SAMO BOG MOŽE STVARNO „POPRAVITI“ ČOVJEKA

• GK: Može li se uopće obnoviti humanizam bez Boga, odnosno bez Krista koji je put Bogu?
• Dr. Mužić: Dva su temeljna područja na kojima čovjek sam sebe ne može spasiti. Ne može se spasiti od smrti i ne može se spasiti od vlastite zloće, od grijeha. Naša vjera jasno kaže da u konačnici nema spasenja nikomu osim po Isusu Kristu. To se spasenje odnosi i na ovaj zemaljski život. Jedini koji može stvarno „popraviti“ čovjeka jest Bog. To se uvijek događa po otajstvu utjelovljenja, uskrsnuća i izlijevanja Duha. No to ne znači da i drugi ljudi dobre volje, dakle oni koji u svojoj dubini, možda i nesvjesno, traže i trebaju Boga, makar i nisu kršćani, ne mogu spoznati istinu o čovjeku. Isus se, naime, utjelovio radi svih ljudi i svakoga čovjeka. Svako se istinsko očovječenje događa po njemu. Kad je o Božiću riječ, onda valja podsjetiti da nam Krist u njemu stavlja pred oči neke osnovne gramatike ljudskosti, od kojih bi istaknuo dvoje: prvo, radovati se životu i štititi ga, u rođenju svakoga djeteta vidjeti ne prijetnju kao što je vidio Herod, nego nadu, Božje čudo, njegovo iznenađenje. I drugo, posvijestiti si presudnu ulogu obitelji u donošenju ljudskih bića na svijet i u njihovu odgoju. Podsjetit ću na poruku koju je sadašnji papa u više navrata istaknuo u svojim katehezama o obitelji, da će društvo u čijem su središtu djeca i obitelji biti za sve svoje članove pravednije, inkluzivnije, održivije, više po mjeri čovjeka – dakle humanije. Kršćani su, sa svoje strane, pozvani biti svjedocima otajstvene Kristove prisutnosti u svijetu, svjedočiti pred svijetom istinu o Bogu i o čovjeku. Nije to u svurmenom svijetu lako. Mnogo je teže privesti ljude k Bogu na Zapadu nego li u poganskim djelovima svijeta. Staro, klasično poganstvo bilo je religiozno poganstvo, u njemu su ljudi tražili, bili otvoreni Bogu. Poganstvo koje je nastalo otpadom od kršćanstva misli da je Bog nevažan, da nije potreban. Potvrđuje to i iskustvo misionara. Dok misionar negdje u Africi za svoga života privede k Bogu možda i više tisuća ljudi, na Zapadu će možda obratiti tek nekolicinu duša. Pritom je navještaj riječju puno manje učinkovit od navještanja djelom. Poznata je ona da su današnjem čovjeku potrebni svjedoci, a ne učitelji. Stoga, da bi kršćani mogli biti autentični Isusovi svjedoci u svijetu, najprije se i sami moraju približiti svojemu učitelju i Gospodinu. Ipak, ima u našem svijetu i pozitivnih primjera, koji pokazuju da Božje svjetlo u ljudima nije moguće do kraja ugasiti. Tek kao primjer spomenut ću pokret za život („Pro life“) koji sve više jača, a razvio se upravo u Sjedinjenim Državama, dakle ondje gdje je suvremena kultura smrti najmoćnija.

ZRAKA BOŽANSKOG MILOSRĐA DOISTA NAM JE POTREBNA

• GK: Ovaj Božić Crkva slavi na početku izvanredne svete godine milosrđa u čijem su proglašavnju mnogi skloni vidjeti vrhunac pontifikata papae Franje. Možete li staviti proslavu Božićau taj kontekst?
• Dr. Mužić. Svaki papa je na svoj način znak vremena, odraz djelovanja Duha Svetoga u Kristovoj Crkvi. Osim što je i do sada snažno naglašavao potrebu misionarskog uzleta, koji treba krenuti od periferija (i Bog se utjelovio u periferiji ondašnjega svijeta), pri čemu je svaki pojedinac važan, Papa sada naglašava potrebu milosrđa. Božić i nije drugo doli krajnji izraz Božje ljubavi i milosrđa, koja ne odustaje od čovjeka. Mnogo toga o čemu smo govorili u ovom razgovoru prije je razlog za zabrinutost nego li za optimizam. Toliko zla u ovom svijetu, tolike nevine žrtve, toliko nanesene patnje! No Božić nam jasno poručuje: „Gdje obilova grijeh obilova i milost.“ Bog ne odustaje od čovjeka i veći je od grijeha. Što je veća tama bezboštva to smo bliže svitanju. Sada, ako papa želi da do svih dopre zraka božanskoga milosrđa, onda to znači da nam je to doista potrebno, da smo jako slabi, da smo ozbiljno „načeti“ duhom, propagandom i zavodljivošću ovoga vremena. Zato Crkva i olakšava pristup dobrima za koja se nekad trebala činiti velika pokora. Zato sveta vrata u svim biskupijama. Zato ovlast svim svećenicima da odriješuju od grijeha pobačaja. Zato mogućnost oprosta od vremenite kazne. No taj jednostavni pristup Božjemu milosrđu ne znači da darovane milosti ne obvezuju. Zadobivanje Božjega milosrđa uvijek je poziv na obraćenje. Stoga bih želio da vjernici o ovom Božiću pred Isusa dođu ponizna, otvorena srca, s iskrenom željom da samo prema njemu ravnaju svoje osjećaje, misli, stajališta i djela. Samim će tim i naš svijet biti čovječniji, a mi sretni, uza sve protivštine koje život i ovo vrijeme nose.

NIJE ODGODIO DOLAZAK ZA NEKA BOLJA VREMENA.

• GK: Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš? – Kaže psalam. Što je čovjek u svijetlu najvećega Božjeg pohođenja, Božjeg utjelovljenja?
• Dr. Mužić: Kršćanska objava govori o Kristu kao novom Adamu. Ako se sjetimo prvog Adama, prvog čovjeka, Bog je njime bio zadovoljan. No grijeh je izobličio čovjeka i njegovu povijest te ona, zbog čovjekove grešnosti, zapravo nije bila napredak, nego nazadovanje. Krist omogućuje novi početak u skladu s izvornim Božjim naumom. Nama, zaslijepljenima grijehom, pokazao je što uistinu znači biti čovjek. Stoga, kad kažemo da je Krist pravi čovjek, onda to znači ne samo put do Boga, nego i put ponovnog otkrića vlastitog čovještva i našeg ostvarenja kao ljudi. Zato se može reći da mi kršćani, ako se istinski otvorimo Bogu i istinski nastojimo živjeti ono čemu nas Isus uči pretačući to u sva područja svojega konkretnog života, imamo ponuđenu mogućnost živjeti najbolji mogući život ovdje na zemlji, usprkos svemu. Ako pogledamo svijet u kojem se Isus rodio, vidimo da to nije bio nimalo idealan svijet. Rodio se u siromaštvu, odbačenosti, okupiranoj zemlji, pod okrutnim Herodom. No nije odgodio svoj dolazak na ovaj svijet čekajući neka bolja vremena, nego je prihvatio svijet i trenutak kakav je bio. I započeo s njegovom preobrazbom. Tako ni mi ne možemo čekati nekakva idealna vremena da bismo počeli živjeti kao kršćani. Moramo se predati Bogu i u okruženju u kojemu jesmo moramo živjeti kao kršćani, kao nasljedovatelji Krista, kao pravi ljudi. A na Bogu je da čini čuda i preobražav svijet.

• GK: Kad govorimo o pravom čovjeku, nameće se jedna opaska. Volimo govoriti o pojmovima kao što su humanizam, humanost, humanizacija... No vi u svojoj knjizi govorite o dehumanizaciji o mogućem kraju čovjeka, o „transhumanizmu“ koji je za neke legitimni cilj…
• Dr. Mužić: Današnjem čovjeku u toj njegovoj emancipaciji od Boga kao da smeta sve to ga na bilo koji način povezuje s Bogom. Čovječanstvo je danas došlo do tehnoloških mogućnosti da se može intervenirati u samu ljudsku narav i tu se javila misao da čovjek može napraviti boljeg čovjeka od onog kojega je Bog stvorio. Izazov nije nov. Javlja se već na prvim stranicama Biblije: biti kao bogovi. Transhumanizam je u biti to: ideja da smo sa „starim“ čovjekom završili, da je čovjek postao gospodarom svoga stvaranja i da može stvoriti novo ljudsko biće, po svojoj mjeri. Jedinstven je to izazov u cijeloj ljudskoj povijesti. No onima koji žele iskrenim očima promatrati stvarnost taj izazov može biti signal za uzbunu. Ako nas ova nekršćanska, štoviše protukršćanska postavka nije do sada usrećila, nego nam obećavala brda i doline, a zapravo nas gura u sve dublji ponor, onda je vrijeme za oprez, vrijeme da se čovjek zaštiti od zloporabe tehnike. Zato, mislim da nam uviđanje dehumanizacije i prijetnja transhumanizma može biti poticaj da ponovo otkrijemo vrijedost onoga što imamo: onoga istinskoga ljudskoga u nama. U tom smislu rođenje Isusovo nam govori o ljepoti ljudskosti, o ljepoti života, o ljepoti dolaska na ovaj svijet, o ljepoti obitelji, dakle ne samo o nadnaravi, nego i o naravi. Upravo od tih vrednota i jedino od njih može krenuti proces ponovne humanizacije čovjeka i ljudskih odnosa.

• GK: Bi li se humanizam u kasičnom, zapadnom smislu riječi uopće bio razvio da Isus Krist nije došao u ovaj svijet?
• Dr. Mužić: To sasvim sigurno ne bi bilo moguće. Spomenimo samo neke tekovine kršćanske civilizacije i njihove poveznice s Kristovim evanđeljem. Načelna jednakost svih ljudi, uključujući muškarca i ženu nadahnuta je riječima sv. Pavla da smo svi jedno u Isusu Kristu te „nema više:muško – žensko; nema više: rob – slobodnjak“. Svijest o potrebi, koja je s vremenom institucionalizirana, skrbi za one koje život udara, ima svoj izvor u Isusovoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu. A Isusove riječi upućene Pilatu: „Ne bi ti nada mnom imamo nikakve vlasti da ti nije dano odozgor“ govore o relativizaciji svake zemaljske vlasti, što je dovelo do njezina ograničavanja u odnosu na osobu. Dakakao, ovim ne želim umanjiti doprinos drugih čindbenika, niti želim reći da je oblikovanje tih zasada uvijek išlo bez poteškoća i sukoba.

RIJEČI KOJE “BI NAS TREBALE PROBUDITI“

• GK: Kroz sva brojna lica i inačice eugenike o kojima govorite u knjizi provlači se ideja da čovjek treba „poboljšati“ sebe. No uvijek su i subjekt i objekt apstraktni. Tko koga zapravo treba poboljšati? I u čijem konačnom interesu?
• Dr. Mužić: Vidimo da danas iza svega što se događa stoji neki intres. Budući da je ekonomska moć koncentrirana u rukama maloga broja moćnih ljudi, oni sebi prisvajaju da smiju odlučivati kako će izgledati taj novi čovjek i što će oni s njime činiti. Najava je to nove manipulacije koja se može pretvoriti u sveopće ropstvo. Nismo daleko od onoga što je Aldous Huxley najavljivao u svom romanu „Taj vrli novi svijet“: prokreacija je oduzeta mužu i ženi i ostvaruje se preko kloniranja; sve su moguće veze dopuštene, ali je zabranjen da budu trajne, dakle zabranjena je ljubav, a dopušten seks; čovjek je od rođenja programiran za određeno radno mjesto, za određenu funkciju u društvu. Rezultat je raščovječeni čovjek, kojemu je oduzeto ono što ga čini čovjekom: sloboda, samosvijest, sposobnost kritičkog prosuđivanja… Kakav je to život? Kad nam to oduzmu, što smo?

• GK: Dakako, riječ je o ideologiji…
• Dr. Mužić: Da, i to smrtonosnoj. Kad nas crkveno učiteljstvo upozorava da živimo u „kulturi smrti“ i u „strukturama grijeha“ (Ivan Pavao II), ili u „diktaturi relativizma“ (Benedikt XVI.), onda te riječi nisu izgovorene tek tako, nego opisuju proces u kojemu se nalazimo. Takve bi nas riječi trebale probuditi, ali nažalost do malo ljudi ta upozorenja dopru.

DOVODI SE U PITANJE OSOBA I NARAV

• GK: Kad je Crkva pokušala otajstvo utjelovljenja, koje nam Božić osobito stavlja pred oči, pretočiti u formuliranu isinu o vjeri, u dogmu, poslužila se pojmovima osobe i naravi: Isus Krist je druga Božanska osoba koja je uz božansku, rođenjem od Djevice preuzela, jednom zauvijek, i ljudsku narav. Danas je pojam naravi (ljudske) za mnoge upitan. Do čega to dovodi?
• Dr. Mužić: Danas se, nažalost, dovodi u pitanje i osoba i narav. Kolektivističke ideologije su baš svodile čovjeka na broj, lišavajući ga osobnosti. I postigle su određan uspjeh. Vidimo da se ljudi kod nas lako prepuste pasivnosti, ravnodušnosti i rezignaciji. Korak dalje, ili dublje, jest dovođenje u pitanje čovjekove naravi. Jedan od načina „nadilaženja“ ljudske naravi je transhumanizam. A drugi način je takozvana ideologija roda, koja na žalost ima zastupnika i među nekim teolozima, a koje žene ukinuti dvojstvo muško – žensko koje je Bog uspostavio. Tu onda pada obitelj, roditeljstvo, a dijete biva ostavljeno na milost i nemilost društvu, odnosno državi. Kad se čovjek istrgne iz obitelji kao temeljne zajednice, on postaje idealan potrošač i idealni materijal za manipulaciju. No jasno je da je takav pristup kratkog daha.

Drugi dio intervjua iz Glasa koncila sa dr don Josipom Mužićem

prvi dio vidi na: Ne smijemo dopustiti da nam ukradu Božić!

treći dio vidi na: …