Naše duhovne vježbe od sedam dana su samo mali dio onog kako je sv. Ignacije Loyolski zamislio duhovne vježbe – od 40 dana.

Ova tema o Isusovu kraljevstvu je kod Ignacija negdje na sredini. Ignacijevo životno iskustvo: Bio je vojnik koji je ranjen u bitci pa se u vrijeme oporavka susreo sa knjigom o svecima. Kad je uspoređivao svece i viteške romane uočavao je razliku. Viteški romani davali su mu samo kratko zadovoljstvo. A ovi drugi (o svecima) ispočetka mu nisu bili privlačni, ali su ostavljali na njega duboki trag. To je bilo prvo razlikovanje duhova.

Ignacije je znao što to znači riskirati život za zemljaskog vladara. A onda iz te slike vidljivije je značenje služenja Vječnom kralju.

Kako u ovom razmatranju o kraljevstvu – o Isusovu propovjedanju zamisliti mjesta? Sveta zemlja je slična našim krajevima – uz obalu, zagora, krš, jezero… pa to nije teško zamilsiti. Da Isus danas ide propovijeati išao bi u crkve, propovijeao bi ispred kuća, na trgovima, … u gradovima… Isus je nogom stupio u skoro svako mjesto. Jedno je kad čovjek hoda, a drugo je promatrati iz aviona. Kad hoda može doživjeti zemlju bolje a to dopušta i da upozna stanje ljudi. Stjepan Radić je vidio kako ljudi žive i želio se suočiti sa tom stvarnošću. Njegova seljačka stranka je tada bila najjača pa se proširila i izvan Hrvatske.

Kad smo u razmatranju sebi približili mjseta gdje je Isus propovjedao onda molimo za milost koju želimo.   Kad se govori o pozivu – (na što me Bog pozvao) – ne govori se samo o duhovom pozivu. Govori se i o braku mada mi ne čujemo baš da se o brau govori kao o pozivu. Duhovni poziv je za manji broj vjernika. Temeljni poziv biva zanemaraen, a taj temeljni poziv je da – budemo Kristovi. Ako nam to nije jasno onda gradimo kulu na pjesku. Za Isusom su išli mnogi – i žene i oženjeni i svi koji su mogli. Oni koji su ostajali kao npr. onaj kojeg je Isus izliječio od opsjednuća – slijedili su Isusa svojim srcem. Ljudi su se odazivali spremno i brzo. Naš pravi problem je da ljudi nisu svjesno izabrali da budu kršćani da da se to samo po sebi podrazumjeva. Ta vjera je tradicionalna. Nije osobna. A ako vjera nije osobna tu se ne radi o pravoj vjeri nego o životarenju i pitanje je samo vremena kad će se takva vjera pretvoriti u nevjeru.

Svatko je pozvan da bude Kristov, a manje je važno da li u duhovnom pozivu ili u braku čovjek mora živjeti radikalno. Ništa manje nije zahtjevno živjeti radikalno u braku nego u duhovnom pozivu, ako je čovjek u braku otvoren životu.

Koliko danas ima obitelji u Hrvatskoj sa više od deset djece? Možda 20 ili 30… Ti su ljudi znak u ovom vremenu. Danas je cijela organizacija života zamišljena tako da obitelji nemaju više djece: da je potrebna plaća obaju roditelja, da se rade nacrti za stanove prilagođeni da mali broj djece, da se psima osvećuje više pažnje nego djeci i td… Roditelji se susreću sa izazovima na svakom koraku. Ako bi netko išao u brak zato jer je to lakši put onda je to krivi put. Isto tako ako netko izabere duhovni poziv zato da se uhljebi opet je na krivom putu.

Kako zamisliti jednog zemaljskog kralja? Teško jer su danas te funkcije više kao neki ukras. Kao npr. u španjolskoj. Kao fikus. Nemaju stvarnu vlast. Oni samo čuvaju uspomenu na vremena kad su vladali kraljevi. No možemo sebi predočiti vladara koji je odabran od Boga i kojem je stalo do Božjih interesa. Ne možemo ga zamisliti kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog zapadnog državnika, također ni kao nekog na Istoku kao kineza. Najbliže tomu je Putin koji vodi kršćansku politiku, objektivno najbolja politika na Zapadu. Tamo imamo 28000 crkava (svaka tri dana – nova crkva)… Takav duhovni preporod nismo imali još od Konstantina. Bog se može služiti tim čovjekom danas. Možemo reći da patnje donose svoj plod. On je na čelu jedne svjetske sile koja pod sobom ima druge vladare. U savezu je s drugi državama koje su im podložne.
Taj kralj govori: „Moja je odluka da podvrgnem zemlju nevjernika…. „ Tu se dakle radi o jednom osvajačkom ratu. Kršćanska moralka je došla do toga da nam je dopušten obrambeni rat ali ne spominje osvajačke ratove. Ovdje je drugačije. Čovjek nema puno izbora: ili će se povlačiti, ili će osvajati. Borba se događa u miru i u ratu. Ako se u miru nisi pripremao za rat nećeš imati nekog tko će braniti te prostore.

Krist je došao otkupiti sve ljude, ali se svi ne spašavaju. A zašto? To je zato jer kršćani nisu apostoli, misonari, a manjim dijelom zato jer nisu prihvatili poruku.

Odgovornost je prije svega propustom. Za to ćemo odgovarati poslije smrti pred Isusom Sucem, ali i prije smrti, na zemlji.

Ako mi druge ne evangeliziramo onda će oni „evangelizirati“ nas. Sve više ljudi relazi na islam ili više ne vjeruju. Sjeverna Evropa je postala duhovna pustinja. Da bi se tu nekog evangeliziralo treba 1000 puta veći napor nago u Africi.

„Tko hoće sa mnom mora sa mnom dijeliti hranu, piće…“ Svaki vojni pohod sastoji se od praktičnih stvari. Napoleon je npr. sa svojim vojnicima spavao pod šatorom, jeo s njima. Rastom je bio malen, ali je pokazao predanost i hrabrost koja je vezala ljude za njega. Ivana Orleanska imala je kralja slabića, kukavicu, koji nije vjerovao da on išta može promijeniti. On je bila ta koja je organizirala rat protiv Engleza. Da je kralj nije zaustavljao učinila bi puno više.

Danas u Evropi imamo dobrih vođa, biskupa, ali nikakvih vojnika. Biti bisku u Evropi znači biti general bez vojske. Možeš imati sve kavalifikacije, a da u svećeničkim redovima sve bude rastrojeno i mora se baviti krpanjem svećeničkih zvanja. To je kao da moraš krpati brod koji tone. Ne može se ići u rat ako nemaš vojsku. Potrebno je imati vojskovođu, ali i vojnike.

„Ista hrana, piće, odjeća… „ U našem Domovinskom ratu mnogi su vrijeme proveli u uredu ili baveći se umjetnošću i sl., a dobivali su činove kao da su bili na prvoj liniji. Čovjek sebi umiri time savjest da je sudjelovao, a najčešće od sudjelovanja nije bilo – ništa.

„Danju, noću… napor…“

Logično da se dijeli ista sudbina. To traži odricanje. Loši uvjeti, nespavanja, trud, muke… Čovjek vidi da je taj rat opravdan. U nas su dolazili i stranci jer su bili sigurni da je to pravedan rat i došli su do pobjede – unatoč tome što nisu imali uvjete. To su dobili preko svoga srca. I danas postoje ljudi stranci u Siriji koji se bore protiv Isila. Ostavljaju svoju sigurnost, riskiraju život, prepoznali su ispravnost i išli su za tim. Čovjek je spreman riskirati sve. Čovjek ima u sebi sposobnost  da bude velikodušan ali mora imati ispravan cilj. Danas vidimo da ljudi to pokušavaju postići u nekim ekstremenim sportovima samo zato da bi snimili neki kratki film za youtube, samo zato da bi došli do nekog priznanja. To je isprazno.

„Tada… udio u pobjedi..:“

Ako je kralj neupitan – što bi trebali učiniti podanici? Ako kralj čini sve sa svoje strane onda oni kojima je poziv upućen, a ne odazovu se – jesu kukavice. Kao što smo i mi  u ratu imali one koji su išli na front, tako smo imali i one koji su bježali u inozemstvo. Jedni su heroji, a drugi kukavice. Heroje nismo nagradili, a kukavice nismo kaznili.

To je isto kao kad se čovjek ne odazove na Božji poziv. Ne može reći da je sve isto. On je zakazao. Kukavica je. Može ispravljati stvari, ali mora krenuti od toga gdje je pao da bi se mogao dignuti. Servantes… je bio ponosan na svoju ruku koja je postala neupotrebljiva. Ona ga podsjeća da je sudjelovao u borbi za ispravnu stvar.

U drugom djelu razmatranja je Krist Kralj. Mi slavimo Krista Kralja. Nismo ga se odrekli. On je jedini kralj. To je ono što može pomoći da stvari ispravnije shvatimo.

Sad ono o kralju primjenjujemo na Isusa. Kako je On izgledao dok je hodao Palestinom? Ako smo dužni ići u rat za državnog poglavara daleko je veća obaveza ići u rat ako nas Krist zove. Onda je to nešto sasvim drugo od zemaljskog poziva. Tu se spaja ono zemaljsko i vječno. To je upućeno svakom.

„…“

Cilj je obratiti svijet. To je cilj koji proizlazi iz evanđelja. To treba biti i naš cilj. Prozelitizam je neodvojiv od – biti apostol. Činiti da drugi postanu Kristovi. Danas po tom pitanju vlada indiferentnost.

Jedan pravoslavac u Beogradu je htio biti svećenik. No, razuvjeravali su ga pa je postao monah. Barem nije izgubio poziv. No, tu se pokazuje da je nešto trulo. Politika dobrih odnosa…

To vidimo i po tomu što je većina pastira postala alergična na govor o misijama. Ako ne vjerujemo da je Krist jedini Spasitelj – to je razvodnjeno kršćanstvo i nema stvarnog efekta.

Mi imamo problem nevjere. Vlada anemija. Slaba volja. Sve je postalo ravno, jednako… I tu je često uključen kompleks manje vrijednosti. A onda stalno dodvoravanje onima koji su moćniji ekonomski, politički… Tu se radi o klanjanju moći, uspjehu, novu… To je jedno IDOLOPOKLONSTVO. Ako Krista ne pratimo putu ne možemo imati udio u Njegovoj slavi jer smo živjeli drugačiji život nego što je živio On…

„promislit ću…“

Čovjek vidi da je to smisleno i tu ulaže cijelu svoju osobu, zdravlje, život – u taj pothvat. Ali i u odazivu se može učiniti više. Oni koji žele pokazati veu privrženost bit će spremni i na veće žrtve.

Molitva…

Jedno je želja, drugo je htjenje. Htijenje treba postati odluka. Nakon želje imamo odluku. Čovjek je spreman podnijeti poruge ako je doista na slavu Božju, a ako nije ne vrijedi. Naša narav se opire prema nepravdama, porugama, siromaštvu… Ali ako imamo pred sobom viši cilj da to bude za Boga i ako vidimo da to Bog želi trebali bi i to podnijeti s uvjerenjem da će donijeti veći plod.

Sveti Franjo je na taj način proslavljao Boga.

Da li ja živim za to da proslavim Boga ili da proslavim sebe?

………………………………..

Izvor: bilješke s duhovnih vježbi, 27.12.2017., voditelj: don Josip Mužić

Gospino uznesenje na nebo – 

Najprije moramo razlikovati Isusovo uzašašće na nebo (gdje on, kao čovjek, uzlazi 40. dan nakon uskrsnuća) svojom božanskom snagom na nebo, od Gospina uznesenja na nebo, jer ona je uznesena Božjom snagom, ne svojom.

Dogma o Gospinu uznesenju nepogrešivo je proglašena 1950. god ali se Gospino uznesenje slavio već u ranoj Crkvi, osobito na Istoku, kod pravoslavaca. No, taj blagdan se zvao – Gospino usnuće. Crkva nikada nije naučavala da je Gospa umrla. Zato su vjernici imali spomen na njeno usnuće. A je li Gospa umrla? Crkva vjeruje da vjerojatno je, ali o tom ne možemo biti apsolutno sigurni. Gospa nije trebala umrijeti, kao što moramo mi grešnici, jer znamo da je smrt – posljedica grijeha, a Gospa je bez grijeha. No ona je mogla izabrati da umre, kao što je Isus izabrao.

Papa Pio XII proglašava – kad je završila svoj zemaljski put ona je dušom i tijelom uznesena na nebo, no nije napisao da je umrla. Ako je umrla onda je njena duša opet ujedinjena s tijelom, a ako nije umrla onda njeno tijelo nikad nije odvojeno od duše. Od smrtnog je postalo besmrtno i odmah je proslavljeno. Gospa je sada dušom i tijelom u nebu.

Zašto je Gospa uznesena na nebo?

Nema sumnje da je Gospa s ovog svijeta otišla u prijateljstvu s Bogom. Sv. Ivan Krstitelj, mučenici, sv. Josip nisu otišli s tijelom na nebo, već samo s dušom. Drugim riječima, Gospa je apsolutno jedinstvena od svih ljudi u nebu s tijelom, jer osim nje i Njenog Sina Isusa nitko u nebu nije s tijelom.

Mogli bi navesti nekoliko razloga zašto je uznesena s tijelom:

1. Uznesena je s tijelom da bi ponovo mogla dušom i tijelom biti zajedno sa svojim Sinom kojem je jednom darovala njegovo ljudsko tijelo.
2. Gospa je svojim uznesenjem u tijelu povećala radost svetaca u nebu. Oni sada ne promatraju samo Isusa koji je tamo dušom i tijelom nego i Njegovu majku. Na taj način oni imaju neki predokus one slave koja ih tek čeka. Jednom će i oni biti ujedinjeni sa svojim proslavljenim tijelima, o uskrsnuću mrtvih.
3. A ima i još jedan razlog zbog čega je Gospa dušom i tijelom na nebu. Papa Pio XII, dan nakon što je proglasio dogmu o Gospinu uznesenju na nebo (a to sam čuo, govori o. Hardon, jer sam tada bio u Rimu. Napomena: prije proglašenja dogme o. Hardon je bio pozvan da kroz devet tjedana govori o Gospinu uznesenju na Radio Vatikanu. Izvor: audio – realpresence.com) Dakle, jedan od razoga je to što je „moderni svijet otkrio novog idola. A taj novi idol je – LJUDSKO TIJELO.“ Ljudi su uvijek upadali u idolatriju: “Tijelo treba njegovati, treba mu dati užitke, … ” tijelo je postalo – bog. Tijelo je postalo idol mnogih naroda! Osobito žensko tijelo. I počinja se grijeh protiv Boga Svevišenjeg, klanjajući se ljudskom tijelu.
   Naše tijelo nije bog. Ne treba se tijelu klanjati. Ono je stvoreno da služi Bogu prema Njegovoj volji. Naše tijelo treba biti i disciplinirano, kontrolirano, a nije tu zato da udovoljavamo njegovim strastima. A sve to zato da bismo i jednog dana mogli posjedovati Boga u nebu i u svom tijelu, za cijelu vječnost.

Čistoća je važna u svako vrijeme i u svakom pozivu. S tijelom treba postupati prema Božjoj volji, da i zbog svoje tjelesne žrtve, kao i Gospa jednog dana možemo dobiti svoju nagradu u nebu, u vječnosti.

Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

***

Dan nakon proglašenja dogme o Gospinu uznesenju na nebo Papa Pio XII je izrazio svoju nadu da će se ovom Gospinom svetkovinom povećati duh pokore koji će zamijeniti ljubav prema užicima te da će se dogoditi obnova i plodnost obiteljskog života tamo gdje su učestali razvodi i gdje se prakticira kontrola rađanja… (usp. ewtn …)

…

Zahvaljujući ovom događaju na brdu Karmel Iliju zovu i gromovnik. Kad su ljudi birali Iliju za zaštitnika (Bosna i Herceovina, karmelićani) prepoznali su u njemu bliskost i veličinu…

Ahab je učinio ono što je traženo. Pozvao je sve sinove Izraela. Ilija je tražio sav Izrael, pa je tu sigurno bilo veliko mnoštvo: glavari, predstavnici cijelog naroda, oni koji su okruživali kralja, koji su bili znatiželjni…

Pred okupljenima su Baalovi svećenici (450 njih) i prizivaju Baala. Vidimo kako e neravnopravna borba. Kralj, narod, vojska, lažni proroci – a opet se ne usude ići direktno protiv njega. Poštuju ga, ali ga se boje.

Osjetili su glad. Boje se da ne bude gore. Ne boje se oni njega. Boje se njegova Boga da im se ne bi dogodila veće zlo. Svi slušaju jednog čovjeka jer se boje za se. Od kralja pa do najmoćnijeg. Još ih nešto vezuje za pravu vjeru. To je situacija sinkretizma – narod nije otpisao svoju pravu vjeru nego misli da se može kombinirati. To je New age. Kao da se radi o koktelu pa čovjek misli da može mješati stvari kako se njemu sviđa. Čovjek može svašta prihvatiti kao da je normalno. Tako i preljub npr. Može imati ženu, a okolo ljubavnice i naviknuti se na to. A to je zavaravanje od strane sotone. Netko sebe uvjeri da je bolest – zdravlje. Postoji npr. i mjesto gdje ljudi odlaze da bi mjenjali bračne drugove za jedan dan ili noć. U Rovinju ima 10 takvih klubova. To je ljudima postalo normalno. Tako i situacija preljuba uvijek može biti gora. Uvijek se može upadati sve dublje u grijeh. Događa se blud duše. Kombiniranje svega.  I kako je nekom, kao Iliji, kad zna da su svi zakazali i da je ostao – sam.

„Dokle ćete hramati na obje strane“. Bog želi biti jedan jedini Bog. Inače je idol. Otpadanje od prave vjere je višeboštvo. „Hramati na obje strane“ – nisi potpuno ni tamo ni ovamo – „izbljuvat ću te iz usta“… To je mlakost. U crkvama, u narodu, svugdje se vidi to stanje koje treba promjenu.

Koliko je dugo Ilija to gledao? Isus je gledao zlouporabe u hramu „kao kuća razbojnička“, kao mjenjačnica, banka,… sve do onda kad je došao njegov čas da počne otkrivati svoje božanstvo. Najprije je trebao raskinuti s tim – uvesti reda. Narod šuti. Narod se naučio bojati, ali nije donio odluku da se promjeni, ne žele zauzeti stav: „ili… ili“. Ilija: „ja sam jedini ostao“… A onih 100? Završili su kao otpadnici. Nisu uspjeli udovoljiti poplavi. Bili su spašeni, ali se nisu mogli nositi s tim da budu u manjini. Trebalo je „spremiti 2 junca… i moliti za oganj“ Iija daje točne upute. „Tko spusti oganj s neba to je pravi Bog! Sav se narod slaže. Da se dokaže istina. Zar nije bila dovoljna suša?

Mogli su osjetiti da ne pomaže Baal. Osjetili su ali se nisu odlučili. Ilija daje dodatni dokaz – u obliku ognja. To je pravi Bog. Preko toga će se opredjeliti. Traži od Baalovih svećenika da oni započnu… i oni mole do podne. No ništa se ne događa. Narod se ne buni. Nisu nestrpljivi. Baalovi proroci, mole, skaču, ali ništa se ne događa. Nema odgovora. Ilija im govori: „Vičite jače, možda vaš bog spava!“ Kakav je to bog koji ima potrebu za odmorom? To je lažni bog. Demon kojem je bog zabranio da se oglasi. Još glasnije zazivaju, padaju u bunilo, ali nije bilo ni glasa ni odgovora. Kako vidimo oni misle da se učinak može postići svojim radnjama. To je magijska logika. Kod Boga toga nema. On je onaj koji ima inicijativu. On čini ili ne čini. Poganska molitva je magija: Ja ću učiniti to i to i to će izazvati učinike. Kršćanin ne čini tako. Prepušten je Bogu. A što će mu Bog dati: utjehu ili duhovnu suhoću, prosvjetljenje ili tminu, zavisi što procjeni da je dobro. Pošto vjerujemo da nas  Bog ljubi onda znamo da on bolje od nas zna što je za nas dobro i prepuštamo mu se. Baalovi proroci su postavili žrtvenik… i Ilija je napravio žrtvenik. Jahve je bio štovan kao pravi Bog, a onda je to bilo porušeno. To se dogodilo zbog preljuba i odmetništva.

Ilija uze 12 kamenova. Sve čini sam. Ilija se nije okaljao preljubom – otpadom od vjere. Oni ga gledaju i to ih podsjeća na žrtvenik pravoga Boga. Oni znaju što Ilija čini i šute. Možda je tu prošla pola sata i svi šute. Ahab nikoga ne požuruje. Sve se odvija na vrhu brda, tamo gdje čovjek bolje osjeća Božju blizinu. Svi su svjesni da se događa nešto sudbonosno, ali su pasivni. Ništa ne čine. Ilija govori: „Izlijte i vodu na žrtvu paljenicu“ (podsjeća na ono Isusovo: Stavi prst u mjesto čavala…) tako da mogu biti sigurni da nema prijevare. I to čini tri puta. Jarak se ispunio vodom. I onda Ilija moli: „Jahve, Bože Izraelov… objavi danas da sam ja sluga tvoj… „ On ništa nije učinio na svoju ruku. Prvo: Objavi da si ti Bog. A drugo: Objavi da sam ja sluga tvoj. Ne preskače Boga niti sebe stavlja na mjesto Boga. Kao što ni Ivan Krstitelj nije zanijekao nego priznao: „Ja nisam dostojan ni remenje odvezati na njegovoj obući!“ Zašto traži da ga Bog usliši? Njegova molitva je iznošenje nakane koju ima – uvjeriti narod da je Jahve Bog… „I da ćeš Ti obratiti njihova srca“. Ilija je svjestan da to ne ovisi samo o čovjeku. Čovjek ne može sam iz toga izići.

Oganj koji je sišao vjerojatno je bio i bučan. Pobojali su se za život. Opredjelili su se. Nisu više mogli ostati kolebljivci. Padoše ničice. Napravili su ispovjest vjere. Ilija pohvata proroke baalove da ni jedan ne pobjegne, odvede ih do potoka i ondje ih pobi. Mogli bi se zapitat: koja je razlika između tog čina i onog što čini ISIS sa kršćanima? Koja je razlika između Ilije i islamista? Ljudi su skloni raditi razlike između ubojstva koje je izvedeno na način koji je, reklo bi se „civiliziran“, gdje se bespilotnim letjelicama promatra jedna kuća pa se na nju baci bomba, a onda kad se želi napraviti sprovod onda se opet pobije sve njih skupa…  i onog ubojstva koje je učinjeno nožem. Ako se radi o nožu – onda je to barbarstvo…

Ilija je sudac i izvršitelj. Čime se rukovodio? Svi proroci su bili pobijeni (osim njih 100) od strane kraljice, ali Iija se nije osvećivao. Imao je vremena da reagira. U dvije i pol godine nigdje mu se nije žurilo. Strpljivo je čekao trenutak. To se događa promišljeno – jer je vidio da je to najbolje riješenje. Zašto? Kad je cijeli narod rekao: „Jahve je Bog“ nigdje se ne spominje da su to učinili i proroci Baalovi. Nisu se obratili. Proroci su oni koji šire „zarazu“ među ostale ljude. Šire krivovjerje. Oni su odgovorni. I manje je zlo ubiti njih 450 nego osuditi na propast cijeli narod. Jedan diler može učiniti puno lošega. Na trgu ispred crkve sv. Filipa pet je ljudi umrlo od droge. Jedan diler okupi oko 200 ljudi dnevno. A kad ću ih ja toliko okupiti u crkvi? Osuditi glavnog dilera služi da obeshrabri druge. To je razlog koji je služio za opravdanje smrtne kazne. Sad je naglasak na tomu da se svakoga može spasiti. A ako netko živi 30 godina u zatvoru, kao pas u kavezu, i kad biste vi mogli birati – što bi bi bilo bolje?

(…)  Kako god nama to bilo teško razumjeti Bog je prihvatio i odobrio ono što im je Ilija učinio. Vidi da tu nema koga spasiti. U konačnici i sam Bog je uništio Sodomu i Gomoru da se spriječi daljnja „zaraza“.

Bilješke s razmatranja  – Duhovne vježbe, 2015./16 koje je predvodio don Josip Mužić

Vidi također:

1. Navještaj Božje kazne

2. Susret Ilije i Obadije

U Crkvi je isto puno diplomata – svećenika i biskupa – koji bi htjeli zadovoljiti i Boga i svijet, a u medijima su takvi iskorišteni da svijet promiče svoje ciljeve (iako nisu izravno izdali Boga – jesu neizravno). Ilija je provokacija za sve one koji stalno odgađaju, za one koji se stalno povlače koji žele riješavati probleme stalnim kompromisima želeći za se lagodan život.

Ilija riskira sve i spreman je izgubiti sve. Njega se ne može ničim uvjetovati. Ne podliježe strahu od progonstva, prijetnji od zazora naroda.

Obadija je suprotan tomu. Boji se za život. Ne misli da Ilija najviše riskira. Kao da i Ilija nije čovjek poput njega. Ahab nije tražio Iliju samo u svom kraljevstvu nego i okolo. Toliko mu je to bilo važno. Pritisak je rastao. Zakleo se. To „zakleo“ možemo prevesti i sa „prokleo“ što odražava stanje dubokog nezadovoljstva i ljutnje. Rečenica: „Evo Ilije“ podsjeća na rečenicu: „Evo Čovjeka!“ – kad je Isus izbičevan pred narodom koji je tražio njegovu glavu. Sam se izručuje u ruke neprijatelja – bez straha. Obadija pokazuje da ga je strah za vlastiti život : “Kad te nađe ubit će me“… nije zabrinut za Iliju. Navodi dobro koje je činio „od mladosti“ ida pripada pravoj vjeri. Kako je spasio sto proroka… I tu on je riskriao jer ga je netko mogao i ubiti zbog jednog spašenog čovjeka, a kamoli zbog sto. No ne može jedno davno dobro napravljeno djelo opravdati čovjeka da kasnije cijeli život živi kukavički. To je prodana duša.

To je problem kršćana i danas. Problem kršćana koji se prodaju i tako služe neprijatelju iz straha za svoj život, da im bude dobro i da ih ljudi časte, da budu ugledni.

Obadija je iznio logično razmišljanje – kako može stradati. Ako sve ovo rijeme nisu našli Iliju – vjeruje da Ilija opet može nestati. On ne vidi da Bog želi da pred kraljem prizna svoju vjeru nego samo vidi da može izgubit svoj život i da Bog želi njegovu smrt. „U strahu su velike oči“. Strah prikazuje činjenice drugčijima. Ne vidi da Bog može izvojevati pobjedu i s nekim tko je neznatan kao David koji protiv diva nije imao nikakve šanse i gdje se jedino pametno činilo – pobjeći. Bog tako ne razmišlja nego želi da se čovjek izloži i da računa na Božju snagu, da On posrami moćnike i da pokaže da je On jedini Bog. Ilija govor: „Još ću mu se danas pokazati!“ i tako umiruje Obadiju. I ovaj odlazi Ahabu miran. (…)

Ahab kasnije ide u susret Iliji s riječima: „Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izrael…?“ Ahab i bez pozdrava optužuje Iliju za zlo koje pogađa narod. Ne pita se: „Gdje sam ja pogriješio... „, ne spominje vjeru u Boga, nego narod… kao da je narod važniji od Boga. Tu je samo važna horizontalna dimenzija. Ako se tako postave stvari onda je Ilija kriv što je zemlju pogodila suša i glad. Slabići se uvijek opravdavaju tako da krivicu predbacuju na drugoga… Nikad oni nisu krivi.

Ilija odgovara: „Ne upropašćujem ja Izraela… a ti su sljedbenik Baala“ Ilija ukazuje na izvor problema koji je došao preko kralja i njegove obitelji. Ahab je odgovoran za kraljevstvo i narod. „Ti si sljedbenik Baala“ – dakle, sotone. To je po srijedi. Klanjaš se Baalu i vodiš u propast cijeli narod. To je izvor svih problema. Sad sakupi 400 proroka… i Ilija mu daje upute što treba činiti. Ahab može vidjeti da se radi o izazovu. On prihvaća izazov. Ilija se ne zadovoljava mrvicama. On želi da se obrati cijeli narod i zato daje takvu naredbu… (za žrtvu na Karmelu gdje će se ognjem s neba dokazati koji Bog je pravi Bog)

Bilješke s duhovnih vježbi, Božićno vrijeme 2015)

Razmatranje na temu Ilije proroka,

Don Josip Mužić

Vidi također i Navještaj Božje kazne, (1. dio razm.)

(Nastavak slijedi…)

Životopis sv. Ilije – ukratko – u poeziji