Ne morate se složiti s autorom ovog istraživanja, ali je zanimjivo preispitati svoj boravak na facebooku:

• Zašto se želim povezati s ovim ili onim ne-poznatim ljudima?
• Što tražim na facebooku?
• Koliko vremena provedem na facebooku dnevno?
• Je li u pozadini želja da ispunim neku emocionalnu prazninu? da nekog impresioniram? ili… ?
• Znam li da postoje ljudi kojima je u interesu da nas uhvate u zamku konzumizma (pa da se uspoređujemo s drugima, kupujemo stvari koje nam ne trebaju, … )?
• Znam li da većinu tih ljudi (“prijatelja”) na facebooka nije ni briga za mene, i da se sad izbrišem sa facebooka ne bi me potražili… ? itd… itd…

Riječi autora videa (otprilike):

Imao sam 4 facebook profila. Onaj glavni je bio za moju ženu, tako da može imati muža u facebook svijetu. Ostala tri su bila za „Sons of liberty accademy“, koja nisam baš ni koristio, ali bili su tamo. Jedino od najvećih iskustava koje sam imao na facebooku bio je moj prvi (fb) rođendan kad sam primio preko 100 rođendanskih čestitki širom svijeta. Stvarnost facebook svijeta je da se nikad zapravo i nije činio stvaran.

Unatoč tomu KOLIKO PRIJATELJA imaš na facebooku činjenica je da možemo biti sretni ako imamo nekoliko njih u stvarnom životu. Imamo li više elektroničkih kontakata sa ljudima to ne poboljšava naš život. … život postane manje ljudski.

Što više „SMIJEHA“ („lol“ – ova) dijelimo to on sve manje ima to značenje. „LoL“ =  laugh(ing) out loud /  lots of laughs (smijanje glasno / puno smijeha). Najčešće je sve to pokušaj da čovjek ISPUNI PRAZNI DJELIĆ SVOJE DUŠE.

KONZUMERIZAM nam nameće da kupujemo stvari koje nam ne trebaju… (Kupujem, dakle, jesam)… Nastojanje da se osjećam bolje nego drugi. Uskoro, vrijednost se ne određuje prema snazi naših međuljudskih odnosa s drugima nego po onome što smo sposobni konzumirati. I onda – odričemo se veza s drugima, da možemo raditi više, da možemo imati bolji život. Što više radimo, to više kupujemo. Sve dalje idemo u tomu. To čini naše veze sve slabijima. Raditi više, kupovati više… Konzumerizam desetljećima kontrolira društvo namećući im potrebu  – da ljudi izgledaju dobro ili se osjećaju dobro.

Konzumerizam je psihološki proces (čijim začetnikom se smatra nećak Zigmunda Freuda), a kojem je cilj pretvoriti snažne međuljudske odnose u površne susrete koji su u znaku iščekivanja sljedećeg …

Reklame su napravljene tako da stvaraju nesvjesnu želju za proizvodima. Uzmimo npr. cigarete. To se može prihvatiti kao oblik moći i buntovništva, a stvarnost je da se radi o – slabosti. Na posljetku kupimo stvari ne zbog korisnosti proizvoda nego da pokažemo svijetu: Kupio sam to… ja sam „cool“. (U pozadini su voditelji tvrtki koji se svim silama trude zadržati svoj posao, prodati nam svoje proizvode, učiniti da nosimo moderniju odjeću, da vozimo najbolja auta… itd.) A što kad se ljudi slome u toj jurnjavi…  Što kad se ljudi probude i shvate da su proveli život jureći za ničim?

Odgovor biva: Pustite ih – NEKA SE ZABAVLJAJU – do smrti!

Facebook je IZRAZ NARCIZMA. Gdje drugo možete ići i šepuriti se kao paun? Tu možete dobiti puno slave – svake minute… (U pozadini mnogih statusa može biti: „Želim pažnju!“) Facebook može biti jedan veliki: „Pogledaj me…!“ … „Pogledaj moje slike, pogledaj moje auto, pogledaj gdje se nalazim, pogledaj moj ženu, pogledaj moj život, …“ (63% njih cijelo vrijeme kukaju,  32 % govori o svojim savršenim životima, 41 % dijele svoja politička gledišta, 16% stalno pišu o svojoj dragocjenoj dječici… )

I na kraju, koja ironija,  – od svih silnih prijatelja – NIKOGA ZAPRAVO NIJE NI BRIGA za sve to!

Narcizam ide toliko daleko da su ljudi stvarno kadri ući i u prave veze kako bi mogli na facebooku izmjeniti status (!) (u vezi!)

Facebook je također pun REKLAMA (…razne korporacije, promotori, zvijezde, mali biznismeni…) Postoje cijeli sustav koji je u cilju pomaganja promoviranja preko fb i medija… Komentari često i nisu napisani od strane onih koje slijediš nego od strane medijskih menadžera.

Zašto trošiti vrijeme igrajući se sa facebookom!? I koje li ironije!  Oni (kojima je u cilju da si na facebooku) – oni ne troše svoje dragocijeno vrijeme provodeći SATE I SATE na facebooku. Korporacije i marketinški stručnjaci će nam reći: „Hej, cool je da ostaneš POVEZAN/a!“ A iza svega toga oni su samo zainteresirani za to da unovče promet.

Facebook je i VOAJERističan. (Voajer je osoba koja želi gledati tuđe stvari, navodi je da otkriva i svoju intimu…  radi zadovoljavanja svojih potreba… ) Želi se vidjeti je li se netko udebljao, ili kako djeca izgledaju… Facebook ti omogućuje da gledaš slike tih života, ali nikad ti zapravo ne daju priču tog života. Iza svih tih osmjeha nalazi se i tuga… možda zbog međuljudskih odnosa, možda zbog novca, možda zbog bolesti ili zbog posla.. Svi mi imamo takvih poteškoća. Svi imamo dublji život koji bi dijelili sa stvarnim prijateljima, ali ne i sa facebook prijateljima. Ako ne možeš biti otvoren/a s tim ljudima zašto im dopuštaš da ti uđu u život? Zašto smo tako ljubazni da dajemo dio svog života ljudima kojima uopće nije stalo do nas? Moramo čuvati sveto od profaniranja.

Budući da se krećemo u tom svijetu voajerizma prisiljavamo sebe da stavimo na se MASKU. Masku stavljamo zbog raznih razloga, možda ne želimo uzrujati nekog. Ili možda želimo impresioinrati nekog! Problem je kad nosimo masku tako dugo da izgubimo pojam o tom – tko smo mi stvarno. Ovo može ugušiti neke želje da učinimo nešto, ili da budeš tko stvarno želiš biti. Budući da nosimo masku onda ljudi koje poznamo poznaju samo – masku. A onda se bojiš biti tko stvarno jesi –  iz straha da ih ne prestrašiš. To je nešto što onda narušene odnose čini još gorima.

I prije nego facebook-ljudi postanu ljuti: Facebook ima i neke dobre strane. Da to je „cool“, da se možeš POVEZATI S PRIJATELJIMA i podijeliti slike. Tvoj facebook život je odraz tvog stvarnog života. Mnogi ljudi odu na facebook kako bi imali život, a da ih to ne konzumira. Facebook nije uzrok ovih problema više nego li i kemijska koja piše pogreške. Facebook je samo pokušaj milijona ljudi da se povežu i nađu smisao svog života. Problem je što su ovakve VEZE POVRŠNE i NE ISPUNJAJU čovjeka. (Facebook se čak uspoređuje sa pornografijom – Ono što je facebook za emocionalno i socijalno ispunjenje, to je pornografija za emocionalno-spolno zadovoljstvo.  Ni jedno ni drugo nije stvarno.)

Ako se zaista želiš povezati s ljudima uzmi telefon i razgovaraj. Video komunikacija je još i bolja. Toliko naše komunikacije je neverbalno. Možemo u trenutku ocjeniti nečije osjećaje – kad ih vidimo. Toliko toga u našoj komunikaciji je izgubljeno kroz elektronički filter.

Najbolji način komunikacije je: licem u lice.

Najbolji RAZGOVORI koje sam ikada imao u životu bili su kad sam otišao na piće i samo – razgovarao. Ovi razgovori nam daju snagu jer za to smo stvoreni. Mi smo vizualna, emocionalna i duhovna bića koja se žele susretati na dubljem nivou, sa značenjem i svrhom. Ako tvoj život nema smisao ili svrhu pogledaj prijateljstva koja držiš. Facebook djeluje kao sredstvo za tu svrhu. To je samo nadomjestak za pravu stvar. Prava komunikacija, o stvarnim stvarima, je stotinu puta bolja nego ona na facebooku.

Jeste li shvatili da postoji cijela generacija ljudi koja ovo (facebook povezanosti) smatra normalnim?

(…)

Koliko dugo će trebati kompjuterskom algoritmu da postane tvoj prijatelj? (Ne moj se smijati. Ljudi misle da je #bitcoin stvarni novac). Pogledaj svoje facebook prijatelje i reci mi da neki od njih ne mogu biti kompjuterski programirani. Ako je subjekt tužan – algoritam kaže: Razvedri se, bit će dobro. Ili: pričaj mi o tome. Ili: Ja sam ovdje za tebe. Ili: Volim te!

Ovo je doista narcističko iskustvo. Tko ne bi želio imati pored sebe puno takvih potvrđujućih „da-ljudi“ kao svojih prijatelja? To je kao mentalna mastrubacija koja te odvlači od praznine u tvom životu. Što je više narcizma to je više phishopastkih ponašanja u ovom svijetu.

Ako pogledate neke programe na TV vidjet ćete normaliziranje psihopatskih ponašanja (…) Ljudi to prihvate kao nešto što tako mora biti. A nije. I moramo ovo držati dalje od svog života. Vidimo da se lijepe riječi i pažnja od strane fb prijatelja koristi protiv ljudi u tvom stvarnom životu. Ako tvoja žena ne čini to za tebe, imaš na facebooku cure koje misle da si naj… Ako tvoj muž nije dobre volje, itd… …. Ove servisne napasti nam ne trebaju u našem ionako već stresnom životu.

Onaj stvarni život blijedi, a onaj virtualni život postaje opasan.

Koliko puta ste bili s nekim u društvu i provjeravali vašu e-poštu? Stalna povezanost s ljudima postaje prevažna u našim životima.

Bojim se, ako se stvari brzo ne promjene, gdje će nas to odvesti?…

Kao prvo, postajemo NE POVEZANI S PRIRODOM. Ne primjećujemo divne poglede koje nam pruža. Teško da više gledamo i zvijezde. I onda ne vidimo kako smo zapravo maleni. A onda se i obitelj razdvaja. Otac odlazi na posao da zarađuje za obitelj. Žene imaju svoje zanimacije… Djeca su odvojena od svojih prijatelja i ne znaju tko im pravi prijatelj. Kakve šanse imaju u životu? Kakvu budućnost izgrađujemo?

Umjesto da vidimo kako smo mali u ovom životu, gurnuti smo u narcistički virtualni svijet.

A onda je tu iskustvo STALNOG PREPUCAVANJA. Odgovaranje na komentare, sviđanja i ne sviđanja je – zamorno. Onda pitanja: jesam li to ispravno rekao… kako će to prihvatiti… i to postaje zahtjevan posao da se sve izbalansira… Netko kao da stalno gleda iznad tvog ramena … (i može komentirati je li ono što objaviš dosadno… i nemaš li pametnijeg posla… )

Koliko tvojih PRIJATELJA je to postalo zbog okolnosti, školovanja, susjedstva, suradništva… i zbog toga s njima provodiš vrijeme. Većinu njih niti poznaješ niti ih možda želiš upoznavati… Koliko njih (koje pratiš na facebooku) želiš u stvarnom životu upoznati? … Nemam vremena za površnosti. (…) /“Dobar prijatelj zna sve tvoje priče… Najbolji prijatelj ih je proživio s tobom“/

(…)

Vjerujem da dolazi vrijeme kad će ljudi prestati sa svim tim mrežama i početi živjeti stvaran život.

Nećemo više moći (kao za papirnatu novčanicu) dobivati „nešto“ za „ništa“ i dati sve ono što je stvarno – za to – ništa. Tada ćemo se moći vratiti nečem što stvarno vrijedi. Uspjet će oni koji budu imali stvarne i snažne kontakte…

Želiš li sebi učiniti uslugu danas – otiđi na facebook „setings“ i deaktiviraj facebook na nekoliko mjeseci. Ne brini – sve će biti u redu. Možeš poslati ovaj video kao objašnjenje. Vidi hoće li netko od tvojih prijatelja primjetiti da te nema. Vidi hoće li te netko od njih pokušati pronaći u stvarnom životu. Ako to učine – moguće da su ti pravi prijatelji.

U zemljama poput Južne Koreje gdje je preko milijun ovakvih ovisnika, osobito među mladima, zabilježeni su i prvi smrtni slučajevi zbog pretjeranog igranja, čak sedam u godinu dana. Talijanski savez protiv epilepsije pronašao je 2004.g. da se godišnje u Italiji pojavi deset tisuća slučajeva epilepsije, a da je ona u 3% uzrokovana videoigrama. Upravo su mladi, koji su najpropulzivnija i najkreativnija snaga društva najugroženiji. Među njima je sve raširenija pojava isključivanja iz društvenog života i zatvaranja u virtualni svijet videoigara, televizije i interneta, gdje provode sve svoje slobodno vrijeme u svojevrsnoj emotivnoj pustinji. U Japanu psihijatri ovu patologiju zovu hikikomori (u prijevodu: izdvojiti se, izolirati se) i prema procjenama njihovog ministarstva zdravstva 20% Japanskih adolescenata njome je pogođeno. Zakonske zabrane korištenja nekih igara mlađima ispod određenih godina nisu se pokazale od velike koristi. Do čega ova sve veća moć medija može dovesti na širem društvenom planu teško je predvidjeti. No sigurno je da su zakoni kapitala takvi da teže sve većoj koncentraciji i monopolu, a progresivna dehumanizacija potrošača za korporacije je samo koristan način povećanja profita. ”Onog trenutka kada je bogatstvo iskustva svedeno na televiziju, samo nekolicina ljudi može nadzirati bilo čiju svijest. Godine 1960.u u SAD.-u sto najvećih kampanja sudjelovalo je s 83% reklama na televiziji i tako imalo izravnu kontrolu u kojoj su ostalih 399.900 kompanija i 250 miijuna ljudi nevažni. Bez tako jedinstvenog monolitnog sredstva kao što je televizija, djelotvorna moć i kontrola koju posjeduju ove velike korporacije ne bi bila tko efikasna kao danas”. Bivši potpresjednik SAD-a Al Gore detektira problem koji uzrokuju američki mediji u javnom mnijenju: „Jednosmjerni karakter dominantnog komunikacijskog medija, televizije, udružio se sa sve većom koncentracijom vlasništva nad velikim brojem medijskih kuća koje se nalaze u rukama sve manjeg broja golemih konglomerata, a u kojima dolazi do miješanja zabavnih vrijednosti s novinarstvom, pa tako i do ozbiljnog narušavanja uloge objektivnosti u javnom diskursu… U posljednje vrijeme su drastično pojačana lobistička nastojanja s ciljem ostvarenja utjecaja i nadziranja javne strategije, a to pak dovodi do raširene i često cinične primjene istih tehnika masovnog uvjeravanja pri oblikovanju javnih stavova o važnim pitanjima, kako javnost ne bi počela podupirati nezgodna – i skupa – riješenja za određene gospodarske grane”. Virtualni svijet u svojoj ekspanziji, kvantitativnoj i kvalitativnoj, sve više konkurira stvarnom svijetu, što je posebno izraženo kod djece koja su najnezaštićenija. To dovodi do otuđenja, ali i gubljenja iz vida vrijednosti pravoga života. Virtualni svijet je proizvod čovjeka koji ga često upućuje na iskrivljenu sliku samoga sebe, zatvarajući mu pristup transcendenciji. Motiv virtualnog tehnokrate jest sebičnost koja se svodi na profit i moć. U pravoj stvarnosti, unatoč svim teškoćama prouzročenim ljudskom slabošću, lako se susrećemo altruizmom i ljubavlju. Virtualna stvarnost iako se predstavlja u najprivlačnijem svijetlu, nudi prvenstveno zabavu koja progresivno izolira čovjeka i vodi ga u sve veći egocentrizam te desenzibilizira za vrednote. Čovjeka u njegovoj preuzetnosti i samouvjerenosti kao da uopće nije briga niti želi misliti o negativnim posljedicama korištenja elektronskih medija. Važno je da oni mogu biti moćno sredstvo vladanja i manipuliranja nad drugima. Virtualni svijet tako, u pravilu neprimjetno, može postati škola indiferentizma i pretvoriti se u stvarni opijum za narod

.

Prošireno je uvjerenje da internet daje veliki doprinos učenju  najvećim dijelom je pogrešno. Naime, da bi se moglo koristiti njegove prednosti, potrebno je solidno predznanje, a kada ga nema ili još nije dostatno, kao u slučaju djece, onda njegova upotreba ne omogućava stjecanje kulture, već podržava površnost i nekritičnost.

Paralelno se očituje i štetan utjecaj na memoriju jer kada se korisnik interneta oslanja na činjenicu da su podaci pohranjeni na Google-u, onda se ne trudi da ih zapamti i sve manje koristi memoriju, što za posljedicu ima njeno slabljenje i gubitak kompentencije na dugu stazu. U fazi odrastanja kad je potrebno djeci davati što više poticaja da proširuju svoje znanje, događa se obrnuto, pa se podržava njihova mentalna neaktivnost.

Nove tehnologije omogućuju pokretne pristupe internetu, igrama i televizijskim programima što pridonosi povećanju vremena provedenog za ekranom. Nedavna engleska istraživanja pokazuju ubrzan porast komuniciranja preko poruka, pa tako adolescenti između 12 i 15 godina starosti u prosjeku tjedno pošalju 193 poruke, a godinu ranije poslali su prosječno samo 91. U tom uzrastu upotreba interneta iznosi prosječno 17 sati tjedno i po prvi put se izjednačila s televizijom. Djeca sve ranije počinju surfati internetom, pa tako u Italiji njih više od polovice (50,7%) to čine u dobi od šest do osam godina,  skoro svi ostali (47,7%) tek nešto kasnije, u dobi od devet do jedanaest godina.

Ovisnost o internetu već je dugo poznata i sve raširenija. Posljedice variraju od negatvinog utjecaja na raspoloženje do povezanosti sa depresijom, imulzivnim antikomformizmom pa čak i autizmom. Istraživanje koje je provelo Sveučilište Carnegie Mellon na 169 ispitanika tijekom dvije godine pokazalo je da je u tom periodu samo jedna petina stekla novog prijatelja na internetu i da svaki dan tjedno proveden na internetu smanjuje za 2,7 poznanstava, pridonosi socijalnoj izolaciji i povećava za 1% potencijal depresije.

Stvarni je život pod sve većim pritiskom virtualnog svijeta pa neki u tom vide „pravi rat protiv stvarnosti“ koji „nije samo gubitak stvarnosti, predmetnosti, poznatog i proljudskog svijeta, to je u isto vrijeme gubitak drugoga, stvarna i stalna osamljenost“, a čiji je sastavni dio i tzv. „cybersex“. Vlastito neposredno iskustvo sve se više smanjuje i uzmiče pred posredovanim i tuđim iskustvom.

Društvene mreže su sve popularnije pa je tako 2008. 71% adolescenata u Italiji imalo svoj profil na Facebooku. Prema istraživanju provedenom 2012. Od strane Go-globe.com, od jedne milijarde korisnika Facebooka u svijetu 350 milijuna sebe smatra ovisnicima, a čak četvrtinu nije briga za zaštitu privatnosti. U društvenim mrežama se traži socijalizacija, ali samo se još više povećavaju samoća i deprimiranost. Ostvari se povezanost s velikim brojem ljudi, ali ona bude površna i često isprazna. Što samo povećava tugu i udaljava od istinskog susreta. „nema autentičnog odnosa, nema odnosa koji bi utemeljio komunikaciju i susret,koji nije posredovan jezikom, pa i tjelesnim emocijama: od mogućnosti da se gleda u lice i da se razmijeni stisak ruke, da se smije i poprati riječ gestom koji joj proširuje značenja. Doba računala je tako obilježeno fatalnim rizikom da se radikilazira samoća i da se isprazni psihološke i ljudske odnose od značajnih emotivnih sadržaja“. Razorni učinci pogađaju osobu kako psihički tako i fizički. „intezivna upotreba društvenih mreža smanjuje ne samo broj stvarnih prijatelja već i društvenu kompentenciju sa smanjenjem odgovarajućih područja mozga i izraženijim gubitkom samokontrole. Tako se aktivira silazna društvena spriala koja priječi zadovoljavajući društveni život.“

Nova tehnička pomagala, koliko god bila pokretnija i u većoj interakciji sa stvarnosti nažalost, nudeći sve jače emotivne podražaje, toliko više otuđuju od autentičnog života koji postaje neprivlačan i dosadan.

Uz to izlažu posebno djecu i mlade ozbiljnim rizicima da naiđu na osobe koje im mogu nauditi. Istraživanje koje su u Finskoj 2011. G. Provele organizacije Save the children i helsinky Virtual community Policing Group daje ozbiljne razloge za zabrinutost: 33% djece je bilo seksualno uznemiravano od odraslih, 24% ih je sudjelovalo u seksualnim razgovorima, 20% ih je imalo seksualne kontakte putem kamere, a 11% ih se pokazalo skroz ili djelom razgolićeno. U Italiji u godinu dana broj adolescenata koji prima erotske poruke porastao je 150% u samo godinu dana, s 10,2 % godine 2011. Na 25,9% 2012. Godine; njih 33,9% tražilo je pornografiju; 25, 2% razne oblike nasilja; 9,9% informacije o anoreksiji, a 4,9% upute o samoubojstvu.

„Istinska se zajednica očituje u međuljudskoj prisutnosti istine koja se osobno iskazuje.  Virtualni prostor može tek oponašati ili održavati te stvari (kako god uvjerljivo) ali ih ne može stvoriti. Inače će postati zahtjevni medijski gospodar koji traži sve naše vrijeme i snagu.“

…

Josip Mužić, RAT PROTIV ČOVJEKA, Glas koncila, 2015., Str. 63-65