjera u neviljivi svijet duhovnih bića, konkretno anđela, može se reći da veliki dio niječe postojanje tog duhovnog svijeta.

Prema islamskom vjerovanju, Bog se objavio jednom čovjeku Muhamedu – kao što se 2600 godina prije njega, objavio Abrahamu. I kao što je Abraham imao zadatak da započne vjeru u jednog Boga (monoteizam), tako je sad Muhamed Božji poslanik koji je poslan učvrstiti ljude u toj vjeri da postoji samo jedan Bog, Alah, gospodar svega, kojem se svi moraju podvrgavati. Štoviše, Muhamed tumači kako on potječe od Abrahama (arapski narod vuče porijeko od Abrahamova sina Išmaela), a osim toga on je, kaže, i iz loze Mojsijeve, Davidove i Isusove.

A tko je musliman? Musliman je onaj koji vjeruje Alahu i podvrgava se njegovoj volji. Čovjek ima naravnu sklonost da sluša svoj ego, a ne Boga. No, pozvan je podvrgavati svoj ego Alahu.

Vidimo da postoji neka povezanost između kršćanstva i muslimana (i mi smo pozvani na to da uskladimo svoju volju sa voljom Božjom)… ali postoji i velika razlika.

Oni priznaju Isusa za proroka, oni ga poštuju, ali on za njih nije Bog. Isus je „Mesija“, „prorok“, „Sluga“, Duh Božji“… U njihovoj svetoj knjizi se čak opisuje navještenje i rođenje Isusovo.

Muslimani također imaju veliko poštovanje prema Gospi, priznaju je djevicom, ali ne i Majkom Božjom. Inače kod njih žena nema položaj kao u kršćanstvu. A u kršćanstvu – Bog bira jednu ženu da postaje Majka Božja.

Unatoč nekim sličnostima naše vjere s njihovom, muslimana je teško obratiti na kršćanstvo. Zašto?

Muslimani su kritični prema kršćanima jer su preokupirani materijalnim svijetom u prostoru i vremenu. Osim toga zamjeraju im što ne daju primjer življenja čistoće za koju kažu da to zahtjeva njihova vjera. (Dakle, šesta i deveta Božja zapovijed.)

Za primjer: Mnogi nemoralni filmovi koji su nastali u SAD u muslimanskim zemljama su zabranjeni.

Kršćani su mi vjerujemo, nakon židova, novi, odabrani Božji narod. Bog je počeo svoju objavu preko odabranog naroda Izraela, ali želi se preko njih doći do svih naroda. Dakle, nakon Izraela, svi oni koji povjeruju u Isusa kao Spasitelja i krste se. Apostoli su dobili nalog od Isusa: „Idite po cijelom svijetu i propovijedajte evanđelje i krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“

No, što ako kršćani ne žive po svom kršćanskom pozivu? To je onda problem. Ne samo za takvog kršćanina nego i za one koji gledaju njegov primjer. Iz susreta o. Hardona s jednim učenim muslimanom koji se čudio kršćanskoj vjeri tj. kršćanima: „Kršćani odabrani Božji narod? U čemu su oni odabrani? Gdje je njihova revnost, zauzetost? Ako vjerujete da je Isus stvarno živi Bog koji je postao čovjek – kako to da ste onda tako pasivni, ravnodušni?

Vidimo da je istina ono što taj musliman govori. Nema revnosti kod katolika. A musimani se naprotiv i te kako trude.

Što nam je činiti?

1. Hardon kaže ključ za obraćenje muslimana je: Marija! Gospa. Jer muslimani za nju imaju jako duboko poštovanje. I budući da se kod Boga ništa ne događa slučajno onda nije slučajno ni to da se Gospa ukazala upravo u mjestu koje nosi ime Muhamedove omiljene kćerke: FATIMA. On smatra da i Gospa želi da se zauzmemo oko obraćenja muslimana.

A to će ovisiti o tome kakvi smo mi vjernici. Tko je za nas Gospa? Tko je za nas – Isus? I kakva je naša vjera – na djelu.

audio Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Poslije kršćanstva Islam je najbrže rastuća religija na svijetu. Do 2000 g. broji se da ih ima oko bilijun. (o. Hardon u situaciji u Detroitu i kako ljudi ne vide što se događa u tom centru muslimanske revolucije. Usmjerili su se na afroamerikance.) Cilj im je pobijediti kršćanske zemlje. To je ono što se događalo u 7. i 8. st. U 3. st. bilo je preko 200 biskupa koji su mučenici katoličke Crkve, a bili su mučenici Islama. I to je ono što bi muslimani svoje sljedbenike ohrabrivali da čine. Zato je važno vidjeti što se događa. (Detroit… 23 džamije…) Njihov cilj je muslimanizirati i dekristijanizirati … i to rade poprilično uspješno.

Kad uspoređujemo nekršćanske religije postoji bitna razlika među njima. Tako npr. hinduizam i budizam imaju svoje početke prije Krista, a islam je započeo poslije Krista 632. god. Islam bi se (prema O. Hardonu koji je religije uspoređivao/proučavao religije 40 godina!) islam ima puno zajedničkog sa Nestorijevim kršćanstvom. A tko je bio Nestorije? Nestorije je bio patrijarh u Konstantinopolu a nije vjerovao da je Isus Krist Bog. Iako je bio patrijarh bio je heretik i kao takav osuđen na koncilu u Efezu. Kršćani u arapskim zemljama u velikoj mjeri bili su Nestorijanci. Ljudi su dakle bili pod velikim utjecajem patrijarha Nestorija. Iako su bili monoteisti, vjerovali u jednog Boga, nijekali su Isusovo božanstvo, a s tim u vezi onda ni Mariju nisu priznavali za Majku Božju. Tako je jedan patrijarh napravio ogromnu, nemjerljivu štetu. Marija je Bogorodica – theothokos. (To je dogma tj. nepromjenjiva istina naše vjere.)

Ljudi su bili prisiljavani da pristanu na islam, a ako ne bi onda bi bili ubijeni. Gledajući proteklih 13. st. većinu mučenika katoličke Crkve – ubili su muslimani.

Muhamed se smatrao pozvanim da piše Ku’ran, opsega otprilike kao naš Novi zavjet. Najprije se poziva na vjeru u jednog Boga koji je apsolutni gospodar svega. A Muhamed od mistika postaje prorok, a od proroka postaje politički vojskovođa i to moglo bi se reći navjeći vojskovođa svih vremena, mnogo uspješniji od Cezara ili Napoleona. Propagirajući vjeru koju je prihvatio kao od Boga objavljenu pokazao se kao jako uspješan, a glavni način na koji je to činio bilo je silom, tj. mačem. U Medini Muhamed pobjeđuje sve koji mu se surpostavljaju, a onda ljudi u Meki mole ga za milost. 632. God oko 40000 osoba ide skupa s njim u Meku na hodočašće i Muhamed postaje simbol velikog uspjeha.

Muhamedova revnost bila je usmjerena protiv poganizma. Za njega je poganizam bio = politeizam – vjera u više bogova.  Ku’ran je kako je tvrdio Muhamed izvor Božje mudrosti. Ima muslimana koji su se zavjetovali da će memorirati cijelu Ku’ran napamet (!). U islamu nema hijerarhije, nema jednog učiteljstva nego se Ku’ran smatra izvor nadahnuća.

(o. Hardon govori o jednom mješovitom paru zaručnika koji su se htjeli vjenčati. On pita momka koju vjeru prakticira. On kaže: islam. Čitaš li Ku’ran? Da, svaki dan. Moliš li? Da. Vjeruješ li ti u poligamiju (višeženstvo)? Da, naravno (a s curom je, koja se na to samo nasmije). Na kraju razgovora rekao im je da mu je žao ali da njihov vjenčanje ne može biti valjano sklopljeno. Nakon tri susreta nazvala ga je djevojka te rekla da će već naći svećenika koji će ih vjenčati…)

Glavno polazište islama je – da postoji samo jedan Bog i to je bio pomak u odnosu na vrlo proširen politeizam. U Ku’ranu piše da je samo jedan Bog i taj Bog „nema sina“. Iz toga vidimo kako se niječe vjera u Presveto Trojstvo. I mnoge religije koje se nazivaju kršćanske posudile su Muhamedove ideje. Tako npr. mormoni (koji su najrasprostranjeniji u Juti).

U Ku’ranu piše da je Alah stvorio svijet u šest dana… Opet vidimo da posuđuje iz Starog zavjeta. No on također uzima i iz apokrifnih evanđelja (onih koje Crkva nije uvrstila u kanon, u Sveto Pismo koje se smatra od Boga nadahnuto). Muhamed za to nije znao..

U pravovjernom islamu nema milosrđa. …

Nijekanje Marije kao Majke Božje je glavni razog što je bilo na milijune mučenika katoličke vjere. (jedan primjer – Sudan –  gdje je 2 milijuna katolika mučeno jer su odbili zanijekati vjeru da je Marija Majka Božja)

Islam je duboko prodro u cijeli svijet.

Među biskupima koji nisu prihvatili osudu patrijarha Nestorija (koji je utjecao na vjeru naroda u arapskim zemjama i koji je zanijekao Isusovo božansto) su biskupi iz sjeverne Europe. Nije čudo da su u 16. st. sve zemlje koje su prekinule s Katoličkom Crkvom  – bile zemlje sjeverne Europe: Švicarska, Škotska, Norveška, Engleska, Vels, Njemačka.

(nastavak… )

Izvor: sluga Božji o. J.A. Hardon

vidi također: Počeci Muhamedizma

na slici: Kaba je građevina u obliku kocke, duga oko 11 a visoka oko 1 m. Ona se danas nalazi u sred velike džamije u Meki. Predstavlja posebnu točku prema kojoj se muslimani okreću u vrijeme molitve. Vjeruju se kako se kocka nalazi točno ispod Alahova prijestolja I kako to mjesto obilaze anđeli, pa stoga to čine i vjernici.

Pravilno ime za sljedbenike Muhameda je Islam. I sam Muhamed je prihvatio taj naziv kao opis vjere koju ispovjeda. Islam bi u prijevodu bilo – podvrći se Bogu, Božjoj volji.

Oni koji ispovjedaju tu vjeru su muslimani. Ipak, muslimani izbjegavaju da se nazivaju po Muhamedu (Muhamedinci) jer bi to moglo značiti da se klanjaju Muhamedu.

Kako je nastao islam? Tko je bio Muhamed?

Muhamed se rodio u okruženju Meke oko 600 milja južno od Jeruzalema, između 570 i 580 god. posl Kr. Njegov otac Abd Allah je umro na putu u Medinu prije nego se Muhamed rodio. Tako je Muhameda odgajao djed, a kasnije i ujak, jer mu je majka umrla kad je imao 10 godina.

Kakva religija je vladala u Meki? Tu su živjeli arapi koji su bili politeisti. Vjerovali su u nebeska tijela kao božanstva, ali tu su došli živjeti i židovi i kršćani. Tako je Muhamed odrastao u okruženju koje je s jedne strane bilo politeističko (vjerovanje u više bogova) i monoteističko (vjerovanje u jednog Boga).

Njegovo djetinjstvo u kratkim crtama spominje se i u Ku’ranu kao teško djetinjstvo siročeta no većinu njegova života prije njegova djelovanja je teško potvrditi.

Sigurno je da se bavio trgovinom i da je upoznao je Khadiju koju je oženio i s njom imao četiri kćerke.

Kao prorok jedne nove religije počeo se obraćati bogatašima Meke s porukom o obraćenju. Prema Njegovu poučavanju jedina čovjekova nada pred Božjim sudom je: slijepo podvrgavanje, život molitve i odupiranje grešnim porivima.

No, vođe Meke nisu ga slušali. Vođe su bili ljudi koje je zanimala trgovina i biznis, bili su bogataši a po uvjerenju politeisti. Muhameda nisu shvaćali ozbiljno. Neke je ipak Muhamed uspio obratiti, počevši od svoje žene, a obraćenici su bili uglavnom sluge i stranci.

U roku od 10 godina nije vidio velikog uspjeha pa se preselio u Medinu.

U Medinu su ga zvali da dođe kako bi bio mirotvorac.

Muhamedova selidba u Medinu je puno toga promjenila.

U Meki je bio prorok, a u Medini postaje politička i vojna figura. Započeo je tri velike bitke…

Odlučio je napasti i rodni grad sa vojskom od 10000 ljudi. Uzeo je bogatstvo, slomio idole Kabe, obnovio sveti hram i u temelju postavio crni kamen koji su arapi stoljećima ljubili kao dio svog hodočasničkog rituala. Ta stijena vjerojatno je meteor a arapska plemena su ga štovala kao predmet nebeskog porijekla. Islamska tradicija crni kamen tumači kao rezultat kontakta sa grijesima poganskog svijeta…  (nastavak…)

usp. Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.